Povežite se sa nama

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Nije pitanje da li Njegoš, već koji Njegoš

Objavljeno prije

na

MONITOR: Jedna tema iz kulture obilježila je praznike. Političari su opet potegli za Njegošem. Kakav je Vaš stav o povučenom predlogu da se dan rođenja Petra Drugog slavi kao praznik kulture?
BRKOVIĆ: Izgleda da je, nakon ove dnevnopolitičke operete, DPS Njegoša smjestio u kućni pritvor. Ali, čitava priča o Njegoševom danu ima nekoliko slojeva, nije baš tako – jednostavna. Naime, nema sumnje da takav dan može da postoji i da prirodno bude dio crnogorskog kalendara. Istovremeno imate osporavanje Njegoša koje je potpuno pogrešno i sasvim neutemeljeno, a s druge strane imate glorifikaciju koja je jednako glupa, ali i pogubna za velikog pjesnika. Prigovor koji je artikulisao jedan od bošnjačkih političara – izgleda zadužen za posebno bombastične izjave – ne samo da ne stoji, već predstavlja grijeh prema umjetnosti kao takvoj. Ideja da je Njegoš ,,genocidan” podjednako je glupava i netačna kao da kažete da je Šekspir pedofil (jer je pjevao o ljubavi četranestogodišnjaka), ili antisemita (zbog gradnje stereotipa u Mletačkom trgovcu). Takođe, ,,odbrana” Njegoša koja priziva mrak prošlosti i građane Crne Gore ,,pretvara” u Turke iz stare literature, ili priziva onu histeričnu deifikaciju Njegoša kao bića koje se ,,primaklo” samom Bogu, još su gore po pjesnika Luče. Oba pristupa su opasna, jer, iz različitih pobuda, ukidaju čitanje Njegoša. Jedni ne žele da ga čitaju jer misle da tamo piše ono što ne piše, a drugi ne žele da ga čitaju, jer misle da sve znaju napamet… Njegoš je kao pjesnik u oba slučaja – poginuo.

Ipak, otužan utisak ostavlja neprincipijelnost i politička trgovina koju je demonstrirao DPS. Oni nikad nisu vjerovali u edukaciju, već u kupovinu ljudi. Oni nikoga ne mogu ubijediti ni u šta, ako uz to ne ide i neka svota novca. Zato će im se i dešavati sve ono što ih čeka… Ali, to je ono što danas razara crnogorsko društvo. Bojim se – na duge staze.

MONITOR: Pored očigledne političke zloupotrebe, u toku nacionalističkih rasprava na društvenim mrežama, uočljivo je nepoznavanje materije. O velikim piscima, Njegošu ili Laliću, se raspravlja, a ne čitaju se. Da li je to usud vrhunske književnosti u javnim i populističkim raspravama?
BRKOVIĆ: Moglo bi se i tako reći. To je crnogorska intelektualna poza – crnogorski intelektualac ne traži, on čeka da mu političari nađu ono što treba (i smije) da kaže. Kako rekosmo, problem je u ispraznom citiranju. Njegoša svi, od rođenja, u Crnoj Gori toliko citiraju, pa vremenom stvore, netačnu sliku da su ga – čitali.

Ipak, pravo pitanje za današnju Crnu Goru nije – da li Njegoš, već – koji Njegoš. Veliki pisci, oni koji imaju sreću da budu čitani stoljećima nakon smrti, ne postoje drugačije do li u svijesti svojih čitalaca, dakle, uvijek u osjećanju i mišljenju aktuelnog pokoljenja… Tako da priča o Njegošu nikada nije priča o jednom pjesniku i vladaru, već priča o nama današnjima, kakvi smo da smo…

Mi moramo pronaći kod Njegoša ono što je razlog da ga čitamo i danas. Njegoš koji je antiklerikalan, koji je suptilni mislilac, Njegoš koji je pjesnik pobune i nepristajanja, takav Njegoš nam i danas mora biti važan. Ove druge verzije Njegoša – koje vrhune u dekontekstualizovanim citatima – danas nemaju nikakvog smisla. Njegoš, kao i svi veliki pisci, presudno zavisi od svojih čitalaca.

Lijep primjer za drugačiji odnos o kome govorim je i Avdo Međedović. Posljednji homerski rapsod je bio gotovo nepoznat u Crnoj Gori. Danas, jedna ulica u Podgorici nosi njegovo ime, a svaki crnogorski đak uči o Avdu Međedoviću. I uopšte nije važno što ćete kod njega naići na ružne kvalifikacije o hrišćanima, kao i kod Njegoša o muslimanima. Oba velikana moraju biti dio našeg modernog identiteta. I najmanje što možemo je da shvatimo kontekst njihovih riječi, čak i onih koje nam se danas ne sviđaju, ili za koje nam je jasno da danas – ne stoje.

MONITOR: Tokom ‘90-ih a i sada konstantna je zloupotreba Njegoševog djela. Kakav je Vaš stav o tome?
BRKOVIĆ: Iz svega rečenoga slijedi da je Njegoš žrtva neznanja. Bilo kada to radi čovjek iz Petnjice, bilo kada to rade ljudi iz mračne prošlosti. Ali, ono što se Njegošu desilo devedesetih je posebno tragično za bilo kojeg pisca. Pretvorili su ga u ideološko punjenje najvećeg fašizma i mraka koje su ovi prostori vidjeli. Tada su ubice i ratni zločinci citirali Njegoša, nije se niti jedan ratnohuškački govor mogao završiti a da se ne ,,ukrasi” Njegošem. U ovome sam sklon da vidim razloge za ishitrene i neutemeljene izjave nekih od bošnjačkih političara. Kada se sjećate toga vremena, potrebna je duhovna širina da bi se izdigli iznad jezivog fakticiteta i shvatili da zločine nije pravio Njegoš, već (ne)ljudi sa imenom i prezimenom.

Ja sam davno elaborirao tezu da je Njegoš, u suštini, pjesnik branilaca Sarajeva, jer on pjeva o ljudima koji se suprotstavljaju moćnijem i jačem – a ne onih koji su ga napadali, premda su upravo oni koji su napadali Sarajevo to činili sa Njegoševim stihovima na usnama. Njegoša su pretvorili u kolekciju ispraznih parola, nacionalnih floskula… A to je najgore što se može desiti jednom pjesniku.

MONITOR: Čini se i da forsirajuća priča o Njegoševom djelu uspješno zatamnjuje neke od poruka koje se provlače kroz crnogorsku književnost kao što je otpor protiv jačeg, nasilnog, tiranije.
BRKOVIĆ: A o tim stvarima bi se što imalo pročitati i kod Njegoša… Kad Njegošev junak kaže turskom velikašu – Ti si hajduk roblja svezanoga / a ja hajduk što goni hajduke / Ti si bolji e ugrabi više / glasnija je moja hajdučija… (ako sam ovo dobro citirao) – on sugeriše jasan moralni stav prema nepravdi i sili. Potpuno je navažno ko ovo govori i kome. Suština je u značenju, univerzalnom značenju ovih stihova. Mi danas, svuda okolo imamo – hajduke roblja svezanoga – ali sve manje ,,hajduka što gone hajduke”.

S druge strane, nisam uvijek sklon ovoj logici da se nekim pitanjima uvijek pokrivaju neka druga, obično životnija i ozbiljnija pitanja. Ima i toga, naravno, ali, ne vjerujem da se baš svako pitanje može smjestiti u taj šablon.

Pitanje čitanja jedne književne tradicije je važno za svaku zajednicu – ako nacionalni književni kanon pretvorite u neku vrstu Hora podobnih – ta književnost nigdje neće stići. Književnost vas mora odvesti do rubnih zona, nema tu podobnosti, pisac mora biti nepodoban koliko god može. Ako hoće da je pisac. Ostali neka budu nacionalni i partijski radnici, i tako su za to plaćeni, a ne za privid književnog rada… Ova malograđanska orgija u današnjoj Crnoj Gori mora se jednom završiti.

MONITOR: Nedavno je izabran novi Ministar kulture. Kakva su Vaša očekivanja?
BRKOVIĆ: Da se ništa neće promijeniti. A to je tragično. Novi ministar kulture držaće se starih navika…

MONITOR: Za razliku od ‘90-ih kada je književna scena bila nacionalno podjeljena, sada ta podjela ide linijom pisaca koji podržavaju vlast i njenu nazovi ideologiju i onih koji joj se protive. Kako Vi vidite ovdašnju književnu scenu?
BRKOVIĆ: Duboko je uznemirujuća činjenica da je prije desetak godina crnogorska književna i intelektualna scena djelovala kudikamo dinamičnije i razuđenije… To je pravo pitanje za današnje crnogorsko društvo. Neka sad pričaju što hoće, ali svi smo bili uvjereni da će nezavisnost biti kapija slobode i da je gotovo sa poslušničkim držanjem pisaca i intelektualaca. To uvjerenje se pokazalo kao beskrajno naivno. Ali da odmah bude jasno – nije problem u nezavisnosti, već u ljudima. Priča o nezavisnoj i slobodnoj Crnoj Gori bila je uvod u novo zarobljavanje. Umjesto društva slobode i jednakih šansi, dobili smo društvo u kojem jedna nedostojna elita čereči državu u čije ime (i korist) navodno sve rade. Ta i takva elita uskoro će biti potpuni vlasnik Crne Gore. A onda, neka nam je Bog u pomoć! A ovo kaže jedan uvjereni ateista.

MONITOR: Jedna od najočitijih slika društrva je i stanje na državnom Univerzitetu. Već godinama se govori o otvorenom uvođenju diktature na UCG.
BRKOVIĆ: To što radi Ždanovka je ponižavanje univerziteta koje bi, da je Crna Gora normalno i pristojno društvo, izazvale vatromet reakcija. Pisao sam o tome u nekoliko navrata. Znate, kad prvo dugme zakopčate pogrešno, ne možete košulju zakopčati kako treba. Izbor Ždanovke bio je politički diktat i ključna greška. Kad partijskog propagandistu koji nema veze sa naukom, dovedete na čelo univerziteta, motivi su jasni, da jasniji ne mogu biti. Ovdje se vlast nerijetko ponaša kao da su ljudi idioti koji ništa ne vide. A ponekad stvarno izgleda da je tako.

Novo čitanje klasike

MONITOR: U nacionalnom teatru su na reperoaru Šekspir, Molijer… Međutim kritike govore da je malo predstava koje govore o aktuelnom trenutku u državi. Pisali ste pozorišne kritike, da li pratite rad CNP-a i kako ga ocjenjujete?
BRKOVIĆ: Nacionalni teatar i treba da baštini klasične, neprijeporne vrijednosti. Avangarda se nigdje nije rodila u nacionalnom teatru. To pripada drugim mjestima i modelima rada. Tačno je da crnogorskom društvu danas trebaju promjene i nova osjećajnost, ali nosioci takve energije moraju pronaći svoj javni prostor. Jednako su potrebne i sve one stvari koje pripadaju nacionalnom teatru – uvijek novo i novo čitanje klasike. Što ne znači da i u takvom konceptu nema mjesta za kritičke tonove i problematizovanje nekih mentalitetskih oznaka. Upravo tako nešto sam vidio u prvoj ovosezonskoj premijeri – Šćeri moja u režiji Ane Vukotić. Iako govori o kralju Nikoli i njegovom vremenu, zapanjićete se koliko je predstava duhovita i – ozbiljna u markiranju nekih tradicionalnih crnogorskih boljki.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo