Povežite se sa nama

MONITORING

ANKETA: Sila kao politički program

Objavljeno prije

na

Univerzitetski profesor, kolumnisti i aktivisti nevladinog sektora za Monitor komentarišu najnovija dešavanja u crnogorskom parlamentu i ocjenjuju ko će od njih imati političku korist, a ko štetu

Ljupka Kovačević, koordinatorka ženskog programa u NVO Anima: Režim je uzdrman

Nisam iznenađena dešavanjem u parlamentu jer već odavno ne vjerujem u demokratske kapacitete ovog režima i njegovog tvorca. Osjetile smo u Animi što znači nepodržavati režim, kako isključuju, diskredituju, marginalizuju, a u posljednje vrijeme i optužuju za ugrožavanje države one koji ih ne podržavaju. Bez obzira na neke ustupke nerealno je bilo očekivati da će ovakav sastav paralamenta i Vlade uspjeti da ispoštuje standarde uzajamnog poštovanja i nenasilja i da će im cilj biti dobrobit građanstva i slobodni i fer izbori. Ono što je takođe jasno je da je režim uzdrman, da su izbori vrlo blizu, saradnici u vlasti se distanciraju, međunarodna zajednica nije više popustljiva, u igri su različiti geostrateški interesi i naše se političke elite nekritički trude da privuku pažnju kako bi zauzeli što bolju poziciju i vlast u zemlji.

U ovom ekscesu, koji je inicirao DF a pomogao im premijer, sila i nasilje su postali vidljivi kao politički programi koji se kriju iza dugogodišnjeg „razvoja demokratije” i dugogodišnjeg nastojanja da se „promijeni vlast”. Ko je htio da vidi vidio je na djelu mehanizam upravljanja DPS-om , nasilno lice vođe i ćutanje i nemoć njegovih sljedbenika kao i provokaciju DF-a iz privilegovanog položaja.

Mislim da se smanjuje mogućnost mirnog rješenja političke krize, na to ukazuje ovo što se dešava nakon incidenta a to je odsustvo premijera i statiranje malog broja parlamentaraca/ki iz DPS-a u nastavku sjednice. Kao da su se svi stavili u zaštitu lika i djela njihovog šefa. Problematično je kada velika grupa ljudi postane „slijepa”, izgubi mogućnost kritičkog mišljenja u odnosu na vlastitog vođu i zanemari svoju dužnost da bude prisutna u parlamentu. Sporazum je potpisan u njihovo ime, a oni bojkotuju instituciju koju predstavljaju. Posljednjih mjeseci sve više se napad na vođu i njegove politike definiše napadom na državu što je knjiški primjer gubitka kritičnosti. Brine me i onespokojava to što veliki broj ljudi podržava premijerovu nasilnu reakciju pripisujući to njegovom ljudskom odgovoru na uvredu.

Ko će imati političku korist, a ko štetu? Smatram da su uspjele snage nasilja da marginalizuju građansku opciju, da je ona ostala neubjedljiva u paralementu i nevidljiva na terenu. Plašim se da će tako i ostati. Mnogo su uložili u sporazum i kontrolu. Sporazum nije papir, sporazum su ljudi koji ne samo da ne mogu sarađivati nego se oni više ne mogu ni gledati, a to se ne može kontrolisati. Možemo da se nadamo jedino da nasilje neće eskalirati, a ni to više nije sigurno.


Duško Kovačević, bloger: Politikantski marketing

-Iako je žestoka i grupna tuča česta scena u parlamentima čak kulturnijih i emancipovanijih država od Crne Gore, jer taj ,,dionisijevski” haos zna često proisteći iz teško kontrolisanog i ratobornog homo politicus principa, ipak ne bi smjeli podražavati taj agresivni libido posebno ne mi koji dolazimo iz alternativne Crne Gore, žrtve (po sopstvenim riječima ) višedecenijske bahatosti, političke i svake druge nekulture. Ali, kao što vidimo i kao što nas iskustvo uči, sve što nam dolazi iz ,,civilizovane” Evrope ne mora biti nužno dobro i možda je baš ta naša dosadašnja kultura parlamentarizma ono usamljeno i važno mjesto u kojem smo bili iznad regiona, ali i iznad mnogih evropskih država.

Najkraće, parlament je najbolji trenutak crnogorske novije politike i u njemu se, kako-tako, jedino reflektovala demokratija, pa zato skorašnji skupštinski skandal smatram nedopustivom degradacijom, šta god značio ili ne značio parlament u Crnoj Gori. Parlament, u svom najdubljem i najboljem značenju, od antičke eklesije i foruma, ali i mediteranskog, crnogorskog guvna, mjesto koje označava evropsku političku i kulturnu ,,predestinaciju”, upravo postoji da ljudi tučom ne bi rješavali međusobna nerazumijevanja, i naš politički establišment je do skoro slijedio taj pozitivni duh svoje najviše institucije. Mada, kad je riječ o ovom incidentu, čini se, prije se radi o sračunatom politikantskom marketingu negoli o temperamentnom afektu, dok narod kod kojeg se autoritet stiče kroz primitivizam i nasilje prije pripada krapinskoj i diluvijalnoj špilji nego parlamentarizmu i hiljadugodišnjoj državničkoj tradiciji, kako se to može čuti ovih dana povodom jubileja nezavisnosti. Aktuelna skupštinska garnitura, svojim vrištećim ponašanjem i retorikom, kao da počinje baštiniti Kaligulin uzurpatorski parlamentarizam u kojem je konj proglašen senatorom, što će kasnije postati simbolom kraja demokratije. Pa i one prividne i fingirane, kao naše.

Dr Mihailo Čabarkapa, univerzitetski profesor: Otužno pozorište

– Znam da politika odlučuje o našim sudbinama. Znam i to da je politika neophodna, ali ,,naša” politika za mene predstavlja enigmu, fenomen, koji na čudesan i zakulisan način radi najčešće u korist naše štete.

I naša Skupština odavno liči na otužno pozorište. Jer, nakon ,,pucanja” SDP-a i Pozitivne Crne Gore, i osnivanja nekih novih stranaka, koje nikada nijesu bile na izborima imaju svoje poslanike u Skupštini Crne Gore!? Ne znam čemu onda služe izbori? Na drugoj strani predsjednik Skupštine, koji je sa svojom strankom izašao iz vlasti, čiji je koalicioni partner bio godinama, otišao je u opoziciju, i u tome nema ništa neubičajeno u demokratskom svijetu. Ali se trudi da ostane na funkciji predsjednika Skupštine. E, to već nije demokratska praksa koliko ja znam.

No, dobro. Mjesecima prisustvujemo pregovorima između vlasti i dijela opozicije, koja opet nije nikada bila na izborima, o zaključivanju Sporazuma o fer i slobodnim izborima, kojima je predviđeno da stranke iz opozicije (njih tri), koje su s vlašću potpisale ovaj sporazum, imenuju svoje predstavnike u Vladi radi odgovarajuće kontrole i još masu njih, kako se kaže ,,po dubini”.

Van ovih pregovora, pa i Sporazuma, ostao je onaj politički subjekat, ili bolje reći konglomerat više stranaka, mahom srpske provinijencije i protivnika nezavisnosti države Crne Gore. Ima se ovoj Vladi što šta ozbiljno i argumentovano prigovoriti, ali ono što su uradili poslanici DF-a nije način na koji treba da se iskazuje nezadovoljstvo politikom Vlade.

Ključno pitanje je ko je ovdje gubitnik, a ko dobitnik? Demokratski front će nakon ovakvog postupka u Skupštini oslabiti svoje pozicije u glasačkom tijelu. To je još više podijelilo opoziciju i omogućilo DPS-u još veći upliv u glasačko tijelo Crne Gore.

Omer Šarkić, bloger: Svako glumi svoju ulogu

– Skupštinu odavno doživljavam kao pozorište, uprkos propagandnim pričama da je ona „oaza demokratije i primjer funkcionisanja zakonodavne vlasti u kojem se njeguje kultura dijaloga i različitost mišljenja”. Od uvođenja višestranačja Skupština je nelegitimna jer se formira na uvijek pokradenim izborima, a nešto što je nelegitmno ne može biti odraz: niti demokratije, niti političke kulture. U toj i takvoj Skupštini, većina poslanika, kako iz vlasti tako iz opozicije – su ustvari glumci, koji, pored ostalog, glume političku i svaku drugu kulturu. Srećom ili nesrećom, većinu tih poslanika znam iz vremena kada to nijesu bili i znam nivo njihove sveopšte „kulture, demokratičnosti, tolerantnosti, principijelnosti”.

Posljednji incident u Skupštini je bila režirana predstava. U toj predstavi jednima su cilj mandati po svaku cijenu, drugima vlast po svaku cijenu. A to je cijena za koju su i jedni i drugi spremni da na pravi način pokažu svoje iskonsko lice. Simbioza tradicionalne, decenijske opozicije i vlasti je postala očigledna svakom pažljivijem posmatraču zbivanja. Kao u svakoj simbiozi, oni su ti koji od nje imaju koristi – svako na svoj način, a mi građani plaćamo ceh.

Dio opozicije koji nije učestvovao u incidentu je takođe dio tog pozorišta. Oni koji su razdvajanjem sukobljenih strana „pokazali svoju političku kulturu i da nijesu dio te priče” su vjerovatno za zeru bolji, ali većina njih je iznikla od jednih, odnosno drugih učesnika incidenta. Njihova uloga je da pokazuju i dokazuju da nijesu kao ovi, i što se situacija bude više zaoštravala – a zaoštravaće se, to će se oni pokazivati i prikazivati kao veća „gospoda”.

Incidentni političari incidentima kupuju povjerenje građanja, a od incidentnih građana svi zaziru! Ipak, smatram da je većina nas najzad to shvatila, te da ovi „sukobi” imaju kontraefekat po aktere.

Na kraju, preporučio bih poslanicima da sljedeću „tuču” izvedu na ulici: bez kamera i onih koji će ih odvraćati. Neka tamo pokažu svoju „principijelnost, herojstvo, čast, i ratobornost”. Na kraju krajeva, ulica je njihovo prirodno polazište: i poslanicima DF-a, posebno DPS-a. To je izvor iz koga su potekli i postali to što jesu.

Goran Đurović, NVO aktivista: Performansi umjesto osnovnog posla

-Vrijeme će pokazati koja će politička grupacija imati više koristi od „svađa” i raznih performansa u Skupštini Crne Gore. U nedavnim performansima se izglada dobro snalazi većina iz pozicije i većina iz opozicije.

Moj utisak je da se poslanici inače mnogo bolje snalaze u performansima, igrokazima i drugim slobodnim formama nego u svom osnovnom poslu a to je donošenje zakona. Desetine propisa čekaju na usvajanje u Skupštini. Neki od njih su predviđeni i sporazumom o vraćanju povjerenja u izborni sistem. Nije rijedak slučaj da rasprave o važnim zakonskim tekstovima, izvještajima regulatornih agencija i državnih institucija prođu bez značajnijeg broja diskusija.

Umjesto omiljenih tema iz bliže i dalje prošlosti, u kojima se poslanici dobro snalaze, vjerujem da je bolje predlagati sistemska rješenja koja mogu doprinijeti poboljšanju životnog standarda građana.

Ukoliko poslanici i predstavnici izvršne vlasti ne žele da fokus svog djelovanja u Skupštini stave na kompetentan dijalog, onda je zaista vrijeme da neki od njih idu u penziju.

Pripremio: Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo