Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZAGREBU: Odlazak posljednjeg političara devedesetih

Objavljeno prije

na

„Čini se doista nedvojbenim da je pokretanje postupka protiv Sanadera – a psihologijski ponajprije hapšenje – jasan znak svima da borba protiv korupcije nije tek fraza, pa ni puko otaljavanje domaće zadaće dobivene iz Brisela. Sada je, naime, posve očito da se radi o sudbinama mnogih moćnika, a možda i političkih stranaka – sve to, naravno, još uvijek isključivo na političkoj razini”, kaže za Monitor Žarko Puhovski, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

„Naizgled paradoksalno, tek nakon što korupcija na najvišoj razini bude procesuirana (a do tada će proći još godine, jer sada je tek počeo postupak), moći će se uvjerljivo obračunati i s organiziranim kriminalom koji je dobrim dijelom nastao tako da su – uglavnom za vrijeme rata – državni funkcionari (obavještajci i ostali) doslovce pokvarili do tada uglavnom sitne kriminalce”.

MONITOR: Koliko su za problematične poslove vrha vlasti u Hrvatskoj tokom Sanaderove vladavine odgovorni drugi u HDZ-u i ostalim strukturama vlasti, ali i pravosudni organi?
PUHOVSKI: Ozbiljnost problema koji se iskazuje korupcijom vidi se baš u tomu što zahvaća sva područja javnoga (ali i privatnog) života. Nedvojbeno je značajan dio HDZ-a time zahvaćen (uostalom, na vlasti su 80 posto trajanja neovisne hrvatske države), ali i druge stranke (u svojim lokalnim domenima moći). No, ide to i dalje – suoptuženik Tuđmanov je vlasnik jednih od bitnih hrvatskih dnevnih novina (koje o tomu ni riječi komentara nisu objavile!). Pravosuđe se, na žalost, nerijetko ponašalo oprezno, čak strašljivo. Opet paradoksalno: formativni funkcionari pravosudnoga sustava nisu dovoljno politički mislili o realnosti pa nisu na vrijeme shvatili koliko su politički funkcionari slabi, da dakle nema razloga za oklijevanje, riječju: da su već i ranije mogli efikasnije djelovati. No, sada su to doista započeli – a jedini ozbiljan pritisak na njih dolazi iz medija (s čime se loše nose).

MONITOR: Koliko je hapšenje Sanadera rezultat unutrašnje, političke volje i prakse, a koliko pritisak Brisela?
PUHOVSKI: I kada je o sada uznapredovalim pravosudnim akcijama riječ važi jednostavno pravilo: centri moći našli su se u sandwichu između društvenoga pritiska domaće javnosti i političkog pritiska izvana.

MONITOR: Sprema li se i drugim balkanskim zemljama, koje su ušle u proces integracija, nešto slično?
PUHOVSKI: To se čini vjerojatnim – Srbija je, primjerice sa Šarićem, čak pokazala da ide i preko često navođenih „evropskih standarda” (jer su, izgleda, i neki političari u EU imali s njime dobre veze), Crna Gora će to, međutim, prva morati demonstrirati u narednim mjesecima i godinama. Najveći će problemi biti s posve slabim državama (BiH, Makedonija), a postupak u odnosu na Tačija će pokazati u kojoj mjeri je Kosovo u stanju spriječiti da nedavna ratna zbivanja utječu na socijalnu normalizaciju.

MONITOR: Predvidjeli ste da će se Milo Đukanović povući do kraja godine, jer je to ,,uslov za ulazak Crne Gore u EU” . Zašto Crna Gora nije mogla u EU sa Đukanovićem na čelu?
PUHOVSKI: Đukanović je za Brisel bio odličan kandidat za vođu nacije koja se „osamostaljuje od Beograda”, ali je nakon toga interpretiran kao osoba s pogrešnim socijalnim vezama (da se diplomatski izrazim) i, što je podjednako važno, kao personalna spona sa starim (Miloševićevim) režimom. Zato je njegov odlazak olakšao daljnje pregovore. U naravi je politike da pojavnost, ono što politički djelatnici drže istinom, ima i funkciju istine (na osnovi koje se onda u realnosti i djeluje).

MONITOR: Ranije ste ocijenili da će Đukanovićevo povlačenje unaprijediti crnogorske integracija ka Evropi, te da Crna Gora u regionu ima najviše šansi da nakon Hrvatske postane članica EU. Zašto?
PUHOVSKI: Crna Gora je, ponajprije, malobrojna nacija s malim teritorijem, država koja (ne baš legalno) već godinama koristi euro kao svoju valutu i, kako se čini, nema (više) ozbiljnijih sporova sa susjedima. To su objektivne činjenice koje joj idu prilog. Subjektivno, situacija je, mutatis mutandis, usporediva s onom u Slovačkoj; nakon što su (i pod pritiskom izvana) maknuli Mečiara postigli su do tada najveću prijepristupnu brzinu i ušli u EU.

MONITOR: Šta će, sem izvjesnijeg ulaska u EU, po vašem mišljenju Đukanovićev odlazak donijeti Crnoj Gori?
PUHOVSKI: Personalni prekid s devedesetima – to je, paralelno sa Silajdžićevim porazom na nedavnim izborima u BiH, označilo odlazak posljednjih od političara koji su, doslovce, žarili i palili u devedesetima.

MONITOR: Upozoravali ste da bi problem mogao biti to što će nakon Đukanovićevog odlaska ,,ostati druga liga njegovih političara u igri, a možda i na vlasti”. Šta bi to značilo za Crnu Goru ?
PUHOVSKI: Đukanović je nedvojbeno izrazito sposoban političar koji je za dvadesetak godina vladavine ostavio jasan politički trag. Teško je očekivati da se u narednim godinama nacija ne nađe suočena s političarima koje je on odredio svojim stilom, strategijom i taktikom, ideologijom…To određenje može, dakako, biti pozitivno i negativno, ali će ga u jednome razdoblju, vjerujem, biti teško izbjeći (usporedbe radi: najjača hrvatska oporbena stranka, SDP, izabrala je prije nekoliko godina lidera koji je u mnogome „dizajniran” kao protuteža Sanaderovu stilu – sada je takvome političaru dosta teško izlaziti na kraj s posve drukčijim stilom premijerke Kosor).

MONITOR: Možete li napraviti paralelu Sanader-Đukanović-Tači?
PUHOVSKI: Ne vidim zapravo paralelu, jer su optužbe posve različite naravi, jer se protiv Tačija ne vodi pravosudni postupak, jer Tači nije podnio ostavku i, što mi se čini bitnim, jer se kod Tačija (barem za sada) radi isključivo o izvanjskoj inicijativi, dok je u Hrvatskoj Sanader već dugo pod veoma snažnim unutrašnjim, društvenim pritiskom.

MONITOR: Da li je slučajno što je u ovom momentu izašla cijela priča oko Tačija na vidjelo, što su objavljeni nalazi izvjestioca Savjeta Evrope, nedugo nakon zemljotresa koji je izazvao Vikiliks?
PUHOVSKI: Osobno sam netrpeljiv spram teorija zavjere, posebice onih koje su nacionalistički intonirane. Riječ je, naime, o sadržaju koji je godinama poznat; o izvještaju koji je, znalo se, dugo pripravljan. No, radi se, za sada, o političkim sadržajima – bitno je da ih se ne prihvaća (niti odbacuje) bez ozbiljnoga istraživanja.

MONITOR: Šta bi za region značio odlazak tzv. ratnih lidera, predstavnika starih nacionalističkih elita? Ima li neke nove dinamike u regiji nakon sve prisutnije saradnje Iva Josipovića i Borisa Tadića?
PUHOVSKI: Dinamika u regiji je, rekao bih, na vrhuncu – dobrim dijelom naglašena iznimno bliskim odnosima Josipovića i Tadića. No, uspije li Hrvatska za pola godine dovršiti pristupne pregovore s EU, ona će se, barem kratkoročno, okrenuti prvenstveno na Zapad, a regija će ostati okljaštrena, točnije: trebat će ju, u jednome razdoblju, nanovo definirati (a i odnose unutar nje).

MONITOR: Izjavili ste i da bi EU trebalo da raščisti sa problematičnim liderima i unutra same sebe. Pomenuli ste Berluskonija.
PUHOVSKI: Ovih se dana govorilo o hrvatskoj sramoti zbog hapšenja Sanadera u Austriji, ali meni se čini da je talijanska sramota još veća – tamo je Berluskoni dobio većinu u parlamentu! No, i toga će uvijek biti u EU – postoji i u njoj organizirani kriminal (na višoj razini organizacije, dakako), postoje u njoj i dalje nepripravne članice (Rumunjska, Bugarska, itd.). Baš zato; EU nije panaceja, nego kompleksni uvjet da se lokalno napreduje.

MONITOR: Koliko je sama Evropska unija odgovorna za stanje na Balkanu? Koliko je zarad tzv. stabilnosti zanemarila elementarne demokratske principe i problem korupcije i organizovanog kriminala koji imaju sve ove zemlje?
PUHOVSKI: EU je Balkan dugo tretirala kao područje od kojega se traži tek stabilnost (bio je to i – doista nesretan – naziv pakta koji je regiji nuđen). U to ime surađivali su sa svima koji su im stabilnost (od minimaliziranja broja izbjeglica u njihove države, na dalje) mogli jamčiti, neovisno o načinu kojim se do toga jamstva dospijevalo. S njihova stajališta to i nije posve nerazumljivo, to više što mnoge ozbiljne kritičke analize danas govore baš o demokratskome deficitu EU. Ono što je ovaj dio Evrope, međutim, trebao (i treba) jest suprotnost stabilizaciji – razvoj (u privrednome, pravnom i političkom smislu). To se tek postupno počinje shvaćati u Briselu i drugdje.

MONITOR: Korupcija i organizovani kriminal su glavni problem regiona, prema svim izvještajima EU. Da li su ove zemlje u stanju sa ovakvim elitama da se bore protiv tih pošasti. I kako se zaista suočiti sa tim?
PUHOVSKI: Uspješna borba s korupcijom je svakako moguća, ali traje i pretpostavlja mnoge žrtve – ne mislim pritom toliko na „žrtvovane” političare, koliko na enorman gubitak socijalne energije. Ali, bez toga nema pristojnoga života u zajednici – ni u kojem pogledu. Važno je da se istovremeno djeluje na oba kraja – od političkoga vrha i od susjeda.

MONITOR: Devedesetih je Balkan grcao u nacionalizmu. Čini se da sada grca u organizovanom kriminalu?
PUHOVSKI: Upravo se na primjeru Sanadera vidjela povezanost ovih ekstrema – da bi svoju stranku civilizirao, „europeizirao”, itd., Sanader joj je, po povratku na vlast 2003., umjesto (sada zabranjenoga) ekstremnog nacionalizma ponudio baš institucionaliziranu korupciju. Bio je to način da zadrži podršku članstva nakon što je radikalno promijenio strategiju stranke kako bi ju učinio primjerenom novim vremenima. Vjerujem da se slični procesi mogu naći (ili očekivati) i drugdje.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo