Povežite se sa nama

FOKUS

Mi smo mali, nijesmo znali

Objavljeno prije

na

Miroslav Mišković, jedan od najbogatijih Evropljana, ostaje u pritvoru Specijalnog suda u Beogradu gdje će – po svoj prilici – dočekati i Novu godinu. Vlasnik Delta holdinga, njegov sin Marko Mišković i Beranac Milo Đurašković, vlasnik Nibens grupe, pod istragom su zbog sumnji da su izvlačeći novac iz privatizovanih preduzeća sebi pribavili korist od 30 miliona eura.

,,Ovo je veliko ohrabrenje za građane Srbije, jer mogu da vide da država nije mrtva”, pohvalio se srpski ministar pravde Nikola Selaković, odgovarajući na komplimente koji su, nakon pritvaranja balkanskog alfa tajkuna, zvaničnom Beogradu stigli iz Brisela. Dok mediji u regionu prave paralelu između ovog i hrvatskog slučaja Sanader (i Mišković se početkom 90-ih oprobao u politici kao potpredsjednik srpske Vlade kojom je komandovao Slobodan Milošević).

Razloge za samohvalu pronašla je i Vrhovna državna tužiteljica Crne Gore Ranka Čarapić. Ona se podičila činjenicom da protiv Miroslava Miškovića ili neke od njegovih kompanija u Crnoj Gori nije pokrenut bilo kakav postupak. ,,U ovom trenutku nemamo podatke koji bi nam nametnuli potrebu da u tom smislu provjeravamo”, saopštila je Čarapić, ,,Ukoliko se takva potreba ukaže, naravno da će tužilaštvo reagovati – kao što to uvijek čini u sličnim situacijama”.

Slične sadržine bile su i informacije Uprave za sprječavanje pranja novca. Oni su, kako je rečeno Vijestima, 2009. godine ,,na zahtjev jednog državnog organa” provjeravali poslovanje šest povezanih firmi iz Miškovićeve imperije, ali prikupljeni podaci ,,nijesu ukazivali na potrebu procesuiranja pomenutog predmeta”.

Prisjetimo se – 2009. godina je bila vrijeme početka operacije Balkanski ratnik i raskrinkavanja djelova međunarodnog narko-klana Darka Šarića. Nedugo po izbijanju ove afere, pojavile su se informacije o zajedničkim poslovima Darka Šarića sa Miroslavom Miškovićem i njegovom porodicom.

Danas je i javnosti poznato da srpska policija istražuje makar dva zajednička posla pljevaljskog narko bosa i srpskog tajkuna. U prvom, manjem, Šarić je izgleda Miškoviću pozajmio pet miliona eura u kešu, dok mu se ovaj razdužio uplaćujući novac preko jedne banke u Beču, odakle je isti transferisan na Šarićeve račune u Metals banci. Miškovićeve uplate su fakturisane kao naknada za konsalting usluge ispitivanje tržišta u Crnoj Gori koje je radio Šarićev of-šor inspirativnog imena Finansijski anđeli. Beogradske Novosti pišu da se sumnja kako je Marko Mišković dobio deset odsto ovako opranog novca.

Navodna naknada za konsalting usluge neodoljivo podsjeća na aktuelnu aferu vezanu za privatizaciju Telekoma Crne Gore. Ali, to ne znači mnogo pošto – kao što čitamo i čujemo – crnogorski zvaničnici nijesu ni u jednim ni u drugim poslovima našli bilo šta sumnjivo. Da parafraziramo srpskog ministra pravde, zvanične informacije iz Podgorice predstavljaju veliko ohrabrenje za razbojnike i kriminalce sa svih meridijana, pošto pokazuju da Crna Gora – uz ovakvo pravosuđe i izvršnu vlast – ostaje njihova sigurna kuća.

Mnogo veći obrt novca između Šarića i Miškovića vezan je za njihovu navodnu saradnju u gradnju naselja Belvila. Zvanično, to su apartmansko naselje, građeno za potrebe Univerzijade u Beogradu, gradili Delta real estate i austrijska HAAB. Srpska policija i tužilaštvo pokušavaju da dokažu sumnje prema kojima je Šarić u gradnju ovog naselja od 2007. do 2009. godine plasirao oko 100 miliona eura zarađenih trgovinom narkotika. Za uzvrat, Šerić je u Belvilu dobio nekoliko stotina stanova. Beogradski mediji pišu, pozivajući se na policiju i tužilaštvo, da svi preostali stanovi u ovom naselju koji nakon Univerzijade nijesu uknjiženi na nove kupce pripadaju Šariću i njegovim saradnicima.

Dok je Srbija na dobrom putu da savlada možda i najteži zadatak svog briselskog domaćeg na temu suzbijanja korupcije, crnogorski zvaničnici nastavljaju ubjeđivati sebe i druge kako oni u svom radnom okruženju ne pronalaze korupciju i organizovani kriminal. I izgleda da još ima onih koji su u to spremni da vjeruju. Ili je stvar u nečem drugom. Na primjer u tome da se u centrima moći procjenjuje kako ne treba bilo čime rizikovati kooperativnost crnogorskih vlasti po pitanju žrtvovanja političkih i ekonomskih interesa vlastite države za rad tuđeg profita. Makar ne dok na crnogorskoj obali, šumama i kanjonima još ima šta da se kupi ili zakupi.

U vrijeme kada je, može biti, započeo tajne poslove sa Darkom Šarićem, Miroslav Mišković je – godinu nakon crnogorskog referenduma o nezavisnosti tokom koje je, navodno, višemilionskim iznosima finansirao zagovornike opstanka zajedničke države – krenuo i na širenje svojih legalnih poslova u Crnoj Gori.

Počelo je telekomunikacijama. Mišković je na velika vrata crnogorskog biznisa zakoračio kao suvlasnik M:tel-a, trećeg operatera mobilne telefonije. Zvanično, partner Miškovićevoj Ogalari (of šor kompanija iz sastava Delta grupe) bio je srpski Telekom, preduzeće u vlasništvu Republike Srbije. Nezvanično, kao tihi partneri u tom poslu pominjani su Aco Đukanović i Veselin Barović. U prilog toj tezi ide podatak da je prva filijala M:tel-a otvorena u zgradi čiju je gradnju finansirao Đukanović. A protiv, to što je Miškovićev Press baš tih dana objavio kako se u kući Veselina Barovića kriju dvojica odbjeglih pripadnika zemunskog klana. Onih koji su ubili srpskog premijera Zorana Đinđića 2003. godine, a dvije godine ranije u centru Beograda oteli Miroslava Miškovića, te za njegovo oslobađanje dobili višemilionski otkup. U medijima se pominjao iznos od sedam do 10 miliona maraka.

Uglavnom, crnogorska Uprava policije i Agencija za nacionalnu bezbjednost demantovali su informacije o Barovićevim gostima, dok je Mišković ubrzo po izbijanju ekonomske krize svoj udio u M:tel-u prodao Telekomu Srbije.

Crnogorskim vlastima nimalo nije zasmetala činjenica da za partnera u prestižnom (i bezbjednosno izuzetno interesantnom) sektoru telekomunikacije dobijaju čovjeka na koga su srpski madiji i strane ambasade u Beogradu (doduše nezvanično) upirali prstom kao glavnog čuvara novca koji je tokom svoje vladavine prigrabio Slobodan Milošević. To je, navodno, bio i glavni razlog što novac Familije nije pronađen ni nakon Miloševićevog pada sa vlasti 2000. godine. Istovremeno, srpski Savjet za borbu protiv korupcije javno je imenovao Miroslava Miškovića za ,,ikonu korupcije”.

Može li biti da Milo Đukanović i njegovi saradnici nijesu marili za ove primjedbe dijelom i zato što je Mišković u crnogorske poslove zaplovio uz preporuku Stanka Subotića Caneta?

Njih su se dvojica u to vrijeme nosili sa optužbama da su švercom cigareta oštetili budžet Srbije. Subotić je, nedavno, nepravosnažno osuđen zbog tadašnjih duvanskih poslova, dok je priča o Miškovićevom učešću u tom poslu zataškana. Tragovi su ostali: ,,U dijelu izvještaja u kom se opisuje kako je funkcionisala grupa na čijem je čelu bio Marko Milošević (sin Slobodana Miloševića, nakon porodičnog silaska sa trona skupa sa majkom Mirjanom Marković izbjegao u Rusiju) kao neposredni pomagači i organizatori krijumčarenja navedena su i odgovorna lica iz preduzeća DeltaM iz Beograda”, citirala je tada TVB92 zvanična dokumenta.

Danas znamo da su te 2007. i Mišković i Subotić poslovali sa Šarićem i njegovim saradnicima. Konačno, prema tvrdnjama Stanka Subotića, iz tog vremena datira i njihov pokušaj da, skupa sa Milanom Bekom, još jednim srpskim tajkunom izniklim pod okriljem SPS-a, preuzmu kompaniju Novosti. Zašto im onda ne bi bila zajednička i ideja da dio poslova presele na sigurnu teritoriju pod vlašću čovjeka koji nikada nije postavio pitanje porijekla novca? Makar dok se nijesu sukobili – upravo oko posla sa Novostima gdje je Subotić, po vlastitom priznanju, ostao kratak grdne milione.

Miroslav Mišković je u jednom od rijetkih intervjua na pitanje o načinu na koji je zaradio prvi milion odgovorio: „Više na tuđu glupost, nego na sopstvenu pamet”. Ćutanje u javnosti je Miškovićev manir, konstatovao je novinar Vremena Dimitrije Boarov, navodeći kako se vlasnik Delte nije oglašavao: ,,kada je napuštao Miloševićevu srpsku vladu 1991. godine, kao i kada je finansirao julovce Mirjane Marković polovinom devedesetih godina, kao i kada je pružio finansijsku podršku Đinđićevom DOS-u 2000. godine, kao i kada ga je kidnapovao zemunski klan 2001…” . Svjedoci smo da je čovjek čije se bogatstvo danas procjenjuje na dvije do tri milijarde eura, ćuteći dočekao i prošlonedjeljnu odluku o 30-dnevnom pritvoru. To ne znači da se sa njom pomirio.

Uglavnom, nakon telekomunikacija, Mišković u Crnoj Gori širi poslova svog malotrgovačkog brenda Maxi (kompletan lanac prodat prošle godine belgijskoj Delhaize grupi za 932,5 miliona eura). U isto vrijeme su u Beogradu vođene polemike o monopolu koji je ova kompanija ostvarila u sektoru maloprodaje: kupci trpe visoke cijene a proizvođači plaćaju da bi zauzeli mjesto na rafovima, nakon čega novac za isporučenu robu čekaju i do godinu dana.

Konačno, 2008. godine u Podgorici je otvoren trgovinski centar Delta City. Otvaranju Delte su, osim Mila Đukanovića, gradonačelnika Podgorice Miomira Mugoše i drugih crnogorskih državnih i partijskih zvaničnika, prisustvovali premijeri Srbije i RS Mirko Cvetković i Milorad Dodik.

Mišković je tada zahvalio na kooperativnosti crnogorskih vlasti: „Imamo države u regionu koje su pozitivne za investitore, a imamo i države koje nešto koče – ne znam zašto”. Za to vrijeme je pred Delta Cityem protestovalo oko 500 radnika nekadašnje Fabrike namještaja Marko Radović, na čijim je srušenim temeljima izgrađen Delta city, tražeći otpremnine i povezivanje radnog staža.

Potom je vlasnik Delte u Podgorici proširio svoje partnerstvo sa Miomirom Mugošom – od pogona za preradu i skladištenje poljoprivrednih proizvoda, do kontroverzne (zainteresovani kažu i tajne) prodaje dijela nepokretne imovine Radoja Dakića.

Prema dostupnim podacima Delta holding danas u Crnoj Gori ima sljedeća preduzeća: Almeco, Yuhor Company, Delta sport, DMD, Delta auto, Delta M CG, Delta motors CG. Ne treba, međutim, isključiti mogućnost da se među mnogobrojnim of šor kompanijama koje gazduju manje ili više vrijednom imovinom na teritoriji Crne Gore nalaze i neke u stvarnom vlasništvu Miroslava Miškovića. I njegovih prijatelje sa obje strane granice. I zakona.

Zoran RADULOVIĆ

MIŠKOVIĆ U BIH
Bosna o Mišku i Vučiću

Hapšenje Miroslava Miškovića dobilo je veliku pažnju u bh. javnosti. S jedne strane, takozvani obični građani izgleda posebno uživaju u informaciji da će ,,najbogatiji Srbin ribati WC” i maštaju o hapšenju različitih ,,domaćih miškovića”. S druge strane, zanimljivo je analizirati načine na koji su na ovu vijest reagovali domaći političari, naročito oni čije su poslovne veze s Miškovićem poznate.

Iz sarajevske perspektive, najindikativnije je ponašanje Fahrudina Radončića i njegovog Dnevnog avaza. Poznato je, a i Monitor je već pisao o tome, da su Mišković, Radončić i Vanity International Corporation iz Belizea u Sarajevu 2007. godine osnovali zajedničku kompaniju Prezident Nekretnine. Sarajevska javnost je na tu informaciju onomad reagovala sa odijumom, prvenstveno zbog Miškovićevih onodobnih veza sa režimom Slobodana Miloševića. Pripremajući svoj ulazak u visoku politiku, Radončić se počeo energično ograđivati od Miškovića i počeo je svoje poslovne protivnike krstiti ,,bh. miškovićima” i pripisivati im upravo ono što je sam radio tj. biznis saradnju sa Miroslavom Miškovićem. Pošto se u posljednjih mjesec dana, a zahvaljujući političkom paktu sa Zlatkom Lagumdžijom, Radončić nalazi na funkciji ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine, na mjestu, dakle, formacijski analognom onom koje u Vladi Srbije ima Aleksandar Vučić, on se trenutno svim silama trudi da bude prepoznat kao ,,bh. vučić”, a ne kao ,,bh. miško(vić)”. Njegov Dnevni avaz je, recimo, u subotu 15. decembra, pod markicom ,,ekskluzivno”, objavio intervju sa Aleksandrom Vučićem. Udarno pitanje Avazovog novinara bilo je treba li ,,BiH dobiti listu spornih privatizacija”. Vučić se od toga čak morao ,,braniti” i reći da ne želi da se miješa u unutrašnje stvari drugih zemalja. S pozicije koju mu je Lagumdžija podario, a uz medijsku podršku vlastitih novina, Radončić može žestoko ,,spinovati” i pokušati hapšenje vlastitog poslovnog partnera iskoristiti za svoje interese. Drugo je, međutim, pitanje koliko će i javnost i pravosuđe biti prijemčivi za takve manipulacije.

U Republici Srpskoj, ovo hapšenje je također izazvalo potrese na političkoj sceni. Još otkad je Tomislav Nikolić trijumfovao na predsjedničkim izborima, a naročito otkad se vlada Srbije formirala oko SNS, opozicija pokušava da iskoristi činjenicu da Dodikove personalne veze sa Borisom Tadićem i DS više nemaju tu vrstu dnevnopolitičke težine. Pošto je upravo Dodikova vlada poslovala sa Miškovićem, sada se i Miškovićevo hapšenje sve više potencira u saopštenjima opozicionih stranaka i izjavama njenih čelnika. Primjerice, Mladen Bosić, lider SDS-a, izričito tvrdi da će krakovi istrage protiv Miškovića doći i do Republike Srpske te potencira da i u ovom bh. entitetu postoje ljudi ,,koji su umiješani u teške afere i pronevjere”.

Pokazalo se i ovaj put, u svakom slučaju, da takozvana regija još uvijek funkcioniše po principu spojenih posuda. Priča o Miškoviću već se poredi s pričom o Sanaderu. Tek treba vidjeti kako će se zvati bh. verzija te priče.

Muharem BAZDULJ

ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠA TOTALNA DEMOKRATIJA: Svi sa svima, svi protiv svih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teško je predvidjeti ishod kombinatorike ko bi mogao činiti novu vladu, nakon masovne političke neprincipijelnosti, i domaćih igrača i stranih faktora. Sigurno je tek da je šansa iz avgusta 2020. godine, nakon pada DPS-a, da se ovo društvo istinski reformiše, izgubljena. Treba stvoriti novu

 

Nakon 100 dana manjinske Vlade, raspravlja se o njenom – kraju. Sljedeće sedmice, u petak,19. avgusta, održaće se sjednica parlamenta na kojoj će se glasati o Inicijativi za izglasavanje nepovjerenja vladi, koju su, nakon što je premijer Abazović potpisao Temeljni ugovor sa SPC, podnijeli – Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska partija, Liberalna partija i Socijademokrate. Da bi inicijativa bila prihvaćena, potpisnicima nedostaje još pet glasova u parlamentu. Oči su trenutno uprte u Demokratsku Crnu Goru. Ta partija je prošle sedmice, iako je donedavno tvrdo zastupala stav da sa DPS-om neće donositi krupne odluke, saopštila da će se o tom pitanju izjasniti za „deset dana“, uz komentare koji bi se mogli tumačiti i kao mogućnost da sljedećeg petka podignu ruke za izglasavanje nepovjerenja Abazovićevoj vladi.

Šta će se dogoditi 19. avgusta, nije izvjesno. Posebno što se trenutno, za razliku od atmosfere u vrijeme izglasavanja nepovjerenja vladi Zdravka Krivokapića u februaru ove godine, gotovo i ne razgovara o rješenjima izlaska iz ko zna koje po redu ovdašnje političke krize. Pitanja se nižu: šta će se dogoditi ako se izglasa nepovjerenje Abazovićevoj vladi? Čekaju li nas izbori ili nova vlada? Ukoliko je rješenje nova vlada, ko će je voditi, a ko činiti? Ko će joj dati podršku? Umjesto dijaloga i razgovora o tim pitanjima, politika se svela na bezbroj političkih izjava i saopštenja koja govore – svi protiv svih. Ali, za razliku od prethodnog perioda, i  – svi bi mogli sa svima zarad  vlasti. Principijelnost je, sve u svemu, postala odloženi teret u borbi za moć.

Jedini koji je za sada predložio model u slučaju pada vlade je Demokratski front. Oni se zalažu za tehničku vladu koju bi činili pobjednici avgustovskih izbora.

„Prvenstveno smo se obratili Abazoviću i potpredsjedniku Vlade Vladimiru Jokoviću da bi dobro bilo resetovati prethodnu većinu, vratiti stvari na narodnu volju naroda od 30. avgusta 2020. godine – saopštio je nedavno lider DF Andrija Mandić. Kazao je da smatra da je dao „poštenu ponudu”.

Ponuda nije naišla na reakciju. „Ako se ne izjasne, prepustićemo ih njihovoj sudbini“, saopštili su iz DF-a. Potom je Joković kazao da će o ponudi DF odlučivti partijski organi Socijalističke narodne partije (SNP), dodajući da su u oni načelno otvoreni za saradnju sa svima koji će raditi na ispunjenju njihovih prioriteta. SNP odluku još nije donio, a Abazović se tim povodom nije oglašavao.

Problem DF-a je to što ih Zapad ne vidi kao partnere. Svojevremeno je visoki američki zvaničnik Gabrijel Eskobar saopštio da „DF nije partner i blokira put u EU”. Slično je ponovio i sada tvrdnjom da će SAD podržati svaku vladu koja podržava EU i NATO. Zbog toga očito opcija koju ovaj politički savez predlaže nije scenario koji će se ozbiljnije razmatrati. Uz to,  u okviru DF postoje krupne programske razlike a koliko se zna i ozbiljne razlike i unutar Pokreta za promjene.

Upravo zbog podrške Zapada, pažnju javnosti skrenuo je sastanak lidera Demokrata Alekse Bečića i specijalnog izaslanika EU Miroslava Lajčaka u Bratislavi.

„Naš spoljnopolitički kurs je kurs naših evropskih susjeda i evropskih prijatelja“ – kazao je Bečić u razgovoru sa Lajčakom. Lider Demokrata tako je poslao poruku da Zapad treba, za razliku od DF-a, da ih vidi kao „partnere”. Demokrate i DF približili su u oktobru prošle godine interesi SPC, kada je ustoličenje mitropolita Joanikija postalo pitanje važnije od svih drugih. Pošto je Abazovićeva Vlada potpisala Temeljni ugovor sa SPC, Demokrate sada imaju ležerniju poziciju u komplikovanoj političkoj domaćoj kalkulaciji pod nadzorom Zapada.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Kao pastir crkve, suprotno praksi u drugim zemljama, Amfilohije skoro nikada nije dizao glas protiv socijalne nepravde i pljačkaških privatizacija.  Đukanović je obilato finansijski darivao crkvu i pustio je da sa njenim finansijama radi šta hoće. Država je žmurila na urbanistički haos koji je zahvatio i kulturno-istorijska dobra u posjedu crkve. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, donešen krajem decembra 2019. godine, kojim je pokušana nacionalizacija crkvene imovine je stavio tačku na brak DPS – SPC i pokrenuo do tada najveće proteste u Crnoj Gori. Kulminacija se desila na izborima 30. avgusta 2020. godine  koje je DPS izgubio uprkos svim krađama i manipulacijama. Osim crkvenog faktora, porazu Đukanovića je doprinio i Zapad koji je, kao i u slučaju rušenja Slobodana Miloševića, objedinio i izkoordinirao opoziciju.

Nije sporno da odnosi sa SPC-om treba da se urede, ali  upitno je koliko je Abazovićev pragmatizam dobar na duge staze. Po posljednjem popisu stanovništva, pravoslavni čine 72,07 odsto stanovništva i za svaku državu je važno kvalitetno uređenje odnosa sa većinskom vjerskom zajednicom. Veliki broj onih koji se smatraju pravoslavnima su u suštini pravoslavci u kulturološkom i identitetskom smislu koji ne prakticiraju vjeru. Međutim, vjera i identitet na Balkanu su često jedno te isto i zbog istorijskih iskustava religioznost ostaje veoma osjetljivo pitanje.  Potpisivanje Temeljnog ugovora je bio glavni razlog, po riječima lidera Socijalističke narodne partije (SNP) da uđu u Vladu. Odnosi između URA-e i Demokratskog fronta (DF) su veoma kompleksni i zbog odnosa prema crkvi. DF je naglasio nekoliko puta da će njihov stav prema Vladi uveliko zavisiti od Vladinog stava prema SPC-u.

Treba istaći i da je američka administracija, kao glavna podrška premijeru, veoma zainteresirana da se to pitanje skine sa dnevnog reda i krene na druge agende i tu mnogi vide jedan od glavnih razloga zašto je Abazović požurio sa potpisom.

Da se požurilo vidjelo se iz sadržaja dokumenta koji je predstavljen članovima Vlade prije usvajanja   8. jula. Ministar odbrane i koordinator službi bezbjednosti Raško Konjević je objavio kopiju radne verzije ugovora koja je bila puna gramatičkih, pravopisnih i drugih grešaka. Tako se u ugovoru sa Srpskom crkvom u preambuli navodi da je „HRVATSKA crkva na prоstоru Crne Gоre prisutna оd apоstоlskih vremena i njenоg kоntinuiteta-misije krоz istоrijskо pravоslavnо i crkvenо ustrоjstvо…“ čime je ispadalo da je Hrvatima priznato čak 2000 godina postojanja u Crnoj Gori dok je Srpskoj crkvi dato „samo“ 800 godina (iako je osnovana tek 1920. godine a tomos priznanja dobila 1922. godine). Takođe se u dokumentu uvažava „istоrijska ulоga Mitrоpоlije crnоgоrskо-primоrske za vrijeme crnоgоrskih mitrоpоlita/gоspоdara“ gdje je Mitropolija crnogorsko-primorska napisana sve velikim slovima kao i Srpska pravoslavna crkva što je suprotno pravopisnim pravilima službenog jezika.

Mitropolija crnogorsko-primorska je prvi put osnovana kao takva tek 16. novembra 1931. godine kao integralni dio SPC-a i kada je vrijeme crnogorskih mitropolita i gospodara već bilo prošlo. Iako preambula nema pravno obavezujuće dejstvo i nije dio ugovora, ona daje istorijski uvod kao opravdanje za potpisivanje ugovora i djeluje kao politički tekst koji može dodatno dati za pravo Beogradu da svojata Crnu Goru, makar kao dio svoje kulturne i nacionalne baštine.

Centralna stvar, po izvoru iz Patrijaršije koji je želio ostati anoniman, je „dopuštenje Patrijaršiji i Saboru da, shodno članu 6 TU, bira vladike bez prethodne saglasnosti države i dopuštenje da ukida i stvara eparhije u Crnoj Gori kako joj se svidi“ – bez prethodne sagasnosti države. Time SPC može koliko sutra da ukine Mitropliju na Cetinju i pripoji je drugoj teritoriji.

Praksa pune klerikalne autonomije inače ne postoji u pravoslavlju. U skoro svim zemljama sa pravoslavnom većinom država se i te kako pita ko će biti episkop i patrijarh slijedeći princip cezaropapizma naslijeđen od Vizantije. Sekularni vladari su se skoro uvijek pitali i odobravali izbor crkvenih poglavara, uključujući i komunističko doba kada je svaki kandidat morao proći provjeru i dobiti odobrenje službe državne bezbijednosti. Izbor Danila Dajkovića i ranijih mitropolita je bio moguć tek nakon dobijanja saglasnosti tadašnjih socijalističkih vlasti. U doba knjaževine svaki izbor mitropolita crnogorskog je morao lično odobriti knjaz. Situacija se nije promijenila ni sa odlaskom komunizma. Srbija, Rusija, i ostale zemlje imaju prefinjene mehanizme izbora vodećih ljudi crkve preko svojih tajnih službi. U situaciji kada je više nego očigledno da je sadašnji Sabor i Sinod u Beogradu pod kontrolom matične države i njenih službi, kritički analitičari,  smatraju da je crnogorska vlast morala pronaći mehanizme da sačuva svoj uticaj na izbor čelnih ljudi crkve radi stabilnosti države. Episkopski savjet i naziv Pravoslavna crkva u Crnoj Gori  više ne postoje odlukama Svetog arhijerejskog sabora u Beogradu.

Pitanje granica crkvenih oblasti je jednako važno kao i izbor čelnih ljudi. Mitropoliji je po osnivanju 1931., za razliku od ranije Autokefalne crnogorske pravoslavne mitropolije, otkinuta teritorija Metohije (srezovi Peć i Đakovica) i Pljevlja. Kasnije je maja 2001. godine odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC-a Mitropolija crnogorsko – primorska ostala bez više od polovine svoje teritorije kada je osnovana Eparhija budimljansko – nikšićka na čije čelo je postavljen sadašnji cetinjski mitropolit Joanikije. DPS vlasti predvođene Đukanovićem su otćutale ovakvo čerečenje Mitropolije bez riječi. Kasnije je, slijedeći staru granicu Turske sa Dubrovačkom republikom, od Mitropolije otkinuta i Sutorina sa Igalom i predata Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj – vjerovatno da bi nazivu mogla biti dodata riječ „primorska“. Tokom litija je tadašnji rektor bogoslovije na Cetinju otac Gojko Perović nebulozno „pojasnio“ da se otkidanjem teritorije Mitropolije i davanjem iste Hercegovcima „čuva uspomena na Svetog Vasilija Ostroškog“ koji je iz Hercegovine. Kao da bi Manastir Ostrog pao u zaborav da nisu Igalo i Sutorina dati Hercegovačkoj eparhiji.

U formalno-pravnom dijelu ugovora, mnogi su izrazili rezerve na dijelove TU nakon što je Vlada zakašnjelo pokušala organizovati javnu raspravu po usvajanju TU 8. jula. Akcija za ljudska prava  je iznijela niz primjedbi na Vladin tekst, od pozivanja na kanonsko pravo koje je crkveno i koje Crnu Goru ne treba obavezati, terminologije koje je više eklesijalna nego prilagođena karakteru sekularne države, pa do dopuštenja SPC-u da vrši „javnopravna ovlašćenja“ jer „zakon ne daje vjerskim zajednicama pravo na vršenje javnih ovlašćenja“. Takođe Akcija za ljudska prava je prigovorila na davanje „eksteritorijalnosti objektima u vlasništvu SPC-a“ i da ovakav TU može biti sporan sa ustavne tačke gledišta i završiti na Ustavnom sudu što djeluje vrlo izgledno. Sve primjedbe je Vlada odbacila, kao i primjedbe drugih organizacija i institucija.

Ostaje da vrijeme pokaže da li će Vladin pragmatizam nadvladati i/ili marginalizovati ono što je potpisano u Vili Gorica, pod uslovom da Vlada preživi. Ili će se vremenom klerikalni pipci i apetiti prema Crnoj Gori rasti usred komplikovanja  ekonomske i bezbjedonosne situacije u Evropi. Ovakvim načinom potpisivanja TU,  Đukanović je opet, po ko zna koji put, dobio ulogu „zaštitnika nacije i države“ koja će mu dobro doći u momentu kada je sve više njegovih „prijatelja“ u zatvoru zbog korupcije i najtežih oblika kriminala. A i njemu se  možda približavaju inostrane i domaće krivične istrage.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Nastavilo, promocijom osuđenika među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Stigli smo do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara ANB-a

 

Sve je izvjesnije da bi „stara dobra vremena” vladavine DPS-a mogli pamtiti po prijateljima i bliskim saradnicima Mila Đukanovića koji su iz funkcionerskih fotelja završili u spuškom zatvoru. Eru, nakon demokratskih promjena, mogli bi obilježiti prijatelji i saradnici Dritana Abazovića koji su iz nekadašnjeg ZIKS-a stigli na državne funkcije.

Strogo pravno gledano, navedeno nije najprecizniji odraz naše svakodnevice. Od nekadašnjih su samo rijetki – Svetozar Marović i članovi njegove kriminalne organizacije (ili organizacija) iz Budve – stigli do pravosnažne osuđujuće presude. Ostali – od Vesne Medenice, Blaža Jovanića i Veselina Vukotića do Petra Lazovića – imaju status osumnjičenih ili optuženih pa tek treba da vidimo da li će se njihova saga završiti na sudu.

Po sličnom principu, ni novoimenovani Generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Artan Kurti nije osoba dva puta osuđivana na zatvorsku kaznu zbog izvršenih krivičnih djela, već „neosuđivano lice”. Pošto su podaci o njegovim osuđujućim presudama izbrisani iz kaznene evidencije.

Krivični zakonik CG predviđa takvu mogućnost. Riječ je o tzv. institutu rehabilitacije (vidjeti boks), mada je i dalje nejasno na koji način je Kurti ostvario to pravo. Još je upitnija odluka premijera Abazovića da na jednu od ključnih pozicija u ANB-u imenuje osobu, makar to bio i njegov blizak prijatelj, koja je kao maloljetnik osuđena za pokušaj ubistva upotrebom vatrenog oružja, a kao odrastao čovjek za nanošenje teških tjelesnih povreda i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnog materijala. U oba slučaja na zatvorsku kaznu od 10 mjeseci.

Pošto je njegovo postavljenje objavljeno u Službenom listu, Kurti bi se već u ponedjeljak mogao pojaviti u ANB-u. Tamo bi, prema Zakonu o ANB-u, kao Generalni inspektor obavljao poslove unutrašnje kontrole, odnosno, brinuo o zaštiti podataka, realizaciji planova rada, primjeni i prekoračenju ovlašćenja, finansijskom poslovanju Agencije… Bezmalo, drugi čovjek ANB-a. Koji, prema onome kako sagovornici Monitora tumače važeće propise, ne prolazi uobičajene bezbjednosne provjere, pošto u Agenciju stiže odlukom Vlade.

Pravi čovjek na pravom mjestu?

Ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore Zoran Miljanić, ne vidi u Kurtijevoj biografiji ništa sporno. „Ako neko uradi nešto kao maloljetnik, ako nijesu teža krvična djela, ako nije šverc droge, ne treba takvog čovjeka diskvalifikovati za čitav život, s obzirom na to da do danas nije imao sličnih krivičnih radnji, nego je bio uzoran službenik u Privrednom sudu”. Dalo bi se polemisati sa stavovima generalnog sekretara GP URA.

Recimo, da li su pokušaj ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i(li) ilegalno posjedovanje oružja teža ili lakša krivična djela. Odnosno, mijenja li nešto u kompletnoj konstrukciji o dječijim nestašlucima činjenica da je novoimenovani generalni inspektor ANB-a osuđivan ne jednom nego dva puta.

Iz DPS-a su jedva dočekali zicer. „Tačno je da se Artan Kurti nije bavio švercom droge. Baš kao što je tačno i da su njegova braća od ujaka hapšena zbog krijumčarenja par stotina kilograma marihuana”, saopštio je poslanik i portparol te partije Miloš Nikolić. „I baš kao što je tačno da je zbog njihove odbrane – koju su iznosili po uputstvu Kurtija – jedno lice izvršilo samoubistvo kako bi sačuvalo svoju čast. Dakle, sem svega toga, i eto par pokušaja ubistava, Kurti je zaista jedan primjeran građanin”.

Premijera Abazovića ništa nije pokolebalo. „Pitanje je prirode posla”, komentarisao je Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, prijedlog da dvostruki osuđenik postane glavni kontrolor rada ANB-a. „Da je upravni odbor, možda bismo rekli da to ne utiče na prirodu posla. ANB služi za bezbjednost građana, sistema i mira, prati organizovani kriminal, plaćene ubice, pokušaje ubistva i atentata…”, nabrajao je Krivokapić.

Premijer mu je, kao odgovor, prebacio želju da spriječi promjene u ANB-u. „Većinski motiv Vlade je da se čiste službe od problematičnih ljudi. Motiv drugih je da se to spriječi”. Aabzoviću je u pomoć priskočio i ministar unutrašnjih poslova. „Što je najbitinije, čovjek je (Artan Kurti) prije ovoga radio u sudu. Ako je bio dostojan da radi u sudu, ne vidim problem da posle suda radi u Aganciji”, kazao je Filip Adžić.

Krivokapićevo pitanje – ko je bio predsjednik tog suda – ostalo je bez odgovora na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. Za naše čitaoce odgovor – Blažo Jovanić (Privredni sud u Podgorici).

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Ne možemo svi biti Nikola Tesla, pravdao je Abazović vladine odluke. Nastavilo se promocijom osuđenika (zloupotreba položaja) među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Ovo je koaliciona vlada i moramo praviti kompromise, nanovo je pojašnjavao premijer. Tako smo stigli do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara Agencije za nacionalnu bezbjednost, zaduženog za unutrašnju kontrolu njenog rada. „Ovakav tip čovjeka nam treba kao kontrolor u ANB-u”, ostao je dosljedan Abazović.

Kakav „tip” nije precizirao: dva puta osuđivan; bez iskustva u službi; ili, prosto, prijatelj od povjerenja?

Neće ni službi to biti prvina. Zoran Lazović, nekadašnji visoki operativac ANB/SDB i doskorašnji pomoćnik direktora Odjeljenja za borbu protiv kriminala i korupcije u Upravi policije, svojevremeno je osuđen zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda na uslovnu zakonsku kaznu. Skupa s njim tada je osuđen i Milivoje Katnić, doskorašnji Glavni specijalni tužilac.

Lazović i Katnić su, davne 1983. pretukli dvojicu posjetilaca diskoteke u (tada) titogradskom Studentskom domu, gdje su radili kao obezbjeđenje/redari. Na presudu su čekali osam godina, do  1991.

U međuvremenu, Katnić je radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Cetinje i Republičkom štabu za narodnu odbranu SRCG u Titogradu, iako je protiv njega vođen krivični postupak. Nedugo po pravosnažnosti osuđujuće uslovne kazne prešao je u Vojni sud u Podgorici. Sudija Apelacionog suda postao je 2005, iako je u njegovoj kaznenoj evidenciji i dalje stajala zabilješka o osuđujućoj presudi iz 1991. (morala je biti izbrisana nakon 1996, dok je Katnić imao pravo da zahtjev za postupak rehabilitacije podnese još tri godine ranije). Prema kaznenoj evidenciji, očigledno neažurnoj, Milivoje Katnić nije bio „neosuđivan” ni 2016. kada je postao Glavni specijalni tužilac. Podaci o uslovnoj kazni izbirsani su, na Katnićev zahtjev, tek 2019. Kako je do tada prolazio zakonom predviđene provjere za zaposlene u pravosuđu, niko ne pita.

Nema garancija da će Kurtija u Agenciji dočekati raširenih ruku. Pošto je otpala mogućnost višemjesečne provjere novoimenovanog Generalnog inspektora, u ANB-u su se dali u potragu za novim mogućnostima. Računaju, da su jednu možda pronašli. „Direktor Agencije može, privremeno, prekinuti ili zabraniti generalnom inspektoru vršenje kontrole iz razloga zaštite interesa nacionalne bezbjednosti”, piše u Zakonu o ANB-u (član 42). O tim mjerama direktor ANB-a „bez odlaganja”, obavještava predsjednika Vlade.

Kako je jasno da je izbor Sava Kentere za direktora ANB-a posljedica Abazovićevih ustupaka „međunarodnim partnerima” a ne njegov samostalan izbor, crnogorskom pravno-političkom haosu mogao bi se pridodati još jedan nevootvoreni front. Čudni su naši putevi ka Evropi.

 

Rehabilitacija

Krivični zakonik Crne Gore (član 118) predviđa da se rehabilitacijom „briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim”. Zakon predviđa da do rehabilitacije može doći po osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica i na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija).

Zakonska rehabilitacija se daje „samo licima koja prije osude na koju se odnosi rehabilitacija nijesu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (već rehabilitovani – prim. Monitora) i nastaje u roku od jedne do pet godina nakon izdržane kazne, pod uslovom da u međuvremenu ne počine novo djelo. Slična pravila su i za tzv. sudsku rehabilitaciju.

Krivični zakonik precizira i prestanak pravnih posljedica osude: „Kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, sud može odlučiti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava, ukoliko već nije prestala usljed rehabilitacije”.

Iz ove perspektive, Artan Kurti s pravom kaže kako je „neosuđivan”.

 

Nijesmo sami

Sličnih primjera bilo je i u komšiluku.

Vojislav Koštunica je, 2004. za ministra policije u vladi imenovao Dragana Joćića. Mediji su se momentalno domogli informacije da je novi ministar, kao maloljetnik, osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu zbog obijanja trafike. „Vlada neće prihvatiti bilo kakvu ocenu ili diskvalifikaciju koja ima senzacionalistički karakter, ali budite uvereni u to da u bilo kojem slučaju, kada se radi o bilo kojem ministru, naravno i meni kao predsedniku vlade, ako bi se bilo šta pojavilo u javnosti što bi imalo drugačiji, a ne senzacionalistički karakter, to će povlačiti vrlo jasne konsekvence“, poručio je Koštunica. A da nije ekavice, sličnu izjavu mogli bi pripisati i Abazoviću.

Sud u Zagrebu je, u martu 2015, donio odluku da tadašnji gradonačelnik Milan Bandić može nastaviti svoj posao iz zatvora u Remetincu, gdje se nalazio u pritvoru osumnjičen da je oštetio grad kojim je upravljao i utajio porez na donacije primljene u predsjedničkoj kampanji 2010. Ukupnu štetu u gradskom i državnom budžetu Tužilaštvo je procijenilo na 2,6 miliona eura.

Nego, nije to ništa. Prije dvije godine parlament u Kirgistanu je za premijera izabrao osobu koja se u tom trenutku nalazila u zatvoru, na izdržavanju kazne zbog toga što je 2013. godine „uzeo državnog službenika za taoca”. Preciznije, oteo političara konkurentskog bloka. Sadir Žarapov danas, kao predsjednik, drži svu vlast u Kirgistanu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo