Povežite se sa nama

MONITORING

RUŠI SE ZGRADA ZETA FILMA U BUDVI: Umjesto kuće filma – hotel Casino

Objavljeno prije

na

Za početak oktobra najavljeno je rušenje zgrade Zeta filma, simbola nekadašnjeg kulturnog i društvenog života Budve. Dvospratna poslovna zgrada, smještena u centru grada, nadomak Starog grada, sagrađena je daleke 1965. godine po projektu Milana Popovića, crnogorskog arhitekte sa najvećom zbirkom stručnih nagrada za svoja autorska djela.

Nakon 53 godine ovo zdanje crvene fasade i bogatih sadržaja koji su se smjenjivali u zavisnosti od izbora vlasnika prostora, biće sravnjeno sa zemljom da bi na isto mjesto bila podignuta gabaritna komercijalna građevina sa 12 spratova.

Zgrada Zeta filma bila je sjedište kulturnih institucija Budve. U njoj je sedamdestih godina smještena prva i jedina crnogorska filmska i distributerska kuća, prva velika bioskopska i pozorišna sala, kasnije i gradska biblioteka, uprava festivala Grad teatar, Radio Budva i mnoge druge društveno-političke organizacije. Nosila je i naziv Dom kulture – Gojko Krapović, po nekadašnjem predsjedniku Opštine.

Zeta film je formiran kao jedino preduzeće za proizvodnju i promet filmskih ostvarenja u Crnoj Gori. Za Zeta film se vezuju počeci crnogrske kinematografije i distribucije filmova. Sjedište u Budvi sagrađeno za te potrebe posjedovalo je vrhunsku opremu, depoe za čuvanje filmske trake, montažne sobe, media room, male i velike sale za projekciju, brojne kancelarije i pomoćne prostorije.

U vrijeme kada se očekivalo da Zeta film postane i prva crnogorska kinoteka, banula je privatizacija, koja nije zaobišla ovu instituciju od opšteg, lokalnog i državnog značaja.

Među nekoliko zainteresovanih filmskih kuća iz regiona, stigla je i ponuda iz Italije. Međutim, budući vlasnik Zeta filma unaprijed se znao. Bio je to poznati Branislav Brano Mićunović, koji je sa svojim rođakom, Predragom Mićunovićem, 2004. godine u procesu vaučerske privatizacije postao većinski vlasnik Zeta filma.

U svom novostečenom objektu Mićunović je ubrzo ugasio sve kulturne institucije. Pozorišnu i bioskopsku salu u koje su generacije Budvana odlazile, pretvorio je u nadaleko poznatu, blještavu diskoteku Trocadero. Otvorio je kockarnicu i iselio gradsku biblioteku koja se odjednom, nakon više od vijeka svog postojanja, sa sve bogatim knjižnim fondom, našla na ulici.

Očekivano rušenje zgrade Zeta filma, nakon 14 godina Mićunovićevog gazdovanja logičan je slijed razmišljanja da jednom gradu ne treba nikakva kultura, da stara vrijedna djela arhitekture treba jednostavno minirati i na tom mjestu graditi stanove, kockarnice, apartmane…

Zeta film je kuluturna memorija grada, ističu Budvani, primjer moderne, na liniji svih arhitektonskih rješenja tog vremena u crnogorskom graditeljstvu.

Nevjerovatno ludilo rušenja starih objekata koji predstavljaju najbolje primjere crnogorske arhitekture jednog perioda, da bi se gradili ,,novi i ljepši” zadesilo je i Budvu. Počev od rušenja hotela, starih primorskih kamenih kuća sa vrtovima i tropskim baštama, parkova…čime se u potpunosti zatire duh ovoga primorskog grada.

Rušenje Zeta filma jedan je od težih udaraca u tom smislu, iako duže od decenije ova zgrada ne služi svojoj nekadašnoj svrsi, nego najnižim vidovima jeftine zabave i problematičnog poslovanja.

Ne pamti se da su iz Ministarstva kulture u protekloj deceniji pokušali da spriječe prenamjenu djelatnosti Zeta filma, koji je dio istorije crnogorskog i jugoslovenskog filma. Ko je odgovoran što je oko 20.000 stanovnika Budve, prosječno najbogatijih građana Crne Gore, pogrešnom privatizacijom ostalo bez pozorišta, bioskopa, biblioteke. Što je uništen ogroman fond filmova Zeta filma. Prema svjedočenju zaposlenih, odmah nakon promjene vlasništva, kamioni sa vrijednim materijalom i tehničkom opremom iz Budve odlazili su za Podgoricu…

Na lokaciji Zeta filma gradiće se Hotel Casino. Filmsku djelatnost, pozorište, bioskop, knjige, zamijeniće apartmani i kockarnice u centru turističke metropole. To je vrhunska simbolika kulturnog, urbanističkog i moralnog sunovrata koji je zadesio Budvu.

Mićunović gradi soliter sa 12 spratova ukupne bruto površine 15.123 kvadrata, po projektu arhitekte Đorđa Gregovića iz Petrovca.

Građevinsku dozvolu investitoru, Zeta film Budva, za gradnju kondo hotela izdao je Pavle Radulović, samo mjesec dana nakon stupanja na funkciju ministra održivog razvoja i turizma. Požurilo se kako bi se preduprijedile posledice uvođenja moratorijuma na gradnju stanova u užoj zoni Budve, koji je pripremala nova lokalna uprava u ovom turističkom gradu. Kondo hotel je zapravo mimikrija za apartmane namijenjene prodaji i dobar izgovor za korišćenje privilegija koje za izgradnju hotela visoke kategorije obezbjeđuje država.

Time je ministar Radulović stavio potpis na dokument kojim se jedan od rijetkih preostalih simbola budvanskog gradskog života, kuća namijenjena filmu ruši da bi se gradili stanovi i kockarnice.

Mnogi Budvani ne kriju razočarenje zbog rušenja Zeta filma.

Profesorica Božena Jelušić, potpredsjednica URA za Monitor iznosi svoje impresije: ,,Sudbina Zeta filma je očigledan pokazatelj kakav odnos imaju tranzicioni dobitnici ikakav je njihov sistem vrijednosti pogotovo kada je u pitanju kultura i humanističke vrijednosti na kojima jedno društvo počiva…. Zeta film je kutija uspomena, trenutak uzleta crtanog filma (prvog crtanog filma), crnogorske škole dokumentarnog filma, Živkovih filmova.. Zeta film je bila najbolji distributer i jugoslovenskih filmova, poput Amadeusa, Dr. Živaga i mnogih drugih i tom svojom djelatniošću spajao je istok i zapad, sjever i jug na svjetskoj sceni”.

Ona podsjeća kako je Zeta film bio Dom kulture u kojem su mladi i svi stvaraoci mogli da žive i da se razvijaju, dok je bioskop bio natalitetski impuls Budve, u njegovoj prostranoj i udobnoj sali sticala su se mnoga poznanstva i sklopili mnogi brakovi.

,,Nadala sam se da će novi vlasnik umjeti da prepozna kulturološki potencijal i te zgrade i te velike priče, da će privatni investitor, ako već neće društvo, umjeti to da nastavi. Da je više sreće Crna Gora bi barem dobila mecene. Vlasnik koji ima dovoljno svega, mogao je da napravi iskorak u tom smislu, morao je biti svjestan vrijednosti Zeta filma kao nematerijalne baštine. Nažalost nije”, kaže Jelušićeva.

Mićunovićeve građevinske ambicije ovdje se ne završavaju. Prije godinu dana kupio je od kompanije Atlas invest, Duška Kneževića, atraktivnu zgradu stare Pošte, koja se nalazi neposredno pored Zeta filma. Nova nekretnina kojom je zaokružio svoje carstvo u strogom centru Budve, pored gradske luke, ima 288 kvadrata i dvorište od 172 m2.

Kontroverznim planom DUP-a Budva-centar na toj lokaciji predviđena je zgrada sa 8 etaža, pa se očekuje rušenje ove lijepe male kuće pored Starog grada.

Centar Budve dobija neko novo obličje. Njen dugo čuvani mediteranski duh nestaje u nezadrživom naletu sumnjivog kapitala, pohlepe, malograđanštine i neznanja.

Branka PLAMENAC

Komentari

Izdvojeno

SLUČAJ BORISA RAONIĆA, GENERALNOG DIREKTORA RTCG: Kikiriki servis

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je tužilaštvo podiglo optužni prijedlog protiv dijela Savjeta zbog Raonićevog nezakonitog drugog izbora za generalnog direktora, on je odlučio da im uzvrati –  preko RTCG.  Kao jedini gost emisije televizije kojom rukovodi. Ništa druga strana, neugodna pitanja, istina i bakrači. Zategneš kravatu i obrvu i pričaš svom zaposlenom šta ti je volja. Dok javnost ubjeđuješ da vodiš javni servis

 


Boris Raonić
, dva puta nezakonito izabrani generalni direktor RTCG, slikovito  je ove sedmice demonstrirao kako izgleda  javni servis koji se to samo pravi da jeste. Domaći, balkanski model. Za koji svi znamo da to baš i nije, a napredak mjerimo po tome koliko liči na to što treba da bude.

Nakon što je obznanjeno da je Osnovno tužilaštvo u Podgorici podiglo optužni prijedlog protiv više članova Savjeta RTCG zbog Raonićevog nezakonitog drugog izbora na čelo te kuće u junu prošle godine, on je odlučio da im odgovori, kako drugačije, nego –  preko RTCG.  Kao jedini gost emisije televizije kojom rukovodi. Ništa druga strana, nezavisni stručnjaci, neugodna pitanja, istina i bakrači. Sjedneš lijepo, zategneš kravatu i obrvu i pričaš svom zaposlenom šta ti je volja. Dok javnost ubjeđuješ da vodiš javni servis.

No i Raonić zna da RTCG treba da liči na javni servis, pa na prvo pitanje novinara hoće li podnijeti ostavku nakon optužnog prijedloga, prigodno uzdahne: „Prvo pa muško.Drago mi je da ste se odlučili za takav pristup.U nekim drugim vremenima bi vjerovatno rekli – nijesmo se tako dogovorili“.  Pošto se nisu dogovorili, slijedi pola sata priče o uspjesima Raonića i  opstrukcijama „medijskih i političkih struktura protiv RTCG“, koje i novinar lično primjećuje. Pa o tome kako RTCG već sad može „rame uz rame sa evropskim javnim servisima“. Idila.

Napokon, opet pitanje o optužnom prijedlogu. “Ne postoji šansa da će bilo koji sud potvrditi ovaj optužni prijedlog”, saopštava  sigurno  Raonić, diplomirani pravnik od 2018. godine, zbog čega, a ne samo zbog konflikta interesa kako to želi predstaviti, nije mogao biti zakonito izabran na čelo RTCG  u avgustu 2021.  Novinar normalno – ništa.  Ni pomena o tome da  Raonić,  da su se sprovodili zakoni,  nije mogao biti tu gdje je sve do  2028. godine, kada bi ispunio tadašnji uslov od deset godina radnog iskustva u odgovarajućoj spremi. Vlada mu je, u međuvremenu, priskočila i smanjila uslov na – pet godina.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 29. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

LOKALNE VLASTI – DRŽAVNA GLAVOBOLJA: Đe se đede većina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezultati nedavnih lokalnih izbora i, još više, nesposobnost da se nakon podjele mandata dođe do neophodne većine,  razlog su za opravdanu glavobolju i u državnom vrhu. U Podgorici i Budvi se (bezuspješno) pregovara, kotorski izbori nijesu završeni, a dolaze Berane, Nikšić… Šavnik su svi zaboravili

 

Dva mjeseca nakon održavanja lokalnih izbora u Podgorici i mjesec od proglašenja njihovih konačnih rezultata, Glavni grad dobio je novi parlament. Partijski mandati su personalizovani i novoizabrani odbornici su zauzeli svoja mjesta. Ali još nema nagovještaja o tome ko bi od njih mogao biti dio većine, a ko opozicija. A vrijeme curi. Ukoliko odgovor na to pitanje ne dobijemo do kraja godine, Podgorici predstoje novi izbori.

Jelena Borovinić Bojović, sada već bivša predsjednica Skupštine Glavnog grada, inicirala je u ime koalicije Za budućnost Podgorice sastanak predstavnika partija i pokreta koji su nakon prethodnih lokalnih izbora bili dio gradskih vlasti. Do proljetošnjeg razlaza. Pozivu se  nijesu odazvali predstavnici koalicije Pokret za Podgoricu-URA, pa sve opcije za dogovor i dalje ostaju otvorene.

Podsjetimo, iz koalicije koju personifikuju predsjednik države Jakov Milatović i  bivši premijer Dritan Abazović ignorisali su i poziv  koji je na njihovu adresu stigao iz DPS-a. Tada su se izgovorili radom na postizbornoj platformi koju će ponuditi potencijalnim koalicionim partnerima. Ove nedjelje su, umjesto susreta sa zvaničnicima ZBCG i koalicije Demokrata i PES-a, istu predstavili javnosti. Ključno u tom dokumentu je da u njemu ne piše kako Luka Rakčević mora biti gradonačelnik Podgorice. Iako je ponovljeno da ostaju pri stavu kako je Rakčević najbolji od svih mogućih kandidata. Ali su, izgleda, i oni svjesni da im postizborna matematika ne daje za pravo da u predstojeće pregovore ulaze sa pozicije sve ili ništa.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 29. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZORAN ĆOĆO  BEĆIROVIĆ, OSVAJANJE MOĆI: Nasilniku vlast daje mahove

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je Zoran Bećirović postao toliko važan, bogat i, izgledalo je do prošlog ponedjeljka, nedodirljiv? Potraga za tim odgovorom vraća nas više od dvije decenije unazad. Počinje u Moskvi, nastavlja se u Budvi pa doseže, preko Kolašina, do obronaka Bjelasice. Konstanta u priči je Milo Đukanović

 

Nakon nedavnog, verbalnog i fizičkog, napada na novinarku Pobjede Anu Raičković, kontroverzni kolašinski biznismen Zoran Bećirović nalazi se u pritvoru, skupa sa Mladenom Mijatovićem. Njegovi poslovi ne stoje. Država nastavlja da ih pomaže.

U  predloženom zakonu o budžetu za narednu godinu, u dijelu kapitalnog budžeta, imamo najavu više planiranih državnih investicija u poslove koji se direktno dotiču i Bećirovićevih poslovnih interesa na Bjelasici. Za izgradnju garaže za potrebe skijališta Kolašin 1450 i 1600, koja se gradi u podnožju Bećirovićevog skijališta (Ski centar Kolašin 1450), na zemlji koju je država otkupila od njega, nakon što je on postao njen vlasnik u sumnjivom stečajnom postupku (vidjeti dalje u tekstu), država će naredne godine uložiti milion, deset hiljada i jedan euro (podatak iz prijedloga zakona o budžetu za 2025: 1,010,001.00 eura).

Dodatno, izgradnja hidrotehničke infrastrukture za potrebe Ski centra Kolašin 1600 i Kolašin 1450 sa osnježavanjem  mogla bi nas koštati 2.000.001eura. Pod uslovom da se prethodno riješi spor sa mještanima koji se protive ideji da, potencijalno, ostanu bez vode da bi skijališta sa njihovih izvorišta punila akumulacije za vještačko osnježivanje staza. Na popisu kapitalnih investicija koji će se realizovati naredne godine nalazi se i projekat “glavni kolektor i fekalna kanalizacija Ski centar Kolašin 1400” vrijedan pola miliona eura. Okruglo.

Ima još. Opština Kolašin i kompanije Ski rizort Kolašin 1450 i 1600 (Bećirović je suvlasnik u obije) potpisali su ljetos Ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza u vezi sa komunalnim opremanjem građevinskog zemljišta na lokacijama u neposrednoj blizini dva skijališta. Suština Ugovora, objašnjavaju verzirani, je ta da Bećirović gradi infrastrukturu koju je trebalo da finansira i izgradi Opština, a da zauzvrat bude oslobođen plaćanje komunalnih naknada za planirane objekte na Bjelasici. Prema važećim planskim dokumentima tamo će se graditi oko 50 hotela i nekoliko desetina vila, a Bećirović se  pomenutim Ugovorom zaštitio i od eventualnog povećanja cijene komunalija u budućnosti.

Kada se sa Bjelasice siđe u Kolašin, tu je još pregršt takvih poslova. Njihova se vrijednost, uglavnom, ne mjeri stotinama hiljada i milionima eura, ali daleko od toga da su nevažni. Makar za izgradnju imidža dobrotvora koji Bećirović stiče u lokalnoj zajednici ukrašavajući grad u vrijeme praznika, obećavajući finansiranje popravke krova na školskoj sali, najavom namjere da rekonstruiše kancelarije Uprave za nekretnine… A nije sve ni trošak. “Opstruirajući proces zaštite kuće Marića u Kolašinu (aktuelna vlast u Opštini je  izjavila žalbu na rješenje Uprave za zaštitu kulturnih dobara) , lokalna uprava je omogućila Bećiroviću da taj objekat – potencijalno kulturno dobro – kupi na licitaciji od povjerioca Holdco east za 85.000 eura“, navodi naš sagovornik iz Kolašina.

Kako je Zoran Bećirović postao toliko važan, bogat i, izgledalo je do prošlog ponedjeljka, nedodirljiv? Potraga za tim odgovorom vraća nas više od dvije decenije unazad. Sve  počinje u Moskvi a nastavlja se u Budvi.

“Uspješni biznismen iz Moskve, prijatelj važnih prijatelja koji je profesionalnu karijeru započeo kao vozač kombija u budvanskom Montenegroekspresu, ne odgovara na optužbe da je budvanski hotel Avala kupio zahvaljujući presudi sudskog vijeća u kome je bila Ana Kolarević, njegova buduća advokatica, a imovinu Ski Centra Bjelasica uz pomoć prijatelja, Aninog brata Mila Đukanovića”, pisali smo u Monitoru prije punih 12 godina. “Zoran Bećirović, takođe, nikada nije komentarisao navode da je, kao suvlasnik firme Millennium, ostao dužan oko 800 hiljada eura državi, novinarima i urednicima nekadašnjeg dnevnog lista Republika. Šuti Bećirović i kada se pomene Aquapark DOO, firme čije je milionske kredite, umjesto stvarnih vlasnika – Miloša Marovića, Dragoljuba Dvojakovića i njegovog sada pokojnog brata Dragana Bećirovića – otplaćivala budvanska Opština”.

Malo o detaljima. Priča o privatizaciji budvanskog hotela Avala i kolašinske Bjanke 2003/4. godine, koji su plaćeni 3,2 odnosno 1,56 miliona, odavno je prerasla državne granice. Osim domaćeg tužilaštva, istraživanjem tih privatizacija, zbog sumnjivog porijekla novca i spornih (su)vlasničkih odnosa, bavili su se i britanski sud i ruski Istražni komitet.

Londonska kompanija  Bepler & Jakobson (B&J) postala je vlasnik hotela odlukom Višeg suda, iako je ponuda bila drugorangirana, a dokazi o ispunjenju kriterijuma lažirani. Konkretno: ponuđači B&J izmislili su navodno svoje hotele na zapadu Mediterana, kako bi ispunili kvalifikacione uslove tendera (iskustvo, novčani obrt…). Ni to što se radilo o kompaniji bez poslovnog isksutva, sa osnivačkim kapitalom od par desetina/stotina funti, nije uticalo na odluku privatizacionih i sudskih vlasti.

Dosta godina kasnije, nakon što je među suvlasnicima B&J pukla tikva  zastupnik većinskog vlasnika Igor Lazurenko na suđenju u Londonu izjavljuje kako je Bećirović 20 odsto akcija u kompaniji  dobio zbog prijateljskih veza sa tadašnjim premijerom Đukanovićem, a još pet odsto zbog insajderskih informacija iz HTP Budvanska rivijera (vlasnici Avale prije privatizacije). Još jednu, tzv. zlatnu akciju Bećirović je, prema svjedočenju nekadašnjeg poslovnog partnera, dobio nakon sudske odluke da Savjet za privatizaciju mora potpisati ugovor sa njihovom kompanijom, iako je bila drugorangirana na tenderu.

“Shvatio sam da je Bećirović poznat i dobro povezan u Crnoj Gori, koja je mala zemlja sa malim krugom moći. U stvari, on je bio veoma blizak sa Milom Đukanovićem. Crna Gora je takođe veoma siromašna zemlja i nisam stekao utisak da je Bećirović bogat…”, rekao je Lazurenko na sudu u Londonu, 2013. godine. Đukanović je dio svakog ljeta provodio u tada već obnovljenoj i na divlje dograđenoj Avali.

Prije svađe zbog poslova u Budvi i podjele imovine, B&J je 2007. proširila imovinu u Kolašinu kupujući najveći dio imovine Ski centra Bjelasica  u stečaju. Tako su 147.000 kvadrata zemljišta skijališta Jezerine na obroncima Bjelasice, žičara Ćupovi i tri ski lifta, dva restorana, vodohvat i vodovod Jezerine-Bljušturni do, tabač snijega… prodati za 550 hiljada.

Skijalište Jezerine na obroncima Bjelasice Ćoćo je dobio po cijeni koju je sam ponudio, nedugo  nakon javnog apela tadašnjeg poslanika Mila Đukanovića Privrednom sudu da ubrza prodaju Ski centra u stečaju. Blažo Jovanić i njegovi saradnici iz Suda nijesu dangubili. Iz Privrednog suda je prethodno nestala dokumentacija koja je, kako je tvrdila sutkinja Nataša Bošković, dokazivala da je stečaj u Ski centru uveden nezakonito. To je današnje skijalište Kolašin 1450.

“Kada je Privredni sud pokrenuo stečaj u preduzeću Ski centar Bjelasica, dug je bio manji od pet procenata od ukupne imovine kojom je firma raspolagala. Podnijeta je žalba Vrhovnom sudu protiv rješenja o otvaranju postupka stečaja Privrednog suda u Podgorici zbog bitnih povreda Zakona o prinudnom poravnanju stečaju i likvidaciji i Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud uskoro je u cijelosti uvažio žalbu”, tvrdi bivši sekretar tog preduzeća Boško Vlahović. Posao je ipak završen, na zadovoljstvo Bećirovića, njegovih partnera i promotera.

Dodatno, Privredni sud je, smatrali su predstavnici radnika, omogućio kupcu da ne poštuje ugovor o prodaji u dijelu investicija. Kupac je bio obavezan da u imovinu investira 3,5 miliona eura za period od tri godine. Novi vlasnik umjesto toga podiže kredit od 2,5 miliona eura kod Prve banke dajući u zalog novokupljenu imovinu. “Caldero trading limited podiže kredit kod Prve banke po kamati od osam odsto koji zatim daje kćerci kompaniji Ski resort Kolašin1450 po kamati od 18 odsto (10 odsto Caldero i osam odsto Prvoj banci) što je klasično izvlačenje novca iz kćerke kompanije. Caldero trading limited nije registrovan kao banka i ne može davati kredite”, objašnjavali su predstavnici radnika u Monitoru 2014. Uzalud.

Zoran Bećirović je, potom, bio i vlasnik dva najluksuznija hotela u Kolašinu.  Bjanku je kupio od  države i ona je, rekonstruisana, i dalje u vlasništvu njegovih firmi. Novoizgrađeni hotel Lipka prešao je u međuvremenu u vlasništvo Prve banke, na ime obezbjeđenja kredita koji nije vraćen. Većinski vlasnik Prve banke je, ako neko ne zna, Aco Đukanović  brat ranije pomenutih Ane i Mila.

Došlo je  vrijeme za širenje posla na obroncima Bjelasice.

Bećirović i njegov novi poslovni partner Baškim Uljaj, biznismen iz Albanije, postali su zakupci 272 hiljade kvadrata u neposrednoj blizini skijališta Kolašin 1600, 2018. godine, u mandatu vlade Duška Markovića. Zakupci su bili jedini zainteresovani učesnici u postupku koji je započela prethodna, Đukanovićeva, vlada. Na zakupljenom zemljištu Bećirović i Uljaj, u narednih 90 godina, imaju pravo i obavezu da grade hotele, turističko naselje i apartmane za prodaju, ukupno 74.000 kvadrata stambenog i poslovnog prostora. Zauzvrat, država će na ime godišnjeg zakupa dobijati 10 eurocenti po kvadratu i hiljaditi dio neto dobiti investitora. Godišnje to garantuje prihod od 27 hiljada fiksne zakupnine, uvećane za 1.000 eura po svakom milionu dobiti koju Uljaj i Bećirović prihoduju nakon odbijanja troškova poslovanja.

Država će, prema tom Ugovoru, njihov biznis pomoći gradnjom skijališta  sa  šestosjednom  žičarom i sistemom za pravljenje vještačkog snijega (planirana vrijednost radova devet miliona) i  puta od (Bećirovićevog) skijališta Kolašin 1450 do Kolašina 1600 (dva miliona eura). O trošku poreskih obveznika već je završena trafo-stanica Jezerine, preko koje će se oba skijališta snabdijevati strujom. Slučaj je udesio pa i autoput prolazi u blizini budućeg ski centra. A kao što smo pomenuli,  iskrsla je tu još po neka državana obaveza. Što bi se reklo, dobar investitor para vrijedi.

A udesilo se i ovo: Zoranov sin Luka Bećirović, Milov sin Blažo Đukanović, skupa sa Markom Gvozdenovićem, sinom Branimira Gvozdenovića, bivšeg ministra u više DPS vlada (pokrivao  resor urbanizma) osnivači su firme Kolašin Valleys koja se bavi prodajom stanova, vila i aprtmana koji se grade na kolašinskim skijalištima. Ima neka tajna veza, kaže pjesma.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo