Povežite se sa nama

FOKUS

Mi smo mali, nijesmo znali

Objavljeno prije

na

Miroslav Mišković, jedan od najbogatijih Evropljana, ostaje u pritvoru Specijalnog suda u Beogradu gdje će – po svoj prilici – dočekati i Novu godinu. Vlasnik Delta holdinga, njegov sin Marko Mišković i Beranac Milo Đurašković, vlasnik Nibens grupe, pod istragom su zbog sumnji da su izvlačeći novac iz privatizovanih preduzeća sebi pribavili korist od 30 miliona eura.

,,Ovo je veliko ohrabrenje za građane Srbije, jer mogu da vide da država nije mrtva”, pohvalio se srpski ministar pravde Nikola Selaković, odgovarajući na komplimente koji su, nakon pritvaranja balkanskog alfa tajkuna, zvaničnom Beogradu stigli iz Brisela. Dok mediji u regionu prave paralelu između ovog i hrvatskog slučaja Sanader (i Mišković se početkom 90-ih oprobao u politici kao potpredsjednik srpske Vlade kojom je komandovao Slobodan Milošević).

Razloge za samohvalu pronašla je i Vrhovna državna tužiteljica Crne Gore Ranka Čarapić. Ona se podičila činjenicom da protiv Miroslava Miškovića ili neke od njegovih kompanija u Crnoj Gori nije pokrenut bilo kakav postupak. ,,U ovom trenutku nemamo podatke koji bi nam nametnuli potrebu da u tom smislu provjeravamo”, saopštila je Čarapić, ,,Ukoliko se takva potreba ukaže, naravno da će tužilaštvo reagovati – kao što to uvijek čini u sličnim situacijama”.

Slične sadržine bile su i informacije Uprave za sprječavanje pranja novca. Oni su, kako je rečeno Vijestima, 2009. godine ,,na zahtjev jednog državnog organa” provjeravali poslovanje šest povezanih firmi iz Miškovićeve imperije, ali prikupljeni podaci ,,nijesu ukazivali na potrebu procesuiranja pomenutog predmeta”.

Prisjetimo se – 2009. godina je bila vrijeme početka operacije Balkanski ratnik i raskrinkavanja djelova međunarodnog narko-klana Darka Šarića. Nedugo po izbijanju ove afere, pojavile su se informacije o zajedničkim poslovima Darka Šarića sa Miroslavom Miškovićem i njegovom porodicom.

Danas je i javnosti poznato da srpska policija istražuje makar dva zajednička posla pljevaljskog narko bosa i srpskog tajkuna. U prvom, manjem, Šarić je izgleda Miškoviću pozajmio pet miliona eura u kešu, dok mu se ovaj razdužio uplaćujući novac preko jedne banke u Beču, odakle je isti transferisan na Šarićeve račune u Metals banci. Miškovićeve uplate su fakturisane kao naknada za konsalting usluge ispitivanje tržišta u Crnoj Gori koje je radio Šarićev of-šor inspirativnog imena Finansijski anđeli. Beogradske Novosti pišu da se sumnja kako je Marko Mišković dobio deset odsto ovako opranog novca.

Navodna naknada za konsalting usluge neodoljivo podsjeća na aktuelnu aferu vezanu za privatizaciju Telekoma Crne Gore. Ali, to ne znači mnogo pošto – kao što čitamo i čujemo – crnogorski zvaničnici nijesu ni u jednim ni u drugim poslovima našli bilo šta sumnjivo. Da parafraziramo srpskog ministra pravde, zvanične informacije iz Podgorice predstavljaju veliko ohrabrenje za razbojnike i kriminalce sa svih meridijana, pošto pokazuju da Crna Gora – uz ovakvo pravosuđe i izvršnu vlast – ostaje njihova sigurna kuća.

Mnogo veći obrt novca između Šarića i Miškovića vezan je za njihovu navodnu saradnju u gradnju naselja Belvila. Zvanično, to su apartmansko naselje, građeno za potrebe Univerzijade u Beogradu, gradili Delta real estate i austrijska HAAB. Srpska policija i tužilaštvo pokušavaju da dokažu sumnje prema kojima je Šarić u gradnju ovog naselja od 2007. do 2009. godine plasirao oko 100 miliona eura zarađenih trgovinom narkotika. Za uzvrat, Šerić je u Belvilu dobio nekoliko stotina stanova. Beogradski mediji pišu, pozivajući se na policiju i tužilaštvo, da svi preostali stanovi u ovom naselju koji nakon Univerzijade nijesu uknjiženi na nove kupce pripadaju Šariću i njegovim saradnicima.

Dok je Srbija na dobrom putu da savlada možda i najteži zadatak svog briselskog domaćeg na temu suzbijanja korupcije, crnogorski zvaničnici nastavljaju ubjeđivati sebe i druge kako oni u svom radnom okruženju ne pronalaze korupciju i organizovani kriminal. I izgleda da još ima onih koji su u to spremni da vjeruju. Ili je stvar u nečem drugom. Na primjer u tome da se u centrima moći procjenjuje kako ne treba bilo čime rizikovati kooperativnost crnogorskih vlasti po pitanju žrtvovanja političkih i ekonomskih interesa vlastite države za rad tuđeg profita. Makar ne dok na crnogorskoj obali, šumama i kanjonima još ima šta da se kupi ili zakupi.

U vrijeme kada je, može biti, započeo tajne poslove sa Darkom Šarićem, Miroslav Mišković je – godinu nakon crnogorskog referenduma o nezavisnosti tokom koje je, navodno, višemilionskim iznosima finansirao zagovornike opstanka zajedničke države – krenuo i na širenje svojih legalnih poslova u Crnoj Gori.

Počelo je telekomunikacijama. Mišković je na velika vrata crnogorskog biznisa zakoračio kao suvlasnik M:tel-a, trećeg operatera mobilne telefonije. Zvanično, partner Miškovićevoj Ogalari (of šor kompanija iz sastava Delta grupe) bio je srpski Telekom, preduzeće u vlasništvu Republike Srbije. Nezvanično, kao tihi partneri u tom poslu pominjani su Aco Đukanović i Veselin Barović. U prilog toj tezi ide podatak da je prva filijala M:tel-a otvorena u zgradi čiju je gradnju finansirao Đukanović. A protiv, to što je Miškovićev Press baš tih dana objavio kako se u kući Veselina Barovića kriju dvojica odbjeglih pripadnika zemunskog klana. Onih koji su ubili srpskog premijera Zorana Đinđića 2003. godine, a dvije godine ranije u centru Beograda oteli Miroslava Miškovića, te za njegovo oslobađanje dobili višemilionski otkup. U medijima se pominjao iznos od sedam do 10 miliona maraka.

Uglavnom, crnogorska Uprava policije i Agencija za nacionalnu bezbjednost demantovali su informacije o Barovićevim gostima, dok je Mišković ubrzo po izbijanju ekonomske krize svoj udio u M:tel-u prodao Telekomu Srbije.

Crnogorskim vlastima nimalo nije zasmetala činjenica da za partnera u prestižnom (i bezbjednosno izuzetno interesantnom) sektoru telekomunikacije dobijaju čovjeka na koga su srpski madiji i strane ambasade u Beogradu (doduše nezvanično) upirali prstom kao glavnog čuvara novca koji je tokom svoje vladavine prigrabio Slobodan Milošević. To je, navodno, bio i glavni razlog što novac Familije nije pronađen ni nakon Miloševićevog pada sa vlasti 2000. godine. Istovremeno, srpski Savjet za borbu protiv korupcije javno je imenovao Miroslava Miškovića za ,,ikonu korupcije”.

Može li biti da Milo Đukanović i njegovi saradnici nijesu marili za ove primjedbe dijelom i zato što je Mišković u crnogorske poslove zaplovio uz preporuku Stanka Subotića Caneta?

Njih su se dvojica u to vrijeme nosili sa optužbama da su švercom cigareta oštetili budžet Srbije. Subotić je, nedavno, nepravosnažno osuđen zbog tadašnjih duvanskih poslova, dok je priča o Miškovićevom učešću u tom poslu zataškana. Tragovi su ostali: ,,U dijelu izvještaja u kom se opisuje kako je funkcionisala grupa na čijem je čelu bio Marko Milošević (sin Slobodana Miloševića, nakon porodičnog silaska sa trona skupa sa majkom Mirjanom Marković izbjegao u Rusiju) kao neposredni pomagači i organizatori krijumčarenja navedena su i odgovorna lica iz preduzeća DeltaM iz Beograda”, citirala je tada TVB92 zvanična dokumenta.

Danas znamo da su te 2007. i Mišković i Subotić poslovali sa Šarićem i njegovim saradnicima. Konačno, prema tvrdnjama Stanka Subotića, iz tog vremena datira i njihov pokušaj da, skupa sa Milanom Bekom, još jednim srpskim tajkunom izniklim pod okriljem SPS-a, preuzmu kompaniju Novosti. Zašto im onda ne bi bila zajednička i ideja da dio poslova presele na sigurnu teritoriju pod vlašću čovjeka koji nikada nije postavio pitanje porijekla novca? Makar dok se nijesu sukobili – upravo oko posla sa Novostima gdje je Subotić, po vlastitom priznanju, ostao kratak grdne milione.

Miroslav Mišković je u jednom od rijetkih intervjua na pitanje o načinu na koji je zaradio prvi milion odgovorio: „Više na tuđu glupost, nego na sopstvenu pamet”. Ćutanje u javnosti je Miškovićev manir, konstatovao je novinar Vremena Dimitrije Boarov, navodeći kako se vlasnik Delte nije oglašavao: ,,kada je napuštao Miloševićevu srpsku vladu 1991. godine, kao i kada je finansirao julovce Mirjane Marković polovinom devedesetih godina, kao i kada je pružio finansijsku podršku Đinđićevom DOS-u 2000. godine, kao i kada ga je kidnapovao zemunski klan 2001…” . Svjedoci smo da je čovjek čije se bogatstvo danas procjenjuje na dvije do tri milijarde eura, ćuteći dočekao i prošlonedjeljnu odluku o 30-dnevnom pritvoru. To ne znači da se sa njom pomirio.

Uglavnom, nakon telekomunikacija, Mišković u Crnoj Gori širi poslova svog malotrgovačkog brenda Maxi (kompletan lanac prodat prošle godine belgijskoj Delhaize grupi za 932,5 miliona eura). U isto vrijeme su u Beogradu vođene polemike o monopolu koji je ova kompanija ostvarila u sektoru maloprodaje: kupci trpe visoke cijene a proizvođači plaćaju da bi zauzeli mjesto na rafovima, nakon čega novac za isporučenu robu čekaju i do godinu dana.

Konačno, 2008. godine u Podgorici je otvoren trgovinski centar Delta City. Otvaranju Delte su, osim Mila Đukanovića, gradonačelnika Podgorice Miomira Mugoše i drugih crnogorskih državnih i partijskih zvaničnika, prisustvovali premijeri Srbije i RS Mirko Cvetković i Milorad Dodik.

Mišković je tada zahvalio na kooperativnosti crnogorskih vlasti: „Imamo države u regionu koje su pozitivne za investitore, a imamo i države koje nešto koče – ne znam zašto”. Za to vrijeme je pred Delta Cityem protestovalo oko 500 radnika nekadašnje Fabrike namještaja Marko Radović, na čijim je srušenim temeljima izgrađen Delta city, tražeći otpremnine i povezivanje radnog staža.

Potom je vlasnik Delte u Podgorici proširio svoje partnerstvo sa Miomirom Mugošom – od pogona za preradu i skladištenje poljoprivrednih proizvoda, do kontroverzne (zainteresovani kažu i tajne) prodaje dijela nepokretne imovine Radoja Dakića.

Prema dostupnim podacima Delta holding danas u Crnoj Gori ima sljedeća preduzeća: Almeco, Yuhor Company, Delta sport, DMD, Delta auto, Delta M CG, Delta motors CG. Ne treba, međutim, isključiti mogućnost da se među mnogobrojnim of šor kompanijama koje gazduju manje ili više vrijednom imovinom na teritoriji Crne Gore nalaze i neke u stvarnom vlasništvu Miroslava Miškovića. I njegovih prijatelje sa obje strane granice. I zakona.

Zoran RADULOVIĆ

MIŠKOVIĆ U BIH
Bosna o Mišku i Vučiću

Hapšenje Miroslava Miškovića dobilo je veliku pažnju u bh. javnosti. S jedne strane, takozvani obični građani izgleda posebno uživaju u informaciji da će ,,najbogatiji Srbin ribati WC” i maštaju o hapšenju različitih ,,domaćih miškovića”. S druge strane, zanimljivo je analizirati načine na koji su na ovu vijest reagovali domaći političari, naročito oni čije su poslovne veze s Miškovićem poznate.

Iz sarajevske perspektive, najindikativnije je ponašanje Fahrudina Radončića i njegovog Dnevnog avaza. Poznato je, a i Monitor je već pisao o tome, da su Mišković, Radončić i Vanity International Corporation iz Belizea u Sarajevu 2007. godine osnovali zajedničku kompaniju Prezident Nekretnine. Sarajevska javnost je na tu informaciju onomad reagovala sa odijumom, prvenstveno zbog Miškovićevih onodobnih veza sa režimom Slobodana Miloševića. Pripremajući svoj ulazak u visoku politiku, Radončić se počeo energično ograđivati od Miškovića i počeo je svoje poslovne protivnike krstiti ,,bh. miškovićima” i pripisivati im upravo ono što je sam radio tj. biznis saradnju sa Miroslavom Miškovićem. Pošto se u posljednjih mjesec dana, a zahvaljujući političkom paktu sa Zlatkom Lagumdžijom, Radončić nalazi na funkciji ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine, na mjestu, dakle, formacijski analognom onom koje u Vladi Srbije ima Aleksandar Vučić, on se trenutno svim silama trudi da bude prepoznat kao ,,bh. vučić”, a ne kao ,,bh. miško(vić)”. Njegov Dnevni avaz je, recimo, u subotu 15. decembra, pod markicom ,,ekskluzivno”, objavio intervju sa Aleksandrom Vučićem. Udarno pitanje Avazovog novinara bilo je treba li ,,BiH dobiti listu spornih privatizacija”. Vučić se od toga čak morao ,,braniti” i reći da ne želi da se miješa u unutrašnje stvari drugih zemalja. S pozicije koju mu je Lagumdžija podario, a uz medijsku podršku vlastitih novina, Radončić može žestoko ,,spinovati” i pokušati hapšenje vlastitog poslovnog partnera iskoristiti za svoje interese. Drugo je, međutim, pitanje koliko će i javnost i pravosuđe biti prijemčivi za takve manipulacije.

U Republici Srpskoj, ovo hapšenje je također izazvalo potrese na političkoj sceni. Još otkad je Tomislav Nikolić trijumfovao na predsjedničkim izborima, a naročito otkad se vlada Srbije formirala oko SNS, opozicija pokušava da iskoristi činjenicu da Dodikove personalne veze sa Borisom Tadićem i DS više nemaju tu vrstu dnevnopolitičke težine. Pošto je upravo Dodikova vlada poslovala sa Miškovićem, sada se i Miškovićevo hapšenje sve više potencira u saopštenjima opozicionih stranaka i izjavama njenih čelnika. Primjerice, Mladen Bosić, lider SDS-a, izričito tvrdi da će krakovi istrage protiv Miškovića doći i do Republike Srpske te potencira da i u ovom bh. entitetu postoje ljudi ,,koji su umiješani u teške afere i pronevjere”.

Pokazalo se i ovaj put, u svakom slučaju, da takozvana regija još uvijek funkcioniše po principu spojenih posuda. Priča o Miškoviću već se poredi s pričom o Sanaderu. Tek treba vidjeti kako će se zvati bh. verzija te priče.

Muharem BAZDULJ

ČEGA SE BOJE KRUPNE RIBE
A za kuma – zatvor

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

USTAVNI SUD PO PARTIJSKIM KVOTAMA: Lako je Vatikanu, oni biraju samo jednog

Objavljeno prije

na

Objavio:

Deblokada Ustavnog suda  je bila neophodna. Zbog  toga se danas pozdravlja dogovor političkih stranaka oko nedostajućih kandidata za sudije tog suda, pa makar i po kvotama. No,  stvar neće biti riješena sve dok Ustavni sud ne prestane da  bude predmet  političke trgovine, već postane  nezavisna i kredibilna institucija

 

Djelimičan dogovor parlamentarnih stranaka oko sudija Ustavnog suda, kako bi se taj sud odblokirao, postignut je sredinom sedmice. Vodio se iza zatvorenih vrata Vile Gorica, a ne u parlamentu, baš kao da se dogovaraju ministarska mjesta, a ne sudije. To je dodatno pojačalo utisak koji se političkim klasama zamjera – da nedostajuće sudije Ustavnog suda biraju po modelu – naši i njihovi. Ni sami se parlamentarci nijesu libili da saopšte da se izbor odvija po principu partijskih kvota. ,,Pregovara se da od četvoro novih sudija, dvoje bude aktuelne većine, jedan DPS-a, jedan manjina“, nezvanično su objašnjavali mediji situaciju u kojoj političke klase biraju nedostajuće sudije Ustavnog suda.

Poslanici vlasti i opozicije, za sada su se dogovorili oko tri od četiri nedostajuće sudije Ustavnog suda. Izbor jednog sudije dovoljan je da se odblokira rad tog suda, ali nedovoljan za donošenje važnih odluka. Parlamentarne stranke za sada su postigle dogovor oko ovih imena:  zamjenica ombudsmana Snežana Armenko, sutkinja kotorskog Osnovnog suda Momirka Tešić i bivša zaštitnica imovinsko pravnih odnosa Dragana Đuranović.  Kandidatkinja Đuranović se tokom saslušanja u parlamentu izjasnila da je članica DPS-a, ali da će ukoliko bude izabrana za sutkinju Ustavnog suda, vratiti člansku kartu. I tokom prethodnih konkursa prijavljivala se za sutkinju Ustavnog suda i dobijala glasove DPS-a i LP-a. Ako se primijeni model – „dvoje parlamentarne većine, jedan DPS-a i jedan manjina“, s početka priče, jasno je da je Đuranović kandidatkinja DPS-a. Ona, međutim, ima još šest mjeseci do penzije, zbog čega, smatra se, parlamentarna većina nije kočila dogovor. Ono, ima i dovoljno vremena da utiče na određene važne odluke.

Prema nezvaničnim informacijama Vijesti, Tešić protežiraju  poslanici Demokrata, a Armenko Demokratski front.  Ni sutkinja Tešić nije prvi put kandidatkinja za Ustavni sud. U maju prošle godine dobila je dva glasa  – Demokrata. Poslanik Marko Milačić tada je problematizovao njenu kandidaturu podsjećajuči da je zbog sumnje u njenu nepristrasnost bila izuzeta iz predmeta pomorske nesreće u Budvi, u kojoj je stradala policijska službenica Maja Šljivančanin.  Presudom Osnovnog suda u Kotoru, maloljetni M.S. je bio osuđen na najduže 120 sati društveno-korisnog rada.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STANJE REDOVNO: Ne vide, ne čuju, tvituju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako o tuđem trošku idete na trke Formule 1u Abu Dabi, kao premijer  Abazović ili, poput predsjednika Đukanovića, novogodišnje praznike provedete u  u švajcarskom mondenskom odmaralištu Sent Moric, makar dijelom u državnom trošku, onda vam i naša svakodnevica može izgledati sasvim prihvatljivo.  Uprkos stvarnosti

 

Sve je u najboljem redu. „Ja ne znam šta se ovdje vanredno dešava”, predočio je, neki dan, premijer Dritan Abazović. ,,Volio bih da me neko ubijedi koji dio crnogorskog sistema ne funkcioniše ili ne pruža one usluge koje je pružao. Ako izuzmemo Ustavni sud…“.

Izjava je došla kao neka vrsta odgovora  na javne kritike  zapadnih partnera. Vrijedi ih ponoviti pošto se nešto slično rijetko može čuti u jeziku diplomatije.

„Od zemlje koja je bila najuspješnija na putu ka EU, Crna Gora sada postaje zemlja problem”, poručila je ministarka vanjskih poslova Slovenije Tanja Fajon. ,,Crna Gora ostaje rak rana EU”, dodala je uz poruku ,,obavezali smo se da ćemo dalje pomagati Crnoj Gori”. Slična upozorenja stigla su i sa one strane Atlantika. ,,Crna Gora je u veoma dubokoj krizi. Blizu je institucionalnog kolapsa kakvog skoro nisam vidio u bilo kojoj zemlji”, saopštio je specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar upozoravajući na  ,,mnogo mogućih posljedica” takvog stanja.

Abazović, kazao je, ne osjeća odgovornost . ,,Da kažem da ne osjećam odgovornost zvučaću arogantno, ali da osjećam ono što neki ljudi nameću – ne osjećam. Vlada je završila sve svoje obaveze. Da nisu srušili Vladu i ove obaveze iz evropske agende bile bi završene”, predočio je premijer pomalo zatečenim novinarima. ,,I zašto  bih osjećao odgovornost? Tehnička Vlada radi bolje nego ona koja je bila u punom mandatu”.

Sve je, dakle, u osjećajima. Odnosno, percepciji. Pa ako o tuđem trošku idete na trke Formule 1u Abu Dabi, kao premijer (,,hvala domaćinima što su mi ispunili jedan od dječačkih snova”) ili, poput predsjednika Mila Đukanovića, novogodišnje praznike provedete u luksuznom hotelu Kempinski u švajcarskom mondenskom odmaralištu Sent Moric, makar dijelom u državnom trošku (nije nas udostojio komentara), onda svakodnevica može izgledati sasvim prihvatljivo.  Uprkos stvarnosti.

Nedavno smo iz Instituta za javno zdravlje dobili informaciju – alarmantno upozorenje  – da je dvoje od petoro (40 odsto) djece predškolskog uzrasta u Crnoj Gori nevakcinisano. Ili, da se ograničimo samo na mandat aktuelne (odlazeće, tehničke) Vlade: u 2022. godini vakcinisano je tek svako deseto dijete (11 odsto) rođeno prethodne godine. Vakine su tu, propisi su jasni, nedostajala je snaga države, ako nas već ima toliko koji više vjerujemo Guglu i Tviteru nego ljekarima.

Bez najave, prošlog petka Vlada je odložila početak drugog polugođa školske 22/23. Zvanično, kako bi omogućila bolju zaradu turističkim poslenicima sa sjevera!? Nezvanično, problem je bilo to što tek kupljeno gorivo (mazut) nije dopremljen do školskih kotlarnica, pa bi đake prošlog ponedjeljka dočekale hladne učionice.

Samo je do najupornijih doprla vijest da je Jugopetrol,  tek početkom nedjelje,  distribuirao neophodno gorivo. Alibi je bio mnogo glasniji. ,,Ako nema grijanja u školama, obratite se onima koji su planirali prethodni budžet (za 2022. godinu – prim. Monitora) i koji su zakinuli stavku vezanu za grijanje u školama u Ministarstvu prosvjete”, saopštio je premijer krajem novembra. Isto smo mogli čuti i od njegovih ministara zdravlja i prosvjete Dragloslava Šćekića i Miomira Vojinovića.

Svi skupa zaboravljaju da je ova Vlada prvi rebalans prošlogodišnjeg budžeta radila još prošlog proljeća. I, da su registrovali manjak novca za grijanje škola, imali su vremena da reaguju.  Pride, direktor Uprave za katastar i državnu imovinu Koča Đurišić  je, krajem prošle godine, na listu razloga zbog kojih njegova Uprava kasni sa tenderom za nabavku mazuta dodao i pomalo zaboravljene sajber napade na dio Vladinih sajtova. Uglavnom, grijanje je zakasnilo.  Za to, po  prilici, nijesu krivi ni DPS ni Moskva ili Brisel.

Ova Vlada je, sjetimo se, i u septembru pomjerila početak školske godine za pet dana. Ministar Vojinović je tada objašnjavao kako će to ,,doprinijeti kvalitetnijoj pripremi za nove školske obaveze i produžetku, odnosno nastavku uspješne turističke sezone u našoj državi”. O kvalitetu obrazovanja ni ljetos ni sada nije bilo riječi.

Svako malo saznamo kako pacijenti u Crnoj Gori ne mogu doći do neophodnih ljekova. Na neočekivanoj muci našli su se onkološki pacijenti, dijabetičari, srčani bolesnici a nedostajalo je i antibiotika za djecu, terapija za HIV pacijente, liječene zavisnike… Čak su i iz KBC-a  pacijente ili njihovu rodbinu slali u  apoteke da kupe nedostajući lijek, gazu, vatu, ubruse  ili hidrogen. Umjesto izvinjenja premijer nudi – samohvalu. I nova obećanja. Vlada će, prvi put, formirati fond za liječenje rijetkih bolesti a u ovu godinu smo, opet prvi put, ušli bez prenesenih dugova Fonda za zdravstvo. Pa će, sve skupa, jednom biti bolje.

Borba protiv kriminala i korpupcije je na vrhu liste. Nesporno je da su rezultati 42. i 43. Vlade na tom planu neuporedivo bolji od DPS-ovih. Što nije bilo ni malo teško. Ali, prošle su dvije godine kako se Petar Ivanović, poslanik, nekadašnji ministar poljoprivrede i kreator afere Abu Dabi fond našao na naslovnim stranama. Prošlo je godinu dok mu nije skinut imunitet. Pa još godinu da saznamo kako istraga nije završena iako su rokovi za podizanje optužnice istekli. Treba saslušati još neke svjedoke. Produžen je rok za podizanje optužnice i u slučaju Plantaže. Iz sličnih razloga.

Krstovići, otac i ćerka, oslobođeni su optužbi za učešće u švercu kokaina koji je za ishod imao rekordnu zapljenu narkotika na teritoriji Crne Gore. Drugih optuženih nema. Kokain iz Volijevog magacina  zaplijenjen je bez optuženih.

Od svih švercera duvana o kojima pričamo decenijama uhapšen je – Abazovićev partijski saradnik i bivši  v.d. direktor Uprave prihoda i carina Rade Milošević. I par vozača kamiona sa ilegalnim teretom.  Dokumenta, navodno povjerljiva, koja je objavio Raško Konjević sugerišu da su u švercu učestvovali ili makar za njega znali još neki funkcioneri URA-e. Zaboravili smo, sve je prilika, aferu televizor ali i ljetošnje hapšenje ruskih špijuna. Od kako je Abazović  smijenio direktora ANB-a Sava Kenteru ni o toj  aferi nije progovorena ni riječ.

Maji Jovanović, vršiocu dužnosti VDT-a drugi, prema zakonu posljednji,  v.d. mandat ističe 5. februara. Pokušavajući da nađu način za njegovo produženje iz Vlade su inicirali izmjene Zakona. O njima će se raspravljati 4. februara. U minut do 12.  Kako sada stoje stvari, makar DF i DPS glasaće protiv. To znači da Jovanović neće dobiti novi mandat, pa će tužilaštvo dobiti novog v.d. starješinu za narednih šest mjeseci. Pa onda sve ispočetka.

Politički predvodnici su jednako uspješni  i na zadatku normalizacije odnosa u regionu. Nemamo ambasadora ni u jednoj od zemalja sa kojom se graničimo. Ministri Aleksandar Damjanović i Marko Kovač ,,unaprijedili” su odnose sa BiH nedavnim odlaskom na svečanost povodom neustavnog Dana Republike Srpske. Milan Knežević je najavio povlačenje odluke o priznanju Kosova (šta ako Aleksandar Vučić, u međuvremenu, taj problem skine sa dnevnog reda?). Svetozar Marović još čeka izručenje, samo što ga iz Podgorice, izgleda, više niko ne traži. Nema ni najavljene normalizacije platnog prometa između dvije države. Teško je banke nagovoriti da se odreknu višemilionskog prihoda koji je, ujedno, potpuno nepotreban trošak za privrednike iz Crne Gore i Srbije. Koji, u krajnjem, plate njihovi potrošači.

Politička normalnost u Crnoj Gori priča je za sebe.

Aktuelno je iščuđavanje nad prijedlogom Branke Bošnjak da se, nakon političke selekcije i eliminacije dijela kandidata za sudije Ustavnog suda, upražnjena mjesta popune nekom vrstom žrijeba/lutrije. ,,Srećne dobitnike”, predlaže Bošnjak, izvlačio bi neko od predstavnika međunarodne zajednice, kako bi se izbjegle sumnje u nepristrasnost. U javnosti je ideja dočekana sa nevjericom i podsmjehom. Mnogo većim nego što ga je izazvala nedavna izjava potpredsjednika Vlade Vladimira Jokovića prema kome aktuelnoj parlamentarnoj većini pripada i većina u Ustavnom sudu. Zapalo ih.

Oktobarski izboru u Šavniku još nijesu završeni. Glasaće se – ko zna kada. I to nije do Ustavnog suda. Vlada našim novcem ulazi u neke nedefinisane projekte u Nikšiću i Baru (EPCG je kupila imovinu Željezare, država kupuje akcije Luke). Najavljuje se, istovremeno, prodaja Budvanske rivijere. Abazović i njegovi ministri u tehničko mandatu ne shvataju da nemaju mandate za dugoročne projekcije bilo koje vrste.

Čekamo primopredaju vlasti u Podgorici i Pljevljima. Parlamentarna većina se zavadila i oko planiranih izmjena Zakona o lokalnoj samoupravi. Naum  je bio da Vlada uvede prinudnu upravu u tim opštinama kako bi razvlastila izborne gubitnike Ivana Vukovića i Rajka Kovačevića. Zapelo je, izgleda, oko imenovanja v.d. upravnika. Ili je riječ o tome što  dio vladajućih (Demokrate) priprema koaliciju sa Evropa sad, koji slovi za nezvaničnog pobjednika podgoričkih izbora, a to nekima ne odgovara pred dolazeće parlamentarne izbore.

Pošto su pregovori o formiranju vlade Miodraga Lekića propali, parlament bi, po slovu Ustava, trebalo da bude raspušten sredinom marta. Par dana pred prvi krug predsjedničkih izbora. Tako postaje upitna i ideja po kojoj bi predsjednica Skupštine Danijela Đurović mogla postati v.d. predsjednika države u slučaju da se predsjednički izbori zakomplikuju, a hoće ne bude li funkcionalnog Ustavnog suda,  pa ne budu završeni prije nego Đukanoviću istekne mandate (sredina maja).

Uostalom, još traje septembarska sjednica parlamenta na kojoj je DF inicirao smjenu predsjednice parlamenta. Pauza je u toku, evo četvrti mjesec.

Ima tu još sitnica koje bi se mogle pomenuti. Inflacija, Aerodromi, nacionalna avio-kompanija, auto-put, pohara rijeka i šuma, partijsko i porodično zapošljavanje, izostanak obećanih zakona o nelegalno stečenoj imovini, lustraciji, Vladi, Skupštini… Inače je sve u najboljem redu.  ,,Crna Gora pokreće svoj svemirski program”, obznanio je premijer na ovonedjeljnoj sjednici Vlade. Kao stvoreno za Tviter. Polijećemo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KROJENJE CRNOGORSKE POLITIKE: Model KVINTA, proljeće 2023

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve strateške odluke i trase u novijoj crnogorskoj istoriji su morale biti donesene uz posredovanje i krojenje od strane Amerike, Evrope i Rusije i stoga ne čudi duboko usađeno vjerovanje u narodu da su promjene u Crnoj Gori moguće „tek kada stranci odluče to“ . Rat u Ukrajini promijenio dinamiku postupanja Kvinte (Amerika, Britanija, Francuska, Njemačka i Italija) koja je sada očigledno aktivnija, i vidljivo i nevidljivo, u regionalnim političkim procesima

 

Da su Crna Gora i Zapadni Balkan politički trusno područje koje nije baš sposobno brinuti o sebi,  odavno je poznato. Mimo perioda Titove Jugoslavije malo je bilo vremena kada neko sa strane nije morao uređivati odnose u našem dvorištu. Sve strateške odluke i trase u novijoj crnogorskoj istoriji su morale biti donesene uz posredovanje i krojenje od strane Amerike, Evrope i Rusije i stoga ne čudi duboko usađeno vjerovanje u narodu da su promjene u Crnoj Gori moguće „tek kada stranci odluče to“.

Uslovi, pitanje i prag od 55 odsto neophodne većine za referendum o nezavisnosti 2006. godine je postavila administracija EU usljed nemogućnosti lokalnih političkih aktera da se sami dogovore. Neka kasnija rješenja iz Ustava su takođe morala biti diktirana od strane EU ili njenih glavnih članica uz „mišljenja i asistencije“ Venecijanske komisije (VK). Upravo zahvaljujući „medijaciji“ briselske administracije i VK, donesene su procedure izbora čelnih ljudi pravosuđa koji su se sada pokazali potpuno jalovim i bez deblokirajućih mehanizama. I dok institucije zemlje klize u v.d. stanje ili disfunkcionalnost jedna za drugom, sve je jasnije da tešku političku i institucionalnu krizu nije moguće riješiti bez ponovne medijacije i „usluga“ međunarodnog faktora. Nedavno je slovenačka vanjska ministarka Tanja Fajon po drugi put bila u Podgorici u mjesec dana urgirajući da se što prije izaberu sudije Ustavnog suda bez kojeg ne može biti ni izbora. Prva posjeta je upriličena krajem decembra pred gregorijanski Božić zajedno sa njenin austrijskim kolegom grofom Aleksanderom Šalenbergom. Tada je poslato jasno upozorenje da bi nova vlada sa mandatarom Miodragom Lekićem izglasana na osnovu novog i široko osporavanog Zakona o predsjedniku, bila „korak unazad“. Tada je Lekić poručio da skupštinska većina „ne želi konfrontacije s međunarodnom zajednicom, ali ni pretvaranje države u eksperimentalnu laboratoriju protektoratskog tipa“.

Slovenija kao dio bivše Jugoslavije i Austrija, nekadašnji vladar više od polovine prostora bivše zemlje,  izabrane  su da prenesu poruke kao neko ko najbolje razumije crnogorske kompleksnosti i političke mahinacije. Tanja Fajon je ranije radila u Evropskoj komisiji (EK) kod komesara za proširenje i ima veliko iskustvo sa Zapadnim Balkanom. Za nekoliko dana, tačnije 23. januara, Fajon treba predati izvještaj vanjskim ministrima članica EU. Ona je tokom druge posjete upozorila da ukoliko se ne osposobi Ustavni sud, u sada šestom pokušaju, da „postoji velika prijetnja da EU zaustavi pristupne pregovore sa Crnom Gorom”. Može se pretpostviti da je Fajon upozorenjem ciljala više na crnogorsku javnost nego političare kojima je jasno da su pristupni pregovori odavno defakto zaustavljeni, kako zbog nesposobnosti i nevoljnosti crnogorskih pregovarača tako i zbog umora u Evropi. Prošle godine u junu se navršila decenija mlitavih pristupnih pregovora koje je otpočela vlast odlazećeg predsjednika Mila Đukanovića i njegove Demokratske partije socijalista (DPS). Tokom 10 godina pregovora DPS je od 33 poglavlja neophodnih za ulazak u EU uspio privremeno zatvoriti samo tri i time je Crna Gora osim formalnog liderstva u evrointegricijama postala i lider u najdužim jalovim pregovorima. Međutim, formalni prekid, tj. obustava pristupnih pregovora bi svakako loše odjeknuo u javnosti dok bi za ostale zemlje u regionu takva objava bila dodatno obezhrabrujuća.

Slovensko-austrijski dvojac je bio pristutan i na sastanku sa liderima Zapadnog Balkana na marginama Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, Švajscarska. Cilj je jačanje integracija prema EU kako je na twitteru objavio v.d. premijer Dritan Abazović rekavši da je „cijelom regionu potrebno više eurooptimizma“. Bosna i Hercegovina je takođe u unutarnjoj blokadi. Predsjednik RS Milorad Dodik postaje sve drskiji u izjavama. Otvoreno je podržao rusku agresiju na Ukrajinu i njeno komadanje uz davanje ordena ruskom diktatoru Vladimiru Putinu. Dodik ne skriva da mu je želja da i BiH nestane. Nedavni nacionalistički izgredi na fudbalskom turniru u Sarajevu i napadi na roditelje mladih igrača iz Srbije podgrijavaju nacionalističke strasti uprkos brzoj akciji policije i privođenju krivaca. Makedonija i Albanija nikako da počnu pristupne pregovore zbog blokade Bugarske. Makedonci odbijajaju da prihvate bugarsko tumačenje njihovog nacionalnog i jezičkog identiteta. Odnosi između Srbije i Kosova koje je i dalje u međunarodnom poluprotektoratu su posljednjih mjeseci doveli maltene do usijanja i samo je direktna intervencija Evropske komisije i zemalja Kvinte/Petorke spriječila otvorenu eskalaciju i sukobe.

Rat u Ukrajini promijenio je dinamiku postupanja Kvinte (Amerika, Britanija, Francuska, Njemačka i Italija) koja je sada očigledno aktivnija, i vidljivo i nevidljivo, u regionalnim političkim procesima. Pogotovo se vidi jači uticaj anglo-saksonskog dijela Petorke (Amerikanci i Britanci) i rastući angažman Francuske. Nekadašnja praksa Zapada da da primat stabilokratiji nad demokratijom u regionu je dovedena u pitanje. Trpljenje autokrata u Republici Srpskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Albaniji samo da bi se dobila kratkoročna stabilnost se vremenom pokazala kontraproduktivnom jer su moćnici počeli da se ponašaju kao nedodirljiva božanstva.

Britanski interes u cilju obuzdavanja šverca cigareta i preko Luke Bar je već neko vrijeme jasno i javno definisan sa aktivnim angažmanom britanskih finansijskih i obavještajnih službi pri državnim organima u Podgorici. U utorak je objavljena informacija da je v.d. direktor Uprave prihoda i carina Vladan Bulatović imao sastanak sa ambasadorkom Karen Medoks i britanskim oficirom za vezu za privredni i finansijski kriminal. Glavni specijalni tužilac Vladimir Novović je pred gregorijanski Božić posjetio London službeno radi jačanja saradnje „u oblasti borbe protiv korupcije i teškog i organizovanog kriminala na Zapadnom Balkanu i u Evropi“. Interesantno je da se ta posjeta poklapa sa hapšenjem bivšeg direktora Uprave prihoda i carina Rada Miloševića.

Valja se podsjetiti da su Anglosaksonci takođe bili uključeni i u raniji izborni proces u Crnoj Gori koji je doveo do pada DPS vlasti na sličan način na koji je i Slobodan Milošević uklonjen u oktobru 2000. godine, ali uz mnogo manje buke. Bez pomoći britanskih i američkih organizacija i njihovih konsultanata ujedinjavanje tadašnje crnogorske opozicije bi bilo teško zamislivo. U vrijeme kada je sadašnji specijalni američki izazlanik za Balkan Gabrijel Eskobar bio otpravnik poslova američke ambasade u Beogradu kafići i restorani u relativnoj blizini ambasade bili su puni gostiju iz Demokratskog fronta (DF) koji su dolazili na konsultacije i instrukcije, uglavnom uz pomoć prevodilaca. Navodno su i zadnja vrata ambasade često primala posjetioce. Slične scene su nekad viđane u Budimpešti sa osobama Demokratske opozicije Srbije (DOS) koji su pripremani za savezne izbore u jesen 2000. godine. Kakva je bila euforija nakon izborne pobjede 30. avgusta 2020. godine je opisao Andrija Mandić, jedan od DF lidera, na sjednici skupštinskog Odbora za bezbijednost 28. oktobra rekavši da je  „nosilac naše liste (Zdravko Krivokapić) jedva dočekao da utrči u američku ambasadu i pita šta treba da radi“. Naknadna grabež za pozicijama u novoj vlasti i izvrdavanje pojedinih dogovora je kasnije dovela i do američkog stava da „za sada“ DF nije partner u procesima u Crnoj Gori.

Za razliku od prilično jedinstvenog stava Anglosaksonaca, emisari koji dolaze iz Brisela su različitijih boja ali možda i uticaja. Stavovi Berlina su puno puta na odstojanju od Vašingtona i Londona a nekad bliži Moskvi nego što se i misli.

Miroslav Lajčak je odigrao veliku ulogu kao izaslanik EU tokom crnogorskog referenduma 2006. godine za čiji uspjeh je od vanjskih faktora jedino Moskva bila decidno zainteresirana i uključena da pomogne režimu Đukanovića. Lajčak je bivši komunistički diplomac MGIMO akademije u Moskvi čija diplomska slika stoji tik do slike ruskog vanjskog ministra Sergeja Lavrova i smatra se da nije slučajno što je on imao presudnu ulogu da referendum prođe kako je planirano. Nebojša Medojević ga je nedavno nazvao „starim agentom KGB-a“ i plaćenikom Đukanovićevog kartela. Lajčak je bio i ministar inostranih poslova u vladi Roberta Fica kada je ubijen slovački novinar Jan Kučijak i njegova vjerenica. Fico je u nedavnom intervjuu za prestižni švajcarski list NZZ osudio sankcije prema Rusiji dok je pomoć u oružju za odbranu Ukrajine označio kao „javni ratni zločin“. Lajčak koji je i sada čest službeni gost u Crnoj Gori je ovu skandaloznu izjavu svog partijskog šefa odćutao. Tonino Picula kao izvjestilac Evropskog parlamenta za Crnu Goru je lijevi kadar i bivši hrvatski vanjski ministar. Njegova Socijaldemokratska partija kojoj pripada i predsjednik Zoran Milanović je  blokirala obuku ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Picula je u svojim izjavama puno puta bio na liniji stavova DPS-a.

Ostaje da se vidi hoće li se Kvinta dogovoriti ili će svako na svoj način raditi na razrješenju krize u Crnoj Gori i krojenju njenog daljeg strateškog pravca. Tanja Fajon je tokom druge posjete Podgorici izjavila „od Crne Gore očekuje da isporuči rezultate“ i da povodom toga „ima dobar osjećaj“.

 

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo