Povežite se sa nama

INTERVJU

DR JOŽE MENCINGER, SLOVENAČKI EKONOMISTA: EU ipak „sigurna kuća“

Objavljeno prije

na

Događaji koji su za EU i Evropu bili najizazovniji u poslednjih pola godine, postavili su pred države članice, EK i građane, neka od sudbinskih pitanja o ekonomskoj i političkoj budućnosti kontinenta. Naš sagovornik, dr Jože Mencinger, ekonomista, pravnik i političar, (nekadašnji slovenački ministar finansija i potpredsednik vlade i rektor Ljubljanskog univerziteta), poznat je po kritičkom pristupu slovenačkom članstvu u EU i NATO, te modelu privatizacije u Sloveniji.

MONITOR: Svjedočimo neizjvesnosti u razvoju situacije u Grčkoj. Kako vidite ekonomsku stranu, a kako političku perspektivu, s obzirom na to da tamo predstoje vanredni parlamentarni izbori?
MENCINGER: Grčka je u katastrofalnoj ekonomskoj situaciji. Za nekoliko godina iz srednje razvijene evropske države pretvorena je u zemlju trećeg sveta. BDP je od početka krize smanjen za 24 odsto, potrošnja stanovništva za 27, potrošnja države za 18, investicije čak za 58 odsto. Izvoz je smanjen za 14, uvoz za 44 odsto, javni dug iznosi 180 odsto društvenog proizvoda. Zaposlenost se smanjila za 20 odsto, stopa nezaposlenosti prelazi 25 odsto. Za povratak na stanje pred krizom i povratak u stanje u kojem su već bili, potrebno je više decenija. Bez obzira na rezultate izbora, možemo očekivati veliku političku nestabilnost.

MONITOR: Kako ste gledali na izbor koji je pred Grke stavio Ciprasov referendum, kao i njegovo ponašanje poslije grčkog „Ne”, u pregovorima oko grčkog duga? Vaše kolege, Krugman i Štiglic savjetovali su veliki iskorak Ciprasovoj vladi, što je htio i dio Sirize. Jesu li bili u pravu?
MENCINGER: Grčki „NE” me je iznenadio i oduševio kao i Krugmana i Štiglitza. Usporedio sam ga sa poznatim „Rat ili pakt”. I tada bi, nezavisno od ishoda, došlo do napada nacista odnosno stvaranja protektorata, samo sa zakašnjenjem. No, radi se o oduševljenju nekoga koji stvari gleda iz daleka i koji ne dijeli sudbine odnosno posljedice odluka. Mislio sam, da će „NE” ojačati Grčku u pregovorima. To se nije desilo; ono što se dešavalo nisu bili nikakvi pregovori, radilo se o discipliniranju Grčke i to prije svega iz političkih razloga, dakle za uništenje ljevice i pouku ostalim ljevičarskim partijama, koje bi mogle doći na vlast i posumnjati u ekonomsku politiku EU.

Obično se zaboravlja na koji je način nastao grčki dug, da se radilo o spašavanju njemačkih i francuskih banaka pa je dug prema njima prebačen sa privatnog sektora na države. Na to najbolje pokazuju promjene strukture duga po instrumentima zaduživanja: prijelaz od obveznica na zajmove. Pored toga glavni dio duga nastao je zbog kamata, koje su bile više od stopa rasta.

MONITOR: Cipras se uplašio?
MENCINGER: Sasvim razumijem da se je Cipras uplašio i pristao na uvjete europskih „državnika” koji su Grčku pretvorili u protektorat, umjesto da pređe na drahmu. U to ga je natjerala struktura grčke privrede, koja Grčku pravi potpuno zavisnom od drugih zemalja jer sama ne proizvodi dovoljno hrane, nema energije, nema industrije, i jasno je, da Grčka nije zemlja za euro. Njezin ulazak u euro zonu bila je velika greška. Velika greška je i samo stvaranje eura za zemlje koje zbog velikih razlika ne čine optimalno valutno područje. Zbog toga se je već 1998. godine znalo da će euro u lošim vremenima postati teret, ali su svi prigovori u tadašnjoj političkoj euforiji uzimani za nepristojan euroskepticizam. Slično kao što je bilo nekad nepristojno sumnjati u trajnost „bratstva i jedinstva”. Sada kažu da ih je Grčka obmanula podacima, što je glupo. Kad je ušla, njen deklarirani javni dug je bio 100 odsto društvenog proizvoda, a ne 60, što je bila zvanična granica za ulaz. I u ono vrijeme svi koji koriste Eurostat i barataju podacima su znali ili bi morali znati za probleme u grčkim podacima; odmah se može vidjeti njihova konsistentnost ili nekonsistentnost – dva i pet se ne zbrajaju u deset. I sada svi znaju da Grčka ne može da otplati dug, a jedino IMF u posljednje vrijeme to i direktno kaže. „Pomoć”, koja se daje Grčkoj, ide direktno kreditorima, nakon par godina i tu „pomoć” će biti potrebno otplatiti novom.

Tek je sada dozvoljeno razmišljati o „privremenom” izlazu iz euro zone, što je Grcima predlagao njemački ministar financija, čime bi EU odgovornost za odluku prenijela na Grke. Euro dakle ostaje uprkos cijeni koja se plaća za njegovo postojanje. Euro se ne održava zbog koristi, koje donosi, nego zbog straha od kaosa koji bi nastao raspadom ove najveće „tekovine” evropskog udruživanja, koja bi trebala biti vječna.

MONITOR: Janis Varufakis u svojim najnovijim izjavama naglašava svoje panevropske političke ambicije. I Cipras i on su, dok su radili zajedno, pokazivali želju da se „grčka vatra” prenese i na druge zemlje EU. Može li se Varufakis nadati nekom značajnijem uspehu?
MENCINGER: Discipliniranje Grčke je sigurno veliki uspjeh evropske desnice i europskih vlasti. Najveći će biti utjecaj na španjolski Podemos, koji gubi potporu. A da je stvar kompliciranija dolazi i do razmimoilaženja Podemosa i nekih politički bliskih stranaka, vezano za problem osamostaljenja Katalonije. Iako se u ekonomskim pa i u drugim pogledima slažem s Varufakisom, mislim da je politički mrtav.

MONITOR: Njemačka i dalje daje ton evropskim poslovima, dok Francuska ima sporadične doprinose, korigujući Njemačku. I male zemlje su vrlo ratoborne kada su u pitanju njihovi interesi, što se posebno vidi sada oko rešavanja problema izbeglica iz Azije i Afrike. Može li migrantska kriza dublje potkopati položaj centralnih evropskih institucija?
MENCINGER: Francuska se više-manje šlepa na Njemačku jer je velika, a po mnogim performansama više nego centru EU pripada južnoj periferiji EU. Ratobornost malih, koju je na primjer protiv Grčke pokazala Slovenija, je jedna od nerazumnih poteza. Ona sliči na dobrog đaka koji učiteljici pokazuje koliko je vrijedan na taj način, da tuži slabog đaka.

Kakav će biti utjecaj migrantske krize, teško je reći jer je očigledno da Europa ne zna što uraditi, a skoro svi migranti žele u Njemačku, što indirektno ukazuje na njenu ulogu u EU. Pad prijedloga o kvotama, pokazao je da EU nije sastavljena od 500 miliona građana nego od 28 država od kojih svaka ima svoje političke i ekonomske interese.

No, ne treba zanemariti da su Europa a pogotovo SAD glavni krivac za sadašnja stradanja u arapskim zemljama i za kaos koji je stvoren izvozom „demokracije”. Da nisu srušili Huseina, Gadafija, Mubaraka i Asada migrantske krize ne bi bilo. Naravno, radilo se o diktatorima a umjesto hiljada političnih zatvorenika, dobili ste milione žrtava. Europa je odgovorna i za krizu i sve veći kaos u Ukrajini, u kojoj legitimna vlast nije htjela niti mogla da dovoljno brzo prihvati neopipljive „evropske vrijednosti”. Europski političari su zbog te „uvrede” čak i na ulicama Kijeva podsticali „revoluciju”.

MONITOR: U Sloveniji je 2014. na vlast došao pravnik Miro Cerar, sa ad hoc napravljenom partijom, danas Partijom centra. Koliko je taj i takav politički izbor, promijenio situaciju u Sloveniji?
MENCINGER: Mislim da situacija nije mnogo izmijenjena. Ipak, valja priznati da je Cerar stvorio nekakvu mirnost, dakle nešto što je uspijevalo Drnovšeku. Cerar je došao na vlast pričama o moralu bez ikakvog ekonomskog programa i uspio zbog averzije stanovništva od politike. No, pouke o moralu su se pokazale dosta kratkog vijeka; SMC se u prisvajanju države ne ponaša bolje od drugih stranaka. Uz to, a to je moja glavna zamjerka, ne samo da bezrezervno sluša europske birokrate, vlada čak razmišlja što uraditi, da bi se pokazala kao poslušna. U to treba svrstati i sadašnju privatizaciju dakle rasprodaju proizvodne imovine. No, Cerarova vlada ima sreću, privreda je živnula, ne zbog njenih mjera, nego pošto su je ostavili na miru i pošto su velike izvozne firme imale dovoljno tražnje, prije svega u Njemačkoj.

MONITOR: Čitav Zapadni Balkan želi u EU. Da li je EU i dalje „sigurna kuća” za one koji žele mir na Balkanu?
MENCINGER: Ambicije da se uđe u EU su razumljive. EU uprkos problemima koje ima, zasada čini nekakvu „sigurnu kuću”. Međutim, koristi od ulaska bilo političke, a još više ekonomske su daleko precijenjene. No, i odlučivanje o ulasku je na drugoj strani, ono je dakle sasvim zavisno od političkih prilika. Moglo bi biti i brže od 10 godina, ukoliko će EU toliko potrajati, što je vjerojatno. Ne zbog korisnosti, već zbog straha od kaosa. Očigledno je takođe, da je srpski premijer Vučić politički veoma spretan i da dobro zna da oduševi europske „državnike”, pogotovo gospođu Merkel.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo