Povežite se sa nama

INTERVJU

Neoliberalizam je proizveo krizu

Objavljeno prije

na

Dr Jože Mencinger, šef katedre za pravno-ekonomske nauke na ljubljanskom Pravnom fakultetu, važi za jednog od najboljih slovenačkih ali i evropskih makroekonomista. Takvu reputaciju stekao je još u vrijeme SFRJ kao ekspert čuvenog Bajtovog, danas Ekonomskog instituta Pravnog fakulteta u Ljubljani.

Tokom slovenačkog osamostaljenja 1991. godine, bio je slovenački ministar privrede i potpredsjednik vlade. Kasnije je, kao rektor, bio na čelu Univerziteta u Ljubljani. Razgovarali smo o najnovijim dešavanjima u svjetskoj privredi i njenim posljedicama.

MONITOR: Mogu li se slovenačka iskustva u privatizaciji upotrijebiti i u slučaju drugih država, na primjer Crne Gore?
MENCINGER: Slovenački model privatizacije bio je kompromis između dva koncepta: Prema prvom, privatizacija bi bila decentralizovana i postepena uz otplatu akcija, a prema drugom – centralizovana, brza i zasnovana na podeli akcija.

Posle mnogo svađe, dobili smo kompromisno rešenje koje je iz prvog koncepta preuzelo decentralizovanost, a iz drugog besplatnu podelu sertifikata svim stanovnicima.

Uveren sam da modeli privatizacije ne mogu, generalno, biti primenjivani svuda i da je potrebno uzeti u obzir karakteristike pojedinih država.

MONITOR: Slovenija je uoči krize vodila ekonomsku politiku koja joj je omogućila brzo napredovanje. Sada smo svjedoci sve veće zaduženosti preduzeća, njihovog propadanja i sve većeg duga države. Zašto?
MENCINGER: Slovenija je do 2004. godine vodila opreznu ekonomsku politiku. Imala je ravnomeran privredan rast od četiri odsto. Privreda je, gledano i spolja i iznutra, bila izbalansirana. Posle 2005. godine, država je krenula u hazardersku avanturu i proćerdala sve svoje dotadašnje prednosti. Postigla je veliki rast BDP, ali je to, u suštini, bilo naduvavanje dva balona. Jednog finansijskog, i balona nekretnina. Slično je bilo u svetu.

Brojke otkrivaju šta se desilo. Još 2005. godine, ukupni neto spoljašnji dug Slovenije, dakle dug banaka, preduzeća, stanovništva i države, bio je 0 (nula) eura. Krajem 2008. je dostigao 10 milijardi eura!

Pomenutih 10 milijardi smo doslovno protraćili kupovinom hartija od vrednosti kod kuće i u inostranstvu. U krizu smo tako ušli sa problemima koje ćemo rešavati još bar deset godina.

MONITOR: Na prostoru nekadašnje Jugoslavije značajnu ulogu imaju ,,tajkuni”. Da li je njihova pojava i vrtoglav uspon bio dio normalne koncentracije kapitala ili anomalija sistema?
MENCINGER: Verovatno su se prvi kapitalisti pre 200 godina, na primer u SAD, rađali na još izvitoperenije načine. Teško je to sprečiti tokom privatizacije, pre svega zbog neznanja nove vlasti ali i vere da će tržište i privatno vlasništvo pretvoriti socijalističke zemlje preko noći u države blagostanja. U Sloveniji su prvi finansijski tajkuni postali upravnici investicionih fondova, ali tada nisu izazivali previše podozrenja javnosti jer je njihova imovina bila raštrkana i, naoko, nevidljiva. A nisu imali ni posebno uočljive veze sa politikom. Tajkunstvo je uzelo maha tek posle 2004. godine, a povezano je sa nadom u neprestan rast vrednosti imovine na berzi.

Zbog velike ponude novca i niskih kamatnih stopa, menedžeri uspešnih firmi su probali da prisvoje preduzeća na čijem su čelu bili. Zato su kupovali akcije tih preduzeća uzimanjem kredita od banki, a te kredite su osigurali – svojom budućom imovinom, akcijama koje su želeli da kupe. Kada se na taj način ostvareno virtuelno bogastvo iznenada urušilo padom cene akcija, nekim tajkunima su ostali dugovi koji po nekoliko puta premašuju aktuelnu vrednost preduzeća.

MONITOR: Neki ekonomisti rješenje za izlazak iz krize vide u jačoj konkurenciji, fleksibilnosti radne snage i drugim ili sličnim, neoliberalnim preporukama. Jesu li ti recepti prihvatljivi?
MENCINGER: Takve recepte slušamo već 10 godina. Oni su doveli do svetske ekonomske krize kojoj se ne vidi kraj. Stalno povećavanje konkurentnosti vodi do privrednog kanibalizma. Fleksibilnost tržišta rada vodi u siromaštvo i nepodnošljive socijalne razlike, dok drugi neoliberalni koncepti, poput potpune liberalizacije tokova kapitala – vode u stvaranje virtualnog bogatstva i neprekidnih kriza.

MONITOR: Koji model privrede bi morao da bude uzor postjugoslovenskim društvima?
MENCINGER: Model evropske socijalno-tržišne privrede – privrede sa privatnim vlasništvom čija je osnova odnosno odgovornost usmerena u opštu korist i radnika koji suupravljaju – na žalost, gotovo je nestao. Šta bi moglo da bude uzor postjugoslovenskim društvima? Stvarno ne znam.

Jer tu je začkoljica i sa uzorima: svi modeli pre ili kasnije upadnu u probleme. Pre 40 godina je uzor bio Japan, a sada je već 10 godina u krizi. Nedavno su kao uzor važile Estonija ili Irska, a sada su u teškim problemima. Mnogo puta su uzor bile i Finska i Danska. Najbolja rešenja, međutim, ne možeš jednostavno da kopiraš. Ako želiš da budeš kao Švajcarska, treba ti 150 godina teškog rada, za oponašanje Slovenije ti treba slovenački mentalitet, a za Crnu Goru – crnogorski.

MONITOR: Kako vidite zajedničku evropsku valutu, euro? U Sloveniji se sve glasnije kritike da je novac u SFRJ odlazio na nerazvijene, a danas Ljubljana, braneći euro, pomaže i razvijenijim državama…
MENCINGER: Za Sloveniju je preuzimanje eura bilo nešto što nije moglo da se izbegne. Nikada nisam verovao u tezu da novac ,,otiče” za nerazvijene. Jer taj novac se na ovaj ili onaj način uvek vraćao. Danas je možda drugačije. Spasavanjem Grčke i Irske uistinu spasavamo francuske i nemačke banke. Problem eura je da je postao simbol u koji ne sme da se sumnja, sličan nakadašnjem ,,bratstvu i jedinstvu”. Ali euro je običan novac koji mora da obavi funkcije koje novac mora da ispuni. Za Sloveniju uvođenje evra ima smisla jer je većina trgovine usmerena na zonu eura, tako da bi pre ili kasnije svi ionako primenjivali euro.

Uprkos tome, evro ima dve mane. Prva je u velikim razlikama između zemalja koje ga koriste, a druga, da uz centralizovanu monetarnu politiku, postoji decentralizovana poreska politika. Ipak, uprkos tome, ne bih pristao na centralizaciju fiskalnih politika. Jer u Brisel nemam ništa više poverenja, nego u Beograd.

MONITOR: Da li je euro kao zvanična valuta za Crnu Goru, u sadašnjim uslovima krize, dobro ili loše rješenje?
MENCINGER: Uveren sam da je euro za Crnu Goru dobro rešenje jer praktično nema ozbiljan izvoz koji bi uvećala devalvacijama ili niskom vrednošću vlastitog novca. Deficit na tekućem računu prevazilazi 40, a trgovinski deficit čak 50 odsto BDP. Izgleda da Crna Gora to pokriva prodajom imovine i zemljišta. Ne bih želeo da delim savete, ali da sam Crnogorac, bio bih zabrinut zbog te olake prodaje ,,porodičnih bisera” kao i zbog koncentracije stanovništva oko Podgorice te pražnjenja severnog dela države.

MONITOR: Da li je tačno da je odliv profita iz novih članica EU u tzv. ,,stare članice” EU, već nekoliko puta veći od priliva stranih investicija?
MENCINGER: Da. U 2009. i u prvoj polovini 2010. godine je odliv profita iz novih članica EU iznosio otprilike 50 milijardi evra, a priliv novih neposrednih investicija 10 milijardi eura…

MONITOR: U Crnoj Gori se sa velikom nadom gleda na ulazak države u EU. Da li je nada opravdana, hoće li ulazak u EU otvoriti nova radna mjesta, povisiti plate, doneti veću bezbjednost građanima…
MENCINGER: U Sloveniji se pukim ulaskom u EU nije desilo ništa što bi na brzinu promenilo život ljudi. I u Crnoj Gori će biti slično. A što se Slovenije tiče, ona je, sasvim sigurno, gledano sa ekonomske tačke gledišta, prestala da bude država jer je izgubila ekonomske atribute državnosti pošto nema svoj novac, ne kontroliše tokove robe i kapitala preko granice, nema svoj privredni sistem, a ostalo joj je tek šaka nadležnosti u fiskalnoj politici. Postali smo, rečju, jedna regija EU.

Korupcija i diktature

MONITOR: Do koje mjere korupcija i neefikasnost pravne države utiču na privredu?
MENCINGER: Sve dokazuje da je šteta koju stvaraju – velika. A najveću štetu stvara kombinacija korupcije sa naivnom pohlepom i sa ex-post demagoškom reakcijom politike. To se desilo u Sloveniji. Dugo godina se činilo da je porast bogatstva neograničen, jer je virtualno bogastvo narastalo po 30 odsto godišnje. Kada se porast zaustavio i vrijednost akcija srozala, tada je na scenu stupila demagogija koja je potpuno zaustavila reprogramiranje kredita, što je još više povećalo kreditni grč i depresiju.

MONITOR: Ne dokazuje li, sa druge strane, privredni uspjeh Kine da je privredni uspon moguć uprkos korupciji, nedostatku građanskih sloboda i demokratije?
MENCINGER: Nekada smo mislili da je demokratija nužna za privredni uspeh i da bez privatnog vlasništva nema demokratije. Sada Kina dokazuje da se kapitalizam i diktatura uopšte ne isključuju.

EU sve više liči na SFRJ

MONITOR: Analitičari kažu da EU sve više podsjeća na – Jugoslaviju?
MENCINGER: EU još od početka, a sada sve više i više, liči na Jugoslaviju. Sličnosti nije moguće prenebregnuti, radi se o objektivnim činjenicama. Razlike u razvijenosti država EU nisu ništa manje nego što su bile unutar Jugoslavije. Problem, da li je demokratskije ,,jedan čovek, jedan glas” ili ,,jedna država, jedan glas”, isto je toliko važan koliko je bio u Jugoslaviji, a pripadnost pojedinca Evropskoj uniji je manja nego što je bila pripadnost pojedinaca u SFRJ. I EU, kao Jugoslaviju nekad, drži zajedno inercija, demokratični deficit, kreiranje novih institucija i lepi govori. Zato je u krizi, odnosno stagnaciji, za EU najopasniji ,,jugoslovenski sindrom”, dakle uverenje svih da ih drugi iskorišćavaju. Stoga ne verujem da bi EU uspela da preživi deset godina stagnacije. Uprkos tome, lično se plašim raspada EU, iako važim za evroskeptika.

Igor MEKINA

Komentari

INTERVJU

INES MRDOVIĆ, AKCIJA ZA SOCIJALNU PRAVDU: Opet hljeba i igara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ništa manjinsku Vladu nije sprječavalo da joj standard građana bude prioritet, naročito zbog rata u Ukrajini i energetske krize, koje su uticale da cijene životnih troškova polete ka nebu. Dvocifrena inflacija u zemlji zahtijevala je propratnu zaštitu najugroženijih građana. U zemlji je maltene petina građanstva na margini

 

MONITOR: Kakav je Vaš stav po pitanju odluke Vlade da na ovakav način i sada riješi pitanje ugovora sa SPC-om?

MRDOVIĆ: Očito je ovaj tajming bio rezultat direktnog pritiska pojedinih političkih struktura u parlamentu da će podržati pravosudne reforme, ako se potpiše Temeljni ugovor, a to je bio i zahtjev jednog od konstituenata u  Vladi. Manjinski premijer je bio između dvije vatre, a potpisivanjem je pokušao da političke aktere u zemlji izgura na čistac uoči sjednice 16. avgusta, kada treba da se raspravlja o izboru članova Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika.

U politički iznuđenom potezu, a suočen sa padom povjerenja i sopstvene popularnosti kod građana, manjinski premijer je odlučio da presiječe.  Vrijeme će brzo pokazati da li će i koliko mu se ovaj potez ,,politički obiti o glavu” i da li će obezbijediti većinu za izbor nosilaca pravosudnih funkcija.

Način potpisivanja Temeljnog ugovora, bez obavještavanja javnosti i medija, implicira da je pokušao da izbjegne moguće incidente i podmetanja. On je potpisivanje tog ugovora sakrio ni manje ni više nego od onih koji su podrška njegovoj Vladi (a koji su u međuvremenu pokrenuli izglasavanje nepovjerenja Vladi) što dovoljno govori koliko je ta politička saradnja bila čvrsta. Neki će u javnosti reći da je imao kičmu da potpiše Temeljni ugovor. Ako pretpostavimo da je jeste imao, prosto se ne možete oteti utisku da je ta kičma, figurativno rečeno, ipak bila nešto savijena, a imajući u vidu tajnost potpisivanja Temeljnog ugovora.

Vidjeli smo i opšteprisutno licemjerstvo nakon tog čina – SDP ministri koji napadaju Vladu, ali neće da podnesu ostavke; DPS koji pokreće pitanje nepovjerenja Vladi, ali mu ne pada na pamet da povuče imenovanja i postavljenja svojih funkcionera ,,po dubini”, Demokrata koji tek treba da razmisle kakav će stav zauzeti u parlamentu oko izglasavanja nepovjerenja, a već sedmicama javnu scenu zasipaju porukama da su neophodni vanredni parlamentarni izbori.

Posebno naglasiti licemjerstvo DPS-a. Mislim da je za DPS Temeljni ugovor biti ili ne biti samo radi njihove političke propagande i pokušaja da se predstavljaju kao nekakvi zaštitnici nacionalnih interesa, odnosno da u predizbornoj kampanji drže i dalje fokus na vještačkim podjelama. Oni osim podjela nemaju šta drugo da ponude građanima,  nakon tri decenije u kojima je zemlja poharana i postala prepoznatljiva kao korumpirana, nepotistička i gdje nema vladavine prava. Da su željeli demokratiju i državu blagostanja imali su tri decenije da to postignu. Mislim da DPS ne ,,žulja” toliko Temeljni ugovor, koliko buduća postavljenja nosilaca pravosudnih funkcija. To je suština priče – da li će DPS uspjeti da utiče da se ponovo instaliraju neki od njihovih poslušnih kadrova, kako bi mnogi visoki funkcioneri te partije bili zaštićeni od nekih potencijalnih budućih sudskih procesa. U suštini,  manje se radi o Temeljnom ugovoru, već se iza brda valjaju bitnije stvari. Na Temeljni ugovor svakako treba staviti tačku, a vidjećemo da li će neki subjekti, koji javno iskazuju nezadovoljstvo njegovim sadržajem, iskoristiti pravne mehanizme koji stoje na raspolaganju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR BELJANSKI, PREDSJEDNIK ADVOKATSKE KOMORE VOJVODINE, PREDSTAVNIK SRBIJE U MEĐUNARODNOJ UNIJI ADVOKATA: Sudstvo u Srbiji nije treća grana vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od toga šta ćemo sami preduzeti, koliko ćemo biti hrabri, mudri, uporni i sistematični zavisi u kakvoj ćemo zemlji živeti

 

MONITOR: Predsjednik Aleksandar Vučić je na TV Pink rekao je da se u Vojvodini radi o agresivnim građanski orijentisanim pojedincima i grupama. „Neću da kažem antisrpski orijentisanim“, rekao je pridajući  učesnicima protesta i niz „namera“ (uvođenje sankcija Rusiji, uništavanje Republike Srpske, podršku priznavanju nezavisnosti Kosova). Šta ovakva izjava govori?

BELJANSKI: Vučićeva izjava nije iznenađenje. Usmerena je na dodatnu diskreditaciju učesnika protesta i na opravdanje primene sile od strane policije i privatnog obezbeđenja. Vučić je veoma vešt političar i inteligentan čovek, ali čovek jedne dimenzije posvećen usmeravanju mišljenja građana. On se ovom izjavim ne obraća učesnicima protesta niti onima koji bi mogli da ih podrže, već onima koji imaju pojednostavljen način razmišljanja, a na čemu se u Srbiji vredno radi više od 30 godina. Batine su, dakle, dobili antisrbi, neprijatelji Rusije, srpskog Kosova i Republike Srpske. I tačka. Jednostavno, prihvatljivo, a da li je tačno je nešto do čega se uglavnom ni ne dolazi. Negovanje nekritičkog prihvatanja svega sto se ponudi sa pozicije autoriteta je preovlađujući način formiranja mišljenja većine. Odanost kao najveća vrlina je postala paradigma. Slepa vernost vođi, partiji, tuđim vrednosnim sudovima je postao skoro jedini način da se lagodno živi. To podrazumeva odricanje od značajnog dela slobode kojom bi trebalo da raspolažemo.

MONITOR: Svojevremeno ste se javno „pobunili“ zbog odbacivanja krivične prijave protiv dvojice policajaca koji su 2020. prebili mladića sa posebnim potrebama. Ovih dana svjedočimo i da moćnici preko tužilaštva pokušavaju da kriminalizuju poteze načelnika Odeljenja za borbu protiv trgovine narkoticima. Postoji li otpor prema pritiscima organizovanog kriminala i korumpiranog dijela policije?

BELJANSKI: Od policije se na opskuran način očekuje da se manje bavi svojim poslom, a više da štiti nezakonite aktivnosti pojedinih grupa. Načelnik Milenković je samo jedan od primera kakva je sudbina onih koji svoj posao pokušaju da rade nezavisno. Što se tiče premlaćivanja mladića sa posebnim potrebama u julu 2020-e, on nije bio učesnik demonstracija i tu je krivični postupak obustavljen nakon pogrešnih i deplasiranih istražnih radnji, jer bi inače mogao da bude osuđen policajac koji je podoban i potreban određenim grupama povezanim sa vlašću. Slično funkcionišu razne kriminalne organizacije. Sektor unutrašnje kontrole policije može da bude rešenje za ove probleme, ali se on mora izmestiti iz okvira MUP-a i mora postati vrsta nezavisne agencije. Nisam optimista  da će se to dogoditi, a ni da bi čak i tada takva agencija mogla da bude van domašaja vrha vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Partije u borbi protiv struke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa

 

MONITOR: U ovu godinu smo ušli sa idejom da ekonomija, uz evropske integracije, bude u centru naše pažnje. Da li je Abazovićeva vlada na tom kursu?

VUJOVIĆ: Teško je davati utemeljeniju ocjenu o radu Vlade a da ona nije završila ni svojih prvih sto dana. Ipak, može se vidjeti da je ona pokazala brojne nedosljednosti i protivrječnosti. Ne ulazeći u motive rasporeda koraka, počelo se sa temama koje nemaju direktne veze ni sa EU integracijama ni sa ekonomijom. Obrazloženje je bilo da se mora ostvariti pomirenje a dobili smo nove tenzije. Novi sastav Vlade očigledno još nije sasvim razumio da su oni najodgovorniji za stanje u državi – pocrtavam ne neko drugi, već oni.

MONITOR: Zašto ekonomske teme nemaju prioritet kod naših političara?

VUJOVIĆ: Lakše je ne baviti se konkretnim problemima već stalno indukovati krize. Ustaljuje se tako stil vladanja u kome ćemo biti obasipani ogromnim brojem informacija koje običan građanin ne može da obradi, dok se prividom izmjene političkih odnosa daje dovoljno materijala za „kupovinu vremena” za „velike teme”.

Ekonomija je mjerljiva, jasno je nakon relativno kratkog perioda da li neke ideje funkcionišu, da li se indikatori ispunjuju i da li mijenjate ekonomski krajolik. No, to podrazumijeva pun fokus i nerijetko situacije u kojima ćete objašanjavati zašto nijeste nešto ispunili, jer je ekonomija takva – dinamična i sa puno „dnevnih problema”. Mnogo je lakše stalno govoriti u apstrakntim kategorijama i ulaziti u političke rasprave bez kraja i smisla. Političari tu najbolje „plivaju” i ne žele da mijenjaju matricu koju su trasirale vlade i političari prije njih.

MONITOR: Talas poskupljenja je evidentan, a prema podacima Monstata već imamo dvocifrenu inflaciju na godišnjem nivou. Koliko je krivica naša, a koliko smo žrtve globalnih dešavanja i gdje nas to može odvesti?

VUJOVIĆ: Situacija nastala zbog stradanja Ukrajine se reflektuje i na našu ekonomiju. Inflacija postoji i u najrazvijenijim zapadnim ekonomijama. Sukob ovolikih razmjera koji prate sankcije nužno se održava na ekonomiju. Kod nas se nastavlja trend da kada imamo dobre vijesti iz regiona, one se ne prelivaju kod nas. Na primjer, mi nismo iskoristili godine velikog ekonomskog prosperiteta devedesetih već smo bili pod sankcijama i bavili smo se užasnim temama rata i njegovih posljedica.

Ali kada dođe negativni talas, čini se da on ne dolazi umanjen – već uvećan. Na to ukazuju i statistički podaci o rastu cijena iz maja 2022. godine u odnosu na isti mjesec prethodne. Inflacija u Crnoj Gori je 11,7 procenata, veća nego u Eurozoni gdje je izmjerena na 8,1 procenata.  Značajan dio uvećanja zarada koji se desio kroz Evropu sad su „pojela” poskupljenja. Litar ulja je u januaru koštao 1,04€, sada košta 2,04€. Mliječni proizvodi su u julu ove godine 25 procenata skuplji u odnosu na isti period prethodne godine.

Ako su prosječne neto zarade programom Evropa sad porasle za oko 26 procenata, a namirnice navedene kao primjer iznad poskupile između 25 i čak skoro 100 procenata, onda je jasno da su se oni građani koji koriste dosta ovih namirnica, koji ne žive u luskuzu, približili standradu iz decembra prošle godine, sa trendom daljeg opadanja.

MONITOR: Zvaničnici i turistički radnici sa primorja različito ocjenjuju tok glavne turističke sezone. Odoka se vidi da ne ide dobro. Zašto?

VUJOVIĆ: Priprema turističke sezone nije obavljena kako treba i za nas je sasvim irelevantno ko je kriv, dok bivši i sadašnji ministri razmjenjuju optužbe, a cijenu njihovog prepucavanja na kraju plaćamo mi – građani. Nijesmo nadomjestili gubitak tržišta Rusije i Ukrajine – koji su činili preko četvrtinu noćenja stranih turista u 2019. godini i da je priča o tome da smo hit u Evropi bila populistička fraza bez utemeljenja u realnosti.

Mada je najavljivana rekordna sezona, s obzirom na dosadašnju statistiku teško će se doseći 2019. kada smo prihodovali preko 1,1 milijardi eura od turizma.

MONITOR: Iz EPCG stižu apeli za štednju struje. Možemo li izbjeći restrikcije i poskupljenja?

VUJOVIĆ: Očigledno je da se i ovdje želio frizirati veliki uspjeh energetske kompanije sa početka godine, bez ideje koje posljedice mogu biti takvog „natezanja” sistema. Dosta zavisi od hidrologije i od toga kakvo će biti ljeto. Olakšavajuća okolnost je to što mi ne koristimo gas u omjeru u kojem ga troše velike evropske ekonomije. Izvjesno je da bi uvozna struja bila skupa do nepodnošljivih razmjera i da bi na kraju ona mogla dovesti do ugrožavanja solventnosti državnog elektronergetskog sistema, jer on toliki rast cijena teško da bi mogao „preliti” građanima.

Moramo ubrzno poboljšati energetsku efikasnost. Ujedno mora se ići u optimizovanje sistema sa stanovišta uključivanja solarnih i vjetroleketrana a,  koliko god nam se to sviđalo ili ne, moraćemo pokazati i dozu štedljivosti. Ako bogata Evropa na to priprema svoje stanovništvo, šta je sporno i da mi preduzmemo korake u tom pravcu? Neodgovorne su izjave koje minimizuju ove rizike.

MONITOR: Kako Vi gledate na ideju priključenja projektu Otvoreni Balkan?

VUJOVIĆ: Prvo da vidimo što je to Open Balkan. Mada to nije vezano za tu inicijativu, ali premijer i ministri su nakon posjete Beogradu obećavali uvođenje platnog prometa između Crne Gore i Srbije – kada će to biti gotovo? Ovaj detalj je lakmus papir koliko je nešto ekonomska, a koliko politička priča. Ako budemo imali brzo ovo obećanje ispunjeno, onda možemo govoriti o nečem opipljivom, ako ne, onda imamo nastavak obećanja sa malo ili nimalo realizacije.  Mi smo malo i ranjivo tržište i moramo biti jako oprezni u svakoj vrsti sklapanja aranžmana koje našu malu ekonomiju može oslabiti jer ona nije u poziciji da se takmiči sa ostalima. Njoj su najčešće potrebne subvenije a ne utakmica. Mi smo ekonomski gledano onaj igrač koji je umoran, dehidrirao i koji je povrijeđen, i vi sada želite prije nego ga oporavite i osvježite da pošaljete u utakmicu koja je još zahtjevnija za njega.

Ukupna spoljnotrgovinska robna razmjena Crne Gore u prošloj godini je bila skoro 3 milijarde eura, od čega je izvoz bio 437 miliona, a uvoz 2.505 miliona eura. Pokrivenost uvoza izvozom je bila svega 17,4 procenta. Naš najvažniji spoljnotgovinski partner u uvozu i izvozu je bila Srbija, s tim što je uvoz skoro 5 puta veći od izvoza i postavlja se pitanje da li ćemo kao mala ekonomija imati više benefita ili izazova kada je ovaj odnos u pitanju ukoliko zaživi projekat Otvoreni Balkan, ali ponavljam ostaje prvo da vidimo stvarno značenje projekta Open Balkan.

MONITOR: Menadžerske funkcije u državnim preduzećima ostale su predmet političke trgovine. Vidite li alternativu?

VUJOVIĆ: Alternativa je nužna. Moraju se uvesti javni konkursi i moraju se postavljati indikatori uspješnosti. Samo tako biste mogli zaštiti i one uspješne upravljačke strukture. Najočigledniji primjer naopake prakse je bio u Crnogorskoj plovidbi kada je jedan od najboljih i najuspješnijih menadžmenata u državnim preduzećima smijenjen da bi bio postavljen novi partijski kadar. Moramo izlaziti iz tog naopakog modela svemoći partija u borbi protiv struke i dobrog menadžemnta.

MONITOR: Projekat Evropa sad, nakon mjeseci primjene?

VUJOVIĆ: Taj projekat je dobio i svoj politički iskaz, jer su ministri koji su ga ključno promovisali osnovali politički pokret pod tim nazivom. Sad se i zove drugačije „Nova poreska politika” – što je istina i bliže stvarnom karakteru ove poreske reforme. Dobra stvar je što je tema, makar nakratko, bila povećanje plata i što su građani osjetli neku korist i tako amortizovali poskupljenja o kojima smo govorili. Upitno je koliko će biti održiva. Tačno je da će porastom inflacije biti veći i poreski prihodi i da bi poreska disciplina mogla dati određene rezultate, ali sve to bez sistemske promjene u našoj ekonomiji će biti gola kalkualcija u kojoj će uvijek faliti par stotina miliona eura da bi se isplatila budžetska godišnja davanja – a koja bi se obezbjeđivala iz kredita. Mi moramo imati poreske prihode iz realnih izvora koji generišu nova radna mjesta, nove tehnologije, novi privredni sektori i revitalizacija onih koji su nekada postojali. Od poljoprivrede, do zanatstva, ali i drugih djelatnosti koje bi davale finalni proizvod, koji i više vrijedi na tržištu. Na primjer, šansa bi mogla biti drvoprerađivačka industrija.

Bez ekonomske kreacije, bojim se da ćemo završtiti kao robovi iluzija koje je najslikovitije oslikao Živko Nikolić u filmu Čudo neviđeno. Samo što sada u narativu umjesto plantaže pamuka imamo digitalne nomade, za koje – mada ideja načelno jeste dobra – ja ne vidim zašto bi dolazili u zemlju gdje ne mogu da prime novac putem Paypal-a ili Stripe-a – velikih globalni servisa.

MONITOR: Problem nedostatka radne snage svih nivoa kvalifikacije sve je izraženiji. Ima li rješenja?

VUJOVIĆ: Ima dugoročno, ali za to je potrebna strategija i predan rad. Prvo se mora promijeniti populaciona, potom obrazovna i na kraju poslovna politika.  Sve mimo takvog sistemskog rješenja će nas vrlo brzo dovesti da smo tržište niskokvalifikovane i niskoplaćene radne snage – ako već i nijesmo tamo. Od nas zavisi.

 

Ko će snositi odgovornost za Montenegro Works

MONITOR: Vlada je odlučila da ugasi Montenegro Works. Kako komentarišete tu odluku i dosadašnji učinak tog preduzeća?

VUJOVIĆ: Nije bilo zakonito postojanje tog preduzeća sa stanovišta djelokruga rada. Da bi nešto tako bilo moguće, bilo je potrebno donijeti čitav set zakona koji bi to omogućio. Radilo se očigledno o političkim momentima da jedan ministar tada ima kontrolu nad što više resursa. I tako to biva kada sistemska rješenja prilagođavate personalnim rješenjima. Preambiciozno je bilo očekivati da to preduzeće može ispratiti toliko raznorodne sisteme, od avio i željezničkog saobraćaja, pa sve do energetike i poštanske djelatnosti.

Odluka je donešena na progrešan način, bez zakonskog utemeljnja i podređena političkim ambicijima. Jasno je bilo da to ne može trajati. Ključno pitanje je ko će snositi odgovornost za to? Nova vlada, koja je bila dio stare, raniji ministri, niko? Čini mi se ovo posljednje, to je naša boljka od koje se teško liječimo. Dok neko ne podnese odgovornost za svoje poteze, teško ćemo imati bolje rezultate, posebno u privredi.

Sada jedino znamo da će ovaj eksperiment platiti građani novcem iz budžeta – za plate i moguće otrpemnine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo