Povežite se sa nama

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Nije pitanje da li Njegoš, već koji Njegoš

Objavljeno prije

na

balsa-brkovic-2

MONITOR: Jedna tema iz kulture obilježila je praznike. Političari su opet potegli za Njegošem. Kakav je Vaš stav o povučenom predlogu da se dan rođenja Petra Drugog slavi kao praznik kulture?
BRKOVIĆ: Izgleda da je, nakon ove dnevnopolitičke operete, DPS Njegoša smjestio u kućni pritvor. Ali, čitava priča o Njegoševom danu ima nekoliko slojeva, nije baš tako – jednostavna. Naime, nema sumnje da takav dan može da postoji i da prirodno bude dio crnogorskog kalendara. Istovremeno imate osporavanje Njegoša koje je potpuno pogrešno i sasvim neutemeljeno, a s druge strane imate glorifikaciju koja je jednako glupa, ali i pogubna za velikog pjesnika. Prigovor koji je artikulisao jedan od bošnjačkih političara – izgleda zadužen za posebno bombastične izjave – ne samo da ne stoji, već predstavlja grijeh prema umjetnosti kao takvoj. Ideja da je Njegoš ,,genocidan” podjednako je glupava i netačna kao da kažete da je Šekspir pedofil (jer je pjevao o ljubavi četranestogodišnjaka), ili antisemita (zbog gradnje stereotipa u Mletačkom trgovcu). Takođe, ,,odbrana” Njegoša koja priziva mrak prošlosti i građane Crne Gore ,,pretvara” u Turke iz stare literature, ili priziva onu histeričnu deifikaciju Njegoša kao bića koje se ,,primaklo” samom Bogu, još su gore po pjesnika Luče. Oba pristupa su opasna, jer, iz različitih pobuda, ukidaju čitanje Njegoša. Jedni ne žele da ga čitaju jer misle da tamo piše ono što ne piše, a drugi ne žele da ga čitaju, jer misle da sve znaju napamet… Njegoš je kao pjesnik u oba slučaja – poginuo.

Ipak, otužan utisak ostavlja neprincipijelnost i politička trgovina koju je demonstrirao DPS. Oni nikad nisu vjerovali u edukaciju, već u kupovinu ljudi. Oni nikoga ne mogu ubijediti ni u šta, ako uz to ne ide i neka svota novca. Zato će im se i dešavati sve ono što ih čeka… Ali, to je ono što danas razara crnogorsko društvo. Bojim se – na duge staze.

MONITOR: Pored očigledne političke zloupotrebe, u toku nacionalističkih rasprava na društvenim mrežama, uočljivo je nepoznavanje materije. O velikim piscima, Njegošu ili Laliću, se raspravlja, a ne čitaju se. Da li je to usud vrhunske književnosti u javnim i populističkim raspravama?
BRKOVIĆ: Moglo bi se i tako reći. To je crnogorska intelektualna poza – crnogorski intelektualac ne traži, on čeka da mu političari nađu ono što treba (i smije) da kaže. Kako rekosmo, problem je u ispraznom citiranju. Njegoša svi, od rođenja, u Crnoj Gori toliko citiraju, pa vremenom stvore, netačnu sliku da su ga – čitali.

Ipak, pravo pitanje za današnju Crnu Goru nije – da li Njegoš, već – koji Njegoš. Veliki pisci, oni koji imaju sreću da budu čitani stoljećima nakon smrti, ne postoje drugačije do li u svijesti svojih čitalaca, dakle, uvijek u osjećanju i mišljenju aktuelnog pokoljenja… Tako da priča o Njegošu nikada nije priča o jednom pjesniku i vladaru, već priča o nama današnjima, kakvi smo da smo…

Mi moramo pronaći kod Njegoša ono što je razlog da ga čitamo i danas. Njegoš koji je antiklerikalan, koji je suptilni mislilac, Njegoš koji je pjesnik pobune i nepristajanja, takav Njegoš nam i danas mora biti važan. Ove druge verzije Njegoša – koje vrhune u dekontekstualizovanim citatima – danas nemaju nikakvog smisla. Njegoš, kao i svi veliki pisci, presudno zavisi od svojih čitalaca.

Lijep primjer za drugačiji odnos o kome govorim je i Avdo Međedović. Posljednji homerski rapsod je bio gotovo nepoznat u Crnoj Gori. Danas, jedna ulica u Podgorici nosi njegovo ime, a svaki crnogorski đak uči o Avdu Međedoviću. I uopšte nije važno što ćete kod njega naići na ružne kvalifikacije o hrišćanima, kao i kod Njegoša o muslimanima. Oba velikana moraju biti dio našeg modernog identiteta. I najmanje što možemo je da shvatimo kontekst njihovih riječi, čak i onih koje nam se danas ne sviđaju, ili za koje nam je jasno da danas – ne stoje.

MONITOR: Tokom ‘90-ih a i sada konstantna je zloupotreba Njegoševog djela. Kakav je Vaš stav o tome?
BRKOVIĆ: Iz svega rečenoga slijedi da je Njegoš žrtva neznanja. Bilo kada to radi čovjek iz Petnjice, bilo kada to rade ljudi iz mračne prošlosti. Ali, ono što se Njegošu desilo devedesetih je posebno tragično za bilo kojeg pisca. Pretvorili su ga u ideološko punjenje najvećeg fašizma i mraka koje su ovi prostori vidjeli. Tada su ubice i ratni zločinci citirali Njegoša, nije se niti jedan ratnohuškački govor mogao završiti a da se ne ,,ukrasi” Njegošem. U ovome sam sklon da vidim razloge za ishitrene i neutemeljene izjave nekih od bošnjačkih političara. Kada se sjećate toga vremena, potrebna je duhovna širina da bi se izdigli iznad jezivog fakticiteta i shvatili da zločine nije pravio Njegoš, već (ne)ljudi sa imenom i prezimenom.

Ja sam davno elaborirao tezu da je Njegoš, u suštini, pjesnik branilaca Sarajeva, jer on pjeva o ljudima koji se suprotstavljaju moćnijem i jačem – a ne onih koji su ga napadali, premda su upravo oni koji su napadali Sarajevo to činili sa Njegoševim stihovima na usnama. Njegoša su pretvorili u kolekciju ispraznih parola, nacionalnih floskula… A to je najgore što se može desiti jednom pjesniku.

MONITOR: Čini se i da forsirajuća priča o Njegoševom djelu uspješno zatamnjuje neke od poruka koje se provlače kroz crnogorsku književnost kao što je otpor protiv jačeg, nasilnog, tiranije.
BRKOVIĆ: A o tim stvarima bi se što imalo pročitati i kod Njegoša… Kad Njegošev junak kaže turskom velikašu – Ti si hajduk roblja svezanoga / a ja hajduk što goni hajduke / Ti si bolji e ugrabi više / glasnija je moja hajdučija… (ako sam ovo dobro citirao) – on sugeriše jasan moralni stav prema nepravdi i sili. Potpuno je navažno ko ovo govori i kome. Suština je u značenju, univerzalnom značenju ovih stihova. Mi danas, svuda okolo imamo – hajduke roblja svezanoga – ali sve manje ,,hajduka što gone hajduke”.

S druge strane, nisam uvijek sklon ovoj logici da se nekim pitanjima uvijek pokrivaju neka druga, obično životnija i ozbiljnija pitanja. Ima i toga, naravno, ali, ne vjerujem da se baš svako pitanje može smjestiti u taj šablon.

Pitanje čitanja jedne književne tradicije je važno za svaku zajednicu – ako nacionalni književni kanon pretvorite u neku vrstu Hora podobnih – ta književnost nigdje neće stići. Književnost vas mora odvesti do rubnih zona, nema tu podobnosti, pisac mora biti nepodoban koliko god može. Ako hoće da je pisac. Ostali neka budu nacionalni i partijski radnici, i tako su za to plaćeni, a ne za privid književnog rada… Ova malograđanska orgija u današnjoj Crnoj Gori mora se jednom završiti.

MONITOR: Nedavno je izabran novi Ministar kulture. Kakva su Vaša očekivanja?
BRKOVIĆ: Da se ništa neće promijeniti. A to je tragično. Novi ministar kulture držaće se starih navika…

MONITOR: Za razliku od ‘90-ih kada je književna scena bila nacionalno podjeljena, sada ta podjela ide linijom pisaca koji podržavaju vlast i njenu nazovi ideologiju i onih koji joj se protive. Kako Vi vidite ovdašnju književnu scenu?
BRKOVIĆ: Duboko je uznemirujuća činjenica da je prije desetak godina crnogorska književna i intelektualna scena djelovala kudikamo dinamičnije i razuđenije… To je pravo pitanje za današnje crnogorsko društvo. Neka sad pričaju što hoće, ali svi smo bili uvjereni da će nezavisnost biti kapija slobode i da je gotovo sa poslušničkim držanjem pisaca i intelektualaca. To uvjerenje se pokazalo kao beskrajno naivno. Ali da odmah bude jasno – nije problem u nezavisnosti, već u ljudima. Priča o nezavisnoj i slobodnoj Crnoj Gori bila je uvod u novo zarobljavanje. Umjesto društva slobode i jednakih šansi, dobili smo društvo u kojem jedna nedostojna elita čereči državu u čije ime (i korist) navodno sve rade. Ta i takva elita uskoro će biti potpuni vlasnik Crne Gore. A onda, neka nam je Bog u pomoć! A ovo kaže jedan uvjereni ateista.

MONITOR: Jedna od najočitijih slika društrva je i stanje na državnom Univerzitetu. Već godinama se govori o otvorenom uvođenju diktature na UCG.
BRKOVIĆ: To što radi Ždanovka je ponižavanje univerziteta koje bi, da je Crna Gora normalno i pristojno društvo, izazvale vatromet reakcija. Pisao sam o tome u nekoliko navrata. Znate, kad prvo dugme zakopčate pogrešno, ne možete košulju zakopčati kako treba. Izbor Ždanovke bio je politički diktat i ključna greška. Kad partijskog propagandistu koji nema veze sa naukom, dovedete na čelo univerziteta, motivi su jasni, da jasniji ne mogu biti. Ovdje se vlast nerijetko ponaša kao da su ljudi idioti koji ništa ne vide. A ponekad stvarno izgleda da je tako.

Novo čitanje klasike

MONITOR: U nacionalnom teatru su na reperoaru Šekspir, Molijer… Međutim kritike govore da je malo predstava koje govore o aktuelnom trenutku u državi. Pisali ste pozorišne kritike, da li pratite rad CNP-a i kako ga ocjenjujete?
BRKOVIĆ: Nacionalni teatar i treba da baštini klasične, neprijeporne vrijednosti. Avangarda se nigdje nije rodila u nacionalnom teatru. To pripada drugim mjestima i modelima rada. Tačno je da crnogorskom društvu danas trebaju promjene i nova osjećajnost, ali nosioci takve energije moraju pronaći svoj javni prostor. Jednako su potrebne i sve one stvari koje pripadaju nacionalnom teatru – uvijek novo i novo čitanje klasike. Što ne znači da i u takvom konceptu nema mjesta za kritičke tonove i problematizovanje nekih mentalitetskih oznaka. Upravo tako nešto sam vidio u prvoj ovosezonskoj premijeri – Šćeri moja u režiji Ane Vukotić. Iako govori o kralju Nikoli i njegovom vremenu, zapanjićete se koliko je predstava duhovita i – ozbiljna u markiranju nekih tradicionalnih crnogorskih boljki.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo