Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ALEKSANDAR SAŠA ČILIKOV, ISTORIČAR UMJETNOSTI. Nedovoljno razvijena kritika

Objavljeno prije

na

MONITOR: Dobitnik ste ovogodišnje nagrade 13. novembar – Dan prijestonice Cetinje. Koliko su nagrade važne za stvaralaštvo, kakvim se vi bavite?
ČILIKOV: Dobijao sam i ranije stručne nagrade – godi to svakome, na ovaj ili onaj način – međutim nagrada prijestonice je doista nešto posebno, svakako priznanje koje mi više znači od bilo kog drugog. Ujedno smatram je, bez trunke ironije i krajnje iskreno, istovremeno i nagradom svim sugrađanima moje generacije koji su imali hrabrosti da odluče provesti čitav život u Cetinju, gradu koji je bezmalo pola vijeka bio tako okrutno zapostavljan i minimiziran.

MONITOR: Objasnite nam Vaš odnos oprema likovnoj kritici u Crnoj Gori. O kojem nivou izražavanja i kritičke promisli je riječ?
ČILIKOV: Sporadično sam se bavio likovnom kritikom, bolje reći likovnim komentarima. Ona je svakako neophodna – da nije tako, ukinule bi je mnogo umjetnički razvijenije sredine od crnogorske. Slažem se sa mišljenjima da u Crnoj Gori praktično ne postoji negativna likovna kritika. Rijetki primjeri opravdanog ukazivanja na nekvalitet pojedinih izložbi ili umjetnika kod nas se završavaju linčem kritičara što je rezultiralo selektivnim tekstovima – izbjegava se pisanje o prosječnim i lošim umjetnicima – ili neutralnim stavom. Inače, ubijeđen sam, Crna Gora ima određen broj jako kvalitetnih likovnih kritičara i teoretičara čije su reference često više cijenjene van domicilne sredine.

MONITOR: Da li kritika u umjetnosti ima ulogu kreiranja kulturne svijesti?
ČILIKOV: Naravno da posjeduje takvu ulogu. Kritičar može od sasvim prosječne poetike stvoriti u kulturnoj javnosti mišljenje o vanrednom kvalitetu. Imamo mi takvih primjera no, kao istoričar umjetnosti, znam da vremenska distanca sve dovede u red. U to sam se uvjerio na osnovu činjenice da se određeni, u svom vremenu slavljeni, domicilni umjetnici, danas gotovo i ne pominju. Isto to će se desiti i sa pojedinim, danas aktivnim, umjetnicima o kojima likovna kritika iznosi pozitivne kvalifikative koji su, mišljenja sam, na ivici krajnje degutantnosti.

MONITOR: Kako objašnjavate stav naših mislećih intelektualnih glava – ,,libiti se kritike”, i da li to opravdava sveprisutno – kritizerstvo?
ČILIKOV: Argumentovana kritika je ne samo stvar ljudskih sloboda nego je i srž kvaliteta svakog društva koje pledira da bude demokratsko i visokocivilizovano. U Crnoj Gori s jedne strane imamo nedovoljno razvijenu kritiku mnogih društvenih anomalija, međutim nijesmo imuni ni na potpuno stroge i neargumentovane kritičke osvrte. Svakako, primarno izraženo u Crnoj Gori je stanje izbjegavanja argumentovane kritike društva – za takav stav dobijate niz privilegija (stručne nagrade i priznanja, finansijski dobro plaćene angažmane, realizaciju personalnih projekata, kvalitetno profesionalno uhlebljenje.. i sl.) i, ubijeđen sam, da ih je suviše mnogo stručnjaka prihvatilo.

MONITOR: Sa stažom dugogodišnjeg pedagoga na fakultetima (FLU, FDU, Muzička CT, Fakultet političkih nauka, Fakultet za turizam i ugostiteljstvo i na Trebinjskoj akademiji) kako osluškujete nove genaracije? Da li su velike razlike ili premala sličnost, sa onima od prije deceniju ili dvije?
ČILIKOV: S obzirom na okolnosti, ambijent i egzistencijalne uslove u kojima studiraju najmlađe generacije, prosto sam fasciniran njihovim kvalitetom. Crna Gora je prepuna talenata u brojnim umjetničkim disciplinama i to sam posebno uočio kada njihov rad uporedim sa radovima stranih studenata – Italijana, Francuza, Amerikanaca, Rusa, Španaca, i dr. Na žalost, ambicije i kontinuirani rad se u većini slučajeva gube nakon diplomiranja i samo rijetki istrajavaju dok pojedini odlaze u veće i umjetnički razvijenije sredine. Ono što im ja na neki način zamjeram je apatična apolitičnost i indolentnost kada su u pitanju njihova studentska prava. Kao da nijesu dovoljno svjesni da moraju biti u borbi za svoja ljudska i profesionalna prava – ako ne što drugo, bar da na izborima svojim glasom podrže neku ideju u korist mladosti. Ne pozivam ja nikoga na političke proteste i bune, ali ugrožavanje statusa državnog univerziteta i skupe školarine, ne bi trebalo među studentima da budu bez odgovarajućeg odjeka. U svakom slučaju njihov talenat i moral daju mi vjeru u neka buduća bolja i moralnija vremena od proživljenih i sadašnjih.

MONITOR: Preseljenje Ministarstva kulture u prijestonicu, da li uopšte nešto treba da znači?
ČILIKOV: Iako Cetinjani neće dobiti neki korpus novih radnih mjesta, preseljenje Ministarstva kulture smatram veoma značajnim i to ne samo u simboličkom smislu. Budućnost prijestonice leži u kulturnim i turističkim djelatnostima što je izgleda shvaćeno kod jednog dijela političkih struktura – skoro urađeni menadžment plan razvoja Cetinja, gdje sam imao čast da budem jedan od recenzenata, najbolji je planski i strateški dokument o prijestonici koji sam ikada vidio, a nagledao sam ih se na desetine. Vjerujte, postojao je veliki otpor seljenju Ministarstva kulture, no istrajnost pojedinih stručnjaka i personalno, ministra Mićunovića, donio je Cetinju instituciju koju nesumnjivo zaslužuje, instituciju krajnje važnu za budućnost grada. Ubijeđen sam u izneseni stav, a vrijeme će pokazati da li sam u pravu.

MONITOR: Da li je na istom fonu i priča o kreiranju Umjetničkog univerziteta na Cetinju, koji bi objedinio sve umjetničke akademije i da li je to u stvari najavljeno sa projektom gradnje univerzitetskog kompleksa na prostoru gornjeg Oboda?
ČILIKOV: Prema informacijama sa kojima raspolažem, gradnja novih zgrada na lokaciji kompleksa starog Oboda je izvjesna, i to me krajnje veseli. Naravno, realizacija izgradnje kompleksa, podrazumijeva i ostvarenje stare ideje o Univerzitetu umjetnosti. Optimista sam u pogledu rješavanja navedenih projekata nakon čega će se osloboditi prostori starih ambasada za neke druge kulturne sadržaje.

MONITOR: Kakav tretman ima kulturno-istorijsko naslijeđe, kao nacionalno blago u Crnoj Gori?
ČILIKOV: E baš ste mi našli slabu tačku. Kao konzervator savjetnik, a naročito nakon putovanja širom Crne Gore posljednjih godina, uvjerio sam se u krajnje teško i alarmantno stanje kada su u pitanju status i devastacija kulturno-istorijskih spomenika. Imam utisak kao da je kulturno – istorijsko naslijeđe tokom posljednjih decenija zla, ratova, tranzicija i održivog razvoja, finansijskih kriza i privatizacionih procesa, postalo kolateralna šteta u očima političkih kreatora naših sudbina. Primjera radi, gotovo da i nijesam čuo posljednjih dvadeset godina, da se na Skupštini Crne Gore, vode neke ozbiljnije rasprave o spomenicima kulture. Nova planska dokumenta i institucionalna reorganizacija nagovještavaju možda bolje dane. No, ona ništa ne znače ako ne zažive pravne sankcije prema devastatorima – ma ko on bio – i ne izdvoje se enormno veća finansijska sredstva od sadašnjih, krajnje bijednih i ponižavajućih. Ova problematika je veoma kompleksna i traži mnogo više analiza od rečenog.

MONITOR: Koji je Vaš komentar za status quo – ikone Bogorodice Filermose?
ČILIKOV: Mislim da je suviše medijske pažnje poklonjeno problematici prezentacije ikone Bogorodice Filermske, bez obzira na njenu neospornu umjetničku i sakralnu univerzalnu vrijednost – pomalo me to iritira ako znam da niko ne obraća pažnju na prezentaciju nekih kapitalnih crnogorskih spomenika kulture, prepuštenih zaboravu i zubu vremena. Kao istoričar umjetnosti pobornik sam prvo njene naučne obrade – utvrđivanje starosti i umjetničke vrijednosti – pa tek onda adekvatne prezentacije. Već ranije sam u štampi saopštio ličan stav da bi je trebalo izložiti u posebno sagrađenoj crkvi u kojoj bi se mogli vršiti obredi sve tri hrišćanske konfesije – pravoslavci, katolici, protestanti. Lokacija buduće građevine ako se realizuje na prostoru iznad Cetinjskog manastira, bojim se, poništiti će sve one vrijednosti svetilišta kao simbola domicilne državnosti, kulture i nacionalnosti. Idealna lokacija, po mom mišljenju, bila bi na vrhu Đinovog brda gdje bi se sagradila bogomolja posvećena Sv. Krstu.

MONITOR: Zašto, po Vašem mišljenju, vlast ima takav odnos prema kulturi države koju predstavlja?
ČILIKOV: Pa, iskreno, nijesam se nešto uvjerio ni da opozicija pretjerano posvećuje pažnju očuvanju, prezentaciji i valorizaciji kulturne baštine. Potajno se nadam da griješim, no čini se da briga o spomenicima kulture ne donosi političkim akterima glasove birača – sa druge strane crnogorski populus, usuđujem se reći, nije svjestan kvantiteta i kvaliteta svog kulturnog naslijeđa što mu se, u neku ruku, ne može ni zamjeriti s obzirom na njegovu grozničavu borbu za očuvanje osnovnih egzistencijalnih stvari.

MONITOR: Šta nam pripremate od monografija i koje su Vaše profesionalne ambicije za futur?
ČILIKOV: Pa ima dosta posla, samo neka bog da zdravlja. Već je u štampi kapitalna monografija Pravoslavni manastiri u Crnoj Gori koju sam radio zajedno sa Tatjanom Pejović, kao koautorom. Trenutno privodim kraju tekst monografije Crkve i manastiri Skadarskog basena ćiji će izdavač biti CANU. Kako imam običaj da radim više tekstova istovremeno, trenutno sam zaokupljen i radom na monografijama : Manastir Podlastva i Ikone u Crnoj Gori. Pored navedenog povremeno radim i na već godinama razrađivanom projektu pod naslovom Crnogorska istorija umjetnosti za početnike – neka mi se oprosti ovo ,, za početnike” ali riječ ima opravdanje jer sam se preko pedagoškog rada i brojnih druženja uvjerio koliko se o umjetničkoj kulturi Crne Gore tako malo zna i ko je sve neopravdano prisvaja. Ponavljam, ako bog da zdravlja, nakon svega nabrojanog, kao Cetinjanin i Crnogorac, imam želju a i obavezu da napišem tekst monografije pod naslovom Cetinjski manastir – arhitektura, slikarstvo, primijenjena umjetnost i to bi bilo više nego dovoljno za jednu ljudsku i profesionalnu karijeru.

Marija ČOLPA

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo