Povežite se sa nama

MONITORING

DUBROVNIK, 27 GODINA POTOM: To nije statistika, to su ljudi

Objavljeno prije

na

Da se ne zaboravi! Pod tim sloganom Dubrovnik je i ove godine, 1. oktobra obilježio početak „rata za mir” na krajnjem jugu Hrvatske. Koji je, da se ne zaboravi, na dubrovačkom području potrajao do jeseni 1995. godine, ostavljajući iza sebe brojne poginule, ranjene, logoraše, mnoštvo prognanika i izbjeglica iz Grada, Konavala, Rijeke i Župe dubrovačke, Dubrovačkog primorja, ogromne materijalne štete…

Kao i svakog 1. oktobra u proteklih 27 godina od glasovite agresivne „Operacije Dubrovnik” koju su u jesen ‘91. povele jedinice ondašnje JNA ojačane samoproglašenim i nepozvanim „oslobodiocima” iz Srbije, Crne Gore i Istočne Hercegovine polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća na mjestima najtežih stradanja osvježena su sjećanja na najstrašnije dane u novijoj dubrovačkoj povijesti.

Vraćajući se u te dane aktualni predsjednik dubrovačkog Gradskog vijeća Marko Potrebica je na svom FB profilu je podsjetio na „tragične brojke barbarskog napada na dubrovačko područje ističući, uz ostalo, da je u razdoblju od jeseni ‘91 do jeseni ‘95 na krajnjem jugu Hrvatske poginulo 428 hrvatskih branitelja, da je poginulo 116 civila i da je među njima bilo 15-ero djece.

Podsjetio je i na 434 zatočenika s dubrovačkog područja koji su dio „rata za mir” proveli u logorima u Morinju i Bileći; da su oštećenja zabilježena na više od 300 crkvenih objekata, te da su Dubrovčani u vrijeme najžešće agresije (jesen ‘91 – ljeto ‘92) u potpunom vojnom okruženju i blokadi proveli punih 187 dana; da su 138 dana bili bez vode i struje, a skoro isto toliko vremena proveli pod zvukom sirena u skloništima.

Ovo nisu samo prazni statistički podaci, ovo su ljudske sudbine, napominje Potrebica. Ovo su razorene obitelji, izgubljeni ljudski životi. Svi mi koji smo tada bili u Gradu na neki način dio smo ove crne statistike, zaključuje predsjednik dubrovačkog lokalnog parlamenta. I poručuje: „I danas kada dio agresora na naš Grad i Domovinu negira nedjelja koja su počinili, kada djecu uče nekoj svojoj verziji povijesti, kada podižu spomenike propalim ideologijama, važno je uvijek iznova ponavljati razmjere velikosrpskog ludila koje se srušilo na naš Grad. Ne radi vraćanja u prošlost, ne radio osvete i sijanja mržnje- nego radi budućnosti i građenja budućih odnosa na istini i poštivanju žrtve”, ustvrdio je Marko Potrebica.

Tako o „ratu za mir” razmišljaju i javno poručuju aktualni dubrovački čelnici. A što o tim ratnim danima i godinama poraća razmišljaju mlađe generacije na iznimno zanimljiv način opisala je mlada Dubrovkinja Lea Pavlović, rođena 1991. godine. U posebnom prilogu objavljenom na Portalu dubrovniknet.hrLea, među ostalim, zapisuje:

Tog 1. 10. prije 27 godina imala sam nepuna tri mjeseca. Tog 1. 10. kad je počeo rat. Neki moji vršnjaci imaju živa sjećanja iz tog razdoblja, na svu sreću ja ih nemam. Jedino čega se sjećam su vojne čokolade i one zadnje sirene za uzbunu i da mi je trebalo poprilično dugo da prestanem plakati. Ali ipak sam ga proživjela kroz priče i sjećanja svoje obitelji, susjeda i silne materijale koje sam pronašla na internetu.

Sjećam sekako su odmah nakon rata Gradom kolale VHS kazete sa snimkama bombardiranja i razaranja. Možda sam imala nekih sedam, osam godina. Cijela bi se obitelj okupila u dnevnom boravku i te bi se kazete gledale. Sjećam se kako me bilo užasno strah i kako bi stavljala ruke na uši i zatvarala oči. Svaki put bi nakon pet minuta pobjegla. Godinama nisam mogla pogledati niti jedan ratni isječak. Uhvatio bi me preveliki strah i tjeskoba. Ali sam slušala, iako rijetko,kako je bilo za vrijeme rata. I o onim ružnim i onim lijepim trenucima tog perioda. I onda je došla prva godina fakulteta u Zagrebu.

Približavao se 6. 12., a nostalgija za Gradom je nakon par mjeseci bila na vrhuncu. I onda sam se nekako našla na internetu i prvi put počela pregledavati snimke. Prvi put me nije bilo strah. Osjećala sam ogromnu tjeskobu i tugu, ali ne i strah. Preko tih snimaka, osjećala sam se bliže Gradu koji mi je neizmjerno falio. I počela sam drugačije razmišljati o ratu.

Dotad sam ga osjećala kao nešto daleko, kao nešto strano, kao nešto što se mene ne tiče, a sve zbog toga jer ga se ne sjećam. Slažući kockice koje su mi nedostajale , počela sam ga osjećati kao nešto svoje, kao nešto što je obilježilo prve godine mog života.

Zbog njega sam veći dio prve godine života provela u izbjeglištvu, zbog njega nisam mjesecima vidjela ćaću. Do te mjere da sam, kako su mi ispričali, vrištala kad bi me nakon pola godine uzeo u ruke. Ni jedno dijete, ni jedan otac to ne bi smio doživjeti. Možda zbog toga i danas loše reagiram kad zbog nekog razloga moram na dugi period biti odvojena od osoba koje volim. Zbog njega nemam iz te prve godine života „normalne” slike već one iz izbjeglištva. Iako se ne sjećam ničega, zbog njega sam godinama imala noćne more. Nisam imala, kao sve ostale djevojčice lutku kao najdražu igračku, već drvenu pušku.

Od tog mog prvog gledanja snimki prošlo je već nekoliko godina. I moja se percepcija kako sam otkrivala nove informacije i kako su u moj život došle neke nove osobe ponovno promijenila. Da su neke od tih granata malo preciznije pogodile svoje mete, moj bi život bio potpuno drugačiji, jer nekih ljudi u mom životu ne bi bilo.

… Da me nije nostalgija za Gradom natjerala da se upoznam s ratom u Gradu, ne bi mogla brojnim strancima koji su me tijekom sezonskih poslova, vrlo oprezno, kao da paze da me ne uvrijede, pitali da im objasnim što se ovdje događalo.

A opet, nakon svega što sam naučila, mislim da zapravo, ne znam ništa. I drago mi je da nemam vlastita sjećanja. Jer da se sjećam zapaljenog i razrušenog Grada nikad ga više ne bih mogla pogledati istim očima. Ostao bi mi trajno urezan u sjećanje onako ranjen, onako šporak, onako okružen i ostavljen od svijeta i bačen na koljena. Ovako ga gledam onakvog kakav je uvijek i bio i kakav je trebao ostati i kakav je opet danas. Veličanstven, velik i jak”, zapisala je, uz ostalo, mlada Dubrovkinja Lea Pavlović.

Svetionici

U povodu obilježavanja početka „rata za mir” na dubrovačkom području, čemu su hrvatski mediji i ove godine dali veliku pažnju, svakako valja izdvojiti i priloge koje je uz te dane objavio riječki Novi list (NL). Riječki dnevnik podsjetio je na krajnje sumnjivu pogibiju nekadašnjeg komandanta VPS-a Boka kapetana bojnog brojnog broda Krsta Đurovića čiji je helikopter pod i dalje „nepoznatim okolnostima” srušen 5. oktobra. nedaleko Popovića u Konavlima.

S tim u vezi NL podsjeća na izjave ratnog gradonačelnika Dubrovnika i haškog svjedoka Petra Poljanića koji je pred Tribunalom istaknuo kako mu je Đurović kazao da dok je on zapovjednik VPS-a Boka „nijedna granata neće pasti na Dubrovnik”.

NL je također podsjetio i na samoubojstvo crnogorskog admirala Vladimira Barovića na Visu koji je uoči agresije na Dubrovnik odbio izdati zapovijed ondašnjoj floti JRM-a za bombardiranje gradova i naselja u Dalmaciji, što su mu naredili njegovi nadređeni.

Barović je smatrao da je takva suluda naredba u suprotnosti s postulatima crnogorskog poimanja časti. Pri tom je riječki dnevnik podsjetio i na riječi crnogorskog književnika Momira Markovića koji je 1996. godine, među ostalim zapisao kako je „jedini metak u ovom ratu koji je ispaljen, a na koji Crna Gora može biti ponosna, onaj admirala Vladimira Barovića”.

Luko BRAILO

Komentari

Izdvojeno

VLADA PREUZIMA PROFITABILNE PRIVATNE POSLOVE: Pare preče od zakona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aktuelna nacionalizacija profitabilnih privatnih biznisa djeluje kao politički revanšizam ili alibi priča odlazeće Vlade. Mnogo je skupa. Nije se bez razloga država početkom mjeseca zadužila uz kamate koje su dvostruko veće od onih koje plaćaju uspješnije crnogorske firme u privatnom vlasništvu

 

Vlada Dritana Abazovića, koja će za koji dan proslaviti šest mjeseci trajanja u tehničkom mandatu, ima naum da nastavi ljetos proces ,,nacionalizacije” privatizovane imovine i preuzimanja profitabilnih poslova koji su se našli u privatnim rukama.

Počelo je preuzimanjem imovine Željezare od strane državne Elektroprivrede,  pa se nastavilo jednako neobrazloženom kupovinom akcija Luke Bar. Uslijedila su,  skoro pa nasilna, preuzimanja trajektnog prevoza na liniji Kamenari – Lepetani, Luka Budva i tivatskog pristanište Pine. Makar neke od tih priča epilog će dobiti na sudu. Nakon toga, predviđaju stručnjaci, uslijediće plaćanje odštete iz državnog budžeta.

,,Postoje kompanije koje su od vitalnog strateškog značaja za Crnu Goru. Država će ( u njima) imati mogućnost ekskluzivnog prava da za svoju kritičnu infrastrukturu bira partnera, uvodi partnera i pravi poslove”, pojasnio je Abazović u Vijestima najavljujući nove trendove. ,,Tajkunska politika mora da se završi. Nemamo ništa protiv privatnog sektora. Naprotiv, mi smo Vlada koja podržava sve privatne inicijative svih investitora koji hoće da rade fer”. Onda, shvatili smo, dolazi ali.

Tako dođemo u (ne)priliku da trajektima u Bokokotorskom zalivu upravlja JP Morsko dobro, državna kompanija koja nije bila registrovana za taj posao, pa nije imala trajekte, pa joj sada nedostaju posade, a karte za prevoz preko zaliva se još ne naplaćuju. To znači da država, uz neplanirane troškove, svakodnevno gubi PDV i koncesionu naknadu koju je dobijala od Pomorskog saobraćaja, dok se putnici prevoze na vlastiti rizik, bez obaveznog osiguranja i mogućnosti da nadoknade nastalu štetu. Koja na trajektu Vasilije  nije bilo rijetka.

Slično je i sa kupovinom akcija Luke Bar. Država je do sada za taj posao izdvojila preko 10 miliona eura, akcija ponuđenih za otkup ima još pa će i troškovi rasti, a javnost još nije upoznata sa Vladinim motivima za ulazak u taj posao. U trenutku kada nedostaje novca za oživljavanje preduzeća koja su u državnom vlasništvu, ili bi to morala biti: Too Montenegro, Plantaže, bolnica u Meljinama… Ako već iz Vlade u taj posao nijesu ušli sa ciljem da namire pojedine manjinske akcionare Luke, odnosno, omoguće dobru zaradu onima koji su ljetos kupovali njene akcije i po cijeni tri puta manjoj od one koju je ponudila država.

Dosadašnje upravljanje Lukom i njena segmentacija se pokazala katastrofalnom, poručio je premijer. ,,Pretpostavljam da je razlog takvog odnosa to što je trebalo da služi kao i do prije godinu dana – isključivo za šverc i za neke nelegalne aktivnosti, a da sve ostalo što ona radi bude samo nekakva potpora da se potpuno ne ugasi”, precizirao je Abazović naglašavajući da je prava trgovačka luka u Crnoj Gori postala slijepo crijevo.

Preciznije bi, ipak, bilo reći da je Luka Bar svojevrsno pusto ostrvo pošto, bez saobraćajne infrastrukture koja je povezuje sa većim privrednim centrima u ovom dijelu Evrope, tereti u značajnijim količinama ne mogu ni u nju ni iz nje. Toga su svjesni i u odlazećoj Vladi. ,,Luka Bar sama po sebi ne znači ništa. Ona mora da ima povezanost željeznice i auto-puta”, zna Abazović.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MONTENEGRO PETROLA PRED USTAVNIM SUDOM: Zaštićeni uzurpatori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni sud u Podgorici preinačio je svoju prvobitnu odluku u slučaju Montenegro petrola, kada je toj kompaniji zabranjeno da preduzima sve radnje na uzurpiranom državnom zemljištu, i odredio privremenu mjeru, po kojoj može da nastavi sa proizvodnjom šljunka i betona. Na tu odluku žalbu je uložio Zaštitnik države, koji insistira da Ustavni sud što prije reaguje

 

Uz najviše državne zvaničnike 13. februara su srušeni nelegalni objekti za proizvodnju šljunka Montenegro petrola. Javno vidljivi početak borbe protiv, kako premijer Dritan Abazović kaže, građevinske mafije, ima svoju sudsku predistoriju koja trenutno čeka razrješenje pred Ustavnim sudom.

Naime, Zaštitnik imovinsko pravnih odnosa Crne Gore podnio je ove sedmice Ustavnom sudu žalbu na odluku Vijeća Osnovnog suda u Podgorici, od 6. februara, u slučaju Montenegro petrola.

Sudska zavrzlama počinje kada je Osnovni sud u Pogorici, sudija Vesna Banjević, 21. decembra 2022, donijela rješenje kojim se određuje privremena mjera zabrane Montenegro petrolu da preuzima sve radnje na dvije državne  katastarske parcele u Mahali. Državu je u sporu zastupao Zaštitnik imovinsko pravnih interesa Crne Gore, a Montenegro petrol advokat Nikola Martinović.

Sud je utvrdio da je država vlasnik spornih parcela, da to ne spori ni zastupnik Montenegro petrola, isto tako da tužena kompanija nije dostavila „dokaz da za državinu ima bilo kakvog pravnog osnova, a posebno ne zasnovanog na ugovoru o kupoprodaji ili (produženom) zakupu“.

U obrazloženju se navodi izvještaj Uprave za katastar i državnu imovinu o uzurpaciji na državnim parcelama na kojima s vrši iskop-eksploatacija. Montenegro petrol, dodaje se, nijednim navodom ne spori ovu činjenicu, osim uopštenih navoda da je svaki tužbeni zahtjev kojim bi se dokazalo njihovo nesavjesno ili nezakonito poslovanje lišen pravnog osnova.

Rješenje se poziva i na zaključke okruglog stola o regionalnom vodovodu koji je održan u oktobru, na kome su članovi državnih institucija, lokalnih samouprava, vodovodnih društava, stručne, akademske zajednice, nevladinih porganizacija, upozorili na alarmantno stanje vodoizvorišta Bolje sestre. „S tim u vezi, sud je posebno imao u vidu da su prema zaključcima sa tog događaja sve naučne analize pokazale da, pored evidentnih klimatskih promjena, direktan uticaj na trend pada izdašnosti vodoizvorišta Bolje sestre imaju radovi koji se izvode u koritu i na obalama rijeke Morače“. Citirana je i naučna studija Monitoring, kontrola i zaštita vodoizvorišta Bolje sestre koju je uradio Geoprojekt, u kojoj je zaključeno da je neophodno zaustaviti svaku eksploataciju pijeska i šljunka, kako u koritu rijeke Moraće, tako i u njenom priobalnom dijelu, kao i sve radove na regulaciji korita rijeke Morače…

U kontekstu toga sud je zabranio Montenegro petrolu da preduzima sve radnje na uzurpiranom državnom zemljištu. Privremena mjera je određena na teret i rizik države.

Nakon ove odluke sudiji Vesni Banjević, zamjenica imovinsko pravnih interesa Marija Božović, krajem januara piše i dostavlja joj dopunu dokumentacije. U njoj se navodi da je pred Specijalnim državnim tužilaštvom formiran predmet zbog aktivnosti Montenegro petrola, čijim radnjama se nanosi šteta državnoj imovini, vodoizvorištu Bolje sestre i životnoj sredini. Obavještava se sud da je zaštitnica, početkom januara, dobila dopis od Specijalnog tužilaštva za dostavljanje dokumantacije i obavještenja o novim saznanjima. Sud se obavještava i da je Agencija za zaštitu životne sredine pokrenula postupak procjene štete u životnoj sredini.

Nakon što se advokat Martinović žalio na rješenje sudije Banjević, Vijeće Osnovnog suda u Podgorici u sastavu – Branko Dujović, predsjednik vijeća i članovi Dijana Rovčanin i Radovan Vlaović, donosi rješenje kojim se preinačuje prvobitna odluka Osnovnog suda.

Vijeće ne spori da je „privremena mjera potrebna radi zaštite vodoizvorišta Bolje sestre, te sprječavanja eventualne situacije da Regionalni vodovod ili bilo koji drugi subjekat ne može da garantuje uredno vodosnabdijevanje Crnogorskog primorja u ljetnjoj sezoni, što bi uzrokovalo nastanak nenadoknadive štete“. Međutim, vijeću je zasmetala odluka o zabrani „svih radnji“, zato vijeće odeređuje privremenu mjeru zabrane radova na nasipanju i eksploataciji prirodnog materijala. „Dostavljeni dokazi, u ovoj fazi postupka, nijesu takvog dokaznog kvaliteta da upućuju na zaključak i da aktivnosti protivnika obezbjeđenja na proizvodnji betona i preradi šljunka (onog koji ne potiče sa predmetnih kat. parcela) direktno utiču na devastaciju izvorišta“.

Nakon ovakve odluke zamjenica Zaštitnika 13. februara piše Komisiji za pritužbe Sudskog savjeta Crne Gore. Navodi da preinačena privremena mjera omogućava Montenegro petrolu da nastavi sa protivpravnim aktivnostima kojima se nanosi šteta.

Zaštitnik postavlja pitanje kako su sudije mogle „omogućiti rad na proizvodnji betona i preradi šljunka a bili su upoznati da isti nemaju građevinsku i upotrebnu dozvolu, da isti nijesu upisani u list nepokretnosti, da nemaju ekološku saglasnost i da je ekološka inspekcija predala zahtjev Agenciji za zaštitu životne sredine za pokretanje postupka utvrđivanja štete u životnoj sredini, već se pozivaju na to da nema izričite konstatacije u zaključcima sa okruglog stola da rad postrojenja utiče na vodoizvorište“.

Naglašava se da su sudije „zaboravile“ da je svrha privremene mjere da se otkloni opasnost od štete a ne utvrđivanje štete.

„Ovakvim postupanjem vijeća narušava se vladavina prava i nanosi se šteta predlagaču obezbjeđenja (državi). Na osnovu navedenog postoji osnov sumnje u pristrasnost vijeća, usljed nedozvoljenih pritisaka pojedinih moćnika“, zaključuje se u obraćanju Zaštitnika Sudskom savjetu.

Zaštitnik se nije zaustavio na pritužbi Sudskom savjetu, već je početkom ove nedjelje uputio Ustavnu žalbu. U njoj se navodi da Osnovni sud nije bio nepristrasan već se direktno stavio na stranu Montenegro petrola.

„Vijeće je donijelo odluku da se u radnjama rada za proizvodnju šljunka i betona ne ugrožava vodoizvorište. S obzirom na ovakav stav vijeća, nije potrebno voditi parnični postupak“, navodi se u žalbi i dodaje da je vijeće direktno uzelo u svoje ruke odlučivanje o tužbenom zahtjevu što nikako nije smjelo.

O predmetu tužbenog zahtjeva odlučivaće se u parničnom postupku gdje će se izvesti svi potrebni dokazi, i vještačenje koje je predložio tužilac jer se tužbeni zahtjev može riješiti samo na osnovu stručnog znanja, navodi se u žalbi.

Napominje se da privremena mjera nije presuda već sredstvo obezbjeđenja, te da je za donošenje privremene mjere dovoljno da tužilac učini vjerovatnim svoje potraživanje i postojanje vjerovatne opasnosti.

„Suština ove ustavne žalbe što se vijeće koje ne posjeduje stručno zanje a nije sprovodilo vještačenje u postupku odlučivanja upustilo u utvrđivanju činjenica i osnovanosti tužbenog zahtjeva što nikako nije smjelo da učini“, zaključuje se u žalbi, uz napomenu da se u konkretnom slučaju radi o „nastanku nenadoknadive štete za sve građane Crne Gore i za ugled države. Naime, u 21. vijeku nedostatak vode turistima i građanima predstavlja kompromitaciju o kojoj će pričati međunarodna zajednica“.

Kako protiv odluke vijeća nije dozvoljena žalba, Zaštitnik insistira da  Ustavni sud što prije uzme u razmatranje njegovu žalbu. U suprotnom Montenegro petrol bi, nakon tuženja, a na osnovu rješenja vijeća Osnovnog suda, kojim mu je dozvoljena proizvodnja šljunka i betona,  mogao da tuži državu.

Ustavni sud je, za sada, urgentno rješavao žalbu Petra Lazovića i izborne nedoumice, a snadbijevanje Primorja vodom, kad dođe na red.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NEZAŠTIĆENO PRAVOSUĐE: Bomba koja je eksplodirala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sudovi i tužilaštva godinama traže sredstva za formiranje vlastite službe bezbjednosti, ali nijedna Vlada nije odobrila sredstva da se nešto učini u vezi sa  bezbjednošću zaposlenih u pravosuđu

 

Bilo je skoro podne, minulog petka, kada je tridesetdevetogodišnji Podgoričanin Mladen Bulatović ušao u zgradu Osnovnog suda u Podgorici. Otvorio je prva staklena vrata suda, ali ne i druga koja vode do hola gdje se nalaze šalteri i sto za kojim obično sjede službenici Uprave policije. Bio je sam u hodniku između dva ulaza kada je aktivirao ručnu bombu. Od ekspolozije bombe Mladen Bulatović je poginuo. Još pet osoba, koje su se u tom trenutku nalazile u blizini je povrijeđeno.

Od svih lažnih dojava u posljednje vrijeme ova bomba je eksplodirala. Bez najave, i bez prijetnje. Usred bijela dana. Ovaj slučaj je ponovo pokrenuo pitanje bezbjednosti zaposlenih u sudovima i tužilaštvima, kroz čije prostorije mjesečno prođe stotine osoba osumnjičenih za najteža krivična djela. Sličan događaj ovom dogodio se prije više od dvije godine u zgradi Osnovnog tužilaštva na Cetinju, kada je stanovnik prijestonice takođe izvršio samoubistvo ručnom bombom. Niko drugi nije stradao u ovom slučaju.

U sudovima i tužilaštvima zabilježena su i ubistva. U novembru 2002. godine u hodniku Suda za prekršaje u Podgorici Rajko Stajović je usmrtio Miomira Ćetkovića iz Podgorice i teško ranio Smiljanu Jovićević. Tri godine kasnije u barskom Osnovnom sudu ubijena je sutkinja Milorija Pejović. Nju je usmrtio Baranin Batrić Đuković, a nakon toga je ranio advokata Đorđa Jankovića. Poslije ubistva Đuković je otrčao do kancelarije sudije Željka Šupljeglava, pištolj nije opalio, pa ga je izudarao po glavi.

Od 2015. godine zakon predviđa plan formiranja Službi obezbjeđenja sudova i tužilaštava, ali te službe unutar pravosuđa nikada nijesu zaživjele. Većinu sjedišta sudova i tužilaštava obezbjeđuju službenici Uprave policije, ali je to decenijama rađeno na neadekvatan način i bez dovoljno kadra i tehničkih sredstava – detektora metala, na loše uređenim pozicijama unutar sudova i tužilaštava. Uprava policije je još 2013. godine namjeravala da povuče policiju iz zgrada sudova i tužilaštava kada je došlo do izmjene Zakona o unutrašnjim poslovima, jer im to više nije bila izričita zakonska obaveza, nakon čega je Ministarstvo pravde imalo plan da angažuje privatne agencije za obezbjeđenje.

Do povlačenja policije iz pravosudnih institucija nikada nije došlo zbog prećutnih dogovora između tadašnjih čelnika policije i pravosuđa. Formiranje službi obezbjeđenja kočile su brojne vlade koje tokom određivanja novca za te budžetske jedinice nijesu od 2015. godine odobravale ništa za formiranje sudskih i tužilačkih straža. Inače, vladina Uredba o određivanju ličnosti, objekata i prostora koje obezbjeđuje UP, predviđa da policija treba da obezbjeđuje samo objekte u kojima privatno ili službeno borave štićene ličnosti.

Sudski savjet kasnije i Tužilački savjet gotovo su svake godine, kako se vidi u izvještajima o radu, dostavljali predlog da im se odobri novac za formiranje službi za obazbjeđenje, ali to nijedna vlada nije učinila. Uprava policije, na osnovu vladine uredbe, godinama adekvatno prema planu obezbjeđenja, štiti samo sjedišta Vrhovnog, Višeg i Apelacionog suda u Podgorici, i zgradu u centru Podgorice u kojoj su smještene kancelarije Višeg državnog tužilaštva, SDT-a i vrhovnog državnog tužilaštva. U tim institucijama službenici UP koriste detektore i  legitimišu svaku stranku.

Direktor UP Zoran Brđanin objašnjava da bi policajci pretresli Bulatovića koji je aktivirao bombu da je stigao do njih. Kaže da je u ovom slučaju upitno da li bi bilo dovoljno i da je postojala služba obezbjeđenja sa svim sredstvima i opremom, jer se sve desilo na samom ulazu, prije dolaska do mjesta kontrole na kojem se nalaze službenici policije.

Ministar pravde Marko Kovač kaže da je pojačano prisustvo policije u Osnovnom sudu u Podgorici, a i na ostalim mjestima „gdje je neophodno“. Ocjenjuje da je o prevenciji slučaja koji se dogodio prošle sedmice u Podgorici teško govoriti sa aspekta bezbjednosti koliko god da je bilo prisutno obezbjeđenje i kakve god mjere da su bile. Tvrdi da ova osoba tehnički nije ni ušla u zgradu da bi mogla biti kontrolisana.

Ministar Kovač je najavio da će Palata pravde biti građena u podgoričkom naselju Stari aerodrom. Rekao je da je predviđeno da ta zgrada bude izgrađena u naredne četiri godine.

„Plan je da se u roku od 30 dana urade određene procjene i da se obezbijedi adekvatan broj ljudi za tužilaštva i sudove kako bi se pokrile sve neuralgične tačke“, kaže Kovač

Predsjednica podgoričkog Osnovnog suda Željka Jovović smatra da je ono što se desilo ispred Osnovnog suda „poražavajuće za državu, društvo i sistem“. Kazala je da redovno sa predstavnicima vlasti razgovaraju o bezbjednosti sudija i zaposlenih u sudovima.

„Više puta smo tražili rendgen na vratima, povećanje prostornih kapaciteta, pisala sam zahtjeve i ja i moji prethodnici, imala sam mnogo sastanaka sa predstavnicima Uprave za imovinu i Glavnog grada. I uvijek je bio problem novčanih sredstava“, objašnjava Jovović.

Rukovoditeljka Višeg državnog tužilaštva u Podgorici Lepa Medenica tvrdi da u zgradi koju koristi Specijalno državno tužilaštvo, Više i Vrhovno državno tužilaštvo četiri godine ne radi rendgen aparat. Kaže da se aparat ne može popraviti, jer je riječ o starom dotrajalom modelu. Pojašnjava da policijsko obezbjeđenje kontroliše osobe koje ulaze u tu zgradu. Više državno tužilaštvo u Bijelom Polju i još sedam tužilaštva, imaju bar po jednog policijskog službenika koji obezbjeđuje zgrade.

„Tužilaštva u Kotoru, Nikšiću, Kolašinu, Plavu i Pljevljima nemaju ni tog jednog policajca. Nema kontrole i bezbjednosti. Sa tim je upoznato Vrhovno državno tužilaštvo, Tužilački savjet…“, rekla je Medenica.

Vijeće za nacionalnu bezbjednost donijelo je na posljednjoj sjednici odluku da zaduži Upravu policije (UP) i Agenciju za nacionalnu bezbjednost (ANB) da u saradnji sa pravosudnim institucijama i radnom grupom za implementaciju zakona o sudovima i državnom tužilaštvu, nastave sa aktivnostima obezbjeđivanja pravosudnih institucija. To će, kako je saopšteno, sprovoditi uz „moguće izmjene radnih procesa, prilagođavanja načina rada i obima angažovanja policijskih službenika, u periodu preduzimanja srednjoročnih i dugoročnih aktivnosti i potpune implementacije odredbi koje se odnose na bezbjednost pravosudnih institucija“.

Direktor Uprave policije Zoran Brđanin posebno naglašva da je policija dovedena u situaciju da nekoliko godina obezbjeđuje uslove za bezbjedan rad u sudnicama, iako za to ne postoje zakonski uslovi.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo