Povežite se sa nama

INTERVJU

OBRAD NENEZIĆ, PISAC: Tranzicija jede ljude

Objavljeno prije

na

-Osamdesetih godina, kada sam bio osnovac, sjećam se da je pola klinaca na đačkim bluzama, bez obzira na vjeru i naciju, nosilo isprintan lik Ljuba Čupića, a pola Če Gevare. Kasnije, devedesetih, doba rane mladosti, tinejdžeri su nosili te dvije pop ikone na svojoj odjeći, tetovirali njihove likove, i do iznemoglosti raspravljali o njihovim podvizima, opet bez obzira na ideološke i nacionalne razlike koje su kulminirale tih godina. Kako tada, tako i danas kad moju knjigu kupuju, zahvaljući izvanrednoj saradnji sa dnevnim novinama Dan, širom Crne Gore i Crnogorci i Srbi i Muslimani i Hrvati i Albanci… jasno je da je Ljubo Čupić nešto više od narodnog heroja, da je ikona i ,,popularne i visoke” kulture. Ne sjećam se da je to neko uspio u Crnoj Gori, pa ni Njegoš. Koliko sam znao tada o Ljubu, malo više znam danas. Najpoznatiji je osmijeh i kraj, ali to nije dovoljno da se napiše roman ili uradi film, pa makar se radilo o nečemu skoro nezabilježenom u civilizaciji (ako je rat dio nje, a nije). Za roman treba građa pa sam ponukan mojim učiteljem Aristotelom napisao paraistorijski roman, ,,jer istorija je ono što je bilo a umjetničko djelo ono što je moglo biti”. Film, kao i roman, pružaju mnogo više mogućnosti nego pozorište, pa sam iskoristio tu širinu da, prije svega, konstatujem da u ratu nema pobjednika, pa makar to bio osmijeh Ljuba Čupića. U ratu su svi gubitnici, pa i nesrećni profiteri, ako su ljudi, bez obzira da li radi o Drugom svjetskom ratu ili užasnom bombardovanju SR Jugoslavije 1999. godine, za što još niko nije odgovarao, a ja sam imao neizdrživu potrebu da to zapamtim”, kaže o svom novom romanu Osmijeh za Mariju Mihailovič, koji je inspirisan osmjehom Čedomira Ljuba Čupića, na početku razgovora za Monitor, dramaturg Obrad Nenezić.

MONITOR: Prije romana uradili ste mjuzikl i scenario za film o Ljubu Ćupiću. Nije bilo sluha od strane institucija da se to realizuje. Nadate li se da bi nakon objavljivanja romana nešto moglo da se promijeni?
NENEZIĆ: Neće se ništa promijeniti dok ne dođu stvaraoci na čelu institucija. Dok rukovodeća i umjetnička mjesta pripadaju partijama (i pozicionim i opozicionim), a ne umjetnicima. Naježim se kad neko kaže da na čelu pozorišta treba da budu menadžeri. To nije apsurd, to je neznanje. Taj menadžer treba da nabavlja novac, a ne da pravi repertoarsku politiku. On ne osjeća duhovno nego materijalno. Znači li to da na čelu neke crkve treba da dođe isto menadžer, pa što je onda sa vjerom, šta je sa monasima, šta je sa svetiteljima? Dakle, još jedan apsurd sam osjetio na sopstvenoj koži. Ja kao stvaralac jurim novac za projekte, a menadžeri i ekonomisti raspravljaju i prave umjetnički repertoar. Otkud taj apetit? Ne znam, ali znam da su oni izvanredna inspiracija za komedije i duhovite drame. Nijesam da se otpuste ljudi u ovim grdnim vremenima, ali toj menadžerskoj gospodi sistematizujmo mjesta finansijskih direktora, direktora marketinga i tmsl, i nek odu jednom zauvijek iz poetike u finansijsku politiku. Jasno je – političari su nam smjestili. Ne samo savremeni nego i prošli. I budući će vjerovatno, dok se ne promijeni svijest. Ili kadrovi.

MONITOR: U skladu sa tim imamo menadžerski repertoar.
NENEZIĆ: Menadžeru su epika i gusle jedno te isto. Meni su oboje divni. Ali on ne zna ko su Tešan Podrugović i starac Milija, ali ja znam. On isto tako misli i o roken rolu, koji je isto divan. Ali umije da bude naporan i komercijalizovan kao gusle. Ali, suština roka i epike su divni… ostalo je manipulacija. Koja se svjetska dramaturgija odrekla epike, kao naša? Šta bi Šekspir radio da je poznavao našu (opšte južnoslovensku) epiku, nego je skupljao motive po bijelom svijetu. Danas ako hoćeš da napraviš dramu o nekom epskom junaku ili junakinji, proglasiće te arhaičnim i antievropskim ili anticrnogorskim, antisrpskim, antimuslimanskim, antihrvatskim… Imam čak i osjećaj da nekim istorijskim ličnostima imaju pravo da se bave samo određeni stvaraoci iz Crne Gore, kao da imaju monopol nad istorijom. U mojim (para)istorijskim dramama su Petrovići, kao vladari, antiheroji… zato nema mjesta za moje drame u CNP-u ili sličnim pozorištima. Ni kad su bili umjetnici na čelu, niti menadžeri… To ne znači da ne bih napisao dramu i da su pozitivci, ako me gane neki događaj ili ideja. Svi znamo da je Hitler negativac, ali je, ipak, dobra drama ona u kojoj ćemo u tom đubretu naći nešto ljudsko i duhovno, ostalo je sve predvidljivo.

MONITOR: Za sredinu mjeseca zakazana je premijera vaše nove predstave ,,Persone non grate”. Najavili ste je kao ,,savremenu priču o nama i za nas”. Često i rado pišete o tranziciji koja je ,,pojela” mnoge. Što Vam je, kao dramaturgu, najinspirativnije u vremenu tranzicije koja nikako da prođe?
NENEZIĆ: Uporedo sa stvaralaštvom, zahvaljujući doktorskim studijama, klasičnim i savremenim teorijama i teoretičarima, shvatio sam da smo pored svih tih ižvakanih recesija i tranzicija i zbog nekog trendovskog intelektualizma, koji nikada nije bio umjetnost, niti će biti, izgubili kritičku misao. Za sve su, naravno, krivi globalizacija i masmediji, jer ne treba pojašnjavati da se ukrupnjavanjem kapitala usitnila sloboda, odnosno kupljeno je mnogo stvaralaca, tako da nema prostora za slobodoumnost, osim ako nije naručena i plaćena iz raznih centara, pa je logično da je u takvim uslovima sloboda oskudna. Moje Persone non grate su duhovita drama, koja se bavi najvećom pošasti savremenog doba – bijelom kugom, kao i pogubljenim sistemima vrijednosti, malim ljudima sa velikim ambicijama, kradljivcima tuđih identiteta… ali sam sve upakovao u jedan postmoderni okvir koji razbija pozorišnu iluziju i na dokumentarnistički način aktivira pasivnog gledaoca, ne dajući mu nijednog momenta da zaboravi da je u pozorištu i da gleda nešto što je surova realnost izdignuta na transcedentni nivo i djeluje kao realnost za sebe… Persone su poslije Nobelovaca drugi dio moje trilogije o malograđanima. Treći dio je Ofsajd zamka i bavi se politikom i identitetom. Umišljenim velikanima čiji je patriotizam evoluiralo iz srca u želudac, a emocije sašle iz duše u crijeva…

MONITOR: Da se vratimo na početak priče. Ćupić je postao neka vrsta crnogorskog Če Gevare, mladi nose majice sa njegovim likom, međutim, on, kao ni ideje koje simbolizuje, nijesu uzori, forsiraju se neki drugi likovi, bez osmijeha.
NENEZIĆ: Kad vidim ,,Ljubov osmijeh” na nekom čovjeku za koga znam da je najveći otpor u životu pružio u rođenoj familiji, jer zna da ga vole, stid me je. Stid me je kad vidim da radikali i četnici iz devedesetih, koje ja pamtim, brane Ljuba od moje fikcije, iako ne znaju da književnost nema ništa sa istorijom, osim motiva. Nije novo ni u životu i umjetnosti da se obožavaju antiheroji. Sjetimo se dadaista, vesterna, gangsterskih filmova, bit generacije, perfomera, itd. Narod voli antiheroje jer oni umjesto njih govore ono što oni nemaju građanske hrabrosti da kažu. Ali opet oni ne mogu biti idoli. Za to su odgovorni porodica, sistem obrazovanja ali i vjera i politika. Sve do onog momenta dok postoji i najmanja sumnja da je bilo ko od navedenih u sprezi sa takvim tipovima, ne možemo govoriti o sistemima vrijednosti. Ja znam da je moje vaspitanje (kao i mnogima drugima) moj najveći neprijatelj u tranziciji koja je pojela mnoge ljude i skoro sve ljudsko, ali je ono i moj najveći temelj koji me čini otpornim na svakojake pritiske, ucjene i malverzacije ljudskom dušom.

Filmovi u fiokama

MONITOR: Šta je bilo sa projektom ,,Prvi put sa ocem na izbore”, Abdulaha Sidrana, za koji ste radili preradu scenarija? Nakon što je Ministarstvo kulture 2011. otkupilo prava raspolaganja scenarijom, najavljeno je snimanje filma.
NENEZIĆ: Nijesam bio u varijanti kada su to pompezno najavili. Imao sam osjećaj da su kablovi razvučeni i kamere upaljene… a samo su bila otkupljena prava na scenario. Sada, kad sam intimno vezan za taj scenario kao adaptor i saradnik, ne bih bio normalan kad ne bih posumnjao da je sva ta priča, u tom momentu, bila dobar marketing za Ministarstvo kulture koje je godinama prozivano zbog minimalca koji je izdvajan za kinematografiju. Ne postoji Crnogorac koji ne voli Abdove scenarije (ili Kusturičine režije, ali sve manje jer ljudi u Crnoj Gori ne razdvajaju poetiku i politiku, kao što sam mnogo puta naveo) i nevjerovatne glumačke role jugoslovenskih glumaca, među kojima je briljirao slavni Slobodan Aligrudić… tako da smo svi mislili da ćemo dobiti još jedan film kao što je Sjećaš li se Doli Bel , Otac na službenom putu, Kenovićev Kuduz… Danas, kad imamo novi Zakon o kinematografiji, kao i Filmski centar u osnivanju, vjerujem da će ti ljudi da se bave sa takvim filmovima, jer mislim da je dosta filmova FIOKA, odnosno onih koji se prikažu na par festival i niko ih više nikad ne vidi, ali su prvi u redu na idućem konkursu Ministarstva kulture. Pa, na nacionalnom servisu se više prikazuju domaće pozorišne predstave nego domaći filmovi, što je nonsens. Pozorište je ,,sad i ovdje”, a ne u 21 h na televiziji, pobogu!

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo