Povežite se sa nama

INTERVJU

BORKA PAVIĆEVIĆ, DIREKTORKA CENTRA ZA KULTURNU DEKONTAMINACIJU: Kultura kao život

Objavljeno prije

na

Kod nas se kultura najčešće razumije kao umjetnička produkcija, a malo je onih kojima je ona pretpostavka i za sve drugo što radimo, kako mislimo i živimo. Prenebregavajući raznorazne „kulturne segmente”, o tome smo razgovarali sa Borkom Pavićević, koja o kulturi misli (i radi), ne zaboravljajući ovu njenu sveobuhvatnost i dijalektičnost.

MONITOR: Zalagali ste se za pravo i obavezu intelektualaca i umjetnika da utiču na sudbinu društva?
PAVIĆEVIĆ: Volela bih da ne kažem nijednu frazu o tome. Pitanje kulturnog javnog dobra svakim je danom sve suženije.Ima jedna generalna stvar s tim u vezi, a to je debarasiranje kulture u jedan geto i to se posebno odnosi na umetnost koja je ,,lepa stvar”, čime se zapravo odlaže njena političnost. Odgovornost je na nama koji dozvoljavamo da se rastave politika i kultura i to je centralno pitanje ove zemlje, sada, u ovom času. Jer, izjednačenjem snaga između demokrata i SNS mi ponovo dolazimo do istog pitanja pred kojim stojimo od 1991. Nedostatak bilo kakvog sistema vrednosti dovodi do toga da ljudi kažu kako ,,samo rade svoj posao”, a to je jedna od najstrašnijih smišljenih rečenica koju smo čuli od Ajhmana iz one kabine na suđenju. Šta je ovde programska orijentacija vidi se i po tome što ,,linija 481” namenjena NVO finansira većinom novca crkvu, a Crveni krst duplo manje. Da su to bar dali izbeglicama, ne bi niko od nas imao ništa protiv. O čemu ćemo mi govoriti pred izbore, koji su argumenti. Važno je šta se radi, a ne govori. Izgleda da se sve daje na finansiranje raznih ,,uniformi”…Tako su ovde građani stranci koji ostaju u javnom prostoru, a država se negde izmestila. Prvo što smo očekivali jeste da se razvije, da se ,,kapacitira” prosveta. Otuda i dalje onih milion i nešto glasača. Jer, kultura je pitanje savesti, angažmana, pitanje tog čuvenog Fromovog ,,za” a ne samo ,,protiv”, i učinci toga su ekonomski. Ja ne znam kako nekome to objasniti da ekonomija zavisi od te prosvete.

MONITOR: Kritikovali ste dominaciju žargona evrobirokratije, novo okamenjivanje jezika, novogovor sistema…
PAVIĆEVIĆ: Prvo, razgovor o Evropi je ucenjen. On se stalno nalazi na rubu toga da će neka budala sada kritičku reč o Evropi da doživi kao odbitak od evroatlantskih integracija. Mi ne razgovaramo o tome normalno, polemički. A jedna od osnovnih evropskih tekovina je kritičko mišljenje.

MONITOR: To je i osnov napretka Evrope…
PAVIĆEVIĆ: Uprkos granicama koje proizvode ovolike nacionalne identitete na svaki način. Naravno, da tu neće biti kraj. Nasuprot tome je ono na bazi čega je Amerika zemlja gde demokratija drugačije zvuči. Ali umesto da o tome raspravljamo kao Balibar ili Burdije, mi raspravljamo jezikom evropske birokratije od kojeg se i svakom pristojnom u Evropi diže kosa na glavi. U ovoj sredini umesto da se taj ogroman resurs iskustva ovoga rata i ovoga čuda tranzicije artikuliše u jednoj dijaloškoj i kritičkoj formi, što bi moglo i ljudima u EU da pomogne da razumeju šta rade, mi se bavimo kajmakom i malinama, ne shvatajući da je trauma mesto savremene umetnosti. Tamo gde je bio zločin početak je kreacije. I kao da ne postoji ozbiljna evropska literatura i kao da nema nikog u Parizu, Briselu ili Londonu ko će reći isto što i ja. Odnosno, ti derivati tog projektnog jezika koji se shvataju na automatizovan način, dovode do toga da Angela Merkel kaže da je multietnički koncept pao. Osnovno naše uporište danas je pojedinac i možda je rešenje u stvaranju onih balibarovskih pokretnih ćelija ujedinjenih građana Evrope ako je moguće da se na tome zasniva stvar.

MONITOR: Ujedninjavanje ljudi a ne samo država?
PAVIĆEVIĆ: Između ovih koncepata arogancije i inferiornosti koji smo pokupili iz ovoga rata, nema razlike. Zato se i dolazi do pat pozicije u kojoj stalno nešto popravljamo po zahtevu EU: zato što se nema inicijative i kapacitiranosti. Kad nemaš svoj projekt bićeš deo tuđeg projekta. I to je nešto što se danas dešava u Beogradu u svakoj instanci, na svakom mestu. Nema političkog dijaloga, nema dijaloga o opštem dobru, javnog kulturnog prostora.

MONITOR: Odnosa prema slobodi?
PAVIĆEVIĆ: Ako ljudima odgovara da budu kmetovi, kao što je jedan profesor pravnog fakulteta stalno govorio o ,,podanicima”. Pitanje slobode ključno je pitanje.Trebalo bi pročitati Adama Mihnjika, njegov tekst u Danasu. Kod nas je umesto toga stiglo imitativno načelo ,,gadžeta”, nama Evropa stiže kao kič, kao kopija firmiranih proizvoda, kao imanje ili posedovanje a ne kao bivanje. Pokušavali smo da to otvorimo skupovima o tranzicionoj pravdi na granicama Evrope, umesto da se diskutuju problemi čitavog evropskog prostora, umesto da smo u toj situaciji da razgovaramo…

MONITOR: Da tako pokažemo da smo Evropljani?
PAVIĆEVIĆ: I da onda damo svoj doprinos. Ali mi kao da nemamo svog plana, svoje ideje, svog htenja. Svodimo se na slušaoce, a ko to trpi zaslužio je sve ono što ga snađe, kako kaže Karl Marks.

MONITOR: Ali pored neznanja ima i malicioznosti…
PAVIĆEVIĆ: Možda je i najbolja slika toga jezik. Mi i dalje govorimo – ,,ono što nam se dogodilo”, a za rat u Bosni je to ,,kriza”. Jer ne znamo da kažemo – to smo i to uradili. Očekujem da neko na TV kaže uskoro da je to bio ,,ivent” ili ,,hepening” u Bosni, u produkciji PR-ova i spin majstora. Pa reč ,,u tranziciji”,to je naša slika i prilika. Tu je i grozna reč ,,odraditi”, a ne raditi….

MONITOR: Svijet se i bez naše pomoći ,,ipak okreće”. Evo i ova Vikiliks revolucija mogla bi pokrenuti važna pitanja…
PAVIĆEVIĆ: Prvo bi trebalo razmisliti o onom nesrećnom čoveku koji čami u zatvoru. O onom američkom službeniku.On je u zatvoru a malo se o njemu govori. Ja mislim da je to jedna apsolutna svetska reteritorijalizacija.Taj potez otvara pitanje tajne, vlasti, stavlja na istorijsku scenu pitanja kome tajne služe.To je veoma složena stvar i traži potpunu redefiniciju shvatanja medija, informacija i državnih aparata: da li država ima pravo na tajnu? To što je taj čovek uradio, to je herojstvo svake vrste, postavlja pitanje koje postavlja filozofija od Karla Kosika – kako država vlada tajnom. Sve to što se sa njim dešava je u stvari pitanje shvatanja demokratije, odnosno ,,jednoličnosti kupljene po cenu jednakosti”, kako bi rekli filozofi za koje smo mislili da su već staromodni. Dakle, tj.ceo P.S., Asanžovo saslušanje oko odnosa sa dvema devojkama u Švedskoj, pokazuju koliko je demokratija postala aparat za ugnjetavanje pojedinca. Ono što je baš ovde jednom rekla Danijel Miteran – demokratija nije ono što je jednom zauvek gotovo, dostignuto…Već stvar svakodnevnog procesa kojim se otvara novi prostor slobode. Vikiliks i Asanž su jedna od najfantastičnijh stvari koje su se dogodile, demistifikovanje velike količine gluposti koja se stavlja na mesto demokratije i vlasti na mesto slobode.

MONITOR: Govori i o savremenoj zapadnoj demokratiji, i evropskoj i američkoj, i problemima njihovih međusobnih odnosa…
PAVIĆEVIĆ: Mislim da je to deo svetskog procesa preraspodele. I zato je ovo naše područje važno – jer bi se neke stvari mogle ponoviti, kao što je slučaj s istorijatom bivše Jugoslavije. Havel je u govoru prilikom odlaska sa vlasti rekao da kada sam ja dolazio na vlast, islam je bio na Istoku, a Koka kola na Zapadu, a sada su oboje u Pragu. I tu je taj izazov – kako se može sa svim tim živeti.

MONITOR: A rješenje je prije u kulturi nego u ograničenim političkim kombinacijama od danas do sjutra. Poznavanje i razumijevanje islama kao pretpostavka, kao neophodno u borbi protiv militantnog islama?
PAVIĆEVIĆ: Sigurno da je to, ali ne samo razumevanje, već i jedan aktivan odnos…

MONITOR: Interkulturalan?
PAVIĆEVIĆ: I vraćanje jedne teme, najpraktičnije govoreći, recimo kada govorimo o interreligijskom dijalogu, i pitanja nas ateista. Pitanje sekularnosti. Jedan od oblika demokratije – religijske tolerancije do pitanja, na kraju krajeva: je li Evropa sekularna ili nije? I što reče neko ovde na tribini – jednog dana će Evropa biti judeo-hrišćansko-islamska civilizacija.Tu je upravo pitanje evropskog koncepta ili kako se tvrdi da je od 15. veka s konceptom ujedinjene, hrišćanske bele Evrope i objavljen ,,rat Turcima”. Mi moramo da raspravljamo, trebalo bi da budemo deo tog evropskog dijaloga – šta je to evropski koncept. Jer ništa nije jasno bez toga ni Bosna, ni Jugoslavija…

MONITOR: Čudno je da država ne koristi tu ,,korist iz nesreće”, da ponudi Evropi svoje veliko iskustvo iz zajedništva i sukoba. Da se na neki način i tim doprinosom, uključivanjem u dinamičnu raspravu o evropskom iskustvu, identitetu, ujedinjavanju, iskupi za štetu koju je nanijela onim vrijednostima kojima bi sada da se prikloni?
PAVIĆEVIĆ: Mi umesto da smo centar evropskog dijaloga na bazi svega što smo živeli i što znamo, mi ponavljamo trend, po difoltu, to je najveći plagijat nad našim autorstvom – pitanje zločina i pitanje Evrope.To je naš najvažniji teren, ne govorim specijalno – Srbija, Crna Gora, BiH, Hrvatska. Ali artikulacija tog iskustva, gde se ono ponavlja u jednom širem kontekstu, i na koji način i koliko bi to moglo da bude značajno da se o tome nešto kaže i napiše. E ne, ovde su pitanja šljivovice i ajvara. Baš je to pitanje, jer je čitav svet zapetljan u nešto što smo mi videli kako se ne može rešavati. Mi smo sredina gde je 1951. rečeno – skidajte feredže, mi smo učili emancipatorske politike ženske ravnopravnosti, mi smo ta sredina gde je postojalo besplatno šklovanje. Mi možemo da pokažemo kako se to izvrće i u koju svoju suprotnost dopada… A to su velika pitanja i čitav svet je pred njima. To je naše pravo zajedništvo s pitanjima evropskih integracija.

Niko ništa ne čita

MONITOR: Zajedničko evropsko iskustvo? Učenje iz zajedničkog iskustva?
PAVIĆEVIĆ: Ima li od Pikolaminija iz 15.veka nekog odgovora? Zašto je došlo do etničkog čišćenja, koja smo mi to sredina bili? Umesto toga, mi pričamo o nacionalnom identitetu. Stvari se dekontekstualiziraju. Ako ne znaš šta je bilo u Vukovaru, kako ćeš da znaš šta je s ovim čovekom koji se sada isporučuje? A pošto mi nismo raspravili kontekst, nemamo tekst. Nema teksta bez konteksta. Stalno sudimo unazad sa stanovišta sadašnjosti a neke stvari su takve samo zato što su se dogodile u određenom kontekstu. I još oko identiteta i jezika: sve manje iko čita Njegoša, niko živ ne čita ništa. Od celog tog prevođenja, identiteta, tih pisaca nema nigde u školskim programima dok se mi počupasmo oko njih. Izvršen je izgon jugoslovenske literature. I onda se pitamo otkud Farma. Niko više ne zna šta je dubrovačka literatura, pošto je bombardovan Dubrovnik i Mirjana Miočinović zbog toga otišla s fakulteta. Ovde se svuda, i u Srbiji, i u Crnoj Gori, i na Kosovu, pobije prvo nacionalna zastava, a onda se na tom mestu podigne nečija vila u divljoj gradnji…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLE: Dobrosusjedske odnose graditi poštovanjem suvereniteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštovanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država

 

MONITOR: Prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum. U vezi sa njegovim sprovođenjem ili izmjenama podijeljena su mišljenja, naročito u BiH. Kakvo je Vaše mišljenje?

ŠEHIĆ: Istina, prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ali mnoge obaveze predviđene aneksima ovog Sporazuma nisu ispunjene. U prvom redu razlog je neodgovornost domaćih vlasti što je i uzrok višegodišnje političke nestabilnosti u BiH. Često se čuje da je Sporazum „Sveto pismo“, međutim sam naziv ukazuje da su utvrđeni principi i okvir, te je ostavljena mogućnost i promjena sadržaja aneksa Sporazuma. Obavezu u implementaciji ovog Sporazuma preuzele su SDA, HDZ i SDS. Postavlja se logično pitanje da li su stranke koje su bile vladajuće i tokom rata smogle implementirati ovaj Sporazum, jer se i danas u političkom životu nekih stranaka vidi intencija da se ostvare neki od neostvarenih ratnih ciljeva. Isključivo zaslugom Visokog predstavnika dolazilo je do donošenja određenih zakona a samim tim i izmjena u Sporazumu, pa je između ostalog osnovan Sud BiH, Oružane snage BiH, u početku nametanjem ali su svi ti zakoni dobili legalitet i legitimitet usvajanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.

MONITOR: Željka Cvijanović je u izjavi povodom ove godišnjice tražila „vraćanje izvornom Dejtonu“, a Dodik je ponovio da neće, kao predsjednik RS, poštovati odluke visokog predstavnika Krisitijana Šmita i da će zajedno sa Cvijanovićkom koja predstavlja Srbe u Predsedništvu BiH, „jačati RS“. Kako vi ovo, posebno Dodikovu najavu, tumačite?

ŠEHIĆ: Kao što sam napomenuo, svi zakoni koji su „nametnuti“ od strane Visokog predstavnika, prošli su redovnu parlamentarnu proceduru tako da ih je nemoguće jednostranim aktima taviti van snage jer je isključiva nadležnost da se određeni zakoni ukinu, da ih Parlamentarna skupština BiH stavi van snage, što je u skladu sa Ustavom BiH. Članovi Predsjedništva BiH biraju se iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i njihove temeljne nadležnosti su predstavljanje BiH te zaštita vitalnog entitetskog interesa i ne biraju se kao predstavnici naroda, što je jasno u Ustavu naznačeno. Kako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, njegove odluke se moraju poštivati.

 

 

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESKO RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nezapamćena institucionalna kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju

 

MONITOR: Protesti se nastavljaju, kao i politička i institucionalna kriza. Kako vidite situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi?

RADULOVIĆ: Stanje u državi je prilično zabrinjavajuće. Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju. Osim toga, Vladi je izglasano nepovjerenje i ona funkcioniše u tzv. tehničkom mandatu, ali bez ikakvih ograničenja u donošenju odluka. Skupština već godinama ne vrši svoje nadležnosti utvrđene Ustavom jer ne bira članove Sudskog savjeta, ne bira Vrhovnog državnog tužioca, ne bira sudije Ustavnog suda, ne donosi bitne zakone kao što su zakon o vladi i zakon o skupštini, a reforma izbornog zakonodavstva očigledno nije u interesu politčkih partija. U krajnjem, mislim da partitokratija, odnosno partijski i lični interesi političara, prijete da potpuno uruše sve institucije i pravni poredak.

MONITOR: Kriza je zaoštrena nakon usvajanja Zakona o predsjedniku. Da li je taj zakon po vašem mišljenju neustavan?

RADULOVIĆ: Ne sjećam se da je o pitanju nekog zakona pravna struka imala tako jedinstven stav kao u slučaju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku. Očigledno je da se radi o zakonu koji nije saglasan sa Ustavom jer se njime definiše nešto što je ustavna materija, i to na način suprotan najvišem pravnom aktu. Predsjednik po Ustavu ima ovlašćenje da predlaže Skupštini mandatara, a usvojene izmjene Zakona definišu da će se, u slučaju da predsjednik države to ne uradi u propisanom roku, mandatarom smatrati osoba koju podrži parlamentarna većina. Nije to nikakva razrada ustavnih odredbi, kako tvrde predlagači, već zadiranje u ustavna pitanja i njihovo definisanje suprotno onome kako ih definiše Ustav. Takođe, ne postoje razlozi i jasno utvrđen javni interes da zakon ima povratno dejstvo. Politički interes koji predlagači imaju je legitiman, ali on se ne može izjednačiti sa javnim interesom i ne može biti razlog za povratno dejstvo zakona.

MONITOR: DPS i opozicija traže da se prvo povuče taj dokument, pa onda odblokira Ustavni sud, dok većina koja je usvojila zakon smatra da prvo treba odblokirati Ustavni sud, koji bi potom odlučivao i o ustavnosti tog zakona. Kako vi vidite korake u rješavanju krize?

RADULOVIĆ: Očigledno je da svi politički subjekti isključivo vode računa o političkim interesima i u skladu s time predlažu i povlače poteze. To pokazuju u kontinuitetu, ne samo u ovom slučaju. Izbor sudija Ustavnog suda više od dvije godine je predmet uslovljavanja, ucjenjivanja i pokušaja političke trgovine. Za to vrijeme bila su čak četiri javna oglasa. Poslanici konstituenata parlamentarne većine – Demokrate, DF i URA su barem jednom, u različitim periodima, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata. S druge strane, opozicioni DPS je u jednom periodu preko dva mjeseca bojkotovao rad Skupštine i skupštinskih tijela. Bojkot je prekinut kada se glasalo o smjeni tadašnjeg ministra pravde g-dina Leposavića, ali se nije prekidao kada se odlučivalo o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Dalje, premijer Abazović je podršku DPS-a njegovoj Vladi pravdao potrebom deblokade pravosuđa i izborom sudija Ustavnog suda. Kasnije je potpisivanje Temeljnog ugovora takođe pravdao potrebom da se deblokira pravosuđe i izaberu sudije Ustavnog suda. Njegova Vlada izabrana je glasovima DPS-a i Temeljni ugovor je potpisan odlukom njegove Vlade, ali izbor sudija Ustavnog suda još nije izvršen. Istovremeno, Vlada g-dina Abazovića i dalje obavlja poslove izvršne vlasti, što dovoljno govori i nedostatku elementarne političke, ali i moralne odgovornosti. Da zaključim, kada bi postojala volja da se kriza riješi, redosljed koraka bilo bi manje bitan. Nažalost, čini se da ta volja ne postoji.

MONITOR: Očekujete li da Ustavni sud bude odblokiran na sjednici 28. novembra?

RADULOVIĆ: Način na koji su političke partije pristupale ovom pitanju do sada ne daje razloga za nadu da će Ustavni sud biti odblokiran 28. novembra. Volio bih kada bi me političke partije demantovale jer bi to bio korak ka uspostavljanju institucije koja je jedina ovlašćena da autoritativno tumači Ustav i donosi odluke da li je bilo koji akt saglasan sa Ustavom ili nije.

MONITOR: Kome odgovara blokada Ustavnog suda?

RADULOVIĆ: Po logici stvari blokada Ustavnog suda odgovara onima koji krše Ustav jer ne postoji organ koji bi donio odluku da su oni prekršili Ustav. S druge strane, građani su ti kojima to ne odgovara i koji trpe posljedice neustavnog, neodgovornog i neozbiljnog ponašanja političara.

MONITOR: Čak i kada se odblokira Ustavni sud, ostaju brojni problemi u pravosuđu. Kako vidite situaciju u pravosuđu danas?

RADULOVIĆ: Pored Ustavnog suda koji nije funkcionalan, ni stanje u pravosuđu nije baš sjajno. Naprotiv, u v.d. stanju je Vrhovni sud kome je u prvoj polovini godine nedostajalo dvije trećine sudija. U v.d. stanju je Vrhovno državno tužilaštvo i nema izgleda da će iz tog stanja uskoro izaći, a izbor Vrhovnog državnog tužioca gotovo niko više i ne pominje. Donedavno je u v.d. stanju bio i Upravni sud, a Sudski savjet radi u nepotpunom sastavu. Sve ovo je posljedica poltičke trgovine koja se besprizorno odvija pred očima javnosti.

MONITOR: Kako komentarišete puštanje iz pritvora bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

RADULOVIĆ: Teško je ozbiljno komentarisati sudsku odluku sa čijim sadržajem javnost nije upoznata. Vjerujem da je sud dao razloge za ukidanje pritvora, odnosno stav da ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva. Treba podsjetiti da g-đi Medenici pritvor nije ni određen iz ovog razloga, već da se ovaj osnov za pritvor pojavio nekoliko mjeseci nakon što je pritvorena. Mislim da je teško obrazložiti da se opasnost od bjekstva javila nekoliko mjeseci nakon što je g-đa Medenica pritvorena, a da ta opasnost nije postojala u vrijeme pritvaranja. Međutim, javnost je opravdano zainteresovana za ovaj postupak i veoma je važno da odluke suda ne ostavljaju prostora za sumnje. Ovo dodatno jer je g-đa Medenica nedavno u svom iskazu navela da je svjedok mnogih prljavih biografija. Takva izjava može se tumačiti kao poruka sudijama koje bi trebale da donose odluke u postupku koji se vodi protiv nje. Vjerujem da je g-đa Medenica govorila istinu i da je ona svjedočila mnogim prljavim biografijama, ali ne samo u sudstvu, ili možda i najmanje u sudstvu, već više u drugim granama vlasti. Zato bi takva izjava trebala da bude razlog da tužilaštvo pokuša da otkrije o čijim prljavim biografijama se radi i koliko su te biografije prljave jer bi to bilo veoma korisno za jačanje vladavine prava i uspostavljanje sistema odgovornosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo