Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MILORAD PUPOVAC, PREDSJEDNIK MEĐUPARLAMENTARNOG VIJEĆA HRVATSKOG SABORA: Bratstvo ratnih i mirnodopskih zločina

Objavljeno prije

na

Mnogima je u balkanskom haosu 90-tih bilo teško osvijestiti se i samom sebi odgovoriti na pitanje: ko sam danas i gdje pripadam? Najteže je to bilo tzv. pripadnicima nacionalnih manjina u državama nastalim raspadom SFRJ. Dr Milorad Pupovac, univerzitetski profesor, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća i narodni poslanik, opredijelio se da bude ,,Srbin i hrvatski patriota”. Hrvatska u kojoj živi, danas je u žiži interesovanja ne samo njenih susjeda. Istraga i optužnica za bivšeg premijera i lidera HDZ, Iva Sanadera, i hapšenja za ratne zločine, učinila su je dobrim primerom za region.

MONITOR: Nedavno vam je u Beogradu uručena nagrada ,,Konstantin Obradović” koja se dodjeljuje za unapređenje kulture ljudskih prava. I vaša su prava, tokom 90-tih, bila veoma ugrožena. Danas se ,,ideologija ljudskih prava” često poteže kao argument u procjeni razvoja demokratije. Koliko ima iskrenosti u tome?
PUPOVAC: Ideologija ljudskih prava služila je demokratizaciji komunističkih zemalja, a nakon toga i postkomunističkih, mahom nedemokratskih nacionalističkih država. U međuvremenu se ideologija ljudskih prava na nekim mjestima, uključujući i jugoslovenski prostor, obilato kompromitirala jer je iznjedrila ljude koji su kršili ljudska prava nakon što su dospjeli na pozicije moći i vlasti. Danas je jasno da ideologija ljudskih prava nije dovoljna za političke izazove današnjeg svijeta. Mnogi se pitaju: što nam vrijedi ideologija ljudskih prava kad nema države koja ih je u stanju štititi? Što nam vrijedi sloboda govora kad ona pripada medijima i njihovim vlasnicima? Što nam vrijedi slobodno tržište u kojem je sve manje prava na rad i iz rada?

MONITOR: Afera Vikiliks, čini se, otvara na novi način pitanje ljudskih prava, kroz pitanje o granicama slobode govora i izvještavanja. Kakve će ova afera ostaviti posljedice po svijet i razvoj ljudskih prava?
PUPOVAC: Nove elektronske komunikacije promijenile su komunikacijsku paradigmu koja je bila na snazi nekoliko stoljeća, u kojoj se razlikovala javna sfera od privatne sfere. Danas su se te sfere veoma približile, pa javno postaje privatno, a privatno javno. Istovremeno arhive, baze podataka, informacija, unatoč brojnim mehanizmima kontrole i autorizacije pristupa podacima postaju dostupne kako ovlaštenim tako i neovlaštenim korisnicima. A što se države tiče, država će se morati naviknuti na mogućnosti da nije samo ta koja može ući u „spavaću sobu građana” nego i na mogućnost da građani, netko od njih uđe u „spavaću sobu države”. Moguće je , naime, predvidjeti da će s vremenom jačati „komunikacijska gerila”. Zasad živimo u vremenu u kojem imamo hibridno stanje upravljanja društvenim komuniciranjem, ono modernih i ono postmodernih medija. Malo zakona, malo etike. Ni jednog ni drugog dovoljno.

MONITOR: Nedavna hapšenja u Hrvatskoj otvaraju na poseban način ta pitanja. Stigle su optužbe za korupciju u vrhu države a tu su nesređena pitanja ratnih zločina. Koliko sindrom ,,nedodirljivosti” opterećuje Hrvatsku?
PUPOVAC: Sad smo u neobičnoj fazi. Oni koji su osuđeni ili osumnjičeni za ratne zločine, još se javno slave kao „generali”, „heroji”, a oni koji su osuđeni za korupciju i krađu tretiraju se kao „lopovi”, „kriminalci”. Međutim, ratni zločini su nerijetko matica svih drugih zločina, kako onih koji su počinjeni tokom rata poput ratnog profiterstva tako i oni počinjeni nakon rata poput korupcije. Problem „nedodirljivosti” ozbiljno opterećuje Hrvatsku. Istina, manje danas nego juče, ali još uvijek postoje i institucije i osobe koje se kriju iza plašta „nedodirljivosti”. Važno je da se s micanjem plašta ne stane, jer je još mnogo i neprocesuiranih ratnih zločina i nekažnjenog kriminala. Uostalom, proteklih dvadeset godina bilo je vrijeme zločina i kriminala a ne vrijeme vladavine prava.

MONITOR: U ex -yu državama vrhovi vlasti presporo donose odluke da raščiste sa prošlošću. Više su energije ulagali u to da iskoriste mehanizme vladanja i bogaćenja koji su uspostavljeni u godinama ratnih zločina i pljačke. Da li bi im primjer Hrvatske od koje se, pred ulazak u EU, traži da razmotri svoje razumijevanje patriotizma, mogao u nečemu poslužiti?
PUPOVAC: Započeti primjer borbe protiv korupcije mogao bi biti dobar primjer drugim zemljama. Ali samo ukoliko se ne stane na Sanaderu kao što se u jednom slučaju stalo na Gotovini kad su u pitanju ratni zločini. Mnogi segmenti vlasti su koruptivni. Stvari i dalje treba mijenjati u pravosuđu, upravi, policiji, javnim poduzećima. U javnoj svijesti također. To da ljudi plaćaju radna mjesta posuđivanjem novaca ili dizanjem kredita, pa onda to vraćaju narednih nekoliko godina, oblik je koruptivnog ropstva kojeg se moramo oslobađati.

MONITOR: Hrvatska procesuira svog bivšeg premijera i nekadašnjeg lidera HDZ. Da li se radi o rezultatu borbe unutar državne i partijske vrhuške ili je sve u najvećoj mjeri došlo spolja, pritiskom iz Brisela i Vašingtona?
PUPOVAC: Prvo, dio korupcije je i došao iz vana. Bilo u obliku političke bilo u obliku ekonomske. Drugo, dio korupcije je bio dopušten kao efikasan način razaranja društvenog vlasništva i kao nagrada za obavljanje određenih zadaća. Treće, dio korupcije se razumijevao kao oblik akumulacije kapitala i stvaranja vladarske i vlasničke klase. Sad kad se predviđa uključivanje jugoslavenskih država u Uniju i priključenje na regularne i zdrave fiskalne i monetarne tokove, sad to postaje preskupo, neracionalno i zakonski nedopustivo. Da, više je to stvar vanjskih zahtjeva nego li unutrašnjih odnosa snaga.

MONITOR: ,,Srpsko pitanje” i njegovo rješavanje u velikoj mjeri je dramatizovalo 90-te godine. Ima onih koji smatraju da ono već dvjesta godina kreira balkansku istoriju. Vi ste jedan od rijetkih srpskih lidera koji su to pitanje preformulisali i modernizovali. Šta je danas sa ,,srpskim nacionalnim interesima”?
PUPOVAC: Srbi su posrnuli odgovarajući na svoje pitanje po mjeri nacionalne države. Obilato su doprinijeli razaranju posljednje nacionalne države i svoje i drugih jugoslavenskih naroda, a da nacionalne države još nisu stvorili ni oni ni drugi jugoslavenski narodi. Srpski nacionalni interes je jačati postnacionalnu državu i postnacionalnu ideju nacije. Jačati suradnju u prostoru koji je razoren i graditi novi odnos uzajamnosti u evropskom kontekstu.

MONITOR: Lidere država bivše Jugoslavije zahvatio je ,,virus izvinjavanja”. Iako je to svakako napredak, šta je ipak najvažnije u teškom procesu suočavanja sa odgovornošću za stradanja nevinih sa ,,druge strane”?
PUPOVAC: Isprike su važne, samo treba paziti da se i one ne trivijaliziraju i ne obesmisle kao što su trivijalizirana stradanja i obesmišljene smrti ljudi. Isprike zato trebaju otvoriti prostor da se čuje što se čuti treba – kakve su bile politike koje su sračunato vodile prema stradanju, preseljavanju i ubijanju i tko su bili ti koji su vodili stradanja, preseljavanja i ubijanja. Isprike moraju biti, kao što je Tadić rekao u Vukovaru, početak pisanja drugačije, nove povijesti u kojoj će se znati o stradanju drugih i mobilizaciji u mržnji i u ratu protiv drugih. O tome kako smo protjerivali i ubijali drugoga u sebi.

MONITOR: Organizovani kriminal ujedinjuje ne samo kriminalce već i borce protiv kriminala. Postoji li u Zagrebu očekivanje da se u Beogradu razriješi pitanje ko je imao interesa u ubistvu Iva Pukanića?
PUPOVAC: Beograd i Zagreb sve bolje surađuju u borbi protiv organiziranog kriminala pa i u suđenju za ratne zločine. Koliko i što će se razriješiti u slučaju ubojstva Pukanića teško mi je reći. Jedno je sigurno- Beograd i Zagreb uz međunarodnu pomoć nastavljaju raditi na tome.

MONITOR: Kao narodni poslanik i predsjednik Saborskog odbora za međuparlamentarnu saradnju, kako procjenjujete ulogu parlamenata u državama političke i ekonomske tranzicije?
PUPOVAC: Parlamenti su od svetišta demokracije postali smetlište demokracije. Prezreni, obezvrijeđeni i bačeni u blato medijskih i prešutnih vlasničkih reketarenja i difamacija. Uglavnom imamo slabe parlamente sa slabim unutrašnjim radom, sa slabim radom odbora i sa slabim utjecajem parlamentaraca. Ipak, građani još imaju očekivanja od parlamenata. Još izlaze na izbore i traže alternativu. Svaka alternativa bi trebala uključivati obnovu i jačanje parlamentarizma.

MONITOR: Vi ste lingvista, sveučilišni profesor. Da li vam je teško da razumijete ili prihvatite motive koji su naveli političke elite da traže ,,nacionalne” jezike na području upotrebe nekadašnjeg zajedničkog jezika?
PUPOVAC: Jezici su kod nas postali naknadna sredstva nacionalnog identiteta i istovremeno sredstva političkog utamničenja nosioca toga identiteta. Oni su sredstvo vladanja novih elita a ne izraz slobode njihovih govornika. Ovako kako su sada postavljeni nisu samo sluge politike već i tamnice naroda. Sasvim suprotno od onoga što su jezici ili jezik bili Hrvatima, Srbima, Crnogorcima i drugima prije dva stoljeća – onda su bili sredstvo emancipacije i nacije i njezinih pripadnika a sad su sredstvo kolonizacije i nacije i njezinih pripadnika.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo