Povežite se sa nama

MONITORING

DUBROVNIK, 27 GODINA POTOM: To nije statistika, to su ljudi

Objavljeno prije

na

ratzamir

Da se ne zaboravi! Pod tim sloganom Dubrovnik je i ove godine, 1. oktobra obilježio početak „rata za mir” na krajnjem jugu Hrvatske. Koji je, da se ne zaboravi, na dubrovačkom području potrajao do jeseni 1995. godine, ostavljajući iza sebe brojne poginule, ranjene, logoraše, mnoštvo prognanika i izbjeglica iz Grada, Konavala, Rijeke i Župe dubrovačke, Dubrovačkog primorja, ogromne materijalne štete…

Kao i svakog 1. oktobra u proteklih 27 godina od glasovite agresivne „Operacije Dubrovnik” koju su u jesen ‘91. povele jedinice ondašnje JNA ojačane samoproglašenim i nepozvanim „oslobodiocima” iz Srbije, Crne Gore i Istočne Hercegovine polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na mjestima najtežih stradanja osvježena su sjećanja na najstrašnije dane u novijoj dubrovačkoj povijesti.

Vraćajući se u te dane aktualni predsjednik dubrovačkog Gradskog vijeća Marko Potrebica je na svom FB profilu je podsjetio na „tragične brojke barbarskog napada na dubrovačko područje ističući, uz ostalo, da je u razdoblju od jeseni ‘91 do jeseni ‘95 na krajnjem jugu Hrvatske poginulo 428 hrvatskih branitelja, da je poginulo 116 civila i da je među njima bilo 15-ero djece.

Podsjetio je i na 434 zatočenika s dubrovačkog područja koji su dio „rata za mir” proveli u logorima u Morinju i Bileći; da su oštećenja zabilježena na više od 300 crkvenih objekata, te da su Dubrovčani u vrijeme najžešće agresije (jesen ‘91 – ljeto ‘92) u potpunom vojnom okruženju i blokadi proveli punih 187 dana; da su 138 dana bili bez vode i struje, a skoro isto toliko vremena proveli pod zvukom sirena u skloništima.

Ovo nisu samo prazni statistički podaci, ovo su ljudske sudbine, napominje Potrebica. Ovo su razorene obitelji, izgubljeni ljudski životi. Svi mi koji smo tada bili u Gradu na neki način dio smo ove crne statistike, zaključuje predsjednik dubrovačkog lokalnog parlamenta. I poručuje: „I danas kada dio agresora na naš Grad i Domovinu negira nedjelja koja su počinili, kada djecu uče nekoj svojoj verziji povijesti, kada podižu spomenike propalim ideologijama, važno je uvijek iznova ponavljati razmjere velikosrpskog ludila koje se srušilo na naš Grad. Ne radi vraćanja u prošlost, ne radio osvete i sijanja mržnje- nego radi budućnosti i građenja budućih odnosa na istini i poštivanju žrtve”, ustvrdio je Marko Potrebica.

Tako o „ratu za mir” razmišljaju i javno poručuju aktualni dubrovački čelnici. A što o tim ratnim danima i godinama poraća razmišljaju mlađe generacije na iznimno zanimljiv način opisala je mlada Dubrovkinja Lea Pavlović, rođena 1991. godine. U posebnom prilogu objavljenom na Portalu dubrovniknet.hrLea, među ostalim, zapisuje:

Tog 1. 10. prije 27 godina imala sam nepuna tri mjeseca. Tog 1. 10. kad je počeo rat. Neki moji vršnjaci imaju živa sjećanja iz tog razdoblja, na svu sreću ja ih nemam. Jedino čega se sjećam su vojne čokolade i one zadnje sirene za uzbunu i da mi je trebalo poprilično dugo da prestanem plakati. Ali ipak sam ga proživjela kroz priče i sjećanja svoje obitelji, susjeda i silne materijale koje sam pronašla na internetu.

Sjećam sekako su odmah nakon rata Gradom kolale VHS kazete sa snimkama bombardiranja i razaranja. Možda sam imala nekih sedam, osam godina. Cijela bi se obitelj okupila u dnevnom boravku i te bi se kazete gledale. Sjećam se kako me bilo užasno strah i kako bi stavljala ruke na uši i zatvarala oči. Svaki put bi nakon pet minuta pobjegla. Godinama nisam mogla pogledati niti jedan ratni isječak. Uhvatio bi me preveliki strah i tjeskoba. Ali sam slušala, iako rijetko,kako je bilo za vrijeme rata. I o onim ružnim i onim lijepim trenucima tog perioda. I onda je došla prva godina fakulteta u Zagrebu.

Približavao se 6. 12., a nostalgija za Gradom je nakon par mjeseci bila na vrhuncu. I onda sam se nekako našla na internetu i prvi put počela pregledavati snimke. Prvi put me nije bilo strah. Osjećala sam ogromnu tjeskobu i tugu, ali ne i strah. Preko tih snimaka, osjećala sam se bliže Gradu koji mi je neizmjerno falio. I počela sam drugačije razmišljati o ratu.

Dotad sam ga osjećala kao nešto daleko, kao nešto strano, kao nešto što se mene ne tiče, a sve zbog toga jer ga se ne sjećam. Slažući kockice koje su mi nedostajale , počela sam ga osjećati kao nešto svoje, kao nešto što je obilježilo prve godine mog života.

Zbog njega sam veći dio prve godine života provela u izbjeglištvu, zbog njega nisam mjesecima vidjela ćaću. Do te mjere da sam, kako su mi ispričali, vrištala kad bi me nakon pola godine uzeo u ruke. Ni jedno dijete, ni jedan otac to ne bi smio doživjeti. Možda zbog toga i danas loše reagiram kad zbog nekog razloga moram na dugi period biti odvojena od osoba koje volim. Zbog njega nemam iz te prve godine života „normalne” slike već one iz izbjeglištva. Iako se ne sjećam ničega, zbog njega sam godinama imala noćne more. Nisam imala, kao sve ostale djevojčice lutku kao najdražu igračku, već drvenu pušku.

Od tog mog prvog gledanja snimki prošlo je već nekoliko godina. I moja se percepcija kako sam otkrivala nove informacije i kako su u moj život došle neke nove osobe ponovno promijenila. Da su neke od tih granata malo preciznije pogodile svoje mete, moj bi život bio potpuno drugačiji, jer nekih ljudi u mom životu ne bi bilo.

… Da me nije nostalgija za Gradom natjerala da se upoznam s ratom u Gradu, ne bi mogla brojnim strancima koji su me tijekom sezonskih poslova, vrlo oprezno, kao da paze da me ne uvrijede, pitali da im objasnim što se ovdje događalo.

A opet, nakon svega što sam naučila, mislim da zapravo, ne znam ništa. I drago mi je da nemam vlastita sjećanja. Jer da se sjećam zapaljenog i razrušenog Grada nikad ga više ne bih mogla pogledati istim očima. Ostao bi mi trajno urezan u sjećanje onako ranjen, onako šporak, onako okružen i ostavljen od svijeta i bačen na koljena. Ovako ga gledam onakvog kakav je uvijek i bio i kakav je trebao ostati i kakav je opet danas. Veličanstven, velik i jak”, zapisala je, uz ostalo, mlada Dubrovkinja Lea Pavlović.

Svetionici

U povodu obilježavanja početka „rata za mir” na dubrovačkom području, čemu su hrvatski mediji i ove godine dali veliku pažnju, svakako valja izdvojiti i priloge koje je uz te dane objavio riječki Novi list (NL). Riječki dnevnik podsjetio je na krajnje sumnjivu pogibiju nekadašnjeg komandanta VPS-a Boka kapetana bojnog brojnog broda Krsta Đurovića čiji je helikopter pod i dalje „nepoznatim okolnostima” srušen 5. oktobra. nedaleko Popovića u Konavlima.

S tim u vezi NL podsjeća na izjave ratnog gradonačelnika Dubrovnika i haškog svjedoka Petra Poljanića koji je pred Tribunalom istaknuo kako mu je Đurović kazao da dok je on zapovjednik VPS-a Boka „nijedna granata neće pasti na Dubrovnik”.

NL je također podsjetio i na samoubojstvo crnogorskog admirala Vladimira Barovića na Visu koji je uoči agresije na Dubrovnik odbio izdati zapovijed ondašnjoj floti JRM-a za bombardiranje gradova i naselja u Dalmaciji, što su mu naredili njegovi nadređeni.

Barović je smatrao da je takva suluda naredba u suprotnosti s postulatima crnogorskog poimanja časti. Pri tom je riječki dnevnik podsjetio i na riječi crnogorskog književnika Momira Markovića koji je 1996. godine, među ostalim zapisao kako je „jedini metak u ovom ratu koji je ispaljen, a na koji Crna Gora može biti ponosna, onaj admirala Vladimira Barovića”.

Luko BRAILO

Komentari

MONITORING

REVOLUCIONARNE BIZNIS IDEJE ŽARKA RADULOVIĆA: Muke robovlasničke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stariji će se sjetiti da smo se slatko smijali skeču Nadrealista u kome uprava optužuje rudare što ne rade tri smjene uzastopno. Godine su prošle pune tranzicije pa tragikomediju hoće da pretvore u realnost. Turistički guru Žarko Radulović,  isprave optužuje radnike što neće da rade 16 sati dnevno za startnu platu od 299 eura.  I još idu u Njemačku

 

Neće ljudi u Crnoj Gori da rade pa to ti je, samo kritikuju, piju kafe, izvoljevaju, a posla ima samo treba zasući rukave, često čujete od onih koji su se dobro snašli. I dok to većina misli, i samo privatno govori, recept za ostvarenje crnogorskog sna konačno je javno saopštio turistički guru Žarko Radulović, suvlasnik hotelske grupe Montenegro stars.

,,Priča je sljedeća. U Splendidu imam 15 čistača javnih površina. Startna plata im je 299 eura. Sa prekovremenim i noćnim satima plata im je od 400 do 450 eura. Imaju tri obroka u hotelu i plaćen stan. Predlagao sam im, da makar tokom ljeta rade dvije smjene, uz naravno jedan dan sedmično slobodan. Rekao sam im, ako budete tako radili, plata će vam biti od 850 do 1.200 eura, zavisno od smjene. I to samo da tako rade tokom tri sljedeća mjeseca. Znate li koliko je njih prihvatilo da rade za ovu platu i pod ovim uslovima? Nijedan!”, objašnjava Radulović.

Stariji će se sjetiti da smo se slatko smijali skeču Nadrealista u kome uprava optužuje rudare što ne rade tri smjene uzastopno. Godine su prošle pune tranzicije pa tragikomediju hoće da pretvore u realnost. Da utvrdimo -makar tokom ljeta, na plus 40, da rade 16 sati dnevno! Uz naravno jedan dan slobodan, hvala, i plata će sa početne od 299 porasti možda i na 1.200 eura. Hrana, smještaj, sve, a imaš skoro osam sati i da spavaš. A i samo tri mjeseca. I neće! Baš niko.

Uvod u ovaj lament nad crnogorskim turizmom počinje time da gospodina Radulović, kao i pred svaku sezonu, kuka da radne snage u turizmu nedostaje, ali su radnici u Crnoj Gori spremni da se žale kako su im plate male, a neće da rade prekovremeno kako bi zaradili i više od hiljadu eura.

Ova ideja je izazvala lavine komentara na portalima i društvenim mrežama. ,,Recite, gospodine Raduloviću, kome da se javim i evo me odma dolazim iz Cetinja da radim jer se ne mogu zaposliti godinama. Radiću i prekovremeno. Jedino nisam član DPS-a pa nisam siguran da li je to problem”, konkuriše jedan od komentatora.

Drugome nije jasna računica: ,,Startna plata 299, pa onda sa prekovremenim i noćnim 400, a na kraju kaže plata će vam biti do 1200 eura. Kako? Za koliko radnih sati? Pa ne mogu da radim 45 sati dnevno? Što je ovo? Koja je ovo računica ?”.

Treći se uzda u institucije: ,,Gospodin javno izjavljuje ‘Predlagao sam im, da makar tokom ljeta rade dvije smjene, uz naravno jedan dan sedmično slobodan’. Đe su državne institucije da reaguju?
Zna se koliko je zakonom dozvoljeno trajanje prekovremenog rada.
Ovo je sramota!”.

Očigledno nije. Radulović upozorava da je pred ovu sezonu radne snage manje nego prošle godine, a da će iduće godine to biti još veći problem. I Hrvatska se sureće sa sličnim problemom, pa sve više radnika iz okruženja poslove, tokom sezone, nalazi po Dalmaciji. Razlog – prosječna plata u Hrvatskoj premašila je 800 eura, kod nas je 500.

Neki od komentatora na Radulovićev predlog prenijeli su iskustva iz susjedne zemlje: ,,Prošle sezone sam bio u Hrvatskoj, smještaj perfektan, tri obroka, svaki minut posle 22 uveče, svaka nedelja, dvokratno, praznik plaćeno duplo. Radio sam najviše osam sati dnevno uz zagarantovan jedan dan nedeljno slobodan. Osnovna plata 700 eura, plus bakšiš. Znači otprilike oko 1.200 mjesečno”;  ,,Meni je brat otišao ove godine za Dubrovnik da radi u ugostiteljstvu. Ovdje je za stresan posao koji je radio dobijao 300 eura, dok u Dubrovniku za isti rad dobija početnu platu 700 eura, jedan dan nedeljno slobodno, i plaćeni svi porezi i doprinosi. Plus se prema njemu ponašaju krajnje korektno i pošteno. Da se razumijemo, ima i tri obroka i smještaj koji je više nego korektan”.

Međutim, Radulović se ne upoređuje sa Hrvatskom, on se takmiči samo sa najboljima. Prema njegovim riječima u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji plata za ove poslove, koje on nudi, iznosi od 800 do 1.200 eura. Ni u Americi nije, po Raduloviću, ništa bolje: ,,Ako naš radnik ode u SAD da radi kao konobar, sedmična plata u boljem restoranu ili kafeu je oko 350 dolara, a soba studio je oko 1.500 do 1.800 dolara mjesečno, i to udaljena dva sata vožnje do posla. Oni tamo žive od bakšiša”.

A tek u Njemačkoj, to je mučenje: ,,A njima tamo treba da bi preživjeli do 1.500 eura jer poslodavac ne plaća stan. Tamo svi rade dva posla da bi preživjeli. Naš čovjek tamo može i radi dva posla, a ovdje to neće. Ja nemam objašnjenja za ovo. Još jedna uporedba – 500 eura kod nas vrijedi kao 1.500 u Njemačkoj”, ističe Radulović.

Statistika kaže da u Njemačkoj sobarice u hotelima godišnje zarade 19.000 eura, dok čistačice u ugostiteljstvu imaju hiljadu eura više – mjesečno preko 1.600 eura.  Što je po Radulovićevoj računici kao naših 500 i nešto. Znači naš čovjek, kad bi pristao da radi 16 sati, zaradio bi za tri mjeseca 3.600 eura. Kako ne bi imao gdje da ih tokom ljeta potroši, jer samo radi, a ima i hranu i spavanje sve što je potrebno za preživljavanje, te pare bi mu ostale. Ostale mjesece ne teba ni da radi, samo da odmara i tempira formu za sljedeću sezonu u Splendidu, jer ima da troši blizu 500 eura mjesečno, što je kao 1.500 u Njemačkoj.

Radulovićev koncept bi mogao da bude spasonosan ne samo za Crnu Goru već i za region. Samo mu treba omogućiti otvaranje što više hotela i da on snagom svoje argumentacije zaustavi talas ekonomske migracije koji ne jenjava već godinama.

Naravno ima i oprečnih stavova. ,,Već 11 godina živim i radim u Njemačkoj. Vozim viljuškar u jednoj firmi (posao za koji nije potrebna škola), znate crnogorske diplome su ođe nepriznate, pa iz tog razloga nijesam mogao konkurisat za ono za šta sam se školovao u CG. Vidite, gospodine Raduloviću, iznijeli ste par neistina o njemačkim zaradama i njemačkim cijenama. Da Vam iz ličnog iskustva prenesem da ja zarađujem 2760  eura bruto ili 1806 eura neto na poresku klasu 4. Imam dvoje djece i zbog toga su manji odbici. Radno vrijeme, gospodine Raduloviću, mi počinje u 6 izjutra i završava se u 14:15h. Dvije pauze, jedna pola sata, druga 15 minuta. Svaki prekovremeni sat je plaćen 15 posto,  ako je normalna smjena ili 25% ako je od 20:00 časova. Radi se od ponedeljka do petka, subota je na dobrovoljnoj bazi i plaćena je 100 eura neto. Cijena prehrambenih proizvoda je ođe makar 30 posto jeftinija nego u CG, dizel je juče koštao 1.24 eura. Šamponi, prašak za veš i slično duplo jeftinije nego u CG. Na djecu dobijam 400 eura dodatka, od kojih plaćam vrtić 190 eura za mlađeg i produženi boravak 130 eura za starijeg…”, piše jedan od gastarbajtera vidno iznerviran Radulovićevom optimističkom strategijom.

I na koncu što da se radi kad naš čovjek jednostavno neće da radi i doprinosi malo sebi i domovini, a više novobogatašima sa genijalnim idejama i smislom za biznis. ,,Jedini izlaz iz ove situacije nedostatka radne snage je da Vlada i ministarstva vanjskih poslova, rada i socijalnog staranja i unutrašnjih poslova vizni režim omekšaju kako bi mogli da dovodimo radnu snagu iz Indonezije, Filipina za turizam, a za poljoprivredu i građevinu Pakistan i Indiju. To je jedini način. Jer, stanje je teško, haotično”, zaključio je Radulović.

Ovaj predlog Radulović uporno ponavlja. Za sada nema ko da ga čuje, a haos traje. A dok institucije ćute, radnika u turizmu i građevinarstvu je sve manje. Većina je otišla u Njemačku. Dnevnica im je ovdje tri a tamo 12 eura. Za sada još niko od njih nije shvatio da je naš euro tri puta vrijedniji od tamošnjeg. Imaju kad.

Nezahvalno je prognozirati u kom će se pravcu ovaj strateški plan razvoja turizma dalje razvijati. Ne zaboravimo, Radulović je predsjednik  Crnogorskog turističkog udruženja, uglednik vladajućih Socijaldemokrata, čovjek sa brojnim priznanjima u turizmu, tokom sezone, i mimo nje, medijski najviše eksponiran kada su turistički uspjesi u pitanju…  Umjesto zaključka prenosimo nedavnu raspravu iz jednog podgoričkog lokala: ,,Je li moguće da ovo priča. Da li ti ljudi uopšte imaju veze sa realnošću”, glasno komentariše jedan mladić. Drugi ironično tvrdi da tu ima istine, dok treći prekida nešto što liči na početak uobičajene rasprave, riječima: ,,Ne, oni se samo sprdaju sa nama”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAD GRAĐANI PLAĆAJU PROPUSTE PRAVOSUĐA: Presipanje iz šupljeg u puno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Račun koji će građani morati platiti porodici Safeta Kalića samo raste. Prema nekim procjenama mogao bi dostići čak  miliona eura. Istovremeno, niko u državi ne snosi odgovornost zbog toga, niti u Upravi za nekretnine, ali ni u pravosuđu, koje je najodgovornijezacijelislučaj

 

Najnovija vijest: prema procjenama sudskih vještaka Rožajcu Safetu Kaliću samo za stan u podgoričkom naselju Gorica C treba dodijeliti odštetu u iznosu od 128 hiljada eura.  Šteta na tom Kalićevom stanu nastala je navodno amortizacijom tokom pet godina procesa protiv  njega, njegovog brata Mersudina i supruge Amine za pranje novca, tokom kojih je tim stanom, kao i drugom vrijednom imovinom koja je Kalićima oduzeta nakon hapšenja 2011, gazdovala Uprava za nekrentine.

Ukoliko se sud složi sa tom procjenom, biće to samo kap u odnosu na višemilionski račun koji je već  isporučen crnogorskim građanima zbog propusta pravosuđa i državnih organa u ovom slučaju. Proces se 2016.  završio oslobađajućim presudama, nakon čega su Kalići pokrenuli osam tužbi protiv države zbog neosnovanog pritvaranja, štete nastale na imovini koja im je oduzeta nakon hapšenja, i gubitka dobiti kada su u pitanju njihove kompanije.

Za sada im je po tom osnovu dosuđeno preko tri miliona eura, na osnovu većinom nepravosnažnih presuda. Ta bi se cifra, kako je nedavno pisao  Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG) mogla, međutim, popeti i na deset miliona eura. Branilac Safeta Kalića, advokat Borivoje Borović, je odmah kada su Kalići oslobođeni optužbi najavio medijima da će u ime porodice Kalić protiv države podnijeti “makar tri tužbe uz odštetni zahtjev od najmanje 12 miliona eura”.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA CAREVIĆA, PREDSJEDNIKA BUDVE: Volan, koze, gradonačelnička fotelja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čime je sve ispisana biografija predsjednika opštine Budva i  šta se pod njegovom upravom dešava u metropoli cnogorskog turizma

 

“Gospodine predsjedniče, više bi me poštovale Vaše koze nego Vi!” Kada je ovako nedavno reagovala jedna odbornica budvanskog parlamenta tokom polemike sa predsjednikom Opštne Budva Markom Carevićem, umjetničko ime Bato, mnogi su se prisjetili da u njegovoj  predpolitičkoj biografiji počasno mjesto ima i odrednica vlasnik farme koza u rodnoj Krimovici.

“Za sad ih imam oko 115, sor­ta al­pin­ka i bal­ka­nika, a oče­ku­je­mo iz Srem­ske Mi­tro­vi­ce još 100 al­pin­ki”, pohvalio se Carević početkom 2016. godine u razgovoru za Dan.

Carević vjerovatno tada nije ni sanjao da će jednog dana zasjesti u fotelju gradonačelnika turističke metropole Crne Gore. Trenutno, kako je nedavno kazao, ima pet farmi sa hiljadu grla stoke.

I još nešto iz 2016. Otkrio je i ovo: “Pro­šle go­di­ne nam je sva­ka gla­vi­ca cr­nog lu­ka bu­kval­no bi­la od po ki­lo­gram”.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo