Povežite se sa nama

INTERVJU

MILENKO POPOVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA MEDITERAN: Vlast preko daljinskog upravljača

Objavljeno prije

na

milenko-popovic

„Ovde bi, čini se, bilo umesno podsetiti na latinsku poslovicu koja kaže: Drugi, nikad prvi. Lukšić jeste obrazovan ekonomista, pristojan čovek i prijatno lice na našoj političkoj sceni. Ono što ga čini „drugim” čovekom je činjenica da je njegova stvarna moć kao i njegova „održivost” vezana isključivo za Mila Đukaovića”, kaže za Monitor profesor Milenko Popović komentarišući najave da će Igor Lukšić zamijeniti Mila Đukanovića na mjestu predsjednika Vlade.

POPOVIĆ: On nije etabliran i nema druge jake veze u, inače heterogenom, DPS-u, pa je upravo zato odabran kao pogodan agent za potpunu kontrolu vlasti od strane Đukanovića, čak i sada kada se povukao sa mesta premijera.

Đukanović je, opet, zbog silnih nepočinstava učinjenih za svojih mandata i zbog računa koji bi mu se zbog toga mogli ispostaviti, osuđen na doživotnu, „vampisrku” vlast. Ako se, pak, desi da širenje virusa Sanader poprimi regionalne razmere, u tom bi slučaju Đukanovićev remote controler mogao otkazati, posebno imajući u vidu da Lukšić nije čovek za kojim se vuku repovi korupcije, kriminala i slično. To bi mogao biti jedini konkretan doprinos Lukšića razvoju Crne Gore, jer bi se nakon toga vrlo lako moglo desiti da izgubi poziciju koju ima u vlasti i da se povuče u mirne vode profesure.

Da li će se ovo desiti ponajviše zavisi od politike EU i, posebno, SAD, koje su do sada snažno podržavale aktuelnu crnogorsku vlast uprkos njenoj kriminogenoj prirodi.

MONITOR: Da li novo kadrovsko rješenje za predsjednika vlade vidite kao nešto što bi moglo imati ozbiljniji uticaj na našu ekonomiju?
POPOVIĆ: I pored toga što je iznikao na valu tzv. neoliberalne škole mišljenja, Lukšić je pragmatista, pa bi verovatno bio spreman da prihvati i, tako potrebnu, aktivnu industrijsku politiku države ukoliko ova daje rezultate vidljive u toku četvorogodišnjeg mandata. Problem je u tome što bi za zaustavljanje negativnih razvojnih tendencija i saniranje ogromnih šteta koje su stvorene u prethodne dve decenije bilo potrebno mnogo više od jednog mandata. Od tri stuba aktivne industrijske politike, kako je ja vidim, jedino uklanjanje energetskih i infrastrukturnih barijera može dati izvesne brze rezultate. Otuda ova silna žurba sa elektranama na Morači, sa izgradnjom auto puta i slično. Sve ostale, mnogo važnije, mere bi mogle biti zanemarene.

MONITOR: Koliko su naši problemi posljedica personalnih rješenja a koliko sistemskih i institucionalnih nedostataka?
POPOVIĆ: Naši problemi su pre svega posledica sistemskih nedostataka koji su neminovno generirali i odgovarajuća personalna rešenja. Sa ovom političkom i društvenom elitom vam ni dobra personalna rešenja ne mogu biti od velike pomoći. Potrebna je temeljita društvena promena. Podsećam da za ovu našu političku elitu trebamo da zahvalimo komunističkom „majstorskom rešetu” koje ju je „isijalo”. Isti je to network, što bi rekli sociolozi, koji je i pre AB revolucije bio na delu, s tim što je u novonastalim okolnostima mutirao do svog pravog nasilničkog lica.

MONITOR: Upravo je, u izdanju dnevnika Vijesti, iz štampe izašla vaša knjiga Privredni rast Crne Gore. Naslovu nedostaje „i razvoj”. Zašto?
POPOVIĆ: Privredni razvoj je mnogo kompleksnija stvar od privrednog rasta. Ipak je u poslednjih dvadesetak godina učinjen ogroman napor da se ovaj jaz između dve ekonomske discipline smanji.

U ovoj knjizi sam pokušao, koliko to naša siromašna statistika dozvoljava, da od skora obogaćenu teoriju rasta primenim na crnogorski slučaj, tj. na iskustvo naše ekonomije u poslednje dve dekade. Kao i u ostalim slučajevima koji su testirani i crnogorski je slučaj pokazao da prosti recepti Vašingtonskog konsenzusa, čije je čedo neoliberalna ideologija, predstavljaju veliko pojednostavljivanje ekonomske stvarnosti. Posebno se pokazalo pogubnim verovanje da tržište može rešiti sve probleme alokacije resursa i privrednog rasta i razvoja.

MONITOR: Tržište, nije svemoćno kao što smo, umalo, povjerovali?
POPOVIĆ: Upravo tako. U crnogorskom slučaju postoje tri ključna ograničenja koje tržište ne može rešiti. Prvo, usled nedostatka nacionalnog inovacionog sistema, nizak je apsorpcioni kapacitet na strani privrednih investicija. Drugo, tržište kod nas nije u stanju da reši problem koordinacije nekih komplementarnih delatnosti, usled čega imamo problema u razvoju i kompletiranju energetsko-metalskog kompleksa, agrokompleksa i kompleksa građevinarstva. Konačno, tržište ne može rešiti ni problem razvoja infrastrukture.

Ignorisanje prva dva ograničenja, koje karakteriše našu razvojnu politiku u poslednje dve dekade, stvorilo je, s jedne strane, model rasta u kojem su strane direktne investicije jedina mašina rasta, i s druge strane, situaciju u kojoj je došlo do retardacije i razaranja domaćih sektora ekonomije. Ovo je za sobom povuklo čitav niz drugih problema poput trgovinskog deficita, slabog zapošljavanja, daljeg slabljenja penzionog sistema, razaranja metalskog kompleksa i slično.

MONITOR: U knjizi ukazujete na zabrinjavajuće mali uticaj znanja na rast BDP u Crnoj Gori?
POPOVIĆ: Još od pedesetih godina prošlog veka se zna da se akumulacijom znanja, tj. obrazovanjem i tehničkim progresom, objašnjava oko 40 do 50 odsto dugoročnog rasta BDP-a, dok se zapošljavanjem i akumulacijom kapitala objašnjava ostatak tog rasta. Činjenica da se u nas napretkom znanja objašnjava tek oko šest odsto rasta BDP-a predstavlja prvorazredni paradoks. Ovo je tim čudnije kada se zna da je sklonost ka obrazovanju kod nas neobično visoka i da je obrazovna struktura naših zaposlenih sasvim solidna. Ovo zato što i unapređenje kvaliteta fizičkog kapitala u krajnjoj liniji zavisi od obrazovanja.

Ispada da je, uprkos činjenici da visoka sklonost ka obrazovanju predstavlja jednu od naših ključnih komparativnih prednosti, naš sistem generirao i slab kvalitet obrazovanja i razvoj delatnosti koje se ne zasnivaju na obrazovanju i znanju uopšte. Sve to je posledica okolnosti da je prepuštanje alokacije resursa isključivo tržišnoj arbitraži vodilo, s jedne strane, razvoju zasnovanom isključivo na stranim direktnim investicijama koje su, pak, gurale napred samo razvoj turizma, nekretnina i građevinarstva, tj. razvoj grana kod kojih je uticaj znanja zanemarljiv. S druge strane, tržišna arbitraža je vodila razaranju nekih drugih, u pogledu uticaja znanja, važnijih delatnosti, za čiji je dalji razvoj scena postavljena krajem osamdesetih godina prošlog veka.

MONITOR: Kažete da će strane investicije imati sve manji uticaj na privredni rast Crne Gore, pokazujete da znanje u izuzetno maloj mjeri utiče na ovdašnje ekonomske tokove. Kako nam se onda može pomoći?
POPOVIĆ: Manje oslanjanje na strane direktne investicije je i realnost ali i moja preporuka. Realnost je da će oslanjanje na strane direktne investicije u budućnosti biti manje izvodljivo, kako zbog produženog dejstva krize, tako i zbog činjenice da smo najveći deo porodičnog blaga već rasprodali. Kada o ovome govorim kao o preporuci, daleko od toga da mislim da strane investicije treba obeshrabriti.

Naprotiv, treba ih i dalje ohrabrivati, ali pre svega greenfield investicije, po mogućstvu, u visoke tehnologije, a sve manje kroz prodaju preostalih preduzeća i prirodnog bogatstva. Što je još važnije, moramo razviti aktivnu industrijsku politiku koja će omogućiti razvoj domaćih sektora ekonomije sa višim nivoom dodate vrednosti, većim sadržajem znanja i većim zapošljavanjem radne snage.

Ja vidim tri stuba te aktivne industrijske politike. Prvi je izgradnja nacionalnog inovacionog sistema koji bi, kroz generiranje novih poslovnih ideja, povećao apsorpcioni kapacitet na strani privrednih investicija. Drugi stub se odnosi na koordiniranje komplementarnih delatnosti, što bi trebalo da dovede do kompletiranja energetsko-metalskog kompleksa, agrokompleksa i građevinskog kompleksa. Konačno, treći stub čine infrastrukturne i kapitalne investicije, o čijoj važnosti imamo društveni konsenzus, ali imamo velike probleme oko načina na koji smo pristupili ovom poslu.

MONITOR: Otkuda ta sporenja vezana za velike infrastrukturne projekte?
POPOVIĆ: Smatram da je od presudne važnosti realizovati energetske i infrastrukturne projekte i, time, ukloniti neke naše važne razvojne barijere. Nažalost, način na koji se pristupilo ovim poslovima je katastrofalan. Tu pre svega mislim na nedostatak važne tehničke i druge dokumentacije koja bi nam omogućila da ustanovimo tačne dugoročne društvene efekte ovih projekata s aspekta javnog interesa Crne Gore.

Činjenica da se, na primer, u tenderskim ponudama za auto put krećemo od 2,9 do 3,9 milijardi eura, te da prvobitna procena troškova iznosi samo 1,9 milijardi. To pokazuje da mi, usled nedostatka glavnog projekta, ne raspolažemo ni približnom informacijom o ceni gradnje puta. Pošto ni potencijalni izvođači ne raspolažu sličnom informacijom, prirodno je da oni ove neizvesnosti ugrađuju u cenu projekta.

Kod elektrana na Morači, s druge strane, ne raspolažemo ni troškovima ni koristima za građane Crne Gore. Sve to će neminovno voditi daljem kumuliranju šteta iako na kratak rok treba, po definiciji, da doprinese povećanju BDP-a i, što je za Vladu od presudnog značaja, poboljšanju budžetske pozicije. Isti kratkoročni rezultati bi se, međutim, postigli i izgradnjom piramida u dolini Zete, a, nažalost, isti bi bili i dugoročni efekti.

MONITOR: Slučaj Prva banka ulazi u treću godinu. Željezara će se, izgleda, privatizovati i po četvrti put. KAP je nakon privatizacije ponovo značajnim dijelom vraćen u državno vlasništvo. Zašto nam se isti problemi stalno vraćaju?POPOVIĆ: Ovo što ste pomenuli predstavlja samo deo kumuliranih šteta koje je dosadašnja ekonomska politika stvorila. Biće tu još šteta. Neke od njih su već napravljene ali se još nisu snažno ispoljile. Druge će se, mašala, pojaviti ako se prihvati sa otpočetim modelom gazdovanja energetskim i drugim prirodnim resursima. Upravo zato zaustavljanje lošeg i štetnog projekta izgradnje hidroelektrana na Morači ima mnogo šire značenje od same zaštite Morače.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo