Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐA POPOVIĆ, ADVOKAT : Uklanjanje anahronih kreatura

Objavljeno prije

na

Podnošenjem krivičnih prijava u ime Mile i Gordane Đinđić, protiv osoba koje su javno podržale pobunu JSO 2002, advokat Srđa Popović je podsjetio Specijalno tužilaštvo na obećanu istragu o pozadini ubistva Zorana Đinđića.Ovaj potez je dobar primjer za druge koji su obećali ili započeli pa zaboravili istrage za brojne zločine, ratne i postratne.

MONITOR:Do sada pretkrivični postupak za pozadinu ubistva Zorana Đinđića nije dao značajnije rezultate. Kakva su vaša očekivanja?
POPOVIĆ:Prerano bi bilo očekivati neke rezultate. Prijava je podneta 11.novembra, na godišnjicu pobune. U prijavi sam predložio pedesetak pismenih dokaza i saslušanje preko četrdeset svedoka. Ukoliko se postupak ozbiljno vodi normalno bi bilo očekivati da predloženi dokazi stvore potrebu za pribavljanjem daljih dokaza, bilo radi provere već pribavljenih, bilo radi dokazivanja novih činjenica do kojih se u postupku nužno dolazi. Moja su očekivanja, pre svega, da ovaj predmet ima prioritet u radu Specijalnog tužioca. Pobuna je usko povezana sa atentatom. To nije samo moje mišljenje, taj stav izrazio je i ondašnji Specijalni tužilac Jovan Prijić u optužnici za atentat, gde je osnovano ustvrdio da je pobuna bila prvi korak ka atentatu i da je njen uspeh ohrabrio izvršioce da nastave da rade na obaranju Đinđićeve vlade i ,,drugim sredstvima”, to jest snajperom. Recimo, rezultat pobune je bila činjenica da je Đinđićeva vlada izgubila svaku kontrolu na JSO, jer je Đinđić morao pristati da na čelo RDB dovede Milorada Bracanovića, bivšeg oficira obezbeđenja Jedinice. To je imalo za posledicu da su i Jedinica i zemunski klan, dakle buduće ubice, redovno dobijale iz Službe sve relevantne informacije, dok su one premijeru Đinđiću uskraćivane. Takva služba bezbednosti sabotirala je obezbeđenje premijera. Nedavno je u javnosti svedočio šef Đinđićevog obezbeđenja da je Bracanović, posle pokušaja atentata kod hale Limes, 24. februara 2003, dvadeset dana pre atentata odbio njegov zahtev da Služba obezbedi za premijera blindirana kola i pancir. Bracanović je to učinio rečima da je to suvišan izdatak (,,Nije ovo Amerika!”). Prema tome, logično je sumnjati da su lica koja su pomagala pobunu, već samim tim, pomogla i atentat, makar objektivno, a možda i umišljajno, što je moguće utvrditi tek kada bi ova lica konačno jednom bila saslušana.

MONITOR:U intervjuu Danima iz 2001, rekli ste da nas, nakon što su Amerikanci srušili Miloševića, čeka polukolonijalno vrijeme kao posljedica i te američke uloge u njegovom rušenju. Šta to danas znači, politički, privredno?
POPOVIĆ: Kada ste mala zemlja, ekonomski i vojno beznačajna, zemlja kojoj je neprestano potrebna pomoć, morate se pomiriti s tim da će vas pomoć nešto koštati. To je realan pogled na svet u kome živimo. Naravno, možete odlučiti da ,,jedete korenje”, ali ni u tome ne vidim nikakvo ,,dostojanstvo”.

Mi nismo ravnopravni partneri SAD-u, iako će vas o tome kurtoazno uveravati i njihovi i naši diplomati. Američki spoljnopolitički interesi su globalni i Srbija je na listi američkih prioriteta vrlo, vrlo nisko. Mi, iz razloga za koje smo često i sami odgovorni, ne izazivamo neko naročito poštovanje.

Šta to znači politički i privredno? Privredno znači da nam je potrebna pomoć, politički znači da se moramo ponašati kao primaoci pomoći. To ne znači izgubiti samopoštovanje. To samo znači da moramo biti razumni.

MONITOR: Milo Đukanović je ponovo otišao sa vlasti, Ivo Sanader je u austrijskom pritvoru i optužen u Hrvatskoj, Hašim Tači je kompromitovan. Da li se radi o odluci ,,sa strane” da se ovi nacionalni lideri pošalju u istoriju?
POPOVIĆ: Ceo region se teško izvlači iz nasleđa 90-tih i nacionalističke i populističke ideologije. No, život ide dalje i ljudi koji su na toj ideologiji dolazili na vlast postaju svakim danom sve više anahroni. Pored toga, ovo su sve male sredine u kojima je tajne teško trajno sačuvati, one imaju tendenciju da postepeno isplivavaju. Svakako da postoji i interes ,,sa strane” da se sve te anahrone kreature uklone i da na njihovo mesto dođu ljudi sa kojima je malo lakše razumno razgovarati.

MONITOR:Kako vidite ,,fenomen Vikiliks”?Bilo je i poziva da se likvidira Džulijan Asanž. Koliko ono što se tamo moglo pročitati, ali i vidjeti, na primer iz snimka o ubijanju civila u Bagdadu, prikazuje zvaničnu Ameriku, zemlju liberalnog ustava?
POPOVIĆ: U toj situaciji se pojavljuju dva gotovo nezavisna pitanja. Objavljivanje materijala mi se ne čini naročito značajno. U javnost je izbilo nešto što su mnogi upućeni pretpostavljali. Naravno, malo je neprijatno što je obelodanjen sav taj cinizam obično prikriven diplomatskim bontonom. Otkriven je jezik koji je obično licemerno i uz opštu saglasnost unutrašnja stvar svake diplomatije. Malo je naivno sve to zgražavanje.

Sasvim je drugo pitanje reakcije SAD-a. Ne vidim za šta bi Asanž mogao biti optužen. Asanž nije imao nikakvu obaveza da čuva tajnost dokumenata koje je objavio. Za takvo delo mogao bi odgovarati samo onaj kome su one poverene u službi. Čim su te informacije došle do Asanža, one su već dospele u domen javnosti (makako ograničene) i faktički gube svojstvo tajne, te se mogu, kao takve, nekažnjeno širiti kroz tu javnost.

Reakcija SAD-a predstavlja napad na slobodu izražavanja koja je jedna od ključnih vrednosti američkog političkog kreda. To čini SAD malo smešnim u očima sveta.

MONITOR: Pretpostavljam da Vas i kao pravnika zanima slučaj trgovine ljudskim organima. Ovaj slučaj dobija i političku notu?
POPOVIĆ: Nisam čitao Martijev izveštaj i ne znam kakav je kvalitet dokaza na koje se poziva. O tome niko ne govori. To kod mene stvara određenu opreznost, jer prepoznajem jedan način ponašanja koji je na tzv. ,,ovim prostorima” duboko uvrežen: kada mene za nešto optužbe odmah se pozivam na neprikosnovenu ,,pretpostavku nevinosti”, kada je za nešto optužen moj neprijatelj, već na osnovu optužbe se uzima njegova krivica kao nepobitno utvrđena. To je uvreženo u našu pravnu kulturu prema kojoj se celokupno pravo deli na dve vrste prava: ono koje meni koristi (,,dobro pravo”) i ono koje meni šteti (,,loše pravo”). U prvom slučaju smo svi zakleti legalisti, u drugom pravo proglašavamo instrumentom nepravde i opresije. Kleli smo se u presudu Međunarodnog suda pravde u predmetu nezavisnosti Kosova, a kada nam se odluka nije dopala, smesta smo počeli da bacamo drvlje i kamenje na taj sud, kome smo se sami obratili, kao vrhovnom arbitru.

MONITOR: Mi govorimo o izgradnji nacionalnih država, a svet ponovo počinje da nas gleda kao djelove iste cjeline. Tim Džuda se odlučio za ime Jugosfera. Da li nas drugi vide kao sve jedinstveniju interesnu sferu,a mi sami ne?
POPOVIĆ: Uprkos razlika među nama postoje i sličnosti, postoji uzajamno poznavanje, zajednička iskustva, jezička bliskost. S druge strane, postoji i užasno iskustvo ratnih godina, kao i mržnja koju je rat proizveo, jer on nije bio posledica neke prethodne mržnje, već pre njen uzrok. Šta preteže teško je reći, a pogotovo je teško reći kakva će biti dinamika procesa kako se budemo vremenski udaljavali od ratova i s njima povezanih zločina. U tom smislu smatram da je uloga Haškog tribunala mnogo veća nego što bi to iko danas priznao. Rad toga tribunala će doneti odložene rezultate. Iz istorijske perspektive taj rad će biti ocenjen mnogo pozitivnije, naročito u pogledu shvatanja o nepristrasnosti i neutralnosti tog suda. Vremenom ćemo biti prinuđeni da razumemo da je stav toga suda o tim zbivanjima bio ispravniji od naših današnjih navijačkih utisaka i predrasuda.

I danas smatram da je ideja Jugoslavije bila umesna i da je mogla doneti koristi svima. Citiram uvek Desimira Tošića koji je jednom lucidno primetio: ,,Ideja Jugoslavije je bila velika, mi smo bili mali”. Mi smo bili ,,mali” u tom smislu što je naša tradicija bila nedemokratska, a takva je bila i naša svest. Tu, mislim i na ono gotovo potpuno odsustvo pravne svesti, kao sposobnosti da se prihvati ideja pretežnosti prava kao opšteg regulatornog principa na koji svi pristajemo. Posledica je da u takvoj situaciji biva diskreditovana ideja prava, koje je samo po sebi nužni element demokratskog ustrojstva koje nalaže sveopštu ravnopravnost. U takvim okvirima, položaj svake manjine pre ili kasnije postaće nepodnošljiv. Odlučivaće brojno stanje i sila. Jugoslavija je propala jer nije umela da se demokratizuje. Mi nismo uspeli da je učinimo demokratskom, već smo morali da se dezintegrišemo u plemena.

Na dlanu

MONITOR:U Crnoj Gori su odmah nakon demisioniranja Đukanovića i Marovića, počela hapšenja. Sve djeluje prilično haotično ili opet kao pripremano duže vrijeme. Kako to tumačite?POPOVIĆ: Ne znam dovoljno o tekućim procesima u Crnoj Gori da bih sebi dozvolio da o njima sudim. Specifičnost Crne Gore je u tome što je vrlo mala zemlja. To s jedne strane znatno olakšava korupcijsko umrežavanje raznih političkih i ekonomskih interesa, koje inače postoji i u drugim zemljama regiona, ali s druge strane čini to umrežavanje i mnogo transparentnijim. Sve je kao na dlanu. Nemoguća je anonimnost koja postoji u velikom i razvijenom društvu. To je dosta nesrećna kombinacija koja stvara ono što vi zovete haosom, tj. spremnošću da se interesi brane i bahatim sredstvima prinude.

To je velika šteta jer upravo u maloj zemlji mnogo je lakše izvršiti korenite promene politike, organizovati privredu i politiku na racionalnim i održivim osnovama.

Klasna svijest

MONITOR: Nedavno su održana dva partijska kongresa u Srbiji, DS i SPS. SPS je u glavni odbor uveo predstavnike LGBT populacije i DS je rutinski odradio nezaobilazni posao. Može li se reformisati SPS,a kolika je opasnost da DS počne da gubi popularnost?
POPOVIĆ: U Srbiji jenjava svaki interes za stranačku politiku. Ovde je stvorena politička klasa koja obuhvata ceo politički spektar i uprkos razlika među strankama u njima preovladava ,,klasna svest” o zajedničkom interesu da se čamac suviše ne klati, jer je svako sebi pronašao mesto koje mu u suštini odgovara i da je vrhovni ,,klasni interes” očuvanje status quo-a. Ta se ,,politička klasa” našla nasuprot čitavog društva koje želi promene. To dovodi do toga da deo populacije postaje ciničan i apatičan prema svakoj politici, postaje njen objekt i žrtva, a drugi deo nastoji da služeći toj klasi (državni aparat, mediji, privrednici) obezbedi sebi manje-više skromni deo kolača.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo