Povežite se sa nama

FOKUS

Avala pomilovala Zavalu

Objavljeno prije

na

Decembar je mjesec od posebne važnosti u političkoj karijeri Svetozara Marovića, potpredsjednika Demokratske partije socijalista. Za samo dvije godine od nesretnog Badnjeg dana 2010. godine, Marović je prešao tegoban period od političkog, porodičnog i ličnog sloma do povratka u vrh crnogorske politike.

U raspodjeli uloga poslije oktobarskih parlamentarnih izbora Marović je dobio upravljanje vladajućom strankom, nakon što je njen lider Milo Đukanović po sedmi put u svojoj karijeri postao premijer Crne Gore.

U pitanju je pažnje vrijedan „come back” otpisanog Budvanina, političara koji je obilježio političku scenu Crne Gore u posljednjih 20 godina.

Marović se vratio u paketu sa Đukanovićem sa kojim je i otišao u političku mirovinu krajem 2010. Novi start političkog dvojca na ključne funkcije u Vladi i partiji trebao bi da znači da su jučerašnja neprijateljstva i stranačke razmirice ostavili iza sebe ili za neka buduća vremena.

„Povratak Đukanovića na funkciju premijera označava put u budućnost Crne Gore”, ocijenio je nedavno Marović gostujući na Javnom servisu. Njegovo izlaganje bilo je oda Đukanoviću, „rođenom” i neprikosnovenom lideru koji mu je zbog zauzetosti, makar i neformalno, povjerio fotelju prvog čovjeka DPS. Ratne sjekire među političkim saborcima očigledno su pokopane, iako u bliskoj prošlosti nije bilo tako.

Uoči Božića 2011. godine Đukanović je podnio ostavku na premijersku funkciju koju je do tada obavljao i imenovao Igora Lukšića za svog nasljednika. Scenario povlačenja sa državničkih funkcija uključivao je i povlačenje Marovića, tadašnjeg potpredsjednika Vlade, koji je ostavku podnio istog dana, 21.decembra, navodeći kako je to bila njegova lična odluka.

Formalni silazak sa vlasti Đukanović je nadomjestio angažmanom u vođenju stranke, dok je Maroviću tri dana kasnije poslat božićni „svilen gajtan” u rodnu Budvu u vidu specijalnih trupa MUP-a sa dugim cijevima koji su po nalogu državnog tužioca u ranu zoru upali u kuću i na spavanju uhapsili njegovog brata Dragana Marovića, tadašnjeg potpredsjednika Opštine Budva, gradonačelnika Rajka Kuljaču, poslanika i odbornika Đorđija Pinjatića i nekoliko njihovih saradnika i poslovnih partnera, osumnjičenih za korupciju u aferi Zavala.

Šok i strah zavladali su Budvom. Činilo se da su lokalnom DPS-u sve lađe i sve investicije u njima zauvijek potonule. Mnogi istaknuti funkcioneri DPS–a strahovali su za svoju sudbinu jer su stizale vijesti da je VDT otvorilo niz istraga u brojnim finansijskim aferama koje su potresale ovaj grad.

Svoju političku moć i uticaj u stranci Marović osigurava u vodećoj turističkoj opštini u kojoj je dugi niz godina njegova volja neprikosnovena. Zato je pokretanje istraga baš u Budvi, iako sličnih afera ima u svakom crnogorskom gradu, ocijenjeno kao slamanje političke snage Svetozara Marovića.

U svom prvom reagovanju Marović je kazao da je on politička meta udara na Budvu, na njegovog brata i najbliže mu saradnike i prijatelje. Okrivio je najprije Ranka Krivokapića i SDP da stoje iza tog političkog obračuna.

„DPS žele oslabiti neki sljedbenici Slavka Parovića, koji se, podržani kroz institucije sistema, bore protiv istaknutih članova partije”, kazao je Marović

Istaknuti članovi DPS–a koji su u latentnom sukobu sa Krivokapićem i vrhom SDP svakako su Miomir Mugoša i Filip Vujanović, koji slovi za Marovićevog saveznika.

Objavljivao je potom nemušte ispovijesti o tome zašto ćuti i svojim „neprijateljima” u državi i stranci ne uzvrati na sličan način, kao svjedok ključnih dešavanja u bliskoj istoriji Crne Gore. Kako političkih tako i onih koji se odnose na pljačkašku privatizaciju privrede i bogaćenje malog broja ljudi bliskih vrhu vladajuće partije.

U ljeto 2011. Marović ipak piše Milu Đukanoviću bez čijeg blagoslova hapšenje budvanskih partijskih prvaka ne bi bilo moguće i u pismu nagovještava da će se povući iz partije i ući u otvoreni konflikt sa njim ukoliko ne prestane da ga ugrožava. Bila je to prema pisanju medija, otvorena prijetnja na koju se odlučio nakon što je došao do saznanja da agenti ANB prate članove njegove porodice i da se pripremaju nova hapšenja njemu veoma bliskih osoba.

Bilo je i špekulacija da će Marović iskoristiti svoj uticaj i formirati novu političku stranku. Da li je pismo opomene o mogućem rascjepu DPS-a presudilo da slučaj marginalizacije Marovića doživi obrt nije razjašnjeno. Tek vjetrovi iz Podgorice počeli su da duvaju u drugačijem, povoljnijem smjeru za njega, pa i za budvanske funkcionere kojima su iznad glave „visile” brojne istrage tužilaštva za organizovani kriminal i korupciju.

Već narednu 2012. Novu godinu Marović dočekuje u slavljeničkoj atmosferi hotela Palas sa svojom i porodicama Mila Đukanovića, Filipa Vujanovića i drugih državnih i partijskih funkcionera.

Kako je Marović uspio da izađe iz Platonovih pećina kojima je u beznađu lutao i tražio odgovore zašto mu se sve to događa, nije objasnio.

Kao jedan od osnivača DPS-a koji je izgradio izvjesnu autonomnost u partiji, Marović očigledno nije dopustio da postane žrtveno jagnje mlađeg stranačkog lobija u navodnoj borbi protiv korupcije na visokom nivou.

On nije obavljao značajne funkcije u Crnoj Gori, koje bi mu obezbjeđivale realnu moć. Bio je predsjednik parlamenta u vrijeme trijumvirata – Bulatović, Đukanović, Marović. Možda je tada bio i najuticajniji u svojoj karijeri. U svakom sudbonosnom trenutku za opstanak Đukanovića na vlasti odigrao je važnu ulogu. U sukobu sa Momirom Bulatovićem 1997. godine, sa kojim je Marović bio inače veoma blizak, kao i u kasnijem otklonu od Slobodana Miloševića, Đukanović je imao njegovu punu potporu. Kasnije je otišao u Beograd na mjesto predsjednika SRJ u raspadanju, ali nikada mu nije ponuđeno da bude crnogorski predsjednički kandidat, ili neka uticajna funkcija u Vladi. Pominjani, kratkotrajni status potpredsjednika vlade, može se tretirati više kao izlet sa kojeg se brzo vratio u Budvu.

Marovićeve stare zasluge ne mogu objasniti zašto ga je Đukanović opet primio uza se. Vjerovatnije je da je do smanjenja tenzija među saborcima došlo zbog straha od otvaranja opasnijih tema o korupciji i kriminalu daleko višeg ranga od onog koji je stavljen na teret Marovićevim Budvanima. Jedni o drugima znaju mnogo toga i nikome nije odgovaralo otvaranje te Pandorine kutije. Sama po sebi afera Zavala gotovo je zanemarljiva pri ostalim korupcionaškim skandalima i pronevjerenim milionima u koje su involvirane daleko krupnije ajkule od onih budvanskih.

Položaj Marovića u stranci ojačan je uspjehom na izborima u Budvi na kojima je koalicija Za evropsku Budvu osvojila apsolutnu većinu. Iako tijesna, pobjeda je osvojena u sjenci tužilačkih istraga i sudskih presuda kojima je preko dvadeset istaknutih članova DPS-a , među kojima i rukovodstvo grada, osuđeno na kazne zatvora zbog korupcije i zloupotrebe službenog položaja.

Zadržavanjem vlasti DPS-a u Budvi sačuvani su interesi građevinske mafije i enormna ulaganja kapitala u izgradnju kula i solitera sa stanovima za tržište. Sa osvojenom Budvom Marović je imao sa čime pred gospodara koji je izbore izgubio.

Marović je iz sukoba izašao sa utješnom nagradom rukovođenja strankom bez formalizovanja takve pozicije. Postoji naravno i mogućnost da ovaj angažman bude priprema terena za njegovu kandidaturu na predsjedničkim izborima. Na pitanje Monitora da li će se kandidovati za mjesto predsjednika Crne Gore, Marović je kratko odgovorio da o tome uopšte ne razmišlja.

Đukanovića i Marovića pored partijskih povezuju i drugi interesi.

Obojica aktivno sudjeluju u nekontrolisanom građevinskom bumu na teritoriji Budve. Nisu odoljeli izazovu unosne gradnje stambenih i apartmanskih kompleksa po zelenim brdima i rtovima turističke prijestonice.

Dok se Marović neuspješno angažovao na izgradnji vila i stanova na opjevanoj Zavali, Đukanović planira gradnju stambeno-apartmanskog kompleksa u njegovom komšiluku, na strmini Košljun, brdu naspram Zavale.

Familija premijera Đukanovića vezuje se uz to i za privatizaciju hotela Avala čija je rekonstrukcija i izgradnja vršena nezakonito, bez građevinske dozvole. Đukanović je redovan gost tog budvanskog hotela. Dosije nelegalnih radnji na Avali, sa sve rušenjem državnog pečata o zabrani gradnje, sadržajniji je od onog na Zavali.

Razlika između ta dva projekta ogleda se u tome što je Avala „crna pa se ne vidi”, zbog čega je objektivna i savjesna VDT Ranka Čarapić, mogla procesuirati samo Zavalu.

Avala i Zavala koje okružuju budvanski zaliv postale su simboli bespravne gradnje, političkih igara i selektivnih istraga u takozvanoj borbi protiv korupcije. Zasad je u slučaju postavljenja Marovića za v.d. šefa DPS–a, možda najprikladnije reći: Avala je pomilovala Zavalu.

Šta će reći Svetlana Vujanović

Dragan Marović osuđen je nepravosnažno na četiri godine zatvora, Rajko Kuljača na pet, dok je bivšem poslaniku Đorđiju Pinjatiću izrečena kazna od tri godine. Bivši Marovićev partner na Zavali Dragan Sekulić, vlasnik firme Moninvest, osuđen je na tri i po godine zatvora.

Zavala čeka epilog kod Apelacionog suda kojim predsjedava Svetlana Vujanović, supruga predsjednika Filipa Vujanovića. Ona nije pokazala milost pri odlučivanju po žalbi osuđenih Budvana u aferi Auto-moto, funkcionera stranke i prijatelja Marovića, kojima je izrečene zatvorske kazne povećala.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRI LICA VLASTI: Bitka za kormilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državni prvaci vuku svako na svoju stranu. Neki sve  bliži, a neki sve dalji jedan od drugoga. Borba modela koji se u naznakama mogu prepoznati  kao građansko-evropski, klerikalno-svesrpski, diletantsko-populistički ,  mogla bi bitno odrediti budućnost Crne Gore. Bitka za kormilo nastaviće se svom žestinom. Uz moguće obrte i do  skoro nezamisliva savezništva. Ubrzalo se vrijeme

 

 

Predsjednik Jakov Milatović prenio je, onima koji su to htjeli da čuju, zaključke i utiske nakon sastanka sa predsjednikom Evropskog savjeta Šarlom Mišelom. “Imajući u vidu da se nalazimo u ključnoj etapi evropskog puta Crne Gore, smatram izuzetno važnim da budete u potpunosti informisani o zaključcima razgovora koje sam imao u Briselu sa našim EU partnerima”, pisalo je u njegovom pozivu predsjednicima parlamentarnih partija.

Većina partija vlasti solidarisala se i izbjegla sastanak na kome su, iz prve ruke, mogli čuti izvještaj o posljedicama usvajanja tzv. Rezolucije o Jasenovcu. Mišel je zbog tog poteza vladajuće većine i otkazao dogovorenu posjetu Podgorici, sastanak sa premijerom Milojkom Spajićem i obraćanje poslanicima u Skupštini Crne Gore.

Iz redova skupštinske većine pozivu su se odazvali samo predstavnici albanskih nacionalnih partija. Ostali su se podijelili u dvije grupe. Jedni su (PES, NDP, NSD) iskoristili priliku da Predsjedniku prebace, pored ostalog: da krši Ustav, izigrava  razrednog starješinu, te da je „sebe stavio u poziciju predvodnika političke manjine“. Drugi (Demokrate i SNP) su predsjednikov poziv prećutali i ignorisali.

I jedno i drugo svjedoči o novoj prirodi odnosa predsjednika države i parlamentarne većine. „Odgovor na pitanje kako je i zašto uspio da distancira od sebe one političke partije koje su ga dovele na poziciju koju trenutno obavlja, Milatović treba da potraži u sopstvenom ogledalu”, poručili su mu iz nekada njegovog PES-a, naglašavajući kako se  pozivu predsjednika države nije odazvalo „95 odsto političkih subjekata koji su ga podržali u prvom i drugom krugu predsjedničkih izbora“. Ali jesu tadašnji i sadašnji politički oponenti iz redova opozicije. U tome u PES-u prepoznaju „očigledno i neskriveno savezništvo između Milatovića i DPS-a“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZOLUCIJA O JASENOVCU, I POSLJEDICE: Čistači komšijskog dvorišta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je, baš kao u vrijeme Slobodana Miloševića, navedena da služi Beogradu. Svjesno ili nesvjesno. Da je drugačije, krenula bi redom, iz svoje kuće

 

 

Skupština Crne Gore je, piše u prošlog petka usvojenoj, Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau I Mauthauzen „jedinstvena u osudi svih zločina na tlu naše države i bivše Jugoslavije, u izražavanju pijeteta prema svim žrtvama tih zločina, kao i u saosećanju s patnjama njihovih porodica”. I,  piše dalje, potvrđuje “principijelan stav… da odgovornost može biti isključivo individualna, kao i da nijedan narod ne može biti označen kao genocidan ili zločinački.”

Sada stvarnost: Skupština Crne Gore bila je daleko od jedinstvene. Onih što su glasali za bilo je jedva preko nužne većine. Od 46 poslanika koji podržavaju vladu Milojka Spajića (glasali za njen izbor) prijedlog teksta koji se tada zvao  Rezolucija o genocidu u Jasenovcu potpisima su podržala 43 poslanika većine. Da se ona uvrsti u dnevni red prošlonedjeljne sjednice bila su 42 poslanika.  Za njeno usvajanje glasao je 41.

Protiv je bio poslanik vladajuće Albanske alijanse Ilir Čapuni, a nijesu glasali kompletna opozicija, te poslanici većine: Miodrag LakovićTonći Janović (Pokret Evropa sad), Artan Čobi i Nikola Camaj (Albanski forum).

Dalje: zločini koje Rezolucija osuđuje nijesu počinjeni samo, kao što piše,  “na tlu naše države i bivše Jugoslavije”, već i u Austriji i Njemačkoj. “Dahau je dodat”, pojasnio je Milan Knežević, “kako Njemci koji su bili sponzori srebreničke Rezolucije ne bi zaboravili svoju genocidnu prošlost”. Toliko i o navedenoj “individualnoj odgovornosti”, na kojoj je posebno insistirao Andrija Mandić: “Napominjem da Rezolucija nije uperena protiv bilo kojeg naroda, već za cilj ima osudu svakog poricanja genocida.”

Očito je da napomene predsjednika parlamenta nijesu doprle do njegovog decenijskog koalicionog partnera. Kao što je jednako jasno da prvaci NSD i NDP ni danas ne priznaju genocid u Srebrenici, iako je on presuđen pravosnažnim presudama nadležnih međunarodnih sudova.

Zato su egzaltirani svojom, odnosno, presudom većine u Skupštini Crne Gore koja je  poslove suda uzela u svoje ruke. Glasajući za nešto što je i Skupština Srbije odbila da usvoji.

“Vidovdane, moj očinji vide, ovo treba da bude osnova za bolju i čestitiju Crnu Goru. Ovo je većinska Crna Gora. Živjela većinska Crna Gora. Živjela Crna Gora”, likovao je Mandić.

Drugačije je. Bolja i čestitija Crna Gora bi u pospremanje istorije skupštinskim rezolucijama morala kreniti iz svoje kuće, I od ovovremenih zločina. Od nalogodavaca i izvršitelja zločina deportacija BiH izbjeglica, od ubijenih kosovskih izbjeglica na Kaluđerskom lazu, ubijenih i prognanih tokom etničkog čišćenja  Bukovice, otetih iz voza u Štrbcima, mučenih u logoru za hrvatske civile i zarobljene vojnike u Morinju, od ubistava, pljački i paljevina tokom napada na Konavle i Dubrovnik, sve do vikend zlikovaca iz 90-tih koji su nesmetano, i do danas nekažnjeno, ubijali, silovali i pljačkali po Bosni i Hercegovini.

Bolja i čestitija odredila bi se i prema Golom otoku, Masakru u Baru kada su, u proljeće 1945., pripadnici Desete crnogorske brigade NOVJ ubili nekoliko stotina, ili nekoliko hiljada, kosovskih Albanaca, prethodno mobilisanih; Pokolju bošnjačkih  civila u Sandžaku 1943., kada su na teritoriji današnjih opština Bijelo Polje, Pljevlja, Priboj, Čajniče i Foča četnici izvršili svoj najmasovniji ratni zločin u Drugom svjetskom ratu. Operacijom etničkog čišćenja rukovodio je Draža Mihailović, a izvršena je pod direktnom komandom Pavla Đurišića, Vojislava Lukačevića i Petra Baćovića.

Njima ”pomiritelji” u Crnoj Gori  i danas kliču, baš kao Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

“Genocid nad Srbima u ustaškoj NDH i logoru smrti Jasenovac  nije sporan, ali je zabrinjavajući politikantski razlog donošenja Rezolucije”, piše hrvatski Jutarnji list. NDH nacistička tvorevina je ratni gubitnik. Zločine u Jasenovcu priznala je i obilježava svaka vlast u Hrvatskoj od njene samostalnosti. O Hrvatskoj u SFRJ, da  ne govorimo.

Država Srbija ne priznaje genocid u Sreberenici. Rezolucija UN o sjećanju na genocid u Srebrenici  usvojena je možda i  najviše zbog toga da bi se spriječilo veličanje zločinaca. Što se svakodnevno radi. Od  Beograda i Banja Luke, do Bara i Pljevalja.

Nije tajna šta je cilj prošlonedjeljne Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen. Trebalo je  relativizovati glas Crne Gore u UN o Srebrenici.  I ništa manje ,trebalo je poremetiti odnose  Podgorice sa Zagrebom i Sarajevom ,ali  i sa Briselom i Bonom. U EU se ide preko Konavla.

Tu smo gdje smo.  “Nemam dilemu da je predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel odložio posjetu Crnoj Gori zbog posljednjih dešavanja u vezi sa motivima i okolnostima usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, i odgovornosti koju za to ima parlamentarna većina”, poručio je predsjednik Jakov Milatović prije nego je otputovao u Brisel, na sastanak sa Mišelom. Koji je odlučio da izbjegne zakazani susret sa Spajićem, Mandićem i poslaničkom većinom koja je “prva u svijetu” izglasala Rezoluciju o Jasenovcu.  “Smatram da su politički akteri koji obavljaju najvažnije funkcije u zemlji dužni da, umjesto relativizacije i izvrtanja realnosti, odgovornije pristupaju u odnosu na ono što su državni interesi Crne Gore”, poručio je Milatović. Zvučalo je državnički.

Osim što je Mišel otkazao posjetu Podgorici, iz finalnog teksta zaključaka sa Samita lidera država EU ispala je rečenica zapisana u nacrtu tog dokumenta, kojom je Crna Gora trebalo biti pohvaljena “za napredak koji je ostvarila u procesu pristupanja”.

Onda smo slušali premijera Spajića koji se čudi. “Ne može pomisliti”, rekao je novinarima, da je posjeta predsjednika Evropskog savjeta otkazana zbog usvojene Rezolucije. “Mislim da Mišel ima druge razloge zbog kojih je pozvao Milatovića u Brisel”, naveo je Spajić. Ugrabio je to da kaže prije no što se pojavio njegov razgovor za portal Politiko, u kome kaže (prije usvajanja Rezolucije): “Rezolucija nam šteti, definitivno nam ne pomaže”.

Ostaje nada da učinjeno neće naškoditi Crnoj Gori onoliko koliko će štete donijeti njenim ključnim promoterima: Milojku Spajiću i Aleksi Bečiću.

“Partneri će vas dugoročno više poštovati ako ste predvidivi i ako znaju da ćete se do kraja držati istog aršina za sve”, kazao je Spajić.  Pa potegao: “Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja sa principijelnim stavom i od njega neće odstupati”. Nije za smijanje. Pretužno je.

“Rezolucija o Jasenovcu zapravo nije ništa drugo nego Vučićevo kukavičje jaje podmetnuto Crnoj Gori da je još više pokuša privezati uz sebe, poput srpske Bjelorusije, da je izbaci iz evropskog kolosijeka te da je ponovno zavadi s Hrvatskom koja podržava evropske ambicije Crne Gore”, piše Jutarnji list očekujući da Zagreb i Brisel neće nasjesti na tu igru.

Javio  se Aleksandar Vućić. Uredno da  saopšti kako on nema nikakve veza predlaganjem i usvajanjem Rezolucije. Sasvim suprotno, insajderske informacije iz diplomatskih i bezbjednosnih krugova govore da su Vučićeve službe intenzivno radile kako bi osigurale glasove pokolebanih funkcionera PES-a i Demokrata. Onako kako službe to već rade.

Uglavnom, Vučić pozva crnogorske zvaničnike “da izađu u javnost i da objasne svojim hrvatskim prijateljima i svojim zapadnim prijateljima kojima se izvinjavaju danonoćno objašnjavajući im da je to bila velika greška, da mi kažu zašto su tu grešku počinili i da objasne ljudima da su se šalili kada su govorili da sa tim ima veze Beograd i ja lično.”

Slično se Slobodan Milošević, pred sudom u Hagu, odrekao odgovornosti za napad na Dubrovnik. “Da je bilo do mene na Dubrovnik ne bi pao ni kamičak”, rekao je, objašnjavajući kako on, kao tadašnji predsjednik Srbije,  i njegovi najbliži saradnici “nemaju nikakve veze sa tim vašim sukobom sa JNA oko Dubrovnika”. I da o svemu tome treba pitati one dole. Ono dole je Crna Gora i njena sramota.

A Spajić  se javnuo  da pritvrdi: “Sve odluke, pa i one za Srebrenicu, Jasenovac, Mathauzen i Dahau – donosimo kao nezavisna zemlja koja je principijelno odlučivala i odlučivaće na ovakve teme iz prošlosti.”

Dan pošto svijet obilježi 11. jul kao Dan sjećanja na genocid u Srebrenici , u Beranama ćemo imati svojevrstan nastavak svesrpskog sabora nedavno održanog u Beogradu. Mandić i Knežević nadaju se da će “u ime većinske Crne Gore” ugostiti Milorada Dodika i Vučića. Da proslave. Odmaraće sjutradan, na Dan državnosti i Dan ustanka Crne Gore.

 

Selektivno čitanje istorije

“Nije na odmet istaći da su i nekadašnji poglavar i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Gavrilo Dožić, kao i Sveti Vladika Nikolaj Velimirović bili utamničeni u ovom logoru (Dahau – prim. Monitora)”, piše u obrazloženju amandmana kojim su Mandić i Knežević Rezeoluciju o Jasenovcu preimenovali u Rezoluciji o genocidu u sistemu logora Jasenovac, Dahau i Mauthauzen.

Pa “posebno ističu” da su u logoru Mauthauzen “i tokom Prvog svjetskog rata internirani vojnici i građani Kraljevine Srbije i Crne Gore”. Ovo Kraljevine je, vjerovatno, slovna greška, pošto ista nije postojala tokom Prvog svjetskog rata.

Veća je šteta što su predlagači amandmana selektivno čitali istoriju. Pa su, recimo, zaboravili da u sistemu logora kojima su Rezolucijom presudili pomenu i onaj na Banjici (Beograd, Srbija).Poslednji transport sa Banjice je otišao u Mauthauzen 26. septembra 1944., odvodeći 700 logoraša. Pretpostavlja se da je preko Banjice u logore po Evropi upućeno između sedam i osam hiljada zatvorenika”, navode istorijske knjige iz Drugog svjetskog rata.

Među interniranima, saznali bi Mandić i Knežević, nije bila Jelena Ćetković. Cetinjanka, partizanka, ilegalka, sekretar Mjesnog komiteta KP (komunističke partije) za Beograd, narodni heroj – strijeljana je na Banjici u maju 1943., u 27 godini. Svirepim isljednicima nije odala ni kako se zove. “Van grada na polju pustom, širokom, stoji kuća smrti, taj ukleti dom…”. To su uvodni stihovi njene pjesme Iza rešetki, ispisane u iščekivanju smrti, zabilježili su reporteri BBC-a u reportaži o logoru na Banjici.

Samo se Jelena, valjda, nije uklapala o traženi model predlagača Rezolucije. Četnički zlikovac Pavle Đurišić, ubijen u Jasenovcu jeste. Na znamo, sa sigurnošću, da li je i vojvoda koji je predvodio četnički pokolj djece, žena i staraca po Sandžaku 1943., jedan od 44 Crnogoraca (33) i Crnogorki (11) koji se nalaze na zvaničnom popisu žrtava iz koncentracionog logora Jasenovac. A koji su Rezolucijom Skupštine Crne Gore svrstani među “ostale”.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IBAR STIGAO U CRNU GORU: A sad povratak u stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon velikih riječi u Briselu i kod kuće, fotografisanja, rukovanja i selfija, vlast čeka ozbiljan reformski posao koji tek počinje. Posebna briga je je li  crnogorska politička klasa spremna za te izazove i evropsku budućnost. Simptoma mračnih ideologija je na sve strane. Otuda je planirana rekonstrukcija Vlade  prilika za stvaranje koncentracione vlade čiji bi prioritet bio upravo evropski put zemlje

 

Desilo se – Crna Gora dobila je pozitivan Izvještaj o procjeni ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24, koji se tiču vladavine prava i borbe protiv korupcije i kriminala.  IBAR u Crnu Goru stiže  11 godina otkako je Brisel pred ovdašnje vlasti postavio privremena mjerila, čije je ispunjenje preduslov za zatvaranje preostalih poglavlja.  Do sada, iako u Evropu putuje skoro deceniju i po, Crna Gora je zatvorila tek tri od 33 poglavlja.  Putovanje u Evropu se prilično odužilo i suštinski dugo godina  zaustavljeno. Zbog toga je IBAR koji je stepenik na dugom putu reformi, dobio dodatno značenje kada je u pitanju Crna Gora.  Istovremeno, evropska vrata naglo su nam se odškrinula uprkos stagnaciji u reformama, nakon početka rata u Ukrajini.

Na Međunarodnoj vladinoj konferenciji u Briselu, 26 juna ove godine, na kojoj je zemlja i zvanično dobila IBAR, čule su se  velike riječi, kako od domaćih, tako i  briselskih zvaničnika.

Premijer Milojko Spajić čestitao je  građanima Crne Gore, evropskim partnerima i zemljama u regionu koje su pomogle, posebno Hrvatskoj i Sloveniji.  “Tu nadu i evrooptimizam koji smo ponovo probudili nadam se da niko neće ugasiti”. On je uoči konferencije ocijenio da se radi o istorijskom trenutku za Crnu Goru. „Danas je važan dan, ali  će svaki idući biti mnogo kompleksniji jer moramo ispuniti važne zadatke”, kazao je Spajić u Briselu i poručio da od 26. juna proces EU integracija neće više nikad biti podređen partijskim ni drugim interesima.

Evropski zvaničnici su ocijenili da je Crna Gora ostvarila značajan napredak i da je spremna za finalnu fazu pristupanja Evropskoj uniji.

“ Danas smo svjedoci uspjeha ovog posla, postignuća i Crna Gora kreće naprijed prema članstvu u EU. Ova IGC je pokazala da je EU spremna za proširenje i da se otvara finalna faza pregovora sa Crnom Gorom”, kazao je evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji . “Očekujem da do kraja godine vidimo zatvoren kritičan broj poglavlja”.

Ministarka vanjskih poslova Belgije Adža Labib rekla je da je Crna Gora spremna da ide naprijed i da je EU  spremna da nas  podrži na svakom koraku.

I kod kuće su se ređale čestitke. Partije vlasti su ukazivale  na sopstveni doprinos u dobijanju IBAR-a optimistično najavljujući da smo sledeća članica EU. Opozicija je  podsjećala na to da je podržala napredak na evropskom putu, uz zebnju da li  će Crna Gora  tim putem nastaviti.

Nakon velikih riječi u Briselu i kod kuće, fotografisanja i  selfija, vlast čeka ne baš ružičasta stvarnost. I ozbiljan posao. Brisel je nakon IBAR-a,  Crnoj Gori  ispručio šest završnih mjerila kako bi zatvorila poglavlja 23, 24, a koja podrazumijevaju suštinske reforme u ovim oblastima (vidi box).  Pravi posao tek čeka. Tu su i ostala brojna poglavlja  a među kojima će neka, poput poglavlja 27,  koje se tiče zaštite životne sredine, biti poseban izazov.

Na stranu utemeljene kritike civilnog sektora i stručne javnosti da su nam u Briselu i za IBAR progledali za prste, te da će i ono što smo do sad uradili, u dijelu zakonodavnog okvira koji se tiče pravosuđa, medija, borbe protiv korupcije i kriminala morati na popravni.  Posebna briga je hoće li crnogorska  politička klasa biti  spremna za  izazove koji slijede, odnosno za nastavak suštinskog evropskog puta.

Tek što smo dobili IBAR, u parlamentu  se, prema pisanju medija, sprema rasprava  o Rezoluciji o Jasenovcu, koja je  uslov dijela parlamentarne većine (ZBCG) za podršku vladi nakon njenog glasa za Rezoluciju Ujedinjenih nacija o Srebrenici.  Glasanju Vlade Crne Gore za Rezoluciju o Srebrenici u Ujedinjenim nacijma prethodio je pritisak spolja i iznutra, i kampanja dirigovana iz kabineta premijera Srbije Aleksandra Vučića.  Nakon „prijateljskog ubjeđivanja“  Spajića, kako je to objasnio jedan od lidera ZBCG Milan Knežević, Rezolucija o Jasenovcu upućena je u parlament s potpisima poslanika PES-a, Demokrata i ZBCG. Njom se od crnogorskog parlamenta traži da postane sud i utvrdi davni genocid kod susjeda. Dok se u Crnoj Gori još ćuti kako smo im ne tako davno razorili Dubrovnik.

Zbog najavljene rezolucije o Jasenovcu  Hrvatska nije ometala dobijanje  IBAR-a.  Na konferenciji u Briselu hrvatski novinari pitali su premijera Spajića zašto Crna Gora, kada joj se otvara evropski put, najavljuje usvajanje rezolucije o Jasenovcu. Spajić je odgovorio da je Crna Gora „multietnička, multikonfesionalna država sa svim predstavnicima različitih naroda u parlamantu koji imaju potrebu da izguraju neke rezolucije koje su bitne za njihov politički korpus i narode ili religije kojima pripadaju“. Kazao je da u proceduri ima preko 40 rezolucija, i da ne zna hoće li se uskoro u parlamentu glasati za Rezoluciju o Jasenovcu.

Portal Borba, blizak koaliciji ZBCG, nagovještava glasanje o Rezoluciji o Jasenovcu  na zasijedanju za Vidovan. Na istoj sjednici raspravljaće se navodno i o razrešenju ministra pravde Andreja Milovića, koju u ZBCG, sudeći po napisima ovog portala, vide i kao priliku za otvaranje pitanja rekonstrukcije Vlade, koja je prema Sporazumu predviđena do kraja ove godine.  Za sada nema zvaničniih pregovora o rekonstrukciji Vlade. Osim Kneževićeve DNP, podršku Spajićevoj Vladi do dobijanja IBAR-a oročile su i Demokrate nakon sukoba sa PES-om oko bezbjednosnog sektora. Situacija u brojnim opštinama ukazuje na krizu unutar redova parlementrne većine.

Partija Milana Kneževića u međuvremenu je podršku vladi uslovila nizom zahtjeva, sve do uvođenja dvojnog državljanstva sa Srbijom. DNP  traži da trobojka bude normirana kao narodna zastava, da srpski jezik postane službeni u Crnoj Gori kao i da se sa Srbijom potpiše sporazum o dvojnom državljanstvu.  Zahtjev koji se tiče dvojnog državljanstva mogao bi biti opasan instrument izbornog inžinjeringa i dodatan mehanizam u rukama Vučića i srpskog sveta.

Problem Crne Gore, na raskršću između evropskog i srpskog sveta, su i oni koji deklarativno zagovaraju građansku i evropsku Crnu Goru, ali koji se nijesu suočili sa sopstvenim neevropskim nasleđem. Podmlađena Demokratska partija socijalista nije napravila otklon od Đukanovićevog trodecenijskog nasleđa – zločina, sistemske korupcije, srastanja sa  organizovanim kriminalom.

Predviđena rekonstrukcija Vlade, prilika je za ozbiljno suočavanje – formiranje koncentracione vlade u kojoj bi učestvovale sve partije koje su osvojile jedan ili više mandata na poslednjim parlamentarnim izborima. I čiji bi prioritet bilo članstvo Crne Gore u EU, kako je u jednom od nedavnih brojeva Monitora to definisao profesor Milan Popović.  Ova ideja nije se do sada ozbiljno razmatrala od strane novih vlasti.   Vrijeme je. IBAR je tu, Mi moramo izabrati budućnost.

 

Šta sve treba ispuniti nakon IBAR-a

Nakon što je ispunila privremena mjerila koja su pred Crnu Goru stavljena davne 2013,  sada je crnogorskim vlastima ispostavljeno šest završnih mjerila koje je neophodno da zemlja ispuni kako bi zatvorila poglavlja 23 i 24.

Iako je broj završnih mjerila znatno manji od broja pivremenih mjerila koje je Crna Gora ispunila, pred vlastima je mnogo teži posao.

Za poglavlje 23 data su tri završna mjerila, koja imaju podmjerila, njih 17.  Radi se o  suštinskim  reformama u oblasti  pravosuđa i procesuiranju ratnih zločina, prevenciji i represiji korupcije, oblasti finansiranja političkih partija, te ljudskim pravima.  Za poglavlje 24 predstoje tri završna mjerila, sa sedam podmjerila koja se odnose na oblasti –  migracija, azila i viza, te borbe protiv organizovanog kriminala.

Od Crne Gore se traži da sprovede sveobuhvatnu reformu pravosuđa, da obezbijedi njegovu nepristrasnost, nezavisnost, odgovornost, efikasnost, profesionalizam, te puni pristup pravdi.  Crnu Goru tek sada u stvari očekuje suštinski posao kada je u pitanju pravosuđe. Imenovanja nedostajćuih pozicija u pravosuđu, donošenje strategija i propisa, i sve ono  što je do sada urađeno tek je prvi korak na dugom putu ozdravljenja decenijama politički kontrolisanog pravosuđa.  Beskrajno trajanje  visokoprofilnih sudskih procesa, samo je jedan od pokazatelja koliko je pred Crnom Gorom ozbiljan zadatak. Pokušaji da se  popune pozicije u vrhu pravosuđa,  pokazali su da se vlasti nakon avgusta 2020 . nijesu odrekle  namjere da ga kontrolišu.

Od Crne Gore se, da bi zatvorila ova poglavlja, traži i „uspostavljanje snažnog i efikasnog sistema za prevenciju i suzbijanje korupcije, uključujući korupciju na visokom nivou“.  Ozbiljno tu imamo boljke. Od institucija koje ne funkcionišu, poput Agencije za sprečavanje korupcije, do hroničnog manjka rezultata u oblastima oduzimanja kriminalom stečene imovine, te finansijskih istraga. Tu je i usvajanje i efikasno sprovođenje Zakona o finansiranju političkih partija i izbornih kampanja.

Hronična boljka su i  rezultati u procesuiranju i utvrđivanju odgovornosti za ratne zločine, što je još jedan od zahtjeva da bi se zatvorilo poglavlje 23.  Od zemlje se traži „ uspostavljanje vjerodostojnog i kontinuiranog niza uspješnih istraga, gonjenja i suđenja za ratne zločine, uključujući visokoprofilne slučajeve u potpunoj saradnji sa Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove i obezbjeđivanje pristupa pravdi i reparacije žrtvama“.

Crna tačka je i oblast ljudskih prava, posebno rezultati koji se tiču sprečavanja torture.  Od Crne Gora  se traži efikasna primjena i sprovođenje prava i sloboda utvrđenih Evropskom konvencijom, sprovođenje  preporuke Evropskog komiteta za sprečavanje torture i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja (CPT) i obezbjeđuje odgovarajući i brz sudski nastavak u slučajevima zlostavljanja.  Čime se danas nikako ne možemo pohvaliti.

Zahtijeva se i uspostavljanje vjerodostojne evidencije sprovođenja odredbi o nediskriminaciji, rodnoj ravnopravnosti i borbi protiv rodno zasnovanog nasilja, zaštiti manjina, sprovođenje strategije deinstitucionalizacije za osobe sa invaliditetom, uspostavljanje snažnog sistema za zaštitu djece i obezbjeđivanje pravičnog postupka restitucije imovinskih prava u razumnom roku i potpunu nezavisnost regionalnih komisija za restituciju.

Brisel traži i da  Crna Gora uspostaviti trajnu evidenciju istraga, krivičnog gonjenja i pravosnažnih presuda u svim oblastima teškog i organizovanog kriminala i pranja novca To je oblast u kojoj nam EK hronično zamjera manjak rezultata.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo