Povežite se sa nama

INTERVJU

DR RAJKO ĐURIĆ, PISAC I POLITIČAR: ,,Multikulti” kao propagandni trik

Objavljeno prije

na

Najpoznatiji politički lider romske manjine u Srbiji, dr Rajko Đurić, filozof, pisac,doktor sociologije, najbolji je sagovornik na temu kulture Roma i njihovih aktuelnih šansi da realizuju svoje potencijale. On je i predsjednik Međunarodne romske unije i generalni sekretar Romskog centra međunarodnog PEN-a. Razgovor smo, s razlogom, počeli komentarisanjem izjave Angele Merkel o propasti multikulturalnosti i Đurićevom zalaganju za interkulturalnost.

„Živeo sam u Berlinu od oktobra 1991. do maja 2004. Projekat nazvan sarkastično „multikulti”, koji je lansiran 90-tih, bio je u suštini propagandni trik. Svako ko je razumeo smisao pojma kulture, odnosio se kritički prema tom projektu. Kratko kazano, to je značilo živeti i dalje „jedan pored drugoga” ili „jedan ispod drugoga”, a ne „jedan s drugim”. Tim projektom je obesmišljeno osnovno stanovište kulture: čovečnost. Projekat multikulturalnosti – tako kako je bio koncipiran – morao je da propadne. Međutim, kancelarka Nemačke Angela Merkel, koristeći to kao alibi, zahteva kulturnu hegemoniju! Kulturna hegemonija je u osnovi nasilje nad Drugim, njegovim jezikom, njegovom kulturom, poništavanje njegovog identiteta, koji je Jirgen Habermas definisao kao samosvest i sposobnost za interakciju.Iz tih razloga zalagao sam se za osnivanje interkulturnog saveta u Srbiji. Interkulturalnost podrazumeva postojanje demokratskog okvira i čovečnost kao temelj života, delanja i stvaranja svih ljudi i građana, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Stvari u Srbiji su, na žalost, neuporedivo gore nego u Nemačkoj. Nakon Osme sednice uništene su sve demokratske institucije i uspostavljana plebiscitarna diktatura, a tokom ratnih 90-ih godina Srbija se fašizirala. Pošto nije izvršena demiloševićevizacija, varvarstvo je opstalo sve do današnjeg dana u raznim oblicima. Istorija je dokazala da je fašizam kuga i da ta kuga ne nestaje sa nestankom vođe. Duh vođe nastavio je da živi u mnogim političkim strankama, u mnogim institucijama i ustanovama, u mnogim (a)istorijskim knjigama, u medijima itd.

MONITOR: Autor ste Istorije Roma, Istorije romske književnosti, bavili ste se i holokaustom nad Romima. Aktuelna je priča o navodnoj trgovini organima kidnapovanih ljudi na Kosovu, prema izvještaju Dika Martija. Da li su romske organizacije i partije konsultovane u vezi sa istragom o ovoj temi?
ĐURIĆ: To je stara priča. Ona je danas samo aktuelizovana. Prema mojim saznanjima, žrtve su, pored Srba, bili i Romi. Koliko je meni poznato, romske organizacije nisu konsultovane. Efekat izveštaja Dika Martija biće kratkog dometa.

MONITOR: Napisali ste dramu „Đinđić efekat”. U njoj ima dosta književno -istorijskih likova koji nisu direktni učesnici Đinđićeve životne priče, ali jesu srpske i srpsko- crnogorske drame u širem smislu. Tu su Andrić, Kiš, Pekić, ali i neki doskorašnji srpski ministri, kao ministar policije Dragan Jočić. Je li to inspirisano „prokletom avlijom”?
ĐURIĆ: Drama o Đinđiću, koju je žiri na čelu sa Biljanom Srbljanović uvrstio u pet najboljih drama u 2010. godini, biće premijerno izvedena 2011. Nije uputno prepričavati dramu, kojoj daju pečat reditelj, glumci, scenograf… Napisao sam je u znak poštovanja prema Zoranu, koga su posthumno besomučno gazili i pljuvali poslanici pojedinih stranaka u Narodnoj skupštini!!! Treba li nam dubljeg i očiglednijeg dokaza o snazi i razmerama varvarstva od toga?!Gaziti po lešu čoveka deluje strašnije od ubistva. Naša javnost prelazila je ćutke i preko toga. Kao što prelazi ćutke preko mnogo drugih stvari u vezi sa tim ubistvom! Premijer, koga je ubila ova država, nije dobio još spomenik. Ali, na bivšem Trgu Marksa i Engelsa imamo spomenik Nikoli Pašiću, uz čije je ime Slobodan Jovanović dodao samo jednu reč: „fanatik”. Za one koji su čitali Voltera to je dovoljno. I sasvim dovoljno da shvatimo na kojim smo prostorima i u kojem vremenu živimo.

MONITOR: Rekli ste da je pojavljivanje „humoreske Vojko i Savle” u Politici, nagovjestilo vrijeme koje dolazi, kada će se „kotrljati glave”,kako je rekao jedan vaš kolega. Može li se danas, i bez dokumenata, shvatiti odakle se zavrtela ta „anegdota” koja će toliko uticati na istoriju Srbije i SFRJ i na tolike ljudske sudbine?
ĐURIĆ: Besramni tekst Vojko i Savle osvanuo je u nedeljnom broju Politike 18. januara 1987. Bio sam toga dana dežurni urednik, a moj kolega Aleksandar Saša Nenadović bio je dežurni u spoljno-političkoj rubrici. Sav usplahiren, došao je u desk i rekao je: „Posle ovog teksta kotrljaće se i glave, ali to neće nikoga uzbuđivati!” Te njegove reči imale su proročansko značenje. Danas se pouzdano zna da je ideju za taj užasni tekst dao Nikola Ljubičić, koji je – kako mi je jednom saopštio Ivan Stambolić – najviše doprineo širenju i jačanju moći Slobodana Miloševića. Politika od tada nije više mogla da stane na noge, a granice između otvorene laži i istine, života i smrti postajale su sve bleđe. Posle zločina u paraćinskoj kasarni, na koji knjiga Žrtve I.Stambolića i S.Ćuruvije baca novo svetlo, Politika je mesecima objavljivala feljton Halita Trnavcija, čiji je pravi autor bio u stvari književnik Miodrag Bulatović. Potom, tzv. odjeke i reagovanja, koji su pisani po mustri Gebelsove propagande protiv Jevreja. Doda li se tome učinak Politike ekspres, RTS itd, vreme koje je došlo bilo je takoreći nužnost. Ni zato nije nikome falila dlaka s glave!

MONITOR: Tvrdite da Zoran Đinđić kao političar nije dobro tumačen, da je njegova politika vulgarizovana. Mislite da je i u tragediji Đinđića odnekud djelovao imperativ „upropastiti najbolje”?
ĐURIĆ: Latinka Perović je dala najbolji i najdublji uvid u politiku i političku ličnost Zorana Đinđića, koji je posle Marka Nikezića najaznačajnija ličnost srpske istorije posle Drugog svetskog rata. Kao član Izvršnog odbora Demokratske stranke od njenog osnivanja bio sam svedok raznih događaja i sukoba unutar te stranke. Sjajno obrazovan, brzometni mislilac, Zoran je bio svestan i stanja u zemlji i u stranci. U politici odnose prevagu odnosi snaga, a ne istina. U vreme kada je Zoran postao premijer, mnogi njegovi protivnici bili su krvavi i spolja i iznutra, a kako se pokazalo takvih je bilo i u njegovom bliskom okruženju. Naravno da njima nije bilo u interesu da ,,najbolje zaživi”.

MONITOR: Slažete se sa onima koji kažu da je nacionalizam nespojiv sa savremenom demokratijom. Posljednjih godina, međutim, čak više u EU nego kod nas koji smo se umorili bar od ratovanja, jačaju desnica i ultradesnica. Ima li mesta strahu od budućnosti demokratskog sveta koji se opasno naginje udesno?
ĐURIĆ: Jaspers je upozorio posle Drugog svetskog rata da nacionalizam može uništiti Evropu. Meša Selimović mi je jednom rekao: „Oni koji misle da mogu razvijati demokratiju pomoću nacionalizma, postupaju kao baštovani koji zalivaju cveće živom sodom!”. Iz nacionalizma su proistekle mnoge tragedije, mnogi ratovi. Nacionalšovinizam pretvara čoveka u životinju. Međutim, njegove posledice nisu svuda iste. U Evropi, nemački nacionalšovinizam je najopasniji, a na našim prostorima srpski i hrvatski. Desnica je u usponu od osamdesetih godina prošlog veka u Evropi. Posledica toga su njene institucije i stanje u njenim državama. Od završetka Drugog svetskog rata, reklo bi se nikad gore! Naravno, krivicu za to snose i građani, koji su prestali da cene ljudske slobode i prava.

MONITOR: Vi ste među osnivačima Udruženja žrtava režima Slobodana Miloševića, nedavno nastalog u Beogradu.Čini se da je zadnji momenat da se nešto tako uradi?
ĐURIĆ: Društvo žrtava režima Slobodana Miloševića tek je osnovano. Kao što znamo, bilo je političkih i ideoloških žrtava, žrtava etničkog čišćenja, žrtava genocida, žrtava silovanja, logorskih zatočenika itd. Te žrtve ne smeju potonuti u zaborav. One imaju pravo na reč, one moraju biti priznate. Predložio sam da se žrtvama toga režima izgradi spomenik u Beogradu, a 25.avgust proglasi za Dan sećanja na žrtve Miloševićevog režima, jer je toga dana 2000. godine bio kidnapovan Ivan Stambolić. Strašno je da u Beogradu još nema ulice sa imenom Ivana Stambolića!

Podudarnost

MONITOR: Za vas je bliskost Srbije i Crne Gore , izražena u formuli „dva oka u glavi „ slična Gebelsovom odnosu prema bliskosti Nemačke i Austrije. O kakvoj „glavi” se tu radi?ĐURIĆ: Istraživao sam simbole u Miloševićevim govorima, počev od onih koji su sabrani u njegovoj knjizi Godine raspleta pa do raznih drugih. Na osnovu tih analiza, nepobitno sledi da je Milošević u početku nesvesno, a kasnije svesno koristio jezik fašista i nacista. Njegova čuvena rečenica da su „Srbija i Crna Gora dva oka u glavi” je poput one koju je izgovorio Gebels o Nemačkoj i Austriji. Reč je, dakle, o poznatom fenomenu da iste ili slične mentalne strukture ličnosti koriste iste ili slične simbole, a podudarnost se može javiti čak i na sintaksičkom planu. Milošević, siguran sam nije znao za tu Gebelsovu parolu, ali je ona proistekla iz njegovog duhovnog sklopa i konkretne situacije. Puno značenje te njegove parole iskusili su i platili glavom kako građani Srbije, tako građani Crne Gore. Ali, šta tek reći za rečenicu da rat „nosi u sebi jednu veliku, večitu, neprolaznu svetlost”?!(Sednica CK SK Srbije, septembar 1987). Suočen s tim iskazom, Erih From bi verovatno upozorio da je u pitanju jedan vrlo opasan i bolestan čovek. Ali, u Srbiji se pevalo: ,,Care Lazo, nisi imo sreće, da se Slobo pored tebe šeće!”

Moć predrasude

MONITOR: Stalno se suočavamo sa najgorim predrasudama o Romima, sa velikim rasizmom, uprkos „dekadi Roma” i sličnim akcijama?
ĐURIĆ: Ajnštajn je rekao da je lakše razbiti jezgro atoma nego rasne predrasude! Pod uticajem te misli, došao sam do zaključka da je lakše stvoriti besklasno društvo, nego društvo bez rasnih predrasuda. Rasizam onemogućava čoveku da vidi čoveka u ljudskom biću koji pripada drugoj naciji ili veri. Kada se rasizam institucionalizira, kao što je to bilo u nacizmu, onda su konclogori neminovnost. Međutim, ljudska bića se mogu uništavati i bez logora. Naime, ako su ljudi primorani da žive na smetlištu, da se hrane otpacima, da neprestano udišu otrov i smrad, da se smrzavaju itd., onda se to jedva razlikuje od logorskog života. Na žalost, to su najčešće slike života Roma u Srbiji u 21.veku!

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo