Povežite se sa nama

INTERVJU

DR RAJKO ĐURIĆ, PISAC I POLITIČAR: ,,Multikulti” kao propagandni trik

Objavljeno prije

na

Najpoznatiji politički lider romske manjine u Srbiji, dr Rajko Đurić, filozof, pisac,doktor sociologije, najbolji je sagovornik na temu kulture Roma i njihovih aktuelnih šansi da realizuju svoje potencijale. On je i predsjednik Međunarodne romske unije i generalni sekretar Romskog centra međunarodnog PEN-a. Razgovor smo, s razlogom, počeli komentarisanjem izjave Angele Merkel o propasti multikulturalnosti i Đurićevom zalaganju za interkulturalnost.

„Živeo sam u Berlinu od oktobra 1991. do maja 2004. Projekat nazvan sarkastično „multikulti”, koji je lansiran 90-tih, bio je u suštini propagandni trik. Svako ko je razumeo smisao pojma kulture, odnosio se kritički prema tom projektu. Kratko kazano, to je značilo živeti i dalje „jedan pored drugoga” ili „jedan ispod drugoga”, a ne „jedan s drugim”. Tim projektom je obesmišljeno osnovno stanovište kulture: čovečnost. Projekat multikulturalnosti – tako kako je bio koncipiran – morao je da propadne. Međutim, kancelarka Nemačke Angela Merkel, koristeći to kao alibi, zahteva kulturnu hegemoniju! Kulturna hegemonija je u osnovi nasilje nad Drugim, njegovim jezikom, njegovom kulturom, poništavanje njegovog identiteta, koji je Jirgen Habermas definisao kao samosvest i sposobnost za interakciju.Iz tih razloga zalagao sam se za osnivanje interkulturnog saveta u Srbiji. Interkulturalnost podrazumeva postojanje demokratskog okvira i čovečnost kao temelj života, delanja i stvaranja svih ljudi i građana, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Stvari u Srbiji su, na žalost, neuporedivo gore nego u Nemačkoj. Nakon Osme sednice uništene su sve demokratske institucije i uspostavljana plebiscitarna diktatura, a tokom ratnih 90-ih godina Srbija se fašizirala. Pošto nije izvršena demiloševićevizacija, varvarstvo je opstalo sve do današnjeg dana u raznim oblicima. Istorija je dokazala da je fašizam kuga i da ta kuga ne nestaje sa nestankom vođe. Duh vođe nastavio je da živi u mnogim političkim strankama, u mnogim institucijama i ustanovama, u mnogim (a)istorijskim knjigama, u medijima itd.

MONITOR: Autor ste Istorije Roma, Istorije romske književnosti, bavili ste se i holokaustom nad Romima. Aktuelna je priča o navodnoj trgovini organima kidnapovanih ljudi na Kosovu, prema izvještaju Dika Martija. Da li su romske organizacije i partije konsultovane u vezi sa istragom o ovoj temi?
ĐURIĆ: To je stara priča. Ona je danas samo aktuelizovana. Prema mojim saznanjima, žrtve su, pored Srba, bili i Romi. Koliko je meni poznato, romske organizacije nisu konsultovane. Efekat izveštaja Dika Martija biće kratkog dometa.

MONITOR: Napisali ste dramu „Đinđić efekat”. U njoj ima dosta književno -istorijskih likova koji nisu direktni učesnici Đinđićeve životne priče, ali jesu srpske i srpsko- crnogorske drame u širem smislu. Tu su Andrić, Kiš, Pekić, ali i neki doskorašnji srpski ministri, kao ministar policije Dragan Jočić. Je li to inspirisano „prokletom avlijom”?
ĐURIĆ: Drama o Đinđiću, koju je žiri na čelu sa Biljanom Srbljanović uvrstio u pet najboljih drama u 2010. godini, biće premijerno izvedena 2011. Nije uputno prepričavati dramu, kojoj daju pečat reditelj, glumci, scenograf… Napisao sam je u znak poštovanja prema Zoranu, koga su posthumno besomučno gazili i pljuvali poslanici pojedinih stranaka u Narodnoj skupštini!!! Treba li nam dubljeg i očiglednijeg dokaza o snazi i razmerama varvarstva od toga?!Gaziti po lešu čoveka deluje strašnije od ubistva. Naša javnost prelazila je ćutke i preko toga. Kao što prelazi ćutke preko mnogo drugih stvari u vezi sa tim ubistvom! Premijer, koga je ubila ova država, nije dobio još spomenik. Ali, na bivšem Trgu Marksa i Engelsa imamo spomenik Nikoli Pašiću, uz čije je ime Slobodan Jovanović dodao samo jednu reč: „fanatik”. Za one koji su čitali Voltera to je dovoljno. I sasvim dovoljno da shvatimo na kojim smo prostorima i u kojem vremenu živimo.

MONITOR: Rekli ste da je pojavljivanje „humoreske Vojko i Savle” u Politici, nagovjestilo vrijeme koje dolazi, kada će se „kotrljati glave”,kako je rekao jedan vaš kolega. Može li se danas, i bez dokumenata, shvatiti odakle se zavrtela ta „anegdota” koja će toliko uticati na istoriju Srbije i SFRJ i na tolike ljudske sudbine?
ĐURIĆ: Besramni tekst Vojko i Savle osvanuo je u nedeljnom broju Politike 18. januara 1987. Bio sam toga dana dežurni urednik, a moj kolega Aleksandar Saša Nenadović bio je dežurni u spoljno-političkoj rubrici. Sav usplahiren, došao je u desk i rekao je: „Posle ovog teksta kotrljaće se i glave, ali to neće nikoga uzbuđivati!” Te njegove reči imale su proročansko značenje. Danas se pouzdano zna da je ideju za taj užasni tekst dao Nikola Ljubičić, koji je – kako mi je jednom saopštio Ivan Stambolić – najviše doprineo širenju i jačanju moći Slobodana Miloševića. Politika od tada nije više mogla da stane na noge, a granice između otvorene laži i istine, života i smrti postajale su sve bleđe. Posle zločina u paraćinskoj kasarni, na koji knjiga Žrtve I.Stambolića i S.Ćuruvije baca novo svetlo, Politika je mesecima objavljivala feljton Halita Trnavcija, čiji je pravi autor bio u stvari književnik Miodrag Bulatović. Potom, tzv. odjeke i reagovanja, koji su pisani po mustri Gebelsove propagande protiv Jevreja. Doda li se tome učinak Politike ekspres, RTS itd, vreme koje je došlo bilo je takoreći nužnost. Ni zato nije nikome falila dlaka s glave!

MONITOR: Tvrdite da Zoran Đinđić kao političar nije dobro tumačen, da je njegova politika vulgarizovana. Mislite da je i u tragediji Đinđića odnekud djelovao imperativ „upropastiti najbolje”?
ĐURIĆ: Latinka Perović je dala najbolji i najdublji uvid u politiku i političku ličnost Zorana Đinđića, koji je posle Marka Nikezića najaznačajnija ličnost srpske istorije posle Drugog svetskog rata. Kao član Izvršnog odbora Demokratske stranke od njenog osnivanja bio sam svedok raznih događaja i sukoba unutar te stranke. Sjajno obrazovan, brzometni mislilac, Zoran je bio svestan i stanja u zemlji i u stranci. U politici odnose prevagu odnosi snaga, a ne istina. U vreme kada je Zoran postao premijer, mnogi njegovi protivnici bili su krvavi i spolja i iznutra, a kako se pokazalo takvih je bilo i u njegovom bliskom okruženju. Naravno da njima nije bilo u interesu da ,,najbolje zaživi”.

MONITOR: Slažete se sa onima koji kažu da je nacionalizam nespojiv sa savremenom demokratijom. Posljednjih godina, međutim, čak više u EU nego kod nas koji smo se umorili bar od ratovanja, jačaju desnica i ultradesnica. Ima li mesta strahu od budućnosti demokratskog sveta koji se opasno naginje udesno?
ĐURIĆ: Jaspers je upozorio posle Drugog svetskog rata da nacionalizam može uništiti Evropu. Meša Selimović mi je jednom rekao: „Oni koji misle da mogu razvijati demokratiju pomoću nacionalizma, postupaju kao baštovani koji zalivaju cveće živom sodom!”. Iz nacionalizma su proistekle mnoge tragedije, mnogi ratovi. Nacionalšovinizam pretvara čoveka u životinju. Međutim, njegove posledice nisu svuda iste. U Evropi, nemački nacionalšovinizam je najopasniji, a na našim prostorima srpski i hrvatski. Desnica je u usponu od osamdesetih godina prošlog veka u Evropi. Posledica toga su njene institucije i stanje u njenim državama. Od završetka Drugog svetskog rata, reklo bi se nikad gore! Naravno, krivicu za to snose i građani, koji su prestali da cene ljudske slobode i prava.

MONITOR: Vi ste među osnivačima Udruženja žrtava režima Slobodana Miloševića, nedavno nastalog u Beogradu.Čini se da je zadnji momenat da se nešto tako uradi?
ĐURIĆ: Društvo žrtava režima Slobodana Miloševića tek je osnovano. Kao što znamo, bilo je političkih i ideoloških žrtava, žrtava etničkog čišćenja, žrtava genocida, žrtava silovanja, logorskih zatočenika itd. Te žrtve ne smeju potonuti u zaborav. One imaju pravo na reč, one moraju biti priznate. Predložio sam da se žrtvama toga režima izgradi spomenik u Beogradu, a 25.avgust proglasi za Dan sećanja na žrtve Miloševićevog režima, jer je toga dana 2000. godine bio kidnapovan Ivan Stambolić. Strašno je da u Beogradu još nema ulice sa imenom Ivana Stambolića!

Podudarnost

MONITOR: Za vas je bliskost Srbije i Crne Gore , izražena u formuli „dva oka u glavi „ slična Gebelsovom odnosu prema bliskosti Nemačke i Austrije. O kakvoj „glavi” se tu radi?ĐURIĆ: Istraživao sam simbole u Miloševićevim govorima, počev od onih koji su sabrani u njegovoj knjizi Godine raspleta pa do raznih drugih. Na osnovu tih analiza, nepobitno sledi da je Milošević u početku nesvesno, a kasnije svesno koristio jezik fašista i nacista. Njegova čuvena rečenica da su „Srbija i Crna Gora dva oka u glavi” je poput one koju je izgovorio Gebels o Nemačkoj i Austriji. Reč je, dakle, o poznatom fenomenu da iste ili slične mentalne strukture ličnosti koriste iste ili slične simbole, a podudarnost se može javiti čak i na sintaksičkom planu. Milošević, siguran sam nije znao za tu Gebelsovu parolu, ali je ona proistekla iz njegovog duhovnog sklopa i konkretne situacije. Puno značenje te njegove parole iskusili su i platili glavom kako građani Srbije, tako građani Crne Gore. Ali, šta tek reći za rečenicu da rat „nosi u sebi jednu veliku, večitu, neprolaznu svetlost”?!(Sednica CK SK Srbije, septembar 1987). Suočen s tim iskazom, Erih From bi verovatno upozorio da je u pitanju jedan vrlo opasan i bolestan čovek. Ali, u Srbiji se pevalo: ,,Care Lazo, nisi imo sreće, da se Slobo pored tebe šeće!”

Moć predrasude

MONITOR: Stalno se suočavamo sa najgorim predrasudama o Romima, sa velikim rasizmom, uprkos „dekadi Roma” i sličnim akcijama?
ĐURIĆ: Ajnštajn je rekao da je lakše razbiti jezgro atoma nego rasne predrasude! Pod uticajem te misli, došao sam do zaključka da je lakše stvoriti besklasno društvo, nego društvo bez rasnih predrasuda. Rasizam onemogućava čoveku da vidi čoveka u ljudskom biću koji pripada drugoj naciji ili veri. Kada se rasizam institucionalizira, kao što je to bilo u nacizmu, onda su konclogori neminovnost. Međutim, ljudska bića se mogu uništavati i bez logora. Naime, ako su ljudi primorani da žive na smetlištu, da se hrane otpacima, da neprestano udišu otrov i smrad, da se smrzavaju itd., onda se to jedva razlikuje od logorskog života. Na žalost, to su najčešće slike života Roma u Srbiji u 21.veku!

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo