Arman se rodio sa osmjehom na licu. Sva djeca plaču čim se rode; neka manje, neka više, jedna plaču tiho kao da jecaju, druga vrište iz sveg glasa, neka se zacijene od plača toliko da ih se mora šljapnuti po leđima – ali sva bez izuzetka pozdrave ovaj svijet nekom vrstom plača. A kako život počne, tako i produži. – ,,Sestro, jeste li ikada vidjeli bebu koja se osmjehuje čim se rodi?” – pitao je doktor koji je vodio brigu da sve bude u redu sa rođenjem osmjehnutog Armana.
–
– ,,Nikada doktore. Niti sam čula da je neko drugi imao to zadovoljstvo!” – sva u čudu odgovorila je sestra, oprala Armana i onda se još više začudila. Sa umivenog i čistog lica tek rođenog Armana, sijao je još ljepši osmjeh, najljepši osmjeh koji možete zamisliti!
Kad su, tri dana kasnije, mama i Arman iz bolnice došli kući, bio je red na cijelu rodbinu, prijatelje i susjede da se čude i lično uvjere u vijest koja je već prvog dana stigla u njihovu ulicu. Svi su htjeli da vide svojim očima to čudo – bebu koja nije zaplakala kada se rodila, nego se umiljato i prijateljski osmjehivala.
– ,,Polako, ne gurajte se! Uplašićete mi dijete.” – rekla je Armanova mama.
–
– ,,Dođite sutra, dođite prekosutra, ima vremena. Neka se Arman odmori!”- rekao je Armanov tata.
– ,,Hajdemo u vrt na čaj i kafu.” – pozvala je Armanova nena prisutne žene.
– ,,Haj’mo ljudi u restoran na piće.” – pozvao je Armanov djed muškarce.
I dok su se svi još snebivali, dvoumeći se između želje da vide to čudo od osmjehnute bebe, i rodbinske pažnje, odnosno komšijske pristojnosti, Arman kog je mama držala u naručju i za trenutak ga podigla iznad glave da prođe kroz gusti špalir prisutnih znatiželjnika, odjednom se osmjehnu tako da njegov osmjeh obasja sve prisutne. Ako znate da je Armanova mama visoka, i još da je stajala na stepenicam kuće, znaćete i tako da su svi mogli vidjeti Armanov osmjeh. Žagor zamuknu. Arman velikodušno uputi još jedan osmjeh prisutnima, koji će oni pamtiti dok su živi i odmah sve dođe na svoje mjesto.
Kako je rastao, tako je Arman svojim osmjehom činio život lakšim i ljepšim i porodici i svima koji su ga znali. Kad god bi tata, mama i mlađi brat (on i Arman se vole najviše na svijetu), bili neraspoloženi, bilo je dovoljno da im se Arman osmjehne – i sve brige su isčezavale kao rukom odnijete, a svi problemi izgledali sasvim nevažni.
Arman je od samog početka zavolio loptu: sve vrste lopti. Lopte su slušale Armana, kao da su opčinjene njegovim osmjehom. Lijepile su se za njegove duge prste i slušale sve njegove želje. Danas je Arman pravi čarobnjak sa loptama. Čaroliju svog osmjeha Arman je prenijeo i na svoje lopte. Kada se njegov tata nedavno vratio s posla kući veoma napet, Arman mu je pravo s vrata bacio loptu u ruke. Tata je ljutito zgrabio loptu, pogledao je za trenutak, i odjednom sasvim se smirio. U lopti je ugledao Armanov osmjeh.
– ,,Šta ima? Danas nisi raspoložen za igru?” – upitao je Arman.
Tata je osjetio kako kroz loptu struji taj blagi Armanov osmjeh; sva je ljutnja postala lakša od balona sapunice. Problemi? Koji to problemi mogu zasjeniti jedan takav osmjeh!? Šta bi značio svijet u kom su svi problemi riješeni, bez Armanovog osmjeha!? I šta su svi problemi ovoga svijeta zajedno dok je tu Armanov osmjeh!? Tata se nasmijao od sveg srca, odložio tašnu i evo ih, već slijedećeg trenutka u igri s loptom, ostavivši mamu da ih još dugo zove, na ručak.
Svi ljudi imaju neki razlog zbog kog su rođeni. Samo veoma mali broj dozna koji je njihov. Arman je znao svoj razlog od samog rođenja. U ovaj neveseli svijet, u sumorni i nervozni život ljudi, ispunjen brigama i čemerom, pohlepom i zavišću, unijeti ono najpotrebnije, najljepše, najvažnije: davno zaboravljeno blistavo svjetlo iskrenog i čistog osmjeha. Ako još niste upoznali Armana ni vidjeli njegov osmjeh koji liječi svaku tugu i briše sve brige, zagledajte se u sebe. U svakom od nas još je prisutno ono najbolje i najvrijednije: Armanov osmjeh!
Darujte ga svakom čovjeku od srca!
Ferid MUHIĆ
IN ENGLISH3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
FOKUS4 sedmice
INTERVJU4 sedmice