Povežite se sa nama

FELJTON

Čast iznad svega

Objavljeno prije

na

Stari Crnogorci, za razliku od svojih potomaka, imali su oštrije kriterijume za razlikovanje dobra od zla, poštenja od onoga od čega treba moralno zazirati. Premda su mnogi pravili zločine, posebno kada je osveta u pitanju, pljačkali i ubijali susjede i bili neskromni u isticanju svojih podviga, čast je uvijek bila javna kategorija izložena stalnoj provjeri i budnoj kontroli javnog mnjenja. Treba udovoljiti njegovim očekivanjima, u protivnom je čovjek osuđen na prosječnost i ignorisanje, a u slučaju drastične povrede prihvaćenog morala i na društveno prokletstvo koje žrtvu pogađa na moralnom planu isto tako efikasno kao i kuršum u dvoboju. No, i „osuda” na prosječnost kod sujetnih Crnogoraca svojevrsna je kazna. A, to valja podnijeti. Za ljude sklone agresiji, isključivosti i nadmetanju, to je često gore od smrti. Zato se valja iskazati, čak i kao čovjek sumnjivog moralnog integriteta.

Senator crnogorski i serdar piperski Todor Mušikin, omalovažio je fizikus Bjelopavlića Peše Rognića, čovjeka na glasu, ali sitnog i neuglednog. Pošto ga do tada nije upoznao, pozvao ga je na jedan skup i kazao mu: „Po velikom glasu koji se o tebi pronosi, mislio sam da si veliki čovjek, a koliki si, mačka bi te po večeri pojela!” Rognić se uvrijedio i smjesta pozvao senatora na dvoboj. Da se ne bi plemena zakrvila, i bratstva međusobno poubijala, izazivač je kazao senatoru da sjutra dođe na određeno mjesto kako bi pokušao da dokaže svoju fizičku superiornost. „Doći ću”, lakonski je kazao. Međutim, nije bio dorastao okretnom izazivaču koji mu je zadao više udaraca mačem nakon čega je nemoćan pao. „Posijeci me, Rogniću, kao što bih ja tebe”, kazao je. No, ovaj je to odbio iz razloga viteških i časnih. Naišao je neki čobanin, a protivnici nijesu imali sekundante. Rognić mu je kazao da je senator ranjen i da ga njegovi odnesu kako bi eventualno preživio. Kazao mu je i svoje ime kako ne bi bilo dileme od koga je poginuo.
Senator se oporavio od dobijenih rana a kasnije postao prijatelj sa Rognićem: manir tako uobičajen kod istinskih viteških dvoboja.

Iako borba nije vođena po pravilima grofa Šatovilarda, ona baštini najfiniju moralnu tradiciju zapadnog viteškog dvoboja. Ona čak prevazilazi svoje antičke uzore ali je u izolovanoj i siromašnoj Crnoj Gori slučaj jedva registrovan. Bio je to snažan čin nesalomljive volje i rvanje između dva instikta: da se preživi ili da se sačuva čast. Ni jedan od aktera ove priče se nije dvoumio ni trena: obojica su pretpostavili smrt životu čiji je etički kredibilitet doveden u pitanje.

Kao što je škrt na riječima i iskazivanju emocija, Rognić nije čovjek od pompe i spektakularnih gestova. Pošto je naoštrio svoj mač pozvao je nekoga iz porodice, sigurno ne ženu, i saopštio da će se sastati sa „jednim čovjekom” označivši pritom mjesto. Ukoliko se do večeri ne vrati, da kaže braći i rođacima da ga sjutra tamo potraže.
Ovaj lakonski nalog nije teško protumačiti: ako se ne vrati treba doći po njegov leš. „Mali čovjek” čini velike gestove. Skroman je i od svoje smrti ne pravi predstavu premda je gest epski. U njegovoj strepnji dali će preživjeti ima radosti i egzaltacije: ako mu bude suđeno da umre, umrijeće kao čovjek, od mača priznatog junaka ravnog sebi, na bojnom polju, a ne kao žena, u krevetu, uz svijeće i žalopojke. Zato nema mjesta žaljenju. On gubi samo bezvrijedno tijelo, ne i duh, koji će otići kod svojih junačkih predaka. O njegovom podvigu, pričaće generacije potomaka, što je u crnogorskom agonu veličanstven motiv za žrtvu, i prečica za put do besmrtnosti.

Taj sindrom i konfučijanski stav ravnodušnosti, čak i prezira smrti, Crnogorci će iskazati u borbama na Bardanjolu: jedna ojačana četa dobrovoljaca, ljudi starih i na kraju života, namjerno su svi do jednoga izginuli da bi napravili brešu u žičanim preprekama kroz koje će jurišati njihovi sinovi. Taj stoicizam pred smrću postao je dio moralnog izbora za Pešu Rognića i sve ljude kao što je on i njegov protivnik. Tu nema velikih gestova ali ima velikih djela: od ljudi se traži da budu ravnodušni prema svemu što moralni kodeks nalaže da treba žrtvovati. Smrt stoji uvijek na raspolaganju što je izbor koji treba poštovati. Premda ne postoji nikakva fizička ili intelektualna prinuda da se ovakav stav prihvati, ljudi koji drže do sebe nikada neće doći u nedoumicu: kada to okolnosti zahtijevaju i pravila morala nalažu, uvijek će pretpostaviti smrt životu znajući da je poricanje života jedini način samopotvrđivanja. Istina, u tom gestu konačnosti ima arogancije i sujete ali bolji izbor ne postoji: valja se obračunati sa strahom i postati gospodar svoje sudbine. U protivnom, dolazi poniženje i razor integriteta.

Stroga pravila zapadnog dvoboja izričito nalažu da odmjeravanje mora biti kontrolisano od strane nepristrasnih, poštenih i kompetentnih sekundanata. Razlog ovakve prismotre je razložan i logičan; u pitanju su najveća čovjekova dobra: život i čast. Iskustva su pokazala da ljudima, posebno u rizičnim i opasnim situacijama, ne trebe previše vjerovati. Zato ih je preporučljivo podvrći nadzoru kako ne bi došli u poziciju da prevare ili se posluže nedozvoljenim sredstvima. Pošto je dvoboj prevashodno pitanje časti, borba mimo utvrđenih pravila je zabranjena i moralno se anatemiše.
Pored drugih manjkavosti, zakazano odmjeravanje je imalo i drugi bitan nedostatak: nije bilo svjedoka borbe niti su ih protivnici tražili. Time je utrt put iregularnoj borbi koja se može u nedostatku pravila i kontrole pretvoriti u razbojnički okršaj koji ne zaslužuje zakonsku zaštitu ni moralni respekt. Međutim, sve ove zamke su izbjegnute jer su se protivnici očito poznavali, ne lično, nego kao ljudi na glasu kojima ne pada na pamet da se posluže nedopustivim sredstvima ili načinom borbe. Imali su bezgranično povjerenje jedan u drugoga što je, mora se priznati, komplimenat koji nijesu htjeli da obezvrijede sa takvim profanim „sitnicama” kao što je život.


Junak na junaka

Premda su mnogi drugačije rezonovali i činili, u Crnoj Gori je na najvećoj cijeni bio princip reciprociteta u dvoboju. Protivnici su trebali da budu približno jednakih borbenih sposobnosti i da upotrijebe istu vrstu oružja. Savladati gorega od sebe, nemoćnog ili maloljetnika, ne samo da nije bila čast nego je donosilo sramotu i porugu. Kako „čovjek poslije smrti ostavlja svoje ime” potomcima, a na to su svi bili osjetljivi, megdandžije su se čuvale kao žive vatre mogućnosti da se sukobe sa inferiornim protivnikom. Jedino ih je moglo opravdati da su ubili štiteći vlastiti ili tuđi život, što će reći da su dejstvovali u nužnoj odbrani ili u stanju krajnje nužde.
„Junak na junaka”, bio je moto koji se uvažavao i koji nikada nije izgubio svoju vrijednost i moralni kredibilitet. Život međutim nosi i druge poruke: ljudi lažu – neko iz navike, neko radi ostvarenja konkretnih lukrativnih ciljeva a neko da bi sebi priuštio reputaciju koju ne zaslužuje. Mnogi sujetni i egocentrični Crnogorci umirali su i za najbezvrednije odlikovanje ili recipročnu društvenu počast. Kako su najviše cijenili odvažnost, neki su se služili i nedostojnim sredstvima kao bi „izašli” na dobar glas. Posebno je bilo na cijeni, dočepati se nečije glave, čak i hrišćanske, kako bi se dobila željena reputacija ili se ona sačuvala.
Ovakav „dokumenat” teško je bilo poreći ili ga ignorisati. Pribjegavalo se i moralno sumnjivim sučeljavanjima čemu je u znatnoj mjeri pridinosila i zakonska odredba da se dvoboji moraju voditi tajno i bez prisustva svjedoka ili druge vrste javnosti. Ipak, ništa nije moglo izmaći kritičkom sudu naroda koji je imao bar djelimičnu i površnu predodžbu o svakom očitovanom junaku ili onima koji su to htjeli da budu. U maloj, zatvorenoj sredini kao što je bila crnogorska, ništa nije moglo ostati vječnom tajnom. Ako ništa drugo, glasina se rušila ili bar dovodila u sumnju nečije lažno stečenu reputaciju.

Načelo reciprociteta je bilo u primjeni i kada se radilo o krvnoj osveti. Kao što je običajima inaugurisana svetinja gosta, i žene su bile izuzete iz bilo kakvog akta odmazde. U kritičnoj situaciji muškarac se mogao zakloniti iza žene a da niko više ne puca u tom pravcu. Ista zabrana je postojala kod Albanaca i Turaka.
Konačno, sramno je bilo pucati na starca. „Lako je dijete i starca ubiti, al je teško na rutav nos udariti”.

(Nastavlja se)

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (V): Zaštitnica Kotora i sultanija iz Bratonožića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 


Sveta Ozana KOTORSKA
– Rođena je u selu Releza u Lješanskoj nahiji 25. novembra 1493. godine u pravoslavnoj porodici. Pretpostavlja se da je njeno ime po rođenju bilo Jovana Đujović, jer je Đujović jedino bratstvo u selu Releza.

Pojedini autori njene biografije pominju ime – Katarina Kosić, za koje se smatra da ga je ona sama odabrala, s obzirom na to da je rođena 25. novembra, na dan Svete Katarine Aleksandrijske, prema gregorijanskom kalendaru, a koja joj je bila uzor.

Blage naravi, lijepog lika, Ozana je kao djevojčica vrijeme provodila čuvajući ovce. Od malih nogu bila je prožeta ośećanjem pripadanja prirodi i Bogu. Godine 1507., a nakon očeve smrti, poput mnogih mladih Crnogorki toga doba, odlazi da služi u bogatoj kući u Kotoru, u domu Aleksandra Buće, potomka ugledne patricijske porodice.

U toj je kući Ozana naučila da čita i piše, naučila je italijanski i latinski jezik, mogla je čitati teološku literaturu.

Presudan trenutak u životu Ozane dogodio se na Veliki četvrtak u Kotorskoj katedrali, kad je Ozana donijela odluku da život provede kao rekluza (lat. reclusio – tamnica). Na dan Preobraćanja Svetog Pavla, 25. januara 1515. godine, Ozana je postala dominikanka trećeretkinja (laički monaški red), položivši stroge regulae – zavjet siromaštva, čistote i poslušnosti, dobila je ime Ozana, po Blaženoj Ozani iz Mantove.

Ozana se, uz blagoslov kotorskog biskupa Tripuna Bisantija, nastanila u uglu crkve Svetog Bartolomeja, prostoru veličine jednog koraka odakle je mogla da sluša svetu misu. U tom prostoru provela je sedam godina, nakon kojih se nastanila u malu isposnicu kraj matične dominikanske crkve u Kotoru, crkve Svetog Pavla, blizu Kotorske katedrale đe ostaje do kraja života.

,,Kao ‘zazidana devica’ živjela je 52 godine. Iz ćelije je izašla samo kada je Kotoru prijetila opasnost od turske opsade, da bi snažila duh branilaca grada. U njoj se molila, bdjela, posvećivala obredima u propisanom vremenu, čitala Sveto Pismo i vezla (pripisuje joj se izvezeni korporal koji se čuva u Kotorskoj katedrali). Pridržavala se najstrožijih oblika pokore: ispod redovničke haljine nosila je željezni obruč sa kostreti, spavala na drvenim lestvama sa pet prečki, koliko je i bilo Hristovih rana, glavu polagala na komad drveta prekriven platnom, bila u gotovo neprekidnom postu, o hlebu i vodi, i svoje tijelo izlagala teškim oblicima mortifikacije”.

Za vrijeme nevolja i nedaća hrabrila je Kotorane, bila spremna da ih sasluša, pomogne i podijeli mudre savjete. Zato su je pośećivali mnogi mještani, ali i stranci, plemići i građani.

Umrla je 27. aprila 1565. godine u 72. godini života. Njeno tijelo nošeno je ulicama Kotora, a odar se pośećivao tokom više dana. Njeno tijelo, neraspadnuto, ostalo je crkvi Svetog Pavla do 1807. godine, kada je francuska vojska crkvu pretvorila u skladište. Iz crkve Svetog Pavla, tijelo Ozane Kotorske prenešeno je u crkvu Svete Marije Koleđate, đe se i danas čuva.

Dan Blažene Ozane, 27. april, Kotorska biskupija obilježava održavanjem svečane mise. Blažena Ozana zaštitnica je grada Kotora i Kotorske biskupije, a Splitska mitropolija poštuje je kao zaštitnicu ekumenizma.

 

Vidosava BALEVIĆ – Čobanica s Pelevog brijega, Vidosava Balević, u periodu između 1670. i 1676. godine bila je turska carica u doba sultana Mehmeda IV, koji je upravljao carstvom od 1642. do 1693. godine. D. Burzan navodi da je Vidosava ujedno „prva Podgoričanka, supruga nekog stranog suverena“.

Kako je đevojka iz Bratonožića postala sultanija, zapisao je Marko Miljanov u Primjerima čojstva i junaštva, pod naslovom Slučajno prijateljstvo Bratonožića sa carem turskijem:

,,Jedni Turci, koji su carskijem poslom odili po carevini došli su od Kolašina preko Lijeve Rijeke i Brskuta; na vodu su našli šćer Stanoja Radonjina, đe poji svoje ovce. Turci se zagledaju u đevojku da bi valjala za cara, ufate je i povedu caru u Stambol, i kazaše mu đevojku, da im (se) dopala za njega. Izvedoše ju pred cara, a on ju upita: ko je i oklen je? Ona se uvrže da je nijema i da ne umije (zborit), i ne moga ju car, ni oni koji su je doveli, nagnat’ da progovori. Nadala se je da te ju vrnut kad vide da ne umije progovorit. Car naredi te je zatvoriše samu u kamaru, a postavi stražu tajno da sluša hoće li progovorit štogođ. Tu su joj jelo donosili; drugi je nije ko gleda. Poslije nekoliko dana ona je počela tužet’ ovako: Željo moja, oče Stanoje! Željo, brate Pejo, Željo, striko Vujo! O Brskutu, moj svileni skutu! Vjetarniče, moje živovanje! O Verušo, gubikozja dušo…!”

Kad je straža javila sultanu da je Vidosava progovorila, on dovede čovjeka da mu prevede njenu pjesmu, te Vidosava kroz suze ispriča caru ko je, odakle je i koga ima kod kuće. Moćni sultan, očigledno opčinjen ljepotom robinje, odmah je poslao sejmene u Bratonožiće da dovedu u Stambol oca i strica i brata Peja.

„Bratonožići kad su došli u Stambol”, po daljim zapisima Marka Miljanova, zna se ,,da je Peja car metnuo za vojvodu, te je sudio i harač kupio od Skadarskog Blata do Lješnice, preko Koma i da im je car (dao) dva pisma, jedno Peju, a jedno Vuju, da ne daju caru harač. A vratili su se Bratonožići s velikijem darovima i carskom vlasti”.

Rovinski je takođe pisao o vojvodi Peju, da je vojvodstvo dobio od sultana, koji je u svom haremu držao njegovu prelijepu sestru, silom odvedenu. Kasnije su, po predanju, privilegije izgubili zbog saradnje sa Mlečanima.

Nakon ovih događaja gubimo dalje zapise o Vidosavi. Vidosava je po dolasku u Stambol dobila tursko ime. U turskim arhivima nalazimo sljedeće: Kada je Mehmed IV svrgnut, u stari dvor je poslana njegova žena, o kojoj nema puno podataka. Nakon svrgavanja Vidosava je svoje ośećaje izrazila pjesmom, koju je Mehmed prijekorno napisao za nju, to su bile narodne pjesme napisane u slogovima, prvi put zabilježene u Turskoj.

Tako je Vidosava svoj put otpočela i završila pjesmom, tužbalicom.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (IV): Oda ljubavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Mara CRNOJEVIĆ – Mara, šćer hercega Stjepana Vukčića Kosače, bila je druga supruga Ivana Crnojevića, gorostasne figure crnogorske istorije. Neobična je ljubavna priča Mare i Ivana. Kao da se poslije toliko vjekova ponovila ona velika ljubavna pripovijest između Vladimira i Kosare.

Ivan je u mladim danima proveo kao zatočenik 10 godina na dvoru hercega Stjepana. To je bila garancija da njegov otac Stefanica neće napadati i mijenjati granice koje su uspostavljene između teritorija Zete i dijela bosanske države, koju je držao Stjepan. Ivan je uz posredovanje Mletaka oslobođen. Za vrijeme zatočeništva Ivan se zagledao u Maru i rodila se ljubav između njih. Zbog raznih okolnosti i sukoba oko teritorija ta ljubav nije odmah krunisana brakom.

Mara je rasla na dvoru koji je podržavao Crkvu bosansku (bogumile) i đe su dosta uticaja imali i franjevci. Dodir sa različitim kulturama uticao je i na nju i na mladoga Ivana da prošire svoje vidike i obrazovanje. Marin otac Stjepan ženio se tri puta i nije sasvim pouzdano od koje mu je supruge šćer Mara. Prva supruga Stjepana Kosače bila je zetska vojvotkinja Jelena Balšić, šćer Balše III.

Mara i Ivan su se vjenčali 1469. god. Za njihovu svadbu darove je poslala i Dubrovačka Republika. Imali su tri sina. Najstariji Đurđe, osnivač štamparije, imao je titulu gospodar zetsko-crnogorski. Drugi sin, Stefan, gospodin Zete i Crne Gore, umro je u Veneciji bez poroda. Najmlađi Staniša, pošao je kao zatočnik u Carigrad i tamo se islamizirao, nazivajući se Skender-begom. U ljetopisima se pominje da su Mara i Ivan imali dvije ili tri šćeri. Neđe se navodi da su imali samo jednu šćer, koja se zvala Jekatarina. Ona je bila udata za vlaškog vojvodu Radula. Zabunu poneđe izaziva i pominjanje Ivanove sestre Anđeline.

Mara Crnojević bila je velika podršku Ivanu u borbi za slobodu i utemeljenje savremene Crne Gore. Iako o Mari Crnojević nema mnogo podataka, njen blagotvorni rad i uticaj vide se u djelima njenog supruga i potomstva. Mara je na svoje potomke prenijela, a nas obogatila, ljubav prema umjetnosti i poštovanju kulture.

Jelisaveta-Lizbeta CRNOJEVIĆ – Plemkinja, zetska/crnogorska vladarka i nasljednica Đurđeva trona.

Jelisaveta, druga supruga zetskog/crnogorskog gospodara Đurđa Crnojevića, bila je plemićkog roda. Ona je šćer Antonija Erica, iz bogate venecijanske vlastelinske porodice. U izvjesnoj mjeri početak njenog braka s nasljednikom gospodara Ivana Crnojevića može se svrstati u političke dogovore, karakteristične za srednji vijek.

Ivan je ratovao sa Venecijom i da bi se popravili odnosi kotorski knez i providur Paolo Erico, posredovao je da se njegova rođaka uda u Crnu Goru.

Iako je Venecija mislila da će preko Jelisavete imati uticaja na Đurđa, on je ženidbu shvatio kao svoju privatnu stvar, od koje ne zavisi državna politika. Jelisaveta je bila podstrek i potpora Đurđu u duhu renesanse, koji je prodirao na Cetinje i Crnu Goru, a vrhunac je bio kad je Đurđe štampao knjige u prvoj državnoj štampariji na svijetu.

Jelisaveta i Đurđe imali su šestoro djece, sinove Solomona, Konstantina, Ivana i šćerke Mariju, Antoniju i jednu o kojoj nema podataka. Kakva je Jelisaveta bila najbolje se vidi iz Đurđevog odnosa prema njoj, koji je ona svakako zaslužila svojom ljubavlju, odanošću i posvećenosti porodici i Crnoj Gori. Đurđe je volio Jelisavetu, pametnu i lijepu ženu i to ga je nadahnjivalo.

U borbi za spas države i slobode Đurđe je morao napuštiti Crnu Goru. U svom testamentarnom pismu, pisanom 22. oktobra 1499. godine, upućenom Jelisaveti, otkriva se sva veličina njihovog odnosa, neizmjerne ljubavi i uvažavanja. Pismo počinje obraćanjem i objašnjenjem oporuke u slučaju svoje smrti: ,,Tvoj Đurđe Crnojević, tebi draga ženo. Izabeto, evo pišem, što ti oporučiti imam, ne bih li te razveselio. Bog sam zna, kad ćemo se, i gđe opet sastati, spomenuvši se smrtnoga časa, odlučio sam napisati ovu oporuku… Moja je tvrda volja: da ti niko, bio on duhovni, bio svjetovni gospodin, bio brat, bio stričević, ili kojega mu drago položaja čovjek, ne može zapovijedati, ili te na što silom primorati, nego naređujem, da te niko ne smije pitati za ono što si po mojoj zapovijedi učinila… Na dalje da posjeduješ sve ono što je gore napisano, udala se, ili udovala, riječju: da budeš, dok si živa, gospodarica od svega od čega bio gospodar ja, da sam u životu!”

Njegova oporuka, neobična je čak i za današnje doba: ,,Jednom riječju: tebi, draga ženo Izabeto, isporučujem sve, i naređujem, da vladaš sama, budi onijem što nijesam napisao, tako stečenijem, kao i onijem, što bi nas s vremenom moglo dopasti; i da ti, moja ženo, za moju grješnu dušu i za moju dragu đečicu i za uzveličenje svoga poštenja upravljaš po volji svijem mojim imetkom, malijem i velikijem!”

,,Daj, rekoh, sve crkve svete Marije na rijeci Cetini; i tako će svijet poznati pravu ljubav, kojom si me ljubila, kad vide, da ljubiš i dušu moju poslije smrti…”

Veličanstvena oda ljubavi i poštovanja ispisana rukom crnogorskog gospodara. Jelisaveta-Lizbeta i Đurđe više se nijesu sreli.

(Nastaviće se)

Ilustracije: Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (III): Temelji države Zete

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

JELENA BALŠIĆ – vladarka Zete/Crne Gore.

Jelena Balšić, šćer Lazara Hrebeljanovića, rođena je između 1366. i 1371. godine u Prilepcu. Jelena je poznata i kao Despa, iako je to ime njene mlađe sestre, Olivere, udate za sultana Bajazita.

Jelena se u 17. godini (1386. godine) udala za Đurđa II Stracimirovića Balšića, sa kojim je živjela 17 godina, do njegove smrti 1403. godine.

Vladala je u ime sina Balše III i zajedno s njim sve do 1411. godine, a onda se preudala za Sandalja Hranića.

Jelena Balšić je i po porijeklu i po položajima koje je zauzimala izuzetno zanimljiva ličnost crnogorske istorije.

Za vrijeme upravljanja Zetom jednakim žarom borila se za njeno očuvanje. Kao vladarka, svrstala se u red žena vladarki koje su vodile mudru politiku.

Vladavina Jelene Balšić obilježena je ratovanjem protiv Venecije (1405–1409). Jelenina namjera bila je da pod vlast Zete vrati gradove Skadar i Drivast, koje je Đurađ ustupio Veneciji.

Kad je bilo potrebno pregovarati s Venecijom, Jelena je otišla umjesto sina Balše, pokazujući odlučnost i borbenost, ali i sentimentalnost. Mir sa Venecijom sklopljen je 1409. godine.

Nadživjela je prvoga muža 40 godina, sina 22, a drugoga muža 8 godina.

U Zetu se vratila nakon 1435. godine s namjerom da za sebe sagradi grobnu Bogorodičnu crkvu na ostrvu Beška (Brezovica), đe je i sahranjena 1443. godine.

Od njenih pisama i sopstvenih tekstova, njen ispovjednik Nikon Jerusalimac sačinio je u Goričanima ,,Gorički zbornik”.

O Jeleni Balšić, Nikola I Petrović-Njegoš pisao je u romanu Despa, zapravo je svoj roman posvetio Jeleni Balšić. Ovaj roman objavljen je na Cetinju 2008. godine.

Godine 2005, Narodna knjiga Beograd objavila je roman Mesečeva rosa, Teodore Tare, koji za temu ima upravo život i rad Jelene Balšić.

MARA-MARIJA CRNOJEVIĆ Plemkinja, vladarka, supruga Stefanice Crnojevića, Mara, koju u nekim spisima zovu i Marija, najstarije je dijete Ivana i Voisave, iz albanske velikaške porodice Kastrioti. Njen brat je čuveni i legendarni junak Skenderbeg (Đerđ Kastrioti) koji je digao bunu protiv sultana i 1444. godine pozvao okolne narode na zajedničku borbu za slobodu. Dobio je nadimak „Zmaj od Albanije“, a Turci su ga zvali Iskander, po Aleksandru Makedonskom.

U Maru se zaljubio Stefan Stefanica Crnojević, prvi vladar Zete/Crne Gore iz porodice Crnojevića. Prvi pomen o Stefanu, kojega su zbog malog rasta zvali Stefanica, bilježimo 1426. godine. Stefanica je imao i drugi nadimak, koji su mu dali Mlečani. Zbog smjelosti, hrabrosti i uspješne vladavine, nazvali su ga „Veličanstveni“ – velmožni, magnifico. Stefanica je vladao od 1451 do 1465, kada ga je naslijedio sin Ivan.

Mara Kastrioti Crnojević upamćena je kao supruga jednog vladara i majka drugog. Zahvaljujući Mari, jačale su prijateljske i rodbinske veze Crnogoraca i Albanaca. Zato su Stefan Crnojević i Đerđ Kastrioti Skenderbeg ostali u pamćenju u Crnoj Gori i Albaniji kao simbol i poučni primjer srednjovjekovnog viteštva i poštovanja.

Mara i Stefan su imali dva sina, Đurađa i Ivana, a u nekim spisima pominje se i šćer, udata u Kotoru, u familiju Bizanti. Đurađa su ponekad zvali i Andrej ili Arvanit. Po nekim starim legendama Stefanica i Mara imali su i treće dijete, sina Božidara, za koga se kaže da se zvao „Arvanit Hrabri“. U boju s Turcima, na Ćemovskom polju 1450. godine, poginuo je Ivanov brat Đurađ. Đurađ je imao suprugu Vojislavu, ćerku albanskog prvaka Leke Dukađina.

Od Stefanice počinje svaka priča o Crnojevićima kao vladarskoj dinastiji. Mara je bila pouzdani oslonoc u velikim poduhvatima koje je Stefanica preduzimao. Oslonio se na dukljansku tradiciju i nasljeđe dinastija Vojislavljević i Balšić, uspijevajući da udari temelje državne posebnosti u veoma nepovoljnim uslovima. Čuvao je uspješno slobodu od raznih neprijatelja koji su napadali spolja, a savladao je i domaće velikaše i braću koja su pretendovala na prijesto.

Prenio je prijestonicu iz Skadra u Žabljak, na Skadarskom jezeru. Stefanica je umro 1465. godine. Svom nasljedniku Ivanu ostavio je državu ukorijenjenu u narodnoj tradiciji. Vjerovatno i zbog uticaja supruge, plemenite Mare – Marije, Stefanica se, iako veliki ratnik i vješti strateg, razlikovao od drugih velikaša onoga doba.

Mara i Stefanica sahranjeni su u manastiru Kom, na Skadarskome jezeru, u Crkvi Uspenja Bogorodice. To je zadužbina Đurđa i Alekse (Lješa) Crnojevića, podignuta između 1415. do 1427. godine. U tome manastiru je Petar II Petrović-Njegoš rukopoložen za arhimandrita.

Poslije Stefaničine smrti, Ivan je doveo primorske majstore da gotičkim ornamentima izrezbare nadgrobni spomenik njegovih roditelja. Iako je zub vremena nagrizao natpise, vjeruje se da na Marinoj nadgrobnoj ploči piše: „Ovo je ploča gospođe Mare princeze crnogorske sestre Đurđa Skenderbega.”

(Nastaviće se)
Ilustracije: Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo