Povežite se sa nama

FOKUS

Nada i strah

Objavljeno prije

na

upozorenje-snijeg-zima

Godina je počela Telekomom. Američke finansijske vlasti utvrdile su da je Mađar Telekom, pri kupovini Telekoma Crne Gore, podmitio više crnogorskih zvaničnika sa ukupno 7,35 miliona eura, ,,uključujući i advokaticu, sestru tada najvišeg vladinog funkcionera”. Nema Crna Gora sto sestara, jedan je najviši vladin funkcioner.

Izgledalo je, na trenutke, da tako veliku zloupotrebu ne može zataškati ni ovdašnji sistem uvezan po mjeri najvišeg vladinog funkcionera. Pokazalo se da može. Zamolnicu američkim službama da joj dostave dokumenta koja se u slučaju Telekom odnose na Crnu Goru Vrhovna državna tužiteljka Ranka Čarapić pisala je i prevodila mjesecima. I kad je napisala, fajde nije bilo. S druge strane, vrlo je ažurno pratila rad skupštinskog Anketnog odbora za prikupljanje činjenica i informacija o korupciji u privatizaciji Telekoma i u jednom času zaprijetila da će im podatke davati selektivno jer ne čuvaju tajne. Pred Anketnim odborom, svjedočili su razni funkcioneri, uglavnom po istom receptu: dođu, ,,jer poštuju instituciju parlamenta”, nešto slažu i odu. Uoči izbora, isprsio se sam predsjednik DPS-a Milo Đukanović. Na pitanje je li oko Telekoma bilo korupcije, rekao je odlučno: ,,Ne”.

Pošto se takvo ,,ne” ne poriče, uslijedile su mjere odmazde. Ana Kolarević, sestra, tužila je Vijesti, Dan i Monitor i tražila obeštećenje od po 100.000 eura zato što su novine o tužilji ,,stvarale negativnu sliku kod javnog mnjenja”. Godina 2012. može se smatrati godinom sestre – podmićene ili uvrijeđene, po volji.

U januaru je struja poskupila 6,8 odsto, cijena benzina porasla je devet centi ili oko sedam odsto. Unija slobodnih sindikata, uz podršku MANS-a i dijela studentskih organizacija, organizovala je protest 21. januara. Prema procjenama organizatora došlo je oko 10.000 ljudi. ,,Naši zahtjevi su realni i ostvarivi, a na Vladi je da se opredijeli da li će iznaći mehanizme za njihovo ispunjenje i tako pokazati građanima da žele da budu vlada građana, a ne domaćih i stranih tajkuna”, kazao je generalni sekretar Unije slobodnih sindikata Srđa Keković.

Dilema – građani i tajkuni – u vladi nije postojala. Tajkuni, naravno.

Iako je, kao odgovor na proteste tvrdio da ,,cijene nijesu rezultat bahatosti i osionosti Vlade, već sticaj okolnosti”, Lukšić nije mogao da valjano objasni koji ga je sticaj okolnosti odveo da Novu godinu dočeka sa dvojicom najboljih drugova, ministrima finansija i ekonomije, sa komplet familijama, u Maroku, na račun Aman rizortsa. Onog koji godinama drži zatvoren Sveti Stefan. ,,U svim pravno uređenim državama ovakvo ponašanje ukazivalo bi na sumnju da u vrhu izvršne vlasti postoji korupcija. Samo se nadam da premijer Lukšić neće reći da je na tužilaštvu Maroka da ispita ovaj slučaj, po istoj logici po kojoj je rekao da sumnje u korupciju prilikom privatizacije Telekoma treba da ispita mađarsko tužilaštvo”, rekao je za Monitor advokat Veselin Radulović.

Nakon neuspješnog sastanka sa Lukšićem MANS, Unija slobodnih sindikata i Studentska unija zakazali su novi protest. Tu je vlast već morala da potegne težu artiljeriju. Nastavak protesta, razjasnili su, usporiće evropske integracije, Vanja Ćalović, direktorica MANS-a, pisala je ,,novina od riječi” strani je agent koji rastjeruje investitore.

,,Ima li Crna Gora policiju, istražne organe, tužilaštvo, sudstvo? Zar je toliko teško dokazati neprijateljsko djelovanje ove zločinačke organizacije”.

Onda je pao snijeg i država se raspala. Gotovo nijedan put nije bio prohodan. Između Pljevalja i Mojkovca 11 putnika bili su zarobljeni u snijegu dvadeset sati. Zavijano je 80 ljudi kod Plužina. Voz sa 50 putnika blokiran je lavinom. Struje je falilo na sve strane. Kolašinac Brano Kljajić preminuo je od posljedica smrzavanja u mjestu Mioska, na magistralnom putu Podgorica – Kolašin, kada se na njega srušila sniježna lavina, nakon što je izašao iz automobila. Vanredno stanje proglašeno je, tvrdili su naročito ljudi sa sjevera, tek kad je snijeg okovao i Podgoricu.

Pomoćnik ministra unutrašnjih poslova za vanredne situacije Zoran Begović takođe je bio zavijan u Bakovića klisuri. Bila je to najbolja ilustracija sposobnosti vlasti da se izbori sa nevremenom.

Uprkos problemima koje je vraćanje KAP-ovih dugova pravilo državnom budžetu, vladinim zvaničnicima glavni su posao bili pokušaji da diskvalifikuju organizatore protesta i pozivaju ih da, kad se već bore za vlast, osnuju političku partiju. Premijer Lukšić najavio je da će špijati donatorima kako se MANS bavi politikom.

Nakon tri godine borbe protiv samovlašća gradonačelnika dr Miomira Mugoše slabovida Marijana Mugoša krajem februara je sa psom vodičem ušla u zgradu SO Podgorice, do svog radnog mjesta. Rijetke su ovdje takve pobjede.

Početkom marta pretučena je ispred svog stana u centru Podgorice novinarka Vijesti Olivera Lakić. Napadnuta je s leđa, dok je otvarala vrata ulaza. Pisala je o proizvodnji cigareta u Mojkovcu, prijetili su joj više puta. U julu je Osnovni sud u Podgorici osudio Ivana Buškovića na devet mjeseci zatvora zbog napada na novinarku. Sud nije ustanovio zašto je Bušković tukao Oliveru Lakić. Kao da mu se nije dopadala njena frizura.

Apelacioni sud oborio je prvostepenu presudu osumnjičenima za deportaciju bošnjačkih izbjeglica. Nakon ponovljenog suđenja, krajem novembra, devetorica bivših crnogorskih policajaca optuženih za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u slučaju deportacije bosansko-hercegovačkih državljana 1992. godine, ponovo su oslobođeni. Sudija Milenka Žižić je u obrazloženju oslobađajuće presude navela da tokom procesa nije dokazano da su optuženi bili na nekoj od strana u oružanom sukobu, što je potrebno za postojanje ratnog zločina. Sasvim u skladu sa vladajućom istinom da Crna Gora nije učestvovala u ratu.

U međuvremenu su državni mediji sproveli zastrašujuću akciju žigosanja jedinog svjedoka u slučaju deportacija Slobodana Pejovića. Jedinog čovjeka koji nije ćutao o zločinu pokušali su da pretvore u krivca.

U maju su Profesor Pravnog fakulteta Milan Popović, glavni i odgovorni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik Pokreta za promjene Koča Pavlović podnijeli Vrhovnom državnom tužilaštvu krivičnu prijavu protiv predsjednika Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića i Vrhovne državne tužiteljke Ranke Čarapić, zbog ratnog zločina deportacija 1992. i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu. Još odjekuje tišina. Možda ovo jednom prestane da bude besudna zemlja.

U intervjuu Monitoru, krajem marta, profesor Univerziteta Mediteran Milenko Popović ocijenio je da Vlada mora pasti. Kazao je da će kada se aktiviraju sve garancije date KAP-u Crna Gora upasti u opasnu zamku zaduživanja, da će javni dug porasti za pet do šest odsto bruto domaćeg proizvoda i povećati se na preko 50 odsto BDP-a. Desilo se. ,,Oni prosto ništa ne umeju da urade. Nijednu životnu pobedu ne mogu dobiti. Jedino što znaju je da dobiju izbore. Znamo i kako!”, kazao je Popović. I to se još jednom pokazalo tačnim.

Ministri su imali pune ruke posla. Uoči lokalnih izbora, održanih 7. aprila, obišli su, presjekli i otvorili sve što se moglo u Herceg Novom i Tivtu. Ministar Predrag Sekulić sadio je po Tivtu kamelije, predsjednik Crne Gore otvarao novski bazen na Škveru. Ostalo je kako je i bilo – u Tivtu je pobijedio DPS, u Herceg Novom opozicija.

UNICEF je objavio podatke koji su pokazali da je svako deseto dijete u ovoj zemlji siromašno. Stopa siromaštva od 10 odsto ukazuje da je toliki procenat djece živio u uslovima koji ne ispunjavaju osnovne minimalne potrebe za hranom, smještajem, obrazovanjem… Na sjeveru 19 odsto djece nema minimalne uslove za život. Ako prosječno školsko odjeljenje ima tridesetoro djece, znači da u njemu sjedi šestoro djece koja mogu biti gladna. Ako ih u seoskoj školi ima četvoro, jedno od njih je gladno jer je stopa siromaštva djece koja žive na selu 23 odsto. Nikoga ti podaci nijesu osobito dojmili.

Na građanskom protestu u maju okupljeni su nosili transparente Pobuni se, vrijeme je, Vratite uzete pare, Stegnite i vi malo kaiš, a skandirali su Ostavke, Dosta je, Vrijeme je i Milo lopove. Protesti su se kasnije transformisali u protestne šetnje i obilazak stubova sistema: RTCG, Pobjede, Agencije za nacionalnu bezbijednost, predsjednika države, parlamenta, Centralne banke i tužilaštva. Završavali su se pred vladom. Nijesu uspjeli da je sruše, ali su pokazali novo lice Crne Gore, kao mogućnost.

Nestašica ljekova, zbog nesposobnosti vlasti da uredno i na vrijeme sprovede procedure za njihovu nabavku, mjesecima je ugrožavala zdravlje i novčanike građana Crne Gore. I to su otrpjeli.

Marko Mugoša, sin gradonačelnika Podgorice, pokazao je zavidan talenat za biznis. Podigao momak kredit od 200.000 eura kupio zemlju, prodao je kineskoj ambasadi za milion. Mora da je sanjao koje zemljište treba da kupi.

Sa suncem je stigao još jedan vladin izum za dranje sopstvenih građana. Euro mjesečno vladi daje svako ko koristi mobilni telefon, ima strujomjer i kablovsku televiziju. Uzalud su se građani žalili Vrhovnom sudu. Sutkinja Desanka Lopičić objasnila je da takse imaju legitiman cilj – očuvanje stabilnosti finansijskog sistema u uslovima krize. Mnogi su se pitali da li je onda legitimno da neko ukrade hljeb kako bi očuvao organizam u uslovima gladi.

Na samom kraju maja Svetozar Marović je udao šćer. Prvih dana juna stigla je vijest da mu je brat optužen u aferi Zavala, osuđen na četiri godine zatvora. Bivši predsjednik opštine Budva Rajko Kuljača osuđen je na pet, poslanik DPS-a Đorđe Pinjatić na tri godine zatvora. Negdje kasnije Svetozar Marović je cjelivao skute i u jednom intervjuu objasnio da je Milo Đukanović najbolji na svijetu. Tako ga je zapalo da ,,koordinira” partijom dok je šef na funkciji premijera.

Krajem juna Evropski savjet je odobrio Crnoj Gori početak pregovora za pristupanje EU. Savjet je istakao potrebu rješavanja problema na koje je ukazala Evropska komisija poput borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala i nezavisnosti pravosuđa.

Znalo se unaprijed: ako dobije datum pregovora, vlast će požuriti sa izborima. Na kraju jula Skupština je skratila sebi mandat. Istoga časa DPS je počeo da veze sitan vez od duše do duše. NOVA i PZP su formirale Demokratski front, na čelo tog opozicionog saveza stao je bivši šef crnogorske diplomatije i ambasador SRJ u Rimu Miodrag Lekić. Dugo se lomilo hoće li u Front ući SNP, na kraju je ta partija odlučila da na izbore ide samostalno. Nekoliko prvaka SNP-a zbog toga je prešlo u Front.

Građani Beransela, pored Berana, pokušali su da se izbore protiv odluke vlasti da deponiju smjesti na Vasovim vodama. Blokirali su prilaze, policija ih je hapsila. Ovih dana eksperti su još jednom kazali da je kraj njihovih kuća pravo mjesto za deponiju. Doduše, uočili su i da je deponija na trasi budućeg autoputa. Predložili su izmještanje – autoputa. Što nije teško jer ga svako može zamisliti kako želi.

Polovinom avgusta navršilo se trinaest godina od potapanja broda Mis Pat u ljeto 1999. godine, kada je, prema optužnici, stradalo 35 Roma, dok se desetine još vode kao nestali. To je tek jedno od suđenja – farsi u Crnoj Gori. Neko je zaradio, neko se utopio – nikome ništa.

Početkom avgusta Monitor je objavio šta sadrži tajni formular kojim DPS evidentira ljudske sudbine i pretače ih u glasove. Na obrascu stoji ime i prezime, matični broj, datum i mjesto rođenja, ulica i broj, broj telefona, mail adresa, broj biračkog mjesta – sve stane na pola lista papira koji se zove zahtjev za socijalnu pomoć ili za posao, u zavisnosti od toga koju od ponuđenih opcija građanin zaokruži. Tužiteljka je, naravno, ćutala.

Opozicija je, uglavnom ćutke, odbacila ideju o bojkotu izbora, uprkos tome što je bilo jasno da će se oni održati u nefer i nedemokratskim uslovima. Septembar su obilježile rasprave o nepravilnostima u biračkim spiskovima i, naravno, zloupotrebe državnih funkcija u predizborne svrhe. Predsjednik DPS-a u kampanji se uglavnom pojavljivao sam – kao svaki spasitelj.

Nakon izbora 14. oktobra, na kojima koalicija DPS-SDP-LP, prvi put nakon 11 godina nije osvojila apsolutnu vlast, u pomoć Đukanoviću priskočili su bratski lideri manjinskih naroda. Bošnjačka stranka, partije koje okupljaju Albance i Hrvatska građanska inicijativa utrkivale su se ko će prije uskočiti u krilo DPS-a. Rijetki glasovi koji su upozoravali da to dugoročno nije u interesu manjinskih naroda nije imao ko da čuje. Milo Đukanović se vratio na premijersku funkciju. Zbog povjerenja koje su mu ukazali građani, odgovorno je to lice.

Na lokalnim izborima u Nikšiću pobijedila je opozicija, u Budvi i Kotoru DPS i SDP su ostali na vlasti. U maju formirana Pozitivna Crna Gora na izborima je osvojila 8,3 odsto glasova. Pregovori te partije sa Demokratskim frontom oko formiranja vlasti u Nikšiću pretvorili su pobjedu opozicije u mučno samoubilačko natezanje. Taman kad su se dogovorili, DPS se potrudio da stvar reguliše. Ozbiljno se priča da je nedavno lider DPS–a uhvatio zlatnu ribicu i dobio priliku da bira tri želje. Po običaju bio je kratak i jezgrovit: ,,Da mi svi budu kao Drago. Da mi svi budu kao Drago. Da mi svi budu kao Drago.”

Ako ne pronađe način da se dogovara i da se na pravi način pobuni protiv DPS-ovih rutinskih krađa, opozicija nema šta da traži. Osim da prima plate za posao dekoracije.

Građanski protesti u Crnoj Gori 2012. i rezultati izbora ličili su na tek upaljeni plamen. Dašak je dovoljan da ga rasplamsa, dašak da ga ugasi. Održavanje te vatre stvar je opstanka onih koji ne pristaju na diktaturu laži.

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ŽRTVE SEKSUALNOG ZLOSTAVLJANJA ANONIMNO O NASILJU KOJE SU PRETRPJELE: STRAH OD OSUDE DRUŠTVA JE JAČI

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studentkinja Jelena Radulović na internetu i društvenim mrežama postavila je upitnik, koji je za samo nekoliko dana popunilo više od 130 djevojaka i žena koje su pretrpjele neki oblik seksualnog nasilja

 

„Kao studentkinja silovana sam sa 19 godina više puta od momka kojeg sam poznavala, ali nijesam htjela da izlazim sa njim. Presrijetao me je ispred zgrade sa drugaricama prije predavanja, zvao da samo razgovaramo u vožnji autom gdje bi vozio van grada i prisilno me zlostavljao. Jednom sam mu uspjela pobjeći iz auta pa sam se vraćala pješke po mraku osam kilometara. Desilo se da me udari više puta, posebno prilikom obljube. Trajalo je pola godine. Sa 22 godine mi se desilo da me druga osoba, policajac veoma krupne građe, koji je taksirao na divlje, jednom seksualno napastvuje. Tada sam uspjela vrištanjem i plakanjem da se odbranim jer me je dovezao do parkinga zgrade gdje sam živjela. Ali mi je zadao dva udarca u rebra i u lice šakom, govorivši mi da sam luda i da ne mislim valjda da hoće da me siluje i pokazao mi značku da je tu da me zaštiti ako treba. Ovo je bilo umirivanje jer je bio svjestan da mora da me pusti s obzirom na to da ne pristajem i da smo usred grada. Treći put, moj momak sa kojim sam se zabavljala dvije i po godine i kada sam htjela da raskinem sa njim – silovao me je više puta jer nije htio da prihvati raskid, od silovanja do prijetnji da će me ubiti.“

Riječ je o anonimnom svjedočenju jedne od preko 130 žena iz Crne Gore koje su doživjele neku vrstu seksualnog nasilja ili seksualnog uznemiravanja, a koje se našlo u upitniku studentkinje Fakulteta političkih nauka Jelene Radulović. Kada je nedavno na internetu i društvenim mrežama okačila desetak pitanja otvorenog tipa o seksualnom uznemiravanju, nije očekivala da će kroz nekoliko dana odgovoriti preko stotinu žena. Nakon što su srbijanska glumica Milena Radulović i bivše učenice škole glume Miroslava Aleksića progovorile o nepočinstvima bivšeg učitelja, njihova hrabrost inspirisala je žene u regionu da otvoreno govore o seksualnom zlostavljanju koje su trpjele. Jelena Radulović je željela da i žrtvama u Crnoj Gori omogući platformu gdje bi mogle progovoriti o nasilju koje su pretrpjele, pa makar i anonimno.

„Kad sam krenula s ovim, namjera mi je bila da pružim priliku svim ženama koje su prezivjele bilo kakav vid seksualnog nasilja/uznemiravanja da to iznesu anonimno ili ne, da makar na taj način sebi malo olakšaju. Nisam očekivala da će odziv biti toliki iako sam nesvjesno znala da slučajeva ima mnogo. Starosna struktura je takođe segment koji me je iznenadio jer su upitnik popunile i djevojke od petnaestak godina ali i starije gospođe koje navode da sada već uveliko imaju djecu i unuke, te da pričaju svoju priču da bi zaštitile generacije koje dolaze“, kazala je Radulovićeva za Monitor.

Ona kaže da joj je žao što nije ostavila prostor za kontakt, kako joj je kasnije sugerisala profesorica Olivera Komar, ali su tada žrtve već u velikom broju ispričale svoje priče. Istakla je, da sumnja u institucije koje bi te slučajeve potencijalno trebalo da procesuiraju. Većina onih koje su ispunile upitnik nijesu   prijavile svoj slučaj. Pojedine su, tvrde, to učinile ali su nadležne institucije skoro uvijek zakazale.

Žena sa početka priče se požalila institucijama za treći slučaj koji je doživjela. Ostale nije jer ju je bilo strah. „Prijavila sam treći pomenuti slučaj. Policija ga je privela, zvali su me na telefon dok su ga držali i pitali šta želim da urade. Rekla sam da želim da mi više nikada ne prilazi i tako je i bilo. Za prva dva slučaja nijesam smjela od roditelja, jer su oni čak i znali da me neko ’spopada oko zgrade’, ali su vaspitavali da sam ja kriva ako mi se nešto dešava zbog ponašanja, izazivanja ’jer ako se bavim svojim poslom, niko me neće dirati’“.

Posljedice ovih događaja po nju su bile teške. „Imala sam osjećaj sramote i straha jer sam par puta srela te silovatelje. Mislim da me nijesu ni poznali jer je bilo poslije deset godina. Jedan sam vidjela da ima dvoje djece i ženu. Ja izbjegavam svakog muškarca kod kojeg osjetim trun nasilništva makar iz priče, odmah raskidam te veze. Nepovjerljiva sam, teško ostvarujem kontakte, kruta sam i neslobodna u komunikaciji, posebno u muškom društvu, zbog čega teško ostvarujem nova prijateljstva. Kajem se što nijesam tad znala drugačije da odreagujem. Tugujem što nijesam nikog imala da me zaštiti od porodice da ove tužne uspomene nijesu dio mog života i mojih misli. Scene silovanja u filmovima ne podnosim i priče iz života, mnogo me uznemiruju i vraćaju slike prošlosti.“

Radulovićeva kaže da su priče različite, dok je nju najviše šokiralo što su nasilnici često i članovi porodice, kumovi, prve komšije i drugovi iz djetinjstva. Primjetno je, ukazuje i umanjivanje nasilja koje su žene preživjele, ukoliko nije konkretno riječ o silovanju,  jer žrtve pretpostavljaju da je „nekome drugome gore“ uz pomisao da one „makar“ nijesu silovane. Neke žene nisu imale ni podršku  porodice, pogotovo ako je nasilje proživljeno u djetinjstvu, govoreći da one „umišljaju“ ili su to „dječaci za koje je takvo ponašanje normalno u pubertetu“.

Prema upitniku zabrinjavajući je broj žrtava – mladih djevojaka koje trpe seksualno nasilje od svojih partnera, koji ih emocionalnom ucjenom prisiljavaju da rade ono što ne bi. Pojedine žrtve su navele da je njihovo „ne“ ili „prestani“ bilo bezvrijedno i da su nasilnici nastavljali sa nasiljem.

„Ovih dana planiram da detaljno proučim pojedinačne slučajeve, kojih je trenutno preko 130, i da nađem neke zajedničke komponente. I lično i u sklopu jedne ekipe mladih ljudi koja samoinicijativno radi zajedno na kampanji #nisisama planiram da nastavim da skrećem pažnju na ovaj problem i brojne druge probleme žena u društvu koje su izgleda uvijek skrajnute ustranu (uz brojne druge), dokle god ima prečih kao što su razna politička, partijska, identitetska i jezička od kojih evo decenijama zapostavljamo sve ostale“, pojašnjava Radulović.

Uprava policije je tokom prošle godine podnijela 22 krivične prijave u vezi sa krivičnim djelima silovanje i nedozvoljene polne radnje. Tokom 2019. godine taj broj je bio malo veći – 27. Crnogorska tužilaštva su u posljednje dvije godine procesuirala pedesetak prijava. Neka osnovna državna tužilaštva, poput onih u Beranama, Plavu i Baru nijesu za dvije godine obradila nijedno krivično djelo ove vrste, pokazuju podaci do kojih je došao Monitor. Prema istim podacima, svaki slučaj koji je tužilaštvo izguralo do suda, završilo je osuđujućom presudom.

Studija o seksualnom nasilju nad ženama i djecom u Crnoj Gori iz 2020. godine, koju su uradile Sigurna ženska kuća, SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić i Prima, pokazuje da je u slučajevima od 100 žena i djevojčica koje su doživjele seksualno nasilje, svega dva posto počinilaca kažnjeno, a samo jedan je dobio kaznu zatvora. Od njih je samo 12 odsto seksualno nasilje formalno prijavilo institucijama, a u 70 odsto slučajeva državni tužioci su odbacili krivičnu prijavu.

Izvršna direktorica nevladine organizacije (NVO) SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić Nataša Međedović Pištalo za Monitor kaže da različita istraživanja pokazuju da je seksualno nasilje zločin koji se najređe prijavljuje. Procjenjuje se, tvrdi ona, da na jedan slučaj prijavljenog silovanja dolazi između 15 i 20 neprijavljenih. Njena organizacija je kroz svoje servise pomoći i podrške za žene i djecu žrtve nasilja imala 25 prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja.

„Strah od zlostavljača, stid, samookrivljivanje, neinformisanost su dio razloga zbog kojih se seksualno nasilje ne prijavljuje. Atmosfera u zajednici je takva da se o temi seksualnog nasilja ćuti, a žrtve će, umjesto razumijevanja i podrške, mnogo češće biti izložene stigmatizaciji okruženja. Medijsko izvještavanje je najčešće senzacionalističko i žrtve izlaže osudi i dodatnoj viktimizaciji“, navodi Međedović Pištalo.

Psihološkinja Ana Jaredić, zaposlena u Centru za ženska prava, za Monitor pojašnjava da je specifičnost seksualnog nasilja što zbog predrasuda u društvu žrtva ima osjećaj krivice, preispituje se čime je doprinijela da se to desi, njena slika o sebi se urušava. Plaši se reakcije najbližih, pita se da li će ih osramotiti, da li će im nanijeti bol ako saznaju što se desilo.

„Mnoge žene kad se prvi put nekome obrate, dožive minimizovanje problema od najbližih osoba ili čak osudu. Razlozi zbog kojih ne prijavljuju su takođe i strah od osude šire sredine, strah od nasilnika i suočavanja sa njim, ali i nepovjerenje u institucije“, kazala je Jaredić.

Postupanje institucija kod žrtava seksulanog zlostavljanja, kaže Međedović Pištalo, najčešće izaziva uznemirenje i nesigurnost. Ona smatra da institucije sistema treba da imaju specijalno obučene stručnjake koji znaju kako da razgovaraju sa žrtvama i da imaju imaju razumijevanja za njihovo ponasanja i odluke. „U suprotnom,  postupanje u institucijama dodatno psihički iscrpljuje i traumatizuje žrtve.“

Naše sagovrnice ukazuju da slučaj učitelja glume Miroslava Aleksića treba da postane podsticaj da učimo i mi u Crnoj Gori kako da bolje reagujemo na svaku sumnju seksualnog nasilja. Hrabre žene koje su progovorile uključile su alarm za sve nas. Naše je da ga čujemo i ne oglušimo se.

 

Najviše žrtava silovao je muškarac kojem vjeruju

Psihološkinja Ana Jaredić smatra da je seksualno nasilje i dalje „veliki tabu“ u Crnoj Gori. Broj prijavljenih slučajeva je, kaže, veoma mali, kao i broj osoba koje se javljaju za pomoć. Njihovoj organizaciji žene se najčešće javljaju za psihološku pomoć kako bi prevazišle traumu i posljedice koje su iz nje nastupile.

„Među njima ima i onih koje su seksualno nasilje pretrpjele prije više godina i sve to vrijeme se trudile da same prevaziđu poteškoće izazvane traumom. Princip našeg rada je da žena sama odluči da li će podnijeti prijavu za nasilje i kada. Naš savjet je da to bude kada stekne dovoljno lične snage da prođe kroz sudski postupak i sve ono što ga prati, a što je često dodatno viktimizujuće“, pojasnila je Jaredić.

Ona kaže da u patrijarhalnoj sredini kakva je naša, postoje brojne predrasude kada je u pitanju silovanje ili neki drugi oblik seksualnog nasilja. Fokus se, umjesto na počinioca, stavlja na žrtvu, pa se postavljaju pitanja tipa „kako je bila obučena”, „zbog čega je bila baš na tom mjestu, u to vrijeme”, „zašto je ćutala”, „zašto se nije branila”…

„Među žrtvama su osobe svih starosnih dobi i svih društvenih slojeva i u preko 80 odsto slučaja žene su silovane od muškarca kojeg poznaju i kome vjeruju. Kroz slučajeve koje smo imale priliku da pratimo, uviđamo da je neophodna sveobuhvatna podrška žrtvi kako bi ona kroz zakonske procedure prošla sa što manje posljedica i istrajala u dostizanju pravde. To, osim kontinuirane psihološke podrške, podrazumijeva i pratnju u svojstvu povjerljivog lica kroz sve procedure, zastupanje pred sudom, kao i pripreme za sve procedure. To je način na koji naša organizacija obezbjeđuje podršku“, kazala je za Monitor Ana Jaredić

 

Javne ličnosti mogu mnogo da promijene

U SOS centru smatraju da objelodanjivanje seksualnog zlostavljanja od strane žena koje su javne ličnosti i prijavljivanje zlostavljača svakako može pozitivno uticati. Pokret „Me too“ (#MeToo ) je od 2017. godine, kada su prve žrtve javne ličnosti progovorile o seksualnom zlostavljanju, na globalnom nivou doveo do značajnih promjena. Javni istup Milene Radulović je odjeknuo u zemljama regiona i ohrabrio i druge žene da istupe i zatraže da zlostavljači odgovaraju.

„Za dugoročne promjene jedan od preduslova je da zlostavljači budu adekvatno kažnjeni, žrtve zaštićene od nove viktimizacije, a u javnom prostoru fokus bude na ukazivanju na ozbiljnost problema i otklanjanju nedostataka sistema“, navode iz te NVO.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo