Miroslav Mišković, jedan od najbogatijih Evropljana, ostaje u pritvoru Specijalnog suda u Beogradu gdje će – po svoj prilici – dočekati i Novu godinu. Vlasnik Delta holdinga, njegov sin Marko Mišković i Beranac Milo Đurašković, vlasnik Nibens grupe, pod istragom su zbog sumnji da su izvlačeći novac iz privatizovanih preduzeća sebi pribavili korist od 30 miliona eura.
,,Ovo je veliko ohrabrenje za građane Srbije, jer mogu da vide da država nije mrtva”, pohvalio se srpski ministar pravde Nikola Selaković, odgovarajući na komplimente koji su, nakon pritvaranja balkanskog alfa tajkuna, zvaničnom Beogradu stigli iz Brisela. Dok mediji u regionu prave paralelu između ovog i hrvatskog slučaja Sanader (i Mišković se početkom 90-ih oprobao u politici kao potpredsjednik srpske Vlade kojom je komandovao Slobodan Milošević).
Razloge za samohvalu pronašla je i Vrhovna državna tužiteljica Crne Gore Ranka Čarapić. Ona se podičila činjenicom da protiv Miroslava Miškovića ili neke od njegovih kompanija u Crnoj Gori nije pokrenut bilo kakav postupak. ,,U ovom trenutku nemamo podatke koji bi nam nametnuli potrebu da u tom smislu provjeravamo”, saopštila je Čarapić, ,,Ukoliko se takva potreba ukaže, naravno da će tužilaštvo reagovati – kao što to uvijek čini u sličnim situacijama”.
Slične sadržine bile su i informacije Uprave za sprječavanje pranja novca. Oni su, kako je rečeno Vijestima, 2009. godine ,,na zahtjev jednog državnog organa” provjeravali poslovanje šest povezanih firmi iz Miškovićeve imperije, ali prikupljeni podaci ,,nijesu ukazivali na potrebu procesuiranja pomenutog predmeta”.
Prisjetimo se – 2009. godina je bila vrijeme početka operacije Balkanski ratnik i raskrinkavanja djelova međunarodnog narko-klana Darka Šarića. Nedugo po izbijanju ove afere, pojavile su se informacije o zajedničkim poslovima Darka Šarića sa Miroslavom Miškovićem i njegovom porodicom.
Danas je i javnosti poznato da srpska policija istražuje makar dva zajednička posla pljevaljskog narko bosa i srpskog tajkuna. U prvom, manjem, Šarić je izgleda Miškoviću pozajmio pet miliona eura u kešu, dok mu se ovaj razdužio uplaćujući novac preko jedne banke u Beču, odakle je isti transferisan na Šarićeve račune u Metals banci. Miškovićeve uplate su fakturisane kao naknada za konsalting usluge ispitivanje tržišta u Crnoj Gori koje je radio Šarićev of-šor inspirativnog imena Finansijski anđeli. Beogradske Novosti pišu da se sumnja kako je Marko Mišković dobio deset odsto ovako opranog novca.
Navodna naknada za konsalting usluge neodoljivo podsjeća na aktuelnu aferu vezanu za privatizaciju Telekoma Crne Gore. Ali, to ne znači mnogo pošto – kao što čitamo i čujemo – crnogorski zvaničnici nijesu ni u jednim ni u drugim poslovima našli bilo šta sumnjivo. Da parafraziramo srpskog ministra pravde, zvanične informacije iz Podgorice predstavljaju veliko ohrabrenje za razbojnike i kriminalce sa svih meridijana, pošto pokazuju da Crna Gora – uz ovakvo pravosuđe i izvršnu vlast – ostaje njihova sigurna kuća.
Mnogo veći obrt novca između Šarića i Miškovića vezan je za njihovu navodnu saradnju u gradnju naselja Belvila. Zvanično, to su apartmansko naselje, građeno za potrebe Univerzijade u Beogradu, gradili Delta real estate i austrijska HAAB. Srpska policija i tužilaštvo pokušavaju da dokažu sumnje prema kojima je Šarić u gradnju ovog naselja od 2007. do 2009. godine plasirao oko 100 miliona eura zarađenih trgovinom narkotika. Za uzvrat, Šerić je u Belvilu dobio nekoliko stotina stanova. Beogradski mediji pišu, pozivajući se na policiju i tužilaštvo, da svi preostali stanovi u ovom naselju koji nakon Univerzijade nijesu uknjiženi na nove kupce pripadaju Šariću i njegovim saradnicima.
Dok je Srbija na dobrom putu da savlada možda i najteži zadatak svog briselskog domaćeg na temu suzbijanja korupcije, crnogorski zvaničnici nastavljaju ubjeđivati sebe i druge kako oni u svom radnom okruženju ne pronalaze korupciju i organizovani kriminal. I izgleda da još ima onih koji su u to spremni da vjeruju. Ili je stvar u nečem drugom. Na primjer u tome da se u centrima moći procjenjuje kako ne treba bilo čime rizikovati kooperativnost crnogorskih vlasti po pitanju žrtvovanja političkih i ekonomskih interesa vlastite države za rad tuđeg profita. Makar ne dok na crnogorskoj obali, šumama i kanjonima još ima šta da se kupi ili zakupi.
U vrijeme kada je, može biti, započeo tajne poslove sa Darkom Šarićem, Miroslav Mišković je – godinu nakon crnogorskog referenduma o nezavisnosti tokom koje je, navodno, višemilionskim iznosima finansirao zagovornike opstanka zajedničke države – krenuo i na širenje svojih legalnih poslova u Crnoj Gori.
Počelo je telekomunikacijama. Mišković je na velika vrata crnogorskog biznisa zakoračio kao suvlasnik M:tel-a, trećeg operatera mobilne telefonije. Zvanično, partner Miškovićevoj Ogalari (of šor kompanija iz sastava Delta grupe) bio je srpski Telekom, preduzeće u vlasništvu Republike Srbije. Nezvanično, kao tihi partneri u tom poslu pominjani su Aco Đukanović i Veselin Barović. U prilog toj tezi ide podatak da je prva filijala M:tel-a otvorena u zgradi čiju je gradnju finansirao Đukanović. A protiv, to što je Miškovićev Press baš tih dana objavio kako se u kući Veselina Barovića kriju dvojica odbjeglih pripadnika zemunskog klana. Onih koji su ubili srpskog premijera Zorana Đinđića 2003. godine, a dvije godine ranije u centru Beograda oteli Miroslava Miškovića, te za njegovo oslobađanje dobili višemilionski otkup. U medijima se pominjao iznos od sedam do 10 miliona maraka.
Uglavnom, crnogorska Uprava policije i Agencija za nacionalnu bezbjednost demantovali su informacije o Barovićevim gostima, dok je Mišković ubrzo po izbijanju ekonomske krize svoj udio u M:tel-u prodao Telekomu Srbije.
Crnogorskim vlastima nimalo nije zasmetala činjenica da za partnera u prestižnom (i bezbjednosno izuzetno interesantnom) sektoru telekomunikacije dobijaju čovjeka na koga su srpski madiji i strane ambasade u Beogradu (doduše nezvanično) upirali prstom kao glavnog čuvara novca koji je tokom svoje vladavine prigrabio Slobodan Milošević. To je, navodno, bio i glavni razlog što novac Familije nije pronađen ni nakon Miloševićevog pada sa vlasti 2000. godine. Istovremeno, srpski Savjet za borbu protiv korupcije javno je imenovao Miroslava Miškovića za ,,ikonu korupcije”.
Može li biti da Milo Đukanović i njegovi saradnici nijesu marili za ove primjedbe dijelom i zato što je Mišković u crnogorske poslove zaplovio uz preporuku Stanka Subotića Caneta?
Njih su se dvojica u to vrijeme nosili sa optužbama da su švercom cigareta oštetili budžet Srbije. Subotić je, nedavno, nepravosnažno osuđen zbog tadašnjih duvanskih poslova, dok je priča o Miškovićevom učešću u tom poslu zataškana. Tragovi su ostali: ,,U dijelu izvještaja u kom se opisuje kako je funkcionisala grupa na čijem je čelu bio Marko Milošević (sin Slobodana Miloševića, nakon porodičnog silaska sa trona skupa sa majkom Mirjanom Marković izbjegao u Rusiju) kao neposredni pomagači i organizatori krijumčarenja navedena su i odgovorna lica iz preduzeća DeltaM iz Beograda”, citirala je tada TVB92 zvanična dokumenta.
Danas znamo da su te 2007. i Mišković i Subotić poslovali sa Šarićem i njegovim saradnicima. Konačno, prema tvrdnjama Stanka Subotića, iz tog vremena datira i njihov pokušaj da, skupa sa Milanom Bekom, još jednim srpskim tajkunom izniklim pod okriljem SPS-a, preuzmu kompaniju Novosti. Zašto im onda ne bi bila zajednička i ideja da dio poslova presele na sigurnu teritoriju pod vlašću čovjeka koji nikada nije postavio pitanje porijekla novca? Makar dok se nijesu sukobili – upravo oko posla sa Novostima gdje je Subotić, po vlastitom priznanju, ostao kratak grdne milione.
Miroslav Mišković je u jednom od rijetkih intervjua na pitanje o načinu na koji je zaradio prvi milion odgovorio: „Više na tuđu glupost, nego na sopstvenu pamet”. Ćutanje u javnosti je Miškovićev manir, konstatovao je novinar Vremena Dimitrije Boarov, navodeći kako se vlasnik Delte nije oglašavao: ,,kada je napuštao Miloševićevu srpsku vladu 1991. godine, kao i kada je finansirao julovce Mirjane Marković polovinom devedesetih godina, kao i kada je pružio finansijsku podršku Đinđićevom DOS-u 2000. godine, kao i kada ga je kidnapovao zemunski klan 2001…” . Svjedoci smo da je čovjek čije se bogatstvo danas procjenjuje na dvije do tri milijarde eura, ćuteći dočekao i prošlonedjeljnu odluku o 30-dnevnom pritvoru. To ne znači da se sa njom pomirio.
Uglavnom, nakon telekomunikacija, Mišković u Crnoj Gori širi poslova svog malotrgovačkog brenda Maxi (kompletan lanac prodat prošle godine belgijskoj Delhaize grupi za 932,5 miliona eura). U isto vrijeme su u Beogradu vođene polemike o monopolu koji je ova kompanija ostvarila u sektoru maloprodaje: kupci trpe visoke cijene a proizvođači plaćaju da bi zauzeli mjesto na rafovima, nakon čega novac za isporučenu robu čekaju i do godinu dana.
Konačno, 2008. godine u Podgorici je otvoren trgovinski centar Delta City. Otvaranju Delte su, osim Mila Đukanovića, gradonačelnika Podgorice Miomira Mugoše i drugih crnogorskih državnih i partijskih zvaničnika, prisustvovali premijeri Srbije i RS Mirko Cvetković i Milorad Dodik.
Mišković je tada zahvalio na kooperativnosti crnogorskih vlasti: „Imamo države u regionu koje su pozitivne za investitore, a imamo i države koje nešto koče – ne znam zašto”. Za to vrijeme je pred Delta Cityem protestovalo oko 500 radnika nekadašnje Fabrike namještaja Marko Radović, na čijim je srušenim temeljima izgrađen Delta city, tražeći otpremnine i povezivanje radnog staža.
Potom je vlasnik Delte u Podgorici proširio svoje partnerstvo sa Miomirom Mugošom – od pogona za preradu i skladištenje poljoprivrednih proizvoda, do kontroverzne (zainteresovani kažu i tajne) prodaje dijela nepokretne imovine Radoja Dakića.
Prema dostupnim podacima Delta holding danas u Crnoj Gori ima sljedeća preduzeća: Almeco, Yuhor Company, Delta sport, DMD, Delta auto, Delta M CG, Delta motors CG. Ne treba, međutim, isključiti mogućnost da se među mnogobrojnim of šor kompanijama koje gazduju manje ili više vrijednom imovinom na teritoriji Crne Gore nalaze i neke u stvarnom vlasništvu Miroslava Miškovića. I njegovih prijatelje sa obje strane granice. I zakona.
Zoran RADULOVIĆ
MIŠKOVIĆ U BIH
Bosna o Mišku i Vučiću
Hapšenje Miroslava Miškovića dobilo je veliku pažnju u bh. javnosti. S jedne strane, takozvani obični građani izgleda posebno uživaju u informaciji da će ,,najbogatiji Srbin ribati WC” i maštaju o hapšenju različitih ,,domaćih miškovića”. S druge strane, zanimljivo je analizirati načine na koji su na ovu vijest reagovali domaći političari, naročito oni čije su poslovne veze s Miškovićem poznate.
Iz sarajevske perspektive, najindikativnije je ponašanje Fahrudina Radončića i njegovog Dnevnog avaza. Poznato je, a i Monitor je već pisao o tome, da su Mišković, Radončić i Vanity International Corporation iz Belizea u Sarajevu 2007. godine osnovali zajedničku kompaniju Prezident Nekretnine. Sarajevska javnost je na tu informaciju onomad reagovala sa odijumom, prvenstveno zbog Miškovićevih onodobnih veza sa režimom Slobodana Miloševića. Pripremajući svoj ulazak u visoku politiku, Radončić se počeo energično ograđivati od Miškovića i počeo je svoje poslovne protivnike krstiti ,,bh. miškovićima” i pripisivati im upravo ono što je sam radio tj. biznis saradnju sa Miroslavom Miškovićem. Pošto se u posljednjih mjesec dana, a zahvaljujući političkom paktu sa Zlatkom Lagumdžijom, Radončić nalazi na funkciji ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine, na mjestu, dakle, formacijski analognom onom koje u Vladi Srbije ima Aleksandar Vučić, on se trenutno svim silama trudi da bude prepoznat kao ,,bh. vučić”, a ne kao ,,bh. miško(vić)”. Njegov Dnevni avaz je, recimo, u subotu 15. decembra, pod markicom ,,ekskluzivno”, objavio intervju sa Aleksandrom Vučićem. Udarno pitanje Avazovog novinara bilo je treba li ,,BiH dobiti listu spornih privatizacija”. Vučić se od toga čak morao ,,braniti” i reći da ne želi da se miješa u unutrašnje stvari drugih zemalja. S pozicije koju mu je Lagumdžija podario, a uz medijsku podršku vlastitih novina, Radončić može žestoko ,,spinovati” i pokušati hapšenje vlastitog poslovnog partnera iskoristiti za svoje interese. Drugo je, međutim, pitanje koliko će i javnost i pravosuđe biti prijemčivi za takve manipulacije.
U Republici Srpskoj, ovo hapšenje je također izazvalo potrese na političkoj sceni. Još otkad je Tomislav Nikolić trijumfovao na predsjedničkim izborima, a naročito otkad se vlada Srbije formirala oko SNS, opozicija pokušava da iskoristi činjenicu da Dodikove personalne veze sa Borisom Tadićem i DS više nemaju tu vrstu dnevnopolitičke težine. Pošto je upravo Dodikova vlada poslovala sa Miškovićem, sada se i Miškovićevo hapšenje sve više potencira u saopštenjima opozicionih stranaka i izjavama njenih čelnika. Primjerice, Mladen Bosić, lider SDS-a, izričito tvrdi da će krakovi istrage protiv Miškovića doći i do Republike Srpske te potencira da i u ovom bh. entitetu postoje ljudi ,,koji su umiješani u teške afere i pronevjere”.
Pokazalo se i ovaj put, u svakom slučaju, da takozvana regija još uvijek funkcioniše po principu spojenih posuda. Priča o Miškoviću već se poredi s pričom o Sanaderu. Tek treba vidjeti kako će se zvati bh. verzija te priče.
Muharem BAZDULJ
ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor
INTERVJU2 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice