Povežite se sa nama

INTERVJU

MILENKO POPOVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA MEDITERAN: Vlast preko daljinskog upravljača

Objavljeno prije

na

„Ovde bi, čini se, bilo umesno podsetiti na latinsku poslovicu koja kaže: Drugi, nikad prvi. Lukšić jeste obrazovan ekonomista, pristojan čovek i prijatno lice na našoj političkoj sceni. Ono što ga čini „drugim” čovekom je činjenica da je njegova stvarna moć kao i njegova „održivost” vezana isključivo za Mila Đukaovića”, kaže za Monitor profesor Milenko Popović komentarišući najave da će Igor Lukšić zamijeniti Mila Đukanovića na mjestu predsjednika Vlade.

POPOVIĆ: On nije etabliran i nema druge jake veze u, inače heterogenom, DPS-u, pa je upravo zato odabran kao pogodan agent za potpunu kontrolu vlasti od strane Đukanovića, čak i sada kada se povukao sa mesta premijera.

Đukanović je, opet, zbog silnih nepočinstava učinjenih za svojih mandata i zbog računa koji bi mu se zbog toga mogli ispostaviti, osuđen na doživotnu, „vampisrku” vlast. Ako se, pak, desi da širenje virusa Sanader poprimi regionalne razmere, u tom bi slučaju Đukanovićev remote controler mogao otkazati, posebno imajući u vidu da Lukšić nije čovek za kojim se vuku repovi korupcije, kriminala i slično. To bi mogao biti jedini konkretan doprinos Lukšića razvoju Crne Gore, jer bi se nakon toga vrlo lako moglo desiti da izgubi poziciju koju ima u vlasti i da se povuče u mirne vode profesure.

Da li će se ovo desiti ponajviše zavisi od politike EU i, posebno, SAD, koje su do sada snažno podržavale aktuelnu crnogorsku vlast uprkos njenoj kriminogenoj prirodi.

MONITOR: Da li novo kadrovsko rješenje za predsjednika vlade vidite kao nešto što bi moglo imati ozbiljniji uticaj na našu ekonomiju?
POPOVIĆ: I pored toga što je iznikao na valu tzv. neoliberalne škole mišljenja, Lukšić je pragmatista, pa bi verovatno bio spreman da prihvati i, tako potrebnu, aktivnu industrijsku politiku države ukoliko ova daje rezultate vidljive u toku četvorogodišnjeg mandata. Problem je u tome što bi za zaustavljanje negativnih razvojnih tendencija i saniranje ogromnih šteta koje su stvorene u prethodne dve decenije bilo potrebno mnogo više od jednog mandata. Od tri stuba aktivne industrijske politike, kako je ja vidim, jedino uklanjanje energetskih i infrastrukturnih barijera može dati izvesne brze rezultate. Otuda ova silna žurba sa elektranama na Morači, sa izgradnjom auto puta i slično. Sve ostale, mnogo važnije, mere bi mogle biti zanemarene.

MONITOR: Koliko su naši problemi posljedica personalnih rješenja a koliko sistemskih i institucionalnih nedostataka?
POPOVIĆ: Naši problemi su pre svega posledica sistemskih nedostataka koji su neminovno generirali i odgovarajuća personalna rešenja. Sa ovom političkom i društvenom elitom vam ni dobra personalna rešenja ne mogu biti od velike pomoći. Potrebna je temeljita društvena promena. Podsećam da za ovu našu političku elitu trebamo da zahvalimo komunističkom „majstorskom rešetu” koje ju je „isijalo”. Isti je to network, što bi rekli sociolozi, koji je i pre AB revolucije bio na delu, s tim što je u novonastalim okolnostima mutirao do svog pravog nasilničkog lica.

MONITOR: Upravo je, u izdanju dnevnika Vijesti, iz štampe izašla vaša knjiga Privredni rast Crne Gore. Naslovu nedostaje „i razvoj”. Zašto?
POPOVIĆ: Privredni razvoj je mnogo kompleksnija stvar od privrednog rasta. Ipak je u poslednjih dvadesetak godina učinjen ogroman napor da se ovaj jaz između dve ekonomske discipline smanji.

U ovoj knjizi sam pokušao, koliko to naša siromašna statistika dozvoljava, da od skora obogaćenu teoriju rasta primenim na crnogorski slučaj, tj. na iskustvo naše ekonomije u poslednje dve dekade. Kao i u ostalim slučajevima koji su testirani i crnogorski je slučaj pokazao da prosti recepti Vašingtonskog konsenzusa, čije je čedo neoliberalna ideologija, predstavljaju veliko pojednostavljivanje ekonomske stvarnosti. Posebno se pokazalo pogubnim verovanje da tržište može rešiti sve probleme alokacije resursa i privrednog rasta i razvoja.

MONITOR: Tržište, nije svemoćno kao što smo, umalo, povjerovali?
POPOVIĆ: Upravo tako. U crnogorskom slučaju postoje tri ključna ograničenja koje tržište ne može rešiti. Prvo, usled nedostatka nacionalnog inovacionog sistema, nizak je apsorpcioni kapacitet na strani privrednih investicija. Drugo, tržište kod nas nije u stanju da reši problem koordinacije nekih komplementarnih delatnosti, usled čega imamo problema u razvoju i kompletiranju energetsko-metalskog kompleksa, agrokompleksa i kompleksa građevinarstva. Konačno, tržište ne može rešiti ni problem razvoja infrastrukture.

Ignorisanje prva dva ograničenja, koje karakteriše našu razvojnu politiku u poslednje dve dekade, stvorilo je, s jedne strane, model rasta u kojem su strane direktne investicije jedina mašina rasta, i s druge strane, situaciju u kojoj je došlo do retardacije i razaranja domaćih sektora ekonomije. Ovo je za sobom povuklo čitav niz drugih problema poput trgovinskog deficita, slabog zapošljavanja, daljeg slabljenja penzionog sistema, razaranja metalskog kompleksa i slično.

MONITOR: U knjizi ukazujete na zabrinjavajuće mali uticaj znanja na rast BDP u Crnoj Gori?
POPOVIĆ: Još od pedesetih godina prošlog veka se zna da se akumulacijom znanja, tj. obrazovanjem i tehničkim progresom, objašnjava oko 40 do 50 odsto dugoročnog rasta BDP-a, dok se zapošljavanjem i akumulacijom kapitala objašnjava ostatak tog rasta. Činjenica da se u nas napretkom znanja objašnjava tek oko šest odsto rasta BDP-a predstavlja prvorazredni paradoks. Ovo je tim čudnije kada se zna da je sklonost ka obrazovanju kod nas neobično visoka i da je obrazovna struktura naših zaposlenih sasvim solidna. Ovo zato što i unapređenje kvaliteta fizičkog kapitala u krajnjoj liniji zavisi od obrazovanja.

Ispada da je, uprkos činjenici da visoka sklonost ka obrazovanju predstavlja jednu od naših ključnih komparativnih prednosti, naš sistem generirao i slab kvalitet obrazovanja i razvoj delatnosti koje se ne zasnivaju na obrazovanju i znanju uopšte. Sve to je posledica okolnosti da je prepuštanje alokacije resursa isključivo tržišnoj arbitraži vodilo, s jedne strane, razvoju zasnovanom isključivo na stranim direktnim investicijama koje su, pak, gurale napred samo razvoj turizma, nekretnina i građevinarstva, tj. razvoj grana kod kojih je uticaj znanja zanemarljiv. S druge strane, tržišna arbitraža je vodila razaranju nekih drugih, u pogledu uticaja znanja, važnijih delatnosti, za čiji je dalji razvoj scena postavljena krajem osamdesetih godina prošlog veka.

MONITOR: Kažete da će strane investicije imati sve manji uticaj na privredni rast Crne Gore, pokazujete da znanje u izuzetno maloj mjeri utiče na ovdašnje ekonomske tokove. Kako nam se onda može pomoći?
POPOVIĆ: Manje oslanjanje na strane direktne investicije je i realnost ali i moja preporuka. Realnost je da će oslanjanje na strane direktne investicije u budućnosti biti manje izvodljivo, kako zbog produženog dejstva krize, tako i zbog činjenice da smo najveći deo porodičnog blaga već rasprodali. Kada o ovome govorim kao o preporuci, daleko od toga da mislim da strane investicije treba obeshrabriti.

Naprotiv, treba ih i dalje ohrabrivati, ali pre svega greenfield investicije, po mogućstvu, u visoke tehnologije, a sve manje kroz prodaju preostalih preduzeća i prirodnog bogatstva. Što je još važnije, moramo razviti aktivnu industrijsku politiku koja će omogućiti razvoj domaćih sektora ekonomije sa višim nivoom dodate vrednosti, većim sadržajem znanja i većim zapošljavanjem radne snage.

Ja vidim tri stuba te aktivne industrijske politike. Prvi je izgradnja nacionalnog inovacionog sistema koji bi, kroz generiranje novih poslovnih ideja, povećao apsorpcioni kapacitet na strani privrednih investicija. Drugi stub se odnosi na koordiniranje komplementarnih delatnosti, što bi trebalo da dovede do kompletiranja energetsko-metalskog kompleksa, agrokompleksa i građevinskog kompleksa. Konačno, treći stub čine infrastrukturne i kapitalne investicije, o čijoj važnosti imamo društveni konsenzus, ali imamo velike probleme oko načina na koji smo pristupili ovom poslu.

MONITOR: Otkuda ta sporenja vezana za velike infrastrukturne projekte?
POPOVIĆ: Smatram da je od presudne važnosti realizovati energetske i infrastrukturne projekte i, time, ukloniti neke naše važne razvojne barijere. Nažalost, način na koji se pristupilo ovim poslovima je katastrofalan. Tu pre svega mislim na nedostatak važne tehničke i druge dokumentacije koja bi nam omogućila da ustanovimo tačne dugoročne društvene efekte ovih projekata s aspekta javnog interesa Crne Gore.

Činjenica da se, na primer, u tenderskim ponudama za auto put krećemo od 2,9 do 3,9 milijardi eura, te da prvobitna procena troškova iznosi samo 1,9 milijardi. To pokazuje da mi, usled nedostatka glavnog projekta, ne raspolažemo ni približnom informacijom o ceni gradnje puta. Pošto ni potencijalni izvođači ne raspolažu sličnom informacijom, prirodno je da oni ove neizvesnosti ugrađuju u cenu projekta.

Kod elektrana na Morači, s druge strane, ne raspolažemo ni troškovima ni koristima za građane Crne Gore. Sve to će neminovno voditi daljem kumuliranju šteta iako na kratak rok treba, po definiciji, da doprinese povećanju BDP-a i, što je za Vladu od presudnog značaja, poboljšanju budžetske pozicije. Isti kratkoročni rezultati bi se, međutim, postigli i izgradnjom piramida u dolini Zete, a, nažalost, isti bi bili i dugoročni efekti.

MONITOR: Slučaj Prva banka ulazi u treću godinu. Željezara će se, izgleda, privatizovati i po četvrti put. KAP je nakon privatizacije ponovo značajnim dijelom vraćen u državno vlasništvo. Zašto nam se isti problemi stalno vraćaju?POPOVIĆ: Ovo što ste pomenuli predstavlja samo deo kumuliranih šteta koje je dosadašnja ekonomska politika stvorila. Biće tu još šteta. Neke od njih su već napravljene ali se još nisu snažno ispoljile. Druge će se, mašala, pojaviti ako se prihvati sa otpočetim modelom gazdovanja energetskim i drugim prirodnim resursima. Upravo zato zaustavljanje lošeg i štetnog projekta izgradnje hidroelektrana na Morači ima mnogo šire značenje od same zaštite Morače.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo