Povežite se sa nama

MONITORING

ČASLAV PEJOVIĆ, ARBITAR U SPORU ŠTRABAGA I REGIONALNOG VODOVODA: Šteta, tuga, stid

Objavljeno prije

na

pejovic

Moj utisak je da su Regionalni vodovod i Štrabag u pregovorima nekako „preskočili” pitanje rješavanje eventualnih sporova, što se dešava u praksi, posebno kada u pregovorima ne učestvuju iskusni pravnici koji ovu materiju dobro poznaju objašnjava u razgovoru za Monitor profesor Časlav Pejović, član Međunarodne akademije za komparativno pravo i Međunarodne akademije za trgovačko i potrošačko pravo i jedan od troje arbitara koji su do 2013. rješavali ovaj poslovni spor. Kao posljedica toga, arbitražna klauzula koja se nalazi u ugovoru je toliko nejasna, da se ni u naznakama ne može utvrditi koju arbitražu su stranke ugovorile. Ugovorne strane nijesu dogovorile MTK arbitražu, kao ni bilo koju drugu, jednostavno iz razloga što to pitanje nijesu ni razmatrale.

MONITOR: Na koji način se u takvim slučajevima može utvrditi nadležnost arbitraže?
PEJOVIĆ: Postoji pouzdan način spašavanja „blanko klauzula” kao što je klauzula u ovom slučaju. Evropska konvencija za Međunarodnu trgovačku arbitražu iz 1961. godine utvrđuje rješenje za slučaj ,,blanko klauzule”. Član 4(5) propisuje: „Onda kada se strane dogovore da podnesu spor na razrješenje stalnoj instituciji za arbitražu, a da pritom nisu odredile predmetnu instituciju i ne mogu se oko nje saglasiti, tužitelj može zahtijevati određenje jedne takve institucije u skladu sa procedurom…”.

Štrabag nije čak ni pokušao da iskoristi mogućnosti koje nudi ova Konvencija. Umjesto toga, započeo je proceduru pred MTK. To je bila velika greška, koja ga na kraju nije ništa koštala: spasio ga je Apelacioni sud Crne Gore, a na štetu Crne Gore. Aferim!

MONITOR: Možete li nam pojasniti te tvrdnje?
PEJOVIĆ: Apelacioni sud je na veoma čudan način protumačio Evropsku konvenciju navodeći da Regionalni vodovod ,,nije iskoristio mogućnost da se odredi arbitražna institucija prema članu IV stav 3 i 5 Evropskekonvencijeiz 1961. godine”. Ovakav stav Apelacionog suda je u suprotnosti sa arbitražnim pravom, pa i elementarnom logikom koja proizilazi iz procesnog položaja stranaka u sporu. Evropska konvencija jasno ukazuje da se radi o pravu tužitelja. Ako je tužitelj napravio propust, zašto bi se od tuženog zahtijevalo da podučava tužitelja kako i gdje da ga tuži? Pa nije tuženi advokat tužitelja, već stranka na suprotnoj strani u sporu, koja ima pravo da se u svoju korist poziva na procesne greške tužitelja. Apelacioni sud je na situaciju kada stranke nijesu odredile institucionalni arbitražu primijenio stav 3 koji se odnosi na slučaj kada hoc arbitražni sporazum nije precizirao organizaciju arbitraže, dakle sasvim drugačiju situaciju koja nema nikakvu vezu s ovim sporom. Kad sam pročitao ovakvo nakaradno tumačenje, sjetio sam se Mladena Delića i onog čuvenog: „Je li ovo moguće!” Apelacioni sud je okrenuo naglavačke i Evropsku konvenciju i procesna pravila, praveći usput elementarne greške u tumačenju prava. Gospodo sudije, zašto ste ovako sudili? Koja je to muka bila?

MONITOR: Presuda Apelacionog suda navodi da su slijedili trendove „liberalnog tumačenja” odredbi ugovora…
PEJOVIĆ: Ne postoji nikakva liberalizacija kada se radi o „blanko klauzulama”. Istina, postoji tendencija liberalnog tumačenja tzv. „patoloških klauzula”, ali se ne radi o evropskoj ili svjetskoj tendencij, kako se navodi u odluci Apelacionog suda. Ovakvo liberalno tumačenje ima granice i sudovi nijedne države ne spašavaju „patološke klauzule” onda kada namjera stranaka nije dovoljno jasna. Kad je riječ o blanko klauzulama, takva „liberalizacija” ne postoji. Niđe u svijetu. Ako već postoji takva liberalizacija, Apelacioni sud je trebao navesti barem jedan slučaj takve presude. Zašto nije? Zato što ne postoji.

Kao arbitar u ovom sporu ja sam pažljivo pročešljao sve odluke koje je donijela MTK arbitraža, prošao kroz stotine arbitražnih odluka i nijesam našao niti jednu takvu.Nikad se nije desilo da arbitražni sporazum koji ne sadrži nikakvu referencu na MTK ili na pravila MTK, a upućuje na UNCITRAL pravila, bude tumačen kao da se njime predviđa nadležnost MTK arbitraže.

Apelacioni sud je pribjegao konstrukciji da je „cilj našeg pravnog sistema usaglašavanje sa evropskim pravnim standardima i prilagođavanje savremenim tendecijama u oblasti prava”. Pri tome, Apelacioni sud je posegao za tumačenjima koja ne postoje ni u MTK, izuzev ove jedne naopake odluke, niti u bilo kojoj evropskoj državi. Na ovaj način, Apelacioni sud je zasnovao odluku na nečem što nigdje ne postoji, tvrdeći da su to „savremene tendencije”, umjesto da odluku zasnuje na propisima svoje zemlje.

MONITOR: Da li bi ovakva arbitražna oduka bila priznata u drugim državama?
PEJOVIĆ: Ekspretska grupa iz Zagreba na čelu sa Mihajlom Dikom, profesorom Pravnog fakulteta iz Zagreba, koji je vodeće ime na prostorima bivše Jugoslavije u materiji arbitražnog prava, navela je u svom ekspertskom mišljenju da ovakva arbitražna odluka ne bi mogla biti priznata nigdje u svijetu. Napravio bih malu rezervu.Vjerujem da bi postojala šansa za priznanjem u zemljama kao što su Myanmar, ili Kambodža, gdje je postojao ozbiljan problem s kvalitetom pravnog obrazovanja i nezavisnošću sudija (jedan sudija iz Myanmara, koji je bio moj student mi je jednom kazao da se dešavalo da mu vojne vlasti narede kakvu odluku da donese). Postojao je i ozbiljan problem korupcije. No, i u tim zemljama su napravljeni značajni pomaci u kvalitetu sudstva, tako da bi i tamo bilo teško priznati ovakvu arbitražnu odluku.

MONITOR: Koje su posljedice odluke Apelacionog suda?
PEJOVIĆ: Greške sadržane u odluci Apelacionog suda su takve prirode da se ne mogu pravdati pozivanjem na slobodno sudijsko uvjerenje. Pa i seljak iz moje Pive, koji Pravnog fakulteta ni vidio nije, bi kazao, „E, ovo ne more tako”. Možda najjasnija u ovoj odluci je namjera da se „pronađu” argumenti kako bi se priznala arbitražna odluka protiv Regionalnog vodovoda. Apelacioni sud se potrudio da podrži svaki stav Štrabaga, ponašajući se kao da se ne radi o crnogorskom sudu, već o advokatu Štrabaga. To je utisak kad se pročita odluka. Ona je skandalozna i predstavlja bruku za crnogorsko pravosuđe, pokazujući da metafora „trule daske” nije bez osnova. Sem toga, a ovo govorim kao Crnogorac a ne kao pravnik, ovom odlukom nanijeta je velika šteta ne samo Regionalnom vodovodu, već i državi Crnoj Gori. A ozbiljno je narušen i ugled crnogorskog pravosuđa. Da sam ja bio član vijeća Apelacionog suda u ovom sporu, ja bih se stidio. Zbog njenih posljedica, važno je da se utvrdi kako je bilo moguće da se ovakva odluka donese, kako se više nikad nešto slično ne bi desilo

RIJEČ STRUČNJAKA
Učešće u arbitraži nije njeno priznanje

„Ništa ne govori da su bilo Štrabag bilo Regionalni vodovod, a još manje i Štrabag i Regionalni vodovod htjeli arbitražu MTK iz Pariza”, navedeno je u studiji zagrebačkih profesora Dike, Sikirića i Babića: „Na osnovu utvrđenih činjenica, može se samo spekulirati o tome koju bi instituciju konkretno izabrali da su o tome pregovarali”.

Isti autori, u analizi iz 2015. godine (Studija: Priznanje i izvršenje inostrane arbitražne presude) razmatraju argument Apelacionog suda da je RVCP prihvatio arbitražu MTK time što je odredio svog arbitra i učestvovao u cijelom postupku.

U presudi Apelacionog suda stoji kako je Regionalni vodovod „mogao nakon imenovanja arbitra od druge strane (Štrabaga), da ne odgovori imenovanjem svog arbitra, što bi imalo za posljedicu da ne dođe do obrazovanja arbitražnog vijeća”. Sud dalje zaključuje, navodi se u zagrebačkoj Studiji, da je „obrazovanje arbitražnog vijeća zavisilo od volje Regionalnog vodovoda, a što je prvostepeni sud propustio da cijeni…”.

Autori Studije navode kako „arbitražna pravila MTK koja su bila mjerodavna u predmetnoj arbitraži propisuju sljedeće: Ako spor treba da riješe tri arbitra, svaka stranka će u tužbi, odnosno u odgovoru na tužbu, imenovati jednoga arbitra na potvrdu. Ako stranka ne imenuje arbitra, odredit će ga Sudište”. Iz navedene odredbe slijedi, zaključuju konsultovani eksperti, „da propust stranke da imenuje člana arbitražnoga vijeća ne sprječava provođenje arbitražnog postupka… U protivnom bi vođenje arbitraže potpuno ovisilo o volji tuženika koji bi uvijek imao priliku onemogućiti provođenje postupka tako da jednostavno ne imenuje arbitra”.

Oni objašnjavaju kako je prigovor na početku postupka (nenadležnost, pravila…) dovoljan da bi se strana u sporu na njega mogla pozvati i nakon donošenja odluke.

 

GORAN JEVRIĆ, DIREKTOR REGIONALNOG VODOVODA
Hoće pregovore ako odustanemo od žalbe

– Nakon treće odluke Apelacionog suda, Štrabag AG je na nezakonit način, preko javnog izvršitelja, pokrenuo proceduru blokade žiro-računa Regionalnog vodovoda 6. juna 2018, dakle u jeku turističke sezone. Nakon reagovanja advokatske kancelarije Regionalnog vodovoda, ta odluka je oborena. , Štrabag AG je nakon toga ponovo pokušavao blokirati naše preduzeće, uz značajne povrede pravnih procedura. Do blokade računa je došlo 14. avgusta – kaže u razgovoru za CIN-CG izvršni direktor Regionalnog vodovoda Goran Jevrić.

Do 17. septembra, prema njegovim riječima, Štrabag AG je prinudnom naplatom blokadom žiro-računa naplatio 1.250.380,30 eura. Zbivanja u ovom sporu Jevrić ocjenjuje „atakom na najveće državne interese i to od kompanije koja nije uspjela, a po mnogima iz tog vremena nije ni htjela, da završi posao koji je ugovorila, a koju sada treba nagraditi višemilionskim bonusima”.

– Ističem da je nakon donošenja odluke Apelacionog suda Crne Gore, sa predstavnicima kompanije Štrabag AG, početkom juna, na poziv ministra održivog razvoja i turizma Pavla Radulovića održan sastanak u cilju razrješenja ovog poslovnog nesporazuma. Komunikacija i dalje traje, iako su predstavnici Štrabag AG insistirali da je početak pregovora uslovljen prekidom svih aktivnosti ovog državnog preduzeća na daljem preispitivanju odluka sudskih instanci!? To se može tumačiti kao pokušaj prinude da Regionalni vodovod odustane od svojih zakonom zagarantovanih prava – kaže Jevrić.

CIN-CG: Da li je na bilo kom nivou – od preduzeća do Vlade ili tužilaštva – postavljano pitanje eventualne odgovornosti i ko bi mogao biti kriv za pretrpljeni gubitak?
JEVRIĆ: Regionalni vodovod, a posebno menadžment od juna 2013, je učinio sve u duhu sa zakonom Crne Gore i međunarodnim konvencijama na planu zaštite poslovnih interesa kompanije, integriteta Regionalnog vodovoda i države. Kako je i zašto Apelacioni sud ukinuo i preinačio odluke Privrednog suda i kako je moguće da naše dvije tako važne sudske institucije imaju dijametralne stavove o istoj pravnoj stvari, to je pitanje za nadležne sudske institucije pred kojima se i dalje vode postupci, alii za Privredni i Apelacioni sud.

Bez obzira što kompletna situacija najviše utiče na Regionalni vodovod, držao bih se principa da svako radi svoj posao.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

MONITORING

KAD GRAĐANI PLAĆAJU PROPUSTE PRAVOSUĐA: Presipanje iz šupljeg u puno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Račun koji će građani morati platiti porodici Safeta Kalića samo raste. Prema nekim procjenama mogao bi dostići čak  miliona eura. Istovremeno, niko u državi ne snosi odgovornost zbog toga, niti u Upravi za nekretnine, ali ni u pravosuđu, koje je najodgovornijezacijelislučaj

 

Najnovija vijest: prema procjenama sudskih vještaka Rožajcu Safetu Kaliću samo za stan u podgoričkom naselju Gorica C treba dodijeliti odštetu u iznosu od 128 hiljada eura.  Šteta na tom Kalićevom stanu nastala je navodno amortizacijom tokom pet godina procesa protiv  njega, njegovog brata Mersudina i supruge Amine za pranje novca, tokom kojih je tim stanom, kao i drugom vrijednom imovinom koja je Kalićima oduzeta nakon hapšenja 2011, gazdovala Uprava za nekrentine.

Ukoliko se sud složi sa tom procjenom, biće to samo kap u odnosu na višemilionski račun koji je već  isporučen crnogorskim građanima zbog propusta pravosuđa i državnih organa u ovom slučaju. Proces se 2016.  završio oslobađajućim presudama, nakon čega su Kalići pokrenuli osam tužbi protiv države zbog neosnovanog pritvaranja, štete nastale na imovini koja im je oduzeta nakon hapšenja, i gubitka dobiti kada su u pitanju njihove kompanije.

Za sada im je po tom osnovu dosuđeno preko tri miliona eura, na osnovu većinom nepravosnažnih presuda. Ta bi se cifra, kako je nedavno pisao  Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG) mogla, međutim, popeti i na deset miliona eura. Branilac Safeta Kalića, advokat Borivoje Borović, je odmah kada su Kalići oslobođeni optužbi najavio medijima da će u ime porodice Kalić protiv države podnijeti “makar tri tužbe uz odštetni zahtjev od najmanje 12 miliona eura”.

Neki od stručnjaka smatraju da je propust države u slučaju Kalić višestruk. Odgovornost nije, po njima samo na pravosuđu koje je nije dokazalo  odgovornost Kalića za pranje 7.773.127,06 eura, već je prema nekim ocjenama sporna i sama procjena njihove imovine.

„Državni organi su pokazali nedopustive propuste u ovom slučaju od pokretanja postupka, pa sve do njegovog okončanja. Najveća je  odgovornost državnog tužilaštva koje nije uspjelo da dokaže krivicu osobama  koje su osuđene u drugim državama i koje se godinama satraju kao glavni akteri organizovanog kriminala na ovim prostorima”, kaže za Monitor advokat Veselin Radulović

Osim odgovornosti pravosuđa, pred sudovima se, nakon pokretanja tužbi od strane porodice Kalić, otvorilo i pitanje odgovornosti Uprave  za nekretnine, kako  zbog načina na koji je gazdovala imovinom Kalića,  tako i zbog načina na koji je ta imovina uopšte procijenjena.

Uprava je koristeći Kalićevu imovinu tokom pet godina procesa zaradila svega 16 hiljada eura, dok Kalići zbog amortizacije i štete nad svojim nepokretnostima, što stambenim što poslovnim prostorima i kompanijama, dobijaju stotine i stotine hiljada eura.

Država je u ljeto 2011. privremeno oduzela imovinu Kalićima, čija je vrijednost tada procijenjena na više od 28.667.161 eura.

Procjenu je na zahtjev Uprave za nekretnine radila podgorička kompanija Geotech.   Upravo takva, visoka procjena vrijednosti imovin Kalića, prema nalazima CIN-CG, glavni je adut Kalićima u dobijanju milionske sume. Polazeći od nje, vještaci u velikom broju sudskih postupaka utvrđuju odštetu, kao posljedicu petogodišnjeg državnog upravljanja njihovom imovinom. Istovemeno, ta imovina navodno vrijedi mnogo manje.

Tako je recimo prema procjeni “Geotecha”,  Kalićevo zemljište u centru Rožaja, u septembru 2011. godine, vrijedjelo je 500 eura po kvadratu. Tri mjesecaranije, u junu 2011. godine, rožajska opština je donijela Odluku o građevinskom zemljištu, prema kojoj isto zemljište ivrijedi 120 eura.

Uprava za imovinu je, kako je pisao CIN-CG, prilično traljavo uradila i posao privremenog oduzimanja imovine, pa za pojedine objekte nedostaju zapisnici o primopredaji, nema preciznih podataka o inventaru i slično.

“Očigledno je da vrijednost imovine koja je oduzeta nije procijenjena na valjan način, kao što je i nesporno da država nije adekvatno upravljala oduzetom imovinom”, kaže Radulović.

Zasada, niko u državi ne snosi odgovornost za papreni račun koji će platiti građani.  Ni u Upravi za nekretnine, ali ni u pravosuđu, koje je najodgovornije za cijeli slučaj.

“Nedostatak bilo kakve odgovornosti za ovako nestručno i neprofesionalno ponašanje tužilaštva ujedno pokazuje i nedostatak elementarne volje za borbu protiv organizovanog kriminala. Podsjetiću da je VDT Ivica Stanković neposredno po imenovanu na funkciju najavio utvrđivanje odgvornosti tužilaca za očigledne propuste kakvi su propusti u ovom i u slučaju Šarića. Međutim, mandat Stankovića je skoro prošao, ali nema ni nagovještaja da bi bilo koji tužilac mogao biti pozvan bar na disciplinsku odgovornost”, podsjeća Radulović.

Specijalno tužilaštvo nije uspjelo dokazati optužnicu, koju potpisuje tadašnja specijalna tužiteljka Đurđina Nina Ivanović, a prema kojoj su Kalići od 2006. do 2011. nizom finansijskih transakcija legalizovali „veliku količinu novca sumnjivog porijekla za koju su znali da potiče od prodaje droge”. Novac je, prema tvrdnjama  tužilaštva, svojim narko-poslovima obezbijedio Mersudin Kalić koji je u Njemačkoj, 1996. godine, zbog trgovine narkoticima pravosnažno osuđen na 11 godina zatvora.

I samSafetKalić je u Njemačkoj osuđen na četiri godine zatvora zbog saučesništva u proizvodnji i stavljanju u promet narkotika. Kalić je u tamošnjem pritvoru proveo preko tri godine, nakon čega mu je odobren uslovni otpust. Po isteku kazne u Njemačkoj, vratio se u Crnu Goru. Gdje je uzorni građanin, koji čeka isplatu naših miliona.

Nezvanično, Kalićeva imperija građena je, kako je Monitor već pisao,  novcem sticanim trgovinom narkoticima – prije svega heroinom koji je iz Avganistana, preko Turske, distribuiran po Balkanu i Evropi. Prema podacima koje je MUP Srbije saopštio 2003, tokom operacije Sablja, Kalić je bio jedan od glavnih narkobosova u regionu. Njegova kriminalna organizacija je, prema tim podacima, samo Zemuncima isporučivao 100 kilograma heroina – mjesečno.

“Naši državni organi za koje kažemo da su nezavisni su ujedno i nesposobni. Nesposobnost je da nekome ne dokažete krivicu i dovedete građane u opasnost da plaćaju milione a da ih u ta dva slučaja u drugim državama osuđuju. Samo su u Crnoj Gori oslobađajuće“, kazao je nedavno poslanik SDP Raško Konjević u parlamentu, kada se u prisustvu ministra pravde Zorana Pažina, raspravljalo o ovom slučaju.

Iako je epilog i slučaja Šarić isti, Duško Šarić i Jovica Lončar su od države dobili odštetu zbog neosnovanog pritvaranja, za sada ne tražeći odštetu zbog imovine. Dodijeljeno im je po 103 hiljade eura.

Država je i Šariće i Kaliće častila još nešto na naš račun.

“Sva lica koja se u ovakvim postupcima oslobode krivice nikada više ne mogu biti gonjena i osuđena za ista krivična djela”, kaže advokat Radulović. Zato radom državnog tužilaštva u Crnoj Gori danas najviše mogu biti zadovoljni Kalići, Šarići i njihovi poslovni partneri iz vlasti.

 

Kalići su državu tužili i zbog štete na automobilu hamer, koji je Uprava za nekretnine dala na korišćenje Specijalnoj antiterorističkoj jedinici.

Taman kada se slučajpribližiokraju, sutkinjaDijanaRovčaninodlučila je nedavnoda opetotvoriraspravu u tom sporu, iako je krajem prošlog mjeseca završila suđenje i očekivalo se da uskoro donese i presudu.

Iz podgoričkog Osnovnog suda je “Vijestima” rečeno da je sutkinja 20.

MersudinKalić je tužiodržavuiUpravuzaimovinutražećiodštetuzbog “hamera” koji mu je, kakotvrdi u tužbi, vraćen uništen nakon što su on, njegov brat Safet i snaha Amina pravosnažno oslobođeni optužbi za pranje novca.

Vještak je ranijeprocijenio da je Kalićizgubiopreko 20.000 eura, zavrijemedok je državagazdovalanjegovim “hamerom”.

SAJ je ovovozilo, izmeđuostalog, koristioi u “lovunagrađane” nakonrazbijanjaprotesta u oktobru 2015. godine.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRITISCI NA AKTIVISTE POKRETA ODUPRI SE: Ni mirnijih protesta, ni više prijava

Objavljeno prije

na

Objavio:

O prekršajnim prijavama kao vidu pritiska nad aktivistima pokreta Odupri se za Monitor govore Omer Šarkić, Mirsad Kurgaš, Dragan Sošić i Demir Hodžić

 

Protesti koje organizuje pokret Odupri se primjer su nenasilnog otpora. Policija kao da nije bila spremna na proteste u kojima nemaju povoda da tuku i privode građane, opozicione aktiviste, novinare, a i pravosuđe se našlo u čudu što nema prekršajnih i ostalih prijava. No, vlast se brzo dosjetila.

Zbog Karavana, obilaska gradova po Crnoj Gori, koju je tokom aprila organizovao pokret Odupri se, službenici centra bezbjednosti Budva, Herceg Novi, Bijelo Polje i Pljevlja i odjeljenja bezbjednosti Žabljak, Kotor, Tivat, Mojkovac, Kolašin i Šavnik, podnijeli su 11 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka protiv sedam lica.  Zbog blokade prostorija CEDIS-a (Crnogorski elektrodistributivni sistem) u Podgorici policija je podnijela prekršajne prijave protiv osam osoba. Aktivisti su,  tvrde u policiji, blokirali zaposlene i  građane i ometali radnike obezbjeđenja u obavljanju posla.

,,Kada smo bili u Briselu na jednom od sastanaka rekao sam da protesti u Crnoj Gori mogu da posluže za primjer po tome kako su mirni i bez poruka mržnje. Za četiri mjeseca i preko 10 protesta nije bilo slomljenog cvijeta, a kamoli li stakla, ljudi su izlazili ispred radnji da nas pozdrave. A nama pljušte prijave”, kaže za Monitor član pokreta Odupri se Omer Šarkić.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POLITIČKA PENZIJA ZA RANKA KRIVOKAPIĆA: I služio i zaslužio

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kaže se da pravi šampioni odlaze u trenutku kad su najbolji. Krivokapić je trenutno bolji nego ikad,  ali ne odlazi kao šampion. Njegove zasluge nijesu uspjele da nadiđu njegovo služenje. Šteta

 

Blizu je i ta istorija: na Kongresu Socijaldemokratske partije 29. juna Ranko Krivokapić, predsjednik te stranke otići će u političku penziju. Postaće, kako je najavljeno, počasni predsjednik. Predsjednik SDP-a bio je 18 godina – od 2001. Jedni će ga pamtiti po zaslugama za crnogorsku nezavisnost, drugi po služenju režimu Mila Đukanovića.

Najavljujući da se neće ponovo kandidovati za mjesto predsjednika Krivokapić je krajem aprila kazao da odustajanjem od kandidature želi da otvori prostor za novu generaciju lidera SDP-a. U međuvremenu je obnarodovano da će jedina kandidatkinja za predsjednicu biti Draginja Vuksanović Stanković. Neko vrijeme se spekulisalo da bi se u toj ulozi mogao pojaviti i Raško Konjević, ali prema Monitorovim izvorima iz SDP-a, on za tu funkciju nije zainteresovan. Iako bi, kako kažu, u partiji imao veću podršku od već proglašene kandidatkinje

Za političku biografiju Ranka Krivokapića, ali i mnogih drugih funkcionera Socijaldemokratke partije, važno je osnivanje te stranke. Partije od kojih je konstituisana SDP CG bile su na prvim višestranačkim izborima u Crnoj Gori i SFRJ, decembra 1990. godine, okosnica antiratnog i reformskog pokreta pod nazivom “Savez reformskih snaga Jugoslavije za Crnu Goru”.

SDP je nastala tako što su se 1993. godine ujedinile Socijaldemokratska partija reformista i Socijalistička partija. Obje su nastale ujedinjavanjem više malih partija nastalih na početku višepartizma. Pažljiviji posmatrači u narednim decenijama mogli su da uoče ko je u SDP-u stigao iz Socijalističke partije, a ko iz SDPR-a. Socijalisti su uvijek bili “svileni”: Ljubiša Stanković, Srđan Darmanović, Ivan Brajović, Ranko Krivokapić, Radoš Šućur… Sve sama imena ljudi koji su, u različitim trenucima, na ovaj ili onaj način, “vukli” ka Demokratskoj partiji socijalista.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo