Povežite se sa nama

INTERVJU

DR JOŽE MENCINGER, SLOVENAČKI EKONOMISTA: EU ipak „sigurna kuća“

Objavljeno prije

na

Događaji koji su za EU i Evropu bili najizazovniji u poslednjih pola godine, postavili su pred države članice, EK i građane, neka od sudbinskih pitanja o ekonomskoj i političkoj budućnosti kontinenta. Naš sagovornik, dr Jože Mencinger, ekonomista, pravnik i političar, (nekadašnji slovenački ministar finansija i potpredsednik vlade i rektor Ljubljanskog univerziteta), poznat je po kritičkom pristupu slovenačkom članstvu u EU i NATO, te modelu privatizacije u Sloveniji.

MONITOR: Svjedočimo neizjvesnosti u razvoju situacije u Grčkoj. Kako vidite ekonomsku stranu, a kako političku perspektivu, s obzirom na to da tamo predstoje vanredni parlamentarni izbori?
MENCINGER: Grčka je u katastrofalnoj ekonomskoj situaciji. Za nekoliko godina iz srednje razvijene evropske države pretvorena je u zemlju trećeg sveta. BDP je od početka krize smanjen za 24 odsto, potrošnja stanovništva za 27, potrošnja države za 18, investicije čak za 58 odsto. Izvoz je smanjen za 14, uvoz za 44 odsto, javni dug iznosi 180 odsto društvenog proizvoda. Zaposlenost se smanjila za 20 odsto, stopa nezaposlenosti prelazi 25 odsto. Za povratak na stanje pred krizom i povratak u stanje u kojem su već bili, potrebno je više decenija. Bez obzira na rezultate izbora, možemo očekivati veliku političku nestabilnost.

MONITOR: Kako ste gledali na izbor koji je pred Grke stavio Ciprasov referendum, kao i njegovo ponašanje poslije grčkog „Ne”, u pregovorima oko grčkog duga? Vaše kolege, Krugman i Štiglic savjetovali su veliki iskorak Ciprasovoj vladi, što je htio i dio Sirize. Jesu li bili u pravu?
MENCINGER: Grčki „NE” me je iznenadio i oduševio kao i Krugmana i Štiglitza. Usporedio sam ga sa poznatim „Rat ili pakt”. I tada bi, nezavisno od ishoda, došlo do napada nacista odnosno stvaranja protektorata, samo sa zakašnjenjem. No, radi se o oduševljenju nekoga koji stvari gleda iz daleka i koji ne dijeli sudbine odnosno posljedice odluka. Mislio sam, da će „NE” ojačati Grčku u pregovorima. To se nije desilo; ono što se dešavalo nisu bili nikakvi pregovori, radilo se o discipliniranju Grčke i to prije svega iz političkih razloga, dakle za uništenje ljevice i pouku ostalim ljevičarskim partijama, koje bi mogle doći na vlast i posumnjati u ekonomsku politiku EU.

Obično se zaboravlja na koji je način nastao grčki dug, da se radilo o spašavanju njemačkih i francuskih banaka pa je dug prema njima prebačen sa privatnog sektora na države. Na to najbolje pokazuju promjene strukture duga po instrumentima zaduživanja: prijelaz od obveznica na zajmove. Pored toga glavni dio duga nastao je zbog kamata, koje su bile više od stopa rasta.

MONITOR: Cipras se uplašio?
MENCINGER: Sasvim razumijem da se je Cipras uplašio i pristao na uvjete europskih „državnika” koji su Grčku pretvorili u protektorat, umjesto da pređe na drahmu. U to ga je natjerala struktura grčke privrede, koja Grčku pravi potpuno zavisnom od drugih zemalja jer sama ne proizvodi dovoljno hrane, nema energije, nema industrije, i jasno je, da Grčka nije zemlja za euro. Njezin ulazak u euro zonu bila je velika greška. Velika greška je i samo stvaranje eura za zemlje koje zbog velikih razlika ne čine optimalno valutno područje. Zbog toga se je već 1998. godine znalo da će euro u lošim vremenima postati teret, ali su svi prigovori u tadašnjoj političkoj euforiji uzimani za nepristojan euroskepticizam. Slično kao što je bilo nekad nepristojno sumnjati u trajnost „bratstva i jedinstva”. Sada kažu da ih je Grčka obmanula podacima, što je glupo. Kad je ušla, njen deklarirani javni dug je bio 100 odsto društvenog proizvoda, a ne 60, što je bila zvanična granica za ulaz. I u ono vrijeme svi koji koriste Eurostat i barataju podacima su znali ili bi morali znati za probleme u grčkim podacima; odmah se može vidjeti njihova konsistentnost ili nekonsistentnost – dva i pet se ne zbrajaju u deset. I sada svi znaju da Grčka ne može da otplati dug, a jedino IMF u posljednje vrijeme to i direktno kaže. „Pomoć”, koja se daje Grčkoj, ide direktno kreditorima, nakon par godina i tu „pomoć” će biti potrebno otplatiti novom.

Tek je sada dozvoljeno razmišljati o „privremenom” izlazu iz euro zone, što je Grcima predlagao njemački ministar financija, čime bi EU odgovornost za odluku prenijela na Grke. Euro dakle ostaje uprkos cijeni koja se plaća za njegovo postojanje. Euro se ne održava zbog koristi, koje donosi, nego zbog straha od kaosa koji bi nastao raspadom ove najveće „tekovine” evropskog udruživanja, koja bi trebala biti vječna.

MONITOR: Janis Varufakis u svojim najnovijim izjavama naglašava svoje panevropske političke ambicije. I Cipras i on su, dok su radili zajedno, pokazivali želju da se „grčka vatra” prenese i na druge zemlje EU. Može li se Varufakis nadati nekom značajnijem uspehu?
MENCINGER: Discipliniranje Grčke je sigurno veliki uspjeh evropske desnice i europskih vlasti. Najveći će biti utjecaj na španjolski Podemos, koji gubi potporu. A da je stvar kompliciranija dolazi i do razmimoilaženja Podemosa i nekih politički bliskih stranaka, vezano za problem osamostaljenja Katalonije. Iako se u ekonomskim pa i u drugim pogledima slažem s Varufakisom, mislim da je politički mrtav.

MONITOR: Njemačka i dalje daje ton evropskim poslovima, dok Francuska ima sporadične doprinose, korigujući Njemačku. I male zemlje su vrlo ratoborne kada su u pitanju njihovi interesi, što se posebno vidi sada oko rešavanja problema izbeglica iz Azije i Afrike. Može li migrantska kriza dublje potkopati položaj centralnih evropskih institucija?
MENCINGER: Francuska se više-manje šlepa na Njemačku jer je velika, a po mnogim performansama više nego centru EU pripada južnoj periferiji EU. Ratobornost malih, koju je na primjer protiv Grčke pokazala Slovenija, je jedna od nerazumnih poteza. Ona sliči na dobrog đaka koji učiteljici pokazuje koliko je vrijedan na taj način, da tuži slabog đaka.

Kakav će biti utjecaj migrantske krize, teško je reći jer je očigledno da Europa ne zna što uraditi, a skoro svi migranti žele u Njemačku, što indirektno ukazuje na njenu ulogu u EU. Pad prijedloga o kvotama, pokazao je da EU nije sastavljena od 500 miliona građana nego od 28 država od kojih svaka ima svoje političke i ekonomske interese.

No, ne treba zanemariti da su Europa a pogotovo SAD glavni krivac za sadašnja stradanja u arapskim zemljama i za kaos koji je stvoren izvozom „demokracije”. Da nisu srušili Huseina, Gadafija, Mubaraka i Asada migrantske krize ne bi bilo. Naravno, radilo se o diktatorima a umjesto hiljada političnih zatvorenika, dobili ste milione žrtava. Europa je odgovorna i za krizu i sve veći kaos u Ukrajini, u kojoj legitimna vlast nije htjela niti mogla da dovoljno brzo prihvati neopipljive „evropske vrijednosti”. Europski političari su zbog te „uvrede” čak i na ulicama Kijeva podsticali „revoluciju”.

MONITOR: U Sloveniji je 2014. na vlast došao pravnik Miro Cerar, sa ad hoc napravljenom partijom, danas Partijom centra. Koliko je taj i takav politički izbor, promijenio situaciju u Sloveniji?
MENCINGER: Mislim da situacija nije mnogo izmijenjena. Ipak, valja priznati da je Cerar stvorio nekakvu mirnost, dakle nešto što je uspijevalo Drnovšeku. Cerar je došao na vlast pričama o moralu bez ikakvog ekonomskog programa i uspio zbog averzije stanovništva od politike. No, pouke o moralu su se pokazale dosta kratkog vijeka; SMC se u prisvajanju države ne ponaša bolje od drugih stranaka. Uz to, a to je moja glavna zamjerka, ne samo da bezrezervno sluša europske birokrate, vlada čak razmišlja što uraditi, da bi se pokazala kao poslušna. U to treba svrstati i sadašnju privatizaciju dakle rasprodaju proizvodne imovine. No, Cerarova vlada ima sreću, privreda je živnula, ne zbog njenih mjera, nego pošto su je ostavili na miru i pošto su velike izvozne firme imale dovoljno tražnje, prije svega u Njemačkoj.

MONITOR: Čitav Zapadni Balkan želi u EU. Da li je EU i dalje „sigurna kuća” za one koji žele mir na Balkanu?
MENCINGER: Ambicije da se uđe u EU su razumljive. EU uprkos problemima koje ima, zasada čini nekakvu „sigurnu kuću”. Međutim, koristi od ulaska bilo političke, a još više ekonomske su daleko precijenjene. No, i odlučivanje o ulasku je na drugoj strani, ono je dakle sasvim zavisno od političkih prilika. Moglo bi biti i brže od 10 godina, ukoliko će EU toliko potrajati, što je vjerojatno. Ne zbog korisnosti, već zbog straha od kaosa. Očigledno je takođe, da je srpski premijer Vučić politički veoma spretan i da dobro zna da oduševi europske „državnike”, pogotovo gospođu Merkel.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo