Bila je to tek još jedna godina koja je počela januarom. Iako se, na osnovu dogovora vlasti i PZP-a iz vremena donošenja Ustava, očekivalo da će izbori biti krajem 2009, vlada je na početku godine odlučila da Skupštini predloži skraćenje mandata. Pred Crnom se Gorom, rekli su, nakon aplikacije za članstvo u Evropskoj uniji, nalaze ,,brojne i značajne obaveze”. Zato, a i zbog odlučne bitke sa svjetskom ekonomskom krizom vladi treba ,,puni mandat”. Osmi parlamentarni izbori nakon uvođenja višestranačkog sistema u Crnoj Gori održani su po starom Zakonu o izboru odbornika i poslanika. Po Ustavu, davno ga je trebalo promijeniti, nije usaglašen ni dan – danas. Puno se govorilo o udruženom radu opozicije. Besplodno.
Državno tužilaštvo u januaru je podiglo optužnicu protiv devet bivših pripadnika MUP-a zbog deportacije bosanskih izbjeglica 1992. godine. Proces se vuče, kao što se prije njega vukla i istraga. ,,Odluka o deportaciji nije mogla biti donijeta bez znanja tadašnjeg državnog vrha Crne Gore”, svjedočio je ovih dana Branko Bujić, bivši načelnik Centra bezbjednosti u Baru. Državni vrhovi ranije su posvjedočili kako – nijesu znali. Po svemu što se dosad vidi, zadatak u ovom slučaju je: osuditi niže činovnike i ne dotaći svijetle likove njihovih pretpostavljenih. Nije lako, ali ne treba sumnjati u naše pravosuđe.
Tokom februara odvijala se uobičajena predizborna borba protiv korumpiranih pojedinaca, divljih graditelja i ostalih devijacija. Saznalo se za narodni običaj prema kojem partija na vlasti miljenike imenuje u upravne i slične odbore, a oni, iz ljubavi, daju partiji deset odsto novaca koje tamo zarađuju. Učiteljica Alia Šoškić svjedočila je kako direktor njene škole propituje saradnike za koga će glasati. Vlada je, nakon što je objavljeno da su članovi Odbora direktora Željeznice Crne Gore sebi za dvije godine podijelili više od milion eura otpremnina, zaključila da to nije lijepo. Opozicioni su se lideri sastajali i rastajali.
U podgoričkom Višem sudu u martu je počelo suđenje optuženima za ratni zločin u logoru Morinj, gdje su od oktobra 1991. do avgusta ’92. zlostavljani hrvatski ratni zarobljenici i civili.
Predizbornu kampanju obilježile su svađe među nekadašnjim partijskim drugovima: DPS protiv SNP-a, Demokratski centar protiv Pokreta za promjene, Srpska nacionalna lista i Narodnjačka koalicija protiv Nove srpske demokratije. I obrnuto. Na meti vlasti posebno je bio Pokret za promjene. Lider te partije Nebojša Medojević rekao je da „običnom građaninu treba dosta hrabrosti da dođe na tribinu PzP-a jer to mu je rizičnije nego da švercuje heroin”.
Na izbore je 29. marta izašlo oko 66 odsto birača što je za naše prilike prilično slaba izlaznost. Bilo je šesnaest izbornih lista – pola nije ušlo u parlament. Zabilježen je visok procenat rasutih glasova – između 12 i 15 odsto.
Koalicija ,,Evropska Crna Gora – Milo Đukanović” još jednom je osvojila apsolutnu vlast. Ubilježili su oko tri i po hiljade više glasova nego na izborima u septembru 2006. U odnosu na prethodne izbore SNP je imao znatno bolji, Pokret za promjene i NOVA bitno gori izborni rezultat. Đukanovićeva koalicija ,,Evropska Crna Gora”, koju čine DPS, SDP, Bošnjačka stranka i HGI, u Skupštini je zauzela 48 mjesta. Socijalistička narodna partija dobila je 16, Nova srpska demokratija osam, a Pokret za promjene pet poslanika. Četiri mjesta osvojile su četiri albanske partije. Narodna stranka postala je vanparlamentarna.
Na lokalnim izborima u Budvi i Nikšiću takođe je vlast osvojila DPS-ova koalicija, njihov kandidat pobijedio je i na izborima za gradonačelnika Tivta. U Budvi su osvojili preko 70 odsto glasova. U Herceg Novom je predstavnik SNP-a Dejan Mandić ostao na mjestu predsjednika opštine.
Uoči izbora su objavljeni neki od rezultata Nacionalnog izvještaja o razvoju po mjeri čovjeka, koje su uradili UNDP i Institut za strateške studije i prognoze. Kompletan izvještaj predstavljen je oktobru. U Crnoj Gori je apsolutno siromašno 10, 8 odsto građana – svaki deseti živi sa manje od 162 eura mjesečno. Prosječne penzije neznatno premašuju granicu siromaštva, dok je minimalna mjesečna penzija – u iznosu od 71,6 eura – manja od polovine iznosa koji je označen kao granica siromaštva.
Jaz između bogatih i siromašnih sve je dublji. Koeficijent nejednakosti 2004. godine bio je – šest, dok je sada 9,8. To znači da je nejednakost uvećana za 60 odsto. Prihodi 20 odsto najbogatijih stanovnika Crne Gore 18,84 puta su veći od prihoda 20 odsto najsiromašnijih. U odnosu na jug, sjever Crne Gore još je siromašniji nego što je bio prije nekoliko godina. Istraživanje UNDP-a je pokazalo da su najugroženiji Romi, raseljeni i penzioneri. Vlast se oko toga nije nasjekirala. Možda će pred neke naredne izbore trebati malo više vreća brašna, ali – kad je beg bio cicija.
U aprilu je konstituisan parlament, taj mjesec obilježila su i nagađanja oko sastava nove vlade. Glavna dilema bila je da li će, ili neće u njoj biti mjesta za Svetozara Marovića. Stručnjaci za struje u DPS-u smatraju da bi se Đukanović rado odrekao ratnog druga ,ali Igor Lukšić u partijskoj aparaturi ne stoji tako dobro kao u premijerovom srcu.
Partijska borba, sva prilika, nije bila laka. Vlada je formirana 72 dana nakon izbora. Dobili smo po šesti put istog premijera i istu, samo malo veću, vladu. Prethodna je imala dva potpredsjednika i 14 ministara, nova ima sedamnaest ministara i tri potpredsjednika. Jedan od njih je Svetozar Marović.
U julu je Evropski komesar za proširenje Olli Ren crnogorskom premijeru uručio Upitnik Evropske komisije što je početak postupka odlučivanja o prihvatanju kandidature Crne Gore za članstvo u EU. Ren je objasnio da Upitnik za Crnu Goru sadrži 2178 pitanja na 368 stranica.
Na kraju tog mjeseca Vrhovno državno tužilaštvo podiglo je optužnicu sa predlogom za određivanje pritvora protiv osam pripadnika bivše Vojske Jugoslavije zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Kaluđerskom lazu kod Rožaja 1999. godine. Sudski postupak je počeo u martu, ali je prekinut nakon što je došlo do izmjena u sastavu specijalnog sudskog vijeća. Ponovo je nastavljeno u septembru.
Gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša i njegov Miljan diplomatski kadar su na početku avgusta napali urednika i fotoreportera dnevnika Vijesti Mihaila Jovovića i Borisa Pejovića. Pejović je pokušavao da fotografiše Mugošin nepropisno parkirani automobil. Cijela mašinerija je upregnuta da opere Mugoše i krivicu za ovaj događaj svali na ekipu Vijesti. Ipak su se pojavili i ljudi koji nijesu spremni da lažu, Mugošina nervoza raste. Sve je nasilniji.
Premijer Đukanović je u povodu slučaja Mugoša otkrio da, pored fizičkog postoji i ,,medijsko nasilje”. Premijer i gradonačelnik zbili su redove i na predizborni skup na Žabljaku otišli u istom automobilu. Na izborima je pobijedio kandidat vlasti. Iz SNP-a su ocijenili da su u izborni proces na Žabljaku bili uključeni organizovani kriminalci. Neko vrijeme se govorilo da će opozicione partije bojkotovati lokalne izbore u Kotoru, Mojkovcu. Kotor su bojkotovali, pobijedila je kandidatkinja vlasti. Izbori na Cetinju su, zbog proceduralne greške oko njihovog raspisivanja, odloženi. SNP je na izbore u Mojkovcu izašla i izgubila. Opoziciona strategija i dalje se pravi. Najavljivan je bojkot, formiranje demokratskog fronta, razne stvari, ništa od toga nije uobličeno, još manje usaglašeno. Nekadašnji predsjednik Socijaldemokratske partije Žarko Rakčević najavio je formiranje građanskog foruma.
Četiri godine nakon ubistva policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića podgorički Viši sud je, početkom avgusta, donio presudu u kojoj nema osobe koja je povukla oroz. Krivično vijeće sudije Lazara Akovića osudilo je na po trideset godina zatvora Sašu Boretu, Ljuba Bigovića i Ljuba Vujadinovića. Milan Čila Šćekić, kome se na teret stavljalo da je rafalima, na kućnom pragu u avgustu 2005. pokosio policijskog inspektora, oslobođen je optužbe zbog – nedostatka dokaza. Njemu je kao članu zločinačkog udruženja izrečena kazna od tri godine. To je u međuvremenu odslužio. Zbog zločinačkog udruživanja na 20 godina zatvora osuđen je i Alan Kožar, dok je Dušanka Vujović iz Herceg Novog osuđena na dvije godine zatvora zbog neovlašćenog držanja oružja.
Jesen je obilježio protest cetinjskih gimnazijalaca. Zaslužili su godišnji plus u Monitorovom barometru.
Evropska komisija u svom Izvještaju o napretku, objavljenom u oktobru, naglasila je da je potrebna politička volja kako bi se postigli rezultati u reformama, posebno kada je u pitanju borba protiv korupcije. Zakone koje nam propisuje Evropa, fakat, prilično savjesno usvajamo, pitanje je šta će se desiti ako neko pogleda kako se primjenjuju.
Odgovore na Upitnik Evropske komisije premijer Milo Đukanović predao je 9. decembra evropskom komesaru za proširenje Oliju Renu. Sastavljeni su u 12 knjiga na 4.433 strane. Šta tamo piše – ne znamo, odgovori su državna tajna. Mnogi tvrde da je razlog za tajanstvenost to što su odgovori frizirani.
Ministri inostranih poslova Sjevernoatlanskog saveza donijeli su, takođe početkom decembra, odluku o prijemu Crne Gore u Akcioni plan za članstvo u NATO. Negdje ranije vlast je odlučila da će vojnici iz Crne Gore biti dio NATO trupa u Avganistanu.
U oktobru donijeta, 19. decembra stupila je na snagu odluka Savjeta ministara EU kojom se građanima Srbije, Crne Gore i Makedonije ukidaju vize za putovanja u zemlje šengena. Vlast je to ubilježila kao sopstveni veliki domet, to da su nam oni isti vize i zaradili, prećutala je. Prosječna plata u Crnoj Gori u novembru je bila 456 eura. Sa tim se parama ne ide u Evropu.
Mnogi smatraju da osionost koju je vlast rasipala tokom ove godine znači početak njihovog kraja. Premijer je najavio povlačenje iz politike, drugo po redu. Dako ga ovaj put bog čuje.
Iz opozicije prijete da će usvajanje zakona o upravi policije i ANB značiti prekid saradnje sa vladajućom većinom, što bi ozbiljno moglo ugroziti dinamiku zatvaranja pregovaračkih poglavlja. Možda važnije zagospodariti policijom i tajnom službom? Tada, vidjeli smo na primjeru bivših vlasti, članstvo u EU i ne djeluju posebno privlačno
U toku su intenzivni neformalni razgovori o sudbini vladinih prijedloga zakona o unutrašnjim poslovima i Agenciji za nacionalnu bezbjednost (ANB). Na dan izlaska ovog broja Monitora stvari će postati jasnije: ili će parlament slijediti zamisao Vlade i usvojiti sporne zakone, ili će pritisak opozicije, nevladinog sektora i EU dovesti do odluke da se, još jednom, povuku sa dnevnog reda Skupštine.
Šta god da se odluči, šteta je već napravljena. Pokazalo se da vlast manipuliše (polu)istinama i obmanjuje opoziciju i javnost u naumu da provede zakonodavne zamisli, zaogrnute procesom pristupanja EU.
“Ja sam obaviještena da su (dva predložena zakona – prim. Monitora) usaglašeni sa Evropskom komisijom“, ustvrdila je prošlog petka potpredsjednica Skupštine Zdenka Popović (Demokrate) odgovarajući na primjedbe opozicije i njihovo protivljenje naumu da se glasa o zakonskim prijedlozima i amandmanima koji su iz Vlade stigli nakon početka sjednice. „Ovi zakoni moraju biti usvojeni do 1. marta”, inisitirala je Popović, najavljujući da, ukoliko se to ne dogodi, pregovaračko poglavlje 24 (Pravda, sloboda i bezbjednost) neće biti zatvoreno u predviđenom roku.
Poglavlje 24 će, po pravilima i po dogovorenoj dinamici, biti zatvoreno među poslednjima, na samom kraju ovog dijela pregovaračkog procesa o pristupanju EU. Međutim, to nije spriječilo glasnogovornike vlasti da insistiraju na neraskidivoj povezanosti predloženih zakona i zatvaranja tog poglavlja.
„Odgovorno tvrdim da, ukoliko zakon o unutrašnjim poslovima ne bude usvojen, Crna Gora neće moći da zatvori pregovaračko poglavlje 24”, saopštio je ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović prije nego je sjednica parlamenta zbog protesta opozicije ipak odložena.
U međuvremenu je razriješena dilema da li su predloženi zakoni usaglašeni sa nadležnima sa EK. Nijesu.
„Evropska komisija je konsultovana o oba nacrta zakona i njena procjena je da odredbe o zaštiti podataka u oba zakona još nijesu usklađene sa pravnom tekovinom EU, naročito sa Opštom uredbom o zaštiti podataka (GDPR) i Direktivom o sprovođenju zakona (LED)“, saopšteno je iz Delegacije EU u Podgorici. „Ukazali smo Crnoj Gori na dvije mogućnosti: ili da uskladi ove odredbe sa pravnom tekovinom EU prije usvajanja zakona, ili da usvoji zakon i uskladi odredbe prije zatvaranja pristupnih pregovora“.
Dakle, suprotno tvrdnjama ministara i predstavnika parlamentarne većine – zakoni koji su stavljeni na dnevni red nijesu u skladu sa pravnom tekovinom EU. Tu informaciju nijesmo dobili ni od vlasti ni od opozicije, nego iz privatnih medija. I to nešto govori.
Iz saopštenja Delegacije EU saznali smo još jedan važan detalj: „Završna mjerila za Poglavlje 24 ne zahtijevaju od Crne Gore da mijenja Zakon o unutrašnjim poslovima niti Zakon o Agenciji za nacionalnu bezbjednost“.
Jasno da jasnije ne može biti.
Ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović na druženju sa novinarima upriličenom povodom saopštenja Delegacije EU i organizovanom u četvrtak, ustvrdio je da vlast ostaje pri nepokobljivom naumu da predložene zakone usvoji već sjutradan. Uz konstataciju da su saopštenjem Delagacije potvrđene njihove tvrdnje da su prijedlozi dva zakona, kao i naknadno dostavljeni vladini amandmani, „usaglašavani“ sa Briselom.
Onda je Šaranović još jednom ponovio tvrdnju da bez usvajanja novog zakona o unutrašnjim poslovima ne može biti ni zatvaranja poglavlja 23 i 24, konačno objašnjavajući zašto: nedostajući broj ljudi u policiji ne može se popuniti dok se zakonom ne omogući da se na upražnjena radna mjesta angažuju i osobe sa završenom srednjom školom.
Taj dio predloženog zakona o unutrašnjim poslovima niko nije problematizovao. Sporna su druga rješenja. Ona zbog kojih su iz Delegacije saopštili da EK „očekuje da Crna Gora obezbijedi da svako razrješenje (u policiji – prim. Monitora) bude zasnovano na opravdanim razlozima i da lica na koja se odnosi imaju pun pristup pravnim sredstvima“.
Predloženi zakon koji Demokrate guraju još od ljetos sušta je suprotnost toj logici i uspostavljenim i opšteprihvaćenim pravnim standardima.
Prema predloženom, policijskim službenicima prestaje radni odnos ukoliko se utvrdi postojanje “bezbjednosne smetnje”. Te smetnje, sa ili bez pomoći ANB, utvrđuje petočlana Komisija koju imenuje ministar. Zakon ne predviđa bilo kakve kvalifikacije (obrazovanje, radno iskustvo…) koje bi članovi Komisije morali da ispunjavaju, izuzev da su tri njena člana službenici policije- „jedan službenik organizacione jedinice koja vrši poslove unutrašnje kontrole rada Policije i jedan službenik iz druge organizacione jedinice”. Odbijen je prijedlog/amandman poslanika Miodraga Lakovića (član GO PES sa višedecenijskim iskustvom rada u policiji) da se u rad te Komisije uključe predstavnici Ombudsmana i Advokatske komore, radi „nepristrasnosti i objektivnosti“.
Predviđena procedura zamišljena ja ovako: policajac potpiše saglasnost da ministrova Komisija izvrši procjenu njegove bezbjednosne podobnosti (šta biva ukoliko policijski službenik/funkcioner odbije traženu saglasnost u predloženom dokumentu – ne piše). Komisija ga onda provjerava uvidom u evidencije (nije precizirano koje), prikupljanjem podataka od UP i, može ali ne mora, pribavljanjem mišljenja ANB. Istraživani policajac nema pravo da se izjasni o prikupljenim navodima, nema uvid u dokaze, niti mu se saopštavaju razlozi zbog kojih je, eventualno, utvrđena bezbjednosna smetnja za nastavak službe. Predloženi zakon izričito navodi da se istraživano lice obavještava o postojanju smetnje „bez obaveze da mu se otkriju razlozi“.
I onda mu ministar može dati otkaz. A i ne mora. Sudbina dotičnog u njegovim je rukama. Bez disciplinskog, sudskog ili bilo kakvog drugog „kontradiktornog postupka“, unutar ili van sistema bezbjednosti.
Znači li to da policajac može biti istjeran iz službe samo zbog toga što su ministar i njegovi probrani saradnici zaključili da je sumnjiv, svojeglav ili –čujali smo već takve primjedbe – opoziciono nastrojen? U Nezavisnom sindikatu policije kažu – znači.
Ostaje nada u pritisak tihe diplomatije i mogućnost da se Vlada ipak dosjeti da nije vječna. Da će i njihovi nasljednici u rukama imati spreman alat da, po sopstvenim kriterijumima, izvrše čistku policijskog kadra koji dobiju u nasljeđe.
Iako je na njega fokusirana manja pozornost, predloženi zakon o ANB takođe nosi ozbiljne zamke. U najkraćem, usvoji li se predloženo sadašnjim čelnicima Agencije biće omogućeno ono zbog čega se danas sudi njihovim prethodnicima: da prisluškuju, prate i prikupljaju podatke o sumnjivim/nepodobnim bez sudskog odobrenja ili bilo kakve kontrole.
Nije precizno definisano ni koja vrsta podataka se smije prikupljati, u kojim situacijama i šta se sve sa njima može uraditi. Umjesto toga čelnici ANB dobijaju ovlašćenje da, ponovo bez jasnog nadzora i kontrole, tajnim saradnicima i informatorima isplaćuju jednokratne i trajne novčane naknade (računajući i doprinose za penziono osiguranje) bez obaveze da njihov identitet otkriju na bilo kom nivou provjere. Ako ovo nije model „nacrtan“ za formiranje privatnih i partijskih obavještajnih službi koje će vlast finansirati novcem iz državne kase, onda ne treba da nas brine ni to što predloženi zakon o ANB ne predviđa, kao protivtežu, jačanje bilo kakvih modela parlamentarne ili nezavisne kontrole rada Agencije i njenih čelnika. Koje, nije loše podsjetiti, imenuje Vlada.
Iz opozicije su priprijetili da će usvajanje osporenih zakona značiti prekid bilo kakve saradnje sa vladajućom većinom. To bi moglo ozbiljno ugroziti dinamiku zatvaranja pregovaračkih poglavlja. Možda je važnije zagospodariti policijom i tajnom službom? Tada vam, vidjeli smo na primjeru bivših vlasti, članstvo u EU i ne djeluju posebno privlačno.
Zanimljiv je to fenomen: iako cijena aktivne električne energije miruje deset godina, računi građanima u kontinuitetu – rastu . Za četiri godine u kojima nije bilo zvaničnih poskupljenja, prosječan januarski račun za električnu energiju porastao je za trećinu. Potrošnja je porasla, regulatorne okolnosti su se promijenile, ali ima nešto i u troškovima Elektroprivrede
Dok je popriličan broj građana Crne Gore s nevjericom gledao u iznos januarskog računa za struju, iz Monstata su nam predočili podatke prema kojima imamo privilegiju da živimo u državi koja, jedina u regionu, deset godina nije povećala cijenu aktivne električne enrgije, „već je zabilježen blagi pad od jedan odsto“. Pa vi, čik ako smijete, vjerujte svojim očima.
“Stabilnost cijena električne energije važna je i za ekonomiju i za građane”, zaključuje su u saopštenju državne statistike. Iz Elektroprivrede (EPCG) je pritvrđeno da povećanja cijene aktivne energije nije bilo. Veći iznosi na računima za struju posljedica su, kažu u kompanijskom obraćanju javnosti, „veće potrošnje i regulatornih okolnosti“. Tek pažljiviji čitalac može razumjeti da se regulatorne okolnosti, zapravo, odnose na ukidanje nekih prošlogodinjih popusta i povećanje određenih stavki sa računa.
Uglavnom, prema računici predočenoj iz EPCG, prosječan mjesečni račun za utrošenu električnu energiju za domaćinstva u Crnoj Gori u januaru 2026. iznosio je približno 53,52 eura. Zahvaljujući popustu koji ostvaruju zbog zagađenja životne sredine kojima su izloženi, najniži prosječan januarski račun fakturisan je građanima Pljevalja (nepunih 29 eura). Najviši računi, u prosjeku, podijeljeni su u Tivtu. Tamo je prosječan račun bio veći od 67 eura što je, približno, 2,5 puta više od pljevaljskog prosjeka.
Zanimljiv je to fenomen: iako cijena aktivne električne energije miruje deset godina, računi građanima u kontinuitetu – rastu. U decembru prošle godine prosječan račun bio je za šestinu manji od januarskog (46,75 eura). To je, otprilike, isto koliko je bio i prosječan račun u januaru 2025. godine (46,16 eura). Vratimo li se, međutim, u januar 2022, nailazimo na podatak da je tadašnji prosječan račun za kategoriju domaćinstva iznosio 40,14 eura.
Da se više ne zamaramo brojkama: za četiri godine u kojima nije bilo zvaničnih poskupljenja, prosječan januarski račun porastao je za trećinu. Potrošnja je porasla, regulatorne okolnosti su se promijenile, a ima nešto i u troškovima Elektroprivrede.
Na sajtu najveće državne kompanije ne možete naći aktuelne podatke o sistematizaciji radnih mjesta, broju zapošljenih ili promjenama u menadžerskom timu. Nemaju vremena da se bave takvim sitnicama. Ono što treba, to se objavi u zvaničnom saopštenju. Ili pročita u nekom od autorskih tekstova Milutina Đukanovića, predsjednika Odbora direktora. Kome to nije dovoljno neka trpi. Ili čita Monitor.
Đukanović je, može se vidjeti na sajtu EPCG, jedan od osmoro rukovodilaca Elektroprivrede kojima pripada status javnih funkcionera. Ostalih sedam su, po navedenim funkcijama, članovi Odbora direktora i Izvršni direktor EPCG Zdravko Dragaš.
Na ime decembarske bruto plate njih osmoro je EPCG koštalo skoro 31,5 hiljada eura. Skoro četiri hiljade, u prosjeku. Ako se vratimo na početak priče, to je 75 prosječnih januarskih računa. Zamislimo soliter sa 15 spratova, sa pet stanova po spratu. Kad svi oni plate prosječan račun za struju (53 eura) skupi se dovoljno za prosječnu bruto platu jednog od osmorice čelnih ljudi.
Po toj računici, 600 prosječnih domaćinstava u Crnoj Gori plaća struju da bi javni funkcioneri EPCG primili platu. Prije nego se naljutite: ta računica golemo uljepšava istinu. Prvo, petina onoga što platimo kao račun za struju ide državi na ime PDV-a, a ne sistemu EPCG. Još važnije, spisak evropskih zarada ne završava se pomenutom osmorkom.
Listamo jednu od javnosti nedostupnih sistematizacija radnih mjesta u EPCG (iz marta prošle godine). Sudeći po tom dokumentu, članovima Odbora direktora pomaže još sedam visokokvalifikovanih osoba. Naši izvori iz EPCG tvrde da ih je više i da je to jedan od razloga zbog kojih se u državnoj perjanici radi na novoj sistematiziciji.
Da sada, ipak, čitamo kako je napisano. Zvanično, na tom popisu su Sekretar (akcionarskog) Društva i šest menadžera upošljenih u Administraciji odbora direktora. Makar jedan od njih je, prema važećim zakonima Crne Gore, takođe javni funkcioner. Govorimo o poslaniku Demokratske Crne Gore Nikoli Rovčaninu, nekadašnjem izvršnom direktoru EPCG koji je nakon ostavke „zbog prelaska na poslaničku funkciju“, ipak ostao profesionalno angažovan u Elektroprivredi kao Glavni koordinator za energetsku tranziciju.
Što god da to radno mjesto podrazumijeva ono, prema prošlogodišnjoj prijavi imovine i prihoda, Nikoli Rovčaninu donosi od blizu tri do skoro četiri hiljade eura mjesečno. Iz EPCG. A kapne neki euro i za angažman u parlamentu.
Prema našim podacima, zaradi iz Nikšića (iz sjedišta EPCG) može se dodati i službeno auto i profesionalno angažovani vozač koga, takođe, plaća Elektroprivreda. Odnosno srećni dobitnici mjesečnih računa za električnu energiju. A to može biti još nekih 1.500 – 2.000 eura mjesečno.
Sagledajmo sada fenomen Rovčanin i sa druge, vedrije strane. „Donio sam odluku o odricanju od stambenog kredita EPCG pod povoljnim uslovima u visini 56.000 eura“, pohvalio nam se Rovčanin preko Fejsbuka kada je napustio mjesto izvršniog direktora EPCG. To je, napisao je, učinio „slijedeći odluku koju sam prije dvije godine donio zajedno sa kolegama o odricanju prava na otpremninu koja iznosi oko 80.000 eura”.
Bilo bi to, i dan danas, za svaku pohvalu. Da nije i treće strane ove priče. Glavni koordinator za energetsku tranziciju u međuvremenu je od Odbora direktora EPCG zatražio odobrenje za stambeni kredit pod povoljnim uslovima. I dobio ga je. Samo što iznos odobren lani više nije 56 hiljada, nego je poprilično veći.
Ni za ovu odluku u Nikšiću ne možete saznati drugačije osim u formi nezvanično. Baš kao što je bez kompanijskog priopštenja ostala i nedavna odluka Odbora direktora da se na mjesto Glavnog finansijskog direktora imenuje Miro Vračar, doskorašnji (a prema sajtu EPCG i sadašnji) rukovodilac Funkcionalne cjeline proizvodnja.
Upućeni u kadrovsku kombinatoriku u ovdašnjem energetskom sektoru sjetiće se da je Vračar već bio na tom mjestu. Od kada je avgustovska većina preuzela EPCG od prethodnih vlasti, do avgusta 2023, kada ga je Odbor direktora smijenio na zahtjev Mijuška Bajagića. Prema medijskim arhivama, problem je bio u tome što je upravljanje finansijama EPCG Vračaru pripalo prema političkoj podjeli funkcija po dubini, po osnovu dijela vlasti koji je pripao SNP-u. Onda je Vračar promijenio politički dres i priključio se Đukanovićevoj (Milutin ,ne Milo) Novoj srpskoj demokratiji. Zato je Bajagić, kao zaštitnik interesa SNP-a u Odboru direktora EPCG, inicirao njegovu smjenu sa čime su se saglasili članovi Odbora koje su delegirali URA, BS i Demokratska liga Albanaca. Milutin Đukanović nije imao druge bez da sa saglasi sa vaćinom odbora a Vračaru nađe mjesto savjetnika kod izvršnog direktora Nikole Rovčanina.
Sada funkcije u EPCG između sebe dijele PES i NSD, pa se Vračar vraća na velika vrata sistema u kome je, u minulih pet godina, obrnuto između 1,5 i dvije milijarde eura. Za kontrolu tih finansijskih tokova bore se dvije najjače partije vladajuće koalicije.
Još malo kadrovske politike: Marina Šljivančanin, koja je došla na njegovo mjesto nakon smjene 2023., sada je savjetnica izvršnog direktora Zdravka Dragaša (PES). I nije jedina koju je novopostavljeni izvršni direktor angažovao nakon stupanja na funkciju, sa naumom da svojoj partiji/pokretu u EPCG donese radnih mjesta makar približno onome što je za NSD uradio Milutin Đukanović.
Ako se manemo visoke politike i partijskog zapošljavanja, dio javnosti koji radije prati crnu hroniku za Mira Vračara zna zbog njegove sklonosti da havariše službena vozila. Po tome mu, u sistemu EPCG, mogu parirati samo nekadašnji prvi čovjek Rudnika uglja u Pljevljima, a sadašnji poslanik NSD Milan Lekić i Ivan Čolaković, član Odbora direktora Željezare EPCG i pomoćnik direktora Direkcije za IMS (integrisani menadžment sistem) i opšte poslove.
Da su, recimo, njih trojica imala službene vozače kao što ga ima Nikola Rovčanin, EPCG bi imala novca za još jedan kadrovski stan po povlašćenim uslovima. Ovako, računi za električnu energiju crnogorskim domaćinstvima rastu, iako se njena cijena ne mijenja.
To bi se dalo pročitati i ovako: struja nije skupa, ali Elektroprivreda jeste.
Smjenom episkopa žičkog Justina Stefanovića vlast braće Vučić je krenula u otvoreni obračun s episkopima SPC-a koji ne podržavaju njegov režim. Sljedeći na tapetu je, sudeći po medijskim najavama glasila pod kontrolom srpsko – ruskih službi, crnogorsko – primorski mitropolit Joanikije Mićović Joanikije je javno podržao ulazak Crne Gore u EU čime se dodatno zamjerio Beogradu
Prošle sedmice je Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve (SPC) donio, već duže očekivanu, odluku o smjeni episkopa žičkog Justina Stefanovića. Time je vlast braće Vučić krenula u otvoreni obračun s episkopima SPC-a koji ne podržavaju režim i sisteme vrijednosti koje su iznjedrile 90-te godine. Sljedeći na tapetu je, sudeći po medijskim najavama glasila pod kontrolom srpsko – ruskih službi, crnogorsko – primorski mitropolit Joanikije Mićović.
Saopštenje o smjeni Justina je stiglo dan prije nego će patrijarh Porfirije Perić slaviti pet godina od dolaska (ili postavljenja) na čelo SPC-a. Iz Patrijaršije je saopšteno da je Justinova smjena izvršena na osnovu Kanona svetih apostola (br. 74) i Ustava SPC-a. Za administratora Eparhije žičke do zasjedanja arhijerejskog Sabora, imenovan je mitropolit niški Arsenije Glavčić. Sinod tvrdi da su navodno prikupljeni dokazi da je mitropolit žički Justin počinio brojne kanonske i druge prijestupe. U saopštenju se tvrdi da je Justin “neovlašćeno osnovao tri privredna društva – Trifora doo, JEŽ doo i Vinarija manastira Studenice doo, prikrivao njihovo poslovanje, upisao se kao stvarni vlasnik tri privredna društva” te “neovlašćeno prodao 34 crkvene nepokretnosti (stanova, poslovnih prostora i slično) u Kraljevu i Čačku”. Sinod (crkvena vlada) optužuje Justina za “štetne ugovore višemilionske vrednosti”, neovlašćene višemilionske pozajmice po Srbiji i finansijske zloupotrebe u SPC-u. To povlači i krivičnu odgovornost pred državnim organima prijeteći se zaključuje u saopštenju.
Objave iz Patrijaršije i Sinoda uglavnom piše ili kontroliše uzdanica srpske i ruske vlasti episkop bački Irinej Bulović. Saopštenje “odlučno demantuje” da se radi o političkom progonu kako je Justin sa saradnicima “uporno obmanjivao javnost”.
Justinovi, kao i Joanikijevi, problemi su počeli prije godinu dana kada su sa još četiri vanjska episkopa potpisali pismo podrške studentima. U saopštenju je osuđen i pljuvački rječnik episkopa kruševačkog Davida i crkvenih botova koji su studente nazvali “srpskim ustašama” jer su protestvovali protiv korupcije i kriminala režima Vučića. Justin je svojim sveštenicima dozvolio je da idu na proteste ukoliko to osjećaju. Justin je javno poručio da “moć nije data radi nasilja, nego radi služenja”. U oktobru prošle godine ugostio je studente iz Novog Pazara (muslimanske vjeroispovjesti) u konaku manastira Studenica koji su išli za Novi Sad na komemoraciju pada nadstrešnice.
Profesor računovodstva i revizije na Poljoprivrednom fakultetu u Beogradu, dr Vladimir Zakić je javno doveo u pitanje tvrdnje Sinoda da se Justin upisao kao vlasnik tri kompanije koje su navodno poslovale s gubitkom. Na osnovu javno dostupnih podataka Agencije za privredne registre, Zakić ističe da su sva sporna preduzeća formalno i faktički u vlasništvu SPC – Eparhije žičke i da posluju sa dobiti što je lako provjerljivo.
Justinovoj smjeni je krajem januara prethodilo isključenje iz SPC-a teologa Blagoja Pantelića i sveštenika Vukašina Milićevića od Mitropolije beogradsko-karlovačke kojom upravlja patrijarh. Faktički razlog je podrška studentima i verbalni delikt kritike patrijarha i sinoda zbog (tradicionalno) sluganskog odnosa prema prošlim i sadašnjem režimu braće Vučić. Porfirije je prošle godine tokom pokloničke posjete Kremlju i Vladimiru Putinu izjavio da su protesti u Srbiji “obojena revolucija” – termin koji Moskva pogrdno koristi za protivnike diktatura i korupcije.
Da se ista matrica priprema protiv mitropolita Joanikija može se vidjeti iz dosadašnjih reakcija srbijanske vlasti. Nepuna dva mjeseca nakon što je Joanikije stavio potpis na javno pismo šestorice episkopa, beogradske vlasti su drugom episkopu u Crnoj Gori (Eparhija budimljansko – nikšička) Metodiju Ostojiću dodijelile titulu “mitropolita” i mjesto u Sinodu. Time je de fakto Metodije postao broj jedan SPC-a u Crnoj Gori jer sada on sa titulom mitropolita ima jurisdikciju nad 52 odsto teritorije Crne Gore.
Kasnije je Metodije dobio ulogu u komisiji Sinoda koja je ispitivala “alarmantno stanje u Eparhiji žičkoj” protiv Justina. Metodije je postao perjanica veličanja velikosrpskih nacističkih kvislinga koristeći svaku priliku da sije razdore u Crnoj Gori. Istovremeno Metodije kritikuje EU i evropske vrijednosti i veliča totalitarni režim u Moskvi i Aleksandra Vučića kome je dodijelio orden prošlog ljeta zbog tobožnjeg doprinosa gradnji crkve Sv. Save kod Berana. Vučić ga nije udostojio prisustva već je poslao formalnog predsjednika svoje stranke i aktera brojnih korupcionaških afera Miloša Vučevića.
Joanikije je javno podržao ulazak Crne Gore u Evropsku Uniju (EU) čime se dodatno zamjerio Beogradu. Poslije toga napadi na njega su se pojačavali. U prvoj polovini januara ove godine ruski TASS je prenio saopštenje ruske Vanjske obavještajne službe (SVR) kojim se optužuje Vaseljenska patrijaršija kako “namjerava dati autokefalnost crnogorskoj crkvi”. Da je krajnji cilj pljuvanja, ne patrijarh Vartolomej, već Joanikije, se vidjelo isti dan. Prvo je rusko propagandno glasilo RT je objavilo intervju, sa protojerejem – stavroforom Veliborom Džomićem, nekadašnjim parohom podgoričkim i prijateljem ljudi iz crnogorskog podzemlja. Džomić, koji je zajedno s Metodijem nedavno “istraživao” Justina, je nakon izbora Joanikija za mitropolita prešao u Beograd kao glavni operativac Porfirija. On je preko RT-a poručio da SPC ima “punu kanonsku jurisdikciju na prostoru na kome se danas nalazi Crna Gora”. Odmah je uskočila režimska Politika sa navodima da “decenijama u Mitropoliji postoje krugovi koji su … svesno ili podsvesno negovali ideju posebnosti (crnogorske mitropolije) koja lako može prerasti u autonomaštvo, a u pogodnom trenutku i u otvoreni crkveni separatizam”. Joanikiju je poslata poruka: “Ćutanje više nije neutralna pozicija, javnost ima puno pravo da zatraži jasno i nedvosmisleno izjašnjenje mitropolita Joanikija”. Joanikije se mora “jasno izjasniti prema Fanaru, statusu patrijarha srpskog u Crnoj Gori i o tome da li unutar Mitropolije postoje” autonomaši ili separatisti zaključila je Politika.
Monitor saznaje iz neformalnih izvora pri vrhu SPC-a u Beogradu da trenutno postoje dvije opcije za obuzdavanje ili uklanjanje mitropolita Joanikija. Jedna je model koji je primijenjen kada je Amfilohije Radović doveden na čelo Mitropolije 1990. godine u vrijeme priprema za krvavi obračun u Jugoslaviji. Tadašnji mitropolit Danilo Dajković je prisilno (formalno “na sopstveni zahtev”) penzionisan i njegovo mjesto je zauzeo Amfilohije. Ukoliko bi se Andrićev venac (ured predsjednika Srbije) i Banjica (sjedište državne bezbjednosti – BIA) odlučili za taj scenario, za administratora Mitropolije crnogorsko primorske (MCP) bi bio postavljem sadašnji vikarni episkop srbijanskog patrijarha Stefan Šarić, koji nosi titulu Episkopa remezijanskog. On obavlja i dužnost starješine Podvorja SPC-a u Moskvi. Kao povod za smjenu bi se vjerovatno izmislile finansijske malverzacije dok bi Sinod “odlučno demantovao” političke konotacije.
Politički vrh Srbije se pribojava da ovakav udar na pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori je previše riskantan i da bi mogao izazvati otpor i crnogorske države, same MCP a i znatnog dijela onih u Crnoj Gori koji se smatraju Srbima. Neki u Patrijaršiji se pribojavaju da bi u tom slučaju Joanikije mogao tražiti intervenciju Vaseljenskog patrijarha na osnovu kanona 9 i 17 Četvrtog vaseljenskog sabora (451.godine) što bi direktno vodilo u raskol sa SPC-om i raskol unutar Crne Gore. Na osnovu neformalnih informacija iz diplomatske zajednice, PES i Demokrate ne bi prihvatili nametanje novog, vučićevskog administratora Mitropolije na Cetinju.
Druga varijanta, kojoj je skloniji dio BIA-e i njeni saradnici u Sinodu, je da se nastavi erodiranje i sakaćenje Mitropolije crnogorske primorske. SPC je 2001. godine osnovala, do tada nikad postojeću, Eparhiju budimljansko – nikšićku na više od polovine teritorije MCP. Ranije su, nakon stvaranje SPC po završetku Prvog svjetskog rata, od Mitropolije otkinuti Pljevlja i dio opštine Bijelo Polje. Kasnije je Amfilohije ustupio dio opštine Herceg- Novi Zahumsko – hercegovačkoj eparhiji. Amfilohije je 2001. godine pružio otpor u namjeri da se od MCP izuzme manastir Ostrog – koji je glavni izvor prihoda Mitropolije. U tome je tada uspio. Sada je ta opcija opet aktuelna u Beogradu, kao i izdvajanje Boke Kotorske iz sastava MCP. Time bi vučićevski Metodije postao neprikosnoveno glavni igrač SPC-a u Crnoj Gori.
Po informacijama iz MCP, ovakvi planovi Beograda ne izazivaju oduševljenje kod većine sveštenstva i monaha. Za sada nije bilo moguće dobiti nikakve komentare iz Vlade, čak ni nezvanično.
Jedno je izvjesno. Kako Crna Gora bude zatvarala poglavlja i približavala se članstvu u EU iz beogradske kuhinje će stizati sve veći i jači izazovi, bilo da se radi o Mitropoliji, Botunu, ili nečemu petom. Povod će se naći.
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
FOKUS3 sedmice