-Osamdesetih godina, kada sam bio osnovac, sjećam se da je pola klinaca na đačkim bluzama, bez obzira na vjeru i naciju, nosilo isprintan lik Ljuba Čupića, a pola Če Gevare. Kasnije, devedesetih, doba rane mladosti, tinejdžeri su nosili te dvije pop ikone na svojoj odjeći, tetovirali njihove likove, i do iznemoglosti raspravljali o njihovim podvizima, opet bez obzira na ideološke i nacionalne razlike koje su kulminirale tih godina. Kako tada, tako i danas kad moju knjigu kupuju, zahvaljući izvanrednoj saradnji sa dnevnim novinama Dan, širom Crne Gore i Crnogorci i Srbi i Muslimani i Hrvati i Albanci… jasno je da je Ljubo Čupić nešto više od narodnog heroja, da je ikona i ,,popularne i visoke” kulture. Ne sjećam se da je to neko uspio u Crnoj Gori, pa ni Njegoš. Koliko sam znao tada o Ljubu, malo više znam danas. Najpoznatiji je osmijeh i kraj, ali to nije dovoljno da se napiše roman ili uradi film, pa makar se radilo o nečemu skoro nezabilježenom u civilizaciji (ako je rat dio nje, a nije). Za roman treba građa pa sam ponukan mojim učiteljem Aristotelom napisao paraistorijski roman, ,,jer istorija je ono što je bilo a umjetničko djelo ono što je moglo biti”. Film, kao i roman, pružaju mnogo više mogućnosti nego pozorište, pa sam iskoristio tu širinu da, prije svega, konstatujem da u ratu nema pobjednika, pa makar to bio osmijeh Ljuba Čupića. U ratu su svi gubitnici, pa i nesrećni profiteri, ako su ljudi, bez obzira da li radi o Drugom svjetskom ratu ili užasnom bombardovanju SR Jugoslavije 1999. godine, za što još niko nije odgovarao, a ja sam imao neizdrživu potrebu da to zapamtim”, kaže o svom novom romanu Osmijeh za Mariju Mihailovič, koji je inspirisan osmjehom Čedomira Ljuba Čupića, na početku razgovora za Monitor, dramaturg Obrad Nenezić.
MONITOR: Prije romana uradili ste mjuzikl i scenario za film o Ljubu Ćupiću. Nije bilo sluha od strane institucija da se to realizuje. Nadate li se da bi nakon objavljivanja romana nešto moglo da se promijeni?
NENEZIĆ: Neće se ništa promijeniti dok ne dođu stvaraoci na čelu institucija. Dok rukovodeća i umjetnička mjesta pripadaju partijama (i pozicionim i opozicionim), a ne umjetnicima. Naježim se kad neko kaže da na čelu pozorišta treba da budu menadžeri. To nije apsurd, to je neznanje. Taj menadžer treba da nabavlja novac, a ne da pravi repertoarsku politiku. On ne osjeća duhovno nego materijalno. Znači li to da na čelu neke crkve treba da dođe isto menadžer, pa što je onda sa vjerom, šta je sa monasima, šta je sa svetiteljima? Dakle, još jedan apsurd sam osjetio na sopstvenoj koži. Ja kao stvaralac jurim novac za projekte, a menadžeri i ekonomisti raspravljaju i prave umjetnički repertoar. Otkud taj apetit? Ne znam, ali znam da su oni izvanredna inspiracija za komedije i duhovite drame. Nijesam da se otpuste ljudi u ovim grdnim vremenima, ali toj menadžerskoj gospodi sistematizujmo mjesta finansijskih direktora, direktora marketinga i tmsl, i nek odu jednom zauvijek iz poetike u finansijsku politiku. Jasno je – političari su nam smjestili. Ne samo savremeni nego i prošli. I budući će vjerovatno, dok se ne promijeni svijest. Ili kadrovi.
MONITOR: U skladu sa tim imamo menadžerski repertoar.
NENEZIĆ: Menadžeru su epika i gusle jedno te isto. Meni su oboje divni. Ali on ne zna ko su Tešan Podrugović i starac Milija, ali ja znam. On isto tako misli i o roken rolu, koji je isto divan. Ali umije da bude naporan i komercijalizovan kao gusle. Ali, suština roka i epike su divni… ostalo je manipulacija. Koja se svjetska dramaturgija odrekla epike, kao naša? Šta bi Šekspir radio da je poznavao našu (opšte južnoslovensku) epiku, nego je skupljao motive po bijelom svijetu. Danas ako hoćeš da napraviš dramu o nekom epskom junaku ili junakinji, proglasiće te arhaičnim i antievropskim ili anticrnogorskim, antisrpskim, antimuslimanskim, antihrvatskim… Imam čak i osjećaj da nekim istorijskim ličnostima imaju pravo da se bave samo određeni stvaraoci iz Crne Gore, kao da imaju monopol nad istorijom. U mojim (para)istorijskim dramama su Petrovići, kao vladari, antiheroji… zato nema mjesta za moje drame u CNP-u ili sličnim pozorištima. Ni kad su bili umjetnici na čelu, niti menadžeri… To ne znači da ne bih napisao dramu i da su pozitivci, ako me gane neki događaj ili ideja. Svi znamo da je Hitler negativac, ali je, ipak, dobra drama ona u kojoj ćemo u tom đubretu naći nešto ljudsko i duhovno, ostalo je sve predvidljivo.
MONITOR: Za sredinu mjeseca zakazana je premijera vaše nove predstave ,,Persone non grate”. Najavili ste je kao ,,savremenu priču o nama i za nas”. Često i rado pišete o tranziciji koja je ,,pojela” mnoge. Što Vam je, kao dramaturgu, najinspirativnije u vremenu tranzicije koja nikako da prođe?
NENEZIĆ: Uporedo sa stvaralaštvom, zahvaljujući doktorskim studijama, klasičnim i savremenim teorijama i teoretičarima, shvatio sam da smo pored svih tih ižvakanih recesija i tranzicija i zbog nekog trendovskog intelektualizma, koji nikada nije bio umjetnost, niti će biti, izgubili kritičku misao. Za sve su, naravno, krivi globalizacija i masmediji, jer ne treba pojašnjavati da se ukrupnjavanjem kapitala usitnila sloboda, odnosno kupljeno je mnogo stvaralaca, tako da nema prostora za slobodoumnost, osim ako nije naručena i plaćena iz raznih centara, pa je logično da je u takvim uslovima sloboda oskudna. Moje Persone non grate su duhovita drama, koja se bavi najvećom pošasti savremenog doba – bijelom kugom, kao i pogubljenim sistemima vrijednosti, malim ljudima sa velikim ambicijama, kradljivcima tuđih identiteta… ali sam sve upakovao u jedan postmoderni okvir koji razbija pozorišnu iluziju i na dokumentarnistički način aktivira pasivnog gledaoca, ne dajući mu nijednog momenta da zaboravi da je u pozorištu i da gleda nešto što je surova realnost izdignuta na transcedentni nivo i djeluje kao realnost za sebe… Persone su poslije Nobelovaca drugi dio moje trilogije o malograđanima. Treći dio je Ofsajd zamka i bavi se politikom i identitetom. Umišljenim velikanima čiji je patriotizam evoluiralo iz srca u želudac, a emocije sašle iz duše u crijeva…
MONITOR: Da se vratimo na početak priče. Ćupić je postao neka vrsta crnogorskog Če Gevare, mladi nose majice sa njegovim likom, međutim, on, kao ni ideje koje simbolizuje, nijesu uzori, forsiraju se neki drugi likovi, bez osmijeha.
NENEZIĆ: Kad vidim ,,Ljubov osmijeh” na nekom čovjeku za koga znam da je najveći otpor u životu pružio u rođenoj familiji, jer zna da ga vole, stid me je. Stid me je kad vidim da radikali i četnici iz devedesetih, koje ja pamtim, brane Ljuba od moje fikcije, iako ne znaju da književnost nema ništa sa istorijom, osim motiva. Nije novo ni u životu i umjetnosti da se obožavaju antiheroji. Sjetimo se dadaista, vesterna, gangsterskih filmova, bit generacije, perfomera, itd. Narod voli antiheroje jer oni umjesto njih govore ono što oni nemaju građanske hrabrosti da kažu. Ali opet oni ne mogu biti idoli. Za to su odgovorni porodica, sistem obrazovanja ali i vjera i politika. Sve do onog momenta dok postoji i najmanja sumnja da je bilo ko od navedenih u sprezi sa takvim tipovima, ne možemo govoriti o sistemima vrijednosti. Ja znam da je moje vaspitanje (kao i mnogima drugima) moj najveći neprijatelj u tranziciji koja je pojela mnoge ljude i skoro sve ljudsko, ali je ono i moj najveći temelj koji me čini otpornim na svakojake pritiske, ucjene i malverzacije ljudskom dušom.
Filmovi u fiokama
MONITOR: Šta je bilo sa projektom ,,Prvi put sa ocem na izbore”, Abdulaha Sidrana, za koji ste radili preradu scenarija? Nakon što je Ministarstvo kulture 2011. otkupilo prava raspolaganja scenarijom, najavljeno je snimanje filma.
NENEZIĆ: Nijesam bio u varijanti kada su to pompezno najavili. Imao sam osjećaj da su kablovi razvučeni i kamere upaljene… a samo su bila otkupljena prava na scenario. Sada, kad sam intimno vezan za taj scenario kao adaptor i saradnik, ne bih bio normalan kad ne bih posumnjao da je sva ta priča, u tom momentu, bila dobar marketing za Ministarstvo kulture koje je godinama prozivano zbog minimalca koji je izdvajan za kinematografiju. Ne postoji Crnogorac koji ne voli Abdove scenarije (ili Kusturičine režije, ali sve manje jer ljudi u Crnoj Gori ne razdvajaju poetiku i politiku, kao što sam mnogo puta naveo) i nevjerovatne glumačke role jugoslovenskih glumaca, među kojima je briljirao slavni Slobodan Aligrudić… tako da smo svi mislili da ćemo dobiti još jedan film kao što je Sjećaš li se Doli Bel , Otac na službenom putu, Kenovićev Kuduz… Danas, kad imamo novi Zakon o kinematografiji, kao i Filmski centar u osnivanju, vjerujem da će ti ljudi da se bave sa takvim filmovima, jer mislim da je dosta filmova FIOKA, odnosno onih koji se prikažu na par festival i niko ih više nikad ne vidi, ali su prvi u redu na idućem konkursu Ministarstva kulture. Pa, na nacionalnom servisu se više prikazuju domaće pozorišne predstave nego domaći filmovi, što je nonsens. Pozorište je ,,sad i ovdje”, a ne u 21 h na televiziji, pobogu!
Predrag NIKOLIĆ
Stav2 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU3 sedmice