„Čini se doista nedvojbenim da je pokretanje postupka protiv Sanadera – a psihologijski ponajprije hapšenje – jasan znak svima da borba protiv korupcije nije tek fraza, pa ni puko otaljavanje domaće zadaće dobivene iz Brisela. Sada je, naime, posve očito da se radi o sudbinama mnogih moćnika, a možda i političkih stranaka – sve to, naravno, još uvijek isključivo na političkoj razini”, kaže za Monitor Žarko Puhovski, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
„Naizgled paradoksalno, tek nakon što korupcija na najvišoj razini bude procesuirana (a do tada će proći još godine, jer sada je tek počeo postupak), moći će se uvjerljivo obračunati i s organiziranim kriminalom koji je dobrim dijelom nastao tako da su – uglavnom za vrijeme rata – državni funkcionari (obavještajci i ostali) doslovce pokvarili do tada uglavnom sitne kriminalce”.
MONITOR: Koliko su za problematične poslove vrha vlasti u Hrvatskoj tokom Sanaderove vladavine odgovorni drugi u HDZ-u i ostalim strukturama vlasti, ali i pravosudni organi?
PUHOVSKI: Ozbiljnost problema koji se iskazuje korupcijom vidi se baš u tomu što zahvaća sva područja javnoga (ali i privatnog) života. Nedvojbeno je značajan dio HDZ-a time zahvaćen (uostalom, na vlasti su 80 posto trajanja neovisne hrvatske države), ali i druge stranke (u svojim lokalnim domenima moći). No, ide to i dalje – suoptuženik Tuđmanov je vlasnik jednih od bitnih hrvatskih dnevnih novina (koje o tomu ni riječi komentara nisu objavile!). Pravosuđe se, na žalost, nerijetko ponašalo oprezno, čak strašljivo. Opet paradoksalno: formativni funkcionari pravosudnoga sustava nisu dovoljno politički mislili o realnosti pa nisu na vrijeme shvatili koliko su politički funkcionari slabi, da dakle nema razloga za oklijevanje, riječju: da su već i ranije mogli efikasnije djelovati. No, sada su to doista započeli – a jedini ozbiljan pritisak na njih dolazi iz medija (s čime se loše nose).
MONITOR: Koliko je hapšenje Sanadera rezultat unutrašnje, političke volje i prakse, a koliko pritisak Brisela?
PUHOVSKI: I kada je o sada uznapredovalim pravosudnim akcijama riječ važi jednostavno pravilo: centri moći našli su se u sandwichu između društvenoga pritiska domaće javnosti i političkog pritiska izvana.
MONITOR: Sprema li se i drugim balkanskim zemljama, koje su ušle u proces integracija, nešto slično?
PUHOVSKI: To se čini vjerojatnim – Srbija je, primjerice sa Šarićem, čak pokazala da ide i preko često navođenih „evropskih standarda” (jer su, izgleda, i neki političari u EU imali s njime dobre veze), Crna Gora će to, međutim, prva morati demonstrirati u narednim mjesecima i godinama. Najveći će problemi biti s posve slabim državama (BiH, Makedonija), a postupak u odnosu na Tačija će pokazati u kojoj mjeri je Kosovo u stanju spriječiti da nedavna ratna zbivanja utječu na socijalnu normalizaciju.
MONITOR: Predvidjeli ste da će se Milo Đukanović povući do kraja godine, jer je to ,,uslov za ulazak Crne Gore u EU” . Zašto Crna Gora nije mogla u EU sa Đukanovićem na čelu?
PUHOVSKI: Đukanović je za Brisel bio odličan kandidat za vođu nacije koja se „osamostaljuje od Beograda”, ali je nakon toga interpretiran kao osoba s pogrešnim socijalnim vezama (da se diplomatski izrazim) i, što je podjednako važno, kao personalna spona sa starim (Miloševićevim) režimom. Zato je njegov odlazak olakšao daljnje pregovore. U naravi je politike da pojavnost, ono što politički djelatnici drže istinom, ima i funkciju istine (na osnovi koje se onda u realnosti i djeluje).
MONITOR: Ranije ste ocijenili da će Đukanovićevo povlačenje unaprijediti crnogorske integracija ka Evropi, te da Crna Gora u regionu ima najviše šansi da nakon Hrvatske postane članica EU. Zašto?
PUHOVSKI: Crna Gora je, ponajprije, malobrojna nacija s malim teritorijem, država koja (ne baš legalno) već godinama koristi euro kao svoju valutu i, kako se čini, nema (više) ozbiljnijih sporova sa susjedima. To su objektivne činjenice koje joj idu prilog. Subjektivno, situacija je, mutatis mutandis, usporediva s onom u Slovačkoj; nakon što su (i pod pritiskom izvana) maknuli Mečiara postigli su do tada najveću prijepristupnu brzinu i ušli u EU.
MONITOR: Šta će, sem izvjesnijeg ulaska u EU, po vašem mišljenju Đukanovićev odlazak donijeti Crnoj Gori?
PUHOVSKI: Personalni prekid s devedesetima – to je, paralelno sa Silajdžićevim porazom na nedavnim izborima u BiH, označilo odlazak posljednjih od političara koji su, doslovce, žarili i palili u devedesetima.
MONITOR: Upozoravali ste da bi problem mogao biti to što će nakon Đukanovićevog odlaska ,,ostati druga liga njegovih političara u igri, a možda i na vlasti”. Šta bi to značilo za Crnu Goru ?
PUHOVSKI: Đukanović je nedvojbeno izrazito sposoban političar koji je za dvadesetak godina vladavine ostavio jasan politički trag. Teško je očekivati da se u narednim godinama nacija ne nađe suočena s političarima koje je on odredio svojim stilom, strategijom i taktikom, ideologijom…To određenje može, dakako, biti pozitivno i negativno, ali će ga u jednome razdoblju, vjerujem, biti teško izbjeći (usporedbe radi: najjača hrvatska oporbena stranka, SDP, izabrala je prije nekoliko godina lidera koji je u mnogome „dizajniran” kao protuteža Sanaderovu stilu – sada je takvome političaru dosta teško izlaziti na kraj s posve drukčijim stilom premijerke Kosor).
MONITOR: Možete li napraviti paralelu Sanader-Đukanović-Tači?
PUHOVSKI: Ne vidim zapravo paralelu, jer su optužbe posve različite naravi, jer se protiv Tačija ne vodi pravosudni postupak, jer Tači nije podnio ostavku i, što mi se čini bitnim, jer se kod Tačija (barem za sada) radi isključivo o izvanjskoj inicijativi, dok je u Hrvatskoj Sanader već dugo pod veoma snažnim unutrašnjim, društvenim pritiskom.
MONITOR: Da li je slučajno što je u ovom momentu izašla cijela priča oko Tačija na vidjelo, što su objavljeni nalazi izvjestioca Savjeta Evrope, nedugo nakon zemljotresa koji je izazvao Vikiliks?
PUHOVSKI: Osobno sam netrpeljiv spram teorija zavjere, posebice onih koje su nacionalistički intonirane. Riječ je, naime, o sadržaju koji je godinama poznat; o izvještaju koji je, znalo se, dugo pripravljan. No, radi se, za sada, o političkim sadržajima – bitno je da ih se ne prihvaća (niti odbacuje) bez ozbiljnoga istraživanja.
MONITOR: Šta bi za region značio odlazak tzv. ratnih lidera, predstavnika starih nacionalističkih elita? Ima li neke nove dinamike u regiji nakon sve prisutnije saradnje Iva Josipovića i Borisa Tadića?
PUHOVSKI: Dinamika u regiji je, rekao bih, na vrhuncu – dobrim dijelom naglašena iznimno bliskim odnosima Josipovića i Tadića. No, uspije li Hrvatska za pola godine dovršiti pristupne pregovore s EU, ona će se, barem kratkoročno, okrenuti prvenstveno na Zapad, a regija će ostati okljaštrena, točnije: trebat će ju, u jednome razdoblju, nanovo definirati (a i odnose unutar nje).
MONITOR: Izjavili ste i da bi EU trebalo da raščisti sa problematičnim liderima i unutra same sebe. Pomenuli ste Berluskonija.
PUHOVSKI: Ovih se dana govorilo o hrvatskoj sramoti zbog hapšenja Sanadera u Austriji, ali meni se čini da je talijanska sramota još veća – tamo je Berluskoni dobio većinu u parlamentu! No, i toga će uvijek biti u EU – postoji i u njoj organizirani kriminal (na višoj razini organizacije, dakako), postoje u njoj i dalje nepripravne članice (Rumunjska, Bugarska, itd.). Baš zato; EU nije panaceja, nego kompleksni uvjet da se lokalno napreduje.
MONITOR: Koliko je sama Evropska unija odgovorna za stanje na Balkanu? Koliko je zarad tzv. stabilnosti zanemarila elementarne demokratske principe i problem korupcije i organizovanog kriminala koji imaju sve ove zemlje?
PUHOVSKI: EU je Balkan dugo tretirala kao područje od kojega se traži tek stabilnost (bio je to i – doista nesretan – naziv pakta koji je regiji nuđen). U to ime surađivali su sa svima koji su im stabilnost (od minimaliziranja broja izbjeglica u njihove države, na dalje) mogli jamčiti, neovisno o načinu kojim se do toga jamstva dospijevalo. S njihova stajališta to i nije posve nerazumljivo, to više što mnoge ozbiljne kritičke analize danas govore baš o demokratskome deficitu EU. Ono što je ovaj dio Evrope, međutim, trebao (i treba) jest suprotnost stabilizaciji – razvoj (u privrednome, pravnom i političkom smislu). To se tek postupno počinje shvaćati u Briselu i drugdje.
MONITOR: Korupcija i organizovani kriminal su glavni problem regiona, prema svim izvještajima EU. Da li su ove zemlje u stanju sa ovakvim elitama da se bore protiv tih pošasti. I kako se zaista suočiti sa tim?
PUHOVSKI: Uspješna borba s korupcijom je svakako moguća, ali traje i pretpostavlja mnoge žrtve – ne mislim pritom toliko na „žrtvovane” političare, koliko na enorman gubitak socijalne energije. Ali, bez toga nema pristojnoga života u zajednici – ni u kojem pogledu. Važno je da se istovremeno djeluje na oba kraja – od političkoga vrha i od susjeda.
MONITOR: Devedesetih je Balkan grcao u nacionalizmu. Čini se da sada grca u organizovanom kriminalu?
PUHOVSKI: Upravo se na primjeru Sanadera vidjela povezanost ovih ekstrema – da bi svoju stranku civilizirao, „europeizirao”, itd., Sanader joj je, po povratku na vlast 2003., umjesto (sada zabranjenoga) ekstremnog nacionalizma ponudio baš institucionaliziranu korupciju. Bio je to način da zadrži podršku članstva nakon što je radikalno promijenio strategiju stranke kako bi ju učinio primjerenom novim vremenima. Vjerujem da se slični procesi mogu naći (ili očekivati) i drugdje.
Milena PEROVIĆ-KORAĆ