Povežite se sa nama

MONITORING

ANKETA: Opozicija mora zajedno do zajedničkog cilja

Objavljeno prije

na

Nedavno završene neuspjele pregovore vlasti i dijela opozicije komentarišu univerzitetski profesori, politički analitičari, blogeri i književnici

Blagoje Grahovac, analitičar geopolitike
Đukanović je država Crna Gora

– Ishod parlamentarnog dijaloga je očekivan, jer ne postoji takva prevarna radnja koju Đukanović neće primijeniti u cilju očuvanja njegove apsolutne vlasti. On je sada veoma zaokupljen kako da obmane sagovornike iz međunarodne zajednice. Iz onoga kako on želi pokazati „velikodušnost” o ponudi opoziciji, a koju je ona odbila, mnogi sagovornici bi mogli zaključiti da se radi o neodgovornoj opoziciji. Međutim, njegovi sagovornici vrlo brzo utvrđuju da su sve te njegove ponude besmislene, jer institucije u Crnoj Gori nemaju nikakvu snagu. Apsolutna vlast je tamo gdje je Đukanović.

Parlamentarni dijalog je ipak dao djelimičan rezultat. Sada je vidljivije ono što je odavno poznato – Milo Đukanović je država Crna Gora. On ima svoja dva ključna egzekutorska mehanizma: prvi je ANB, koji nije ništa drugo nego je mračna udbaška ćelija, a drugi je politički agitpropovski DPS komesarijat u liku takozvanog Javnog servisa.

Formula za demokratizaciju Crne Gore je veoma jednostavna – može se raditi jedino isključivanjem Mila Đukanovića, ANB-a i takozvanog Javnog servisa iz svih tih procesa. Sve drugo je samozavaravanje i obmana. Iz ovoga slijede jednostavni zahtjevi opozicije: prvo, ne prihvatati bilo kakav dijalog u kome učestvuje, a kamoli da odlučuje Milo Đukanović; drugo, preuzeti rukovođenje ANB-a; i treće, preuzeti upravljanje Javnim servisom.

Nemam dilemu da će se ovo morati uraditi kad-tad, bez obzira na to da li će do toga doći upotrebom meke ili tvrde sile. Ako opozicija pokaže odlučnost na ovakvom putu, možda će i međunarodni faktor pokazati onu treću silu koja se koristi u savremenim političkim doktrinama, a koja se zove „pametna sila”. Svaka podrška Milu Đukanoviću i DPS-u da ostanu na vlasti je akt državne veleizdaje koju istorija nikada neće izbrisati.

Andrija Đukanović, profesor Filozofskog fakulteta u Nikšiću
Na pogrešnom putu

– Propast pregovora vlasti i opozicije za mene je očekivan. Optimizam nakon premijerove ponude bio je bez velikog pokrića. Teško se moglo očekivati da vlast preda u ruke opoziciji sve što su tražili. Svoje glavne poluge moći vlast će sigurno braniti do kraja. Očekujem da će se pregovori nastaviti i to najviše pod pritiskom međunarodne zajednice. Problem je ogromno nepovjerenje između pregovaračkih strana. Svako čvrsto drži svoju stranu. Ne želi se rješenje.

Možda na strani opozicije nema spremnosti da se prihvati odgovornost. Da su prihvatili ponudu Đukanovića imali bi velika ovlašćenja da kontrolišu državne resurse i da stvore uslove za kvalitetniji i pravedniji izborni proces. Boje li se dobijanja vlasti?

Drugo pitanje je i to da li možemo očekivati jedinstvo opozicije? Mislim da nijesu uradili puno na tome. DF kritikuje sve druge opozicione strukture zbog pregovora. Unutar nove opozicione scene je sad i SDP koji je na dijametralno suprotnim stranama od DF-a, DEMOS-a, SNP-a. Odnosi lidera opozicije su prepuni sujete i sukoba. Svako predlaže svoju platformu kao jedinu ispravnu.

Mislim da, kako trenutno stoje stvari, Đukanović ima više razloga za „slavlje”, međunarodne strukture pozdravljaju njegov poziv na razgovore i apeluju da se sa istim nastavi. Dok s druge strane opozicija samo ispostavlja nove zahtjeve. Trenutno ne vidim način za dogovor, osim ako se međunarodni faktor jače ne uključi u proces. To je, nažalost, rješenje koje čeka nezrela društva. Bilo bi poželjno da se konačno organizuju slobodni izbori kako bi i mi kao i sva normalna društva prevazišli probleme koji ne postoje u pristojnim demokratijama.

Ono što najviše brine jeste imamo li mi zaista zrelu, opštim interesima okrenutu političku elitu ili se radi o grupicama koje okupljaju određeni jednokratni interesi. Kakve su vrijednosti naše političke elite i u vlasti i u opoziciji? Mislim da je politika koju vodi većina partija u Crnoj Gori pogrešna i ne doprinosi onome za što se deklarativno zalažu. Neke od partija su i verbalno i suštinski na pogrešnom putu dok se neke kriju iza lijepih riječi.

Filip Kovačević, profesor Univerziteta Crne Gore
Nema promjena bez zajedničkih opozicionih protesta

– Ako pogledamo proces smjene komunističkih režima u Istočnoj Evropi od prije četvrt vijeka, uočićemo da su postajala dva generalna tipa tranzicije vlasti: kroz dogovor između političkih elita i kroz građanske, masovne proteste. Mislim da specifičan zakašnjeli slučaj demokratske smjene vlasti u Crnoj Gori zahtijeva da se težište stavi na ovaj drugi tip.

– Bez dobro organizovanih, zajedničkih opozicionih protesta, stvar se neće pokrenuti sa mrtve tačke. Đukanović nema namjeru da preda vlast dogovorom, niti ima namjeru da se pridržava dogovorenoga. On i ,,prljavi” inostrani faktori koji ga podržavaju radi ostvarivanja prvenstveno privatnih, a sekundarno i geopolitičkih interesa, moraju biti dovedeni pred svršen čin tj. suočeni sa svom silinom narodnog gnijeva. Zbog toga se sada mora raditi na stvaranju sinergije svih protivnika režima kako u zemlji, tako i u inostranstvu kroz objedinjenu platformu i djelovanje. To je proces za koji će trebati i strpljenja i mudrosti, kao i vremena, jer postoji izuzetno mnogo nepovjerenja u okviru same opozicije. Ipak, to je jedina opcija kojom se može izbjeći opasna spirala otvorenog nasilja kojoj je Crna Gora svakoga dana opstanka Đukanovićeve vlasti sve bliže i koju, ako krene, neće biti moguće zaustaviti u dogledno vrijeme.

Duško Kovačević, bloger
Ovakvi političari mogu dogovoriti samo dublji pad

– Iako može zazvučati defetistički, iracionalno i zlurado, propast pregovora između dijela opozicije i vlasti držim za nešto optimistično, obećavajuće. Naravno, ukoliko to nije taktički potez kojim se priprema naivna javnost za dogovor u drugoj fazi, što je česta strategija u politikanskim igrarijama. Ovo kažem jer pripadam onoj ,,školi mišljenja” koja smatra da je bilo koji vid razgovora, pa i sudjelovanja u tzv. prelaznoj vladi sa Đukanovićem – samo zavaravanje, gubljenje vremena i produžavanje agonije, jer čemu ministarstva i funkcije kada odlično znamo da su administrativne i vladine ingerencije izmještene u paradržavno ili u ,,uži kabinet smrti”, da upotrijebim sintagmu Ratka Kneževića.

Zato smo se malo zaletjeli u oštrim optužbama na račun ,,pregovaračke” opozicije, misleći da je njihov prevashodni cilj primicanje izdašnim sinekursko – birokratskim izvorima, u dobroj mjeri zavedeni cijelom dosadašnjom traumatskom poviješću crnogorske opozicije – s njenim bitnim likovima i razdobljima, uključujući i skorašnji političko-prevarantski dil Pozitivne CG i DPS-a. Međutim, ovakav ishod pregovora ipak nas koriguje i donekle uvjerava da motivi ,,pregovaračke” opozicije nijesu bili tako oportune, sebične i konformističke prirode, i eto napokon lijepe vijesti. Ili kratke iluzije? Jer u cikličnom i višedecenijskom iskorišćavanju crnogorske opozicije Đukanoviću je još jedino ostalo da u završnom činu jednog mučnog politikanskog spektakla do te mjere ponizi opoziciju – tako što će je natjerati da kroz prelaznu vladu negira svu svoju dosadšnju metodologiju i retoriku. Šta je to nego nivelisanje i ,,legalizacija” čitave Đukanovićeve mračne karijere. Pogledajte ko danas trči kroz medije dok u anksioznom grču objašnjava društvu kako je Đukanović opoziciji nudio i više nego korektne i velikodušne uslove. Nijesu to ni Gvozdenović, ni Jelić, nego Pajović i Jasavićeve.

Da se opozicija dogovorila kojim slučajem sa premijerom, njegov najagilniji potparol, uz ,,Pozitivce”, bio bi vjerovatno Danilović. Bivši ministar policije Raško Konjević, jedan od onih koji je takođe kao opozicionar ušao u Vladu da je obuzda i demokratizuje, tek danas govori o Limenci. Danas, kada je daleko od realne moći jednog ministra policije, a moć ministra je u činu koji on nikad nije preuzeo. Naravno, nije ga sramota. Zato me raduje propast pregovora opozicije i vlasti, jer velike društvene dogovore na opštu dobrobit društva mogu iznijeti samo veliki lideri, upravo oni koji nedostaju Crnoj Gori već četvrt vijeka, a ,,nijedan oblik vladavine nema toliku potrebu za velikim liderima kao što to ima demokratija”, kako to cinično ali sasvim tačno primijeti Dzejms Brajs. Naši političari, ovakvi kakvi su, režimski i opozicioni, mogu samo dogovoriti dublji pad.

Đuro Radosavović, književnik
Uzaludnici čekaju ustupak Gospodara

– Pregovori su veličanstvena riječ koje nisu dostojni ljudi što sjede za stolom. Iz pravih pregovora može se nešto naučiti. Komedija je ozbiljan žanr, a ovo to nije, tako da je posrijedi najobičnija smijurija. Film Bridge Of Spies govori o advokatu Džejmsu Donovanu i pregovorima SAD i SSSR-a o razmjeni zarobljenih agenata za vrijeme Hladnog rata. Maniri i preciznost, konkretni potezi i gospodstvo u pregovaranju, sa obje strane. Ništa od toga nema u našem pregovaranju, sve je piljarski sindrom. Cilj je ćar. Dio opozicije koji ne pregovara, zapravo prigovara na ulici, Tviteru i Facebooku, jedan dio njih ide do Kremlja i srdi se. Užas da nakon četvrt vijeka ne možemo odlučiti da li je gora vlast ili opozicija, iako svim srcem želimo da vidimo leđa parazitima koji su rasprodali državu. Opozicionari koji pregovaraju su uzaludnici koji očekuju da će im gospodar Đukanović ustupiti mjesta i dati u ruke uzde uz pomoć kojih četvrt vijeka jaše Crnu Goru. Sve je samo dimna zavjesa za strance. Satelit partije poput Pozitivne, o kojoj se može čuti samo negativno, odlično se uklapa u imidž vlasti. Bezobrazluk i umišljenost, šizofrenija kao patriotski čin. Previše je za stolom konvertita, što dokazuje da ideologija ne postoji, već samo interes. Nema tu partija, to su samo firme, neke fantomske, neke sateliti, a sve u svemu – niko dostojan pregovora. Nema ko da pregovara sa kim. Pitanje je koliko će vremena proći dok gladan narod ne krene na ulice, bez lidera. Slutim haos, a ne priželjkujem ga.

Pripremio: Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

SELEKTIVNO PAMĆENJE 1999.: Vide se NATO bombe ali ne i Miloševićevi masovni zločini

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori  i Srbiji obilježen je početak NATO  udara  na SRJ.  Zvaničnici su pominjali žrtve, pale u odbrani SRJ.   Niko nije pomenuo albanske žrtve niti činjenicu da je rat na Kosovu bio četvrti Miloševićev rat devedesetih i da je njegov režim dugo 90-tih prizivao vojnu intervenciju sa strane svojim postupcima i ratnom politikom

 

U nedjelju 24. marta se navršilo 25 godina od intervencije NATO pakta protiv Miloševićeve krnje Jugoslavije koju su činile Srbija i Crna Gora. Do ove godine nijedna zvanična vlast u Crnoj Gori nije obilježavala godišnjice, niti je otvarala vrata kasarni u Danilovgradu , Maslinama i Podgorici, kako bi delegacije Nove srpske demokratije (NSD) i drugih sličnih stranaka položile vijence nastradalima tokom 78-dnevnog sukoba sa Alijansom. Vlada Milojka Spajića takođe nije organizovala zvanične ceremonije, akademije i skupove, ali je napravila malu promjenu. Ovaj put je lider NSD-a Andrija Mandić, sada u svojstvu predsjednika Skupštine Crne Gore, prošao kapiju kasarne u Danilovgradu i položio vijenac u prisustvu garde. Na vijencu je pisalo „Herojskim braniocima Crne Gore 1999. godine“ dok je u saopštenju kabineta navedeno da se predsjednik Mandić poklonio prvoj žrtvi NATO bombardovanja – vojniku Saši Stajiću, i da je ovo prvi put da visoki državni funkcioner Crne Gore odaje poštovanje nevinim žrtvama i herojima odbrane zemlje 1999. god. Vijenac sa malo drugačijim natpisom – „Herojima odbrane naše zemlje 1999. godine“ i bez pominjanja Crne Gore, je položen i u Maslinama. Ova put je to urađeno u „znak sjećanja na nevine žrtve i junake koji su prije 25 godina branili nebo, kopno i more Savezne Republike Jugoslavije“. Mandić je istakao  da se sa ponosom sjeća junaka koji su dali sve, uključujući i vlastiti život „u odbrani naše zajedničke zemlje“.

Vijence u obje kasarne je položio,  u odvojenoj ceremoniji, i ministar odbrane Dragan Krapović. Krapovićeva poruka je bila značajno drugačija od Mandićeve. Rekao je da je Crna Gora , premda kroz bol i patnju, pronašla put ka boljoj budućnosti. „Odbili smo da dozvolimo da nas mržnja i strah parališu, birajući umjesto toga put mira, i put saradnje“ rekao je Krapović uz naglasak da smo „postali kredibilna članica Sjevernoatlantske alijanse, uzimajući u svoje ruke kormilo sudbine“. Za njega je članstvo afirmacija odlučnosti da se gradi „društvo, utemeljeno na univerzalnim vrijednostima, multietničkom skladu, bezbjednosti, miru i prosperitetu za sve“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KRIZE VLASTI OD LOKALA DO VRHA: Puca po dubini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorica, Budva, sukob u Vladi zbog bezbjednosnog sektora, optužbe na relaciji predsjednik države premijer. Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost

 

 

Na sve strane optužbe unutar vladajuće većine, koja je na vlast došla obećavajući političku stabilnost.  Na državnom nivou Spajićev Pokret Evropa Sad (PES)  optužuje svog doskorašnjeg potpredsjednika i predsjednika CG Jakova Milatovića da radi protiv njih.  Sukob oko bezbjednosnog sektora zahladio je odnose između Demokrata i PES-a.  U Budvi se naširoko optužuju dva krila nekadašnjeg DF-a, pa DF i Demokrate. U Podgorici rascjep  PES-a ostavlja posljedice.

Da krenemo od posljednje vijesti. PES je nakon kritike Milatovića na račun ekonomskih reformi, optužio predsjednika države da radi protiv dojučerašnje partije, te da se udružio sa Građanskim pokretom URA i Pokretom za promjene (PzP) .

“Kampanja koju predsjednik države Jakov Milatović nastavlja da vodi protiv izvorne ideje svoje nekadašnje partije vidljivija je svakog dana”, saopštili su iz PES-a. “Nekadašnji zamjenik predsjednika PES-a se sada udružio sa Nebojšom Medojevićem, koji je najviše kritikovao program Evropa Sad 1 i sa Dritanom Abazovićem koji najviše osporava program Evropa Sad 2”.

Milatović je, navode dalje njegovi politički saborci, kritike  usmjerio “isključivo na formalno svoju partiju i 44. Vladu, čak i zbog imenovanja Predraga Drecuna koga je uključio u svoju kampanju i sa kojim je zajedno proslavljao izborne pobjede.”

Milatović je prethodno saopštio da smatra da je, bez dodatnih reformi u administraciji i obrazovanju, kao i smislenih razvojnih politika utemeljenih na sređenoj planskoj dokumentaciji i unaprijeđenom investicionom ambijentu, dugoročni održiv ekonomski razvoj, koji sa sobom donosi povećanje plata i penzija –  upitan.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

USVOJEN BUDŽET ZA 2024. GODINU: Više novca, manje koristi za proizvođače

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poljoprivrednici kažu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova

 

 

Vlada je 14. marta usvojila agrobudžet za 2024. godinu. Konačno, kažu poljoprivrednici navodeći kako je samo jednom, 2001. godine, agrobudžet usvojen kasnije. U julu. Što je značajno doprinijelo da to, po ostvarenim rezultatima, za crnogorsku poljoprivredu bude najgora godina u ovom vijeku.

“Agrobudžet je donešen u zakonskom roku i nije bilo kašnjenja”, odgovara na primjedbe ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Vladimir Joković. Ministar insistira da je u pitanju rekordan iznos izdvojen za mjere agrarne politike što bi, po njegovom mišljenju, “trebalo da dodatno unaprijedi ovaj sektor”.

“Ovim budžetom zadovoljni su samo ministri poljoprivrede i finansija”, kaže  za Monitor Budimir Mugoša, inženjer agronomije, proizvođač hrane, bivši ministar (2016.) i državni sekretar u Ministarstvu poljoprivrede. Agrobudžet je usvojen sa velikim zakašnjenjem, u martu umjesto u decembru, dok se predviđene premije i subvencije isplaćuju još kasnije, u novembru i decembru, obrazlaže Mugoša.

Prema njegovom mišljenju, problematičan je i rekordan iznos agrobudžeta. “Tu su uračunata i sredstva koja nijesu dio agrarne nego socijalne, zdravstvene  ili neke treće politike. Na primjer: staračke naknade, bezbjednost hrane i obavezna zdravstvena zaštita životinja, ispunjenje mjerila za zatvaranje pregovaračkog poglavlja 12, projekti razvoja ruralne i putne infrastrukture, program besplatne distribucije voća, povrća i mliječnih prizvoda u školama… Oni, suštinski, nijesu dio agrobudžeta. Ali s njima on izgleda veći…”, navodi Mugoša uz ocjenu da agrobudžet vlastima, sadašnjim i bivšim, služi kao alat za “najjeftinije legalno kupljeni glas u Crnoj Gori”.

Iz Vlade se zaklanjaju iza brojeva. Ukupno, ovogodišnji  agrobudžet iznosi 75 miliona. Iz državne kase opredijeljeno je 51,35 miliona eura (“to je pravi agrobudžet”, tvrde kritičari), donacije donose još 15,55 a krediti 8,15 miliona eura. Samo što se pokazalo kako njih nije tako lako “zaraditi” i iskoristiti.

Imamo primjer programa IPARD II kroz koji je iz budžeta EU 2015. izdvojeno 37 miliona za crnogorsku poljoprivredu. Uz uslov: šta se ne potroši u dogovorenom roku vraća se. Iako je trajanje programa dva puta produžavano, još nije opredijeljeno više od trećine dostupnog novca (14,3 miliona). “Crna Gora će do kraja godine prema projekcijama Ministarstva poljoprivrede, unutar IPARD II programa potrošiti oko 11,7 miliona eura, dok će ostatak vratiti u budžet EU”, saopštio je ministar Joković krajam januara u parlamentu. Sada kaže da će EU biti vraćen “minimalan dio sredstava”, iako program ističe ove godine. Direktor Direktorata za plaćanje u Ministarstvu poljoprivrede Marko Radonjić još je veći optimista, pa očekuje da će do kraja godine biti utrošena sva preostala sredstva.

Kad već pominjemo EU, tamo postoje računice koje kažu da primarna poljoprivredna proizvodnja na svaki euro subvencija njihovoj ekonomiji vraća tri puta više. Naš ministar poljoprivrede je iznio podatak da nam  poljoprivreda donosi  preko 600 miliona godišnje. Tu nije uračunat  kumulativni efekat kroz plasman domaće hrane i pića u hotelima, restoranima i drugim ugostiteljskim objektima. Po tome ispada kako, na svaki euro kojim poljoprivreda doprinese crnogorskoj ekonomiji, država kroz subvencije, podsticaje, staračke naknade i sva druga davanja, proizvođače pomogne sa osam centi (12 ako računamo donacije i kredite uključene u agrobudžet). Ili 3-4 puta manje od EU.

Može i ovako: mada poljoprivreda donosi više od 10 odsto društvenog proizvoda, crnogorski proizvođači hrane jedini su u regionu i zemljama EU koji državi plaćaju punu cijenu za gorivo koje pokreće njihovu mehanizaciju. Nije isključeno da tako, plaćajući akcizu na dizel gorivo, državi ne obezbijede najveći dio prihoda koji ona, kasnije, izdvaja za agrobudžet.

“Mislim da nema poljoprivrednika koji vjeruje da će akcize na gorivo biti vraćene za 2024. godinu jer od 2016. godine kada su poslednji put vraćene akcize, iako se svake godine obećava i najavljuje ista mjera”, ubijeđen je Mugoša. Naš sagovornik upozorava kako se, u potpunosti, ne može vjerovati ni onome što je zapisano u agrobudžetu. “Za livade i pašnjake prošle godine je obećano do 60, odnosno, 80 a isplaćeno – četiri eura”.

Jednako je nelogično da je PDV na mliječne proizvode veći od stope koja se naplaćuje na mlijeko. Time se,    zapravo, suprotno proklamovanim ciljevima, destimuliše prerada poljoprivrednih proizvoda. Potrošači se, faktički, primoravaju da kupuju i jedu uvezene proizvode.

Komentarišući ovogodišnji agrobudžet ratari ističu kako su subvencije po obrađenom hektaru poljoprivrednog zemljišta do 2020. godine pokrivale, uglavnom, kompletne troškove zasnivanja zasada – sjeme, đubrivo i gorivo. Danas ista davanja iz državne kase, iako su nominalno veća, ne pokrivaju ni polovinu tih troškova. Stočari se nadovezuju na priču. “Nekad sam sa 37 centi otkupne cijene mlijeka i premijom od devet centi mogao da zaradim. Sada, sa otkupnom cijenom od 48 centi i premijom od 20 poslujem sa gubitkom, pošto su troškovi rasli brže i više”, kaže jedan od sagovornika Monitora, vlasnik farme krava. Napominjući kako se u tom poslu “neće zadržati još dugo”. Nema računice.

Ministar Joković i te podatke komentariše iz druge perspektive: “Ovogodišnje premije uvećane su za gotovo sve pojedinačne stočarske kategorije. Tako je sada osnovna naknada za priplodne krave i junice, za one koji najmanje sedam mjeseci drže jedno i više grla te vrste, po grlu 100 eura, dok je prethodno bila 85. Na 150 eura je uvećana premija u sistemu držanja krava-tele…”. Ipak, već u susjednoj Srbiji premije su neuporedivo veće. Za kvalitetnu mliječnu kravu vlasnik od države dobija godišnju premiju veću od 360 eura (40.000 dinara). Farmeri traže da se ona poveća na makar 450 eura (55.000 dinara). U Srbiji su veće i premije po litru mlijeka. Pa, ko izdrži.

Listajući Agrobudžet za 2024. godinu lako je primijetiti da se neke stavke ponavljaju iz godine u godinu iako je riječ o jednokratnim troškovima. To znači da se posao ne završava. Tako opet – drugu, treću ili četvrtu godinu za redom – čitamo o kućama poljoprivrede u Beranama i Pljevljima, pogonu za zbrinjavanje životinjskih konsfikata (hrana isteklog roka trajanja, uginule životinje, nejestivi ostaci zaklanih životinja…) kome se još uvijek traži lokacija, izgradnji dvije ribarske luke na primorju (ulcinjska Porto Milena i Boka).

Iz agrobudžeta, na razočarenje zainteresovanih poljoprivrednika, isključene su makar tri mjere: podrška za preradu na gazdinstvu (mali pogoni za proizvodnju sira, džemova, sokova…); finansijska pomoć za nabavku junica tovnih rasa i podrška za nabavku traktora. Negdje je, nezvanično, razlog slabo interesovanje poljoprivrednika, a negdje zaključak da su pojedinci zloupotrebljavali taj vid pomoći. Pa su kažnjeni svi.

“Farmeri plaćaju nesposobnost države”, zaključuje Mugoša. Crna Gora je prošle godine uvezla hrane u vrijednosti 750 miliona eura. Deset ovogodišnjih agrobudžeta.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo