Povežite se sa nama

INTERVJU

BORKA PAVIĆEVIĆ, DIREKTORKA CENTRA ZA KULTURNU DEKONTAMINACIJU: Kultura kao život

Objavljeno prije

na

Kod nas se kultura najčešće razumije kao umjetnička produkcija, a malo je onih kojima je ona pretpostavka i za sve drugo što radimo, kako mislimo i živimo. Prenebregavajući raznorazne „kulturne segmente”, o tome smo razgovarali sa Borkom Pavićević, koja o kulturi misli (i radi), ne zaboravljajući ovu njenu sveobuhvatnost i dijalektičnost.

MONITOR: Zalagali ste se za pravo i obavezu intelektualaca i umjetnika da utiču na sudbinu društva?
PAVIĆEVIĆ: Volela bih da ne kažem nijednu frazu o tome. Pitanje kulturnog javnog dobra svakim je danom sve suženije.Ima jedna generalna stvar s tim u vezi, a to je debarasiranje kulture u jedan geto i to se posebno odnosi na umetnost koja je ,,lepa stvar”, čime se zapravo odlaže njena političnost. Odgovornost je na nama koji dozvoljavamo da se rastave politika i kultura i to je centralno pitanje ove zemlje, sada, u ovom času. Jer, izjednačenjem snaga između demokrata i SNS mi ponovo dolazimo do istog pitanja pred kojim stojimo od 1991. Nedostatak bilo kakvog sistema vrednosti dovodi do toga da ljudi kažu kako ,,samo rade svoj posao”, a to je jedna od najstrašnijih smišljenih rečenica koju smo čuli od Ajhmana iz one kabine na suđenju. Šta je ovde programska orijentacija vidi se i po tome što ,,linija 481” namenjena NVO finansira većinom novca crkvu, a Crveni krst duplo manje. Da su to bar dali izbeglicama, ne bi niko od nas imao ništa protiv. O čemu ćemo mi govoriti pred izbore, koji su argumenti. Važno je šta se radi, a ne govori. Izgleda da se sve daje na finansiranje raznih ,,uniformi”…Tako su ovde građani stranci koji ostaju u javnom prostoru, a država se negde izmestila. Prvo što smo očekivali jeste da se razvije, da se ,,kapacitira” prosveta. Otuda i dalje onih milion i nešto glasača. Jer, kultura je pitanje savesti, angažmana, pitanje tog čuvenog Fromovog ,,za” a ne samo ,,protiv”, i učinci toga su ekonomski. Ja ne znam kako nekome to objasniti da ekonomija zavisi od te prosvete.

MONITOR: Kritikovali ste dominaciju žargona evrobirokratije, novo okamenjivanje jezika, novogovor sistema…
PAVIĆEVIĆ: Prvo, razgovor o Evropi je ucenjen. On se stalno nalazi na rubu toga da će neka budala sada kritičku reč o Evropi da doživi kao odbitak od evroatlantskih integracija. Mi ne razgovaramo o tome normalno, polemički. A jedna od osnovnih evropskih tekovina je kritičko mišljenje.

MONITOR: To je i osnov napretka Evrope…
PAVIĆEVIĆ: Uprkos granicama koje proizvode ovolike nacionalne identitete na svaki način. Naravno, da tu neće biti kraj. Nasuprot tome je ono na bazi čega je Amerika zemlja gde demokratija drugačije zvuči. Ali umesto da o tome raspravljamo kao Balibar ili Burdije, mi raspravljamo jezikom evropske birokratije od kojeg se i svakom pristojnom u Evropi diže kosa na glavi. U ovoj sredini umesto da se taj ogroman resurs iskustva ovoga rata i ovoga čuda tranzicije artikuliše u jednoj dijaloškoj i kritičkoj formi, što bi moglo i ljudima u EU da pomogne da razumeju šta rade, mi se bavimo kajmakom i malinama, ne shvatajući da je trauma mesto savremene umetnosti. Tamo gde je bio zločin početak je kreacije. I kao da ne postoji ozbiljna evropska literatura i kao da nema nikog u Parizu, Briselu ili Londonu ko će reći isto što i ja. Odnosno, ti derivati tog projektnog jezika koji se shvataju na automatizovan način, dovode do toga da Angela Merkel kaže da je multietnički koncept pao. Osnovno naše uporište danas je pojedinac i možda je rešenje u stvaranju onih balibarovskih pokretnih ćelija ujedinjenih građana Evrope ako je moguće da se na tome zasniva stvar.

MONITOR: Ujedninjavanje ljudi a ne samo država?
PAVIĆEVIĆ: Između ovih koncepata arogancije i inferiornosti koji smo pokupili iz ovoga rata, nema razlike. Zato se i dolazi do pat pozicije u kojoj stalno nešto popravljamo po zahtevu EU: zato što se nema inicijative i kapacitiranosti. Kad nemaš svoj projekt bićeš deo tuđeg projekta. I to je nešto što se danas dešava u Beogradu u svakoj instanci, na svakom mestu. Nema političkog dijaloga, nema dijaloga o opštem dobru, javnog kulturnog prostora.

MONITOR: Odnosa prema slobodi?
PAVIĆEVIĆ: Ako ljudima odgovara da budu kmetovi, kao što je jedan profesor pravnog fakulteta stalno govorio o ,,podanicima”. Pitanje slobode ključno je pitanje.Trebalo bi pročitati Adama Mihnjika, njegov tekst u Danasu. Kod nas je umesto toga stiglo imitativno načelo ,,gadžeta”, nama Evropa stiže kao kič, kao kopija firmiranih proizvoda, kao imanje ili posedovanje a ne kao bivanje. Pokušavali smo da to otvorimo skupovima o tranzicionoj pravdi na granicama Evrope, umesto da se diskutuju problemi čitavog evropskog prostora, umesto da smo u toj situaciji da razgovaramo…

MONITOR: Da tako pokažemo da smo Evropljani?
PAVIĆEVIĆ: I da onda damo svoj doprinos. Ali mi kao da nemamo svog plana, svoje ideje, svog htenja. Svodimo se na slušaoce, a ko to trpi zaslužio je sve ono što ga snađe, kako kaže Karl Marks.

MONITOR: Ali pored neznanja ima i malicioznosti…
PAVIĆEVIĆ: Možda je i najbolja slika toga jezik. Mi i dalje govorimo – ,,ono što nam se dogodilo”, a za rat u Bosni je to ,,kriza”. Jer ne znamo da kažemo – to smo i to uradili. Očekujem da neko na TV kaže uskoro da je to bio ,,ivent” ili ,,hepening” u Bosni, u produkciji PR-ova i spin majstora. Pa reč ,,u tranziciji”,to je naša slika i prilika. Tu je i grozna reč ,,odraditi”, a ne raditi….

MONITOR: Svijet se i bez naše pomoći ,,ipak okreće”. Evo i ova Vikiliks revolucija mogla bi pokrenuti važna pitanja…
PAVIĆEVIĆ: Prvo bi trebalo razmisliti o onom nesrećnom čoveku koji čami u zatvoru. O onom američkom službeniku.On je u zatvoru a malo se o njemu govori. Ja mislim da je to jedna apsolutna svetska reteritorijalizacija.Taj potez otvara pitanje tajne, vlasti, stavlja na istorijsku scenu pitanja kome tajne služe.To je veoma složena stvar i traži potpunu redefiniciju shvatanja medija, informacija i državnih aparata: da li država ima pravo na tajnu? To što je taj čovek uradio, to je herojstvo svake vrste, postavlja pitanje koje postavlja filozofija od Karla Kosika – kako država vlada tajnom. Sve to što se sa njim dešava je u stvari pitanje shvatanja demokratije, odnosno ,,jednoličnosti kupljene po cenu jednakosti”, kako bi rekli filozofi za koje smo mislili da su već staromodni. Dakle, tj.ceo P.S., Asanžovo saslušanje oko odnosa sa dvema devojkama u Švedskoj, pokazuju koliko je demokratija postala aparat za ugnjetavanje pojedinca. Ono što je baš ovde jednom rekla Danijel Miteran – demokratija nije ono što je jednom zauvek gotovo, dostignuto…Već stvar svakodnevnog procesa kojim se otvara novi prostor slobode. Vikiliks i Asanž su jedna od najfantastičnijh stvari koje su se dogodile, demistifikovanje velike količine gluposti koja se stavlja na mesto demokratije i vlasti na mesto slobode.

MONITOR: Govori i o savremenoj zapadnoj demokratiji, i evropskoj i američkoj, i problemima njihovih međusobnih odnosa…
PAVIĆEVIĆ: Mislim da je to deo svetskog procesa preraspodele. I zato je ovo naše područje važno – jer bi se neke stvari mogle ponoviti, kao što je slučaj s istorijatom bivše Jugoslavije. Havel je u govoru prilikom odlaska sa vlasti rekao da kada sam ja dolazio na vlast, islam je bio na Istoku, a Koka kola na Zapadu, a sada su oboje u Pragu. I tu je taj izazov – kako se može sa svim tim živeti.

MONITOR: A rješenje je prije u kulturi nego u ograničenim političkim kombinacijama od danas do sjutra. Poznavanje i razumijevanje islama kao pretpostavka, kao neophodno u borbi protiv militantnog islama?
PAVIĆEVIĆ: Sigurno da je to, ali ne samo razumevanje, već i jedan aktivan odnos…

MONITOR: Interkulturalan?
PAVIĆEVIĆ: I vraćanje jedne teme, najpraktičnije govoreći, recimo kada govorimo o interreligijskom dijalogu, i pitanja nas ateista. Pitanje sekularnosti. Jedan od oblika demokratije – religijske tolerancije do pitanja, na kraju krajeva: je li Evropa sekularna ili nije? I što reče neko ovde na tribini – jednog dana će Evropa biti judeo-hrišćansko-islamska civilizacija.Tu je upravo pitanje evropskog koncepta ili kako se tvrdi da je od 15. veka s konceptom ujedinjene, hrišćanske bele Evrope i objavljen ,,rat Turcima”. Mi moramo da raspravljamo, trebalo bi da budemo deo tog evropskog dijaloga – šta je to evropski koncept. Jer ništa nije jasno bez toga ni Bosna, ni Jugoslavija…

MONITOR: Čudno je da država ne koristi tu ,,korist iz nesreće”, da ponudi Evropi svoje veliko iskustvo iz zajedništva i sukoba. Da se na neki način i tim doprinosom, uključivanjem u dinamičnu raspravu o evropskom iskustvu, identitetu, ujedinjavanju, iskupi za štetu koju je nanijela onim vrijednostima kojima bi sada da se prikloni?
PAVIĆEVIĆ: Mi umesto da smo centar evropskog dijaloga na bazi svega što smo živeli i što znamo, mi ponavljamo trend, po difoltu, to je najveći plagijat nad našim autorstvom – pitanje zločina i pitanje Evrope.To je naš najvažniji teren, ne govorim specijalno – Srbija, Crna Gora, BiH, Hrvatska. Ali artikulacija tog iskustva, gde se ono ponavlja u jednom širem kontekstu, i na koji način i koliko bi to moglo da bude značajno da se o tome nešto kaže i napiše. E ne, ovde su pitanja šljivovice i ajvara. Baš je to pitanje, jer je čitav svet zapetljan u nešto što smo mi videli kako se ne može rešavati. Mi smo sredina gde je 1951. rečeno – skidajte feredže, mi smo učili emancipatorske politike ženske ravnopravnosti, mi smo ta sredina gde je postojalo besplatno šklovanje. Mi možemo da pokažemo kako se to izvrće i u koju svoju suprotnost dopada… A to su velika pitanja i čitav svet je pred njima. To je naše pravo zajedništvo s pitanjima evropskih integracija.

Niko ništa ne čita

MONITOR: Zajedničko evropsko iskustvo? Učenje iz zajedničkog iskustva?
PAVIĆEVIĆ: Ima li od Pikolaminija iz 15.veka nekog odgovora? Zašto je došlo do etničkog čišćenja, koja smo mi to sredina bili? Umesto toga, mi pričamo o nacionalnom identitetu. Stvari se dekontekstualiziraju. Ako ne znaš šta je bilo u Vukovaru, kako ćeš da znaš šta je s ovim čovekom koji se sada isporučuje? A pošto mi nismo raspravili kontekst, nemamo tekst. Nema teksta bez konteksta. Stalno sudimo unazad sa stanovišta sadašnjosti a neke stvari su takve samo zato što su se dogodile u određenom kontekstu. I još oko identiteta i jezika: sve manje iko čita Njegoša, niko živ ne čita ništa. Od celog tog prevođenja, identiteta, tih pisaca nema nigde u školskim programima dok se mi počupasmo oko njih. Izvršen je izgon jugoslovenske literature. I onda se pitamo otkud Farma. Niko više ne zna šta je dubrovačka literatura, pošto je bombardovan Dubrovnik i Mirjana Miočinović zbog toga otišla s fakulteta. Ovde se svuda, i u Srbiji, i u Crnoj Gori, i na Kosovu, pobije prvo nacionalna zastava, a onda se na tom mestu podigne nečija vila u divljoj gradnji…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo