Decembar je mjesec od posebne važnosti u političkoj karijeri Svetozara Marovića, potpredsjednika Demokratske partije socijalista. Za samo dvije godine od nesretnog Badnjeg dana 2010. godine, Marović je prešao tegoban period od političkog, porodičnog i ličnog sloma do povratka u vrh crnogorske politike.
U raspodjeli uloga poslije oktobarskih parlamentarnih izbora Marović je dobio upravljanje vladajućom strankom, nakon što je njen lider Milo Đukanović po sedmi put u svojoj karijeri postao premijer Crne Gore.
U pitanju je pažnje vrijedan „come back” otpisanog Budvanina, političara koji je obilježio političku scenu Crne Gore u posljednjih 20 godina.
Marović se vratio u paketu sa Đukanovićem sa kojim je i otišao u političku mirovinu krajem 2010. Novi start političkog dvojca na ključne funkcije u Vladi i partiji trebao bi da znači da su jučerašnja neprijateljstva i stranačke razmirice ostavili iza sebe ili za neka buduća vremena.
„Povratak Đukanovića na funkciju premijera označava put u budućnost Crne Gore”, ocijenio je nedavno Marović gostujući na Javnom servisu. Njegovo izlaganje bilo je oda Đukanoviću, „rođenom” i neprikosnovenom lideru koji mu je zbog zauzetosti, makar i neformalno, povjerio fotelju prvog čovjeka DPS. Ratne sjekire među političkim saborcima očigledno su pokopane, iako u bliskoj prošlosti nije bilo tako.
Uoči Božića 2011. godine Đukanović je podnio ostavku na premijersku funkciju koju je do tada obavljao i imenovao Igora Lukšića za svog nasljednika. Scenario povlačenja sa državničkih funkcija uključivao je i povlačenje Marovića, tadašnjeg potpredsjednika Vlade, koji je ostavku podnio istog dana, 21.decembra, navodeći kako je to bila njegova lična odluka.
Formalni silazak sa vlasti Đukanović je nadomjestio angažmanom u vođenju stranke, dok je Maroviću tri dana kasnije poslat božićni „svilen gajtan” u rodnu Budvu u vidu specijalnih trupa MUP-a sa dugim cijevima koji su po nalogu državnog tužioca u ranu zoru upali u kuću i na spavanju uhapsili njegovog brata Dragana Marovića, tadašnjeg potpredsjednika Opštine Budva, gradonačelnika Rajka Kuljaču, poslanika i odbornika Đorđija Pinjatića i nekoliko njihovih saradnika i poslovnih partnera, osumnjičenih za korupciju u aferi Zavala.
Šok i strah zavladali su Budvom. Činilo se da su lokalnom DPS-u sve lađe i sve investicije u njima zauvijek potonule. Mnogi istaknuti funkcioneri DPS–a strahovali su za svoju sudbinu jer su stizale vijesti da je VDT otvorilo niz istraga u brojnim finansijskim aferama koje su potresale ovaj grad.
Svoju političku moć i uticaj u stranci Marović osigurava u vodećoj turističkoj opštini u kojoj je dugi niz godina njegova volja neprikosnovena. Zato je pokretanje istraga baš u Budvi, iako sličnih afera ima u svakom crnogorskom gradu, ocijenjeno kao slamanje političke snage Svetozara Marovića.
U svom prvom reagovanju Marović je kazao da je on politička meta udara na Budvu, na njegovog brata i najbliže mu saradnike i prijatelje. Okrivio je najprije Ranka Krivokapića i SDP da stoje iza tog političkog obračuna.
„DPS žele oslabiti neki sljedbenici Slavka Parovića, koji se, podržani kroz institucije sistema, bore protiv istaknutih članova partije”, kazao je Marović
Istaknuti članovi DPS–a koji su u latentnom sukobu sa Krivokapićem i vrhom SDP svakako su Miomir Mugoša i Filip Vujanović, koji slovi za Marovićevog saveznika.
Objavljivao je potom nemušte ispovijesti o tome zašto ćuti i svojim „neprijateljima” u državi i stranci ne uzvrati na sličan način, kao svjedok ključnih dešavanja u bliskoj istoriji Crne Gore. Kako političkih tako i onih koji se odnose na pljačkašku privatizaciju privrede i bogaćenje malog broja ljudi bliskih vrhu vladajuće partije.
U ljeto 2011. Marović ipak piše Milu Đukanoviću bez čijeg blagoslova hapšenje budvanskih partijskih prvaka ne bi bilo moguće i u pismu nagovještava da će se povući iz partije i ući u otvoreni konflikt sa njim ukoliko ne prestane da ga ugrožava. Bila je to prema pisanju medija, otvorena prijetnja na koju se odlučio nakon što je došao do saznanja da agenti ANB prate članove njegove porodice i da se pripremaju nova hapšenja njemu veoma bliskih osoba.
Bilo je i špekulacija da će Marović iskoristiti svoj uticaj i formirati novu političku stranku. Da li je pismo opomene o mogućem rascjepu DPS-a presudilo da slučaj marginalizacije Marovića doživi obrt nije razjašnjeno. Tek vjetrovi iz Podgorice počeli su da duvaju u drugačijem, povoljnijem smjeru za njega, pa i za budvanske funkcionere kojima su iznad glave „visile” brojne istrage tužilaštva za organizovani kriminal i korupciju.
Već narednu 2012. Novu godinu Marović dočekuje u slavljeničkoj atmosferi hotela Palas sa svojom i porodicama Mila Đukanovića, Filipa Vujanovića i drugih državnih i partijskih funkcionera.
Kako je Marović uspio da izađe iz Platonovih pećina kojima je u beznađu lutao i tražio odgovore zašto mu se sve to događa, nije objasnio.
Kao jedan od osnivača DPS-a koji je izgradio izvjesnu autonomnost u partiji, Marović očigledno nije dopustio da postane žrtveno jagnje mlađeg stranačkog lobija u navodnoj borbi protiv korupcije na visokom nivou.
On nije obavljao značajne funkcije u Crnoj Gori, koje bi mu obezbjeđivale realnu moć. Bio je predsjednik parlamenta u vrijeme trijumvirata – Bulatović, Đukanović, Marović. Možda je tada bio i najuticajniji u svojoj karijeri. U svakom sudbonosnom trenutku za opstanak Đukanovića na vlasti odigrao je važnu ulogu. U sukobu sa Momirom Bulatovićem 1997. godine, sa kojim je Marović bio inače veoma blizak, kao i u kasnijem otklonu od Slobodana Miloševića, Đukanović je imao njegovu punu potporu. Kasnije je otišao u Beograd na mjesto predsjednika SRJ u raspadanju, ali nikada mu nije ponuđeno da bude crnogorski predsjednički kandidat, ili neka uticajna funkcija u Vladi. Pominjani, kratkotrajni status potpredsjednika vlade, može se tretirati više kao izlet sa kojeg se brzo vratio u Budvu.
Marovićeve stare zasluge ne mogu objasniti zašto ga je Đukanović opet primio uza se. Vjerovatnije je da je do smanjenja tenzija među saborcima došlo zbog straha od otvaranja opasnijih tema o korupciji i kriminalu daleko višeg ranga od onog koji je stavljen na teret Marovićevim Budvanima. Jedni o drugima znaju mnogo toga i nikome nije odgovaralo otvaranje te Pandorine kutije. Sama po sebi afera Zavala gotovo je zanemarljiva pri ostalim korupcionaškim skandalima i pronevjerenim milionima u koje su involvirane daleko krupnije ajkule od onih budvanskih.
Položaj Marovića u stranci ojačan je uspjehom na izborima u Budvi na kojima je koalicija Za evropsku Budvu osvojila apsolutnu većinu. Iako tijesna, pobjeda je osvojena u sjenci tužilačkih istraga i sudskih presuda kojima je preko dvadeset istaknutih članova DPS-a , među kojima i rukovodstvo grada, osuđeno na kazne zatvora zbog korupcije i zloupotrebe službenog položaja.
Zadržavanjem vlasti DPS-a u Budvi sačuvani su interesi građevinske mafije i enormna ulaganja kapitala u izgradnju kula i solitera sa stanovima za tržište. Sa osvojenom Budvom Marović je imao sa čime pred gospodara koji je izbore izgubio.
Marović je iz sukoba izašao sa utješnom nagradom rukovođenja strankom bez formalizovanja takve pozicije. Postoji naravno i mogućnost da ovaj angažman bude priprema terena za njegovu kandidaturu na predsjedničkim izborima. Na pitanje Monitora da li će se kandidovati za mjesto predsjednika Crne Gore, Marović je kratko odgovorio da o tome uopšte ne razmišlja.
Đukanovića i Marovića pored partijskih povezuju i drugi interesi.
Obojica aktivno sudjeluju u nekontrolisanom građevinskom bumu na teritoriji Budve. Nisu odoljeli izazovu unosne gradnje stambenih i apartmanskih kompleksa po zelenim brdima i rtovima turističke prijestonice.
Dok se Marović neuspješno angažovao na izgradnji vila i stanova na opjevanoj Zavali, Đukanović planira gradnju stambeno-apartmanskog kompleksa u njegovom komšiluku, na strmini Košljun, brdu naspram Zavale.
Familija premijera Đukanovića vezuje se uz to i za privatizaciju hotela Avala čija je rekonstrukcija i izgradnja vršena nezakonito, bez građevinske dozvole. Đukanović je redovan gost tog budvanskog hotela. Dosije nelegalnih radnji na Avali, sa sve rušenjem državnog pečata o zabrani gradnje, sadržajniji je od onog na Zavali.
Razlika između ta dva projekta ogleda se u tome što je Avala „crna pa se ne vidi”, zbog čega je objektivna i savjesna VDT Ranka Čarapić, mogla procesuirati samo Zavalu.
Avala i Zavala koje okružuju budvanski zaliv postale su simboli bespravne gradnje, političkih igara i selektivnih istraga u takozvanoj borbi protiv korupcije. Zasad je u slučaju postavljenja Marovića za v.d. šefa DPS–a, možda najprikladnije reći: Avala je pomilovala Zavalu.
Šta će reći Svetlana Vujanović
Dragan Marović osuđen je nepravosnažno na četiri godine zatvora, Rajko Kuljača na pet, dok je bivšem poslaniku Đorđiju Pinjatiću izrečena kazna od tri godine. Bivši Marovićev partner na Zavali Dragan Sekulić, vlasnik firme Moninvest, osuđen je na tri i po godine zatvora.
Zavala čeka epilog kod Apelacionog suda kojim predsjedava Svetlana Vujanović, supruga predsjednika Filipa Vujanovića. Ona nije pokazala milost pri odlučivanju po žalbi osuđenih Budvana u aferi Auto-moto, funkcionera stranke i prijatelja Marovića, kojima je izrečene zatvorske kazne povećala.
Branka PLAMENAC
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice