Herojstvo pripada istoriji, a antiherojstvo popularnoj (ne)kulturi.Ulica i popularna kultura (svoga doba) stvaraju i jedan specifičan karakter ili pojavu, koja ima svoje predstavnike u muzici,epici,filmu,književnosti. Postoje stvarni i fiktivni antiheroji sa kojima se masa identifikuje. Rokeri su sa pojavom sumnjivih muzičkih pravaca sašli sa pijadestala i prepustili nezahvalno mjesto folkerima, hip hoperima, pop izvođačima. Pucanjem društvenog, političkog pa i sistema vrijednosti, otvaranjem granica bivše SFRJ, sa popularnom kulturom su došla razna opojna sredstva, idealna za slobodno vrijeme, nezadovoljstvo i nezaposlenost. Na scenu su stupili antiheroji. Oni su većinom antiheroji svog, a heroji budućeg vremena, ili obratno. Njihovo vrijeme njih ne razumije na pravi način.

Jedan od najpoznatijih antiheroja koji je ušao na velika vrata u nisku kulturu XX vijeka jeste pop Milo Jovović. Matrak je neko smio reći u to vrijeme, osim oko ognjišta pred povjerljivim ljudima, da je pop heroj, nego izdajnik koji nije slušao crnogorskog suverena. No, vremena se mijenjaju, srećom. Način na koji je izabrao smrt hrabri pop, sasvim džentlmenski i neponovljivo dao je povoda pjesniku da izmisli motiv i da popa pošalje u legendu koja traje i danas u toj formi, ali i u formi koju mu je dao teoretičar turbo folka, tadašnji hip hoper Rambo Amadeus (Antonije Pušić, koji je i sam postao antiheroj devedesetih kad nije htio da zabavlja ratobrornu i bratoubilačku publiku), koji je regenerativnim remiksom epske pjesme Smrt popa Mila Jovovića Nikšićanina Boža Đuranovića, i sam skrenuo pažnju na sebe hrabrim pokušajem da spoji tradicionalno i moderno. U stvari, u istraživačkom smislu, spojio je nisko tadašnje i nisko današnje, što je mnogo sličnije nego što je različito, a kako se na prvi pogled čini. Takođe, čin junačke pogibije ima sve performanse umjetničkog hita popularne kulture u bilo kojem mediju, kao i u bilo kom vremenu. Sve ono što ima svoje konzumente u nekom neodređenom broju podvodi se pod masovnom kulturom i tog momenta popularnom. Odnosno, svaki nacionalni instrument ima svoju publiku u svakom vremenu, pa tako nije čudno što su i danas obje verzije Popa Mila veoma popularne. Antiheroji djelovanjem, a umjetnici uopštavanjem nekog stvarnog događaja, pogotovo ako je kontraverzan, ako ima epski zaplet, kao jedan od najpoželjnijih, plus krv, znoj i seks, a čime obiluju svi junaci ulice, ili bolje antiheroji, imaju idealan put do suza, smijeha i pažnje konzumenata.

Pored popa u gradu gdje kuckam ovaj tekst, živio je i školovao se Radovan Karadžić, prva zvijezda horor filma koji se zove Haški tribunal. Ulični guslari, ali i patriotski folkeraši, hip hoperi, pa čak i neki rokeri su posvećivali čitave albume novom Karađorđu, koji se, eto, na opšte razočaranje preselio iz pećina, gora i klanaca u kostim neuglednog parapsihologa. Od paraistorije do parapsihologije. Idealni motivi za nastanak popularne umjetnosti u svim njenim diskursima.

Publika voli antiheroje jer rade većinu onoga što bi oni željeli, svjesno i nesvjesno. Voli Ramba Amadeusa koji se ne uklapa u sistem i kaže popu pop, a bobu bob. Zato voli popa Mila jer nije u funkciji plemenskog i patrijarhalnog sistema i što je autokrati Nikoli I rekao sve što je imao i otišao da pogine od turske ruke, a ne od gospodarove. Srbi vole Radovana Karadžića jer oživljava kosovski, i sve druge epske mitove duboko usađene u srpskom biću.

Ukoliko se dokaže da tzv teroristički napad planiran za 16.- ti oktobar nije plod mašte crnogorskih vlastoljubaca, već izistinski naum pomračenih umova opet će neko od tih „terorista” nekom postati antiheroj. I veličaće ga kao jednog od najvećih antiheroja u Evropi – Gavrila Principa. Nije lasno ubiti čovjeka, pa makar bio car agresora u tvojoj zemlji, a opet malo je onih koji su smjeli u to vrijeme, osim pred svojom sjenkom, Gavrila smatrati za heroja. Kazivali su mi mnogi svjedoci suđenja i strijeljanja Ljuba Čupića da su njegovi i moji sugrađani tražili smrt za pečobraznog i hrabrog partizana, dok su se drugi stidjeli od njihove bruke. I Ljubo je u svoje vrijeme bio antiheroj, a tek posle oslobođenja postao heroj, i ono što nije nijedan Crnogorac – pop ikona.

Mnogi skorojevićki biznismeni, tzv. tajkuni, za mali novac su otkupili zlatne lokacije u centru grada, gdje na donjim spratovima prave tržne centre ili poslovne imperije, a na gornjim raskošne odaje. Većina od njih su umiješani u mutne poslove sa drogom, cigaretama, naftom, lijekovima. Bar tako tvrde mediji, oni nezavisniji ili hrabriji, pa tako je ulica jedno od poprišta za svođenje računa. Iako se ovdje radi o obliku popularnog varvarstva, to je jedan od elemenata koji utiču na kreativnu ekstazu ulice, preko filmskih, televizijskih, ali i hip hop ostvarenja, prije svega mislim na gangster rep, koji se odomaćio devedesetih, a slikovito je govorio o antiherojima, uličnim bandama, seksu, nasilju, drogi, kao i njegovi osnivači u Americi:

Duvaj ga, brate
Nema ti druge
Kroz snajper te prate
Cijevi duge

Što duže cijevi
Pamet je kraća
Sad su glavni lijevi
I retardirana braća

(Nadšu i Nadje 88)

Od tada pa do danas nije se mnogo promijenilo u tim pjesma, osim junaci, koji neslavno završavaju od ustanova za liječenje, preko kaveza, kako u žargonu zovu zatvor, pa do groblja. Ali antiheroji žive u mitovima i urbanim legendama. Pomiješala se stvarnost i mašta. Autori su dali svoj pečat i antiheroji imaju sve one odlike koje da su imali u stvarnom životu ne bi postali takvima. Antiheroji nijesu momci iz komšiluka, već egocentrični profili koji su pod uticajem nesvjesnog, jer svjesno ne pravi zločin. Svjesno pravi mit i legendu, a preko fikcije ekstazira. Sami autori iščezavaju poput njihovih uličnih djela. Visoko-niska kultura uzima svoj danak i koristi ograničeno vrijeme koje joj je dato i ne pokušava da se izvini nikom za svojih pet minuta. Tu potrebu nema ni nisko-visoka kultura. Ulica i smjerovi su svačije pravo. Ulica je svačija, i svakog čeka, prije ili kasnije, njegovih pet minuta (anti)herojstva.

Obrad NENEZIĆ