Povežite se sa nama

INTERVJU

DR JOŽE MENCINGER, SLOVENAČKI EKONOMISTA: EU ipak „sigurna kuća“

Objavljeno prije

na

Događaji koji su za EU i Evropu bili najizazovniji u poslednjih pola godine, postavili su pred države članice, EK i građane, neka od sudbinskih pitanja o ekonomskoj i političkoj budućnosti kontinenta. Naš sagovornik, dr Jože Mencinger, ekonomista, pravnik i političar, (nekadašnji slovenački ministar finansija i potpredsednik vlade i rektor Ljubljanskog univerziteta), poznat je po kritičkom pristupu slovenačkom članstvu u EU i NATO, te modelu privatizacije u Sloveniji.

MONITOR: Svjedočimo neizjvesnosti u razvoju situacije u Grčkoj. Kako vidite ekonomsku stranu, a kako političku perspektivu, s obzirom na to da tamo predstoje vanredni parlamentarni izbori?
MENCINGER: Grčka je u katastrofalnoj ekonomskoj situaciji. Za nekoliko godina iz srednje razvijene evropske države pretvorena je u zemlju trećeg sveta. BDP je od početka krize smanjen za 24 odsto, potrošnja stanovništva za 27, potrošnja države za 18, investicije čak za 58 odsto. Izvoz je smanjen za 14, uvoz za 44 odsto, javni dug iznosi 180 odsto društvenog proizvoda. Zaposlenost se smanjila za 20 odsto, stopa nezaposlenosti prelazi 25 odsto. Za povratak na stanje pred krizom i povratak u stanje u kojem su već bili, potrebno je više decenija. Bez obzira na rezultate izbora, možemo očekivati veliku političku nestabilnost.

MONITOR: Kako ste gledali na izbor koji je pred Grke stavio Ciprasov referendum, kao i njegovo ponašanje poslije grčkog „Ne”, u pregovorima oko grčkog duga? Vaše kolege, Krugman i Štiglic savjetovali su veliki iskorak Ciprasovoj vladi, što je htio i dio Sirize. Jesu li bili u pravu?
MENCINGER: Grčki „NE” me je iznenadio i oduševio kao i Krugmana i Štiglitza. Usporedio sam ga sa poznatim „Rat ili pakt”. I tada bi, nezavisno od ishoda, došlo do napada nacista odnosno stvaranja protektorata, samo sa zakašnjenjem. No, radi se o oduševljenju nekoga koji stvari gleda iz daleka i koji ne dijeli sudbine odnosno posljedice odluka. Mislio sam, da će „NE” ojačati Grčku u pregovorima. To se nije desilo; ono što se dešavalo nisu bili nikakvi pregovori, radilo se o discipliniranju Grčke i to prije svega iz političkih razloga, dakle za uništenje ljevice i pouku ostalim ljevičarskim partijama, koje bi mogle doći na vlast i posumnjati u ekonomsku politiku EU.

Obično se zaboravlja na koji je način nastao grčki dug, da se radilo o spašavanju njemačkih i francuskih banaka pa je dug prema njima prebačen sa privatnog sektora na države. Na to najbolje pokazuju promjene strukture duga po instrumentima zaduživanja: prijelaz od obveznica na zajmove. Pored toga glavni dio duga nastao je zbog kamata, koje su bile više od stopa rasta.

MONITOR: Cipras se uplašio?
MENCINGER: Sasvim razumijem da se je Cipras uplašio i pristao na uvjete europskih „državnika” koji su Grčku pretvorili u protektorat, umjesto da pređe na drahmu. U to ga je natjerala struktura grčke privrede, koja Grčku pravi potpuno zavisnom od drugih zemalja jer sama ne proizvodi dovoljno hrane, nema energije, nema industrije, i jasno je, da Grčka nije zemlja za euro. Njezin ulazak u euro zonu bila je velika greška. Velika greška je i samo stvaranje eura za zemlje koje zbog velikih razlika ne čine optimalno valutno područje. Zbog toga se je već 1998. godine znalo da će euro u lošim vremenima postati teret, ali su svi prigovori u tadašnjoj političkoj euforiji uzimani za nepristojan euroskepticizam. Slično kao što je bilo nekad nepristojno sumnjati u trajnost „bratstva i jedinstva”. Sada kažu da ih je Grčka obmanula podacima, što je glupo. Kad je ušla, njen deklarirani javni dug je bio 100 odsto društvenog proizvoda, a ne 60, što je bila zvanična granica za ulaz. I u ono vrijeme svi koji koriste Eurostat i barataju podacima su znali ili bi morali znati za probleme u grčkim podacima; odmah se može vidjeti njihova konsistentnost ili nekonsistentnost – dva i pet se ne zbrajaju u deset. I sada svi znaju da Grčka ne može da otplati dug, a jedino IMF u posljednje vrijeme to i direktno kaže. „Pomoć”, koja se daje Grčkoj, ide direktno kreditorima, nakon par godina i tu „pomoć” će biti potrebno otplatiti novom.

Tek je sada dozvoljeno razmišljati o „privremenom” izlazu iz euro zone, što je Grcima predlagao njemački ministar financija, čime bi EU odgovornost za odluku prenijela na Grke. Euro dakle ostaje uprkos cijeni koja se plaća za njegovo postojanje. Euro se ne održava zbog koristi, koje donosi, nego zbog straha od kaosa koji bi nastao raspadom ove najveće „tekovine” evropskog udruživanja, koja bi trebala biti vječna.

MONITOR: Janis Varufakis u svojim najnovijim izjavama naglašava svoje panevropske političke ambicije. I Cipras i on su, dok su radili zajedno, pokazivali želju da se „grčka vatra” prenese i na druge zemlje EU. Može li se Varufakis nadati nekom značajnijem uspehu?
MENCINGER: Discipliniranje Grčke je sigurno veliki uspjeh evropske desnice i europskih vlasti. Najveći će biti utjecaj na španjolski Podemos, koji gubi potporu. A da je stvar kompliciranija dolazi i do razmimoilaženja Podemosa i nekih politički bliskih stranaka, vezano za problem osamostaljenja Katalonije. Iako se u ekonomskim pa i u drugim pogledima slažem s Varufakisom, mislim da je politički mrtav.

MONITOR: Njemačka i dalje daje ton evropskim poslovima, dok Francuska ima sporadične doprinose, korigujući Njemačku. I male zemlje su vrlo ratoborne kada su u pitanju njihovi interesi, što se posebno vidi sada oko rešavanja problema izbeglica iz Azije i Afrike. Može li migrantska kriza dublje potkopati položaj centralnih evropskih institucija?
MENCINGER: Francuska se više-manje šlepa na Njemačku jer je velika, a po mnogim performansama više nego centru EU pripada južnoj periferiji EU. Ratobornost malih, koju je na primjer protiv Grčke pokazala Slovenija, je jedna od nerazumnih poteza. Ona sliči na dobrog đaka koji učiteljici pokazuje koliko je vrijedan na taj način, da tuži slabog đaka.

Kakav će biti utjecaj migrantske krize, teško je reći jer je očigledno da Europa ne zna što uraditi, a skoro svi migranti žele u Njemačku, što indirektno ukazuje na njenu ulogu u EU. Pad prijedloga o kvotama, pokazao je da EU nije sastavljena od 500 miliona građana nego od 28 država od kojih svaka ima svoje političke i ekonomske interese.

No, ne treba zanemariti da su Europa a pogotovo SAD glavni krivac za sadašnja stradanja u arapskim zemljama i za kaos koji je stvoren izvozom „demokracije”. Da nisu srušili Huseina, Gadafija, Mubaraka i Asada migrantske krize ne bi bilo. Naravno, radilo se o diktatorima a umjesto hiljada političnih zatvorenika, dobili ste milione žrtava. Europa je odgovorna i za krizu i sve veći kaos u Ukrajini, u kojoj legitimna vlast nije htjela niti mogla da dovoljno brzo prihvati neopipljive „evropske vrijednosti”. Europski političari su zbog te „uvrede” čak i na ulicama Kijeva podsticali „revoluciju”.

MONITOR: U Sloveniji je 2014. na vlast došao pravnik Miro Cerar, sa ad hoc napravljenom partijom, danas Partijom centra. Koliko je taj i takav politički izbor, promijenio situaciju u Sloveniji?
MENCINGER: Mislim da situacija nije mnogo izmijenjena. Ipak, valja priznati da je Cerar stvorio nekakvu mirnost, dakle nešto što je uspijevalo Drnovšeku. Cerar je došao na vlast pričama o moralu bez ikakvog ekonomskog programa i uspio zbog averzije stanovništva od politike. No, pouke o moralu su se pokazale dosta kratkog vijeka; SMC se u prisvajanju države ne ponaša bolje od drugih stranaka. Uz to, a to je moja glavna zamjerka, ne samo da bezrezervno sluša europske birokrate, vlada čak razmišlja što uraditi, da bi se pokazala kao poslušna. U to treba svrstati i sadašnju privatizaciju dakle rasprodaju proizvodne imovine. No, Cerarova vlada ima sreću, privreda je živnula, ne zbog njenih mjera, nego pošto su je ostavili na miru i pošto su velike izvozne firme imale dovoljno tražnje, prije svega u Njemačkoj.

MONITOR: Čitav Zapadni Balkan želi u EU. Da li je EU i dalje „sigurna kuća” za one koji žele mir na Balkanu?
MENCINGER: Ambicije da se uđe u EU su razumljive. EU uprkos problemima koje ima, zasada čini nekakvu „sigurnu kuću”. Međutim, koristi od ulaska bilo političke, a još više ekonomske su daleko precijenjene. No, i odlučivanje o ulasku je na drugoj strani, ono je dakle sasvim zavisno od političkih prilika. Moglo bi biti i brže od 10 godina, ukoliko će EU toliko potrajati, što je vjerojatno. Ne zbog korisnosti, već zbog straha od kaosa. Očigledno je takođe, da je srpski premijer Vučić politički veoma spretan i da dobro zna da oduševi europske „državnike”, pogotovo gospođu Merkel.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo