Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ALEKSANDAR SAŠA ČILIKOV, ISTORIČAR UMJETNOSTI. Nedovoljno razvijena kritika

Objavljeno prije

na

MONITOR: Dobitnik ste ovogodišnje nagrade 13. novembar – Dan prijestonice Cetinje. Koliko su nagrade važne za stvaralaštvo, kakvim se vi bavite?
ČILIKOV: Dobijao sam i ranije stručne nagrade – godi to svakome, na ovaj ili onaj način – međutim nagrada prijestonice je doista nešto posebno, svakako priznanje koje mi više znači od bilo kog drugog. Ujedno smatram je, bez trunke ironije i krajnje iskreno, istovremeno i nagradom svim sugrađanima moje generacije koji su imali hrabrosti da odluče provesti čitav život u Cetinju, gradu koji je bezmalo pola vijeka bio tako okrutno zapostavljan i minimiziran.

MONITOR: Objasnite nam Vaš odnos oprema likovnoj kritici u Crnoj Gori. O kojem nivou izražavanja i kritičke promisli je riječ?
ČILIKOV: Sporadično sam se bavio likovnom kritikom, bolje reći likovnim komentarima. Ona je svakako neophodna – da nije tako, ukinule bi je mnogo umjetnički razvijenije sredine od crnogorske. Slažem se sa mišljenjima da u Crnoj Gori praktično ne postoji negativna likovna kritika. Rijetki primjeri opravdanog ukazivanja na nekvalitet pojedinih izložbi ili umjetnika kod nas se završavaju linčem kritičara što je rezultiralo selektivnim tekstovima – izbjegava se pisanje o prosječnim i lošim umjetnicima – ili neutralnim stavom. Inače, ubijeđen sam, Crna Gora ima određen broj jako kvalitetnih likovnih kritičara i teoretičara čije su reference često više cijenjene van domicilne sredine.

MONITOR: Da li kritika u umjetnosti ima ulogu kreiranja kulturne svijesti?
ČILIKOV: Naravno da posjeduje takvu ulogu. Kritičar može od sasvim prosječne poetike stvoriti u kulturnoj javnosti mišljenje o vanrednom kvalitetu. Imamo mi takvih primjera no, kao istoričar umjetnosti, znam da vremenska distanca sve dovede u red. U to sam se uvjerio na osnovu činjenice da se određeni, u svom vremenu slavljeni, domicilni umjetnici, danas gotovo i ne pominju. Isto to će se desiti i sa pojedinim, danas aktivnim, umjetnicima o kojima likovna kritika iznosi pozitivne kvalifikative koji su, mišljenja sam, na ivici krajnje degutantnosti.

MONITOR: Kako objašnjavate stav naših mislećih intelektualnih glava – ,,libiti se kritike”, i da li to opravdava sveprisutno – kritizerstvo?
ČILIKOV: Argumentovana kritika je ne samo stvar ljudskih sloboda nego je i srž kvaliteta svakog društva koje pledira da bude demokratsko i visokocivilizovano. U Crnoj Gori s jedne strane imamo nedovoljno razvijenu kritiku mnogih društvenih anomalija, međutim nijesmo imuni ni na potpuno stroge i neargumentovane kritičke osvrte. Svakako, primarno izraženo u Crnoj Gori je stanje izbjegavanja argumentovane kritike društva – za takav stav dobijate niz privilegija (stručne nagrade i priznanja, finansijski dobro plaćene angažmane, realizaciju personalnih projekata, kvalitetno profesionalno uhlebljenje.. i sl.) i, ubijeđen sam, da ih je suviše mnogo stručnjaka prihvatilo.

MONITOR: Sa stažom dugogodišnjeg pedagoga na fakultetima (FLU, FDU, Muzička CT, Fakultet političkih nauka, Fakultet za turizam i ugostiteljstvo i na Trebinjskoj akademiji) kako osluškujete nove genaracije? Da li su velike razlike ili premala sličnost, sa onima od prije deceniju ili dvije?
ČILIKOV: S obzirom na okolnosti, ambijent i egzistencijalne uslove u kojima studiraju najmlađe generacije, prosto sam fasciniran njihovim kvalitetom. Crna Gora je prepuna talenata u brojnim umjetničkim disciplinama i to sam posebno uočio kada njihov rad uporedim sa radovima stranih studenata – Italijana, Francuza, Amerikanaca, Rusa, Španaca, i dr. Na žalost, ambicije i kontinuirani rad se u većini slučajeva gube nakon diplomiranja i samo rijetki istrajavaju dok pojedini odlaze u veće i umjetnički razvijenije sredine. Ono što im ja na neki način zamjeram je apatična apolitičnost i indolentnost kada su u pitanju njihova studentska prava. Kao da nijesu dovoljno svjesni da moraju biti u borbi za svoja ljudska i profesionalna prava – ako ne što drugo, bar da na izborima svojim glasom podrže neku ideju u korist mladosti. Ne pozivam ja nikoga na političke proteste i bune, ali ugrožavanje statusa državnog univerziteta i skupe školarine, ne bi trebalo među studentima da budu bez odgovarajućeg odjeka. U svakom slučaju njihov talenat i moral daju mi vjeru u neka buduća bolja i moralnija vremena od proživljenih i sadašnjih.

MONITOR: Preseljenje Ministarstva kulture u prijestonicu, da li uopšte nešto treba da znači?
ČILIKOV: Iako Cetinjani neće dobiti neki korpus novih radnih mjesta, preseljenje Ministarstva kulture smatram veoma značajnim i to ne samo u simboličkom smislu. Budućnost prijestonice leži u kulturnim i turističkim djelatnostima što je izgleda shvaćeno kod jednog dijela političkih struktura – skoro urađeni menadžment plan razvoja Cetinja, gdje sam imao čast da budem jedan od recenzenata, najbolji je planski i strateški dokument o prijestonici koji sam ikada vidio, a nagledao sam ih se na desetine. Vjerujte, postojao je veliki otpor seljenju Ministarstva kulture, no istrajnost pojedinih stručnjaka i personalno, ministra Mićunovića, donio je Cetinju instituciju koju nesumnjivo zaslužuje, instituciju krajnje važnu za budućnost grada. Ubijeđen sam u izneseni stav, a vrijeme će pokazati da li sam u pravu.

MONITOR: Da li je na istom fonu i priča o kreiranju Umjetničkog univerziteta na Cetinju, koji bi objedinio sve umjetničke akademije i da li je to u stvari najavljeno sa projektom gradnje univerzitetskog kompleksa na prostoru gornjeg Oboda?
ČILIKOV: Prema informacijama sa kojima raspolažem, gradnja novih zgrada na lokaciji kompleksa starog Oboda je izvjesna, i to me krajnje veseli. Naravno, realizacija izgradnje kompleksa, podrazumijeva i ostvarenje stare ideje o Univerzitetu umjetnosti. Optimista sam u pogledu rješavanja navedenih projekata nakon čega će se osloboditi prostori starih ambasada za neke druge kulturne sadržaje.

MONITOR: Kakav tretman ima kulturno-istorijsko naslijeđe, kao nacionalno blago u Crnoj Gori?
ČILIKOV: E baš ste mi našli slabu tačku. Kao konzervator savjetnik, a naročito nakon putovanja širom Crne Gore posljednjih godina, uvjerio sam se u krajnje teško i alarmantno stanje kada su u pitanju status i devastacija kulturno-istorijskih spomenika. Imam utisak kao da je kulturno – istorijsko naslijeđe tokom posljednjih decenija zla, ratova, tranzicija i održivog razvoja, finansijskih kriza i privatizacionih procesa, postalo kolateralna šteta u očima političkih kreatora naših sudbina. Primjera radi, gotovo da i nijesam čuo posljednjih dvadeset godina, da se na Skupštini Crne Gore, vode neke ozbiljnije rasprave o spomenicima kulture. Nova planska dokumenta i institucionalna reorganizacija nagovještavaju možda bolje dane. No, ona ništa ne znače ako ne zažive pravne sankcije prema devastatorima – ma ko on bio – i ne izdvoje se enormno veća finansijska sredstva od sadašnjih, krajnje bijednih i ponižavajućih. Ova problematika je veoma kompleksna i traži mnogo više analiza od rečenog.

MONITOR: Koji je Vaš komentar za status quo – ikone Bogorodice Filermose?
ČILIKOV: Mislim da je suviše medijske pažnje poklonjeno problematici prezentacije ikone Bogorodice Filermske, bez obzira na njenu neospornu umjetničku i sakralnu univerzalnu vrijednost – pomalo me to iritira ako znam da niko ne obraća pažnju na prezentaciju nekih kapitalnih crnogorskih spomenika kulture, prepuštenih zaboravu i zubu vremena. Kao istoričar umjetnosti pobornik sam prvo njene naučne obrade – utvrđivanje starosti i umjetničke vrijednosti – pa tek onda adekvatne prezentacije. Već ranije sam u štampi saopštio ličan stav da bi je trebalo izložiti u posebno sagrađenoj crkvi u kojoj bi se mogli vršiti obredi sve tri hrišćanske konfesije – pravoslavci, katolici, protestanti. Lokacija buduće građevine ako se realizuje na prostoru iznad Cetinjskog manastira, bojim se, poništiti će sve one vrijednosti svetilišta kao simbola domicilne državnosti, kulture i nacionalnosti. Idealna lokacija, po mom mišljenju, bila bi na vrhu Đinovog brda gdje bi se sagradila bogomolja posvećena Sv. Krstu.

MONITOR: Zašto, po Vašem mišljenju, vlast ima takav odnos prema kulturi države koju predstavlja?
ČILIKOV: Pa, iskreno, nijesam se nešto uvjerio ni da opozicija pretjerano posvećuje pažnju očuvanju, prezentaciji i valorizaciji kulturne baštine. Potajno se nadam da griješim, no čini se da briga o spomenicima kulture ne donosi političkim akterima glasove birača – sa druge strane crnogorski populus, usuđujem se reći, nije svjestan kvantiteta i kvaliteta svog kulturnog naslijeđa što mu se, u neku ruku, ne može ni zamjeriti s obzirom na njegovu grozničavu borbu za očuvanje osnovnih egzistencijalnih stvari.

MONITOR: Šta nam pripremate od monografija i koje su Vaše profesionalne ambicije za futur?
ČILIKOV: Pa ima dosta posla, samo neka bog da zdravlja. Već je u štampi kapitalna monografija Pravoslavni manastiri u Crnoj Gori koju sam radio zajedno sa Tatjanom Pejović, kao koautorom. Trenutno privodim kraju tekst monografije Crkve i manastiri Skadarskog basena ćiji će izdavač biti CANU. Kako imam običaj da radim više tekstova istovremeno, trenutno sam zaokupljen i radom na monografijama : Manastir Podlastva i Ikone u Crnoj Gori. Pored navedenog povremeno radim i na već godinama razrađivanom projektu pod naslovom Crnogorska istorija umjetnosti za početnike – neka mi se oprosti ovo ,, za početnike” ali riječ ima opravdanje jer sam se preko pedagoškog rada i brojnih druženja uvjerio koliko se o umjetničkoj kulturi Crne Gore tako malo zna i ko je sve neopravdano prisvaja. Ponavljam, ako bog da zdravlja, nakon svega nabrojanog, kao Cetinjanin i Crnogorac, imam želju a i obavezu da napišem tekst monografije pod naslovom Cetinjski manastir – arhitektura, slikarstvo, primijenjena umjetnost i to bi bilo više nego dovoljno za jednu ljudsku i profesionalnu karijeru.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo