Povežite se sa nama

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Nije pitanje da li Njegoš, već koji Njegoš

Objavljeno prije

na

MONITOR: Jedna tema iz kulture obilježila je praznike. Političari su opet potegli za Njegošem. Kakav je Vaš stav o povučenom predlogu da se dan rođenja Petra Drugog slavi kao praznik kulture?
BRKOVIĆ: Izgleda da je, nakon ove dnevnopolitičke operete, DPS Njegoša smjestio u kućni pritvor. Ali, čitava priča o Njegoševom danu ima nekoliko slojeva, nije baš tako – jednostavna. Naime, nema sumnje da takav dan može da postoji i da prirodno bude dio crnogorskog kalendara. Istovremeno imate osporavanje Njegoša koje je potpuno pogrešno i sasvim neutemeljeno, a s druge strane imate glorifikaciju koja je jednako glupa, ali i pogubna za velikog pjesnika. Prigovor koji je artikulisao jedan od bošnjačkih političara – izgleda zadužen za posebno bombastične izjave – ne samo da ne stoji, već predstavlja grijeh prema umjetnosti kao takvoj. Ideja da je Njegoš ,,genocidan” podjednako je glupava i netačna kao da kažete da je Šekspir pedofil (jer je pjevao o ljubavi četranestogodišnjaka), ili antisemita (zbog gradnje stereotipa u Mletačkom trgovcu). Takođe, ,,odbrana” Njegoša koja priziva mrak prošlosti i građane Crne Gore ,,pretvara” u Turke iz stare literature, ili priziva onu histeričnu deifikaciju Njegoša kao bića koje se ,,primaklo” samom Bogu, još su gore po pjesnika Luče. Oba pristupa su opasna, jer, iz različitih pobuda, ukidaju čitanje Njegoša. Jedni ne žele da ga čitaju jer misle da tamo piše ono što ne piše, a drugi ne žele da ga čitaju, jer misle da sve znaju napamet… Njegoš je kao pjesnik u oba slučaja – poginuo.

Ipak, otužan utisak ostavlja neprincipijelnost i politička trgovina koju je demonstrirao DPS. Oni nikad nisu vjerovali u edukaciju, već u kupovinu ljudi. Oni nikoga ne mogu ubijediti ni u šta, ako uz to ne ide i neka svota novca. Zato će im se i dešavati sve ono što ih čeka… Ali, to je ono što danas razara crnogorsko društvo. Bojim se – na duge staze.

MONITOR: Pored očigledne političke zloupotrebe, u toku nacionalističkih rasprava na društvenim mrežama, uočljivo je nepoznavanje materije. O velikim piscima, Njegošu ili Laliću, se raspravlja, a ne čitaju se. Da li je to usud vrhunske književnosti u javnim i populističkim raspravama?
BRKOVIĆ: Moglo bi se i tako reći. To je crnogorska intelektualna poza – crnogorski intelektualac ne traži, on čeka da mu političari nađu ono što treba (i smije) da kaže. Kako rekosmo, problem je u ispraznom citiranju. Njegoša svi, od rođenja, u Crnoj Gori toliko citiraju, pa vremenom stvore, netačnu sliku da su ga – čitali.

Ipak, pravo pitanje za današnju Crnu Goru nije – da li Njegoš, već – koji Njegoš. Veliki pisci, oni koji imaju sreću da budu čitani stoljećima nakon smrti, ne postoje drugačije do li u svijesti svojih čitalaca, dakle, uvijek u osjećanju i mišljenju aktuelnog pokoljenja… Tako da priča o Njegošu nikada nije priča o jednom pjesniku i vladaru, već priča o nama današnjima, kakvi smo da smo…

Mi moramo pronaći kod Njegoša ono što je razlog da ga čitamo i danas. Njegoš koji je antiklerikalan, koji je suptilni mislilac, Njegoš koji je pjesnik pobune i nepristajanja, takav Njegoš nam i danas mora biti važan. Ove druge verzije Njegoša – koje vrhune u dekontekstualizovanim citatima – danas nemaju nikakvog smisla. Njegoš, kao i svi veliki pisci, presudno zavisi od svojih čitalaca.

Lijep primjer za drugačiji odnos o kome govorim je i Avdo Međedović. Posljednji homerski rapsod je bio gotovo nepoznat u Crnoj Gori. Danas, jedna ulica u Podgorici nosi njegovo ime, a svaki crnogorski đak uči o Avdu Međedoviću. I uopšte nije važno što ćete kod njega naići na ružne kvalifikacije o hrišćanima, kao i kod Njegoša o muslimanima. Oba velikana moraju biti dio našeg modernog identiteta. I najmanje što možemo je da shvatimo kontekst njihovih riječi, čak i onih koje nam se danas ne sviđaju, ili za koje nam je jasno da danas – ne stoje.

MONITOR: Tokom ‘90-ih a i sada konstantna je zloupotreba Njegoševog djela. Kakav je Vaš stav o tome?
BRKOVIĆ: Iz svega rečenoga slijedi da je Njegoš žrtva neznanja. Bilo kada to radi čovjek iz Petnjice, bilo kada to rade ljudi iz mračne prošlosti. Ali, ono što se Njegošu desilo devedesetih je posebno tragično za bilo kojeg pisca. Pretvorili su ga u ideološko punjenje najvećeg fašizma i mraka koje su ovi prostori vidjeli. Tada su ubice i ratni zločinci citirali Njegoša, nije se niti jedan ratnohuškački govor mogao završiti a da se ne ,,ukrasi” Njegošem. U ovome sam sklon da vidim razloge za ishitrene i neutemeljene izjave nekih od bošnjačkih političara. Kada se sjećate toga vremena, potrebna je duhovna širina da bi se izdigli iznad jezivog fakticiteta i shvatili da zločine nije pravio Njegoš, već (ne)ljudi sa imenom i prezimenom.

Ja sam davno elaborirao tezu da je Njegoš, u suštini, pjesnik branilaca Sarajeva, jer on pjeva o ljudima koji se suprotstavljaju moćnijem i jačem – a ne onih koji su ga napadali, premda su upravo oni koji su napadali Sarajevo to činili sa Njegoševim stihovima na usnama. Njegoša su pretvorili u kolekciju ispraznih parola, nacionalnih floskula… A to je najgore što se može desiti jednom pjesniku.

MONITOR: Čini se i da forsirajuća priča o Njegoševom djelu uspješno zatamnjuje neke od poruka koje se provlače kroz crnogorsku književnost kao što je otpor protiv jačeg, nasilnog, tiranije.
BRKOVIĆ: A o tim stvarima bi se što imalo pročitati i kod Njegoša… Kad Njegošev junak kaže turskom velikašu – Ti si hajduk roblja svezanoga / a ja hajduk što goni hajduke / Ti si bolji e ugrabi više / glasnija je moja hajdučija… (ako sam ovo dobro citirao) – on sugeriše jasan moralni stav prema nepravdi i sili. Potpuno je navažno ko ovo govori i kome. Suština je u značenju, univerzalnom značenju ovih stihova. Mi danas, svuda okolo imamo – hajduke roblja svezanoga – ali sve manje ,,hajduka što gone hajduke”.

S druge strane, nisam uvijek sklon ovoj logici da se nekim pitanjima uvijek pokrivaju neka druga, obično životnija i ozbiljnija pitanja. Ima i toga, naravno, ali, ne vjerujem da se baš svako pitanje može smjestiti u taj šablon.

Pitanje čitanja jedne književne tradicije je važno za svaku zajednicu – ako nacionalni književni kanon pretvorite u neku vrstu Hora podobnih – ta književnost nigdje neće stići. Književnost vas mora odvesti do rubnih zona, nema tu podobnosti, pisac mora biti nepodoban koliko god može. Ako hoće da je pisac. Ostali neka budu nacionalni i partijski radnici, i tako su za to plaćeni, a ne za privid književnog rada… Ova malograđanska orgija u današnjoj Crnoj Gori mora se jednom završiti.

MONITOR: Nedavno je izabran novi Ministar kulture. Kakva su Vaša očekivanja?
BRKOVIĆ: Da se ništa neće promijeniti. A to je tragično. Novi ministar kulture držaće se starih navika…

MONITOR: Za razliku od ‘90-ih kada je književna scena bila nacionalno podjeljena, sada ta podjela ide linijom pisaca koji podržavaju vlast i njenu nazovi ideologiju i onih koji joj se protive. Kako Vi vidite ovdašnju književnu scenu?
BRKOVIĆ: Duboko je uznemirujuća činjenica da je prije desetak godina crnogorska književna i intelektualna scena djelovala kudikamo dinamičnije i razuđenije… To je pravo pitanje za današnje crnogorsko društvo. Neka sad pričaju što hoće, ali svi smo bili uvjereni da će nezavisnost biti kapija slobode i da je gotovo sa poslušničkim držanjem pisaca i intelektualaca. To uvjerenje se pokazalo kao beskrajno naivno. Ali da odmah bude jasno – nije problem u nezavisnosti, već u ljudima. Priča o nezavisnoj i slobodnoj Crnoj Gori bila je uvod u novo zarobljavanje. Umjesto društva slobode i jednakih šansi, dobili smo društvo u kojem jedna nedostojna elita čereči državu u čije ime (i korist) navodno sve rade. Ta i takva elita uskoro će biti potpuni vlasnik Crne Gore. A onda, neka nam je Bog u pomoć! A ovo kaže jedan uvjereni ateista.

MONITOR: Jedna od najočitijih slika društrva je i stanje na državnom Univerzitetu. Već godinama se govori o otvorenom uvođenju diktature na UCG.
BRKOVIĆ: To što radi Ždanovka je ponižavanje univerziteta koje bi, da je Crna Gora normalno i pristojno društvo, izazvale vatromet reakcija. Pisao sam o tome u nekoliko navrata. Znate, kad prvo dugme zakopčate pogrešno, ne možete košulju zakopčati kako treba. Izbor Ždanovke bio je politički diktat i ključna greška. Kad partijskog propagandistu koji nema veze sa naukom, dovedete na čelo univerziteta, motivi su jasni, da jasniji ne mogu biti. Ovdje se vlast nerijetko ponaša kao da su ljudi idioti koji ništa ne vide. A ponekad stvarno izgleda da je tako.

Novo čitanje klasike

MONITOR: U nacionalnom teatru su na reperoaru Šekspir, Molijer… Međutim kritike govore da je malo predstava koje govore o aktuelnom trenutku u državi. Pisali ste pozorišne kritike, da li pratite rad CNP-a i kako ga ocjenjujete?
BRKOVIĆ: Nacionalni teatar i treba da baštini klasične, neprijeporne vrijednosti. Avangarda se nigdje nije rodila u nacionalnom teatru. To pripada drugim mjestima i modelima rada. Tačno je da crnogorskom društvu danas trebaju promjene i nova osjećajnost, ali nosioci takve energije moraju pronaći svoj javni prostor. Jednako su potrebne i sve one stvari koje pripadaju nacionalnom teatru – uvijek novo i novo čitanje klasike. Što ne znači da i u takvom konceptu nema mjesta za kritičke tonove i problematizovanje nekih mentalitetskih oznaka. Upravo tako nešto sam vidio u prvoj ovosezonskoj premijeri – Šćeri moja u režiji Ane Vukotić. Iako govori o kralju Nikoli i njegovom vremenu, zapanjićete se koliko je predstava duhovita i – ozbiljna u markiranju nekih tradicionalnih crnogorskih boljki.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA ZAGREB: Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada bismo znali kako graditi vlastitu sigurnosnu, razvojnu, obrazovnu politiku unutar EU, kako mi možemo pomoći EU da ojača europske vrijednosti, bili bismo korisni svima

 

MONITOR: Kao istoričar koji se posebno bavi 20. vijekom, koje biste momentume izdvojili kao one na koje bi građanke i građani Hrvatske trebalo danas da se oslanjaju kada razmišljaju o boljoj budućnosti?

JAKOVINA: Ja bih birao istinu ili barem najviše što dobra historiografija može učiniti. Svaki istraživač treba biti pošten i navesti koje su njegove vrijednosti kada piše, a ne praviti se da klerikalizam ili nacionalizam nisu ideologije ili da su prihvatljive, kako bi se u Hrvatskoj reklo, „državotvorne“. Što je više nacionalizma, to je više izjedanja nacionalnog tkiva. Hrvatska je jedan od školskih primjera kako se to ne bi trebalo raditi, kada govorite o prošlosti, onda birate samo negativno, namjerno se forsiraju samo loša, jalova zbivanja iz prošlosti. Ne znači to da se treba zaboravljati ili prešutjeti ono što je bilo loše. Takvi su događaji obično zanimljiviji za istraživanje, ali ako namjerno stvarate samo negativan niz, onda nemate volju niti želju da se stvari ikada pomaknu. Primjerice, ja bih volio da se barem jednako onoliko puta koliko su spomenuta ratna epizoda Crnogoraca kod Dubrovnika, navede i da je arhitekt iz Trogira Slade gradio brojne reprezentativne zgrade na Cetinju, da je Baltazar Bogišić stvarao zakonodavstvo Kneževine, da je biskup Strossmayer bio u dobrim odnosima s knjazom Nikolom, da je Veljko Bulajić crnogorski, koliko i hrvatski, da je isto s Dimitrijem Popovićem, da je u Zagrebu desetljećima profesor bio Dragan Lalović… Pa to su valjda primjeri koje treba naglasiti, ako cilj nije novi rat.

Ako će instrukcije za politiku i suživot dolaziti iz Ostroga ili ćete inzistirati da je Miro Barešić, koji je bio razlogom zašto je Švedska donijela svoj prvi antiteroristički zakon, točka slavlja, onda želite sukob.

MONITOR: Prema najnovijem popisu iz 2021, Hrvatska je manja za 400.000 stanovnika. To je premijer Andrej Plenković protumačio kao rezultat negativnog prirodnog priraštaja. Postoji li korelacija između politike restriktivnog nacionalizma zatvorenih društava, relativnog siromaštva i gubljenja stanovništva?

JAKOVINA: Premijer Plenković rezultate popisa komentirao je poput birokrata, bez političke i povijesne odgovornosti, bez traga državništva. Čudi to, jer su pripreme na „loše“ vijesti s popisom krenule davno. Pojavio se najprije niz paničnih tekstova novinara navezanih na Katoličku crkvu, kako tobože unuci namjerno popisuju svoje djedove i bake kao ateiste, pa tako smanjuju broj katolika. Kako su Crkvi bliski novinari to saznali, ostalo je nejasno, jer sve do danas tih podataka nema. Iz onoga što se do sada pojavilo, pad broja stanovnika za 9.25 posto u 10 godina. Kolega iz Zadra Sven Marcelić pokazao je da je tamo gdje je najveći pad broja stanovnika, najviše glasača najdesnijih opcija. Najmanji je pad uz obalu i oko Zagreba. Postavlja to jedno drugo pitanje: izborne jedinice trebale bi se korigirati, jer već i do sada su Slavonci birali s manje glasova saborske zastupnike. To bi moglo djelovati i na političku scenu, no kako je ipak riječ o hrvatskim sudovima i HDZ-u, ne očekujem korekciju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO VIDOJKOVIĆ, PISAC: Ljudi nisu svjesni kakav je život nas koji smo u prvom rovu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Knjiga će nadživjeti i svoje junake, i nas, i ova vremena. Ostaće zauvijek kao spomenik dobu u kom smo bili gori čak nego i u vrijeme Slobodana Miloševića

 

MONITOR: Direktan ste očevidac događaja i jedna od najaktivnijih javnih ličnosti u Srbiji… Kakva je bila 2021. u Srbiji što se tiče politike i kulture?

VIDOJKOVIĆ: Da počnemo od kulture, pošto je nepostojeća. Zadnja rupa na bilo čijoj svirali, a kamoli ove vlasti. Sam kraj godine je obeležio kulturni skandal u kome je Jelena Trivan poništila konkurs Kulturnog centra Srbije koji je odobrio sredstva za filmove Gorana Markovića, Želimira Žilnika i Srđana Dragojevića. Konačno se desio pravi staljinistički cenzorski potez. Autori koji ne štede ovu vlast bivaju uskraćivani za novčana sredstva za filmove samo zato što su to ti autori. Dragojević sa istim filmom godinama pokušava da dobije novac i ne ide mu. Markovićev film Doktor D je priča o čoveku optuženom za ratne zločine koji uzima novi identitet i bavi se nadrilekarstvom. Poznata priča. Poznavajući Gorana ne bi me čudilo da je konkurisao sa ciljem da ne dobije pare. Da dokaže sa kakvim staljinistima imamo posla. Žilnik bi možda i vratio pare kada bi ih dobio.

Mislim da režim baš zabole za film o Radovanu Karadžiću. Nisu oni ideološki ostrašćeni. Oni su poslovno i partijski angažovani. Da je neko drugi došao sa idejom da snimi film o doktoru D možda bi dobio pare, ali Goran Marković je pokazao zavidan autoritet kakav nisam video u ovoj zemlji. Ima stvarno puno poznatih ljudi koji laju protiv režima, ali jedini on može policajcu u civilu koji ga legitimiše da kaže – ‘Ne dam ličnu kartu, vodite me u zatvor’ i da se policija povuče. Eto, umjetnost je živa, ali kroz javno izražavanje umjetnika, pre svega. Goran Marković je pokazao da mu ne treba nikakva zaštita. Nikakvi „mi“ mu ne trebamo da pričamo: „Ne damo Gorana“. Čovek je umetnik. A to se ne vidi samo po filmovima već i po tom autoritetu koji poseduje da mu oni ništa ne mogu.

MONITOR: Nedavno ste za naš list komentarisali posljednja dešavanja i ekološke proteste. Izvojevane su neke zanimljive pobjede. Da li su to taktike vladajućih struktura pred izbore ili su se ipak za neka pitanja preračunali?

VIDOJKOVIĆ: Ekološki ustanak sam na početku potcenio. Najviše se bavim organizovanim kriminalom u vrhu države, telima kojima upravlja lično Vučić i njemu najbliži ljudi, pa mi je ekološki ustanak delovao smešno. Međutim, onaj ko je cenio situaciju u Srbiji, ispravno je ocenio da veliki broj naroda ne želi da izlazi na ulice zbog mafije koja seče ruke i noge, valja gudru, ubija, radi najgore stvari… nego da je ekologija koja je naš hronični problem odlična tema za novu političku opciju. To smo na kraju i dobili. Oni sada prema istraživanjima imaju preko 10 odsto. To je fantastičan uspeh srpske opozicije. U Beogradu sigurno, a za Srbiju videćemo. Ono što je još bitno je to da mi ne znamo koliko SPS ima. Prema tome situacija na biralištima će da bude daleko zanimljivija nego što smo mislili. Glavni razlog za to je, po meni, politički događaj godine – američke sankcije.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štempanom izdanju Monitora od 21. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo