Povežite se sa nama

INTERVJU

AZEM VLASI, DUGOGODIŠNJI JUGOSLOVENSKI I KOSOVSKI POLITIČAR: Kosovo ne želi rat

Objavljeno prije

na

MONITOR: Povod za razgovor sa Vama je voz koji je nedavno krenuo iz Beograda za Kosovsku Mitrovicu. Taj slučaj se različito komentariše u Srbiji i na Kosovu. Je li to još jedna provokacija srpskih vlasti?
VLASI: U seriji provokacija iz Srbije sa kojima smo suočeni već izvjesno vrijeme, slučaj sa tzv. ruskim vozom je najdrskija. Na relaciji između Srbije i Kosova, odnosno Kraljeva i Mitrovice, već više godina saobraća putnički voz za potrebe građana. Saobraća mimo voznoga reda Kosovskih željeznica, ali mi od toga nismo pravili problem. Ali, ovaj posebni voz koji je danima iz Beograda najavljivan kao ,,ruski voz” jer su mediji javljali da je dobijen iz Rusije kao poklon, ukrašen je nacionalističkom i provokativnom dekoracijom, parolama ,,Kosovo je Srbija” na raznim jezicima. Dakle, voz je najavljivan kao provokacija uz jasnu poruku da oni na Kosovo mogu da uđu kad god hoće i kako hoće, i to uz rusku podršku. Tu je u kratkom periodu i podizanje zida u Mitrovici, naredba predstavnicima kosovskih Srba da napuste institucije Kosova, eksplozije i napadi na zgradu kosovskih institucija u Mitrovici, potjernica za Haradinajem…

MONITOR: Šta je bila namjera Beograda?
VLASI: Namjera Beograda je testiranje spremnosti Kosova da reaguje na takve provokacije. Računali su da na voz koji je ,,kukavičije jaje” nećemo reagirati, pa bi to uzeli kao dokaz da mi nismo nikakva država zbog čega su ispisali na tom vozu poruku ,,Kosovo je Srbija”. Mi smo odlučili reagirati i voz je zaustavljen. Uvijek ćemo tako postupiti u sličnim situacijama.

Ako Beograd ima scenario da otcijepi četiri opštine na sjeveru Kosova, najbolje bi im bilo da to ne pokušavaju, jer će istovremeno imati nevolje u Preševskoj dolini sa Albancima kojih je koliko i Srba na Kosovu. Cijeli se taj kraj graniči sa Kosovom i sa onim dijelom Makedonije u kojem žive Albanci. Srbija je imala nedavno rat sa Albancima za Kosovo i ljudi na vlasti ne bi trebalo da zaborave kako je to završeno. Mi ne želimo rat, ali ni dijelić svoje teritorije ne damo. Srbija je ta koja se stalno poziva na Rezoluciju SB UN 1244, a ona garantira teritorijalnu cjelovitost Kosova u njenim granicama po Ustavu SFRJ iz 1974.

MONITOR: Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić je upozorio da je Srbija spremna da pošalje oružane snage na Kosovo ako srpsko stanovništvo u pokrajini bude ugroženo?
VLASI: Preciznije, on je rekao da će poslati vojsku ako mi na Kosovu ubijamo Srbe. To je ionako prazna prijetnja jer mi ne mislimo ubijati svoje građane Srbe niti ih bilo kako ugroziti. Na takvu demagogiju Tomislava Nikolića, srpska se javnost navikla. Najbolja je bila reakcija dijela srpske javnosti i medija koji su na takve isprazne prijetnje Nikoliću poručili neka on sa svojim sinovima pođe u rat ako mu rata nije dosta. Na Kosovu već ima jedna vojska, to je formacija NATO u formatu KFOR-a. Imamo Kosovske sigurnosne snage (FSK) koje u slučaju potrebe mogu djelovati kao vojska u punom kapacitetu, a imamo i veoma organiziranu, opremeljenu i sposobnu policiju. Poslije ,,ruskog voza”, Vučić i Nikolić se ljute što su naši specijalci došli na granicu između Kosova i Srbije sa dugim cijevima. Nisu valjda očekivali policajce sa rukama u džepovima?

Naši državni čelnici kosovskim Srbima poslali su iskrenu poruku: oni će uvijek imati punu zaštitu i sigurnost kosovskih institucija kao i svi drugi građani i naša država ima punu odgovornost za to. Ako nešto može da ugrozi kosovske Srbe, to može biti jedino pokušaj Beograda da ih uključi u neki scenario za destabilizaciju Kosova. Tako ih je jednom Milošević uvalio u sukob sa Albancima, zbog čega i danas osjećaju posljedice.

MONITOR: Svjetski mediji povodom slanja voza iz Beograda i njegovog zaustavljanja na Kosovu javljaju da je to ,,dramatična eskalacija tenzija između bivših ratnih neprijatelja”…
VLASI: Mi želimo normalizaciju odnosa sa Srbijom, jer od neprijateljstva sa bilo kim, pa i sa Srbijom, nemamo nikakve koristi. Šteta od takvih odnosa je obostrana. Mi ničim ne provociramo. Provokacije i zaoštravanje, intenzivno u posljednje vrijeme, krenuli su iz Srbije. U Beogradu računaju da je EU u izvjesnoj krizi, tranzicija vlasti u Vašingtonu može da donese nešto u njihovu korist, a Rusija im je više nego ikada na usluzi. U takvoj situaciji nastoje izazvati destabilizaciju Kosova i stvoriti uslove za brzo otcjepljenje četiri opštine na sjeveru. Iz istih razloga pojačane su tenzije i u Bosni sa ciljem otcjepljenja entiteta RS.

Mi ne razumijemo toliko neprijateljstvo vladajuće strukture Srbije prema Kosovu i isprazno ponavljanje kako Srbija nikada neće priznati Kosovo. Vlast u Srbiji zaboravlja da je Međunarodni sud pravde odgovorio na njena pitanja da proglašenje nezavisnosti Kosova nije u suprotnosti sa međunarodnim pravom niti u suprotnosti sa Rezolucijom 1244 SB UN.

MONITOR: Kada se sve to sabere kakva je situacija na Kosovu i odnosi Kosova sa Srbijom?
VLASI: Situacija na Kosovu je relativno dobra i stabilna. Država je iznutra prilično konsolidirana i ako imamo u vidu da tek devet godina imamo državu, a poslije nestanka Jugoslavije prošli smo najteži put do države. Sa Srbijom želimo normalne dobrosusjedske odnose. Problem je Srbije što ona i nadalje ima neskrivene teritorijalne pretenzije prema Kosovu. Ljudi na vlasti u Beogradu dobro znaju da je Kosovo za Srbiju završena priča kao što je Jugoslavija, u kojoj smo imali autonomiju i neke veze sa Srbijom, završena priča.

Kada u Srbiji budu shvatili da se ne možemo dogovoriti oko eventualno novih granica, shvatiće da je jedino rješenje da poštujemo postojeće.

Formula da narodi ne mogu živjeti zajedno nije naš izum. To je izum režima Slobodana Miloševića i zbog toga su se desili toliki ratovi i stradanja. Ovi na vlasti u Srbiji su i po tom pitanju sljedbenici te politike. Ipak, rekao bih da većinsko raspoloženje u Srbiji ide u drugom pravcu. Srbi većinom ne žele rat, naročito ne zbog granica u cilju širenja teritorije Srbije. Oni su kao i drugi željni mira i normalnih odnosa sa susjedima.

MONITOR: Kakva je situacija u postizbornoj Makedoniji?
VLASI: Makedonija je u pat-poziciji. Nijedna, od dvije velike makedonske stranke ne može formirati vladu bez Albanaca. A teško im je prihvatiti albanske zahtjeve da bi ušli sa njima u koaliciju. Problem je u tome što su Makedonci dugo navikli da Albancima daju prava na kapaljku, kao milost, a Albanci su dugo navikli da budu ignorirani, prevareni obećanjima da će dobiti više prava. Pa oni izgleda više ne pristaju na to. Albanaca je u Makedoniji oko 30 odsto. Makedonija se ne smije raspasti po etničkim šavovima, jer će to imati teške posljedice za njene stanovnike, ali i za okruženje. No, činjenica je da njena sudbina zavisi od političke volje i dogovora Makedonaca i Albanaca. I jedni i drugi moraju biti mudri i naći formulu suživota. Etničko zatvaranje je samo prividno zadovoljstvo za kratkovide ljude i političare.

MONITOR: Neki analitičari smatraju da BiH prijeti eskalacija koja može da preraste u ratne sukobe. Šta Vi o tome mislite?
VLASI: Od dolaska na vlast u Srbiji sadašnje garniture prisustvujemo reinkarnaciji duha Miloševićeve politike iz 90-ih godina. A refleksije su najuočljivije na BH entitetu RS i ponašanju Beograda prema Kosovu. Upornost da se 9. januar slavi kao Dan RS je vraćanje, proslava i podsjećanje na dan kada je objavljen rat Bosni i kada se krenulo u njezino rušenje. Tada je i formalno utemeljena srpska politika tzv. etničkog razdvajanja koja je nužno značila zločine, etničko čišćenje i genocid. Zašto zvaničnici RS govore da prihvataju projekat ,,Dejtonske Bosne”? Današnja Bosna je utemeljena i funkcionira kao ,,Dejtonska Bosna” jer su to rješenje prihvatili predstavnici sva tri naroda. Po tome, dan RS bi trebalo da bude 21. novembar, jer je kao BH entitet stvorena tim Sporazumom, a ne po odlukama od 9. januara 1991. godine. Istrajavanje na danu koji je simbol stradanja i rušenja Bosne je prizivanje duha toga vremena. Dodik je samo izvođač radova na poslu rušenja BiH, a to znači direktno prizivanje rata.

Ostavite Bosnu na miru

MONITOR: Odnosi između Srbije, Hrvatske i BiH su ponovo napeti…
VLASI: Pogoršanje odnosa u tom trokutu bivše Jugoslavije najopasnija je pojava. Formula da se to prevaziđe nije teška ni nedostižna i jednostavna je: ,,Ostavite Bosnu na miru!” Srbija ne bi smjela ohrabrivati separatističke tendencije i raditi na rasturanju Bosne. Hrvatskoj, u svakoj varijanti, najviše odgovara jedinstvena Bosna. Hrvatska nema interesa da destabilizira Bosnu i to ne treba da čini. Time bi radila protiv svojih interesa. Hrvatska i Srbija liječe stare međusobne ožiljke, i vremenom će ih izliječiti. Ali, Bosnu neka ostave na miru. To je jedino rješenje.

Kosovo i Crna Gora nemaju otvorenih pitanja

MONITOR: I dalje je aktuelno razgraničenje Crne Gore i Kosova. Zastupnici više opozicionih stranaka iz Prištine tvrde da je Crna Gora oštetila Kosovo za 8.000 kvadratnih metara teritorije…
VLASI: Crna Gora nije oštetila Kosovo ni za jedan metar kvadratni. Između Kosova i Crne Gore kao dvije prijateljske zemlje nema nijedno otvoreno pitanje. Pitanje demarkacije granice je spor između opozicije i vladajuće koalicije na Kosovu, pa je kao takvo zapravo unutrašnje pitanje Kosova. Opozicija je to pokrenula u pokušaju rušenja Vlade i iznuđivanja vanrednih izbora. Svakome je jasno da je pitanje granice između dvije države međudržavno pitanje, a nikako ne pitanje želje opozicije jedne od graničnih država. Vlade Crne Gore i Kosova su odlično sarađivale u procesu obilježavanja granice. Nije tu bilo nikakvog naguravanja, prevare niti nametanja. U Sporazumu, koji je potpisan, ima tačka koja kaže da ako se naknadno utvrdi neka greška, dvije vlade će formirati zajedničku komisiju koja će to ispraviti. Naša Vlada već preduzima nešto da se spor između opozicije i Vlade po ovom pitanju razriješi.

Ako se posvađamo svi ćemo stradati

MONITOR: Kako će se sve veća polarizacija u svijetu odraziti na naš region?
VLASI: Od vremena ,,hladnoga rata” svijet nije bio u težem stanju, sa puno izazova i opasnosti. Mi na ovim prostorima, koji još nosimo ratne ožiljke, moramo biti pametni. Treba da sarađujemo, a ne nasrćemo jedni na druge. Ako se opet posvađamo, nema nas ko miriti i stradaćemo svi. Srbija kao ključni izazivač ratova koji su nas zadesili, ima posebnu odgovornost za mir i stabilnost u regionu. Pogrešna je računica da osloncem na Rusiju može ostvariti ono što ratom nije uspjela – teritorijalna proširenja na štetu susjeda. Neka ostave Bosnu, Kosovo, Crnu Goru na miru. Ovoga puta mi smo svi zajedno u želji da se odbranimo i sačuvamo mir u našim državama.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo