Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐA POPOVIĆ, ADVOKAT : Uklanjanje anahronih kreatura

Objavljeno prije

na

srdja-popovic

Podnošenjem krivičnih prijava u ime Mile i Gordane Đinđić, protiv osoba koje su javno podržale pobunu JSO 2002, advokat Srđa Popović je podsjetio Specijalno tužilaštvo na obećanu istragu o pozadini ubistva Zorana Đinđića.Ovaj potez je dobar primjer za druge koji su obećali ili započeli pa zaboravili istrage za brojne zločine, ratne i postratne.

MONITOR:Do sada pretkrivični postupak za pozadinu ubistva Zorana Đinđića nije dao značajnije rezultate. Kakva su vaša očekivanja?
POPOVIĆ:Prerano bi bilo očekivati neke rezultate. Prijava je podneta 11.novembra, na godišnjicu pobune. U prijavi sam predložio pedesetak pismenih dokaza i saslušanje preko četrdeset svedoka. Ukoliko se postupak ozbiljno vodi normalno bi bilo očekivati da predloženi dokazi stvore potrebu za pribavljanjem daljih dokaza, bilo radi provere već pribavljenih, bilo radi dokazivanja novih činjenica do kojih se u postupku nužno dolazi. Moja su očekivanja, pre svega, da ovaj predmet ima prioritet u radu Specijalnog tužioca. Pobuna je usko povezana sa atentatom. To nije samo moje mišljenje, taj stav izrazio je i ondašnji Specijalni tužilac Jovan Prijić u optužnici za atentat, gde je osnovano ustvrdio da je pobuna bila prvi korak ka atentatu i da je njen uspeh ohrabrio izvršioce da nastave da rade na obaranju Đinđićeve vlade i ,,drugim sredstvima”, to jest snajperom. Recimo, rezultat pobune je bila činjenica da je Đinđićeva vlada izgubila svaku kontrolu na JSO, jer je Đinđić morao pristati da na čelo RDB dovede Milorada Bracanovića, bivšeg oficira obezbeđenja Jedinice. To je imalo za posledicu da su i Jedinica i zemunski klan, dakle buduće ubice, redovno dobijale iz Službe sve relevantne informacije, dok su one premijeru Đinđiću uskraćivane. Takva služba bezbednosti sabotirala je obezbeđenje premijera. Nedavno je u javnosti svedočio šef Đinđićevog obezbeđenja da je Bracanović, posle pokušaja atentata kod hale Limes, 24. februara 2003, dvadeset dana pre atentata odbio njegov zahtev da Služba obezbedi za premijera blindirana kola i pancir. Bracanović je to učinio rečima da je to suvišan izdatak (,,Nije ovo Amerika!”). Prema tome, logično je sumnjati da su lica koja su pomagala pobunu, već samim tim, pomogla i atentat, makar objektivno, a možda i umišljajno, što je moguće utvrditi tek kada bi ova lica konačno jednom bila saslušana.

MONITOR:U intervjuu Danima iz 2001, rekli ste da nas, nakon što su Amerikanci srušili Miloševića, čeka polukolonijalno vrijeme kao posljedica i te američke uloge u njegovom rušenju. Šta to danas znači, politički, privredno?
POPOVIĆ: Kada ste mala zemlja, ekonomski i vojno beznačajna, zemlja kojoj je neprestano potrebna pomoć, morate se pomiriti s tim da će vas pomoć nešto koštati. To je realan pogled na svet u kome živimo. Naravno, možete odlučiti da ,,jedete korenje”, ali ni u tome ne vidim nikakvo ,,dostojanstvo”.

Mi nismo ravnopravni partneri SAD-u, iako će vas o tome kurtoazno uveravati i njihovi i naši diplomati. Američki spoljnopolitički interesi su globalni i Srbija je na listi američkih prioriteta vrlo, vrlo nisko. Mi, iz razloga za koje smo često i sami odgovorni, ne izazivamo neko naročito poštovanje.

Šta to znači politički i privredno? Privredno znači da nam je potrebna pomoć, politički znači da se moramo ponašati kao primaoci pomoći. To ne znači izgubiti samopoštovanje. To samo znači da moramo biti razumni.

MONITOR: Milo Đukanović je ponovo otišao sa vlasti, Ivo Sanader je u austrijskom pritvoru i optužen u Hrvatskoj, Hašim Tači je kompromitovan. Da li se radi o odluci ,,sa strane” da se ovi nacionalni lideri pošalju u istoriju?
POPOVIĆ: Ceo region se teško izvlači iz nasleđa 90-tih i nacionalističke i populističke ideologije. No, život ide dalje i ljudi koji su na toj ideologiji dolazili na vlast postaju svakim danom sve više anahroni. Pored toga, ovo su sve male sredine u kojima je tajne teško trajno sačuvati, one imaju tendenciju da postepeno isplivavaju. Svakako da postoji i interes ,,sa strane” da se sve te anahrone kreature uklone i da na njihovo mesto dođu ljudi sa kojima je malo lakše razumno razgovarati.

MONITOR:Kako vidite ,,fenomen Vikiliks”?Bilo je i poziva da se likvidira Džulijan Asanž. Koliko ono što se tamo moglo pročitati, ali i vidjeti, na primer iz snimka o ubijanju civila u Bagdadu, prikazuje zvaničnu Ameriku, zemlju liberalnog ustava?
POPOVIĆ: U toj situaciji se pojavljuju dva gotovo nezavisna pitanja. Objavljivanje materijala mi se ne čini naročito značajno. U javnost je izbilo nešto što su mnogi upućeni pretpostavljali. Naravno, malo je neprijatno što je obelodanjen sav taj cinizam obično prikriven diplomatskim bontonom. Otkriven je jezik koji je obično licemerno i uz opštu saglasnost unutrašnja stvar svake diplomatije. Malo je naivno sve to zgražavanje.

Sasvim je drugo pitanje reakcije SAD-a. Ne vidim za šta bi Asanž mogao biti optužen. Asanž nije imao nikakvu obaveza da čuva tajnost dokumenata koje je objavio. Za takvo delo mogao bi odgovarati samo onaj kome su one poverene u službi. Čim su te informacije došle do Asanža, one su već dospele u domen javnosti (makako ograničene) i faktički gube svojstvo tajne, te se mogu, kao takve, nekažnjeno širiti kroz tu javnost.

Reakcija SAD-a predstavlja napad na slobodu izražavanja koja je jedna od ključnih vrednosti američkog političkog kreda. To čini SAD malo smešnim u očima sveta.

MONITOR: Pretpostavljam da Vas i kao pravnika zanima slučaj trgovine ljudskim organima. Ovaj slučaj dobija i političku notu?
POPOVIĆ: Nisam čitao Martijev izveštaj i ne znam kakav je kvalitet dokaza na koje se poziva. O tome niko ne govori. To kod mene stvara određenu opreznost, jer prepoznajem jedan način ponašanja koji je na tzv. ,,ovim prostorima” duboko uvrežen: kada mene za nešto optužbe odmah se pozivam na neprikosnovenu ,,pretpostavku nevinosti”, kada je za nešto optužen moj neprijatelj, već na osnovu optužbe se uzima njegova krivica kao nepobitno utvrđena. To je uvreženo u našu pravnu kulturu prema kojoj se celokupno pravo deli na dve vrste prava: ono koje meni koristi (,,dobro pravo”) i ono koje meni šteti (,,loše pravo”). U prvom slučaju smo svi zakleti legalisti, u drugom pravo proglašavamo instrumentom nepravde i opresije. Kleli smo se u presudu Međunarodnog suda pravde u predmetu nezavisnosti Kosova, a kada nam se odluka nije dopala, smesta smo počeli da bacamo drvlje i kamenje na taj sud, kome smo se sami obratili, kao vrhovnom arbitru.

MONITOR: Mi govorimo o izgradnji nacionalnih država, a svet ponovo počinje da nas gleda kao djelove iste cjeline. Tim Džuda se odlučio za ime Jugosfera. Da li nas drugi vide kao sve jedinstveniju interesnu sferu,a mi sami ne?
POPOVIĆ: Uprkos razlika među nama postoje i sličnosti, postoji uzajamno poznavanje, zajednička iskustva, jezička bliskost. S druge strane, postoji i užasno iskustvo ratnih godina, kao i mržnja koju je rat proizveo, jer on nije bio posledica neke prethodne mržnje, već pre njen uzrok. Šta preteže teško je reći, a pogotovo je teško reći kakva će biti dinamika procesa kako se budemo vremenski udaljavali od ratova i s njima povezanih zločina. U tom smislu smatram da je uloga Haškog tribunala mnogo veća nego što bi to iko danas priznao. Rad toga tribunala će doneti odložene rezultate. Iz istorijske perspektive taj rad će biti ocenjen mnogo pozitivnije, naročito u pogledu shvatanja o nepristrasnosti i neutralnosti tog suda. Vremenom ćemo biti prinuđeni da razumemo da je stav toga suda o tim zbivanjima bio ispravniji od naših današnjih navijačkih utisaka i predrasuda.

I danas smatram da je ideja Jugoslavije bila umesna i da je mogla doneti koristi svima. Citiram uvek Desimira Tošića koji je jednom lucidno primetio: ,,Ideja Jugoslavije je bila velika, mi smo bili mali”. Mi smo bili ,,mali” u tom smislu što je naša tradicija bila nedemokratska, a takva je bila i naša svest. Tu, mislim i na ono gotovo potpuno odsustvo pravne svesti, kao sposobnosti da se prihvati ideja pretežnosti prava kao opšteg regulatornog principa na koji svi pristajemo. Posledica je da u takvoj situaciji biva diskreditovana ideja prava, koje je samo po sebi nužni element demokratskog ustrojstva koje nalaže sveopštu ravnopravnost. U takvim okvirima, položaj svake manjine pre ili kasnije postaće nepodnošljiv. Odlučivaće brojno stanje i sila. Jugoslavija je propala jer nije umela da se demokratizuje. Mi nismo uspeli da je učinimo demokratskom, već smo morali da se dezintegrišemo u plemena.

Na dlanu

MONITOR:U Crnoj Gori su odmah nakon demisioniranja Đukanovića i Marovića, počela hapšenja. Sve djeluje prilično haotično ili opet kao pripremano duže vrijeme. Kako to tumačite?POPOVIĆ: Ne znam dovoljno o tekućim procesima u Crnoj Gori da bih sebi dozvolio da o njima sudim. Specifičnost Crne Gore je u tome što je vrlo mala zemlja. To s jedne strane znatno olakšava korupcijsko umrežavanje raznih političkih i ekonomskih interesa, koje inače postoji i u drugim zemljama regiona, ali s druge strane čini to umrežavanje i mnogo transparentnijim. Sve je kao na dlanu. Nemoguća je anonimnost koja postoji u velikom i razvijenom društvu. To je dosta nesrećna kombinacija koja stvara ono što vi zovete haosom, tj. spremnošću da se interesi brane i bahatim sredstvima prinude.

To je velika šteta jer upravo u maloj zemlji mnogo je lakše izvršiti korenite promene politike, organizovati privredu i politiku na racionalnim i održivim osnovama.

Klasna svijest

MONITOR: Nedavno su održana dva partijska kongresa u Srbiji, DS i SPS. SPS je u glavni odbor uveo predstavnike LGBT populacije i DS je rutinski odradio nezaobilazni posao. Može li se reformisati SPS,a kolika je opasnost da DS počne da gubi popularnost?
POPOVIĆ: U Srbiji jenjava svaki interes za stranačku politiku. Ovde je stvorena politička klasa koja obuhvata ceo politički spektar i uprkos razlika među strankama u njima preovladava ,,klasna svest” o zajedničkom interesu da se čamac suviše ne klati, jer je svako sebi pronašao mesto koje mu u suštini odgovara i da je vrhovni ,,klasni interes” očuvanje status quo-a. Ta se ,,politička klasa” našla nasuprot čitavog društva koje želi promene. To dovodi do toga da deo populacije postaje ciničan i apatičan prema svakoj politici, postaje njen objekt i žrtva, a drugi deo nastoji da služeći toj klasi (državni aparat, mediji, privrednici) obezbedi sebi manje-više skromni deo kolača.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo