Povežite se sa nama

INTERVJU

OBRAD NENEZIĆ, PISAC: Tranzicija je pojela sve što je ljudsko

Objavljeno prije

na

obrad-nenezic

MONITOR: Vaš novi roman Šetači po mjesecu okarakterisan je kao crna hronika jedne mladosti. Individualna priča se širi i na tragediju grada, države društva, koja od ‘90-ih traje do danas. Kako bi Vi opisali roman?
NENEZIĆ: Postoji rečenica u jednom mom djelu, koju izgovara rezigniran lik: Tranzicija je pojela mnoge ljude, ali i sve što je ljudsko. Crnogorsko društvo, kultura, privreda, ljudi na kraju, teško su doživjeli i preživjeli tranziciju, a agonija je nastavljena u posttranziciji. Govorim o običnom narodu, odakle ja dolazim u svijet stvaralaštva. Ja jesam njihov hroničar u sukobu sa lažnim moralom, kvazielitizmom, malograđanštinom, politikantstvom i ostalim devijacijama društva. Nije nov pristup stvaralaca da preko jednog čovjeka ili familije govori o gradu ili državi. Ne mislim da je sudbina Crne Gore ,,tragična” posljednjh decenija, to iziskuje velike ratove, prolivenu krv, srušene gradove. Ali je teška da ne može biti teža za dobar dio stanovništva, pogotovo ako nijesu na ,,pravoj” strani. Ima i sa te druge strane onih koji savršeno balansiraju, šićare u podjelama, koje nikako ne daju Crnoj Gori da spremno i zajedno upali motore ka nekom blagoslovenom stanju. Skoro sam čuo podatak da preko 50 odsto mladih želi da ode iz zemlje. Ne smijem ni da pomislim koliki je postotak iz nerazvijenih djelova. Postoji li veći alarm za jedan sistem od toga? To je par ekselans romaneskna tema. To su Šetači po mjesecu. Mladi gubitnici koji ne umiju da se snađu u tranziciji i posttranziciji, a imaju velike snove kao i svi tinejdžeri. Dakle, Šetači po mjeseci su pjesnički rečeno ,,balada o gubitnicima” ili crna hronika jedne mladosti.

MONITOR: U romanu slikovito opisujete prožimanje politike I kriminala. I to je konstanta koja nas prati posljednjih decenija.
NENEZIĆ: Nijesam otkrio toplu vodu ako kažem da se čitaoci i gledaoci mijenjaju. Njih interesuju savremene teme. Kriminal se danas samo drugačije zove. Pogledamo li istoriju koja je nadahnjivala djela velikih pisaca, od kojih učimo, pronaći ćemo i tamo nebrojene primjere sprege kriminala i vlasti. U Šetačima po mjesecu sam pokušao da prepoznam subkulturu koja se javlja kao surogat politike i kriminala. Dosta sam o tome pisao i u kolumnama koje sam objavljivao u vašem nedjeljniku uporedo sa pisanjem romana. Na taj način sam osjećao kako diše društvo iz dana u dan i pokušao da te damare i otkucaje prenesem u roman. Tako sam obogatio svoj proces rada i učinio ga neponovljivim, da uporedo stvaram djelo, a kao neki istraživač objavljujem rezultate u časopisu koji je živ. Što se tiče politike tu nijesam rekao sve. Vjerujem da je posljednjih tri decenije izvanredan majdan. Naredne godine ću posveti tom djelu. I nadam se da mi neće trebati decenije da ga završim kao Šetače po mjesecu.

MONITOR: I umjetnici su uvučeni u tu igru moći, pa je sve očitija podjela na one koji podržavaju vlast i one koji joj se protive ili se drže po strani.
NENEZIĆ: To je, valjda, prirodno, kod nas a mislim da ni u svijetu nije mnogo drugačija slika. Umjetnik je čovjek koji je doveden na margine društva i egzistencije. Ljudski je popustiti pod teretom. Ljudski je i ne popustiti. To je individualno. Jeste da smo naučili da umjetnici imaju drugačiju ulogu, da prepoznaju, ukazuju i prozivaju devijacije ili dobra u društvu… Ali, mi učimo od malobrojnih. Gdje su svi oni ešaloni koji nijesu preživjeli nezgodno vrijeme. Ovo je prilično grdno vrijeme za umjetnike i mnogi su primorani da zatvore oči. Ne želim nikog da osuđujem, niti mi to pravo pripada. Neka svak radi onako kako misli da je za njega, a pogotovo njegovo djelo, najbolje. Ja imam svoj put – čini mi se ispravan. Ne mogu mijenjati vječne motive stvaranja, a među prvima su nepravda i pravda, izdaja i osveta, ljubav i mržnja bez obzira koliko to kome smeta. To je suština mog rada. Pisati o vječnim motivima koji su preživjeli i pismo, i film, i televiziju, i internet, i digitalni teatar. Ne vjerujem da će se čovjek pretvoriti u robota u digitalnom dobu. To je samo izgovor za onu vječnu pohlepu koju nosi u sebi. Digitalno doba će iskoristiti loši ljudi, kao što koriste ratove, samo da se obogate materijalno, uz izgovor da se bogate za opšte duhovno bogatstvo.

MONITOR: Kakav je Vaš stav o angažovanosti umjetnika u društvu?
NENEZIĆ: To je sve stvar profila i stila umjetnika. Ja sam od onih koji se ne libe angažovanosti, i to mi pričinjava izazov i zadovoljstvo. Za razliku od stava u životu, nikada u stvaralaštvu nijesam davao lične ocjene o nekim istorijskim dešavanjima, posebno savremenim, ali moji likovi raspravljaju o tome. Sasvim slobodno izražavaju svoje mišljenje, što nije i moje, jer mene interesuje sukob između njih, njihova dosljednost, ili još bolje opravdan preokret u njihovim stavovima. To što se neko pronađe u tim likovima još i bolje. Dakle, lik živi svoj život u čitalačkoj percepciji. U svom romanesknom naratorskom pristupu namjerno miješam autorovo i naratorovo, što je manir postmoderne književnosti. Takav godarovski pristup volim i u filmu. Pošto nemam mnogo šanse da se autorski ogledam u tom mediju, onda to primjenjujem u književnosti i pozorištu. Takođe, jedna vrsta angažovanosti, da se slobodno izrazim, jeste korespodencija sa današnjim vremenom kad radim (para)istorijske teme. Čak se uzima i kao greška ako neko djelo iz davne prošlosti ne korespondira sa današnjim vremenom. Ne treba biti isključiv, pogotovo ne danas, kad imamo pravi vatromet od pravaca i škola umjetnosti, gdje je svaki autor pravac za sebe.

MONITOR: Podnijeli ste tužbu protiv Nikšićkog pozorišta. Dokle je došao taj slučaj?
NENEZIĆ: Osnovni sud u Nikšiću je proglasio odluku tzv. Pozorišnog savjeta nezakonitom da izaberu mog protivkandidata. Dalje šta je bilo ne znam i ne interesuje me. Ukazao sam sistemu na grešku, a valjda postoje ljudi koji će da ispoštuju sudske odluke. To je nešto o čemu ne volim da govorim. Ja živim povučeno, daleko od skandala, pa i svako pojavljivanje u medijima meni je stresno. Pogotovo te vrste.

MONITOR: Kod nas i u regionu političari nameću preispitivanje prošlosti. A prvi na udaru su se našli veliki pisci, pa se razne etikete lijepe Njegošu, Andriću, Ćopiću… Vaš stav o tome?
NENEZIĆ: Mislim da tome ne treba davati značaj. U podijeljenom društvu ne preza se ni od čega, pa ni od takvog neznanja. Znamo da je Njegoš čitao antičke velikane, jer je očigledno u Gorskom vijencu da je poznavao pravila pisanja drame. U temi, kao što je – istraga poturica, jednostavno je greška da ratnici govore jezikom ljubavnika, ili slatkorječivih trgovaca, priprostih kočijaša i sl. Oni moraju biti riješeni ratnici i dosljedni u tome. Tu nastaje tek, onda, otvoreni sukob. Likovi moraju pokazati riješenost da bi doveli dramu, a ne rat, do kulminacije i kraja. U dramskom smislu – ovo je savršen sukob, a ranije sam naveo da bez velikog sukoba nema velikog djela po mom mišljenju. Veliki je sukob i ljubav, a tek rat. Imajući ovo u vidu više je nego jasno da Njegoš može izazivati estetske, filozofske, poetske ili dramske polemike, ali ne, nikako, politikantske. Tako mislim i o ostalim velikanima…

MONITOR: Po vašim tekstovima snimljeno je nekoliko filmova. Najavili ste snimanje filma o Ljubu Ćupiću. Ima li tu nekih pomaka?
NENEZIĆ: Skoro sam sa nekim prijateljima razgovarao o tome i rekao sam u šali da se bojim da je to ono djelo koje umjetnik nikad ne završi, a najviše želi. Svaki stvaralac ima to neko djelo. Uvijek se sjetim koliko je Nikola Popović, čuveni crnogorski i jugoslovenski producent, potrošio vremena da snimi film o Jeleni Savojskoj i nije uspio, a bio je mnogo, mnogo sposobniji producent od mene. I uz sebe je imao jednu ozbiljnu kinematografiju kao što je bila jugoslovenska. No, vjerujem i u sudbinu djela, odnosno da svako djelo ima svoj trenutak. Nadam se da ću i ja dobiti šansu da snimim tu ratnu dramu. Opet napominjem da je to ratna drama, a ne filmski spektakl kao što mnogi misle i zato je neophodno nešto manje od pola miliona, a ne milioni kako licitaraju neupućeni. Ekipa koja radi na tom projektu pokušava da zainteresuje neke strane producente, ali još smo u pregovorima.

MONITOR: Na čemu trenutno radite?
NENEZIĆ: Za jednog ozbiljnog crnogorskog producenta adaptiram moju dramu u stihu Jelena Savojska koja je objavljena u izdanju Nikšićkog pozorišta (2005), i dobitnik je nagrade Zaloga, a inspirisana je legendom o zabranjenoj ljubavi knjaginjice Jelene Petrović i crnogorskog perjanika. Ovaj autorki projekat ću raditi sa mladom ekipom crnogorskih glumaca i saradnika, a vrlo brzo će biti objavljeno u medijima, pa da ne prejudiciram. Radujem se procesu rada koji je nevjerovatno težak, jer se radi o stihu, ali neponovljiv jer donosi nevjerovatno čistu i bezvremenu teatarsku i poetsku estetiku. Imam namjeru da još nekoliko crnogorskih legendi o tragičnim ljubavima napišem i insceniram. A prva je bila Sveti i prokleti, inspirisana knezom Vladimirom i Kosarom koju sam prošle godine inscenirao za Barski ljetopis.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo