Povežite se sa nama

INTERVJU

DR MILORAD PUPOVAC, PREDSJEDNIK MEĐUPARLAMENTARNOG VIJEĆA HRVATSKOG SABORA: Bratstvo ratnih i mirnodopskih zločina

Objavljeno prije

na

Mnogima je u balkanskom haosu 90-tih bilo teško osvijestiti se i samom sebi odgovoriti na pitanje: ko sam danas i gdje pripadam? Najteže je to bilo tzv. pripadnicima nacionalnih manjina u državama nastalim raspadom SFRJ. Dr Milorad Pupovac, univerzitetski profesor, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća i narodni poslanik, opredijelio se da bude ,,Srbin i hrvatski patriota”. Hrvatska u kojoj živi, danas je u žiži interesovanja ne samo njenih susjeda. Istraga i optužnica za bivšeg premijera i lidera HDZ, Iva Sanadera, i hapšenja za ratne zločine, učinila su je dobrim primerom za region.

MONITOR: Nedavno vam je u Beogradu uručena nagrada ,,Konstantin Obradović” koja se dodjeljuje za unapređenje kulture ljudskih prava. I vaša su prava, tokom 90-tih, bila veoma ugrožena. Danas se ,,ideologija ljudskih prava” često poteže kao argument u procjeni razvoja demokratije. Koliko ima iskrenosti u tome?
PUPOVAC: Ideologija ljudskih prava služila je demokratizaciji komunističkih zemalja, a nakon toga i postkomunističkih, mahom nedemokratskih nacionalističkih država. U međuvremenu se ideologija ljudskih prava na nekim mjestima, uključujući i jugoslovenski prostor, obilato kompromitirala jer je iznjedrila ljude koji su kršili ljudska prava nakon što su dospjeli na pozicije moći i vlasti. Danas je jasno da ideologija ljudskih prava nije dovoljna za političke izazove današnjeg svijeta. Mnogi se pitaju: što nam vrijedi ideologija ljudskih prava kad nema države koja ih je u stanju štititi? Što nam vrijedi sloboda govora kad ona pripada medijima i njihovim vlasnicima? Što nam vrijedi slobodno tržište u kojem je sve manje prava na rad i iz rada?

MONITOR: Afera Vikiliks, čini se, otvara na novi način pitanje ljudskih prava, kroz pitanje o granicama slobode govora i izvještavanja. Kakve će ova afera ostaviti posljedice po svijet i razvoj ljudskih prava?
PUPOVAC: Nove elektronske komunikacije promijenile su komunikacijsku paradigmu koja je bila na snazi nekoliko stoljeća, u kojoj se razlikovala javna sfera od privatne sfere. Danas su se te sfere veoma približile, pa javno postaje privatno, a privatno javno. Istovremeno arhive, baze podataka, informacija, unatoč brojnim mehanizmima kontrole i autorizacije pristupa podacima postaju dostupne kako ovlaštenim tako i neovlaštenim korisnicima. A što se države tiče, država će se morati naviknuti na mogućnosti da nije samo ta koja može ući u „spavaću sobu građana” nego i na mogućnost da građani, netko od njih uđe u „spavaću sobu države”. Moguće je , naime, predvidjeti da će s vremenom jačati „komunikacijska gerila”. Zasad živimo u vremenu u kojem imamo hibridno stanje upravljanja društvenim komuniciranjem, ono modernih i ono postmodernih medija. Malo zakona, malo etike. Ni jednog ni drugog dovoljno.

MONITOR: Nedavna hapšenja u Hrvatskoj otvaraju na poseban način ta pitanja. Stigle su optužbe za korupciju u vrhu države a tu su nesređena pitanja ratnih zločina. Koliko sindrom ,,nedodirljivosti” opterećuje Hrvatsku?
PUPOVAC: Sad smo u neobičnoj fazi. Oni koji su osuđeni ili osumnjičeni za ratne zločine, još se javno slave kao „generali”, „heroji”, a oni koji su osuđeni za korupciju i krađu tretiraju se kao „lopovi”, „kriminalci”. Međutim, ratni zločini su nerijetko matica svih drugih zločina, kako onih koji su počinjeni tokom rata poput ratnog profiterstva tako i oni počinjeni nakon rata poput korupcije. Problem „nedodirljivosti” ozbiljno opterećuje Hrvatsku. Istina, manje danas nego juče, ali još uvijek postoje i institucije i osobe koje se kriju iza plašta „nedodirljivosti”. Važno je da se s micanjem plašta ne stane, jer je još mnogo i neprocesuiranih ratnih zločina i nekažnjenog kriminala. Uostalom, proteklih dvadeset godina bilo je vrijeme zločina i kriminala a ne vrijeme vladavine prava.

MONITOR: U ex -yu državama vrhovi vlasti presporo donose odluke da raščiste sa prošlošću. Više su energije ulagali u to da iskoriste mehanizme vladanja i bogaćenja koji su uspostavljeni u godinama ratnih zločina i pljačke. Da li bi im primjer Hrvatske od koje se, pred ulazak u EU, traži da razmotri svoje razumijevanje patriotizma, mogao u nečemu poslužiti?
PUPOVAC: Započeti primjer borbe protiv korupcije mogao bi biti dobar primjer drugim zemljama. Ali samo ukoliko se ne stane na Sanaderu kao što se u jednom slučaju stalo na Gotovini kad su u pitanju ratni zločini. Mnogi segmenti vlasti su koruptivni. Stvari i dalje treba mijenjati u pravosuđu, upravi, policiji, javnim poduzećima. U javnoj svijesti također. To da ljudi plaćaju radna mjesta posuđivanjem novaca ili dizanjem kredita, pa onda to vraćaju narednih nekoliko godina, oblik je koruptivnog ropstva kojeg se moramo oslobađati.

MONITOR: Hrvatska procesuira svog bivšeg premijera i nekadašnjeg lidera HDZ. Da li se radi o rezultatu borbe unutar državne i partijske vrhuške ili je sve u najvećoj mjeri došlo spolja, pritiskom iz Brisela i Vašingtona?
PUPOVAC: Prvo, dio korupcije je i došao iz vana. Bilo u obliku političke bilo u obliku ekonomske. Drugo, dio korupcije je bio dopušten kao efikasan način razaranja društvenog vlasništva i kao nagrada za obavljanje određenih zadaća. Treće, dio korupcije se razumijevao kao oblik akumulacije kapitala i stvaranja vladarske i vlasničke klase. Sad kad se predviđa uključivanje jugoslavenskih država u Uniju i priključenje na regularne i zdrave fiskalne i monetarne tokove, sad to postaje preskupo, neracionalno i zakonski nedopustivo. Da, više je to stvar vanjskih zahtjeva nego li unutrašnjih odnosa snaga.

MONITOR: ,,Srpsko pitanje” i njegovo rješavanje u velikoj mjeri je dramatizovalo 90-te godine. Ima onih koji smatraju da ono već dvjesta godina kreira balkansku istoriju. Vi ste jedan od rijetkih srpskih lidera koji su to pitanje preformulisali i modernizovali. Šta je danas sa ,,srpskim nacionalnim interesima”?
PUPOVAC: Srbi su posrnuli odgovarajući na svoje pitanje po mjeri nacionalne države. Obilato su doprinijeli razaranju posljednje nacionalne države i svoje i drugih jugoslavenskih naroda, a da nacionalne države još nisu stvorili ni oni ni drugi jugoslavenski narodi. Srpski nacionalni interes je jačati postnacionalnu državu i postnacionalnu ideju nacije. Jačati suradnju u prostoru koji je razoren i graditi novi odnos uzajamnosti u evropskom kontekstu.

MONITOR: Lidere država bivše Jugoslavije zahvatio je ,,virus izvinjavanja”. Iako je to svakako napredak, šta je ipak najvažnije u teškom procesu suočavanja sa odgovornošću za stradanja nevinih sa ,,druge strane”?
PUPOVAC: Isprike su važne, samo treba paziti da se i one ne trivijaliziraju i ne obesmisle kao što su trivijalizirana stradanja i obesmišljene smrti ljudi. Isprike zato trebaju otvoriti prostor da se čuje što se čuti treba – kakve su bile politike koje su sračunato vodile prema stradanju, preseljavanju i ubijanju i tko su bili ti koji su vodili stradanja, preseljavanja i ubijanja. Isprike moraju biti, kao što je Tadić rekao u Vukovaru, početak pisanja drugačije, nove povijesti u kojoj će se znati o stradanju drugih i mobilizaciji u mržnji i u ratu protiv drugih. O tome kako smo protjerivali i ubijali drugoga u sebi.

MONITOR: Organizovani kriminal ujedinjuje ne samo kriminalce već i borce protiv kriminala. Postoji li u Zagrebu očekivanje da se u Beogradu razriješi pitanje ko je imao interesa u ubistvu Iva Pukanića?
PUPOVAC: Beograd i Zagreb sve bolje surađuju u borbi protiv organiziranog kriminala pa i u suđenju za ratne zločine. Koliko i što će se razriješiti u slučaju ubojstva Pukanića teško mi je reći. Jedno je sigurno- Beograd i Zagreb uz međunarodnu pomoć nastavljaju raditi na tome.

MONITOR: Kao narodni poslanik i predsjednik Saborskog odbora za međuparlamentarnu saradnju, kako procjenjujete ulogu parlamenata u državama političke i ekonomske tranzicije?
PUPOVAC: Parlamenti su od svetišta demokracije postali smetlište demokracije. Prezreni, obezvrijeđeni i bačeni u blato medijskih i prešutnih vlasničkih reketarenja i difamacija. Uglavnom imamo slabe parlamente sa slabim unutrašnjim radom, sa slabim radom odbora i sa slabim utjecajem parlamentaraca. Ipak, građani još imaju očekivanja od parlamenata. Još izlaze na izbore i traže alternativu. Svaka alternativa bi trebala uključivati obnovu i jačanje parlamentarizma.

MONITOR: Vi ste lingvista, sveučilišni profesor. Da li vam je teško da razumijete ili prihvatite motive koji su naveli političke elite da traže ,,nacionalne” jezike na području upotrebe nekadašnjeg zajedničkog jezika?
PUPOVAC: Jezici su kod nas postali naknadna sredstva nacionalnog identiteta i istovremeno sredstva političkog utamničenja nosioca toga identiteta. Oni su sredstvo vladanja novih elita a ne izraz slobode njihovih govornika. Ovako kako su sada postavljeni nisu samo sluge politike već i tamnice naroda. Sasvim suprotno od onoga što su jezici ili jezik bili Hrvatima, Srbima, Crnogorcima i drugima prije dva stoljeća – onda su bili sredstvo emancipacije i nacije i njezinih pripadnika a sad su sredstvo kolonizacije i nacije i njezinih pripadnika.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Nema obećanih reformi u prosvjeti. Čak ni o tome kako će tretirati užasna stanja u kojima se pojedine škole u Crnoj Gori nalaze – ministarka ne govori.

Mr Olivera Leković, v.d. direktorica nevladinog udruženja (NVU) Prosvjetna zajednica Crne Gore (PZCG), kazala je za Monitor da od resornog ministarstva zahtijevaju da se posveti gradnji nepartitokratskog sistema. „Imamo odgovornost da budemo kritičari svih koji pokušavaju da umjesto reforme koja će cijeniti stručnost i voditi kvalitetnijem obrazovanju svakog djeteta, nastave sa sprovođenjem sistema u kojem je najbitna partijska knjižica”.

Iz PZCG-a su nedavno, u saradnji sa NVO Udruženje Roditelji, pokrenuli kampanju pod nazivom Za društvo znanja, čiji je cilj da navede odgovorne u Vladi i Skupštini da prekinu tradiciju postavljanja partijskih vojnika za direktore škola i vrtića. Tražiće, navodi mr Leković, i izmjene Opšteg Zakona o obrazovanju kojim će se izbor direktora ubuduće urediti na način koji će garantovati transparentnost, profesionalizaciju i depolitizaciju, a na osnovu predloga prosvjetnih radnika, stručne zajednice i nevladinih organizacija. „Hoćemo da se sistem obrazovanja decentralizuje, kao i da resorno ministarstvo bude otvoreno za saradnju. Želimo da se budžet namijenjen za prosvjetu transparentno rasporedi i da se odrede prioriteti. Interesuje nas i kad će nastavnicima biti plaćen svaki čas preko norme, kad će se zaposliti kolege i asistenti (neki su i po deceniju na birou), kad ćemo imati plaćen prevoz, kad će se sistemski rješavati stambena pitanja prosvjetara i provjeriti rad Zadruge Solidarno, kao i do kad ćemo imati najmanju platu u regionu, pa i u Evropi. Nećemo stati sa zahtjevima. Godinama smo degradirani i na rubu egzistencije. Želimo društvo znanja”, navodi v.d. direktorica PZCG-a.

Nedavno je više članova radne grupe za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju pobunilo protiv MPNKS-a, tvrdeći da su iz Ministarstva utvrdili nacrt tog propisa, bez konsultacije sa njima. Toliko o najavljivanom poboljšanju saradnje sa prosvjetarima.

Iz opozicione Socijaldemokratske partije (SDP) pokrenuli su postupak za interpelaciju u kojoj će tražiti smjenu ministarke.

Mnogo je znakova koji ukazuju na očigledan nedostatak kompetencija u resoru Vesne Bratić. Kadrovska politika tek je jedan od njih.

Andrea JELIĆ

 

DETEKTOR: Svega, kao na vašaru

U Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta – veselo. Smjenu direktora osnovnih i srednjih škola, upotpunile su i promjene u kadrovskoj strukturi Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Na mjesto bivšeg direktora Božidara Božovića bila je   postavljena Milena Martinović, konzervatorka za papir, iz čuvene svešteničke porodice. Nakon 5 dana efektivnog rada ona je dala neopozivu ostavku. Nije se, kako se čuje, snašla u nesređenoj dokumentaciji svojih prethodnika.

Nije to ni lako. Evo ilustracija. U Upravi za zaštitu kulturnih dobara ne postoji registar popisa valorizovanih kulturnih pokretnih i nepokretnih dobara. Između ostalog ne postoji ni dokument iz 1945. godine kojim se potvrđuje preuzimanje Ikone presvetle Bogorodice Filermose. Od 1929. godine Ikona se nalazila kod kralja Aleksandra Karađorđevića ali je kralj Petar II Karađorđević prije napuštanja zemlje, predao na čuvanje Manastiru Ostrog. Takođe, ne postoji ni rješenje iz 1978. godine kojim se potvrđuje vlasništvo drzave nad Ikonom. Držalac ikone je Narodni muzej Crne Gore, koji je to postao aktom Vlade Crne Gore, odnosno Republičke komisije za vjerska pitanja od 20. januara 1978. Papiri se negdje zaturili…  Takođe, ne postoji dokument da li Ikona treba da se čuva u muzeju. Ili u nekom od crkvenih objekata za što se zalaže ministrica Vesna Bratić.

Za vrijeme petodnevne „vladavine” mr Milene Martinović krenulo se sa rekonstrukcijom cetinjskog manastira. Za nju su trebali posebni konzervatorski uslovi i prije svega saglasnost Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Detektor saznaje – Mitropolija je zaboravila proceduru. Ili je  smatrala da joj saglasnost i ne treba.  Kao slučaju sanacije prilaznog stepeništa  Cetinjskog manastira kada je samo obavijestila Upravu da su radovi toga i toga datuma završeni.

Uglavnom, ode Milena Martinović. Njen prethodnik, bivši direktor Božidar Božović, DPS kadar, bio se prešaltao u nove vladajuće redove. Skrasio se kao  pomoćnik direktora za UNESCO.  No, preplivavanje nije uspjelo. Vlada ga je nedavno smijenila.

Bez direktora se ne može. Ministrica je na elektronskoj sjednici Vlade postavila Mladena Zagarčanina, arheologa iz Bara, na mjesto najnovijeg v. d. direktora Uprave za zastitu kulturnih dobara. Među ostalim kriterijuma za postvaljenje, jedan, po novome, veoma važan je ispunio: njegove fotografije sa pokojnim mitropolitom Amfilohijem i ostalim svještencima iz Mitropolije krase društvene mreže. Uoči stupanja na funkciju najavio je jedan od prioriteta: “ Pronalaženje zajedničkog jezika s crkvom kojoj pripada veliki broj nepokretnih kulturnih dobara”. Prioritet će biti ispoštovan. Već prvog radnog dana u četvrtak ujutro direktor je zakazao sastanak sa Mitropolijom.

Da li će sa novim direktorom osvježiti u Upravi, čuće se. Pošto dolazi iz Bara sljeduju mu auto i vozač, njihove dnevnice i benzin. I, naravno, varijabila. Sve kao što je imala i njegova sugrađanka Anastazija Miranović kad je, u ime DPS-a, bila direktorica Uprave.

Koliko je nova valast ljuti protivnik nepotizma i partijskog zapošljavanja kazuje i opjevani podatak da je Vesna Bratić za  v.d. direktoricu podgoričke Gimnazije Slobodan Škerović postavila Biljanu Vučurović, suprugu poslanika i odbornika Jovana Jola Vučurovića, poznatog po vatrenom negiranju genocida. Za v.d. direktoricu OŠ Narodni heroj Savo Ilić u Kotoru  postavila je profesoricu Smiljanu Lazović, odbornicu  Demokratskog fronta. U Budvi je za v.d. direktoricu Srednje mješovite škole Danilo Kiš imenovana profesorica Nada Purić, bivša potpredsjednica Socijalističke narodne partije (SNP) koja je u januaru napustila tu stranku i dala podršku predsjedniku Opštine i lideru koalicije ,,Za budućnost Budve“ Marku Batu Careviću. Svega još tu ima.

U Crnoj Gori, prema zvaničnim podacima, postoje 162 državne osnovne škole, 50 srednjih škola i 21 predškolska ustanova, 13 muzičkih škola, dva obrazovna centra, tri resursna centra, deset učeničkih i studentskih domova i četiri internata. Na smijenjena mjesta direktora do sad je postavljeno svega 7 ljudi koji ne pripadaju „pravoslavnoj većini”. Eto tako.

Stela O. KOVAČ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo