Povežite se sa nama

FOKUS

Bojkot ili saučesništvo

Objavljeno prije

na

Operacijom u Nikšiću Demokratska partija socijalista još jednom gazi jedan od prvih članova Ustava: Ne može se uspostaviti niti priznati vlast koja ne proističe iz slobodno izražene volje građana na demokratskim izborima, u skladu sa zakonom. Ako se volja građana ne sviđa DPS-u, utoliko gore po volju građana. I po Ustav.

Sirova demonstracija sile vladajuće koalicije u Nikšiću, opoziciji je donijela još jednu šansu da pokaže da zna šta hoće i da nešto može. Njihovo prethodno zaplitanje u pregovorima lako je moglo učiniti da se udave sami. Ovako, mogu da puste da ih udavi DPS ili da napuste igre koje se igraju po pravilima vlasti i osmisle svoj put.

Odbjegli odbornik Pozitivne Crne Gore Drago Đurović trenutno raspolaže voljom preko 20.000 građana Nikšića. Tu poziciju formalno omogućio mu je zakon koji propisuje da su odbornici i poslanici, a ne partije koje su ih kandidovale, vlasnici mandata. Taj je propis, naravno, sasvim u skladu sa demokratskim standardima. U demokratskim društvima. Ovdje, riječ je o najjednostavnijem načinu da se otmu izbori.

Samo da ne bude kakve zabune -nema demokratskog pravila koje ova vlast nije spremna i sposobna da izvrne u njihovu suprotnost. Ozbiljan naučni rad može se napisati o tome kako se kampanja od vrata do vrata, obična stvar u demokratskim zemljama, ovdje pretvorila u monstruma. Onog koji zna koliko je u vašoj kući nezaposlenih, ko prima socijalnu pomoć, koliko ko duguje struje, ko je i za koliko spreman da proda ličnu kartu. I dušu.

Posebno poglavlje vrijedjelo bi posvetiti transparentnosti koja obilježava čitav proces – uoči izbora DPS je objelodanio da ima vlastiti biro za zapošljavanje partijskih masa i za socijalnu pomoć. Osim ruganja zakonima, koliko je samo tu sadističkog iživljavanja nad nemoćnima i paničnog straha od gubitka moći. To obilježava naše dane i godine, pretvarajući Crnu Goru u zemlju poreknutih ljudi.

Smjena vlasti u demokratskim zemljama donosi personalne promjene, na vrhu. Đukanović je demonstrirao pristup toj stvari, u uslovima nesmjenjive vlasti. Izvođači koje postavljaju nesmjenjivi šefovi ispotpisivali su ostavke. Do Monitora je stigla dojava kako su neoprezni šefovi centara za socijalni rad napisali kako blanko ostavku podnose „na zahtjev ministra”. Papir im je vraćen kao neispravan. Mora da piše „na lični zahtjev”. Ne zna se za primjer da je neko rekao: ne želim da podnosim ostavku, već da se o mom radu razgovara. Nema druge poslušnosti u nedemokratskim zemljama do bespogovorne.

U takvim uslovima opozicija je riješila da se pouzda u zakon i rad tužilaštva i kroz institucije sistema dokaže kako je u Nikšiću formiranje vlasti onemogućeno zbog političke korupcije.

Obavještavajući javnost da je protiv Draga Đurovića Pozitivna podnijela krivičnu prijavu, potpredsjednica te partije Azra Jasavić kazala je: „Očekujemo da postupe po zakonu, tačnije, da preduzmu radnje i mjere previđene Zakonikom o krivičnom postupku, na osnovu kojih mogu jednostavno doći do validnih dokaza u konkretnom slučaju”.

Novoizabrani potpredsjednik Skupštine Branko Radulović ocijenio je da je opozicija u Nikšiću postigla cilj i dokazala da se radi o korupciji na najvišem nivou, te da će ,,vrhovni državni tužilac reagovati već ove sedmice” i da će u parlamentu hitno biti formiran antikorupcijski odbor kojem će Nikšić biti prva tačka dnevnog reda.

Kako da ne. I premijer Đukanović je pružio punu podršku ispitivanju ,,na pravnom planu”. A onda porukom Pozitivnoj neopozivo presudio o čemu se tu radi. ,,Dvoje vaših odbornika je promijenilo dres”. A otkad je to promjena dresa nezakonita pojava?

U međuvremenu je nikšićki tužilac saslušao Đurovića. Dabome, negirao je optužbe. Ne treba puno vidovitosti da se ugleda slika kako se proces gubi u katakombama sistema. Akcija tužilaštva u nikšićkom procesu treba da posluži za anesteziranje opozicije. Jednako će ostati bez zuba, ali će manje da boli.

Opozicija je prihvatila gubitničku igru. Povodom događaja u Nikšiću, funkcioner Pozitivne Dritan Abazović bio je veoma precizan. „To obesmišljava samu demokratiju. Čemu održavati nove izbore ako svaki put DPS može da kupi ono što joj nedostaje”. Slično su u parlamentu govorili i ostali. ,,U Nikšiću je udareno na Crnu Goru. Znamo ko je to učinio. Ako nismo demokratska država, koja je uloga izbora, ustava, institucija. Ako ne riješimo ovo pitanje da odbornik vrati mandat partiji, dovodimo u pitanje demokratski legitimitet svih institucija”, kazao je poslanik Demokratskog fronta Nebojša Medojević. Nije zaostajao ni Goran Danilović.

Nevolja je što im je svaka bila – na pogrešnom mjestu. Đukanoviću i satelitima u vlasti trebalo je da se opozicija nakon što je opljačkana a njeni birači poniženi, pojavi u parlamentu i tako im da demokratski legitimitet. Sve ostalo ide u rok službe. Čudno, poslaničke uši, tako osjetljive oko stihova himne, spremno su odslušale poj Mila Đukanovića. Ni da je Enriko Karuzo.

,,Dobro mu reče”, tap po ramenu – dometi su takve opozicione strategije. Marks bi, otprilike rekao – opozicija je dosad na različite načine DPS tumačila, radilo bi se o tome da se isti zaustavi.

Još se nije čuo plan opozicije – šta će da rade ako bude kao da ništa nije bilo. A biće. Nikšiću je potrebna hitna ruka podrške čitave Crne Gore. Ovo je malo veće nedjelo od poskupljenja računa za struju koji su izazvali proljeće građanske proteste.

Ne može se više pričati kako nije lijepo da DPSDP koalicija vlada Nikšićem i Podgoricom, a da to nije u skladu sa voljom birača. Šta to opozicija u parlamentu može da kaže, a da već nije rekla?

Inspirativan je slovenački slučaj. U Sloveniji se ne živi gore, već bolje nego u Crnoj Gori. U novembru je godišnja inflacija iznosila 2,3, mjesečna je bila negativna. U oktobru, u Crnoj Gori bila je 1,1, godišnja 5,2 odsto. Prosječna plata ovdje je 480, tamo 972 eura. U Sloveniji nema ni pomisli da bi vlast ovako popljačkala izbore. Svejedno, građani Slovenije su svojom pobunom uspjeli da pošalju poruku o onome što ih tišti i koju je čuo čitav svijet.

Treba se sjetiti – dva mjeseca prije izbora, crnogorska vlast je gazeći Ustav, upotrebljavajući sve državne resurse radi očuvanja vlasti DPSSDP koalicije, suštinski već pokrala izbore. Oko 75 hiljada partijskih parapolicajaca kružili su okolo sa ponudama koje se ne odbijaju. U glasanje su upregnuli mrtve duše. Svejedno, crnogorski građani su ostavili DPSDPLP koaliciju na izborima u manjini. Đukanovićevi su zato morali da kradu i poslije izbora. Taj rezultat obavezuje.

Biti za demokratsku smjenu vlasti ne znači pridržavati joj svijeću dok ona permanentno vrši državni udar. Odavno se to vidi – da bi se smijenila ovakva ultramonopolska i nasilnička vlast, osim izbornog rezultata, neophodna je spremnost opozicije i građana, ali i civilnog sektora i medija da brane slobodnu volju. Bojkot državnog parlamenta, parlamenata u svim opštinama i koordinirani građanski protesti solidarnosti nijesu nikakav hir. To su građanske mjere nužne odbrane. Red je Đukanoviću ostaviti za ukras u parlamentu Ranka Krivokapića i društvo. Opozicija je pred izborom: bojkot ili saučesništvo.


Marko Orlandić, bivši crnogorski političar

Otporom protiv otimanja i samovolje

– Naša stvarnost je veoma specifična. Nije lako naći sličnog primjera. Imamo pogoršanje, rekao bih, propadanje privrede i s tim u vezi zabrinjavajuće siromašenje velikog dijela stanovništva. Tu je i tendencija gotovo galopirajućeg zaduživanja čije posljedice tek predstoje. Država je ogrezla u kriminalu, korupciji, a nerijetko i otvorenoj pljački. Institucije države nečinjenjem šire prostor takvim pojavama i takvom stanju. Ko to neće da vidi, ili se pravi da ne vidi, nije patriota već akter koji iz ličnih ili jasnih političkih razloga direktno radi na slabljenju njenog ugleda, uticaja i njene stabilnosti.

No, ne vidim ozbiljnu aktivnost usmjerenu protiv onih koji su odgovorni za stanje u kojem se zemlja nalazi. A to su aktuelni režim, koji neprekidno traje bezmalo 24 godine i njegove vođe. Opozicija nema jasnu viziju borbe protiv režima, a time i za cjelovitu, dubinsku promjenu stanja. Stiče se utisak da se njihova aktivnost svodi na očuvanje stečenih pozicija i privilegija. Kao da se zadovoljavaju verbalnim prepucavanjima sa režimskim predstavnicima. Sve se uglavnom svodi na analize stanja prije svega u privredi, koje su u dobrom dijelu tačne, ali bez programa konkretnih akcija. Njih faktički nije bilo osim onih u prvom dijelu ove godine u organizaciji Unije sindikata, MANS-a i drugih koji su takođe bili kratkog dometa. Opšta situacija u državi zahtijeva radikalnije mjere poput bojkota institucija i svakako parlamenta.

Ipak, bez obzira na sve slabosti opozicije haos u SO Nikšić nije bruka samo opozicije već još veća sramota onih kojima je takva atmosfera dobro došla da se posluže isprobanim metodama otimanja, potkupljivanja i falsifikovanjima. Ako se ne bi istrajalo u otporu, svako trezven morao bi da postavi pitanje gdje su granice otimanja, falsifikovanja i samovolje. Bar u ovom konkretnom slučaju manipulatori moraju odgovarati.

Na ovim izborima je konačno došla do izražaja dugo očekivana i priželjkivana tendencija slabljenja ovog i ovakvog režima. Pojedini ambasadori i visoko rangirani predstavnici međunarodne zajednice u izjavama nakon izbora nijesu vodili računa o tim tendencijama i jadnom ekonomsko-socijalnom i ukupnom stanju u našoj državi. Ti pojedinci to dobro znaju, pa ipak koriste metode divljenja, laskanja i ushićenja pojedincima iz vlasti. Takve izjave po pravilu mogu se iskazivati u kolonijama i državama koje se nalaze pod zavedenim međunarodnim protektoratom. Ostaje nam da vjerujemo da će i oni konačno shvatiti koliko štete nanose njihove sebične i nedovoljno kontrolisane izjave. A ko zna – možda se naša država, formalno ili neformalno, nalazi u stanju nekog oblika protektorata za koji važe pravila: „Ako uradiš to i tako, mi ćemo prema tebi postupiti ovako”. U to ne želim da vjerujem. Ali, ako je to makar i djelimično istina, boljitka, prije svega na demokratskom i pravnom planu, uskoro neće biti. U to sam uvjeren.

 

Vasilije Miličković, biznismen
Bojkot

– Jedino rješenje za Nikšić, Podgoricu i Andrijevicu je bojkot svih

institucija i napuštanje lokalnih skupština i republičkog parlamenta. Crna Gora je zarobljena država od strane Mila Đukanovića i njegovih DPS vojnika. Nije realno očekivati da zarobljena partijska državna tužiteljka nepristrasno istraži i procesuira političku korupciju i kriminal u Nikšiću, Andrijevici ili Podgorici u kojoj Miomir Mugoša i DPS vladaju skoro će dvije godine mojim opozicionim glasom i glasom svih opozicionih odbornika u Gradskoj skupštini. Taj kriminal i brutalna pljačka slobodne volje građana se vidi sa planete Mars, ali neće da je vidi Ranka Čarapić ili mlađi oficir DPS-a direktor Uprave policije Božo Vuksanović. Njegov partijski šef Đukanović javno kaže da je Policija političko dobro DPS-a osvojeno na posljednjim izborima.

Ne manji problem je što lideri opozicije izvanredno dobro znaju da su svi dosadašnji izbori neslobodni i nedemokratski i da je jedino rješenje prelazna vlada, a oni ne preduzimaju ništa u tom pravcu. Izgleda da im je ugodno u opozicionim klupama, što izaziva

veliko nezadovoljstvo velikog broja nezaposlenih i gladnih građana, pa se iskreno plašim uličnog scenarija za rješenje svih naših problema. Taj strah mi se čini opravdanim, jer je Đukanović riješio da ubrza bankrot Cren Gore najavljujući dalje spasavanje KAP-a, a to znači ubrzani scenarij – svi u jamu.

 

Milika Pavlović, književnik

Režimu uzvratiti zajedničkim ciljem – smjenom Režimska koalicija se cinično i zlurado kezi na izigranu izbornu pobjedu građana i opozicije u Nikšiću. Takav rug joj je, izgleda, omogućio neki bivši policajac, odbornik pravedničke partije. Na režimski kez opozicija bi trebala uzvratiti jedinstveno i ubjedljivo – redizajniranjem svojih dosadašnjih političkih i ideoloških profila, što bi joj otvorilo i izgledniju budućnost. Neki bi trebalo da se odreknu ideologije Pavla Đurišića, neki Krsta Popovića, a svi opozicioni prvaci – da se ostave tvrdoglavosti, isprazne retorike, samoljublja i slogana sa nacionalističkim bunikama. Opozicija treba da sačini zajedničku, studioznu, temeljnu ekonomsku platformu za ostvarenje zajedničkog cilja – smjenu vlasti. Bez toga će i dalje ostati epizodist vladajuće tragikomedije.

 

Duško Kovačević, kolumnista
Ko je opozicija

– Kada se uzme u obzir ova postizborna ,,opoziciona” burleska u Nikšiću, u svoj svojoj tragikomičnoj ukupnosti, ispada da je Đurović iz Pozitivne potpuno bio u pravu kada je podržao DPSDP.

Nije dovoljno apriori biti protiv kriminala i korupcije, pa predstavljati valjanu alternativu. Potrebno je imati kapaciteta, širine i pragme za kompromis uz minimum odgovornosti i ozbiljnosti prema hrabrom i prkosnom puku nikšićkom. Ali opozicione lidere baš briga za to. Pitanje je ko je prodao svoju poziciju: nesrećni Đurović ili njegovi nadređeni (tu mislim i na DF ). Sad je kudikamo jasnije zašto su propali predizborni pregovori između DF-a i SNP-a. Dakle, Đurović je dao glas onima koji umiju i mogu da se dogovore. Koliko god je ironična ova konstatacija toliko je i realna, kao što i politika mora biti prije svega realna.

I šta sada poslije ovakvog debakla i dilentatizma da radi opozicija na ponovljenim izborima kada će kompletan državni i paradržavni aparat revanšistički biti fokusiran na mali Nikšić? Neka unaprijed umjesto trobojke i krstaša podignu bijelu zastavu. Štaviše, bojati se da će se ova mučna atmosfera pogubno reflektirati i na predsjedničke izbore i ugled Miodraga Lekića.

Da li smo pred vratima još jedne nečuvene prevare kada je opozicija dobijene izbore vratila režimu u ruke kao 2001, odnosno, ko je naša opozicija? I za čije interese ona radi?

 

Mihailo Jovović, glavni urednik Vijesti
Vratiti ukradeni mandat

– Treba da urade sve, unutar i van institucija, da se demokratskim sredstvima izbore da im se vrati ukradeni mandat. Ako to ne uspiju i dođe do novih izbora, treba da nastupe u koaliciji sa unaprijed dogovorenom platformom, kadrovskim rješenjima, i, što je najvažnije, preciznim planom za vađenje Nikšića iz ambisa. Jedino tako mogu imati šansu da im Nikšićani daju još jednu priliku.

Esad KOČAN
Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Nastavilo, promocijom osuđenika među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Stigli smo do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara ANB-a

 

Sve je izvjesnije da bi „stara dobra vremena” vladavine DPS-a mogli pamtiti po prijateljima i bliskim saradnicima Mila Đukanovića koji su iz funkcionerskih fotelja završili u spuškom zatvoru. Eru, nakon demokratskih promjena, mogli bi obilježiti prijatelji i saradnici Dritana Abazovića koji su iz nekadašnjeg ZIKS-a stigli na državne funkcije.

Strogo pravno gledano, navedeno nije najprecizniji odraz naše svakodnevice. Od nekadašnjih su samo rijetki – Svetozar Marović i članovi njegove kriminalne organizacije (ili organizacija) iz Budve – stigli do pravosnažne osuđujuće presude. Ostali – od Vesne Medenice, Blaža Jovanića i Veselina Vukotića do Petra Lazovića – imaju status osumnjičenih ili optuženih pa tek treba da vidimo da li će se njihova saga završiti na sudu.

Po sličnom principu, ni novoimenovani Generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Artan Kurti nije osoba dva puta osuđivana na zatvorsku kaznu zbog izvršenih krivičnih djela, već „neosuđivano lice”. Pošto su podaci o njegovim osuđujućim presudama izbrisani iz kaznene evidencije.

Krivični zakonik CG predviđa takvu mogućnost. Riječ je o tzv. institutu rehabilitacije (vidjeti boks), mada je i dalje nejasno na koji način je Kurti ostvario to pravo. Još je upitnija odluka premijera Abazovića da na jednu od ključnih pozicija u ANB-u imenuje osobu, makar to bio i njegov blizak prijatelj, koja je kao maloljetnik osuđena za pokušaj ubistva upotrebom vatrenog oružja, a kao odrastao čovjek za nanošenje teških tjelesnih povreda i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnog materijala. U oba slučaja na zatvorsku kaznu od 10 mjeseci.

Pošto je njegovo postavljenje objavljeno u Službenom listu, Kurti bi se već u ponedjeljak mogao pojaviti u ANB-u. Tamo bi, prema Zakonu o ANB-u, kao Generalni inspektor obavljao poslove unutrašnje kontrole, odnosno, brinuo o zaštiti podataka, realizaciji planova rada, primjeni i prekoračenju ovlašćenja, finansijskom poslovanju Agencije… Bezmalo, drugi čovjek ANB-a. Koji, prema onome kako sagovornici Monitora tumače važeće propise, ne prolazi uobičajene bezbjednosne provjere, pošto u Agenciju stiže odlukom Vlade.

Pravi čovjek na pravom mjestu?

Ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore Zoran Miljanić, ne vidi u Kurtijevoj biografiji ništa sporno. „Ako neko uradi nešto kao maloljetnik, ako nijesu teža krvična djela, ako nije šverc droge, ne treba takvog čovjeka diskvalifikovati za čitav život, s obzirom na to da do danas nije imao sličnih krivičnih radnji, nego je bio uzoran službenik u Privrednom sudu”. Dalo bi se polemisati sa stavovima generalnog sekretara GP URA.

Recimo, da li su pokušaj ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i(li) ilegalno posjedovanje oružja teža ili lakša krivična djela. Odnosno, mijenja li nešto u kompletnoj konstrukciji o dječijim nestašlucima činjenica da je novoimenovani generalni inspektor ANB-a osuđivan ne jednom nego dva puta.

Iz DPS-a su jedva dočekali zicer. „Tačno je da se Artan Kurti nije bavio švercom droge. Baš kao što je tačno i da su njegova braća od ujaka hapšena zbog krijumčarenja par stotina kilograma marihuana”, saopštio je poslanik i portparol te partije Miloš Nikolić. „I baš kao što je tačno da je zbog njihove odbrane – koju su iznosili po uputstvu Kurtija – jedno lice izvršilo samoubistvo kako bi sačuvalo svoju čast. Dakle, sem svega toga, i eto par pokušaja ubistava, Kurti je zaista jedan primjeran građanin”.

Premijera Abazovića ništa nije pokolebalo. „Pitanje je prirode posla”, komentarisao je Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, prijedlog da dvostruki osuđenik postane glavni kontrolor rada ANB-a. „Da je upravni odbor, možda bismo rekli da to ne utiče na prirodu posla. ANB služi za bezbjednost građana, sistema i mira, prati organizovani kriminal, plaćene ubice, pokušaje ubistva i atentata…”, nabrajao je Krivokapić.

Premijer mu je, kao odgovor, prebacio želju da spriječi promjene u ANB-u. „Većinski motiv Vlade je da se čiste službe od problematičnih ljudi. Motiv drugih je da se to spriječi”. Aabzoviću je u pomoć priskočio i ministar unutrašnjih poslova. „Što je najbitinije, čovjek je (Artan Kurti) prije ovoga radio u sudu. Ako je bio dostojan da radi u sudu, ne vidim problem da posle suda radi u Aganciji”, kazao je Filip Adžić.

Krivokapićevo pitanje – ko je bio predsjednik tog suda – ostalo je bez odgovora na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. Za naše čitaoce odgovor – Blažo Jovanić (Privredni sud u Podgorici).

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Ne možemo svi biti Nikola Tesla, pravdao je Abazović vladine odluke. Nastavilo se promocijom osuđenika (zloupotreba položaja) među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Ovo je koaliciona vlada i moramo praviti kompromise, nanovo je pojašnjavao premijer. Tako smo stigli do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara Agencije za nacionalnu bezbjednost, zaduženog za unutrašnju kontrolu njenog rada. „Ovakav tip čovjeka nam treba kao kontrolor u ANB-u”, ostao je dosljedan Abazović.

Kakav „tip” nije precizirao: dva puta osuđivan; bez iskustva u službi; ili, prosto, prijatelj od povjerenja?

Neće ni službi to biti prvina. Zoran Lazović, nekadašnji visoki operativac ANB/SDB i doskorašnji pomoćnik direktora Odjeljenja za borbu protiv kriminala i korupcije u Upravi policije, svojevremeno je osuđen zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda na uslovnu zakonsku kaznu. Skupa s njim tada je osuđen i Milivoje Katnić, doskorašnji Glavni specijalni tužilac.

Lazović i Katnić su, davne 1983. pretukli dvojicu posjetilaca diskoteke u (tada) titogradskom Studentskom domu, gdje su radili kao obezbjeđenje/redari. Na presudu su čekali osam godina, do  1991.

U međuvremenu, Katnić je radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Cetinje i Republičkom štabu za narodnu odbranu SRCG u Titogradu, iako je protiv njega vođen krivični postupak. Nedugo po pravosnažnosti osuđujuće uslovne kazne prešao je u Vojni sud u Podgorici. Sudija Apelacionog suda postao je 2005, iako je u njegovoj kaznenoj evidenciji i dalje stajala zabilješka o osuđujućoj presudi iz 1991. (morala je biti izbrisana nakon 1996, dok je Katnić imao pravo da zahtjev za postupak rehabilitacije podnese još tri godine ranije). Prema kaznenoj evidenciji, očigledno neažurnoj, Milivoje Katnić nije bio „neosuđivan” ni 2016. kada je postao Glavni specijalni tužilac. Podaci o uslovnoj kazni izbirsani su, na Katnićev zahtjev, tek 2019. Kako je do tada prolazio zakonom predviđene provjere za zaposlene u pravosuđu, niko ne pita.

Nema garancija da će Kurtija u Agenciji dočekati raširenih ruku. Pošto je otpala mogućnost višemjesečne provjere novoimenovanog Generalnog inspektora, u ANB-u su se dali u potragu za novim mogućnostima. Računaju, da su jednu možda pronašli. „Direktor Agencije može, privremeno, prekinuti ili zabraniti generalnom inspektoru vršenje kontrole iz razloga zaštite interesa nacionalne bezbjednosti”, piše u Zakonu o ANB-u (član 42). O tim mjerama direktor ANB-a „bez odlaganja”, obavještava predsjednika Vlade.

Kako je jasno da je izbor Sava Kentere za direktora ANB-a posljedica Abazovićevih ustupaka „međunarodnim partnerima” a ne njegov samostalan izbor, crnogorskom pravno-političkom haosu mogao bi se pridodati još jedan nevootvoreni front. Čudni su naši putevi ka Evropi.

 

Rehabilitacija

Krivični zakonik Crne Gore (član 118) predviđa da se rehabilitacijom „briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim”. Zakon predviđa da do rehabilitacije može doći po osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica i na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija).

Zakonska rehabilitacija se daje „samo licima koja prije osude na koju se odnosi rehabilitacija nijesu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (već rehabilitovani – prim. Monitora) i nastaje u roku od jedne do pet godina nakon izdržane kazne, pod uslovom da u međuvremenu ne počine novo djelo. Slična pravila su i za tzv. sudsku rehabilitaciju.

Krivični zakonik precizira i prestanak pravnih posljedica osude: „Kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, sud može odlučiti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava, ukoliko već nije prestala usljed rehabilitacije”.

Iz ove perspektive, Artan Kurti s pravom kaže kako je „neosuđivan”.

 

Nijesmo sami

Sličnih primjera bilo je i u komšiluku.

Vojislav Koštunica je, 2004. za ministra policije u vladi imenovao Dragana Joćića. Mediji su se momentalno domogli informacije da je novi ministar, kao maloljetnik, osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu zbog obijanja trafike. „Vlada neće prihvatiti bilo kakvu ocenu ili diskvalifikaciju koja ima senzacionalistički karakter, ali budite uvereni u to da u bilo kojem slučaju, kada se radi o bilo kojem ministru, naravno i meni kao predsedniku vlade, ako bi se bilo šta pojavilo u javnosti što bi imalo drugačiji, a ne senzacionalistički karakter, to će povlačiti vrlo jasne konsekvence“, poručio je Koštunica. A da nije ekavice, sličnu izjavu mogli bi pripisati i Abazoviću.

Sud u Zagrebu je, u martu 2015, donio odluku da tadašnji gradonačelnik Milan Bandić može nastaviti svoj posao iz zatvora u Remetincu, gdje se nalazio u pritvoru osumnjičen da je oštetio grad kojim je upravljao i utajio porez na donacije primljene u predsjedničkoj kampanji 2010. Ukupnu štetu u gradskom i državnom budžetu Tužilaštvo je procijenilo na 2,6 miliona eura.

Nego, nije to ništa. Prije dvije godine parlament u Kirgistanu je za premijera izabrao osobu koja se u tom trenutku nalazila u zatvoru, na izdržavanju kazne zbog toga što je 2013. godine „uzeo državnog službenika za taoca”. Preciznije, oteo političara konkurentskog bloka. Sadir Žarapov danas, kao predsjednik, drži svu vlast u Kirgistanu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DOMETI CRNOGORSKE PRAVDE: Nekom suze, nekom biseri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su hapsili službenika ANB-a Petra Lazović, bivši ministar Branko Vujović primao je državno odlikovanje, kojem ga je udostojio  predsjednik države i tranzicioni saborac lično. Tanka je ovdje linija između zloupotrebe položaja, pritvora i državnog odličja. Zato treba biti na oprezu dok i aktuelni slučajevi borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala ne dobiju sudski epilog

 

U pritvoru u Spužu, nakon par visokopozicioniranih sudija, univerzitetskih profesora, stečajnih upravnika, po kojeg biznismena i političara, nekoliko profesionalnih vojnika, carinika i državnih činovnika, od skora pristižu i policajci. Odnosno, pripadnici Agencije za nacionalnu bezbjednost.

Službenik ANB-a Petar Lazović u pritvoru se pridružio Vesni Medenici, Blažu Jovaniću, Veselinu Vukotiću, Božu Mihailoviću, Đoku Rajkoviću, Dušku Peroviću, Seadu Šahmanu, Snežani Jović, Saši Zejaku… Svi oni su, donedavno, na ovaj ili onaj način predstavljali državu i branili njene ineterese, pazeći da ne zaluta na putu reformi i evroatlantskih integracija. U pritvor su završili  osumnjičeni za zloupotrebu položaja i druga teška krivična djela. Sada i Lazovića Specijalno državno tužilaštvo (SDT) sumnjiči za više krivičnih djela među kojima su stvaranje kriminalne organizacije, trgovinu drogom, krijumčarenje oružja, zloupotrebu službenog položaja.

Policija, po nalogu SDT-a traga za policajcem Ljubom Milovićem, Lazovićevim prijateljem i kolegom iz državne službe i, navodno, ilegalnog biznisa. On je za sada u bjekstvu. Baš kao i nekadašnji predsjednik parlamenta i potpredsjednik Vlade Svetozar Marović, biznismen Duško Knežević, bivši direktor Uprave za nekretnine Dragan Kovačević, nikšićki policajac Nemanja Koprivica… Da ne pominjemo one kojima je bjekstvo od pravde u opisu redovnog posla, poput navodnih vođa kotorskih narkoklanova Radoja Zvicera, Jovana Vukotića i desetina njihovih saradnika.

Neki će, konačno, na vlastito suđenje po optužnici SDT-a krenuti od kuće, nakon što im je pritvor ukinut (biznismen Dragan Brković sa sinovima, bivši direktor ANB-a Dejan Peruničić), ili nikada nije ni bio određen – zbog uticaja više sile (Generalni sekretar predsjedništva Milutin Migo Stijepović ili, do oslobađajućih presuda, bivši ministar i gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša). Najuticajniji, a po pravilu je riječ o pripadnicima bivše ili aktuelne političke elite, neometano  obavljaju svoj posao neopterećeni istragama koje traju godinama (Ivan Brajović, Petar Ivanović, Branimir Gvozdenović…). Sa priličnom izvjesnošću da će biti odbačene (slučaj Prva banka). Ili trajati dok predmeti ne odu u zastaru. Onako kako je, recimo, okončana istraga u slučaju Limenka. I kako će, čini se, biti okončane sve istrage i izviđaji vezani za Mila Đukanovića (garancije KAP-u, Možura, Prvi milion, Pandora papiri…).

Uglavnom,  to što je neko osumnjičen a i pritvoren –  po pravilo zbog učešća u aferama o kojima je javnost preko medija upoznata koji mjesec, ili čak godinu ranije – ne znači da će se stići barem do podizanja i potvrđivanja optužnice. A  još manje obećava pravosnažnu osuđujuću presudu. Ili adekvatnu javnu satisfakciju, koja je izostajala u slučajevima kada su se na optuženičkoj klupi (a ne rijetko i u pritvoru) našli oni koji nijesu bili miljenici režima, da bi potom bili pravosnažno oslobođeni. Sa druge strane, na sva zvona su oglašene oslobađajuće presude Mićunoviću, Šariću, Kalićima, Obradoviću, Ivanoviću, Mugoši… Prećutane su samo očigledne greške u postupku koje su, nerijetko, dovele do oslobađajućih presuda.

Nekim političarima ipak je i ovo dovoljno.

,,Uprkos brojnim opstrukcijama sa svih strana, velika satisfakcija je kada pravda zakuca na vrata onih koji su se u prethodnom periodu položajima u državnom aparatu sakrivali od pravde i uz evidentne dokaze koje su izlazili u javnost činili pronevjere i teška krivična djela”, saopšteno je iz GP URA nakon privođenja Petra Lazovića (njegov advokat tvrdi da se službenik ANB-a dobrovoljno predao). Iz URA-e su, dodatno, ustvrdili kako ,,u borbi za pravdu” naspram sebe imaju ,,gotovo sve, pa čak i one koje smatraju partnerima u tom procesu”. Da bi slavljeničko saopštenje zaključili tvrdnjom: ,,Ovakva hapšenja su najbolji odgovor svima njima (a u prvom redu Demokratskoj Crnoj Gori koja je neskriveno sve vrijeme opstruirala ovaj proces i malicioznim konstrukcijama željela da osujeti napore URA-e i našeg lidera u ovom postupku). Pravda je konačno profunkcionisala…”.

Bilo bi dobro kada bi iz URA precizirali kakve su to, tačno, napore oni i njihov predsjednik, a naš premijer Dritan Abazović,  uložili u, recimo, hapšenje Vesne Medenice, Veselina Vukotića ili ovonedjeljno privođenje sina Zorana Lazovića, i da  pobroje članove zakona u kojima su našli utemeljenje za svoj (vaninstitucionalni?) doprinos. Pošto je, po Ustavu, pravosuđe odvojeno od izvršne i zakonodavne vlasti.

U suprotnom, stavovi GP URA će samo ići u prilog onima koji tvrde da su skorašnje aktivnosti Specijalnog tužilaštva politički motivisane i ,,naručene” po istom principu po kome su, ranije, DPS vlasti tužilaštvo održavale u stanju svojevrstne hibernacije. Već se, uostalom, spekuliše sa tajmingom ovogodišnjih velikih hapšenja koja se, navodno, poklapaju sa interesima premijera Abazovića da se neke priče dodatno naglase (zapljene cigareta i narkotika) ili skrajnu u drugi plan (dijeljene funkcija po porodičnim i partijskim vezama, Temeljni ugovor).

Demonstraciju toga imali smo ove nedjelje u parlamentu, kada su iz (zvanične) opozicije premijera pitali da li je istina da je predsjedniku Đukanoviću, u jeku aktuelne krize vladajuće većine, prijetio hapšenjem, pominjući podatke iz dešiforvanih razgovora sa SKY aplikacije. Naravno, Abazović je to demantovao. Ali, perje je rasuto.

Za razliku od prethodnika, Milivoja Katnića, glavni specijalni tužilac Vladimir Novović nema običaj da se o započetim istragama i podignutim optužnicama, bile one potvrđene ili ne,  hvali pred novinarima i TV kamerama. Od njega nijesmo čuli nijedne riječi o hapšenjima koja su na noge podigla Crnu Goru, ali  ni o spekulacijama da je sve to dio političkog dogovora (dijela) vladajuće većine i uticajnih predstavnika međunarodne zajednice. Sa, moguće je, neizvjesnim epilogom u eventualnom sudskom postupku.

Nezvanično, sagovornici Monitora bliski SDT-u kažu da je Novović poprilično nezadovoljan time što političari svojataju rad tužilaštva i policije, dajući njihovom angažmanu prepoznatljive partijske boje. Time omalovažavaju postignute rezultate i, praktično, poništavaju propisane zakonske odredbe i izrečena obećanja o nezavisnosti crnogorskog pravosuđa. Ostaje da se vidi da li će Vladimir Novović, tim povodom, povući neki konkretan potez. Javno se distancirajući od izvršnih vlasti, onoliko koliko je  obavezan da uradi po službenoj dužnosti.

Milo Đukanović igra svoju igru. Nakon što je tužilaštvu spočitao revanšizam i priprijetio odmazdom (neki su sve to razumjeli kao poruku uhapšenim saradnicima višestrukog premijera da ćute i budu strpljivi pošto nijesu ostavljeni na cjedilu), predsjednik države povukao je još jedan spektakularan potez. Ordenom crnogorske zastave Đukanović je odlikovao Branka Vujovića, bivšeg direktora Agencije za privatizaciju i ministra ekonomije u jednoj od njegovih vlada

Riječ je o čovjeku koji je u dijelu javnosti upamćen kao grobar velikog broja državnih preduzeća i, uz Veselina Vukotića, sinonim za neuspjelu privatizaciju najvrjednijih među njima (KAP, Jugopetrol, Željezara...). Uostalom, Vujović je u aprilu prošle godine privođen u SDT ( i pušten istog dana) u sklopu istrage o nezakonitim državnim garancijama koje je Đukanovićeva Vlada krajem prošle decenije dala tadašnjim vlasnicima Kombinata aluminijuma (riječ je o 130 miliona eura koji su, kasnije, uvećani za iznos dospjelih kamata pali na teret državnog budžeta). Prethodno mu je, skupa sa Vukotićem, suđeno zbog nezakonitih radnji tokom privatizacije Jugopetrola. Oslobođeni su uz obrazloženje da nijesu sami kršili zakon.

,,Zapažen je njegov doprinos u periodu transformacije privrednog i političkog sistema Crne Gore u vrijeme i nakon raspada SFRJ, posebno na dužnosti direktora Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja”, obrazložio je Đukanović dodjelu ordena nekadašnjem saradniku, naglašavajući kako je Vujović ,,dao doprinos stvaranju ekonomskih uslova za obnovu državnosti Crne Gore, kao i za njen savremeni razvoj na evropskom putu”.

Da izdvojimo jednu crticu iz tog doprinosa. U julu 2009. Branko Vujović je sa predstavnicima MNSS, tadašnjih vlasnika Željezare koji su nikšićku kompaniju odveli u stečaj i bankrot, potpisao Protokol u kome se (stav devet) navodi: ,,Svaka strana je saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge Strane i druga Strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji (bilo stvarnih bilo navodnih)”. Istovremeno je konstatovano da MNSS nije izvršila preuzete obaveze o investiranju u nikšićku kompaniju i dogovoreno je da ih Vlada pomogme garancijama od 25 miliona (ni jedan cent nije vraćen državi). Naknadno se ispostavilo da je većina tog novca poslužila za vraćanje dugova MNSS-a Prvoj banci.

Eto koliko je tanka linija između pritvora i državnog odlikovanja. Zato treba biti na oprezu dok i aktuelni slučajevi borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala ne dobiju valjan sudski epilog.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo