Povežite se sa nama

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Nije pitanje da li Njegoš, već koji Njegoš

Objavljeno prije

na

MONITOR: Jedna tema iz kulture obilježila je praznike. Političari su opet potegli za Njegošem. Kakav je Vaš stav o povučenom predlogu da se dan rođenja Petra Drugog slavi kao praznik kulture?
BRKOVIĆ: Izgleda da je, nakon ove dnevnopolitičke operete, DPS Njegoša smjestio u kućni pritvor. Ali, čitava priča o Njegoševom danu ima nekoliko slojeva, nije baš tako – jednostavna. Naime, nema sumnje da takav dan može da postoji i da prirodno bude dio crnogorskog kalendara. Istovremeno imate osporavanje Njegoša koje je potpuno pogrešno i sasvim neutemeljeno, a s druge strane imate glorifikaciju koja je jednako glupa, ali i pogubna za velikog pjesnika. Prigovor koji je artikulisao jedan od bošnjačkih političara – izgleda zadužen za posebno bombastične izjave – ne samo da ne stoji, već predstavlja grijeh prema umjetnosti kao takvoj. Ideja da je Njegoš ,,genocidan” podjednako je glupava i netačna kao da kažete da je Šekspir pedofil (jer je pjevao o ljubavi četranestogodišnjaka), ili antisemita (zbog gradnje stereotipa u Mletačkom trgovcu). Takođe, ,,odbrana” Njegoša koja priziva mrak prošlosti i građane Crne Gore ,,pretvara” u Turke iz stare literature, ili priziva onu histeričnu deifikaciju Njegoša kao bića koje se ,,primaklo” samom Bogu, još su gore po pjesnika Luče. Oba pristupa su opasna, jer, iz različitih pobuda, ukidaju čitanje Njegoša. Jedni ne žele da ga čitaju jer misle da tamo piše ono što ne piše, a drugi ne žele da ga čitaju, jer misle da sve znaju napamet… Njegoš je kao pjesnik u oba slučaja – poginuo.

Ipak, otužan utisak ostavlja neprincipijelnost i politička trgovina koju je demonstrirao DPS. Oni nikad nisu vjerovali u edukaciju, već u kupovinu ljudi. Oni nikoga ne mogu ubijediti ni u šta, ako uz to ne ide i neka svota novca. Zato će im se i dešavati sve ono što ih čeka… Ali, to je ono što danas razara crnogorsko društvo. Bojim se – na duge staze.

MONITOR: Pored očigledne političke zloupotrebe, u toku nacionalističkih rasprava na društvenim mrežama, uočljivo je nepoznavanje materije. O velikim piscima, Njegošu ili Laliću, se raspravlja, a ne čitaju se. Da li je to usud vrhunske književnosti u javnim i populističkim raspravama?
BRKOVIĆ: Moglo bi se i tako reći. To je crnogorska intelektualna poza – crnogorski intelektualac ne traži, on čeka da mu političari nađu ono što treba (i smije) da kaže. Kako rekosmo, problem je u ispraznom citiranju. Njegoša svi, od rođenja, u Crnoj Gori toliko citiraju, pa vremenom stvore, netačnu sliku da su ga – čitali.

Ipak, pravo pitanje za današnju Crnu Goru nije – da li Njegoš, već – koji Njegoš. Veliki pisci, oni koji imaju sreću da budu čitani stoljećima nakon smrti, ne postoje drugačije do li u svijesti svojih čitalaca, dakle, uvijek u osjećanju i mišljenju aktuelnog pokoljenja… Tako da priča o Njegošu nikada nije priča o jednom pjesniku i vladaru, već priča o nama današnjima, kakvi smo da smo…

Mi moramo pronaći kod Njegoša ono što je razlog da ga čitamo i danas. Njegoš koji je antiklerikalan, koji je suptilni mislilac, Njegoš koji je pjesnik pobune i nepristajanja, takav Njegoš nam i danas mora biti važan. Ove druge verzije Njegoša – koje vrhune u dekontekstualizovanim citatima – danas nemaju nikakvog smisla. Njegoš, kao i svi veliki pisci, presudno zavisi od svojih čitalaca.

Lijep primjer za drugačiji odnos o kome govorim je i Avdo Međedović. Posljednji homerski rapsod je bio gotovo nepoznat u Crnoj Gori. Danas, jedna ulica u Podgorici nosi njegovo ime, a svaki crnogorski đak uči o Avdu Međedoviću. I uopšte nije važno što ćete kod njega naići na ružne kvalifikacije o hrišćanima, kao i kod Njegoša o muslimanima. Oba velikana moraju biti dio našeg modernog identiteta. I najmanje što možemo je da shvatimo kontekst njihovih riječi, čak i onih koje nam se danas ne sviđaju, ili za koje nam je jasno da danas – ne stoje.

MONITOR: Tokom ‘90-ih a i sada konstantna je zloupotreba Njegoševog djela. Kakav je Vaš stav o tome?
BRKOVIĆ: Iz svega rečenoga slijedi da je Njegoš žrtva neznanja. Bilo kada to radi čovjek iz Petnjice, bilo kada to rade ljudi iz mračne prošlosti. Ali, ono što se Njegošu desilo devedesetih je posebno tragično za bilo kojeg pisca. Pretvorili su ga u ideološko punjenje najvećeg fašizma i mraka koje su ovi prostori vidjeli. Tada su ubice i ratni zločinci citirali Njegoša, nije se niti jedan ratnohuškački govor mogao završiti a da se ne ,,ukrasi” Njegošem. U ovome sam sklon da vidim razloge za ishitrene i neutemeljene izjave nekih od bošnjačkih političara. Kada se sjećate toga vremena, potrebna je duhovna širina da bi se izdigli iznad jezivog fakticiteta i shvatili da zločine nije pravio Njegoš, već (ne)ljudi sa imenom i prezimenom.

Ja sam davno elaborirao tezu da je Njegoš, u suštini, pjesnik branilaca Sarajeva, jer on pjeva o ljudima koji se suprotstavljaju moćnijem i jačem – a ne onih koji su ga napadali, premda su upravo oni koji su napadali Sarajevo to činili sa Njegoševim stihovima na usnama. Njegoša su pretvorili u kolekciju ispraznih parola, nacionalnih floskula… A to je najgore što se može desiti jednom pjesniku.

MONITOR: Čini se i da forsirajuća priča o Njegoševom djelu uspješno zatamnjuje neke od poruka koje se provlače kroz crnogorsku književnost kao što je otpor protiv jačeg, nasilnog, tiranije.
BRKOVIĆ: A o tim stvarima bi se što imalo pročitati i kod Njegoša… Kad Njegošev junak kaže turskom velikašu – Ti si hajduk roblja svezanoga / a ja hajduk što goni hajduke / Ti si bolji e ugrabi više / glasnija je moja hajdučija… (ako sam ovo dobro citirao) – on sugeriše jasan moralni stav prema nepravdi i sili. Potpuno je navažno ko ovo govori i kome. Suština je u značenju, univerzalnom značenju ovih stihova. Mi danas, svuda okolo imamo – hajduke roblja svezanoga – ali sve manje ,,hajduka što gone hajduke”.

S druge strane, nisam uvijek sklon ovoj logici da se nekim pitanjima uvijek pokrivaju neka druga, obično životnija i ozbiljnija pitanja. Ima i toga, naravno, ali, ne vjerujem da se baš svako pitanje može smjestiti u taj šablon.

Pitanje čitanja jedne književne tradicije je važno za svaku zajednicu – ako nacionalni književni kanon pretvorite u neku vrstu Hora podobnih – ta književnost nigdje neće stići. Književnost vas mora odvesti do rubnih zona, nema tu podobnosti, pisac mora biti nepodoban koliko god može. Ako hoće da je pisac. Ostali neka budu nacionalni i partijski radnici, i tako su za to plaćeni, a ne za privid književnog rada… Ova malograđanska orgija u današnjoj Crnoj Gori mora se jednom završiti.

MONITOR: Nedavno je izabran novi Ministar kulture. Kakva su Vaša očekivanja?
BRKOVIĆ: Da se ništa neće promijeniti. A to je tragično. Novi ministar kulture držaće se starih navika…

MONITOR: Za razliku od ‘90-ih kada je književna scena bila nacionalno podjeljena, sada ta podjela ide linijom pisaca koji podržavaju vlast i njenu nazovi ideologiju i onih koji joj se protive. Kako Vi vidite ovdašnju književnu scenu?
BRKOVIĆ: Duboko je uznemirujuća činjenica da je prije desetak godina crnogorska književna i intelektualna scena djelovala kudikamo dinamičnije i razuđenije… To je pravo pitanje za današnje crnogorsko društvo. Neka sad pričaju što hoće, ali svi smo bili uvjereni da će nezavisnost biti kapija slobode i da je gotovo sa poslušničkim držanjem pisaca i intelektualaca. To uvjerenje se pokazalo kao beskrajno naivno. Ali da odmah bude jasno – nije problem u nezavisnosti, već u ljudima. Priča o nezavisnoj i slobodnoj Crnoj Gori bila je uvod u novo zarobljavanje. Umjesto društva slobode i jednakih šansi, dobili smo društvo u kojem jedna nedostojna elita čereči državu u čije ime (i korist) navodno sve rade. Ta i takva elita uskoro će biti potpuni vlasnik Crne Gore. A onda, neka nam je Bog u pomoć! A ovo kaže jedan uvjereni ateista.

MONITOR: Jedna od najočitijih slika društrva je i stanje na državnom Univerzitetu. Već godinama se govori o otvorenom uvođenju diktature na UCG.
BRKOVIĆ: To što radi Ždanovka je ponižavanje univerziteta koje bi, da je Crna Gora normalno i pristojno društvo, izazvale vatromet reakcija. Pisao sam o tome u nekoliko navrata. Znate, kad prvo dugme zakopčate pogrešno, ne možete košulju zakopčati kako treba. Izbor Ždanovke bio je politički diktat i ključna greška. Kad partijskog propagandistu koji nema veze sa naukom, dovedete na čelo univerziteta, motivi su jasni, da jasniji ne mogu biti. Ovdje se vlast nerijetko ponaša kao da su ljudi idioti koji ništa ne vide. A ponekad stvarno izgleda da je tako.

Novo čitanje klasike

MONITOR: U nacionalnom teatru su na reperoaru Šekspir, Molijer… Međutim kritike govore da je malo predstava koje govore o aktuelnom trenutku u državi. Pisali ste pozorišne kritike, da li pratite rad CNP-a i kako ga ocjenjujete?
BRKOVIĆ: Nacionalni teatar i treba da baštini klasične, neprijeporne vrijednosti. Avangarda se nigdje nije rodila u nacionalnom teatru. To pripada drugim mjestima i modelima rada. Tačno je da crnogorskom društvu danas trebaju promjene i nova osjećajnost, ali nosioci takve energije moraju pronaći svoj javni prostor. Jednako su potrebne i sve one stvari koje pripadaju nacionalnom teatru – uvijek novo i novo čitanje klasike. Što ne znači da i u takvom konceptu nema mjesta za kritičke tonove i problematizovanje nekih mentalitetskih oznaka. Upravo tako nešto sam vidio u prvoj ovosezonskoj premijeri – Šćeri moja u režiji Ane Vukotić. Iako govori o kralju Nikoli i njegovom vremenu, zapanjićete se koliko je predstava duhovita i – ozbiljna u markiranju nekih tradicionalnih crnogorskih boljki.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo