INTERVJU
MILENKO POPOVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA MEDITERAN: Vlast preko daljinskog upravljača

Objavljeno prije
14 godinana
Objavio:
Monitor online
„Ovde bi, čini se, bilo umesno podsetiti na latinsku poslovicu koja kaže: Drugi, nikad prvi. Lukšić jeste obrazovan ekonomista, pristojan čovek i prijatno lice na našoj političkoj sceni. Ono što ga čini „drugim” čovekom je činjenica da je njegova stvarna moć kao i njegova „održivost” vezana isključivo za Mila Đukaovića”, kaže za Monitor profesor Milenko Popović komentarišući najave da će Igor Lukšić zamijeniti Mila Đukanovića na mjestu predsjednika Vlade.
POPOVIĆ: On nije etabliran i nema druge jake veze u, inače heterogenom, DPS-u, pa je upravo zato odabran kao pogodan agent za potpunu kontrolu vlasti od strane Đukanovića, čak i sada kada se povukao sa mesta premijera.
Đukanović je, opet, zbog silnih nepočinstava učinjenih za svojih mandata i zbog računa koji bi mu se zbog toga mogli ispostaviti, osuđen na doživotnu, „vampisrku” vlast. Ako se, pak, desi da širenje virusa Sanader poprimi regionalne razmere, u tom bi slučaju Đukanovićev remote controler mogao otkazati, posebno imajući u vidu da Lukšić nije čovek za kojim se vuku repovi korupcije, kriminala i slično. To bi mogao biti jedini konkretan doprinos Lukšića razvoju Crne Gore, jer bi se nakon toga vrlo lako moglo desiti da izgubi poziciju koju ima u vlasti i da se povuče u mirne vode profesure.
Da li će se ovo desiti ponajviše zavisi od politike EU i, posebno, SAD, koje su do sada snažno podržavale aktuelnu crnogorsku vlast uprkos njenoj kriminogenoj prirodi.
MONITOR: Da li novo kadrovsko rješenje za predsjednika vlade vidite kao nešto što bi moglo imati ozbiljniji uticaj na našu ekonomiju?
POPOVIĆ: I pored toga što je iznikao na valu tzv. neoliberalne škole mišljenja, Lukšić je pragmatista, pa bi verovatno bio spreman da prihvati i, tako potrebnu, aktivnu industrijsku politiku države ukoliko ova daje rezultate vidljive u toku četvorogodišnjeg mandata. Problem je u tome što bi za zaustavljanje negativnih razvojnih tendencija i saniranje ogromnih šteta koje su stvorene u prethodne dve decenije bilo potrebno mnogo više od jednog mandata. Od tri stuba aktivne industrijske politike, kako je ja vidim, jedino uklanjanje energetskih i infrastrukturnih barijera može dati izvesne brze rezultate. Otuda ova silna žurba sa elektranama na Morači, sa izgradnjom auto puta i slično. Sve ostale, mnogo važnije, mere bi mogle biti zanemarene.
MONITOR: Koliko su naši problemi posljedica personalnih rješenja a koliko sistemskih i institucionalnih nedostataka?
POPOVIĆ: Naši problemi su pre svega posledica sistemskih nedostataka koji su neminovno generirali i odgovarajuća personalna rešenja. Sa ovom političkom i društvenom elitom vam ni dobra personalna rešenja ne mogu biti od velike pomoći. Potrebna je temeljita društvena promena. Podsećam da za ovu našu političku elitu trebamo da zahvalimo komunističkom „majstorskom rešetu” koje ju je „isijalo”. Isti je to network, što bi rekli sociolozi, koji je i pre AB revolucije bio na delu, s tim što je u novonastalim okolnostima mutirao do svog pravog nasilničkog lica.
MONITOR: Upravo je, u izdanju dnevnika Vijesti, iz štampe izašla vaša knjiga Privredni rast Crne Gore. Naslovu nedostaje „i razvoj”. Zašto?
POPOVIĆ: Privredni razvoj je mnogo kompleksnija stvar od privrednog rasta. Ipak je u poslednjih dvadesetak godina učinjen ogroman napor da se ovaj jaz između dve ekonomske discipline smanji.
U ovoj knjizi sam pokušao, koliko to naša siromašna statistika dozvoljava, da od skora obogaćenu teoriju rasta primenim na crnogorski slučaj, tj. na iskustvo naše ekonomije u poslednje dve dekade. Kao i u ostalim slučajevima koji su testirani i crnogorski je slučaj pokazao da prosti recepti Vašingtonskog konsenzusa, čije je čedo neoliberalna ideologija, predstavljaju veliko pojednostavljivanje ekonomske stvarnosti. Posebno se pokazalo pogubnim verovanje da tržište može rešiti sve probleme alokacije resursa i privrednog rasta i razvoja.
MONITOR: Tržište, nije svemoćno kao što smo, umalo, povjerovali?
POPOVIĆ: Upravo tako. U crnogorskom slučaju postoje tri ključna ograničenja koje tržište ne može rešiti. Prvo, usled nedostatka nacionalnog inovacionog sistema, nizak je apsorpcioni kapacitet na strani privrednih investicija. Drugo, tržište kod nas nije u stanju da reši problem koordinacije nekih komplementarnih delatnosti, usled čega imamo problema u razvoju i kompletiranju energetsko-metalskog kompleksa, agrokompleksa i kompleksa građevinarstva. Konačno, tržište ne može rešiti ni problem razvoja infrastrukture.
Ignorisanje prva dva ograničenja, koje karakteriše našu razvojnu politiku u poslednje dve dekade, stvorilo je, s jedne strane, model rasta u kojem su strane direktne investicije jedina mašina rasta, i s druge strane, situaciju u kojoj je došlo do retardacije i razaranja domaćih sektora ekonomije. Ovo je za sobom povuklo čitav niz drugih problema poput trgovinskog deficita, slabog zapošljavanja, daljeg slabljenja penzionog sistema, razaranja metalskog kompleksa i slično.
MONITOR: U knjizi ukazujete na zabrinjavajuće mali uticaj znanja na rast BDP u Crnoj Gori?
POPOVIĆ: Još od pedesetih godina prošlog veka se zna da se akumulacijom znanja, tj. obrazovanjem i tehničkim progresom, objašnjava oko 40 do 50 odsto dugoročnog rasta BDP-a, dok se zapošljavanjem i akumulacijom kapitala objašnjava ostatak tog rasta. Činjenica da se u nas napretkom znanja objašnjava tek oko šest odsto rasta BDP-a predstavlja prvorazredni paradoks. Ovo je tim čudnije kada se zna da je sklonost ka obrazovanju kod nas neobično visoka i da je obrazovna struktura naših zaposlenih sasvim solidna. Ovo zato što i unapređenje kvaliteta fizičkog kapitala u krajnjoj liniji zavisi od obrazovanja.
Ispada da je, uprkos činjenici da visoka sklonost ka obrazovanju predstavlja jednu od naših ključnih komparativnih prednosti, naš sistem generirao i slab kvalitet obrazovanja i razvoj delatnosti koje se ne zasnivaju na obrazovanju i znanju uopšte. Sve to je posledica okolnosti da je prepuštanje alokacije resursa isključivo tržišnoj arbitraži vodilo, s jedne strane, razvoju zasnovanom isključivo na stranim direktnim investicijama koje su, pak, gurale napred samo razvoj turizma, nekretnina i građevinarstva, tj. razvoj grana kod kojih je uticaj znanja zanemarljiv. S druge strane, tržišna arbitraža je vodila razaranju nekih drugih, u pogledu uticaja znanja, važnijih delatnosti, za čiji je dalji razvoj scena postavljena krajem osamdesetih godina prošlog veka.
MONITOR: Kažete da će strane investicije imati sve manji uticaj na privredni rast Crne Gore, pokazujete da znanje u izuzetno maloj mjeri utiče na ovdašnje ekonomske tokove. Kako nam se onda može pomoći?
POPOVIĆ: Manje oslanjanje na strane direktne investicije je i realnost ali i moja preporuka. Realnost je da će oslanjanje na strane direktne investicije u budućnosti biti manje izvodljivo, kako zbog produženog dejstva krize, tako i zbog činjenice da smo najveći deo porodičnog blaga već rasprodali. Kada o ovome govorim kao o preporuci, daleko od toga da mislim da strane investicije treba obeshrabriti.
Naprotiv, treba ih i dalje ohrabrivati, ali pre svega greenfield investicije, po mogućstvu, u visoke tehnologije, a sve manje kroz prodaju preostalih preduzeća i prirodnog bogatstva. Što je još važnije, moramo razviti aktivnu industrijsku politiku koja će omogućiti razvoj domaćih sektora ekonomije sa višim nivoom dodate vrednosti, većim sadržajem znanja i većim zapošljavanjem radne snage.
Ja vidim tri stuba te aktivne industrijske politike. Prvi je izgradnja nacionalnog inovacionog sistema koji bi, kroz generiranje novih poslovnih ideja, povećao apsorpcioni kapacitet na strani privrednih investicija. Drugi stub se odnosi na koordiniranje komplementarnih delatnosti, što bi trebalo da dovede do kompletiranja energetsko-metalskog kompleksa, agrokompleksa i građevinskog kompleksa. Konačno, treći stub čine infrastrukturne i kapitalne investicije, o čijoj važnosti imamo društveni konsenzus, ali imamo velike probleme oko načina na koji smo pristupili ovom poslu.
MONITOR: Otkuda ta sporenja vezana za velike infrastrukturne projekte?
POPOVIĆ: Smatram da je od presudne važnosti realizovati energetske i infrastrukturne projekte i, time, ukloniti neke naše važne razvojne barijere. Nažalost, način na koji se pristupilo ovim poslovima je katastrofalan. Tu pre svega mislim na nedostatak važne tehničke i druge dokumentacije koja bi nam omogućila da ustanovimo tačne dugoročne društvene efekte ovih projekata s aspekta javnog interesa Crne Gore.
Činjenica da se, na primer, u tenderskim ponudama za auto put krećemo od 2,9 do 3,9 milijardi eura, te da prvobitna procena troškova iznosi samo 1,9 milijardi. To pokazuje da mi, usled nedostatka glavnog projekta, ne raspolažemo ni približnom informacijom o ceni gradnje puta. Pošto ni potencijalni izvođači ne raspolažu sličnom informacijom, prirodno je da oni ove neizvesnosti ugrađuju u cenu projekta.
Kod elektrana na Morači, s druge strane, ne raspolažemo ni troškovima ni koristima za građane Crne Gore. Sve to će neminovno voditi daljem kumuliranju šteta iako na kratak rok treba, po definiciji, da doprinese povećanju BDP-a i, što je za Vladu od presudnog značaja, poboljšanju budžetske pozicije. Isti kratkoročni rezultati bi se, međutim, postigli i izgradnjom piramida u dolini Zete, a, nažalost, isti bi bili i dugoročni efekti.
MONITOR: Slučaj Prva banka ulazi u treću godinu. Željezara će se, izgleda, privatizovati i po četvrti put. KAP je nakon privatizacije ponovo značajnim dijelom vraćen u državno vlasništvo. Zašto nam se isti problemi stalno vraćaju?POPOVIĆ: Ovo što ste pomenuli predstavlja samo deo kumuliranih šteta koje je dosadašnja ekonomska politika stvorila. Biće tu još šteta. Neke od njih su već napravljene ali se još nisu snažno ispoljile. Druge će se, mašala, pojaviti ako se prihvati sa otpočetim modelom gazdovanja energetskim i drugim prirodnim resursima. Upravo zato zaustavljanje lošeg i štetnog projekta izgradnje hidroelektrana na Morači ima mnogo šire značenje od same zaštite Morače.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
INTERVJU
STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije
4 danana
7 Februara, 2025
Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje
MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?
ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.
A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.
MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li je ovo rješenje ili početak još dublje krize?
ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.
Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije
4 danana
7 Februara, 2025
Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam
MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?
JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.
MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?
JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto. Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije
2 sedmicena
31 Januara, 2025
Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…
MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo śutra?
MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.
Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.
Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.
MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.
MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…
MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.
MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to, bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.
A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.
Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.
MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.
MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.
MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo śutra.
MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.
Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.
MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?
MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.
Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.
MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?
MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.
Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je – ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.
Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.
Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.
I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.
MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?
MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 4 dana
Povratak onoga koji nije ni otišao
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Paralelni univerzumi
Milena Perović
-
DANAS, SJUTRA / prije 3 sedmice
Ovi i oni
Zoran Radulović
-
DUHANKESA / prije 3 sedmice
Cilj anti-estetske hirurgije jezika
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 4 sedmice
Voz
Milena Perović

Novi broj


TEOFIL PANČIĆ: Život kao legat borbe za ličnu i opšteljudsku slobodu

OPOZICIJA NA PAUZI, BUDŽET SE USVAJA, DPS SE VRATIO U BUDVU: Ljepota poroka

SUMRAK CRNOGORSKIH INTERESA U AMERICI: Šetnja na Molitveni, umjesto ozbiljne diplomatije
Izdvajamo
-
Izdvojeno3 sedmice
PROSTORNI PLAN: Podgorica dobija 18 novih vjerskih objekata
-
Izdvojeno3 sedmice
DRŽAVNA KASA I POLITIČKE IGRE: Budžet za potkusurivanje
-
DRUŠTVO4 sedmice
SUSPENZIJE I ZAPOŠLJAVANJA U POLICIJI: Netransparentno kadrovanje
-
FOKUS3 sedmice
BLOKADA PARLAMENTA I USTAVNI SUD: Čega se to plaši Đukanović?
-
Izdvojeno3 sedmice
BEZ POMIRENJA POLITIČKIH RIVALA U BUDVI: Je li na pomolu prinudna uprava
-
Izdvojeno4 sedmice
PREKID VATRE NA BLISKOM ISTOKU: Ima li mira za Gazu?
-
INTERVJU4 sedmice
DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Kod nas se nije desila promjena, nego zamjena vlasti
-
HORIZONTI3 sedmice
SPC I (NE)BAVLJENJE POLITIKOM: Zemaljsko je važnije carstvo