Povežite se sa nama

INTERVJU

ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR NA FILOZOFSKOM FAKULTETU U ZAGREBU: Odlazak posljednjeg političara devedesetih

Objavljeno prije

na

„Čini se doista nedvojbenim da je pokretanje postupka protiv Sanadera – a psihologijski ponajprije hapšenje – jasan znak svima da borba protiv korupcije nije tek fraza, pa ni puko otaljavanje domaće zadaće dobivene iz Brisela. Sada je, naime, posve očito da se radi o sudbinama mnogih moćnika, a možda i političkih stranaka – sve to, naravno, još uvijek isključivo na političkoj razini”, kaže za Monitor Žarko Puhovski, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

„Naizgled paradoksalno, tek nakon što korupcija na najvišoj razini bude procesuirana (a do tada će proći još godine, jer sada je tek počeo postupak), moći će se uvjerljivo obračunati i s organiziranim kriminalom koji je dobrim dijelom nastao tako da su – uglavnom za vrijeme rata – državni funkcionari (obavještajci i ostali) doslovce pokvarili do tada uglavnom sitne kriminalce”.

MONITOR: Koliko su za problematične poslove vrha vlasti u Hrvatskoj tokom Sanaderove vladavine odgovorni drugi u HDZ-u i ostalim strukturama vlasti, ali i pravosudni organi?
PUHOVSKI: Ozbiljnost problema koji se iskazuje korupcijom vidi se baš u tomu što zahvaća sva područja javnoga (ali i privatnog) života. Nedvojbeno je značajan dio HDZ-a time zahvaćen (uostalom, na vlasti su 80 posto trajanja neovisne hrvatske države), ali i druge stranke (u svojim lokalnim domenima moći). No, ide to i dalje – suoptuženik Tuđmanov je vlasnik jednih od bitnih hrvatskih dnevnih novina (koje o tomu ni riječi komentara nisu objavile!). Pravosuđe se, na žalost, nerijetko ponašalo oprezno, čak strašljivo. Opet paradoksalno: formativni funkcionari pravosudnoga sustava nisu dovoljno politički mislili o realnosti pa nisu na vrijeme shvatili koliko su politički funkcionari slabi, da dakle nema razloga za oklijevanje, riječju: da su već i ranije mogli efikasnije djelovati. No, sada su to doista započeli – a jedini ozbiljan pritisak na njih dolazi iz medija (s čime se loše nose).

MONITOR: Koliko je hapšenje Sanadera rezultat unutrašnje, političke volje i prakse, a koliko pritisak Brisela?
PUHOVSKI: I kada je o sada uznapredovalim pravosudnim akcijama riječ važi jednostavno pravilo: centri moći našli su se u sandwichu između društvenoga pritiska domaće javnosti i političkog pritiska izvana.

MONITOR: Sprema li se i drugim balkanskim zemljama, koje su ušle u proces integracija, nešto slično?
PUHOVSKI: To se čini vjerojatnim – Srbija je, primjerice sa Šarićem, čak pokazala da ide i preko često navođenih „evropskih standarda” (jer su, izgleda, i neki političari u EU imali s njime dobre veze), Crna Gora će to, međutim, prva morati demonstrirati u narednim mjesecima i godinama. Najveći će problemi biti s posve slabim državama (BiH, Makedonija), a postupak u odnosu na Tačija će pokazati u kojoj mjeri je Kosovo u stanju spriječiti da nedavna ratna zbivanja utječu na socijalnu normalizaciju.

MONITOR: Predvidjeli ste da će se Milo Đukanović povući do kraja godine, jer je to ,,uslov za ulazak Crne Gore u EU” . Zašto Crna Gora nije mogla u EU sa Đukanovićem na čelu?
PUHOVSKI: Đukanović je za Brisel bio odličan kandidat za vođu nacije koja se „osamostaljuje od Beograda”, ali je nakon toga interpretiran kao osoba s pogrešnim socijalnim vezama (da se diplomatski izrazim) i, što je podjednako važno, kao personalna spona sa starim (Miloševićevim) režimom. Zato je njegov odlazak olakšao daljnje pregovore. U naravi je politike da pojavnost, ono što politički djelatnici drže istinom, ima i funkciju istine (na osnovi koje se onda u realnosti i djeluje).

MONITOR: Ranije ste ocijenili da će Đukanovićevo povlačenje unaprijediti crnogorske integracija ka Evropi, te da Crna Gora u regionu ima najviše šansi da nakon Hrvatske postane članica EU. Zašto?
PUHOVSKI: Crna Gora je, ponajprije, malobrojna nacija s malim teritorijem, država koja (ne baš legalno) već godinama koristi euro kao svoju valutu i, kako se čini, nema (više) ozbiljnijih sporova sa susjedima. To su objektivne činjenice koje joj idu prilog. Subjektivno, situacija je, mutatis mutandis, usporediva s onom u Slovačkoj; nakon što su (i pod pritiskom izvana) maknuli Mečiara postigli su do tada najveću prijepristupnu brzinu i ušli u EU.

MONITOR: Šta će, sem izvjesnijeg ulaska u EU, po vašem mišljenju Đukanovićev odlazak donijeti Crnoj Gori?
PUHOVSKI: Personalni prekid s devedesetima – to je, paralelno sa Silajdžićevim porazom na nedavnim izborima u BiH, označilo odlazak posljednjih od političara koji su, doslovce, žarili i palili u devedesetima.

MONITOR: Upozoravali ste da bi problem mogao biti to što će nakon Đukanovićevog odlaska ,,ostati druga liga njegovih političara u igri, a možda i na vlasti”. Šta bi to značilo za Crnu Goru ?
PUHOVSKI: Đukanović je nedvojbeno izrazito sposoban političar koji je za dvadesetak godina vladavine ostavio jasan politički trag. Teško je očekivati da se u narednim godinama nacija ne nađe suočena s političarima koje je on odredio svojim stilom, strategijom i taktikom, ideologijom…To određenje može, dakako, biti pozitivno i negativno, ali će ga u jednome razdoblju, vjerujem, biti teško izbjeći (usporedbe radi: najjača hrvatska oporbena stranka, SDP, izabrala je prije nekoliko godina lidera koji je u mnogome „dizajniran” kao protuteža Sanaderovu stilu – sada je takvome političaru dosta teško izlaziti na kraj s posve drukčijim stilom premijerke Kosor).

MONITOR: Možete li napraviti paralelu Sanader-Đukanović-Tači?
PUHOVSKI: Ne vidim zapravo paralelu, jer su optužbe posve različite naravi, jer se protiv Tačija ne vodi pravosudni postupak, jer Tači nije podnio ostavku i, što mi se čini bitnim, jer se kod Tačija (barem za sada) radi isključivo o izvanjskoj inicijativi, dok je u Hrvatskoj Sanader već dugo pod veoma snažnim unutrašnjim, društvenim pritiskom.

MONITOR: Da li je slučajno što je u ovom momentu izašla cijela priča oko Tačija na vidjelo, što su objavljeni nalazi izvjestioca Savjeta Evrope, nedugo nakon zemljotresa koji je izazvao Vikiliks?
PUHOVSKI: Osobno sam netrpeljiv spram teorija zavjere, posebice onih koje su nacionalistički intonirane. Riječ je, naime, o sadržaju koji je godinama poznat; o izvještaju koji je, znalo se, dugo pripravljan. No, radi se, za sada, o političkim sadržajima – bitno je da ih se ne prihvaća (niti odbacuje) bez ozbiljnoga istraživanja.

MONITOR: Šta bi za region značio odlazak tzv. ratnih lidera, predstavnika starih nacionalističkih elita? Ima li neke nove dinamike u regiji nakon sve prisutnije saradnje Iva Josipovića i Borisa Tadića?
PUHOVSKI: Dinamika u regiji je, rekao bih, na vrhuncu – dobrim dijelom naglašena iznimno bliskim odnosima Josipovića i Tadića. No, uspije li Hrvatska za pola godine dovršiti pristupne pregovore s EU, ona će se, barem kratkoročno, okrenuti prvenstveno na Zapad, a regija će ostati okljaštrena, točnije: trebat će ju, u jednome razdoblju, nanovo definirati (a i odnose unutar nje).

MONITOR: Izjavili ste i da bi EU trebalo da raščisti sa problematičnim liderima i unutra same sebe. Pomenuli ste Berluskonija.
PUHOVSKI: Ovih se dana govorilo o hrvatskoj sramoti zbog hapšenja Sanadera u Austriji, ali meni se čini da je talijanska sramota još veća – tamo je Berluskoni dobio većinu u parlamentu! No, i toga će uvijek biti u EU – postoji i u njoj organizirani kriminal (na višoj razini organizacije, dakako), postoje u njoj i dalje nepripravne članice (Rumunjska, Bugarska, itd.). Baš zato; EU nije panaceja, nego kompleksni uvjet da se lokalno napreduje.

MONITOR: Koliko je sama Evropska unija odgovorna za stanje na Balkanu? Koliko je zarad tzv. stabilnosti zanemarila elementarne demokratske principe i problem korupcije i organizovanog kriminala koji imaju sve ove zemlje?
PUHOVSKI: EU je Balkan dugo tretirala kao područje od kojega se traži tek stabilnost (bio je to i – doista nesretan – naziv pakta koji je regiji nuđen). U to ime surađivali su sa svima koji su im stabilnost (od minimaliziranja broja izbjeglica u njihove države, na dalje) mogli jamčiti, neovisno o načinu kojim se do toga jamstva dospijevalo. S njihova stajališta to i nije posve nerazumljivo, to više što mnoge ozbiljne kritičke analize danas govore baš o demokratskome deficitu EU. Ono što je ovaj dio Evrope, međutim, trebao (i treba) jest suprotnost stabilizaciji – razvoj (u privrednome, pravnom i političkom smislu). To se tek postupno počinje shvaćati u Briselu i drugdje.

MONITOR: Korupcija i organizovani kriminal su glavni problem regiona, prema svim izvještajima EU. Da li su ove zemlje u stanju sa ovakvim elitama da se bore protiv tih pošasti. I kako se zaista suočiti sa tim?
PUHOVSKI: Uspješna borba s korupcijom je svakako moguća, ali traje i pretpostavlja mnoge žrtve – ne mislim pritom toliko na „žrtvovane” političare, koliko na enorman gubitak socijalne energije. Ali, bez toga nema pristojnoga života u zajednici – ni u kojem pogledu. Važno je da se istovremeno djeluje na oba kraja – od političkoga vrha i od susjeda.

MONITOR: Devedesetih je Balkan grcao u nacionalizmu. Čini se da sada grca u organizovanom kriminalu?
PUHOVSKI: Upravo se na primjeru Sanadera vidjela povezanost ovih ekstrema – da bi svoju stranku civilizirao, „europeizirao”, itd., Sanader joj je, po povratku na vlast 2003., umjesto (sada zabranjenoga) ekstremnog nacionalizma ponudio baš institucionaliziranu korupciju. Bio je to način da zadrži podršku članstva nakon što je radikalno promijenio strategiju stranke kako bi ju učinio primjerenom novim vremenima. Vjerujem da se slični procesi mogu naći (ili očekivati) i drugdje.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo