Povežite se sa nama

MONITORING

ČASLAV PEJOVIĆ, ARBITAR U SPORU ŠTRABAGA I REGIONALNOG VODOVODA: Šteta, tuga, stid

Objavljeno prije

na

Moj utisak je da su Regionalni vodovod i Štrabag u pregovorima nekako „preskočili” pitanje rješavanje eventualnih sporova, što se dešava u praksi, posebno kada u pregovorima ne učestvuju iskusni pravnici koji ovu materiju dobro poznaju objašnjava u razgovoru za Monitor profesor Časlav Pejović, član Međunarodne akademije za komparativno pravo i Međunarodne akademije za trgovačko i potrošačko pravo i jedan od troje arbitara koji su do 2013. rješavali ovaj poslovni spor. Kao posljedica toga, arbitražna klauzula koja se nalazi u ugovoru je toliko nejasna, da se ni u naznakama ne može utvrditi koju arbitražu su stranke ugovorile. Ugovorne strane nijesu dogovorile MTK arbitražu, kao ni bilo koju drugu, jednostavno iz razloga što to pitanje nijesu ni razmatrale.

MONITOR: Na koji način se u takvim slučajevima može utvrditi nadležnost arbitraže?
PEJOVIĆ: Postoji pouzdan način spašavanja „blanko klauzula” kao što je klauzula u ovom slučaju. Evropska konvencija za Međunarodnu trgovačku arbitražu iz 1961. godine utvrđuje rješenje za slučaj ,,blanko klauzule”. Član 4(5) propisuje: „Onda kada se strane dogovore da podnesu spor na razrješenje stalnoj instituciji za arbitražu, a da pritom nisu odredile predmetnu instituciju i ne mogu se oko nje saglasiti, tužitelj može zahtijevati određenje jedne takve institucije u skladu sa procedurom…”.

Štrabag nije čak ni pokušao da iskoristi mogućnosti koje nudi ova Konvencija. Umjesto toga, započeo je proceduru pred MTK. To je bila velika greška, koja ga na kraju nije ništa koštala: spasio ga je Apelacioni sud Crne Gore, a na štetu Crne Gore. Aferim!

MONITOR: Možete li nam pojasniti te tvrdnje?
PEJOVIĆ: Apelacioni sud je na veoma čudan način protumačio Evropsku konvenciju navodeći da Regionalni vodovod ,,nije iskoristio mogućnost da se odredi arbitražna institucija prema članu IV stav 3 i 5 Evropskekonvencijeiz 1961. godine”. Ovakav stav Apelacionog suda je u suprotnosti sa arbitražnim pravom, pa i elementarnom logikom koja proizilazi iz procesnog položaja stranaka u sporu. Evropska konvencija jasno ukazuje da se radi o pravu tužitelja. Ako je tužitelj napravio propust, zašto bi se od tuženog zahtijevalo da podučava tužitelja kako i gdje da ga tuži? Pa nije tuženi advokat tužitelja, već stranka na suprotnoj strani u sporu, koja ima pravo da se u svoju korist poziva na procesne greške tužitelja. Apelacioni sud je na situaciju kada stranke nijesu odredile institucionalni arbitražu primijenio stav 3 koji se odnosi na slučaj kada hoc arbitražni sporazum nije precizirao organizaciju arbitraže, dakle sasvim drugačiju situaciju koja nema nikakvu vezu s ovim sporom. Kad sam pročitao ovakvo nakaradno tumačenje, sjetio sam se Mladena Delića i onog čuvenog: „Je li ovo moguće!” Apelacioni sud je okrenuo naglavačke i Evropsku konvenciju i procesna pravila, praveći usput elementarne greške u tumačenju prava. Gospodo sudije, zašto ste ovako sudili? Koja je to muka bila?

MONITOR: Presuda Apelacionog suda navodi da su slijedili trendove „liberalnog tumačenja” odredbi ugovora…
PEJOVIĆ: Ne postoji nikakva liberalizacija kada se radi o „blanko klauzulama”. Istina, postoji tendencija liberalnog tumačenja tzv. „patoloških klauzula”, ali se ne radi o evropskoj ili svjetskoj tendencij, kako se navodi u odluci Apelacionog suda. Ovakvo liberalno tumačenje ima granice i sudovi nijedne države ne spašavaju „patološke klauzule” onda kada namjera stranaka nije dovoljno jasna. Kad je riječ o blanko klauzulama, takva „liberalizacija” ne postoji. Niđe u svijetu. Ako već postoji takva liberalizacija, Apelacioni sud je trebao navesti barem jedan slučaj takve presude. Zašto nije? Zato što ne postoji.

Kao arbitar u ovom sporu ja sam pažljivo pročešljao sve odluke koje je donijela MTK arbitraža, prošao kroz stotine arbitražnih odluka i nijesam našao niti jednu takvu.Nikad se nije desilo da arbitražni sporazum koji ne sadrži nikakvu referencu na MTK ili na pravila MTK, a upućuje na UNCITRAL pravila, bude tumačen kao da se njime predviđa nadležnost MTK arbitraže.

Apelacioni sud je pribjegao konstrukciji da je „cilj našeg pravnog sistema usaglašavanje sa evropskim pravnim standardima i prilagođavanje savremenim tendecijama u oblasti prava”. Pri tome, Apelacioni sud je posegao za tumačenjima koja ne postoje ni u MTK, izuzev ove jedne naopake odluke, niti u bilo kojoj evropskoj državi. Na ovaj način, Apelacioni sud je zasnovao odluku na nečem što nigdje ne postoji, tvrdeći da su to „savremene tendencije”, umjesto da odluku zasnuje na propisima svoje zemlje.

MONITOR: Da li bi ovakva arbitražna oduka bila priznata u drugim državama?
PEJOVIĆ: Ekspretska grupa iz Zagreba na čelu sa Mihajlom Dikom, profesorom Pravnog fakulteta iz Zagreba, koji je vodeće ime na prostorima bivše Jugoslavije u materiji arbitražnog prava, navela je u svom ekspertskom mišljenju da ovakva arbitražna odluka ne bi mogla biti priznata nigdje u svijetu. Napravio bih malu rezervu.Vjerujem da bi postojala šansa za priznanjem u zemljama kao što su Myanmar, ili Kambodža, gdje je postojao ozbiljan problem s kvalitetom pravnog obrazovanja i nezavisnošću sudija (jedan sudija iz Myanmara, koji je bio moj student mi je jednom kazao da se dešavalo da mu vojne vlasti narede kakvu odluku da donese). Postojao je i ozbiljan problem korupcije. No, i u tim zemljama su napravljeni značajni pomaci u kvalitetu sudstva, tako da bi i tamo bilo teško priznati ovakvu arbitražnu odluku.

MONITOR: Koje su posljedice odluke Apelacionog suda?
PEJOVIĆ: Greške sadržane u odluci Apelacionog suda su takve prirode da se ne mogu pravdati pozivanjem na slobodno sudijsko uvjerenje. Pa i seljak iz moje Pive, koji Pravnog fakulteta ni vidio nije, bi kazao, „E, ovo ne more tako”. Možda najjasnija u ovoj odluci je namjera da se „pronađu” argumenti kako bi se priznala arbitražna odluka protiv Regionalnog vodovoda. Apelacioni sud se potrudio da podrži svaki stav Štrabaga, ponašajući se kao da se ne radi o crnogorskom sudu, već o advokatu Štrabaga. To je utisak kad se pročita odluka. Ona je skandalozna i predstavlja bruku za crnogorsko pravosuđe, pokazujući da metafora „trule daske” nije bez osnova. Sem toga, a ovo govorim kao Crnogorac a ne kao pravnik, ovom odlukom nanijeta je velika šteta ne samo Regionalnom vodovodu, već i državi Crnoj Gori. A ozbiljno je narušen i ugled crnogorskog pravosuđa. Da sam ja bio član vijeća Apelacionog suda u ovom sporu, ja bih se stidio. Zbog njenih posljedica, važno je da se utvrdi kako je bilo moguće da se ovakva odluka donese, kako se više nikad nešto slično ne bi desilo

RIJEČ STRUČNJAKA
Učešće u arbitraži nije njeno priznanje

„Ništa ne govori da su bilo Štrabag bilo Regionalni vodovod, a još manje i Štrabag i Regionalni vodovod htjeli arbitražu MTK iz Pariza”, navedeno je u studiji zagrebačkih profesora Dike, Sikirića i Babića: „Na osnovu utvrđenih činjenica, može se samo spekulirati o tome koju bi instituciju konkretno izabrali da su o tome pregovarali”.

Isti autori, u analizi iz 2015. godine (Studija: Priznanje i izvršenje inostrane arbitražne presude) razmatraju argument Apelacionog suda da je RVCP prihvatio arbitražu MTK time što je odredio svog arbitra i učestvovao u cijelom postupku.

U presudi Apelacionog suda stoji kako je Regionalni vodovod „mogao nakon imenovanja arbitra od druge strane (Štrabaga), da ne odgovori imenovanjem svog arbitra, što bi imalo za posljedicu da ne dođe do obrazovanja arbitražnog vijeća”. Sud dalje zaključuje, navodi se u zagrebačkoj Studiji, da je „obrazovanje arbitražnog vijeća zavisilo od volje Regionalnog vodovoda, a što je prvostepeni sud propustio da cijeni…”.

Autori Studije navode kako „arbitražna pravila MTK koja su bila mjerodavna u predmetnoj arbitraži propisuju sljedeće: Ako spor treba da riješe tri arbitra, svaka stranka će u tužbi, odnosno u odgovoru na tužbu, imenovati jednoga arbitra na potvrdu. Ako stranka ne imenuje arbitra, odredit će ga Sudište”. Iz navedene odredbe slijedi, zaključuju konsultovani eksperti, „da propust stranke da imenuje člana arbitražnoga vijeća ne sprječava provođenje arbitražnog postupka… U protivnom bi vođenje arbitraže potpuno ovisilo o volji tuženika koji bi uvijek imao priliku onemogućiti provođenje postupka tako da jednostavno ne imenuje arbitra”.

Oni objašnjavaju kako je prigovor na početku postupka (nenadležnost, pravila…) dovoljan da bi se strana u sporu na njega mogla pozvati i nakon donošenja odluke.

 

GORAN JEVRIĆ, DIREKTOR REGIONALNOG VODOVODA
Hoće pregovore ako odustanemo od žalbe

– Nakon treće odluke Apelacionog suda, Štrabag AG je na nezakonit način, preko javnog izvršitelja, pokrenuo proceduru blokade žiro-računa Regionalnog vodovoda 6. juna 2018, dakle u jeku turističke sezone. Nakon reagovanja advokatske kancelarije Regionalnog vodovoda, ta odluka je oborena. , Štrabag AG je nakon toga ponovo pokušavao blokirati naše preduzeće, uz značajne povrede pravnih procedura. Do blokade računa je došlo 14. avgusta – kaže u razgovoru za CIN-CG izvršni direktor Regionalnog vodovoda Goran Jevrić.

Do 17. septembra, prema njegovim riječima, Štrabag AG je prinudnom naplatom blokadom žiro-računa naplatio 1.250.380,30 eura. Zbivanja u ovom sporu Jevrić ocjenjuje „atakom na najveće državne interese i to od kompanije koja nije uspjela, a po mnogima iz tog vremena nije ni htjela, da završi posao koji je ugovorila, a koju sada treba nagraditi višemilionskim bonusima”.

– Ističem da je nakon donošenja odluke Apelacionog suda Crne Gore, sa predstavnicima kompanije Štrabag AG, početkom juna, na poziv ministra održivog razvoja i turizma Pavla Radulovića održan sastanak u cilju razrješenja ovog poslovnog nesporazuma. Komunikacija i dalje traje, iako su predstavnici Štrabag AG insistirali da je početak pregovora uslovljen prekidom svih aktivnosti ovog državnog preduzeća na daljem preispitivanju odluka sudskih instanci!? To se može tumačiti kao pokušaj prinude da Regionalni vodovod odustane od svojih zakonom zagarantovanih prava – kaže Jevrić.

CIN-CG: Da li je na bilo kom nivou – od preduzeća do Vlade ili tužilaštva – postavljano pitanje eventualne odgovornosti i ko bi mogao biti kriv za pretrpljeni gubitak?
JEVRIĆ: Regionalni vodovod, a posebno menadžment od juna 2013, je učinio sve u duhu sa zakonom Crne Gore i međunarodnim konvencijama na planu zaštite poslovnih interesa kompanije, integriteta Regionalnog vodovoda i države. Kako je i zašto Apelacioni sud ukinuo i preinačio odluke Privrednog suda i kako je moguće da naše dvije tako važne sudske institucije imaju dijametralne stavove o istoj pravnoj stvari, to je pitanje za nadležne sudske institucije pred kojima se i dalje vode postupci, alii za Privredni i Apelacioni sud.

Bez obzira što kompletna situacija najviše utiče na Regionalni vodovod, držao bih se principa da svako radi svoj posao.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik parlamenta CG ugostio je predsjednika RS koji se prije nedjelju  vratio sa poklonjenja PutinuDodik je u Moskvi ponovio  punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu.  Putinu poželio “sve pobjede koje može da ostvari i rekao : “ Sve Putinove pobjede i pobjede Rusije su i naše pobjede”. Obišao je i  Putinovog vazala  Lukašenka.   Umjesto zastave BiH, čiji je RS sastavni dio, Mandić je  postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta. Uslijedila je  nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu

 

 

Nedavna, tobože državna, posjeta Milorada Dodika, predsjednika bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), Crnoj Gori ozbiljno dovodi u pitanje javno deklarisane političke motive i ciljeve njegovog domaćina – predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Bilo bi razumljivo da je Mandić primio predsjednika Skupštine RS ili Parlamentarne Skupštine BiH. Umjesto njih dolazi Dodik koji se samo prije nedjelju dana vratio sa poklonjenja diktatoru Vladimiru Putinu u Moskvi. Dodik je u izjavama ruskom RT-u i domaćim medijima, po ko zna koji put, dao punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu rekavši da je Putinu “poželio sve pobjede koje može da ostvari i rekao da su sve Putinove pobjede i pobjede Rusije i naše pobjede”.

Dodik se osvrnuo i na  posjetu 19. januara Putinovom vazalu i diktatoru Aleksandru Lukašenku rekavši da je uspio “dogovoriti razne aranžmane bitne za RS”. Bjelorusija je, po Dodiku, “razvijena zemlja i nije omotana bodljikovom žicom kako to neki pokušavaju da predstave”. Ona je prijatelj RS-a. Takođe je rekao da vjeruje da će jednog dana doći do ujedinjenja srpskog naroda sa dvije strane Drine kao što je došlo do ujedinjenja dvije Njemačke. On već duže vrijeme ne krije da mu je rasturanje BiH, kako kaže mirnim sredstvima, jedan od glavnih političkih prioriteta.

Dodik, kao takav – ratnohuškački nacionalista i sa oreolom sponzora organizovanog kriminala i korupcije, u Crnoj Gori nije dočekan sa državničkim počastima niti su ga primili njegov kolega Jakov Milatović ni premijer Milojko SpajićVijestima je nezvanično saopšteno iz Vlade i Predsjedništva da Dodik nije ni tražio sastanak – vjerovatno znajući kakav bi odgovor bio. Kod Mandića je dobrodošao i učinio mu “veliku čast”. Iako je crnogorski predsjednik parlamenta kasnije izjavio da Crna Gora poštuje BiH kao državu, on je umjesto zastave Bosne i Hercegovine, čiji je RS sastavni dio, postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta zbog čega je uslijedila i nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu.

Dodik je Mandiću izrazio i brigu “da srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori bude adekvatno zastupljena” ali i da je tu da podrži stabilnost i razvoj Crne Gore kao i njeno EU članstvo. Koncept srpskog sveta je za Dodika “fenomenalna ideja” i ranije je govorio da je prirodno i da Crna Gora bio dio tog projekta.  Na kraju, Mandiću je predat, suprotno protokolima i rangu sagovornika, i Prijedlog sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između RS i CG koji je Mandić na sebe preuzeo da proslijedi predsjedniku i premijeru.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZREŠENJE DIREKTORA UP ZORANA BRĐANINA STIGLO PRED VLADU: Bajka o vladavini prava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon više mjeseci ignorisanja od strane Vlade, inicijativa ministra policije Danila Šaranovića za smjenu direktora UP Zorana Brđanina, je  izgleda konačno na dnevnom redu izvršne vlasti.  Kakva će bit njena sudbina nije izvjesno. Za sada je sigurno tek da se iza priče o procedurama krije priča o kontroli bezbjednosnog sektora

 

 

Vlada Crne Gore će se konačno izjasniti o inicijativi za razrešenje direktora Uprave policije Zorana Brđanina, koju je krajem prošle godine uputio ministar policije Danilo Šaranović. Vlada bi, kako pišu Vijesti, to pitanje trebalo da otvori na sjednici u petak 29. decembra, kada ovaj broj Monitora bude na kioscima. Na sajtu Vlade, ipak, još nema najave o održavanju sjednice sa tom temom na dnevnom redu, niti se o tome govori u javnosti.

Razrešenje Brđanina jedno je od pitanja oko kog se spore Demokrate i Pokret Evropa sad, u okviru očigledne borbe za bezbjednosni sektor.  Odnosi PES-a i Demokrata, kojima je u izvršnoj vlasti pripao sektor bezbjednosti, zaoštreni su nakon sjednice Vlade početkom decembra prošle godine, na kojoj je ministar pravde Andrej Milović, izlazeći iz svoje nadležnostizatražio hitne smjene u tom sektoru.

Nakon više mjeseci ignorisanja inicijative Šaranovića, Vladina komisija za kadrovska i administrativna pitanja, kako pišu Vijesti, ove sedmice  proslijedila Vladi predlog  Šaranovića o razrješenju Brđanina.

Vlada je najprije tvrdila da nije dobila Šaranovićev predlog, a potom da je predlog odgođen dok Šaranović ne dostavi i predlog za određivanje vd direktora Uprave polcije. S druge strane, ministar policije je insistirao da se privremeni šef policije može predložiti tek kad to mjesto bude upražnjeno. Takođe, utvrdio je da odlaganjem ovog pitanja „neko čuva Brđanina“.

Šaranović je predlog uputio  krajem 2023. godine, nakon što je skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu dao negativno mišljenje na dva prošlogodišnja izvještja o radu UP. Izvještaji su razmatrani ubrzo pošto je Brđanin na poziciju direktora UP vraćen sudskom odlukom, 7. decembra prošle godine.

Brđanin je odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, uz obrazloženje da je jasno da „njegovo prisustvo nije potrebno, te da su partije već dale svoj sud o tim izvještajima“. Kako je saopštio, tim izvještajima, i njihovim neblagovremenim razmatranjem, se samo „fingira“ njegova zakonita smjena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

U noći 9. na 10. novembar 1924. godina rulja  u kojoj su bili  i rezervni majori  Sekula  Bošković i Dimitrije Redžić, i  umirovljeni načelnik kolašinske žandarmerije Nikola Đilas (otac Milovana Đilasa) se spustila na Vranešku dolinu. U dužini od 19 kilometara takozvani „osvetnici“ su „popalili sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli” –  kako reče jedan od učesnika pogroma generalu Danilu Jaukoviću 28. avgusta 1973. godine u Mojkovcu. General Jauković je tada okupio preživjeli aktere i svjedoke zločina, snimio sve na magnetofonskoj traci i kasnije objavio stenograme.

Ovaj zločin je direktno podstaknut i koordiniran od strane Beogradu potčinjenih vlasti i kasnije je zataškan bez ikakve istrage. Glavni inspirator je bio načelnik bjelopoljskog sreza Nikodim Cerović koji je naredio zaključavanje dvije žandarmerijske stanice u Šahovićima kako vlasti ne bi reagovale kad se rulja spusti u dolinu. Prije pokolja je sprovedena akcija razoružavanje muslimanskog stanovništva i uzet je 31 talac. Oni su navodno trebali biti sprovedeni u Bijelo Polje ali su predati rulji 250 metara  od žandarmerijske stanice. Njih 28 su odmah ubijeni, dvojica su platili veliki otkup i spasili glave, a 13-godišnjeg dječaka je spasio jedan pravoslavac koji je zamalo nastradao zbog toga.

Izgovor za ovakav teški zločin u mirnodopskim uslovima, je bila „osveta“ za ubistvo umirovljenog službenika Ministarstva unutrašnjih djela i lokalnog silnika Boška Boškovića odgovornog za veliki broj ratnih i poratnih zločina nad muslimanskim i crnogorskim stanovništvom koje je htjelo obnovu samostalne Crne Gore. Ubistvo je pripisano muslimanskim odmetnicima Jusufu Mehonjiću i Huseinu Boškoviću iako su oni tada bili u Albaniji.

Boško Bošković je, prema ogromnoj većini svjedoka i učesnika masakra, uključujući i navode Milovana Đilasa u engleskom izdanju Besudne zemlje (Njujork 1958.god.), likvidiran od strane crnogorskih komita Radoša i Draga Bulatovića, zbog brojnih ubistava i pohare Rovaca i drugih sela po sjeveru, koje je Bošković počinio sa srbijanskom žandarmerijom i vojskom. Predstavnicima tadašnjih beogradskih vlasti (na čijem čelu je bio premijer Nikola Pašić) je odgovarala ideja da su Boška Boškovića „ubili Turci“ kako bi se pokrenuli pogromi i iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka. Srbijanska vlast je radila na stvaranju jaza između crnogorskog i bošnjačkog stanovništva kako bi lakše vladali prostorom koji je ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Broj pobijenih je ostao nepoznat iz razloga što nikakva istraga nije pokrenuta uprkos nekoliko interpelacija u Skupštini Kraljevine SHS gdje je nekoliko poslanika tražilo kažnjavanje zločina. Broj stradalih varira, zavisno od izvora, od stotinu do preko hiljadu.

Prijedlog rezolucije navodi da je „rezultat ovog zločina  bio: cjelokupno muslimansko stanovništvo sa ovog područja je pobijeno, opljačkano i protjerano“ pa stoga „rijetki primjeri spasavanja pojedinaca od strane pravoslavnih komšija ukazuje na potrebu afirmacije dobra u ljudima”. Prijedlog rezolucije podsjeća i na 2022.godine  donesenu Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici koja se odnosi na stradanje pravoslavnog stanovništva 1943. i 1944. od strane njemačkih SS jedinica potpomognutih  lokalnim balističkim,  ustaškim i četničkim jedinicama kada je stradalo više od hiljadu civila uključujući stare, žene i djecu.

Od poslanika se prvi javio lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević rekavši na TV Adria da njegova partija neće podržati rezoluciju, „ne zato što žele da relativizuju ili dovedu u pitanje bilo koji zločin koji je napravljen nad muslimanskim stanovništvom, nego što smatraju to u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. Po Kneževiću bi onda trebalo donositi rezolucije od Vidovdana 1389. god., pa do 1912. i 1913., tj. “od onoga danka u krvi, do rušenja manastira, zločina nad pravoslavnim stanovništvom, do islamiziranja pravoslavnog stanovništva”. Smatra da će rezolucija biti test za Vladu premijera Milojka Spajića. Druge partije se još nisu izjasnile rekavši da će se opredijeliti kada rezolucija uđe u skupštinsku proceduru.

Potomci porodica iz Šahovića koji žive u Bosni i Hercegovini su takođe pisali Skupštini za zahtjevom da se 9. i 10. novembar uvrste u državni kalendar sjećanja na nevino ubijene, uz podizanje spomen-obilježja i održavanje komemoracije.

Profesor Rastoder je izjavio u medijima da potomci traže mogućnost da obiđu i urede groblja predaka kojih ima 34 u toj oblasti ali i „da nikome ne pada na pamet da traži nazad zemlju koja je uglavnom oteta i naseljena drugima ljudima“. Za sada,  kaže Rastoder nisu uspjeli od mještana otkupiti dio zemljišta na kome bi bio podignut spomenik.

U prepunoj sali Mjesne zajednice Tomaševo (nekadašnji Šahovići) je 18. februara održana tribina nazvana Prošlost Vraneša u 20. vijeku – tumačenja i zloupotrebe, u organizaciji Zavičajnog udruženja Vranešana. Tribinu je blagoslovio iguman Manastira Zlateš, otac Nikolaj Stamatović. Organizatori su istakli da je skup održan „da saopštimo istinu o događajima u Vranešu 1924. godine“ i pozvali na „detaljna naučna istraživanja“ o dešavanjima u Šahovićima. Sa skupa je poručeno da „osuđujemo sve zločine koji su se desili u prošlosti, posebno prema nejači, bez izuzetka“ ali da se da se ne „prihvata pravno-politička formulacija o genocidu u Vranešu i sve aktivnosti po tom pitanju koje se plasiraju u poslednje vrijeme“. Potpredsjednik udruženja, pisac i publicista Svetislav Šestović rekao je da su izazvani da se okupe jer „decenijama traju uvrede i nasrtaji na stanovništvo Vraneškog kraja i njihove pretke, od strane jedne grupacije bošnjačke vjeroispovijesti, čime se želi narušiti mir i suživot ovog naroda“. Optužio je za „pokušaje krivotvorenja istorije, da bi bacili ljagu na jedan narod“ i „da naše slavne pretke i nas njihove potomke proglase genocidnim narodom“. Prijedlog rezolucije je „raspirivanje nacionalne mržnje i  zato su, za nas Vranešane, zahtjevi odbora Bošnjaka neprihvatljivi“ – poručio je Šestović.

Publicista i istoričar Miloš Vojinović, kako prenosi list Dan, kazao je da nije istina da su muslimani protjerani iz tog kraja. „ Popisom iz 1931. godine u pavinopoljskoj opštini živjela su su 104 muslimana, a u opštini Šahovići 103 – što je dokaz da nije bilo riječi o genocidu“, rekao je Vojinović.  Dakle,  ukupno 207 muslimana. To je  92, 5  posto manje, nego što ih je popisano 1921. godine.   Na tom području 1921. godine  živjelo 2.755 muslimana – 1559 u Pavinom Polju i 1195 u Šahovićima.  Sa tribine u Vranešu,  Vojinović je pozvao Šerba  Rastodera na televizijski duel.

Ostaje da se vidi da li će Crna Gora imati hrabrosti da se suoči sa tamnim mrljama svoje prošlosti. Nesumnjivo je da su u zločinu, koji je organizovan za velikosrpske političke interese, učestvovali prije svega domicilni  Srbi i Crnogorci.  Zločin se desio na teritoriji Crne Gore. To obavezuje.  Na ovoj generaciji je da prekine ćutanje i pogleda istini u oči.

  Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo