Neka ništa ne pomuti te trenutke radosti, nakon što su naše rukometašice postale prvakinje Evrope. Ni vladajući kič, ni politička upotreba sporta. Ni pristanak i onih najboljih među najboljima da budu ukras moći.
Ko umije da gleda, u uzletu crnogorskog ženskog rukometa, još prije raspada Jugoslavije, ratova i krvi, mogao je vidjeti znak ogromnog, vjekovima zapretanog emancipatorskog potencijala žene u Crnoj Gori. Igra je, u najdubljem značenju, krik za slobodom. Ženska igra ovdje više nego igdje. Pred trijumfom naših djevojaka svako bi domaće muško moralo osjetiti tračak nelagode. U dnu njihovih pobjeda leži dugo zatomljena pobuna protiv usnulih lavova u patrijarhalnom poretku stvari. To znate: po vjekovnom protokolu džungle dok se lavovi zore grivama i junački drijemaju, lavice tiho odlaze u lov. Ko god je smislio naziv lavice za naše rukometašice potrefio je više no što je htio.
Poslije uzleta uvijek slijedi bitka za interpretaciju u kojoj pobjede mahom postaju sredstvo za raskusurivanje u mutnim bitkama za moć. Sport se upotrebljava da zagluši glas potlačenih od kad je svijeta.
Naomi Klajn je u Doktrini šoka, oživjela prizore sa stadiona u Santjagu sedamdesetih prošlog vijeka, kad je smrt postala spektakl. Tamo su desetine hiljada protivnika Pinočeove diktature dovođeni da se mnogi nikada ne vrate kući. Na stadionima – mučilištima, odmah potom, kao da se posprema scena u pozorištu za novi čin, pred punim gledalištem, vodio se boj za svjetski prestiž u nogometu. Orilo se od patriotizma. Red je da se kaže: Pinoče je vladao uz blagoslov velikog svijeta i osobitu podršku ideologa neoliberalizma Miltona Fridmana i njegove mreže.
Ko se ne sjeća zadivljujućih scena sa svjetskog prevenstva u Argentini 1978. Ko je u tom uzletu publike mogao čuti vapaj Majki sa Trga Majo koje su, same na svijetu, tragale za djecom koju je, u neki od tri hiljade logora za mučenje, odvela tadašnja argentinska vojna hunta. Svu podršku za realizaciju projekta čistog kapitalizma imala je od čikaških neoliberalnih otaca, i njihovih domaćih sljedbenika. Duhovne braće Veselina Vukotića. Zar je mogao svijet odati veće priznanje takvoj vladavini nego joj povjeriti organizaciju svjetskog prvenstva u fudbalu.
Po onome šta su ostatku sportske planete radili brazilski mladići, moglo se lako zamisliti kako su njihovi životi beskrajne pješčane plaže i samba. Ko bi mogao izgovoriti bogohulnu misao da su oni sredinom minulog vijeka bili ambasadori zemlje diktatura i favela. Diktatura podržanih iz srca slobodnog svijeta, zbog nepokolebljive odbrane kapitalizma kao takvog.
Real, u bijelom, u vrijeme Franka, pobijedio je 1966. naš Partizan i po ko zna koji put postao prvak Evrope. Ko je to doživio, taj zna šta je tuga.
A onda, 1974. vinuo se Škijo Katalinski do neba i natrag, i zakucao loptu u gornji ugao Špancima. I mi smo uredno znali da to što naši odlaze na svjetsko prvenstvo, neporecivo svjedoči da je i naš samoupravni put ispravan.
Jednom će neko i o ovome svjedočiti. Sportski uspjesi za nezaborav, u Crnoj Gori postignuti su u vremenu nesmjenjive vlasti, progona, žigosanja i premlaćivanja nepodobnih. Baš u dane kad su rukometašice okićene evropskim zlatom, vlast je u Nikšiću ovjerila još jednu krađu izbora. Gospodaru svih naših svjetova, poslije još jednog povratka na premijerski tron, stizale su čestitke podrške. Vašington, Brisel, Sarajevo, Beograd, Zagreb. Mnogo jedinstvenije i otvorenije nego nekad Pinočeu i argentinskoj hunti. Danas je Crna Gora na Balkanu, najvjerniji pobornik neoliberalne utopije. Domaće zatočnike nije pokolebalo ni to što je ideologiju koja nadu zasniva na ljudskoj halapljivosti, progutao vlastiti zijev i na Vol stritu.
Uspjesi u sportu i nedemokratski režimi ne isključuju se – to je iskustvo i čitavog nekadašnjeg političkog istoka. Srećom, i ne podudaraju. Španci bez Franka, i Brazilci bez diktatora, uredno tlače sportski svijet. Može se pretpostaviti da će sunce izaći na istoku, i da naše djevojke i mladići neće zaboraviti da se loptaju i kad svane jutro bez Đukanovića na vlasti.
Sportski podvizi nadilaze vrijeme u kojima su nastali. Naša Ana Đokić, kazala je to na svoj način. ,,Nijesam tu da pjevam himne nego da igram”, uzvratila je na podbadanja medija kako će se ona, rođena i odrasla u Srbiji, držati kad budu intonirane himne na utakmici Crne Gore i Srbije. To valja upamtiti. Zbog čarolije igre. I zbog nas.
Esad KOČAN
FOKUS3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS2 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice