Povežite se sa nama

MONITORING

SAOBRAĆAJNA INFRASTRUKTURA, POLITIKA I NOVAC: Vožnja na račun budućnosti

Objavljeno prije

na

markovic

Nijesmo svjesni koliko nam je dobro. Dok nam oči ne otvore oni odozgo. Koji više vide i znaju (o imanju nekom drugom zgodom, mada je to pričana priča).

Riječi nedjelje stigle su iz Milana, gdje je predsjednik Milo Đukanović mamio italijanske investitore da dio svog novca prenesu i sa ove strane Jadrana. Niko u regionu nema kapaciteta da bi, barem srednjoročno, mogao ugroziti dominaciju Crne Gore u „dinamičnosti razvoja”, rekao je Đukanović objašnjavajući da taj optimizam gradi „na investicijama koje su počele ili tek počinju”.

Ta ga je priča vratila u Mrke gdje je prije tačno devet godina, 15. oktobra 2009. u društvu tadašnjih premijera Hrvatske i Srbije Jadranke Kosor i Mirka Cvetkovića, proslavio početak gradnje prve dionice prvog crnogorskog autoputa. Iako je na pravi početak radova trebalo čekati još šest godina Đukanovića optimizam nije napustio. Dok Crna Gora traži način da nadomjesti vrijeme i novac koji gubimo zbog nesposobnosti njegovih najbližih saradnika sa projekta autoput – Radoja Žugića i Ivana Brajovića, resornih ministara finansija i saobraćaja iz vremena ugovaranja „posla stoljeća” – Đukanović ide dalje: „Počinjemo i drugi autoput koji će biti dio Jadransko-jonskog koridora”.

Bez objašnjenja da li ćemo i drugi autoput graditi po modelu Đukanović-Brajović-Žugić: na kredit i bez osiguranja od rizika kursnih razlika, bez generalnog projekta, na dionici koja se skraćuje kako vrijeme odmiče, a na vidjelo izlaze poslovi koje naši pregovarači nijesu ugovorili – slučajno, namjerno ili iz neznanja. Petlja na Smokovcu, pristupne ceste na Mateševu, voda i struja duž autoputa, i ko zna još o čemu će nas naknadno obavijestiti. Godina ili dvije kašnjenja? Osamdeset, 120 ili 200 miliona dodatnih troškova?

Đukanović objašnjava kako je „konfiguracija terena” uslovila da gradimo, vjerovatno, najskuplji kilometar autoputa u Evropi. „Smogli smo snage da to radimo”, kaže. Zadovoljan. On i i svi oko njega.

Šta o tome zna Vlada Duška Markovića? Pretraga vladinog sajta (gov.me) na odziv „jadransko-jonski… (koridor, autoput, cesta)” vraća nas u oktobar 2015. godine kada je Đukanović, kao predsjednik vlade, besjedio na budvanskoj konferenciji Efikasnost pristupanja EU i unapređenje regionalne konkurentnosti: „Za Crnu Goru, a vjerujem i za region u cjelini, posebno su važni sljedeći projekti: dionica Jadransko-jonskog koridora od Debelog brijega do Sukobina; dionica autoputa Bar-Boljare od Mateševa do Andrijevice i obilaznica Podgorica; željeznička pruga Bar – Vrbnica. Izgradnja energetskog podmorskog kabla sa italijanskom kompanijom Terna…”. Od tada – ništa.

Malo toga se promijenilo od Budve do Milana, za nešto više od 1000 dana.

Zna li resorni ministar saobraćaja Osman Nurković da „počinjemo i drugi autoput”? Ili su ga ophrvale brige na nebu i pod zemljom. Ko će naredne tri decenije upravljati aerodromima u Podgorici i Tivtu, te kako, sa bliskim partijskim saradnicima, uzeti što veće učešće u podjeli profita Monteputa, ostvarenog naplatom putarine za prolaz kroz tunel Sozina.

Početkom septembra neko je iz Monteputa odao službenu tajnu, pa smo saznali kako je firma odobrila stambeni kredit od 80 hiljada eura direktoru Jonuzu Mujeviću. Njegova je obaveza da u narednih 20 godina vrati 20 odsto tog iznosa, uz mjesečnu ratu od nepunih 67 eura. Što čini nekih četiri posto direktorove neto plate (1.700 eura) bez bonusa.

Sve je urađeno po zakonu i internim pravilima preduzeća, rekao je Mujević pa se, umjesto da širi priču, pozvao na iskustva prethodnika koji je, pod istim uslovima, 2014. dobio kredit od 75 hiljada eura. Ako ne znate – riječ je o Mujevićevom kolegi iz BS i resornom ministru saobraćaja.

Osman Nurković je prošlog ljeta, kao ministar saobraćaja, od Monteputa dobio 2.800 eura (četiri prosječne plate u firmi) na ime bonusa za 2016. godinu, kada je bio direktor kompanije. Podjelu bonusa ukupne vrijednosti od 100 hiljada eura odobrio je Odbor direktora, navodno, uz blagoslov resornog ministra. Podrazumijeva se da su i članovi borda dobili svoj dio nagrade. Tako su u podjeli novca učestvovali i ministar rada i socijalnog staranja Kemal Purišić, ministar kulture Aleksandar Bogdanović i nekadašnji ministar unutrašnjih poslova Jusuf Kalamperović.

„Zaslužio sam taj novac. Tunel Sozina je vrlo kompleksan objekat, što ni ja nisam znao prije ulaska u tu firmu”, rekao je ministar saobraćaja. Znanje nije bilo problem.

Aerodromi su slična priča. Najjači argument u prilog njihovog izdavanja u višedecenijski zakup koji se čuo tokom ljetošnje javne rasprave glasio je: treba ga uzeti iz ruku političke eite koja jedan od najvažnijih državnih resursa tretira kao partijski plijen i koristi, prvjenstveno, za zadovoljenje vlastitih političkih i finansijskih interesa.

Nurković i Marković su, sva je prilika, po tom pitanju već napravili plan, animirali savjetnike i zakupce, i sada je nepoznanica samo redosljed poteza nakon kojih će stranci odlučivati o budućnosti nenadoknadivo važnog dijela crnogorske saobraćajne infrastrukture. Brajovićev SD pokušava da im smrsi konce ali su naknadno odlučili da i ne dižu previše prašine, svjesni svoje (ne)moći koja je do punog izražaja došla nakon što je obznanjen način na koji je predsjednik te partije kao višestruku ministar (policije i saobraćaja) upravljao povjerenim resursima. O čemu svjedoče i afere Limenka, Ramada, petlja Smokovac… Od 300 eura, do 30 miliona. Sve za našu stvar.

Podrazumijeva se da SD (nekada dio SDP-a) nije bio sam u tim i mnogim drugim poslovima vijeka. Za svjedoka uzmimo nekadašnju Željeznicu Crne Gore, firmu koja se dičila godišnjim učinkom od četiri miliona putnika i 4,5 miliona tona prevezenog tereta, u međuvremenu podijeljenu na četiri akcionarska društva i dovedenu u situaciju da je dan bez inicidenta na ovdašnjim prugama postao – izuzetak.

Zaslužni – napreduju. Vlada je, krajem septembra, „dala saglasnost” da Rešad Nuhodžić bude novi v.d. direktora Direkcije javnih radova. On je dan D željezničkog saobraćaja u Crnoj Gori – nesreću na Bioču – dočekao kao izvršni direktor ŽCG. Iste večeri je podnio ostavku, da bi nadležni zaključili da niko iz tadašnje uprave ŽCG nije odgovoran zbog toga što je 47 putnika u smrt odvukao neispravan voz, sa nepotpunom posadom, dok je lokomotivom upravljao čovjek koji godinama nije imao, zakonom obaveznu, provjeru stručne osposobljenosti.

Nuhodžić je prekomandovan na mjesto rukovodioca projekta rekonstrukcije i elektrifikacije pruge Nikšić –Podgorica. Posao je trajao tri puta duže od plana dok je cijena sa početnih 59 narasla na skoro 100 miliona O kvalitetu urađenog svjedočio je, prije pet godina, šef službe unutrašnje kontrole ŽPCG Aco Papić. U izvještaju, nakon koga je smijenjen, Papić notira 31 putni prelaz na pruzi Nikšić – Podgorica i konstatuje da su njih 13 neosigurani dok je još toliko divljih (nema ih u službenim evidencijama).

Nuhodžića je čekala nova dužnost. Zapravo dvije. Bio je vršilac dužnosti generanog direktora Direktorata za željeznički saobraćaj pri Ministarstvu saobraćaja (ministar Ivan Brajović) i predsjednik borda direktora Željezničke infrastrukture. Jedni kažu – znanje. Drugi tvrde – sreća. Treći samo podsjećaju da je Rešad brat od strica Melvudina Nuhodžića, uticajnog člana Predsjedništva DPS-a, nekadašnjeg predsjednika Odbora za bezbjednost i odbranu Skupštine CG i aktuelnog ministra unutrašnjih poslova i javne uprave.

Uglavnom Željeznica je na svom putu ka dnu, pala u ruke i Zariji Franoviću, direkotru Komunalnog preduzeća iz Bara i poslaniku DPS-a koji je, svojevremeno, moćnike zadužio potpisujući amandmane na Zakon o bankama koji su potom poslužili kao osnov za operaciju Prva banka. Franović je vrijeme u Željeznici iskoristio da u firmi zaposli sina, snahu, svoju i ženinu braću, bratanića, svastiku, ćerku od druge svastike… Pa se povukao „iz ličnih razloga”. Nakon što je menadžment kompanije vrhu DPS-a zaprijetio da će objelodaniti anegdote i dokumenta o direktorovom nepotizmu, neznanju, farbanju tunela i kursu jezika u Londonu o trošku firme.

Franović se vratio u Bar. Preko Opštine je stigao do Luke.Tu je prošle godine „na signal iz Vlade” imenovan za izvršnog direktora. Ovih dana sprema mu se, tvrde verzirani, još jedna ostavka „iz ličnih razloga”. Ili smjena. Nakon što je bord ustanovio da je direktor falsifikovao izvještaj o poslovanju za prvih šest mjeseci ove godine. I umjesto gubitaka prikazao dobit od 600 hiljada eura.

Ministar Nurković se ne oglašava. Ali, kažu, drži stvari pod kontrolom. Ako ga nešto ne omete. Autoput na primjer.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

MONITORING

REVOLUCIONARNE BIZNIS IDEJE ŽARKA RADULOVIĆA: Muke robovlasničke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stariji će se sjetiti da smo se slatko smijali skeču Nadrealista u kome uprava optužuje rudare što ne rade tri smjene uzastopno. Godine su prošle pune tranzicije pa tragikomediju hoće da pretvore u realnost. Turistički guru Žarko Radulović,  isprave optužuje radnike što neće da rade 16 sati dnevno za startnu platu od 299 eura.  I još idu u Njemačku

 

Neće ljudi u Crnoj Gori da rade pa to ti je, samo kritikuju, piju kafe, izvoljevaju, a posla ima samo treba zasući rukave, često čujete od onih koji su se dobro snašli. I dok to većina misli, i samo privatno govori, recept za ostvarenje crnogorskog sna konačno je javno saopštio turistički guru Žarko Radulović, suvlasnik hotelske grupe Montenegro stars.

,,Priča je sljedeća. U Splendidu imam 15 čistača javnih površina. Startna plata im je 299 eura. Sa prekovremenim i noćnim satima plata im je od 400 do 450 eura. Imaju tri obroka u hotelu i plaćen stan. Predlagao sam im, da makar tokom ljeta rade dvije smjene, uz naravno jedan dan sedmično slobodan. Rekao sam im, ako budete tako radili, plata će vam biti od 850 do 1.200 eura, zavisno od smjene. I to samo da tako rade tokom tri sljedeća mjeseca. Znate li koliko je njih prihvatilo da rade za ovu platu i pod ovim uslovima? Nijedan!”, objašnjava Radulović.

Stariji će se sjetiti da smo se slatko smijali skeču Nadrealista u kome uprava optužuje rudare što ne rade tri smjene uzastopno. Godine su prošle pune tranzicije pa tragikomediju hoće da pretvore u realnost. Da utvrdimo -makar tokom ljeta, na plus 40, da rade 16 sati dnevno! Uz naravno jedan dan slobodan, hvala, i plata će sa početne od 299 porasti možda i na 1.200 eura. Hrana, smještaj, sve, a imaš skoro osam sati i da spavaš. A i samo tri mjeseca. I neće! Baš niko.

Uvod u ovaj lament nad crnogorskim turizmom počinje time da gospodina Radulović, kao i pred svaku sezonu, kuka da radne snage u turizmu nedostaje, ali su radnici u Crnoj Gori spremni da se žale kako su im plate male, a neće da rade prekovremeno kako bi zaradili i više od hiljadu eura.

Ova ideja je izazvala lavine komentara na portalima i društvenim mrežama. ,,Recite, gospodine Raduloviću, kome da se javim i evo me odma dolazim iz Cetinja da radim jer se ne mogu zaposliti godinama. Radiću i prekovremeno. Jedino nisam član DPS-a pa nisam siguran da li je to problem”, konkuriše jedan od komentatora.

Drugome nije jasna računica: ,,Startna plata 299, pa onda sa prekovremenim i noćnim 400, a na kraju kaže plata će vam biti do 1200 eura. Kako? Za koliko radnih sati? Pa ne mogu da radim 45 sati dnevno? Što je ovo? Koja je ovo računica ?”.

Treći se uzda u institucije: ,,Gospodin javno izjavljuje ‘Predlagao sam im, da makar tokom ljeta rade dvije smjene, uz naravno jedan dan sedmično slobodan’. Đe su državne institucije da reaguju?
Zna se koliko je zakonom dozvoljeno trajanje prekovremenog rada.
Ovo je sramota!”.

Očigledno nije. Radulović upozorava da je pred ovu sezonu radne snage manje nego prošle godine, a da će iduće godine to biti još veći problem. I Hrvatska se sureće sa sličnim problemom, pa sve više radnika iz okruženja poslove, tokom sezone, nalazi po Dalmaciji. Razlog – prosječna plata u Hrvatskoj premašila je 800 eura, kod nas je 500.

Neki od komentatora na Radulovićev predlog prenijeli su iskustva iz susjedne zemlje: ,,Prošle sezone sam bio u Hrvatskoj, smještaj perfektan, tri obroka, svaki minut posle 22 uveče, svaka nedelja, dvokratno, praznik plaćeno duplo. Radio sam najviše osam sati dnevno uz zagarantovan jedan dan nedeljno slobodan. Osnovna plata 700 eura, plus bakšiš. Znači otprilike oko 1.200 mjesečno”;  ,,Meni je brat otišao ove godine za Dubrovnik da radi u ugostiteljstvu. Ovdje je za stresan posao koji je radio dobijao 300 eura, dok u Dubrovniku za isti rad dobija početnu platu 700 eura, jedan dan nedeljno slobodno, i plaćeni svi porezi i doprinosi. Plus se prema njemu ponašaju krajnje korektno i pošteno. Da se razumijemo, ima i tri obroka i smještaj koji je više nego korektan”.

Međutim, Radulović se ne upoređuje sa Hrvatskom, on se takmiči samo sa najboljima. Prema njegovim riječima u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji plata za ove poslove, koje on nudi, iznosi od 800 do 1.200 eura. Ni u Americi nije, po Raduloviću, ništa bolje: ,,Ako naš radnik ode u SAD da radi kao konobar, sedmična plata u boljem restoranu ili kafeu je oko 350 dolara, a soba studio je oko 1.500 do 1.800 dolara mjesečno, i to udaljena dva sata vožnje do posla. Oni tamo žive od bakšiša”.

A tek u Njemačkoj, to je mučenje: ,,A njima tamo treba da bi preživjeli do 1.500 eura jer poslodavac ne plaća stan. Tamo svi rade dva posla da bi preživjeli. Naš čovjek tamo može i radi dva posla, a ovdje to neće. Ja nemam objašnjenja za ovo. Još jedna uporedba – 500 eura kod nas vrijedi kao 1.500 u Njemačkoj”, ističe Radulović.

Statistika kaže da u Njemačkoj sobarice u hotelima godišnje zarade 19.000 eura, dok čistačice u ugostiteljstvu imaju hiljadu eura više – mjesečno preko 1.600 eura.  Što je po Radulovićevoj računici kao naših 500 i nešto. Znači naš čovjek, kad bi pristao da radi 16 sati, zaradio bi za tri mjeseca 3.600 eura. Kako ne bi imao gdje da ih tokom ljeta potroši, jer samo radi, a ima i hranu i spavanje sve što je potrebno za preživljavanje, te pare bi mu ostale. Ostale mjesece ne teba ni da radi, samo da odmara i tempira formu za sljedeću sezonu u Splendidu, jer ima da troši blizu 500 eura mjesečno, što je kao 1.500 u Njemačkoj.

Radulovićev koncept bi mogao da bude spasonosan ne samo za Crnu Goru već i za region. Samo mu treba omogućiti otvaranje što više hotela i da on snagom svoje argumentacije zaustavi talas ekonomske migracije koji ne jenjava već godinama.

Naravno ima i oprečnih stavova. ,,Već 11 godina živim i radim u Njemačkoj. Vozim viljuškar u jednoj firmi (posao za koji nije potrebna škola), znate crnogorske diplome su ođe nepriznate, pa iz tog razloga nijesam mogao konkurisat za ono za šta sam se školovao u CG. Vidite, gospodine Raduloviću, iznijeli ste par neistina o njemačkim zaradama i njemačkim cijenama. Da Vam iz ličnog iskustva prenesem da ja zarađujem 2760  eura bruto ili 1806 eura neto na poresku klasu 4. Imam dvoje djece i zbog toga su manji odbici. Radno vrijeme, gospodine Raduloviću, mi počinje u 6 izjutra i završava se u 14:15h. Dvije pauze, jedna pola sata, druga 15 minuta. Svaki prekovremeni sat je plaćen 15 posto,  ako je normalna smjena ili 25% ako je od 20:00 časova. Radi se od ponedeljka do petka, subota je na dobrovoljnoj bazi i plaćena je 100 eura neto. Cijena prehrambenih proizvoda je ođe makar 30 posto jeftinija nego u CG, dizel je juče koštao 1.24 eura. Šamponi, prašak za veš i slično duplo jeftinije nego u CG. Na djecu dobijam 400 eura dodatka, od kojih plaćam vrtić 190 eura za mlađeg i produženi boravak 130 eura za starijeg…”, piše jedan od gastarbajtera vidno iznerviran Radulovićevom optimističkom strategijom.

I na koncu što da se radi kad naš čovjek jednostavno neće da radi i doprinosi malo sebi i domovini, a više novobogatašima sa genijalnim idejama i smislom za biznis. ,,Jedini izlaz iz ove situacije nedostatka radne snage je da Vlada i ministarstva vanjskih poslova, rada i socijalnog staranja i unutrašnjih poslova vizni režim omekšaju kako bi mogli da dovodimo radnu snagu iz Indonezije, Filipina za turizam, a za poljoprivredu i građevinu Pakistan i Indiju. To je jedini način. Jer, stanje je teško, haotično”, zaključio je Radulović.

Ovaj predlog Radulović uporno ponavlja. Za sada nema ko da ga čuje, a haos traje. A dok institucije ćute, radnika u turizmu i građevinarstvu je sve manje. Većina je otišla u Njemačku. Dnevnica im je ovdje tri a tamo 12 eura. Za sada još niko od njih nije shvatio da je naš euro tri puta vrijedniji od tamošnjeg. Imaju kad.

Nezahvalno je prognozirati u kom će se pravcu ovaj strateški plan razvoja turizma dalje razvijati. Ne zaboravimo, Radulović je predsjednik  Crnogorskog turističkog udruženja, uglednik vladajućih Socijaldemokrata, čovjek sa brojnim priznanjima u turizmu, tokom sezone, i mimo nje, medijski najviše eksponiran kada su turistički uspjesi u pitanju…  Umjesto zaključka prenosimo nedavnu raspravu iz jednog podgoričkog lokala: ,,Je li moguće da ovo priča. Da li ti ljudi uopšte imaju veze sa realnošću”, glasno komentariše jedan mladić. Drugi ironično tvrdi da tu ima istine, dok treći prekida nešto što liči na početak uobičajene rasprave, riječima: ,,Ne, oni se samo sprdaju sa nama”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAD GRAĐANI PLAĆAJU PROPUSTE PRAVOSUĐA: Presipanje iz šupljeg u puno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Račun koji će građani morati platiti porodici Safeta Kalića samo raste. Prema nekim procjenama mogao bi dostići čak  miliona eura. Istovremeno, niko u državi ne snosi odgovornost zbog toga, niti u Upravi za nekretnine, ali ni u pravosuđu, koje je najodgovornijezacijelislučaj

 

Najnovija vijest: prema procjenama sudskih vještaka Rožajcu Safetu Kaliću samo za stan u podgoričkom naselju Gorica C treba dodijeliti odštetu u iznosu od 128 hiljada eura.  Šteta na tom Kalićevom stanu nastala je navodno amortizacijom tokom pet godina procesa protiv  njega, njegovog brata Mersudina i supruge Amine za pranje novca, tokom kojih je tim stanom, kao i drugom vrijednom imovinom koja je Kalićima oduzeta nakon hapšenja 2011, gazdovala Uprava za nekrentine.

Ukoliko se sud složi sa tom procjenom, biće to samo kap u odnosu na višemilionski račun koji je već  isporučen crnogorskim građanima zbog propusta pravosuđa i državnih organa u ovom slučaju. Proces se 2016.  završio oslobađajućim presudama, nakon čega su Kalići pokrenuli osam tužbi protiv države zbog neosnovanog pritvaranja, štete nastale na imovini koja im je oduzeta nakon hapšenja, i gubitka dobiti kada su u pitanju njihove kompanije.

Za sada im je po tom osnovu dosuđeno preko tri miliona eura, na osnovu većinom nepravosnažnih presuda. Ta bi se cifra, kako je nedavno pisao  Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN CG) mogla, međutim, popeti i na deset miliona eura. Branilac Safeta Kalića, advokat Borivoje Borović, je odmah kada su Kalići oslobođeni optužbi najavio medijima da će u ime porodice Kalić protiv države podnijeti “makar tri tužbe uz odštetni zahtjev od najmanje 12 miliona eura”.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA CAREVIĆA, PREDSJEDNIKA BUDVE: Volan, koze, gradonačelnička fotelja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čime je sve ispisana biografija predsjednika opštine Budva i  šta se pod njegovom upravom dešava u metropoli cnogorskog turizma

 

“Gospodine predsjedniče, više bi me poštovale Vaše koze nego Vi!” Kada je ovako nedavno reagovala jedna odbornica budvanskog parlamenta tokom polemike sa predsjednikom Opštne Budva Markom Carevićem, umjetničko ime Bato, mnogi su se prisjetili da u njegovoj  predpolitičkoj biografiji počasno mjesto ima i odrednica vlasnik farme koza u rodnoj Krimovici.

“Za sad ih imam oko 115, sor­ta al­pin­ka i bal­ka­nika, a oče­ku­je­mo iz Srem­ske Mi­tro­vi­ce još 100 al­pin­ki”, pohvalio se Carević početkom 2016. godine u razgovoru za Dan.

Carević vjerovatno tada nije ni sanjao da će jednog dana zasjesti u fotelju gradonačelnika turističke metropole Crne Gore. Trenutno, kako je nedavno kazao, ima pet farmi sa hiljadu grla stoke.

I još nešto iz 2016. Otkrio je i ovo: “Pro­šle go­di­ne nam je sva­ka gla­vi­ca cr­nog lu­ka bu­kval­no bi­la od po ki­lo­gram”.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo