Povežite se sa nama

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Nije pitanje da li Njegoš, već koji Njegoš

Objavljeno prije

na

MONITOR: Jedna tema iz kulture obilježila je praznike. Političari su opet potegli za Njegošem. Kakav je Vaš stav o povučenom predlogu da se dan rođenja Petra Drugog slavi kao praznik kulture?
BRKOVIĆ: Izgleda da je, nakon ove dnevnopolitičke operete, DPS Njegoša smjestio u kućni pritvor. Ali, čitava priča o Njegoševom danu ima nekoliko slojeva, nije baš tako – jednostavna. Naime, nema sumnje da takav dan može da postoji i da prirodno bude dio crnogorskog kalendara. Istovremeno imate osporavanje Njegoša koje je potpuno pogrešno i sasvim neutemeljeno, a s druge strane imate glorifikaciju koja je jednako glupa, ali i pogubna za velikog pjesnika. Prigovor koji je artikulisao jedan od bošnjačkih političara – izgleda zadužen za posebno bombastične izjave – ne samo da ne stoji, već predstavlja grijeh prema umjetnosti kao takvoj. Ideja da je Njegoš ,,genocidan” podjednako je glupava i netačna kao da kažete da je Šekspir pedofil (jer je pjevao o ljubavi četranestogodišnjaka), ili antisemita (zbog gradnje stereotipa u Mletačkom trgovcu). Takođe, ,,odbrana” Njegoša koja priziva mrak prošlosti i građane Crne Gore ,,pretvara” u Turke iz stare literature, ili priziva onu histeričnu deifikaciju Njegoša kao bića koje se ,,primaklo” samom Bogu, još su gore po pjesnika Luče. Oba pristupa su opasna, jer, iz različitih pobuda, ukidaju čitanje Njegoša. Jedni ne žele da ga čitaju jer misle da tamo piše ono što ne piše, a drugi ne žele da ga čitaju, jer misle da sve znaju napamet… Njegoš je kao pjesnik u oba slučaja – poginuo.

Ipak, otužan utisak ostavlja neprincipijelnost i politička trgovina koju je demonstrirao DPS. Oni nikad nisu vjerovali u edukaciju, već u kupovinu ljudi. Oni nikoga ne mogu ubijediti ni u šta, ako uz to ne ide i neka svota novca. Zato će im se i dešavati sve ono što ih čeka… Ali, to je ono što danas razara crnogorsko društvo. Bojim se – na duge staze.

MONITOR: Pored očigledne političke zloupotrebe, u toku nacionalističkih rasprava na društvenim mrežama, uočljivo je nepoznavanje materije. O velikim piscima, Njegošu ili Laliću, se raspravlja, a ne čitaju se. Da li je to usud vrhunske književnosti u javnim i populističkim raspravama?
BRKOVIĆ: Moglo bi se i tako reći. To je crnogorska intelektualna poza – crnogorski intelektualac ne traži, on čeka da mu političari nađu ono što treba (i smije) da kaže. Kako rekosmo, problem je u ispraznom citiranju. Njegoša svi, od rođenja, u Crnoj Gori toliko citiraju, pa vremenom stvore, netačnu sliku da su ga – čitali.

Ipak, pravo pitanje za današnju Crnu Goru nije – da li Njegoš, već – koji Njegoš. Veliki pisci, oni koji imaju sreću da budu čitani stoljećima nakon smrti, ne postoje drugačije do li u svijesti svojih čitalaca, dakle, uvijek u osjećanju i mišljenju aktuelnog pokoljenja… Tako da priča o Njegošu nikada nije priča o jednom pjesniku i vladaru, već priča o nama današnjima, kakvi smo da smo…

Mi moramo pronaći kod Njegoša ono što je razlog da ga čitamo i danas. Njegoš koji je antiklerikalan, koji je suptilni mislilac, Njegoš koji je pjesnik pobune i nepristajanja, takav Njegoš nam i danas mora biti važan. Ove druge verzije Njegoša – koje vrhune u dekontekstualizovanim citatima – danas nemaju nikakvog smisla. Njegoš, kao i svi veliki pisci, presudno zavisi od svojih čitalaca.

Lijep primjer za drugačiji odnos o kome govorim je i Avdo Međedović. Posljednji homerski rapsod je bio gotovo nepoznat u Crnoj Gori. Danas, jedna ulica u Podgorici nosi njegovo ime, a svaki crnogorski đak uči o Avdu Međedoviću. I uopšte nije važno što ćete kod njega naići na ružne kvalifikacije o hrišćanima, kao i kod Njegoša o muslimanima. Oba velikana moraju biti dio našeg modernog identiteta. I najmanje što možemo je da shvatimo kontekst njihovih riječi, čak i onih koje nam se danas ne sviđaju, ili za koje nam je jasno da danas – ne stoje.

MONITOR: Tokom ‘90-ih a i sada konstantna je zloupotreba Njegoševog djela. Kakav je Vaš stav o tome?
BRKOVIĆ: Iz svega rečenoga slijedi da je Njegoš žrtva neznanja. Bilo kada to radi čovjek iz Petnjice, bilo kada to rade ljudi iz mračne prošlosti. Ali, ono što se Njegošu desilo devedesetih je posebno tragično za bilo kojeg pisca. Pretvorili su ga u ideološko punjenje najvećeg fašizma i mraka koje su ovi prostori vidjeli. Tada su ubice i ratni zločinci citirali Njegoša, nije se niti jedan ratnohuškački govor mogao završiti a da se ne ,,ukrasi” Njegošem. U ovome sam sklon da vidim razloge za ishitrene i neutemeljene izjave nekih od bošnjačkih političara. Kada se sjećate toga vremena, potrebna je duhovna širina da bi se izdigli iznad jezivog fakticiteta i shvatili da zločine nije pravio Njegoš, već (ne)ljudi sa imenom i prezimenom.

Ja sam davno elaborirao tezu da je Njegoš, u suštini, pjesnik branilaca Sarajeva, jer on pjeva o ljudima koji se suprotstavljaju moćnijem i jačem – a ne onih koji su ga napadali, premda su upravo oni koji su napadali Sarajevo to činili sa Njegoševim stihovima na usnama. Njegoša su pretvorili u kolekciju ispraznih parola, nacionalnih floskula… A to je najgore što se može desiti jednom pjesniku.

MONITOR: Čini se i da forsirajuća priča o Njegoševom djelu uspješno zatamnjuje neke od poruka koje se provlače kroz crnogorsku književnost kao što je otpor protiv jačeg, nasilnog, tiranije.
BRKOVIĆ: A o tim stvarima bi se što imalo pročitati i kod Njegoša… Kad Njegošev junak kaže turskom velikašu – Ti si hajduk roblja svezanoga / a ja hajduk što goni hajduke / Ti si bolji e ugrabi više / glasnija je moja hajdučija… (ako sam ovo dobro citirao) – on sugeriše jasan moralni stav prema nepravdi i sili. Potpuno je navažno ko ovo govori i kome. Suština je u značenju, univerzalnom značenju ovih stihova. Mi danas, svuda okolo imamo – hajduke roblja svezanoga – ali sve manje ,,hajduka što gone hajduke”.

S druge strane, nisam uvijek sklon ovoj logici da se nekim pitanjima uvijek pokrivaju neka druga, obično životnija i ozbiljnija pitanja. Ima i toga, naravno, ali, ne vjerujem da se baš svako pitanje može smjestiti u taj šablon.

Pitanje čitanja jedne književne tradicije je važno za svaku zajednicu – ako nacionalni književni kanon pretvorite u neku vrstu Hora podobnih – ta književnost nigdje neće stići. Književnost vas mora odvesti do rubnih zona, nema tu podobnosti, pisac mora biti nepodoban koliko god može. Ako hoće da je pisac. Ostali neka budu nacionalni i partijski radnici, i tako su za to plaćeni, a ne za privid književnog rada… Ova malograđanska orgija u današnjoj Crnoj Gori mora se jednom završiti.

MONITOR: Nedavno je izabran novi Ministar kulture. Kakva su Vaša očekivanja?
BRKOVIĆ: Da se ništa neće promijeniti. A to je tragično. Novi ministar kulture držaće se starih navika…

MONITOR: Za razliku od ‘90-ih kada je književna scena bila nacionalno podjeljena, sada ta podjela ide linijom pisaca koji podržavaju vlast i njenu nazovi ideologiju i onih koji joj se protive. Kako Vi vidite ovdašnju književnu scenu?
BRKOVIĆ: Duboko je uznemirujuća činjenica da je prije desetak godina crnogorska književna i intelektualna scena djelovala kudikamo dinamičnije i razuđenije… To je pravo pitanje za današnje crnogorsko društvo. Neka sad pričaju što hoće, ali svi smo bili uvjereni da će nezavisnost biti kapija slobode i da je gotovo sa poslušničkim držanjem pisaca i intelektualaca. To uvjerenje se pokazalo kao beskrajno naivno. Ali da odmah bude jasno – nije problem u nezavisnosti, već u ljudima. Priča o nezavisnoj i slobodnoj Crnoj Gori bila je uvod u novo zarobljavanje. Umjesto društva slobode i jednakih šansi, dobili smo društvo u kojem jedna nedostojna elita čereči državu u čije ime (i korist) navodno sve rade. Ta i takva elita uskoro će biti potpuni vlasnik Crne Gore. A onda, neka nam je Bog u pomoć! A ovo kaže jedan uvjereni ateista.

MONITOR: Jedna od najočitijih slika društrva je i stanje na državnom Univerzitetu. Već godinama se govori o otvorenom uvođenju diktature na UCG.
BRKOVIĆ: To što radi Ždanovka je ponižavanje univerziteta koje bi, da je Crna Gora normalno i pristojno društvo, izazvale vatromet reakcija. Pisao sam o tome u nekoliko navrata. Znate, kad prvo dugme zakopčate pogrešno, ne možete košulju zakopčati kako treba. Izbor Ždanovke bio je politički diktat i ključna greška. Kad partijskog propagandistu koji nema veze sa naukom, dovedete na čelo univerziteta, motivi su jasni, da jasniji ne mogu biti. Ovdje se vlast nerijetko ponaša kao da su ljudi idioti koji ništa ne vide. A ponekad stvarno izgleda da je tako.

Novo čitanje klasike

MONITOR: U nacionalnom teatru su na reperoaru Šekspir, Molijer… Međutim kritike govore da je malo predstava koje govore o aktuelnom trenutku u državi. Pisali ste pozorišne kritike, da li pratite rad CNP-a i kako ga ocjenjujete?
BRKOVIĆ: Nacionalni teatar i treba da baštini klasične, neprijeporne vrijednosti. Avangarda se nigdje nije rodila u nacionalnom teatru. To pripada drugim mjestima i modelima rada. Tačno je da crnogorskom društvu danas trebaju promjene i nova osjećajnost, ali nosioci takve energije moraju pronaći svoj javni prostor. Jednako su potrebne i sve one stvari koje pripadaju nacionalnom teatru – uvijek novo i novo čitanje klasike. Što ne znači da i u takvom konceptu nema mjesta za kritičke tonove i problematizovanje nekih mentalitetskih oznaka. Upravo tako nešto sam vidio u prvoj ovosezonskoj premijeri – Šćeri moja u režiji Ane Vukotić. Iako govori o kralju Nikoli i njegovom vremenu, zapanjićete se koliko je predstava duhovita i – ozbiljna u markiranju nekih tradicionalnih crnogorskih boljki.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Ovi izbori mogu biti prekretnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje

 

MONITOR: Uskoro nas očekuju vanredni parlamentarni izbori. Ono što je drugačije svakako je veliki broj izbornih lista, te odlazak mnogih starih lica iz politike. Kakav će to uticaj imati na ove izbore?

KOPRIVICA: Ovi izbori mogu biti prekretnica na političkoj sceni.

Prvo, desila se tektonska promjena do sada postojećih taktika nastupa političkih subjekata na izborima. Mnogi ustaljeni instrumenti privlačenja birača više ne važe.

Drugo, na ovim izborima učestvuje veliki broj lista od kojih će vjerovatno, tek nešto više od polovine biti dio budućeg parlamenta. Dakle, mnogi politički subjekti koji su do sad tradicionalno imali politički uticaj, naročito u odmjeru snaga 41:40 poslanika/ca tu poziciju više neće imati.

Treće, od smjene DPS-a je prošlo gotovo tri godine i polako on prestaje biti glavni target kampanje. Otvoren je prostor za sučeljavanje (kakvih takvih) ideja i programa. Vidjećemo da li ova partija može povratiti i svoj koalicioni kapacitet ili će za to biti potrebno još vremena i unutrašnjih reformi ove partije.

Četvrto, na sceni su značajne personalne promjene većeg broja lista. Partije su očigledno shvatile da ono što je legat prethodnih 10 godina u politici i nije baš dobra ponuda sa kojom treba da izađu pred birače. Sa lista su nestala mnoga poznata imena i još poznatiji igrači.

Da li će ovo zaista dati neki bolji politički rezultat, ostaje da se vidi. Ovdje nije pitanje koliko neko ima godina već da li je spreman da mijenja ustaljene partitokratske obrasce djelovanja u politici. A Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje.

MONITOR: Bilježite li neke predizborne anomalije?

KOPRIVICA: Ova kampanja do sada ima manje nepravilnosti u odnosu na prethodne. Prije svega izborna administracije se ostavila ideje da radi međunarodne istrage i selektivno oduzima pravo glasa kome želi i posvetila se svom poslu. Simbolički ta se promjena najbolje može vidjeti na osnovu činjenice da je Državna izborna komisija kandidatu kome je prije nekoliko mjeseci zabranila učešće na predsjedničkim izborima sada dozvolila da bude nosilac liste na parlamentarnim. A da li su to uradili jer im se u tom periodu povećalo pravno znanje ili su možda dobili partijsku naredbu da to ne urade – manje je važno u ovom trenutku.

Atmosfera i odnosi između političkih protivnika su mnogo bolji. Verbalno nasilje, prijetnje, uvrede su svedene na minimum a javna debata među listama zaista liči na sučeljavanje političkih stavova.

Dogodio se i vidan zaokret u temama koje su nametnute u kampanji pa se mnogo više raspravlja o kvalitetu života ljudi nego o vjerama, nacijama i istoriji. Istina, u tom obećanom kvalitetu se nerijetko i pretjera pa kampanja ponekad više liči na maštanje o lijepom životu nego na realna politička obećanja.

Naša organizacija je sa izbornim listama potpisala Kodeks za fer i demokratsku izbornu kampanju s ciljem da nadomjestimo brojne manjkavosti našeg izbornog procesa i važećeg izbornog zakonodavstva, sa željom da izbori budu kvalitetniji i kompetitivniji, sa što većim povrenjem građana građanki.

Njime afirmišemo promociju nenasilja, sprečavanje vršenja pritiska na birače, sprečavanje zloupotrebe javnih resursa i funkcija, transparentno finansiranje kampanje, poštovanje slobode medija, sprečavanje širenja dezinformacija, odgovorno ponašanje na društvenim medijima, institucionalno rješavanje sporova, te prihvatanje slobodno izražene volje ljudi… Ili, ukratko rečeno, promovišemo neprikosnoveno pravo građana i građanki da glasaju slobodno.

Za sada nijesmo imali zvaničnih pritužbi lista na kršenje Kodeksa.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IGOR LJUTICA, PREDSJEDNIK SINDIKATA IZABRANIH DOKTORA: Borba za bolji položaj izabranih ljekara je i borba za zdravlje pacijenata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izabrani doktori su usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata i time ugrožavaju ne samo svoje zdravlje već dolazi do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške

 

MONITOR: Početkom maja osnovan je Sindikat izabranih doktora Crne Gore. Koliko imate članova, koji su glavni ciljevi?

LJUTICA: Glavni cilj Sindikat izabranih doktora Crne Gore (SIDCG)  biće unapređenje primarne zdravstvene zaštite (PZZ) ne bi li svaki građanin dobio najkvalitetniju moguću zdravstvenu zaštitu. Da bismo bili u mogućnosti da to ostvarimo, moramo sačuvati ljekare u PZZ.

SIDCG je za samo nekoliko dana okupio preko 240 izabranih ljekara iz skoro svih domova zdravlja u Crnoj Gori. Sam kostur SIDCG čine Glavni odbor i 32 koordinatora iz svih domova zdravlja u Crnoj Gori koji su mahom specijalisti porodične i opšte medicine. Preko 80 odsto izabranih ljekara za odrasle se nalazi u SIDCG uz svakodnevni priliv novih članova.

MONITOR: Koji je razlog tolikog učlanjenja u sindikat?

LJUTICA: Tome je kumovalo veliko nezadovoljstvo ljekara nakon smanjenja zarada ukidanjem usluga i kapitacija kroz novi kolektivni granski ugovor koji su kolege sindikalci na štetu svojih kolega iz primarne zdravstvene zaštite (PZZ) potpisali sa Ministarstvom zdravlja. Osim činjenice da je izabranim ljekarima u toku mandata 43 Vlade umanjena zarada koja je uvećana tokom prethodne 42 Vlade, postoji veliko nezadovoljstvo usljed dodatnog opterećenja izabranih ljekara koji su već u sindromu izgaranja povećavanjem broja pacijenata od strane Fonda za zdravstvo CG.

MONITOR: Koliko je broj pacijenata povećan?

LJUTICA: Već imamo situaciju da su izabrani doktori usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata. Time ljekari ugrožavaju ne samo svoje zdravlje, već dolazi i do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške. Dugi niz godina ljekari u PZZ kupuju socijalni mir radeći za tri ljekara. Svakodnevni pritisci na poslu koji su kulminirali već zaboravljenom borbom protiv Covida u prvim redovima nagrađeni su smanjenjem zarada u trenutku kada svima u zemlji prihodi rastu. Pet mjeseci smo ukazivali na nepravdu koja je počinjena prema izabranim doktorima umanjenjem zarada od 200 do 600 eura (u zavisnosti od broja pacijenata i obima posla). Ne da ništa nije ispravljeno već smo imali i imamo loš trend. U javnosti se objavljuju bruto plate sa prekovremenim radom ne bi li se građani okrenuli protiv ljekara. Takvo maligno postupanje, ne bi li se pokrilo svoje neznanje i načinjene greške, napraviće neprocjenjivu štetu zdravstvenom sistemu odlivom iz zemlje već desetkovanog kadra.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ALEKSEJ KIŠJUHAS, SOCIOLOG (FILOZOFSKI FAKULTET U NOVOM SADU) I KOLUMNISTA DANASA: Milošević je možda umro, ali miloševićizam živi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U čuvenom govoru na Gazimestanu 1989, Slobodan Milošević je govorio o ekonomskom prosperitetu – i najavio ratove. Da li se istorija zaista ponavlja, prvo kao tragedija, a zatim kao farsa, ostaje da se vidi

 

MONITOR: Kako Vama izgleda dinamika protesta „Srbija protiv nasilja“ . Da li je taj revolt zaista ušao i u frizerske salone i automehaničarske radnje, kako pišete u jednoj svojoj kolumni?

KIŠJUHAS: Mislim da su masovnost i građanski karakter ovih protesta iznenadili mnoge, pa i vlast i opozicione partije. Kada je reč o tom revoltu građana, obično se zazivaju nekakve analogije sa ekspres-loncem (koji je prekipio) ili sa kapima koje su prelile čašu. Međutim, smatram da je nešto drugo u pitanju. Večito pitanje političke teorije je zašto su konzervativci ili politička desnica toliko uspešni, odnosno atraktivni za tzv. „običnog čoveka“, tog mitološkog Petra Petrovića sa uplatnice? Odličan odgovor ponudio je američki psiholog Džonatan Hajt u „Psihologiji morala“.

Za njega, desno-konzervativni svetonazori su uspešni upravo zato što (stvarno ili fiktivno) počivaju na vrednostima porodice, dece, vere, zajednice, a što „okida“ duboko ukorenjene ili davno evoluirane strukture ljudskog uma. Uostalom, i predizborni slogan Vučića i njegove partije bio je „Za našu decu“. Na drugoj strani su levo-liberalni svetonazori koji insistiraju na mnogo apstraktnijim vrednostima poput jednakosti, slobode, ljudskih prava itd., i koje nemaju takvu moralnu snagu kao – naša deca. S tim u vezi, nakon dve užasne tragedije – deca su ta koja su postala ugrožena, pa i čitavo tkanje društvene zajednice, i upravo to je izvelo tolike građane na ulicu. Ta dva masakra su bili tzv. „crni labudovi“ (prema Nasimu Talebu) – neočekivani i nepredvidivi događaji s velikim ili nesagledivim posledicama. I upravo zato je i proteste neobično teško artikulisati. Ipak, čini mi se da se o nezadovoljstvu sada otvoreno govori, umesto šapuće.

MONITOR: Ivan Marović, jedan od predvodnika Narodnog pokreta Otpor, smatra da građansko-opozicioni protesti nemaju šansu na uspjeh ukoliko se ne pretvore u opštenarodni pokret. Da li je pokret neophodan i da li je, bez atrikulacije od strane opozicije, moguć?

KIŠJUHAS: Iskreno, ne znam šta je „opštenarodni pokret“, iako mi to zvuči ili vonja na poziv na novu sabornost. Otpor nikada nije bio „opštenarodni“ pokret, već organizacija hrabrih i talentovanih mladih ljudi. Upravo zato, ovi protesti nemaju šanse bez čvrste i dobre – organizacije. Protesti protiv nasilja se (s razlogom) ponose svojom relativnom spontanošću, i činjenicom da se na njih ljudi ne dovoze autobusima. Međutim, moja jeretička misao je sledeća: oni neće uspeti ako opozicija ne bude organizovala svoje simpatizere, pa čak i organizovala njihove dolaske autobusima. Građani su Petog oktobra (2000) i spontano, ali i krajnje organizovano dolazili u Beograd. Istinske revolucije nema bez sloma državnog aparata (prinude i sile), pa i bez otkazivanja poslušnosti od strane mnogih političkih i privrednih struktura.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo