Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐA POPOVIĆ, ADVOKAT : Uklanjanje anahronih kreatura

Objavljeno prije

na

Podnošenjem krivičnih prijava u ime Mile i Gordane Đinđić, protiv osoba koje su javno podržale pobunu JSO 2002, advokat Srđa Popović je podsjetio Specijalno tužilaštvo na obećanu istragu o pozadini ubistva Zorana Đinđića.Ovaj potez je dobar primjer za druge koji su obećali ili započeli pa zaboravili istrage za brojne zločine, ratne i postratne.

MONITOR:Do sada pretkrivični postupak za pozadinu ubistva Zorana Đinđića nije dao značajnije rezultate. Kakva su vaša očekivanja?
POPOVIĆ:Prerano bi bilo očekivati neke rezultate. Prijava je podneta 11.novembra, na godišnjicu pobune. U prijavi sam predložio pedesetak pismenih dokaza i saslušanje preko četrdeset svedoka. Ukoliko se postupak ozbiljno vodi normalno bi bilo očekivati da predloženi dokazi stvore potrebu za pribavljanjem daljih dokaza, bilo radi provere već pribavljenih, bilo radi dokazivanja novih činjenica do kojih se u postupku nužno dolazi. Moja su očekivanja, pre svega, da ovaj predmet ima prioritet u radu Specijalnog tužioca. Pobuna je usko povezana sa atentatom. To nije samo moje mišljenje, taj stav izrazio je i ondašnji Specijalni tužilac Jovan Prijić u optužnici za atentat, gde je osnovano ustvrdio da je pobuna bila prvi korak ka atentatu i da je njen uspeh ohrabrio izvršioce da nastave da rade na obaranju Đinđićeve vlade i ,,drugim sredstvima”, to jest snajperom. Recimo, rezultat pobune je bila činjenica da je Đinđićeva vlada izgubila svaku kontrolu na JSO, jer je Đinđić morao pristati da na čelo RDB dovede Milorada Bracanovića, bivšeg oficira obezbeđenja Jedinice. To je imalo za posledicu da su i Jedinica i zemunski klan, dakle buduće ubice, redovno dobijale iz Službe sve relevantne informacije, dok su one premijeru Đinđiću uskraćivane. Takva služba bezbednosti sabotirala je obezbeđenje premijera. Nedavno je u javnosti svedočio šef Đinđićevog obezbeđenja da je Bracanović, posle pokušaja atentata kod hale Limes, 24. februara 2003, dvadeset dana pre atentata odbio njegov zahtev da Služba obezbedi za premijera blindirana kola i pancir. Bracanović je to učinio rečima da je to suvišan izdatak (,,Nije ovo Amerika!”). Prema tome, logično je sumnjati da su lica koja su pomagala pobunu, već samim tim, pomogla i atentat, makar objektivno, a možda i umišljajno, što je moguće utvrditi tek kada bi ova lica konačno jednom bila saslušana.

MONITOR:U intervjuu Danima iz 2001, rekli ste da nas, nakon što su Amerikanci srušili Miloševića, čeka polukolonijalno vrijeme kao posljedica i te američke uloge u njegovom rušenju. Šta to danas znači, politički, privredno?
POPOVIĆ: Kada ste mala zemlja, ekonomski i vojno beznačajna, zemlja kojoj je neprestano potrebna pomoć, morate se pomiriti s tim da će vas pomoć nešto koštati. To je realan pogled na svet u kome živimo. Naravno, možete odlučiti da ,,jedete korenje”, ali ni u tome ne vidim nikakvo ,,dostojanstvo”.

Mi nismo ravnopravni partneri SAD-u, iako će vas o tome kurtoazno uveravati i njihovi i naši diplomati. Američki spoljnopolitički interesi su globalni i Srbija je na listi američkih prioriteta vrlo, vrlo nisko. Mi, iz razloga za koje smo često i sami odgovorni, ne izazivamo neko naročito poštovanje.

Šta to znači politički i privredno? Privredno znači da nam je potrebna pomoć, politički znači da se moramo ponašati kao primaoci pomoći. To ne znači izgubiti samopoštovanje. To samo znači da moramo biti razumni.

MONITOR: Milo Đukanović je ponovo otišao sa vlasti, Ivo Sanader je u austrijskom pritvoru i optužen u Hrvatskoj, Hašim Tači je kompromitovan. Da li se radi o odluci ,,sa strane” da se ovi nacionalni lideri pošalju u istoriju?
POPOVIĆ: Ceo region se teško izvlači iz nasleđa 90-tih i nacionalističke i populističke ideologije. No, život ide dalje i ljudi koji su na toj ideologiji dolazili na vlast postaju svakim danom sve više anahroni. Pored toga, ovo su sve male sredine u kojima je tajne teško trajno sačuvati, one imaju tendenciju da postepeno isplivavaju. Svakako da postoji i interes ,,sa strane” da se sve te anahrone kreature uklone i da na njihovo mesto dođu ljudi sa kojima je malo lakše razumno razgovarati.

MONITOR:Kako vidite ,,fenomen Vikiliks”?Bilo je i poziva da se likvidira Džulijan Asanž. Koliko ono što se tamo moglo pročitati, ali i vidjeti, na primer iz snimka o ubijanju civila u Bagdadu, prikazuje zvaničnu Ameriku, zemlju liberalnog ustava?
POPOVIĆ: U toj situaciji se pojavljuju dva gotovo nezavisna pitanja. Objavljivanje materijala mi se ne čini naročito značajno. U javnost je izbilo nešto što su mnogi upućeni pretpostavljali. Naravno, malo je neprijatno što je obelodanjen sav taj cinizam obično prikriven diplomatskim bontonom. Otkriven je jezik koji je obično licemerno i uz opštu saglasnost unutrašnja stvar svake diplomatije. Malo je naivno sve to zgražavanje.

Sasvim je drugo pitanje reakcije SAD-a. Ne vidim za šta bi Asanž mogao biti optužen. Asanž nije imao nikakvu obaveza da čuva tajnost dokumenata koje je objavio. Za takvo delo mogao bi odgovarati samo onaj kome su one poverene u službi. Čim su te informacije došle do Asanža, one su već dospele u domen javnosti (makako ograničene) i faktički gube svojstvo tajne, te se mogu, kao takve, nekažnjeno širiti kroz tu javnost.

Reakcija SAD-a predstavlja napad na slobodu izražavanja koja je jedna od ključnih vrednosti američkog političkog kreda. To čini SAD malo smešnim u očima sveta.

MONITOR: Pretpostavljam da Vas i kao pravnika zanima slučaj trgovine ljudskim organima. Ovaj slučaj dobija i političku notu?
POPOVIĆ: Nisam čitao Martijev izveštaj i ne znam kakav je kvalitet dokaza na koje se poziva. O tome niko ne govori. To kod mene stvara određenu opreznost, jer prepoznajem jedan način ponašanja koji je na tzv. ,,ovim prostorima” duboko uvrežen: kada mene za nešto optužbe odmah se pozivam na neprikosnovenu ,,pretpostavku nevinosti”, kada je za nešto optužen moj neprijatelj, već na osnovu optužbe se uzima njegova krivica kao nepobitno utvrđena. To je uvreženo u našu pravnu kulturu prema kojoj se celokupno pravo deli na dve vrste prava: ono koje meni koristi (,,dobro pravo”) i ono koje meni šteti (,,loše pravo”). U prvom slučaju smo svi zakleti legalisti, u drugom pravo proglašavamo instrumentom nepravde i opresije. Kleli smo se u presudu Međunarodnog suda pravde u predmetu nezavisnosti Kosova, a kada nam se odluka nije dopala, smesta smo počeli da bacamo drvlje i kamenje na taj sud, kome smo se sami obratili, kao vrhovnom arbitru.

MONITOR: Mi govorimo o izgradnji nacionalnih država, a svet ponovo počinje da nas gleda kao djelove iste cjeline. Tim Džuda se odlučio za ime Jugosfera. Da li nas drugi vide kao sve jedinstveniju interesnu sferu,a mi sami ne?
POPOVIĆ: Uprkos razlika među nama postoje i sličnosti, postoji uzajamno poznavanje, zajednička iskustva, jezička bliskost. S druge strane, postoji i užasno iskustvo ratnih godina, kao i mržnja koju je rat proizveo, jer on nije bio posledica neke prethodne mržnje, već pre njen uzrok. Šta preteže teško je reći, a pogotovo je teško reći kakva će biti dinamika procesa kako se budemo vremenski udaljavali od ratova i s njima povezanih zločina. U tom smislu smatram da je uloga Haškog tribunala mnogo veća nego što bi to iko danas priznao. Rad toga tribunala će doneti odložene rezultate. Iz istorijske perspektive taj rad će biti ocenjen mnogo pozitivnije, naročito u pogledu shvatanja o nepristrasnosti i neutralnosti tog suda. Vremenom ćemo biti prinuđeni da razumemo da je stav toga suda o tim zbivanjima bio ispravniji od naših današnjih navijačkih utisaka i predrasuda.

I danas smatram da je ideja Jugoslavije bila umesna i da je mogla doneti koristi svima. Citiram uvek Desimira Tošića koji je jednom lucidno primetio: ,,Ideja Jugoslavije je bila velika, mi smo bili mali”. Mi smo bili ,,mali” u tom smislu što je naša tradicija bila nedemokratska, a takva je bila i naša svest. Tu, mislim i na ono gotovo potpuno odsustvo pravne svesti, kao sposobnosti da se prihvati ideja pretežnosti prava kao opšteg regulatornog principa na koji svi pristajemo. Posledica je da u takvoj situaciji biva diskreditovana ideja prava, koje je samo po sebi nužni element demokratskog ustrojstva koje nalaže sveopštu ravnopravnost. U takvim okvirima, položaj svake manjine pre ili kasnije postaće nepodnošljiv. Odlučivaće brojno stanje i sila. Jugoslavija je propala jer nije umela da se demokratizuje. Mi nismo uspeli da je učinimo demokratskom, već smo morali da se dezintegrišemo u plemena.

Na dlanu

MONITOR:U Crnoj Gori su odmah nakon demisioniranja Đukanovića i Marovića, počela hapšenja. Sve djeluje prilično haotično ili opet kao pripremano duže vrijeme. Kako to tumačite?POPOVIĆ: Ne znam dovoljno o tekućim procesima u Crnoj Gori da bih sebi dozvolio da o njima sudim. Specifičnost Crne Gore je u tome što je vrlo mala zemlja. To s jedne strane znatno olakšava korupcijsko umrežavanje raznih političkih i ekonomskih interesa, koje inače postoji i u drugim zemljama regiona, ali s druge strane čini to umrežavanje i mnogo transparentnijim. Sve je kao na dlanu. Nemoguća je anonimnost koja postoji u velikom i razvijenom društvu. To je dosta nesrećna kombinacija koja stvara ono što vi zovete haosom, tj. spremnošću da se interesi brane i bahatim sredstvima prinude.

To je velika šteta jer upravo u maloj zemlji mnogo je lakše izvršiti korenite promene politike, organizovati privredu i politiku na racionalnim i održivim osnovama.

Klasna svijest

MONITOR: Nedavno su održana dva partijska kongresa u Srbiji, DS i SPS. SPS je u glavni odbor uveo predstavnike LGBT populacije i DS je rutinski odradio nezaobilazni posao. Može li se reformisati SPS,a kolika je opasnost da DS počne da gubi popularnost?
POPOVIĆ: U Srbiji jenjava svaki interes za stranačku politiku. Ovde je stvorena politička klasa koja obuhvata ceo politički spektar i uprkos razlika među strankama u njima preovladava ,,klasna svest” o zajedničkom interesu da se čamac suviše ne klati, jer je svako sebi pronašao mesto koje mu u suštini odgovara i da je vrhovni ,,klasni interes” očuvanje status quo-a. Ta se ,,politička klasa” našla nasuprot čitavog društva koje želi promene. To dovodi do toga da deo populacije postaje ciničan i apatičan prema svakoj politici, postaje njen objekt i žrtva, a drugi deo nastoji da služeći toj klasi (državni aparat, mediji, privrednici) obezbedi sebi manje-više skromni deo kolača.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo