Povežite se sa nama

INTERVJU

ILIJA ĐUROVIĆ, PISAC: Propadanje je jedini kontinuitet

Objavljeno prije

na

Ilija-djurovic

Izdavačka kuća Žuta kornjača nedavno je objavila knjigu priča Ilije Đurovića Crne ribe. Knjiga donosi jedanaest novih priča. Ilija Đurović je već nakon prvih objavljenih priča postao pisac o kome se govori. Priče su mu objavljene u antologijama Vranac – najbolja kratka priča 2010 (Podgorica, 2010), A Sea of Words (Barselona, 2011, 2012), Dosta je bilo priče (Crna Gora, Hrvatska, 2011), Best European Fiction 2016 (Dalkey Archive Press, USA, 2015). Objavio je zbirku priča Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima (Žuta kornjača, 2014). Dobitnik je nagrade međunarodnog konkursa Vranac – najbolja kratka priča 2016. u organizaciji Knjižare Karver.

MONITOR: Iako različiti, pripovijedni tekstovi u zbirci „Crne ribe” ipak čine cjelinu. Koliko je bilo teško održati „cjelinu” i kako su priče nastajale? Volio bih da nam kažete o motivima i samom izboru za ovu knjigu.
ĐUROVIĆ: Nisam siguran koliko su Crne ribe cjelina. Jesu onoliko koliko je svaka zbirka priča cjelina, jer ih fizički na jednom mjestu drže korice knjige. Nijesam veliki ljubitelj zbirki koje imaju „koncept”, koje pretenduju na cjelinu izvan cjeline jedne priče. Možda je zajedničku crtu koju ste primijetili izazvalo to što su priče nastajale jedna za drugom, tokom nekoliko mjeseci intenzivnog pisanja, pa su se jezik, stil, ili kako već to zovemo, prelivali ponekad iz jedne u drugu. Ali i dalje mislim, zapravo nadam se, da priče funkcionišu svaka za sebe. Izbor je nakon pisanja bio jednostavan. Rukopis je čitan mnogo puta, tokom tih probnih čitanja knjiga je ostala bez četrdesetak stranica, i dobila oblik u kojem ste je pročitali.

MONITOR: U svim pričama dati su precizni nazivi mjesta u Crnoj Gori. Iako živite u Berlinu junaci priča – Milena, doktor Kaluđerović, profesorica muzike, svi su iz Podgorice. Zašto Vam je Podgorica toliko inspirativna?
ĐUROVIĆ: Za te priče bio mi je potreban grad koji postoji, i koji poznajem kao što se poznaju prostori u kojima se odrasta. U ovom slučaju Podgorica, ili Crna Gora, za mene je postala književno upotrebljiva tek kad sam je mogao pogledati sa udaljenosti od oko 1600 kilometara. Tako se mnogo bolje vidi. Odnosno, nevidljiva je. Takva je najljepša, i pogodna za prozu.

MONITOR: Predstavili ste cijelu dramu i psihološka stanja savremenog čovjeka, besmisao koji nas je zadesio posljednjih decenija. Da li su priče iz „Crnih riba” svojevrsna kritika društva ili omaž drugačijoj Crnoj Gori?
ĐUROVIĆ: Dvije i po decenije mog života, u društvenom smislu bile su dvije i po decenije propadanja. Od 1990. na ovamo nije bilo nijednog perioda o kojem bi se danas sa žaljenjem moglo govoriti kao o vremenu kad je bilo bolje, što propadanje čini jedinim društvenim kontinuitetom koji poznajem. Od kad pamtim, to bolje uvijek je u budućnosti, dok je sadašnjost uvijek propast i mrak. U tom propadanju formirao se moj jezik i fiktivni svijet, koji jednim dijelom svoje uzroke ima u svijetu u kojem sam odrastao, drugim dijelom u literturi. Što se omaža drugačijoj Crnoj Gori tiče, ne znam tu Crnu Goru, izgleda da vidim samo jednu, onu sa početka odgovora. A što se kritike društva tiče, te priče su više posljedica, nego njegova kritika. Likovi, ili kako ih Vi lijepo zovete, junaci, koji odlučuju život nastaviti u formi komarca-samoubice, vide pse koji siluju ljekare, ubijaju očeve i muče loše kompozitore, oni ne kritikuju, oni, zapravo, vrlo konkretno djeluju.

MONITOR: Zajedno ste sa prijateljima osnovali izdavačku kuću „Žuta kornjača” i već ste objavili nekoliko značajnih knjiga. Kažite mi nešto o ideji izdavačke kuće, koje pisce objavljujete, koji su kriterijumi?
ĐUROVIĆ: Više je to izdavačka garsonjera, nego izdavačka kuća. Trudimo se da sebe ne shvatamo preozbiljno, pokušavamo da objavljujemo dobre nove rukopise, i zaboravljene stare. Spolja, stvari izgledaju zanimljivo, knjige su, čini mi se, dobre i dobro napravljene, ali put do njih često je traumatičan za nas i autore. Eto, to su osnovni uslovi, dobar rukopis i volja da se prođe kroz užase improvizovanog izdavaštva.

MONITOR: Kako ste ušli u svijet pisanja? Koji savjet, kao izdavač, biste dali mladoj osobi koja počinje da piše?
ĐUROVIĆ: U svijet pisanja ušao sam čitajući rečenicu kojom se otvara knjiga Rani jadi Danila Kiša. Čini mi se da drugog ulaza, osim kroz vrata dobrih knjiga, nema. A mladom piscu je lijepe, romantične savjete dao upravo Kiš. Sviđa mi se što njegova lista ima mnogo više etičkih, nego estetskih ili tehničkih savjeta. Trebalo bi ih imati na umu. Danas, manje romantično, mladom piscu ili spisateljici valjalo bi preporučiti da sami štampaju knjigu, ako vjeruju u to što su uradili, i da se samoorganizuju. U Crnoj Gori nema pravog izdavača, sa ozbiljnom infrastrukturom. Od knjige zaraditi svakako nećete, knjiga vam, vjerovatno, neće biti distribuirana izvan Crne Gore, a možda ni izvan grada, stoga čitajte, pišite, korigujte, i štampajte sami, šaljite ljudima, ako vam se čini da je to što ste uradili vrijedno tolikog truda.

MONITOR: Deceniju unazad u Crnoj Gori postoji jedna potpuno nova književna scena, kojoj Vi pripadate. Na sve vas, definitivno nisu uticali književnici koje izučavamo u školama, niti tradicija. Kakav je Vaš pogled na crnogorsku književnu scenu?
ĐUROVIĆ: Ne treba se zanositi tim da Crna Gora može imati književnu scenu, u uobičajenom smislu te sumnjive sintagme. Kako pričati o književnoj sceni zemlje koja izvan glavnog grada nema više od tri knjižare? Kome se obraća ta scena, samoj sebi? Crnogorska književnost može da ima samo incidente za koje se čuje izvan granica. I ima ih, srećom. To je već dovoljno, moglo je biti i gore.

U suštini, protivnik sam scena u malim sredinama, jer uvijek mirišu na nepotizam, više sam ljubitelj novih verzija domova omladine, kulturnih centara, u kojima bi se mogle kontinuirano organizovati radionice kreativnog čitanja i pisanja, filmske projekcije, svirke, ukratko, konspirativna okupljanja svake vrste. To bi obrazovalo novu publiku i za mikro-kulturu kakva je crnogorska svakako bi bilo korisnije od neke samozaljubljene scene, koja samu sebe uglavnom preozbiljno shvata. Zbog toga mi se sviđa, na primjer, to što radi ekipa koja stoji iza projekta Herceg Novi Cool. Ne znam ko su, ali vidim da su našli prostor u gradu, okupirali ga, sredili, i da se tu, za početak, dobro provode. To bi moglo da traje i tako nešto bilo bi lijepo vidjeti u drugim gradovima. Unutar takvih prostora mogla bi se organizovati i javna čitanja, predstavljati knjige… Iz međusobnog upoznavanja možda bi se iskristalisalo nešto jako dobro, a možda i ne bi. U svakom slučaju, makar bi se shvatilo da nije potrebno imati iza sebe izdavača, instituciju, da je za početak dovoljno baviti se posvećeno i pošteno onim što te zanima, i obratiti pažnju na to što rade ljudi okolo, jer možda ima još spremnih da probaju formulu 1+1=1, sa zida ludog Domenika. Nadam se da ih ima.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo