Povežite se sa nama

INTERVJU

OBRAD NENEZIĆ, PISAC: Tranzicija jede ljude

Objavljeno prije

na

-Osamdesetih godina, kada sam bio osnovac, sjećam se da je pola klinaca na đačkim bluzama, bez obzira na vjeru i naciju, nosilo isprintan lik Ljuba Čupića, a pola Če Gevare. Kasnije, devedesetih, doba rane mladosti, tinejdžeri su nosili te dvije pop ikone na svojoj odjeći, tetovirali njihove likove, i do iznemoglosti raspravljali o njihovim podvizima, opet bez obzira na ideološke i nacionalne razlike koje su kulminirale tih godina. Kako tada, tako i danas kad moju knjigu kupuju, zahvaljući izvanrednoj saradnji sa dnevnim novinama Dan, širom Crne Gore i Crnogorci i Srbi i Muslimani i Hrvati i Albanci… jasno je da je Ljubo Čupić nešto više od narodnog heroja, da je ikona i ,,popularne i visoke” kulture. Ne sjećam se da je to neko uspio u Crnoj Gori, pa ni Njegoš. Koliko sam znao tada o Ljubu, malo više znam danas. Najpoznatiji je osmijeh i kraj, ali to nije dovoljno da se napiše roman ili uradi film, pa makar se radilo o nečemu skoro nezabilježenom u civilizaciji (ako je rat dio nje, a nije). Za roman treba građa pa sam ponukan mojim učiteljem Aristotelom napisao paraistorijski roman, ,,jer istorija je ono što je bilo a umjetničko djelo ono što je moglo biti”. Film, kao i roman, pružaju mnogo više mogućnosti nego pozorište, pa sam iskoristio tu širinu da, prije svega, konstatujem da u ratu nema pobjednika, pa makar to bio osmijeh Ljuba Čupića. U ratu su svi gubitnici, pa i nesrećni profiteri, ako su ljudi, bez obzira da li radi o Drugom svjetskom ratu ili užasnom bombardovanju SR Jugoslavije 1999. godine, za što još niko nije odgovarao, a ja sam imao neizdrživu potrebu da to zapamtim”, kaže o svom novom romanu Osmijeh za Mariju Mihailovič, koji je inspirisan osmjehom Čedomira Ljuba Čupića, na početku razgovora za Monitor, dramaturg Obrad Nenezić.

MONITOR: Prije romana uradili ste mjuzikl i scenario za film o Ljubu Ćupiću. Nije bilo sluha od strane institucija da se to realizuje. Nadate li se da bi nakon objavljivanja romana nešto moglo da se promijeni?
NENEZIĆ: Neće se ništa promijeniti dok ne dođu stvaraoci na čelu institucija. Dok rukovodeća i umjetnička mjesta pripadaju partijama (i pozicionim i opozicionim), a ne umjetnicima. Naježim se kad neko kaže da na čelu pozorišta treba da budu menadžeri. To nije apsurd, to je neznanje. Taj menadžer treba da nabavlja novac, a ne da pravi repertoarsku politiku. On ne osjeća duhovno nego materijalno. Znači li to da na čelu neke crkve treba da dođe isto menadžer, pa što je onda sa vjerom, šta je sa monasima, šta je sa svetiteljima? Dakle, još jedan apsurd sam osjetio na sopstvenoj koži. Ja kao stvaralac jurim novac za projekte, a menadžeri i ekonomisti raspravljaju i prave umjetnički repertoar. Otkud taj apetit? Ne znam, ali znam da su oni izvanredna inspiracija za komedije i duhovite drame. Nijesam da se otpuste ljudi u ovim grdnim vremenima, ali toj menadžerskoj gospodi sistematizujmo mjesta finansijskih direktora, direktora marketinga i tmsl, i nek odu jednom zauvijek iz poetike u finansijsku politiku. Jasno je – političari su nam smjestili. Ne samo savremeni nego i prošli. I budući će vjerovatno, dok se ne promijeni svijest. Ili kadrovi.

MONITOR: U skladu sa tim imamo menadžerski repertoar.
NENEZIĆ: Menadžeru su epika i gusle jedno te isto. Meni su oboje divni. Ali on ne zna ko su Tešan Podrugović i starac Milija, ali ja znam. On isto tako misli i o roken rolu, koji je isto divan. Ali umije da bude naporan i komercijalizovan kao gusle. Ali, suština roka i epike su divni… ostalo je manipulacija. Koja se svjetska dramaturgija odrekla epike, kao naša? Šta bi Šekspir radio da je poznavao našu (opšte južnoslovensku) epiku, nego je skupljao motive po bijelom svijetu. Danas ako hoćeš da napraviš dramu o nekom epskom junaku ili junakinji, proglasiće te arhaičnim i antievropskim ili anticrnogorskim, antisrpskim, antimuslimanskim, antihrvatskim… Imam čak i osjećaj da nekim istorijskim ličnostima imaju pravo da se bave samo određeni stvaraoci iz Crne Gore, kao da imaju monopol nad istorijom. U mojim (para)istorijskim dramama su Petrovići, kao vladari, antiheroji… zato nema mjesta za moje drame u CNP-u ili sličnim pozorištima. Ni kad su bili umjetnici na čelu, niti menadžeri… To ne znači da ne bih napisao dramu i da su pozitivci, ako me gane neki događaj ili ideja. Svi znamo da je Hitler negativac, ali je, ipak, dobra drama ona u kojoj ćemo u tom đubretu naći nešto ljudsko i duhovno, ostalo je sve predvidljivo.

MONITOR: Za sredinu mjeseca zakazana je premijera vaše nove predstave ,,Persone non grate”. Najavili ste je kao ,,savremenu priču o nama i za nas”. Često i rado pišete o tranziciji koja je ,,pojela” mnoge. Što Vam je, kao dramaturgu, najinspirativnije u vremenu tranzicije koja nikako da prođe?
NENEZIĆ: Uporedo sa stvaralaštvom, zahvaljujući doktorskim studijama, klasičnim i savremenim teorijama i teoretičarima, shvatio sam da smo pored svih tih ižvakanih recesija i tranzicija i zbog nekog trendovskog intelektualizma, koji nikada nije bio umjetnost, niti će biti, izgubili kritičku misao. Za sve su, naravno, krivi globalizacija i masmediji, jer ne treba pojašnjavati da se ukrupnjavanjem kapitala usitnila sloboda, odnosno kupljeno je mnogo stvaralaca, tako da nema prostora za slobodoumnost, osim ako nije naručena i plaćena iz raznih centara, pa je logično da je u takvim uslovima sloboda oskudna. Moje Persone non grate su duhovita drama, koja se bavi najvećom pošasti savremenog doba – bijelom kugom, kao i pogubljenim sistemima vrijednosti, malim ljudima sa velikim ambicijama, kradljivcima tuđih identiteta… ali sam sve upakovao u jedan postmoderni okvir koji razbija pozorišnu iluziju i na dokumentarnistički način aktivira pasivnog gledaoca, ne dajući mu nijednog momenta da zaboravi da je u pozorištu i da gleda nešto što je surova realnost izdignuta na transcedentni nivo i djeluje kao realnost za sebe… Persone su poslije Nobelovaca drugi dio moje trilogije o malograđanima. Treći dio je Ofsajd zamka i bavi se politikom i identitetom. Umišljenim velikanima čiji je patriotizam evoluiralo iz srca u želudac, a emocije sašle iz duše u crijeva…

MONITOR: Da se vratimo na početak priče. Ćupić je postao neka vrsta crnogorskog Če Gevare, mladi nose majice sa njegovim likom, međutim, on, kao ni ideje koje simbolizuje, nijesu uzori, forsiraju se neki drugi likovi, bez osmijeha.
NENEZIĆ: Kad vidim ,,Ljubov osmijeh” na nekom čovjeku za koga znam da je najveći otpor u životu pružio u rođenoj familiji, jer zna da ga vole, stid me je. Stid me je kad vidim da radikali i četnici iz devedesetih, koje ja pamtim, brane Ljuba od moje fikcije, iako ne znaju da književnost nema ništa sa istorijom, osim motiva. Nije novo ni u životu i umjetnosti da se obožavaju antiheroji. Sjetimo se dadaista, vesterna, gangsterskih filmova, bit generacije, perfomera, itd. Narod voli antiheroje jer oni umjesto njih govore ono što oni nemaju građanske hrabrosti da kažu. Ali opet oni ne mogu biti idoli. Za to su odgovorni porodica, sistem obrazovanja ali i vjera i politika. Sve do onog momenta dok postoji i najmanja sumnja da je bilo ko od navedenih u sprezi sa takvim tipovima, ne možemo govoriti o sistemima vrijednosti. Ja znam da je moje vaspitanje (kao i mnogima drugima) moj najveći neprijatelj u tranziciji koja je pojela mnoge ljude i skoro sve ljudsko, ali je ono i moj najveći temelj koji me čini otpornim na svakojake pritiske, ucjene i malverzacije ljudskom dušom.

Filmovi u fiokama

MONITOR: Šta je bilo sa projektom ,,Prvi put sa ocem na izbore”, Abdulaha Sidrana, za koji ste radili preradu scenarija? Nakon što je Ministarstvo kulture 2011. otkupilo prava raspolaganja scenarijom, najavljeno je snimanje filma.
NENEZIĆ: Nijesam bio u varijanti kada su to pompezno najavili. Imao sam osjećaj da su kablovi razvučeni i kamere upaljene… a samo su bila otkupljena prava na scenario. Sada, kad sam intimno vezan za taj scenario kao adaptor i saradnik, ne bih bio normalan kad ne bih posumnjao da je sva ta priča, u tom momentu, bila dobar marketing za Ministarstvo kulture koje je godinama prozivano zbog minimalca koji je izdvajan za kinematografiju. Ne postoji Crnogorac koji ne voli Abdove scenarije (ili Kusturičine režije, ali sve manje jer ljudi u Crnoj Gori ne razdvajaju poetiku i politiku, kao što sam mnogo puta naveo) i nevjerovatne glumačke role jugoslovenskih glumaca, među kojima je briljirao slavni Slobodan Aligrudić… tako da smo svi mislili da ćemo dobiti još jedan film kao što je Sjećaš li se Doli Bel , Otac na službenom putu, Kenovićev Kuduz… Danas, kad imamo novi Zakon o kinematografiji, kao i Filmski centar u osnivanju, vjerujem da će ti ljudi da se bave sa takvim filmovima, jer mislim da je dosta filmova FIOKA, odnosno onih koji se prikažu na par festival i niko ih više nikad ne vidi, ali su prvi u redu na idućem konkursu Ministarstva kulture. Pa, na nacionalnom servisu se više prikazuju domaće pozorišne predstave nego domaći filmovi, što je nonsens. Pozorište je ,,sad i ovdje”, a ne u 21 h na televiziji, pobogu!

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Otvoren prostor za pregrupisavanja na političkoj sceni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sasvim je izvjesno da Pokret Evropa sad nema kapaciteta da postane ozbiljna i demokratski ustrojena politička organizacija, što otvara prostor za moguća pregrupisavanja postojećih političkih aktera ali i, moguće, pojavljivanje nekih novih. Bez obzira na to kakvi će biti krajnji ishodi ovih procesa, izgledno je da oni sada neće voditi političkoj stabilizaciji i snaženju aktuelne izvršne vlasti. Ne bih se iznenadio da već naredne godine imamo vanredne parlamentarne izbore

 

 

MONITOR: Kako vidite izlazak iz PES-a predsjednika države Jakova Milatovića, i isključenje ministra pravde iz te partije Andreja Milovića?

VUKOVIĆ: Prvo što mi pada na pamet je komentar predsjednika te partije i aktuelnog premijera Milojka Spajića na pitanje novinara vezano za sjednicu Odbora za bezbjednost i odbranu Skupštine Crne Gore na kojoj je ministar Milović bio targetiran kao problematičan tip od strane šefa Specijalnog policijskog tima. Spajić je tada rekao da ono što se čulo na sjednici „priliči muškoj svalačionici iz IVa, IVb… razreda…“ Aktuelna dešavanja u njegovoj stranci su takođe uporediva sa nadgornjavanjem tinejdžera u svlačionici željnih dokazivanja i moći.

Pokret Evropa sad meni liči na grupu ljudi koja se okupila sticajem okolnosti i koju ne povezuje nikakva čvrsta ideološka armatura, osim želje za dokazivanjem i moći. Čim te armature nema, onda su diobe i odlasci dio neke političke normalnosti. Osim toga, već na početku su pokazali da nijesu odmakli od autoritarnih modela političkog organizovanja u kome se insistira na monolitnosti i lojalnostim, a ne na unutarpartijskom pluralizmu koji kroz argumentovanu debatu vodi do odluka većine koje poštuje partijska manjina. U autoritarnim partijama i neistomišljenike u svojim redovima doživljavaju kao neprijatelje koje treba eliminisati, tako da mi se čini da Evropa sad funkcioniše po tome modelu.

Milatovićevo istupanje vidim kao dio pragmatičnog otklona od Spajićeve i Vladine olako obećane brzine reformi i boljeg života i mapiranje, u zavjetrini funkcije predsjednika države, neke izvjesnije vlastite političke budućnosti.

Iza Milovićevog isključenja izgleda da takođe stoji pragmatizam, kojim partijsko vođstvo žrtvuje važnu figuru zarad produžetka partije i zaštite ’kralja’.

MONITOR: Kako se to  može odraziti na buduće političke procese i funkcionisanje vlasti?

VUKOVIĆ: Sasvim je izvjesno da Pokret Evropa sad nema kapaciteta da postane ozbiljna i demokratski ustrojena politička organizacija, što otvara prostor za moguća pregrupisavanja postojećih političkih aktera ali i, moguće, pojavljivanje nekih novih. Bez obzira na to kakvi će biti krajnji ishodi ovih procesa, izgledno je da oni sada neće voditi političkoj stabilizaciji i snaženju aktuelne izvršne vlasti. Ne bih se iznenadio da već naredne godine imamo vanredne parlamentarne izbore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TATJANA LAZAREVIĆ, UREDNICA PORTAL KOSSEV: Tope se posljednje ružičaste naočare Srba sa Kosova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ciljano katastrofičnom” politikom iz Beograda , kosovskim vlastima se sve vrijeme, izgleda, obezbjeđuje alibi

 

MONITOR: Nedavno se navršilo 16 godina otkako je Skupština Kosova proglasila nezavisnost. Kada se govori o Kosovu, uvijek su u fokusu odnosi Albanaca i Srba. Mijenjale su se vlasti i u Beogradu i u Prištini, koliko i kako su se mijenjali međuetnički odnosi, i „zvanični“ i „nezvanični“?

LAZAREVIĆ: Odnosi srpskog i albanskog naroda su se dodatno zaoštrili unazad nekoliko godina. I jedni i drugi nastupaju sa pozicija samoviktimizacije i optuživanja druge strane za zlodela. Dijalog izostaje, a javni prostor je sa obe strane kontaminiran mržnjom, promocijom nasilja i propagande. Kod srpske zajednice dominira i strah, pride. Samoopredeljenje je podiglo očekivanja svom biračkom telu kada je u pitanju odnos prema Srbiji, Severu Kosova, kao i svojevrsnom istorijskom revizionizmu, i u taj balon su poslednju godinu dana uvukli i one koji su tradicionalno bili naklonjeniji drugim strankama – pre svega PDK, kao i LDK, i AAK. Ovakva situacija koincidira upravo sa promenom vlasti u Prištini. Dvadeset pet godina nakon konflikta, do pomirenja srpskog i albanskog naroda nije došlo, ali se život tokom godina normalizovao do nivoa izgrađene konstruktivne komunikacije, dijaloga i saradnje – bilo na pojedinačnom, ili lokalno-opštinskom nivou; ili čak, epizodno, i između samih pregovaračkih strana. Sa takvom je praksom prekinuto dolaskom Samoopredeljenja na vlast. Kako je za tango potrebno dvoje, zvanični Beograd prenaglašava već očigledne negativne efekte politike Samoopredeljenja po Srbe sa Kosova u meri izjednačavanja ‘kurtizacije’ Severa sa ‘okupacijom’, iako je sam Sever pod međunarodnom vojnom i administrativnom jurisdikcijom još od ‘99-sa čim se Srbija saglasila, kao i postepenim prenošenjem jurisdikcija na kosovske vlasti. Sever je de fakto militarizovan merama Prištine. Citiraću i utisak koji je vidjiv na severu – “ciljano katastrofičnom” politikom iz Beograda , kosovskim vlastima se sve vreme, izgleda, obezbeđuje alibi za postupke koje jedino iskreno ne odobravaju Srbi sa Kosova, ali i čija se volja ni za jednu stranu istinski ne računa.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDISLAV MINIĆ, ADVOKAT: Daleko od suštinskih promjena u pravosuđu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne samo hvalisanje aktuelne vlasti već i hvalospjevi dobijeni od međunarodnih partnera koji su neskrivenim olakšanjem prokomentarisali prekid dugovremene blokade vrha pravosuđa, kazuje o dubini potonuća na koje smo bili svikli s vladama i nakon promjene vlasti

 

 

MONITOR: Ministarstvo evropskih poslova opet je saopštilo da očekuje završna mjerila za poglavlje 23, 24 u junu ove godine. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju vladavina prava danas i koliko je realno da ispunimo zadatke koji se od nas traže u tom zahtjevnom poglavlju do ljeta da bi dobili završna mjerila?

MINIĆ: Crna Gora i danas, kao i u prethodnom periodu, simulacija demokratije i vladavine prava. Ona značajno zaostaje u zadovoljenju prije svega svojih potreba u oblasti uspostavljanja vladavine prava a onda i u ispunjenju zadataka na putu priključenja Evropskoj uniji. Taj značajan zaostatak dijelom je posljedica svjesne opstrukcije od strane dobitnika tranzicije koji su do 30. avgusta 2020. godine bili na vlasti i koncipirali pravni, obrazovni, kao i ukupni sistem u skladu sa svojim ličnim, grupnim i drugim partikularnim interesima, na štetu opštih, u sistemu rigidne partitokratije transformisane u mafiokratiju.

Ispunjenje zadataka u vezi sa dosadašnjim mjerilima za poglavlja 23 i 24 nije bilo pretjerano zahtjevno. Odnosilo se na ispunjenje nužnih pretpostavki za uspostavljanje osnova za izgradnju i otpočinjanje djelovanja pravosuđa u skladu sa evropskim standardima.  Međutim, ključni problem je predstavljalo odsustvo političke volje vladajućih struktura da se iskreno posvete tom cilju. Njegovo  ispunjenje je predstavljalo ozbiljnu prijetnju najvišim nosiocima vlasti i njima bliskim strukturama “ostvarenim” u vrijeme i na način koji zahtijevaju ozbiljna preispitivanja u pravičnim postupcima pred samostalnim i nezavisnim organima efikasnog pravosuđa, koncipiranog od kredibilnih i kompetentnih ljudi na svim nivoima.

Dosadašnje  (podsticajne) ocjene našeg napretka od strane međunarodnih partnera, pozitivnije su od iskustva nas praktičara u svakodnevnom suočavanju sa tim sistemom. Vjerujem da će  ubuduće najozbiljniji problem biti ljudski potencijal obrazovan u postojećem obrazovnom sistemu i sa radnim iskustvom i navikama dosadašnjeg pravosuđa.

MONITOR: Vlasti se za sada hvale izborom upražnjenih pozicija u vrhu pravosuđa. Koliko je dobro obavljen taj zadatak?

MINIĆ: Ne samo hvalisanje aktuelne vlasti već i hvalospjevi dobijeni od međunarodnih partnera koji su neskrivenim olakšanjem prokomentarisali prekid dugovremene blokade vrha pravosuđa, kazuje o dubini potonuća na koje smo bili svikli s Vladama i nakon promjene vlasti.

Sa iskustvom neposrednog očevica protivustavnog dijeljenja pravde i zastupanja imovinskopravnih interesa Crne Gore od strane dviju izabranih sutkinja Ustavnog suda Crne Gore kažem da je forma zadovoljena a suština, nažalost, nepromijenjena i opredijeljena dominacijom neodgovrne partitokratije.

MONITOR: Ministar pravde najavio je brojne izmjene zakona koje se tiču pravosuđa, od kojih su neke osporavane, kao i novi specijalni sud. Kako komentarišete te najave?

MINIĆ: Kao sve zbrzavane aktivnosti o stvarima za koje je neophodno najšire uključenje, inače našeg preskromnog potencijala, kompetentnih ljudi. Te izmjene se  kvalitetno mogu donijeti nakon svestranog stručnog sagledavanja stanja i mjera u skladu sa sveobuhvatno utvrđenim potrebama.

MONITOR: Doskorašnja zastupnica u Strazburu Valentina Pavličić podnijela je tužbu protiv Vlade zbog razrešenja. Kako komentarišete oluku Vlade da razriješi zastupnicu Pavličić prije odluke Ustavnog suda?

MINIĆ: Karakterističan volunatrizam od strane ove kao i prethodnih Vlada nakon “osvježenja”. Uz  ignorantski odnos prema neophodnim procedurama, i bez temeljinog  pristupa u oblasti razrješenja i imenovanja.

MONITOR: Ove sedmice uhapšen je jedan od suvlasnika kompanije Bemax i više drugih osoba zbog šverca cigareta. Kako vidite tu akciju SDT –a?

MINIĆ: Kao jedan u nizu primjera odlučnosti odgovornog nosioca pravosudne funkcije na čelu SDT-a  da radi svoj posao, uprkos odsustvu neophodnih kadrovskih, prostornih i ostalih uslova. To pokazuje  suštinsku razliku koja se postiže pravilnim izborom/smjenom GST-a.

Nadam se sličnoj promjeni i izborom VDT-a. No, moje strepnje su brojne i, bojim se, vrlo realne u pogledu mnogih  neophodnih faktora za uspješan ishod rada posvećenih nosilaca složenih, izazovnih i višestruko opasnih pravosudnih funkcija u ambijentu (kakav je crnogorski) decenijama kontaminirane države i društva.

MONITOR: Mnoge optužnice vezane za visoke funkcionere i organizovani kriminal još čekaju epilog. Koliko je pravosuđe u stanju da ih iznese?

MINIĆ: Nepoznat mi je kvalitet tih optužnih akata. Međutim, poznavajući sudski sistem plašim se da nije u pitanju moj pesimizam već realan strah za ishod i najkvalitetnijih optužnica pred netaknutim ostatkom sudstva koncipiranog od strane “ostvarenih” mafiokratskih struktura u svim trima granama vlasti. Nažalost, poznati su ponižavajući prostorni i ostali uslovi prvenstveno  za rad tužilaštva, ali i neodgovarajući kapaciteti i kriterijumi prijema i napredovanja u sudskoj vlasti. U  kontinitetu. Sve uz apsolutnu nedoraslost vladajuće i opozicione “političke elite” izazovima prijeko potrebne temeljite reforme sudstva i  uopšte  pravosuđa.

Zbog brojnih limitirajućih činjenica pesimista sam u pogledu skorije transformacije pravosuđa. Kontinuirane su  barijere promjenama u vidu nepromijenjene neodgovornosti svih vlasti tokom proteklih godina i decenija.

MONITOR: Uprkos obećanjima, SDT  još čeka podršku vezanu za prostorne i druge kapacitete. Šta to govori? 

MINIĆ: To svjedoči o nezrelom društvu. Nerealna su očekivanja laičke javnosti od pravosuđa u postojećim ljudskim i svim ostalim kapacitetima, tačnije ograničenjima. Zbog donosioca odluka koji su  nedorasli situaciji, odluke izostaju a nerijetko je bolje da se takve ne donose.  Partitokrate su jednako siromašnih stručnih kapaciteta,  a  njihove odluke su  vođene ličnim i partikularnim interesima, sa enormno naraslim kvazipopulizmom nakon “osvježenja” od 30.08.2020. godine. U odsustvu neophodne građanske svijesti u crnogorskom društvu,  oni se samo pod pritiskom spoljnih činilaca,  u vezi sa ispunjenjem uslova za pristupanje Evropskoj uniji , bave pravosuđem. I to u mjeri koja nije nastavak zastoja u tom procesu koji su svjesno napravile mafiokrate,  a  nakon njihove smjene nastavile partitokratske strukture zarobljene prizemnim ličnim i međupartijskim (i unutarpartijskim) obračunima.

Suvišno je ponavljati odsustvo neophodnog uticaja stručne javnosti u pravcu suštinskih promjena u pravosuđu i u državi i društvu u cjelini.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo