Povežite se sa nama

MONITORING

ČASLAV PEJOVIĆ, ARBITAR U SPORU ŠTRABAGA I REGIONALNOG VODOVODA: Šteta, tuga, stid

Objavljeno prije

na

Moj utisak je da su Regionalni vodovod i Štrabag u pregovorima nekako „preskočili” pitanje rješavanje eventualnih sporova, što se dešava u praksi, posebno kada u pregovorima ne učestvuju iskusni pravnici koji ovu materiju dobro poznaju objašnjava u razgovoru za Monitor profesor Časlav Pejović, član Međunarodne akademije za komparativno pravo i Međunarodne akademije za trgovačko i potrošačko pravo i jedan od troje arbitara koji su do 2013. rješavali ovaj poslovni spor. Kao posljedica toga, arbitražna klauzula koja se nalazi u ugovoru je toliko nejasna, da se ni u naznakama ne može utvrditi koju arbitražu su stranke ugovorile. Ugovorne strane nijesu dogovorile MTK arbitražu, kao ni bilo koju drugu, jednostavno iz razloga što to pitanje nijesu ni razmatrale.

MONITOR: Na koji način se u takvim slučajevima može utvrditi nadležnost arbitraže?
PEJOVIĆ: Postoji pouzdan način spašavanja „blanko klauzula” kao što je klauzula u ovom slučaju. Evropska konvencija za Međunarodnu trgovačku arbitražu iz 1961. godine utvrđuje rješenje za slučaj ,,blanko klauzule”. Član 4(5) propisuje: „Onda kada se strane dogovore da podnesu spor na razrješenje stalnoj instituciji za arbitražu, a da pritom nisu odredile predmetnu instituciju i ne mogu se oko nje saglasiti, tužitelj može zahtijevati određenje jedne takve institucije u skladu sa procedurom…”.

Štrabag nije čak ni pokušao da iskoristi mogućnosti koje nudi ova Konvencija. Umjesto toga, započeo je proceduru pred MTK. To je bila velika greška, koja ga na kraju nije ništa koštala: spasio ga je Apelacioni sud Crne Gore, a na štetu Crne Gore. Aferim!

MONITOR: Možete li nam pojasniti te tvrdnje?
PEJOVIĆ: Apelacioni sud je na veoma čudan način protumačio Evropsku konvenciju navodeći da Regionalni vodovod ,,nije iskoristio mogućnost da se odredi arbitražna institucija prema članu IV stav 3 i 5 Evropskekonvencijeiz 1961. godine”. Ovakav stav Apelacionog suda je u suprotnosti sa arbitražnim pravom, pa i elementarnom logikom koja proizilazi iz procesnog položaja stranaka u sporu. Evropska konvencija jasno ukazuje da se radi o pravu tužitelja. Ako je tužitelj napravio propust, zašto bi se od tuženog zahtijevalo da podučava tužitelja kako i gdje da ga tuži? Pa nije tuženi advokat tužitelja, već stranka na suprotnoj strani u sporu, koja ima pravo da se u svoju korist poziva na procesne greške tužitelja. Apelacioni sud je na situaciju kada stranke nijesu odredile institucionalni arbitražu primijenio stav 3 koji se odnosi na slučaj kada hoc arbitražni sporazum nije precizirao organizaciju arbitraže, dakle sasvim drugačiju situaciju koja nema nikakvu vezu s ovim sporom. Kad sam pročitao ovakvo nakaradno tumačenje, sjetio sam se Mladena Delića i onog čuvenog: „Je li ovo moguće!” Apelacioni sud je okrenuo naglavačke i Evropsku konvenciju i procesna pravila, praveći usput elementarne greške u tumačenju prava. Gospodo sudije, zašto ste ovako sudili? Koja je to muka bila?

MONITOR: Presuda Apelacionog suda navodi da su slijedili trendove „liberalnog tumačenja” odredbi ugovora…
PEJOVIĆ: Ne postoji nikakva liberalizacija kada se radi o „blanko klauzulama”. Istina, postoji tendencija liberalnog tumačenja tzv. „patoloških klauzula”, ali se ne radi o evropskoj ili svjetskoj tendencij, kako se navodi u odluci Apelacionog suda. Ovakvo liberalno tumačenje ima granice i sudovi nijedne države ne spašavaju „patološke klauzule” onda kada namjera stranaka nije dovoljno jasna. Kad je riječ o blanko klauzulama, takva „liberalizacija” ne postoji. Niđe u svijetu. Ako već postoji takva liberalizacija, Apelacioni sud je trebao navesti barem jedan slučaj takve presude. Zašto nije? Zato što ne postoji.

Kao arbitar u ovom sporu ja sam pažljivo pročešljao sve odluke koje je donijela MTK arbitraža, prošao kroz stotine arbitražnih odluka i nijesam našao niti jednu takvu.Nikad se nije desilo da arbitražni sporazum koji ne sadrži nikakvu referencu na MTK ili na pravila MTK, a upućuje na UNCITRAL pravila, bude tumačen kao da se njime predviđa nadležnost MTK arbitraže.

Apelacioni sud je pribjegao konstrukciji da je „cilj našeg pravnog sistema usaglašavanje sa evropskim pravnim standardima i prilagođavanje savremenim tendecijama u oblasti prava”. Pri tome, Apelacioni sud je posegao za tumačenjima koja ne postoje ni u MTK, izuzev ove jedne naopake odluke, niti u bilo kojoj evropskoj državi. Na ovaj način, Apelacioni sud je zasnovao odluku na nečem što nigdje ne postoji, tvrdeći da su to „savremene tendencije”, umjesto da odluku zasnuje na propisima svoje zemlje.

MONITOR: Da li bi ovakva arbitražna oduka bila priznata u drugim državama?
PEJOVIĆ: Ekspretska grupa iz Zagreba na čelu sa Mihajlom Dikom, profesorom Pravnog fakulteta iz Zagreba, koji je vodeće ime na prostorima bivše Jugoslavije u materiji arbitražnog prava, navela je u svom ekspertskom mišljenju da ovakva arbitražna odluka ne bi mogla biti priznata nigdje u svijetu. Napravio bih malu rezervu.Vjerujem da bi postojala šansa za priznanjem u zemljama kao što su Myanmar, ili Kambodža, gdje je postojao ozbiljan problem s kvalitetom pravnog obrazovanja i nezavisnošću sudija (jedan sudija iz Myanmara, koji je bio moj student mi je jednom kazao da se dešavalo da mu vojne vlasti narede kakvu odluku da donese). Postojao je i ozbiljan problem korupcije. No, i u tim zemljama su napravljeni značajni pomaci u kvalitetu sudstva, tako da bi i tamo bilo teško priznati ovakvu arbitražnu odluku.

MONITOR: Koje su posljedice odluke Apelacionog suda?
PEJOVIĆ: Greške sadržane u odluci Apelacionog suda su takve prirode da se ne mogu pravdati pozivanjem na slobodno sudijsko uvjerenje. Pa i seljak iz moje Pive, koji Pravnog fakulteta ni vidio nije, bi kazao, „E, ovo ne more tako”. Možda najjasnija u ovoj odluci je namjera da se „pronađu” argumenti kako bi se priznala arbitražna odluka protiv Regionalnog vodovoda. Apelacioni sud se potrudio da podrži svaki stav Štrabaga, ponašajući se kao da se ne radi o crnogorskom sudu, već o advokatu Štrabaga. To je utisak kad se pročita odluka. Ona je skandalozna i predstavlja bruku za crnogorsko pravosuđe, pokazujući da metafora „trule daske” nije bez osnova. Sem toga, a ovo govorim kao Crnogorac a ne kao pravnik, ovom odlukom nanijeta je velika šteta ne samo Regionalnom vodovodu, već i državi Crnoj Gori. A ozbiljno je narušen i ugled crnogorskog pravosuđa. Da sam ja bio član vijeća Apelacionog suda u ovom sporu, ja bih se stidio. Zbog njenih posljedica, važno je da se utvrdi kako je bilo moguće da se ovakva odluka donese, kako se više nikad nešto slično ne bi desilo

RIJEČ STRUČNJAKA
Učešće u arbitraži nije njeno priznanje

„Ništa ne govori da su bilo Štrabag bilo Regionalni vodovod, a još manje i Štrabag i Regionalni vodovod htjeli arbitražu MTK iz Pariza”, navedeno je u studiji zagrebačkih profesora Dike, Sikirića i Babića: „Na osnovu utvrđenih činjenica, može se samo spekulirati o tome koju bi instituciju konkretno izabrali da su o tome pregovarali”.

Isti autori, u analizi iz 2015. godine (Studija: Priznanje i izvršenje inostrane arbitražne presude) razmatraju argument Apelacionog suda da je RVCP prihvatio arbitražu MTK time što je odredio svog arbitra i učestvovao u cijelom postupku.

U presudi Apelacionog suda stoji kako je Regionalni vodovod „mogao nakon imenovanja arbitra od druge strane (Štrabaga), da ne odgovori imenovanjem svog arbitra, što bi imalo za posljedicu da ne dođe do obrazovanja arbitražnog vijeća”. Sud dalje zaključuje, navodi se u zagrebačkoj Studiji, da je „obrazovanje arbitražnog vijeća zavisilo od volje Regionalnog vodovoda, a što je prvostepeni sud propustio da cijeni…”.

Autori Studije navode kako „arbitražna pravila MTK koja su bila mjerodavna u predmetnoj arbitraži propisuju sljedeće: Ako spor treba da riješe tri arbitra, svaka stranka će u tužbi, odnosno u odgovoru na tužbu, imenovati jednoga arbitra na potvrdu. Ako stranka ne imenuje arbitra, odredit će ga Sudište”. Iz navedene odredbe slijedi, zaključuju konsultovani eksperti, „da propust stranke da imenuje člana arbitražnoga vijeća ne sprječava provođenje arbitražnog postupka… U protivnom bi vođenje arbitraže potpuno ovisilo o volji tuženika koji bi uvijek imao priliku onemogućiti provođenje postupka tako da jednostavno ne imenuje arbitra”.

Oni objašnjavaju kako je prigovor na početku postupka (nenadležnost, pravila…) dovoljan da bi se strana u sporu na njega mogla pozvati i nakon donošenja odluke.

 

GORAN JEVRIĆ, DIREKTOR REGIONALNOG VODOVODA
Hoće pregovore ako odustanemo od žalbe

– Nakon treće odluke Apelacionog suda, Štrabag AG je na nezakonit način, preko javnog izvršitelja, pokrenuo proceduru blokade žiro-računa Regionalnog vodovoda 6. juna 2018, dakle u jeku turističke sezone. Nakon reagovanja advokatske kancelarije Regionalnog vodovoda, ta odluka je oborena. , Štrabag AG je nakon toga ponovo pokušavao blokirati naše preduzeće, uz značajne povrede pravnih procedura. Do blokade računa je došlo 14. avgusta – kaže u razgovoru za CIN-CG izvršni direktor Regionalnog vodovoda Goran Jevrić.

Do 17. septembra, prema njegovim riječima, Štrabag AG je prinudnom naplatom blokadom žiro-računa naplatio 1.250.380,30 eura. Zbivanja u ovom sporu Jevrić ocjenjuje „atakom na najveće državne interese i to od kompanije koja nije uspjela, a po mnogima iz tog vremena nije ni htjela, da završi posao koji je ugovorila, a koju sada treba nagraditi višemilionskim bonusima”.

– Ističem da je nakon donošenja odluke Apelacionog suda Crne Gore, sa predstavnicima kompanije Štrabag AG, početkom juna, na poziv ministra održivog razvoja i turizma Pavla Radulovića održan sastanak u cilju razrješenja ovog poslovnog nesporazuma. Komunikacija i dalje traje, iako su predstavnici Štrabag AG insistirali da je početak pregovora uslovljen prekidom svih aktivnosti ovog državnog preduzeća na daljem preispitivanju odluka sudskih instanci!? To se može tumačiti kao pokušaj prinude da Regionalni vodovod odustane od svojih zakonom zagarantovanih prava – kaže Jevrić.

CIN-CG: Da li je na bilo kom nivou – od preduzeća do Vlade ili tužilaštva – postavljano pitanje eventualne odgovornosti i ko bi mogao biti kriv za pretrpljeni gubitak?
JEVRIĆ: Regionalni vodovod, a posebno menadžment od juna 2013, je učinio sve u duhu sa zakonom Crne Gore i međunarodnim konvencijama na planu zaštite poslovnih interesa kompanije, integriteta Regionalnog vodovoda i države. Kako je i zašto Apelacioni sud ukinuo i preinačio odluke Privrednog suda i kako je moguće da naše dvije tako važne sudske institucije imaju dijametralne stavove o istoj pravnoj stvari, to je pitanje za nadležne sudske institucije pred kojima se i dalje vode postupci, alii za Privredni i Apelacioni sud.

Bez obzira što kompletna situacija najviše utiče na Regionalni vodovod, držao bih se principa da svako radi svoj posao.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

MINISTARSKI POSLOVI MILUTINA SIMOVIĆA I  BIZNISMENA TOMISLAVA ČELEBIĆA: Ja tebi tender – ti meni stan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sumnjiva veza milionskog tendera i kupovine trosobnog stana

 

Odlazeći predsjednik Opštine Nikšić i doskorašnji ministar poljoprivrede i ujedno potpredsjednik Vlade za finansijski sistem Milutin Simović kupio je u septembru 2019. godine imovinu vrijednu 242.000 eura. Međutim, prijavljeni prihodi visokog državnog funkcionera i njegove porodice tada nijesu bili dovoljni da opravdaju toliki trošak. Šta više, nema dokaza da je Simović uopšte isplatio taj novac. Na to ukazuju podaci koje je prikupila Mreža za istraživanje organizovanog kriminala i korupcije – LUPA i Monitor.

Prema podacima Uprave za nekretnine, Simović je 30. septembra 2019. godine kupio trosoban stan (150m2) i parking prostor (32m2) od kompanije Čelebić, koja je u vlasništvu biznismena Tomislava Čelebića, poslovnog partnera i prijatelja predsjednika države Mila Đukanovića.

Istovremeno, dok se pripremala kupovina stana, tekao je i milionski vrijedan tender Ministarstva poljoprivrede koji je Simović dodijelio upravo Čelebićevoj drugoj kompaniji – Čelebić agrar, koja je postala 30-godišnji zakupac preko 156 hektara državne zemlje po cijeni od svega 1,01 cent/ m2 godišnje.

Zemljište se nalazi nedaleko od obale sa pogledom na more i atraktivnu uvalu Bigovo gdje je planirana izgradnja luksuznog turističkog naselja Bigova Bay sa dva hotela, 357 apartmana i 230 vila ukupne investicije od oko 300 miliona eura.

I iza projekta Bigova Bay se nalazi, preko mreže ofšor firmi sa Kipra i Ujedinjenih Arapskih Emirata, još jedan prijatelj predsjednika Đukanovića – bivši palestinski ministar i poslanik Mohamed Dahlan, osuđen na tri godine zatvora u svojoj zemlji zbog korupcije i zloupotrebe položaja. Dahlanovo hapšenje i izručenje palestinske vlasti traže još od 2015. godine a od 2019. godine je, zbog navodnog učešća u ranijem krvavom pokušaju svrgavanja predsjednika Redžepa Erdogana, i na potjernici Turske koja nudi nagradu od 700 hiljada dolara za informaciju koja bi vodila hapšenju Dahlana.

Prema zvaničnim podacima sa portala Agencije za sprječavanje korupcije (ASK), Simović je kao tadašnji potpredsjednik Vlade po osnovu plate ostvario 2019. godine ukupan godišnji prihod od 21.363 eura kao i još 6.420 eura drugih prihoda što je ukupno 27.783 eura. Predstavnicima Agencije dostavio je podatak da je iste godine njegova supruga Ljiljana Simović prihodovala ukupno 31.156 eura (plate i renta). Bračni par Simović nije imao nikakvu prijavljenu ušteđevinu te, kao ni prethodne godine.

Mimo redovnih prihoda, bračni par Simović ima prijavljena sredstva iz tri stambena kredita od kojih su prva dva korištena za kupovinu pomenutog stana prema riječima samog Simovića. Glavni je od 120.000 eura dobijen 21. novembra 2017. godine od Hipotekarne banke koja je upisala teret na kuću u podgoričkom naselju Zlatica od 214 kvadrata, danas u vlasništvu Simovićeve kćerke. Taj kredit Milutin Simović je prijavio ASK-u u martu 2018. godine i otplaćuje ga u mjesečnim ratama od 855 eura. Drugi kredit je od 40.000 eura iz maja 2019. godine koji je njegova supruga podigla i za koji plaća mjesečnu ratu od 40 eura i treći od 3.500 eura iz oktobra 2015. godine.

Vladimir OTAŠEVIĆ
Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MINISTARKA BRATIĆ I NESUĐENA DIREKTORICA  ĐAČIĆ: Slika i prilika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šovinistički ispadi tek postavljene, pa odmah i smijenjene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović“ u Pljevljima Bojane Đačić nisu slučajni incidenti u resoru kojim rukovodi Vesna Bratić. Oni upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti

 

Šovinistički ispadi nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović“ u Pljevljima Bojane Đačić nisu tek slučajni incidenti u Ministarstvu prosvjete, kulture, nauke i sporta (MPKNS) kojim rukovodi Vesna Bratić. Oni upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. I upozorava na opasnu praksu – nigdje drugačijih.

Đačićeva je smijenjena odlukom ministarke Bratić, nakon što je njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, simbolom četničkog pokreta, osvanula ove nedjelje na društvenoj mreži Instagram, i izazvala snažnu osudu javnosti. Za vršiteljku dužnosti direktorice OŠ „Ristan Pavlović“ izabrana je u ponedjeljak, 26. aprila, a smijenjena je jedva dva dana poslije.

,,Nepodnošljiva mi je sama pomisao da Srpkinja ode za Hrvata ili Muslimana. Tu pomirenja nema. Nema objašnjenja za tu ljubav. Imam koleginicu koja je izbjegla iz Sarajeva, došla ovdje i udala se za Muslimana, oca joj je to u grob ‘oćeralo. Umjesto da djecu krštava, ona ih suneti“, jedna je od huškačkih i necivilizovanih objava na nalogu @crnogorka__ na društvenoj mreži Tviter, čija je autorka navodno Đačić.

Navodno, jer je ona demantovala povezanost sa tim online profilom, iako su na njemu objavljivane i njene fotografije. Monitor je Đačićevu kontaktirao, ali do zaključenja ovog broja nije odgovorila na pitanja.

Na istom nalogu podijeljena je i fotografija Instagram profila izvjesne Ermine, koja pravi torte, na kojoj se nalazi torta sa likom Svetog Save, iznad kog je ćirilicom napisan tekst Srećna slava. Uz tu objavu, sa naloga koji se pripisuje Bojani Đačić, napisan je i komentar – Ne može protiv svetosavskog genetskog koda… Kako bula ćirilicu veze.

Još je grozomornih objava dijeljeno sa istog profila.

Valja ukazati na to da se ministarka Vesna Bratić nije distancirala od neprihvatljivog ponašanja njene izabranice. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez ijednog zvaničnog izjašnjenja MPNKS-a. No, to neće izbrisati činjenicu da ju je odabrala i na funkciju postavila upravo ministarka.

Nije imenovanje Bojane Đačić jedini sporni potez Vesne Bratić, čija je, podsjećanja radi, kandidatura osporavana upravo zbog izjava da se ponosi što je „srpski nacionalista“ ili one da je Boris Dežulović ,,ustaša”.

Za novog člana Upravnog odbora (UO) Univerziteta Crne Gore (UCG) Bratićka je postavila Budimira Aleksića, profesora Cetinjske bogoslovije i poslanika DF-a, poznatog javnosti, između ostalog, i po rijetkom glasu u Skupštini Crne Gore protiv Zakona o istopolnim brakovima ili po uvodnom govoru o „snu o srpskom jedinstvu” na konferenciji Podgorička skupština 1918. i ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Osim njega, članice UO UCG-a su i profesorice Milijana Novović Burić i Milena Burić, bliske novim vlastima. Na funkciju vršioca dužnosti rektora Univerziteta postavljen je Vladimir Božović, predsjednik Izvršnog odbora Matice srpske i jedan od osnivača senzacionalističkog portala In4S.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KORUPCIJA PRAVOSUĐA PO METRU KVADRATNOM: Dam ti stan, pa ti sudi i tuži nepristrasno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od bivših vlada stanove je dobilo pet tužilaca Specijalnog državnog tužilaštva i četiri Vrhovnog, kao i po četiri sudije Upravnog, Vrhovnog i četiri Ustavnog suda… Predsjednici komisija za dodjelu bili su Slavoljub Stijepović i Predrag Bošković, a sudije i tužioci su onda trebali da odlučuju po krivičnim prijavama podnesenim protiv njih i njihovih partijskih drugova

 

Skandal oko dodjele stanova i kredita po povoljnim uslovima se nastavlja. Rukovoditeljka stručnog tima Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije na visokom nivou Vanja Ćalović-Marković ove nedjelje je objavila nove podatke sa dosad nepoznatim detaljima ovog školskog primjera korupcije. Ugovore su bivše vlade proglasile tajnom, a nova je sa njih skinula oznaku tajnosti.

Povoljni stanovi i krediti za 580 državnih funkcionera i javnih službenika, u posljednjih deset godina, koštali su nas 25 miliona eura. Ćalović-Marković je objavila korupcionu šemu. Za izabrane Vlada je u startu kvadrat procjenjivala oko 30 odsto manje od tržišne cijene, pa je na taj diskont, zbog navodih zasluga, cijena snižavana još za 80 odsto, a ako bi funkcioner uzmogao da to plati u kešu čašćavan je i sa dodatnih 15 odsto popusta. Tako je sudija Ustavnog suda Budimir Šćepanović stan od 90 kvadrata u Univerzitetskom centru platio nevjerovatnih 146 eura po kvadratu ili 13.173 eura.

Posebno problematično kod raspodjele je to što je Vlada direktno uticala na ,,nezavisnu” granu vlasti, a po svom nahođenju odlučivala ko će od sudija i tužilaca dobiti stan ili par desetina hiljada eura pomoći. Vladina Komisija za stambena pitanja podijelila je sudijama i tužiocima više od pola miliona eura vrijedne stambene kredite, a neki od njih su metar kvadratni stana plaćali ispod 100 euro.

Sudije i tužioci su dobro znali da tu nisu čista posla. Od januara 2014. godine, Zakonom o stanovanju i održavanju stambenih zgrada propisano je da se ,,postupak, način i kriterijumi za rješavanje stambenih potreba sudija, državnih tužilaca i sudija Ustavnog suda, utvrđuju aktom Sudskog savjeta, Tužilačkog savjeta i Ustavnog suda”. Oni koji su imali veze sa vlašću vješto su izbjegavali ovu odredbu zakona pa su molili direktno Vladu da im dodijeli stan ili kredit. Suprotno citiranom Zakonu stanove je dobilo pet tužilaca Specijalnog državnog tužilaštva i četiri Vrhovnog državnog tužilaštva, kao i po četiri sudije Upravnog i Vrhovnog, i četiri sudije Ustavnog suda od sedam koliko ih ima…

DPS je tako skoro savršeno zaokružio sistem korupcije – predsjednici  Vladine Komisije za stambena pitanja bile su njegove perjanice Slavoljub Stijepović i Predrag Bošković. Oni su maltene poklanjali stanove i kredite izabranim sudijama ili tužiocima, koji su u isto vrijeme ,,samostalno” i ,,nepristrasno” trebali da odlučuju o brojnim krivičnim prijavama protiv njih  i njegovih partijskih drugova na čelu sa liderom Milom Đukanovićem. Sve je trebalo da prevenira Agencija za sprečavanje korupcije, čiji bivši čelnik Sreten Radonjić u maju 2017. godine,  traži 40.000 eura za adaptaciju i proširenje stana. Vlada je svojom Odredbom propisala da se funkcioneru može dodijeliti kredit za poboljšanje uslova stanovanja do maksimalno 15.000 eura. Međutim, u slučaju Radonjića, kao i mnogim drugim, Vlada krši svoju odredbu i dodjeljuje mu traženi iznos uz obavezu da vrati samo 8.000 eura. Ostatak je čašćavala iz naših džepova. Radonjiću je rata 73,5 eura na deset godina, uz,  za obične  građane, nevjerovatnu kamatu od dva odsto.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo