Povežite se sa nama

INTERVJU

OBRAD NENEZIĆ, PISAC: Tranzicija jede ljude

Objavljeno prije

na

-Osamdesetih godina, kada sam bio osnovac, sjećam se da je pola klinaca na đačkim bluzama, bez obzira na vjeru i naciju, nosilo isprintan lik Ljuba Čupića, a pola Če Gevare. Kasnije, devedesetih, doba rane mladosti, tinejdžeri su nosili te dvije pop ikone na svojoj odjeći, tetovirali njihove likove, i do iznemoglosti raspravljali o njihovim podvizima, opet bez obzira na ideološke i nacionalne razlike koje su kulminirale tih godina. Kako tada, tako i danas kad moju knjigu kupuju, zahvaljući izvanrednoj saradnji sa dnevnim novinama Dan, širom Crne Gore i Crnogorci i Srbi i Muslimani i Hrvati i Albanci… jasno je da je Ljubo Čupić nešto više od narodnog heroja, da je ikona i ,,popularne i visoke” kulture. Ne sjećam se da je to neko uspio u Crnoj Gori, pa ni Njegoš. Koliko sam znao tada o Ljubu, malo više znam danas. Najpoznatiji je osmijeh i kraj, ali to nije dovoljno da se napiše roman ili uradi film, pa makar se radilo o nečemu skoro nezabilježenom u civilizaciji (ako je rat dio nje, a nije). Za roman treba građa pa sam ponukan mojim učiteljem Aristotelom napisao paraistorijski roman, ,,jer istorija je ono što je bilo a umjetničko djelo ono što je moglo biti”. Film, kao i roman, pružaju mnogo više mogućnosti nego pozorište, pa sam iskoristio tu širinu da, prije svega, konstatujem da u ratu nema pobjednika, pa makar to bio osmijeh Ljuba Čupića. U ratu su svi gubitnici, pa i nesrećni profiteri, ako su ljudi, bez obzira da li radi o Drugom svjetskom ratu ili užasnom bombardovanju SR Jugoslavije 1999. godine, za što još niko nije odgovarao, a ja sam imao neizdrživu potrebu da to zapamtim”, kaže o svom novom romanu Osmijeh za Mariju Mihailovič, koji je inspirisan osmjehom Čedomira Ljuba Čupića, na početku razgovora za Monitor, dramaturg Obrad Nenezić.

MONITOR: Prije romana uradili ste mjuzikl i scenario za film o Ljubu Ćupiću. Nije bilo sluha od strane institucija da se to realizuje. Nadate li se da bi nakon objavljivanja romana nešto moglo da se promijeni?
NENEZIĆ: Neće se ništa promijeniti dok ne dođu stvaraoci na čelu institucija. Dok rukovodeća i umjetnička mjesta pripadaju partijama (i pozicionim i opozicionim), a ne umjetnicima. Naježim se kad neko kaže da na čelu pozorišta treba da budu menadžeri. To nije apsurd, to je neznanje. Taj menadžer treba da nabavlja novac, a ne da pravi repertoarsku politiku. On ne osjeća duhovno nego materijalno. Znači li to da na čelu neke crkve treba da dođe isto menadžer, pa što je onda sa vjerom, šta je sa monasima, šta je sa svetiteljima? Dakle, još jedan apsurd sam osjetio na sopstvenoj koži. Ja kao stvaralac jurim novac za projekte, a menadžeri i ekonomisti raspravljaju i prave umjetnički repertoar. Otkud taj apetit? Ne znam, ali znam da su oni izvanredna inspiracija za komedije i duhovite drame. Nijesam da se otpuste ljudi u ovim grdnim vremenima, ali toj menadžerskoj gospodi sistematizujmo mjesta finansijskih direktora, direktora marketinga i tmsl, i nek odu jednom zauvijek iz poetike u finansijsku politiku. Jasno je – političari su nam smjestili. Ne samo savremeni nego i prošli. I budući će vjerovatno, dok se ne promijeni svijest. Ili kadrovi.

MONITOR: U skladu sa tim imamo menadžerski repertoar.
NENEZIĆ: Menadžeru su epika i gusle jedno te isto. Meni su oboje divni. Ali on ne zna ko su Tešan Podrugović i starac Milija, ali ja znam. On isto tako misli i o roken rolu, koji je isto divan. Ali umije da bude naporan i komercijalizovan kao gusle. Ali, suština roka i epike su divni… ostalo je manipulacija. Koja se svjetska dramaturgija odrekla epike, kao naša? Šta bi Šekspir radio da je poznavao našu (opšte južnoslovensku) epiku, nego je skupljao motive po bijelom svijetu. Danas ako hoćeš da napraviš dramu o nekom epskom junaku ili junakinji, proglasiće te arhaičnim i antievropskim ili anticrnogorskim, antisrpskim, antimuslimanskim, antihrvatskim… Imam čak i osjećaj da nekim istorijskim ličnostima imaju pravo da se bave samo određeni stvaraoci iz Crne Gore, kao da imaju monopol nad istorijom. U mojim (para)istorijskim dramama su Petrovići, kao vladari, antiheroji… zato nema mjesta za moje drame u CNP-u ili sličnim pozorištima. Ni kad su bili umjetnici na čelu, niti menadžeri… To ne znači da ne bih napisao dramu i da su pozitivci, ako me gane neki događaj ili ideja. Svi znamo da je Hitler negativac, ali je, ipak, dobra drama ona u kojoj ćemo u tom đubretu naći nešto ljudsko i duhovno, ostalo je sve predvidljivo.

MONITOR: Za sredinu mjeseca zakazana je premijera vaše nove predstave ,,Persone non grate”. Najavili ste je kao ,,savremenu priču o nama i za nas”. Često i rado pišete o tranziciji koja je ,,pojela” mnoge. Što Vam je, kao dramaturgu, najinspirativnije u vremenu tranzicije koja nikako da prođe?
NENEZIĆ: Uporedo sa stvaralaštvom, zahvaljujući doktorskim studijama, klasičnim i savremenim teorijama i teoretičarima, shvatio sam da smo pored svih tih ižvakanih recesija i tranzicija i zbog nekog trendovskog intelektualizma, koji nikada nije bio umjetnost, niti će biti, izgubili kritičku misao. Za sve su, naravno, krivi globalizacija i masmediji, jer ne treba pojašnjavati da se ukrupnjavanjem kapitala usitnila sloboda, odnosno kupljeno je mnogo stvaralaca, tako da nema prostora za slobodoumnost, osim ako nije naručena i plaćena iz raznih centara, pa je logično da je u takvim uslovima sloboda oskudna. Moje Persone non grate su duhovita drama, koja se bavi najvećom pošasti savremenog doba – bijelom kugom, kao i pogubljenim sistemima vrijednosti, malim ljudima sa velikim ambicijama, kradljivcima tuđih identiteta… ali sam sve upakovao u jedan postmoderni okvir koji razbija pozorišnu iluziju i na dokumentarnistički način aktivira pasivnog gledaoca, ne dajući mu nijednog momenta da zaboravi da je u pozorištu i da gleda nešto što je surova realnost izdignuta na transcedentni nivo i djeluje kao realnost za sebe… Persone su poslije Nobelovaca drugi dio moje trilogije o malograđanima. Treći dio je Ofsajd zamka i bavi se politikom i identitetom. Umišljenim velikanima čiji je patriotizam evoluiralo iz srca u želudac, a emocije sašle iz duše u crijeva…

MONITOR: Da se vratimo na početak priče. Ćupić je postao neka vrsta crnogorskog Če Gevare, mladi nose majice sa njegovim likom, međutim, on, kao ni ideje koje simbolizuje, nijesu uzori, forsiraju se neki drugi likovi, bez osmijeha.
NENEZIĆ: Kad vidim ,,Ljubov osmijeh” na nekom čovjeku za koga znam da je najveći otpor u životu pružio u rođenoj familiji, jer zna da ga vole, stid me je. Stid me je kad vidim da radikali i četnici iz devedesetih, koje ja pamtim, brane Ljuba od moje fikcije, iako ne znaju da književnost nema ništa sa istorijom, osim motiva. Nije novo ni u životu i umjetnosti da se obožavaju antiheroji. Sjetimo se dadaista, vesterna, gangsterskih filmova, bit generacije, perfomera, itd. Narod voli antiheroje jer oni umjesto njih govore ono što oni nemaju građanske hrabrosti da kažu. Ali opet oni ne mogu biti idoli. Za to su odgovorni porodica, sistem obrazovanja ali i vjera i politika. Sve do onog momenta dok postoji i najmanja sumnja da je bilo ko od navedenih u sprezi sa takvim tipovima, ne možemo govoriti o sistemima vrijednosti. Ja znam da je moje vaspitanje (kao i mnogima drugima) moj najveći neprijatelj u tranziciji koja je pojela mnoge ljude i skoro sve ljudsko, ali je ono i moj najveći temelj koji me čini otpornim na svakojake pritiske, ucjene i malverzacije ljudskom dušom.

Filmovi u fiokama

MONITOR: Šta je bilo sa projektom ,,Prvi put sa ocem na izbore”, Abdulaha Sidrana, za koji ste radili preradu scenarija? Nakon što je Ministarstvo kulture 2011. otkupilo prava raspolaganja scenarijom, najavljeno je snimanje filma.
NENEZIĆ: Nijesam bio u varijanti kada su to pompezno najavili. Imao sam osjećaj da su kablovi razvučeni i kamere upaljene… a samo su bila otkupljena prava na scenario. Sada, kad sam intimno vezan za taj scenario kao adaptor i saradnik, ne bih bio normalan kad ne bih posumnjao da je sva ta priča, u tom momentu, bila dobar marketing za Ministarstvo kulture koje je godinama prozivano zbog minimalca koji je izdvajan za kinematografiju. Ne postoji Crnogorac koji ne voli Abdove scenarije (ili Kusturičine režije, ali sve manje jer ljudi u Crnoj Gori ne razdvajaju poetiku i politiku, kao što sam mnogo puta naveo) i nevjerovatne glumačke role jugoslovenskih glumaca, među kojima je briljirao slavni Slobodan Aligrudić… tako da smo svi mislili da ćemo dobiti još jedan film kao što je Sjećaš li se Doli Bel , Otac na službenom putu, Kenovićev Kuduz… Danas, kad imamo novi Zakon o kinematografiji, kao i Filmski centar u osnivanju, vjerujem da će ti ljudi da se bave sa takvim filmovima, jer mislim da je dosta filmova FIOKA, odnosno onih koji se prikažu na par festival i niko ih više nikad ne vidi, ali su prvi u redu na idućem konkursu Ministarstva kulture. Pa, na nacionalnom servisu se više prikazuju domaće pozorišne predstave nego domaći filmovi, što je nonsens. Pozorište je ,,sad i ovdje”, a ne u 21 h na televiziji, pobogu!

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo