Povežite se sa nama

MONITORING

VLAST I SPOMENIK TITU: Da im vidiš antifašizma

Objavljeno prije

na

milomomo

Dešava se, potrefilo se da vijest o podizanju spomenika Josipu Brozu Titu, stigne tek koji dan prije 1. oktobra, dana kad je počeo ,,rat za mir”. Dok grli antifašizam, zvanična Crna Gora zatire sjećanja na dane kad je napala susjede, proganjala manjine i satirala političke protivnike. Iza klanjanja antifašizmu, krije se društvo koje je iz prošlosti odbacilo najbolje i zadržalo najgore.

,,Glavni grad Podgorica će podržati inicijativu o podizanju spomenika Josipu Brozu Titu u Podgorici, kao čovjeku čije je ime Podgorica ponosno nosila 47 godina, s ciljem da nastavimo da se ponosimo tom tradicijom”, rekao je gradonačelnik Podgorice dr Ivan Vuković na sastanku sa predstavnicima Udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata i antifašista Podgorice. Vijest su prenijeli svi mediji u regionu.

Ponosan je, kaže Vuković, što su UBNOR i antifašisti ,,u najtežim vremenima bili na pravom putu koji treba slijediti kao moralni orijentir našeg društva u cjelini”.

Tako smo saznali da naše društvo ima ,,moralni orijentir”. Bilo bi tako lijepo od gradonačelnika da nam ga jednom i pokaže, da ne živimo u zabludi da ga nema.

Demokrate Crne Gore i Socijaldemokratska partija najavili su da će podržati inicijativu o podizanju spomenika Josipu Brozu. SNP-u ovo pitanje ,,nije na listi prioriteta”, dok je Nova srpska demokratija izričito protiv.

Šta god ko pričao, ako je vlast ozbiljno riješila da podigne spomenik – podići će ga. U tako jednostavnoj činjenici jasno se odražava koliko smo odmakli na putu ka demokratiji. Imamo jednog vođu, gotovo neprikosnovenu jednopartijsku vlast. Tačno je da više nema sleta i Titove štafete, ali, ko god je ikad bio na skupu gdje se viđeni partijski i ostali drugovi lome ne bi li prišli bliže skutima predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, zna da je trčanje sa štafetom bilo neuporedivo dostojanstvenije. Štafetu su, iako penjući se uz stepenice ka ,,najvećem sinu naših naroda i narodnosti”, predavali uspravni omladinci, sadašnjem Gospodaru prilazi se savijene kičme.

Vijeće Evrope je 2006. usvojilo rezoluciju o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima. U Hrvatskoj i Srbiji, od raspada SFRJ traju pokušaji izjednačavanja fašizma i komunizma. Srbija je četnicima dala penzije, Hrvatska pokušala da zvanično zabrani petokraku. Evropski sud za ljudska prava, međutim, u slučaju mađarskog političara koji je osuđen uslovno na godinu zatvora zbog nošenja petokrake, presudio je da se zvijezda ne može posmatrati kao simbol koji predstavlja isključivo komunističku totalitarnu vladavinu, kao što je implicirala mađarska Vlada. U obrazloženju je napisano da zvijezda simbolizuje i međunarodni radnički pokret, borbu za pravednije društvo, i da je simbol zakonitog ljevičarskog pokreta.

To su nekakvi opšti tokovi, kod nas je sve pobrljano. Da bi pobijedila na prvim višestranačkim izborima sadašnja Demokratska partija socijalista zadržala je staro ime – Savez komunista Crne Gore. Od tada do danas svaki zločin, svako nepočinstvo, svaka krađa, sve što nas udaljava od demokratskog i pravednog društva, dešavalo se pod zastavom antifašizma.

Dubrovnik smo napali da bismo sačuvali Jugoslaviju, i da povučemo malo pravednije granice sa Hrvatskom nego priučeni boljševički – Titovi – biografi. Kao što reče ondašnji premijer Milo Đukanović Učestvovali smo, u ratovima devedesetih samo kao dio Jugoslovenske narodne armije. prevario nas je Slobodan Milošević. Sve i da je tako, da nijesmo perjanice, bili bismo tek kolaboracionisti. Saradnici okupatora, kao tokom borbe protiv fašizma, ustaše i četnici.

Laž je građena od početka. Neprocjenjivo svedočanstvo o tome su dodaci Pobjede – Rat za mir. Pismo djevojčice iz Titograda: ,,Dragi tata, znam da si u Kninu. Otišao si prije mjesec dana sa svojim drugovima da braniš Jugoslaviju od ustaša i bojovnika koji su nam oduzeli vedro djetinjstvo i mir…”. Šta je tata, zaklanjajući se iza Titove Jugoslavije, stvarno tražio u Kninu, ne može se saznati iz udžbenika istorije.

Oni koji su bili protiv rata proglašeni su izdajnicima. Pripadnici manjinskih naroda živjeli su u strahu – poprijeko gledani i dok su se neki od njih kleli u odanost ,,čuvarima Jugoslavije”. Sve i da se najodaniji vojnik DPS-a, sa imenom Smajo na primjer, našao u vozu Beograd-Bar, na stanici Štrpci odveli bi ga saveznici njegove partije, ubili i bacili u Drinu.

Tako je Titovim antifašizmom raspisana potjernica. Njihova Kadinjača bile su Čepikuće, Sutjeska – Ćilipi, Bitka za ranjenike – deportacija muslimanskih izbjeglica.

Pored antifašizma, u Titove zasluge svako objektivan mora svrstati brigu za prava radnika i socijalnu pravdu. Nije ostao ni kamen na kamenu. Neko vrijeme uspjeli smo, ovako sitni, da budemo u vrhu zemalja sa najdubljim socijalnim jazom između bogatih i siromašnih. Poslije su prestali da mjere.

Sprdao se ko, ne sprdao, ,,mladi radnik samoupravljač” bio je čovjek sa dostojanstvom. Usred totalitarizma, na radničkom savjetu, smio je da kaže koja ga nepravda muči. Sad su mladi sa završenim velikim školama presrećni ako nađu posao u firmi-ćerki neke od inostranih banaka gdje rade po 10 -12 sati. I drhte od svakog šefčića.

Dio ekonomista tvrdi da je ekonomija u SFRJ bila užasna, da je zemlja bila prezadužena. ,,Ukupan državni dug na kraju juna iznosio je 3,105 milijardi evra ili 70,1 odsto BDP-a. Sa depozitima, državni dug je na dan 30. jun iznosio 2,76 milijardi, što je 62,3 odsto BDP-a”, izvještavalo je ljetos Ministarstvo finansija.

Prema posljednjim Monstatovim podacima pokrivenost uvoza izvozom u Crnoj Gori iznosi 15,5 i manja je u odnosu na prvih osam mjeseci prethodne godine.

Liše malo mlijeka, sira, pršute i vode, u prodavnicama se ne mogu vidjeti stvari proizvedene u Crnoj Gori. Jer ih nema.

Ono što se računa u rast standarda uglavnom su šarene laže, namijenjene njegovanju potrošačkog mentaliteta.

Silni su napori u socijalizmu uloženi u industrijalizaciju. “Tranzicija” ih je pojela.

Na tapet je prva stigla Fabrika celuloze u Beranama. I u socijalizmu je bila problematična, nakon AB revolucije je dokrajčena. U njoj je radilo oko 2000 radnika, proizvodio se papir, čak i gorepomenute tapete. Pokušaji modernizovanja fabrike, kako ne bi trošila domaće drvo i procjene stručnjaka da može biti rentabilna sa oko 700 radnika, otišle su niz Lim. U fabrici kože Polimka pravili su bunde zgodne za zime po sjeveru, svakakve proizvode od kože. Fabrika je najprije zatvorena, poslije su ukrali mašine. U Beranama je postojao i rudnik, bila je i ciglana, u Andijevici je ,,slatka fabrika”, pogon Soko Štarka pravila lokume – ni lokuma ni rahatluka.

Cipele je pravila bjelopoljska Lenka. Na nju su neko vrijeme podsjećali protesti radnika, sad ni to. Vunarski kombinat u tom gradu, koji je zapošljavao više od dvije hiljade ljudi, takođe je propao. Novopečeni ,,farmeri” po sjeveru vunu bacaju. To im je baš problem, jer smrdi kad se spaljuje.

Gornji Ibar iz Rožaja pravio je vrata i prozore, čak i male brvnare. Propao je. Privatizovani Velimir Jakić u Pljevljima, sa blizu 600 radnika, postao je Vektra Jakić. Iako je ta firma na 30 godina dobila najkvalitetnije crnogorske šume, maksimalni domet im je proizvodnja dasaka i neisplaćivanje plata radnicima.

U nekadašnjem industrijskom centru, Nikšiću, golim okom se vidi šta se desilo sa industrijom. Nikšićka Željezara, Javorak, Građevinsko preduzeće, Rudnici boksita, Pivara, Autoprevozno i HTP Onogošt – i ono što radi, radi sa višestruko manjim brojem radnika, grad jedva živi.

U Mojkovcu je umro rudnik Brskovo, preduzeće Vukman Kruščić.

Hiljadu Cetinjana ostalo je bez posla kad se zatvorio Obod. Njihovi frižideri ponegdje dan-danas rade. Jednom je, u ulozi premijera, Đukanović objašnjavao kako je Obod morao da propadne jer su uvozni frižideri bili ljepši. Nije istina da su Obodovi bili grdni, ali je važnije što su bili – dostupni. Nema obuće iz Košute.

Nema ni soli iz ulcinjke Solane. Civilizovane zemlje održavaju proizvodnju soli poput one u Ulcinju, ne iz ekonimskih, nego iz ekoloških razloga.

U glavnom gradu nema fabrike mašina Radoje Dakić, Marka Radovića. Evo kreće sa radom Novi duvanski kombinat. Nečiji. Radi i KAP. Nekako i nečiji.

Sve u svemu, imamo odličan broj nezaposlenih, naročito mladih. Jedan diplomirani inženjer mašinstva i njegov brat sa diplomom filozofije, već decenijama u jednom gradu na sjeveru uspješno posluju sa svojom cvjećarom. Umire se dosta na sjeveru, prolazi cvijeće.

Ono što je iz Titovih vremena valjalo, pod stegom antifašizma, do temelja je uništeno. Preuzeto je i unaprijeđeno ono najgore – autoritarni sistem, nesmenjivost vlasti, UDBA i slične zgode. Šta su nekadašnji seoski špijuni, spram u međuvremenu razvijenih načina za prisluškivanje, praćenje, nadgledanje.

Svako ima pravo da misli da spomenik Titu treba ili ne treba podići. Niko nema pravo da kaže da je ova vlast zaslužila da podigne spomenik Titu.

Šteta je zaboraviti

Postoji lak način da se Crna Gora oko ratova devedesetih suoči sa sobom – svakom maturantu pokloniti Pobjedin dodatak s početka devedesetih Rat za mir. Tamo sve piše o predanosti građana Crne Gore osvajanju Dubrovnika.

„TITOGRAD: ‘Želja od hiljadu želja’ – Od početka ratnih operacija jedinica JNA u Hercegovini i na granici Crne Gore i Hrvatske, Vojni odsjek u Titogradu pod stalnom je ,,opsadom”. Ovoj ustanovi svakodnevno se prijavljuju stotine dobrovoljaca. Samo su im godine različite – želja im je ista, velika: hoćemo, vele, u prve borbene redove, i to odmah.”

PLAV: ‘I Muslimani protiv fašista’ – I prije nasrtaja hrvatskih bojovnika najedinice JNA u neposrednoj blizini granice Crne Gore, na poručju plavske opštine bilo je interesovanje za stupanje u dobrovoljačke jedinice, u prvom redu među stanovništvom crnogorske nacionalnosti. Do sada se prijavilo 23 dobrovoljca, među kojima tri Muslimana i jedna djevojka.”

“CETINJE: ‘I djevojke u stroju’ – U Cetinju se javilo oko 450 dobrovoljaca. Među njima je i 11 žena i djevojaka, koje žele da se pridruže svojim drugovima. Na ratištu preko hiljadu rezervista iz Cetinja časno izvršava svoje borbene zadatke.”

” IVANGRAD: ‘Svi hoće na front’ – Odziv Ivangrađana na posljednjoj mobilizaciji nije bio zadovoljavajući. Međutim, od kako je “zagustilo”, već nekoliko dana vojni odsjek bukvano je opsjednut dobrovoljcima između 18 i 60 godina, koji traže da odmah budu upućeni na krizno područje. Za sada ih je preko 200. Raduje i to što među dobrovoljcima ima i Muslimana, a prijavile su se, čak i tri žene.”

Miloš BAKIĆ

Komentari

MONITORING

REVOLUCIONARNE BIZNIS IDEJE ŽARKA RADULOVIĆA: Muke robovlasničke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stariji će se sjetiti da smo se slatko smijali skeču Nadrealista u kome uprava optužuje rudare što ne rade tri smjene uzastopno. Godine su prošle pune tranzicije pa tragikomediju hoće da pretvore u realnost. Turistički guru Žarko Radulović,  isprave optužuje radnike što neće da rade 16 sati dnevno za startnu platu od 299 eura.  I još idu u Njemačku

 

Neće ljudi u Crnoj Gori da rade pa to ti je, samo kritikuju, piju kafe, izvoljevaju, a posla ima samo treba zasući rukave, često čujete od onih koji su se dobro snašli. I dok to većina misli, i samo privatno govori, recept za ostvarenje crnogorskog sna konačno je javno saopštio turistički guru Žarko Radulović, suvlasnik hotelske grupe Montenegro stars.

,,Priča je sljedeća. U Splendidu imam 15 čistača javnih površina. Startna plata im je 299 eura. Sa prekovremenim i noćnim satima plata im je od 400 do 450 eura. Imaju tri obroka u hotelu i plaćen stan. Predlagao sam im, da makar tokom ljeta rade dvije smjene, uz naravno jedan dan sedmično slobodan. Rekao sam im, ako budete tako radili, plata će vam biti od 850 do 1.200 eura, zavisno od smjene. I to samo da tako rade tokom tri sljedeća mjeseca. Znate li koliko je njih prihvatilo da rade za ovu platu i pod ovim uslovima? Nijedan!”, objašnjava Radulović.

Stariji će se sjetiti da smo se slatko smijali skeču Nadrealista u kome uprava optužuje rudare što ne rade tri smjene uzastopno. Godine su prošle pune tranzicije pa tragikomediju hoće da pretvore u realnost. Da utvrdimo -makar tokom ljeta, na plus 40, da rade 16 sati dnevno! Uz naravno jedan dan slobodan, hvala, i plata će sa početne od 299 porasti možda i na 1.200 eura. Hrana, smještaj, sve, a imaš skoro osam sati i da spavaš. A i samo tri mjeseca. I neće! Baš niko.

Uvod u ovaj lament nad crnogorskim turizmom počinje time da gospodina Radulović, kao i pred svaku sezonu, kuka da radne snage u turizmu nedostaje, ali su radnici u Crnoj Gori spremni da se žale kako su im plate male, a neće da rade prekovremeno kako bi zaradili i više od hiljadu eura.

Ova ideja je izazvala lavine komentara na portalima i društvenim mrežama. ,,Recite, gospodine Raduloviću, kome da se javim i evo me odma dolazim iz Cetinja da radim jer se ne mogu zaposliti godinama. Radiću i prekovremeno. Jedino nisam član DPS-a pa nisam siguran da li je to problem”, konkuriše jedan od komentatora.

Drugome nije jasna računica: ,,Startna plata 299, pa onda sa prekovremenim i noćnim 400, a na kraju kaže plata će vam biti do 1200 eura. Kako? Za koliko radnih sati? Pa ne mogu da radim 45 sati dnevno? Što je ovo? Koja je ovo računica ?”.

Treći se uzda u institucije: ,,Gospodin javno izjavljuje ‘Predlagao sam im, da makar tokom ljeta rade dvije smjene, uz naravno jedan dan sedmično slobodan’. Đe su državne institucije da reaguju?
Zna se koliko je zakonom dozvoljeno trajanje prekovremenog rada.
Ovo je sramota!”.

Očigledno nije. Radulović upozorava da je pred ovu sezonu radne snage manje nego prošle godine, a da će iduće godine to biti još veći problem. I Hrvatska se sureće sa sličnim problemom, pa sve više radnika iz okruženja poslove, tokom sezone, nalazi po Dalmaciji. Razlog – prosječna plata u Hrvatskoj premašila je 800 eura, kod nas je 500.

Neki od komentatora na Radulovićev predlog prenijeli su iskustva iz susjedne zemlje: ,,Prošle sezone sam bio u Hrvatskoj, smještaj perfektan, tri obroka, svaki minut posle 22 uveče, svaka nedelja, dvokratno, praznik plaćeno duplo. Radio sam najviše osam sati dnevno uz zagarantovan jedan dan nedeljno slobodan. Osnovna plata 700 eura, plus bakšiš. Znači otprilike oko 1.200 mjesečno”;  ,,Meni je brat otišao ove godine za Dubrovnik da radi u ugostiteljstvu. Ovdje je za stresan posao koji je radio dobijao 300 eura, dok u Dubrovniku za isti rad dobija početnu platu 700 eura, jedan dan nedeljno slobodno, i plaćeni svi porezi i doprinosi. Plus se prema njemu ponašaju krajnje korektno i pošteno. Da se razumijemo, ima i tri obroka i smještaj koji je više nego korektan”.

Međutim, Radulović se ne upoređuje sa Hrvatskom, on se takmiči samo sa najboljima. Prema njegovim riječima u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji plata za ove poslove, koje on nudi, iznosi od 800 do 1.200 eura. Ni u Americi nije, po Raduloviću, ništa bolje: ,,Ako naš radnik ode u SAD da radi kao konobar, sedmična plata u boljem restoranu ili kafeu je oko 350 dolara, a soba studio je oko 1.500 do 1.800 dolara mjesečno, i to udaljena dva sata vožnje do posla. Oni tamo žive od bakšiša”.

A tek u Njemačkoj, to je mučenje: ,,A njima tamo treba da bi preživjeli do 1.500 eura jer poslodavac ne plaća stan. Tamo svi rade dva posla da bi preživjeli. Naš čovjek tamo može i radi dva posla, a ovdje to neće. Ja nemam objašnjenja za ovo. Još jedna uporedba – 500 eura kod nas vrijedi kao 1.500 u Njemačkoj”, ističe Radulović.

Statistika kaže da u Njemačkoj sobarice u hotelima godišnje zarade 19.000 eura, dok čistačice u ugostiteljstvu imaju hiljadu eura više – mjesečno preko 1.600 eura.  Što je po Radulovićevoj računici kao naših 500 i nešto. Znači naš čovjek, kad bi pristao da radi 16 sati, zaradio bi za tri mjeseca 3.600 eura. Kako ne bi imao gdje da ih tokom ljeta potroši, jer samo radi, a ima i hranu i spavanje sve što je potrebno za preživljavanje, te pare bi mu ostale. Ostale mjesece ne teba ni da radi, samo da odmara i tempira formu za sljedeću sezonu u Splendidu, jer ima da troši blizu 500 eura mjesečno, što je kao 1.500 u Njemačkoj.

Radulovićev koncept bi mogao da bude spasonosan ne samo za Crnu Goru već i za region. Samo mu treba omogućiti otvaranje što više hotela i da on snagom svoje argumentacije zaustavi talas ekonomske migracije koji ne jenjava već godinama.

Naravno ima i oprečnih stavova. ,,Već 11 godina živim i radim u Njemačkoj. Vozim viljuškar u jednoj firmi (posao za koji nije potrebna škola), znate crnogorske diplome su ođe nepriznate, pa iz tog razloga nijesam mogao konkurisat za ono za šta sam se školovao u CG. Vidite, gospodine Raduloviću, iznijeli ste par neistina o njemačkim zaradama i njemačkim cijenama. Da Vam iz ličnog iskustva prenesem da ja zarađujem 2760  eura bruto ili 1806 eura neto na poresku klasu 4. Imam dvoje djece i zbog toga su manji odbici. Radno vrijeme, gospodine Raduloviću, mi počinje u 6 izjutra i završava se u 14:15h. Dvije pauze, jedna pola sata, druga 15 minuta. Svaki prekovremeni sat je plaćen 15 posto,  ako je normalna smjena ili 25% ako je od 20:00 časova. Radi se od ponedeljka do petka, subota je na dobrovoljnoj bazi i plaćena je 100 eura neto. Cijena prehrambenih proizvoda je ođe makar 30 posto jeftinija nego u CG, dizel je juče koštao 1.24 eura. Šamponi, prašak za veš i slično duplo jeftinije nego u CG. Na djecu dobijam 400 eura dodatka, od kojih plaćam vrtić 190 eura za mlađeg i produženi boravak 130 eura za starijeg…”, piše jedan od gastarbajtera vidno iznerviran Radulovićevom optimističkom strategijom.

I na koncu što da se radi kad naš čovjek jednostavno neće da radi i doprinosi malo sebi i domovini, a više novobogatašima sa genijalnim idejama i smislom za biznis. ,,Jedini izlaz iz ove situacije nedostatka radne snage je da Vlada i ministarstva vanjskih poslova, rada i socijalnog staranja i unutrašnjih poslova vizni režim omekšaju kako bi mogli da dovodimo radnu snagu iz Indonezije, Filipina za turizam, a za poljoprivredu i građevinu Pakistan i Indiju. To je jedini način. Jer, stanje je teško, haotično”, zaključio je Radulović.

Ovaj predlog Radulović uporno ponavlja. Za sada nema ko da ga čuje, a haos traje. A dok institucije ćute, radnika u turizmu i građevinarstvu je sve manje. Većina je otišla u Njemačku. Dnevnica im je ovdje tri a tamo 12 eura. Za sada još niko od njih nije shvatio da je naš euro tri puta vrijedniji od tamošnjeg. Imaju kad.

Nezahvalno je prognozirati u kom će se pravcu ovaj strateški plan razvoja turizma dalje razvijati. Ne zaboravimo, Radulović je predsjednik  Crnogorskog turističkog udruženja, uglednik vladajućih Socijaldemokrata, čovjek sa brojnim priznanjima u turizmu, tokom sezone, i mimo nje, medijski najviše eksponiran kada su turistički uspjesi u pitanju…  Umjesto zaključka prenosimo nedavnu raspravu iz jednog podgoričkog lokala: ,,Je li moguće da ovo priča. Da li ti ljudi uopšte imaju veze sa realnošću”, glasno komentariše jedan mladić. Drugi ironično tvrdi da tu ima istine, dok treći prekida nešto što liči na početak uobičajene rasprave, riječima: ,,Ne, oni se samo sprdaju sa nama”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAD GRAĐANI PLAĆAJU PROPUSTE PRAVOSUĐA: Presipanje iz šupljeg u puno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Račun koji će građani morati platiti porodici Safeta Kalića samo raste. Prema nekim procjenama mogao bi dostići čak  miliona eura. Istovremeno, niko u državi ne snosi odgovornost zbog toga, niti u Upravi za nekretnine, ali ni u pravosuđu, koje je najodgovornijezacijelislučaj

 

Najnovija vijest: prema procjenama sudskih vještaka Rožajcu Safetu Kaliću samo za stan u podgoričkom naselju Gorica C treba dodijeliti odštetu u iznosu od 128 hiljada eura.  Šteta na tom Kalićevom stanu nastala je navodno amortizacijom tokom pet godina procesa protiv  njega, njegovog brata Mersudina i supruge Amine za pranje novca, tokom kojih je tim stanom, kao i drugom vrijednom imovinom koja je Kalićima oduzeta nakon hapšenja 2011, gazdovala Uprava za nekrentine.

Ukoliko se sud složi sa tom procjenom, biće to samo kap u odnosu na višemilionski račun koji je već  isporučen crnogorskim građanima zbog propusta pravosuđa i državnih organa u ovom slučaju. Proces se 2016.  završio oslobađajućim presudama, nakon čega su Kalići pokrenuli osam tužbi protiv države zbog neosnovanog pritvaranja, štete nastale na imovini koja im je oduzeta nakon hapšenja, i gubitka dobiti kada su u pitanju njihove kompanije.

Za sada im je po tom osnovu dosuđeno preko tri miliona eura, na osnovu većinom nepravosnažnih presuda. Ta bi se cifra, kako je nedavno pisao  Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG) mogla, međutim, popeti i na deset miliona eura. Branilac Safeta Kalića, advokat Borivoje Borović, je odmah kada su Kalići oslobođeni optužbi najavio medijima da će u ime porodice Kalić protiv države podnijeti “makar tri tužbe uz odštetni zahtjev od najmanje 12 miliona eura”.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA CAREVIĆA, PREDSJEDNIKA BUDVE: Volan, koze, gradonačelnička fotelja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čime je sve ispisana biografija predsjednika opštine Budva i  šta se pod njegovom upravom dešava u metropoli cnogorskog turizma

 

“Gospodine predsjedniče, više bi me poštovale Vaše koze nego Vi!” Kada je ovako nedavno reagovala jedna odbornica budvanskog parlamenta tokom polemike sa predsjednikom Opštne Budva Markom Carevićem, umjetničko ime Bato, mnogi su se prisjetili da u njegovoj  predpolitičkoj biografiji počasno mjesto ima i odrednica vlasnik farme koza u rodnoj Krimovici.

“Za sad ih imam oko 115, sor­ta al­pin­ka i bal­ka­nika, a oče­ku­je­mo iz Srem­ske Mi­tro­vi­ce još 100 al­pin­ki”, pohvalio se Carević početkom 2016. godine u razgovoru za Dan.

Carević vjerovatno tada nije ni sanjao da će jednog dana zasjesti u fotelju gradonačelnika turističke metropole Crne Gore. Trenutno, kako je nedavno kazao, ima pet farmi sa hiljadu grla stoke.

I još nešto iz 2016. Otkrio je i ovo: “Pro­šle go­di­ne nam je sva­ka gla­vi­ca cr­nog lu­ka bu­kval­no bi­la od po ki­lo­gram”.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo