Povežite se sa nama

INTERVJU

OBRAD NENEZIĆ, PISAC: Tranzicija jede ljude

Objavljeno prije

na

-Osamdesetih godina, kada sam bio osnovac, sjećam se da je pola klinaca na đačkim bluzama, bez obzira na vjeru i naciju, nosilo isprintan lik Ljuba Čupića, a pola Če Gevare. Kasnije, devedesetih, doba rane mladosti, tinejdžeri su nosili te dvije pop ikone na svojoj odjeći, tetovirali njihove likove, i do iznemoglosti raspravljali o njihovim podvizima, opet bez obzira na ideološke i nacionalne razlike koje su kulminirale tih godina. Kako tada, tako i danas kad moju knjigu kupuju, zahvaljući izvanrednoj saradnji sa dnevnim novinama Dan, širom Crne Gore i Crnogorci i Srbi i Muslimani i Hrvati i Albanci… jasno je da je Ljubo Čupić nešto više od narodnog heroja, da je ikona i ,,popularne i visoke” kulture. Ne sjećam se da je to neko uspio u Crnoj Gori, pa ni Njegoš. Koliko sam znao tada o Ljubu, malo više znam danas. Najpoznatiji je osmijeh i kraj, ali to nije dovoljno da se napiše roman ili uradi film, pa makar se radilo o nečemu skoro nezabilježenom u civilizaciji (ako je rat dio nje, a nije). Za roman treba građa pa sam ponukan mojim učiteljem Aristotelom napisao paraistorijski roman, ,,jer istorija je ono što je bilo a umjetničko djelo ono što je moglo biti”. Film, kao i roman, pružaju mnogo više mogućnosti nego pozorište, pa sam iskoristio tu širinu da, prije svega, konstatujem da u ratu nema pobjednika, pa makar to bio osmijeh Ljuba Čupića. U ratu su svi gubitnici, pa i nesrećni profiteri, ako su ljudi, bez obzira da li radi o Drugom svjetskom ratu ili užasnom bombardovanju SR Jugoslavije 1999. godine, za što još niko nije odgovarao, a ja sam imao neizdrživu potrebu da to zapamtim”, kaže o svom novom romanu Osmijeh za Mariju Mihailovič, koji je inspirisan osmjehom Čedomira Ljuba Čupića, na početku razgovora za Monitor, dramaturg Obrad Nenezić.

MONITOR: Prije romana uradili ste mjuzikl i scenario za film o Ljubu Ćupiću. Nije bilo sluha od strane institucija da se to realizuje. Nadate li se da bi nakon objavljivanja romana nešto moglo da se promijeni?
NENEZIĆ: Neće se ništa promijeniti dok ne dođu stvaraoci na čelu institucija. Dok rukovodeća i umjetnička mjesta pripadaju partijama (i pozicionim i opozicionim), a ne umjetnicima. Naježim se kad neko kaže da na čelu pozorišta treba da budu menadžeri. To nije apsurd, to je neznanje. Taj menadžer treba da nabavlja novac, a ne da pravi repertoarsku politiku. On ne osjeća duhovno nego materijalno. Znači li to da na čelu neke crkve treba da dođe isto menadžer, pa što je onda sa vjerom, šta je sa monasima, šta je sa svetiteljima? Dakle, još jedan apsurd sam osjetio na sopstvenoj koži. Ja kao stvaralac jurim novac za projekte, a menadžeri i ekonomisti raspravljaju i prave umjetnički repertoar. Otkud taj apetit? Ne znam, ali znam da su oni izvanredna inspiracija za komedije i duhovite drame. Nijesam da se otpuste ljudi u ovim grdnim vremenima, ali toj menadžerskoj gospodi sistematizujmo mjesta finansijskih direktora, direktora marketinga i tmsl, i nek odu jednom zauvijek iz poetike u finansijsku politiku. Jasno je – političari su nam smjestili. Ne samo savremeni nego i prošli. I budući će vjerovatno, dok se ne promijeni svijest. Ili kadrovi.

MONITOR: U skladu sa tim imamo menadžerski repertoar.
NENEZIĆ: Menadžeru su epika i gusle jedno te isto. Meni su oboje divni. Ali on ne zna ko su Tešan Podrugović i starac Milija, ali ja znam. On isto tako misli i o roken rolu, koji je isto divan. Ali umije da bude naporan i komercijalizovan kao gusle. Ali, suština roka i epike su divni… ostalo je manipulacija. Koja se svjetska dramaturgija odrekla epike, kao naša? Šta bi Šekspir radio da je poznavao našu (opšte južnoslovensku) epiku, nego je skupljao motive po bijelom svijetu. Danas ako hoćeš da napraviš dramu o nekom epskom junaku ili junakinji, proglasiće te arhaičnim i antievropskim ili anticrnogorskim, antisrpskim, antimuslimanskim, antihrvatskim… Imam čak i osjećaj da nekim istorijskim ličnostima imaju pravo da se bave samo određeni stvaraoci iz Crne Gore, kao da imaju monopol nad istorijom. U mojim (para)istorijskim dramama su Petrovići, kao vladari, antiheroji… zato nema mjesta za moje drame u CNP-u ili sličnim pozorištima. Ni kad su bili umjetnici na čelu, niti menadžeri… To ne znači da ne bih napisao dramu i da su pozitivci, ako me gane neki događaj ili ideja. Svi znamo da je Hitler negativac, ali je, ipak, dobra drama ona u kojoj ćemo u tom đubretu naći nešto ljudsko i duhovno, ostalo je sve predvidljivo.

MONITOR: Za sredinu mjeseca zakazana je premijera vaše nove predstave ,,Persone non grate”. Najavili ste je kao ,,savremenu priču o nama i za nas”. Često i rado pišete o tranziciji koja je ,,pojela” mnoge. Što Vam je, kao dramaturgu, najinspirativnije u vremenu tranzicije koja nikako da prođe?
NENEZIĆ: Uporedo sa stvaralaštvom, zahvaljujući doktorskim studijama, klasičnim i savremenim teorijama i teoretičarima, shvatio sam da smo pored svih tih ižvakanih recesija i tranzicija i zbog nekog trendovskog intelektualizma, koji nikada nije bio umjetnost, niti će biti, izgubili kritičku misao. Za sve su, naravno, krivi globalizacija i masmediji, jer ne treba pojašnjavati da se ukrupnjavanjem kapitala usitnila sloboda, odnosno kupljeno je mnogo stvaralaca, tako da nema prostora za slobodoumnost, osim ako nije naručena i plaćena iz raznih centara, pa je logično da je u takvim uslovima sloboda oskudna. Moje Persone non grate su duhovita drama, koja se bavi najvećom pošasti savremenog doba – bijelom kugom, kao i pogubljenim sistemima vrijednosti, malim ljudima sa velikim ambicijama, kradljivcima tuđih identiteta… ali sam sve upakovao u jedan postmoderni okvir koji razbija pozorišnu iluziju i na dokumentarnistički način aktivira pasivnog gledaoca, ne dajući mu nijednog momenta da zaboravi da je u pozorištu i da gleda nešto što je surova realnost izdignuta na transcedentni nivo i djeluje kao realnost za sebe… Persone su poslije Nobelovaca drugi dio moje trilogije o malograđanima. Treći dio je Ofsajd zamka i bavi se politikom i identitetom. Umišljenim velikanima čiji je patriotizam evoluiralo iz srca u želudac, a emocije sašle iz duše u crijeva…

MONITOR: Da se vratimo na početak priče. Ćupić je postao neka vrsta crnogorskog Če Gevare, mladi nose majice sa njegovim likom, međutim, on, kao ni ideje koje simbolizuje, nijesu uzori, forsiraju se neki drugi likovi, bez osmijeha.
NENEZIĆ: Kad vidim ,,Ljubov osmijeh” na nekom čovjeku za koga znam da je najveći otpor u životu pružio u rođenoj familiji, jer zna da ga vole, stid me je. Stid me je kad vidim da radikali i četnici iz devedesetih, koje ja pamtim, brane Ljuba od moje fikcije, iako ne znaju da književnost nema ništa sa istorijom, osim motiva. Nije novo ni u životu i umjetnosti da se obožavaju antiheroji. Sjetimo se dadaista, vesterna, gangsterskih filmova, bit generacije, perfomera, itd. Narod voli antiheroje jer oni umjesto njih govore ono što oni nemaju građanske hrabrosti da kažu. Ali opet oni ne mogu biti idoli. Za to su odgovorni porodica, sistem obrazovanja ali i vjera i politika. Sve do onog momenta dok postoji i najmanja sumnja da je bilo ko od navedenih u sprezi sa takvim tipovima, ne možemo govoriti o sistemima vrijednosti. Ja znam da je moje vaspitanje (kao i mnogima drugima) moj najveći neprijatelj u tranziciji koja je pojela mnoge ljude i skoro sve ljudsko, ali je ono i moj najveći temelj koji me čini otpornim na svakojake pritiske, ucjene i malverzacije ljudskom dušom.

Filmovi u fiokama

MONITOR: Šta je bilo sa projektom ,,Prvi put sa ocem na izbore”, Abdulaha Sidrana, za koji ste radili preradu scenarija? Nakon što je Ministarstvo kulture 2011. otkupilo prava raspolaganja scenarijom, najavljeno je snimanje filma.
NENEZIĆ: Nijesam bio u varijanti kada su to pompezno najavili. Imao sam osjećaj da su kablovi razvučeni i kamere upaljene… a samo su bila otkupljena prava na scenario. Sada, kad sam intimno vezan za taj scenario kao adaptor i saradnik, ne bih bio normalan kad ne bih posumnjao da je sva ta priča, u tom momentu, bila dobar marketing za Ministarstvo kulture koje je godinama prozivano zbog minimalca koji je izdvajan za kinematografiju. Ne postoji Crnogorac koji ne voli Abdove scenarije (ili Kusturičine režije, ali sve manje jer ljudi u Crnoj Gori ne razdvajaju poetiku i politiku, kao što sam mnogo puta naveo) i nevjerovatne glumačke role jugoslovenskih glumaca, među kojima je briljirao slavni Slobodan Aligrudić… tako da smo svi mislili da ćemo dobiti još jedan film kao što je Sjećaš li se Doli Bel , Otac na službenom putu, Kenovićev Kuduz… Danas, kad imamo novi Zakon o kinematografiji, kao i Filmski centar u osnivanju, vjerujem da će ti ljudi da se bave sa takvim filmovima, jer mislim da je dosta filmova FIOKA, odnosno onih koji se prikažu na par festival i niko ih više nikad ne vidi, ali su prvi u redu na idućem konkursu Ministarstva kulture. Pa, na nacionalnom servisu se više prikazuju domaće pozorišne predstave nego domaći filmovi, što je nonsens. Pozorište je ,,sad i ovdje”, a ne u 21 h na televiziji, pobogu!

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo