Povežite se sa nama

INTERVJU

ILIJA ĐUROVIĆ, PISAC: Propadanje je jedini kontinuitet

Objavljeno prije

na

Izdavačka kuća Žuta kornjača nedavno je objavila knjigu priča Ilije Đurovića Crne ribe. Knjiga donosi jedanaest novih priča. Ilija Đurović je već nakon prvih objavljenih priča postao pisac o kome se govori. Priče su mu objavljene u antologijama Vranac – najbolja kratka priča 2010 (Podgorica, 2010), A Sea of Words (Barselona, 2011, 2012), Dosta je bilo priče (Crna Gora, Hrvatska, 2011), Best European Fiction 2016 (Dalkey Archive Press, USA, 2015). Objavio je zbirku priča Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima (Žuta kornjača, 2014). Dobitnik je nagrade međunarodnog konkursa Vranac – najbolja kratka priča 2016. u organizaciji Knjižare Karver.

MONITOR: Iako različiti, pripovijedni tekstovi u zbirci „Crne ribe” ipak čine cjelinu. Koliko je bilo teško održati „cjelinu” i kako su priče nastajale? Volio bih da nam kažete o motivima i samom izboru za ovu knjigu.
ĐUROVIĆ: Nisam siguran koliko su Crne ribe cjelina. Jesu onoliko koliko je svaka zbirka priča cjelina, jer ih fizički na jednom mjestu drže korice knjige. Nijesam veliki ljubitelj zbirki koje imaju „koncept”, koje pretenduju na cjelinu izvan cjeline jedne priče. Možda je zajedničku crtu koju ste primijetili izazvalo to što su priče nastajale jedna za drugom, tokom nekoliko mjeseci intenzivnog pisanja, pa su se jezik, stil, ili kako već to zovemo, prelivali ponekad iz jedne u drugu. Ali i dalje mislim, zapravo nadam se, da priče funkcionišu svaka za sebe. Izbor je nakon pisanja bio jednostavan. Rukopis je čitan mnogo puta, tokom tih probnih čitanja knjiga je ostala bez četrdesetak stranica, i dobila oblik u kojem ste je pročitali.

MONITOR: U svim pričama dati su precizni nazivi mjesta u Crnoj Gori. Iako živite u Berlinu junaci priča – Milena, doktor Kaluđerović, profesorica muzike, svi su iz Podgorice. Zašto Vam je Podgorica toliko inspirativna?
ĐUROVIĆ: Za te priče bio mi je potreban grad koji postoji, i koji poznajem kao što se poznaju prostori u kojima se odrasta. U ovom slučaju Podgorica, ili Crna Gora, za mene je postala književno upotrebljiva tek kad sam je mogao pogledati sa udaljenosti od oko 1600 kilometara. Tako se mnogo bolje vidi. Odnosno, nevidljiva je. Takva je najljepša, i pogodna za prozu.

MONITOR: Predstavili ste cijelu dramu i psihološka stanja savremenog čovjeka, besmisao koji nas je zadesio posljednjih decenija. Da li su priče iz „Crnih riba” svojevrsna kritika društva ili omaž drugačijoj Crnoj Gori?
ĐUROVIĆ: Dvije i po decenije mog života, u društvenom smislu bile su dvije i po decenije propadanja. Od 1990. na ovamo nije bilo nijednog perioda o kojem bi se danas sa žaljenjem moglo govoriti kao o vremenu kad je bilo bolje, što propadanje čini jedinim društvenim kontinuitetom koji poznajem. Od kad pamtim, to bolje uvijek je u budućnosti, dok je sadašnjost uvijek propast i mrak. U tom propadanju formirao se moj jezik i fiktivni svijet, koji jednim dijelom svoje uzroke ima u svijetu u kojem sam odrastao, drugim dijelom u literturi. Što se omaža drugačijoj Crnoj Gori tiče, ne znam tu Crnu Goru, izgleda da vidim samo jednu, onu sa početka odgovora. A što se kritike društva tiče, te priče su više posljedica, nego njegova kritika. Likovi, ili kako ih Vi lijepo zovete, junaci, koji odlučuju život nastaviti u formi komarca-samoubice, vide pse koji siluju ljekare, ubijaju očeve i muče loše kompozitore, oni ne kritikuju, oni, zapravo, vrlo konkretno djeluju.

MONITOR: Zajedno ste sa prijateljima osnovali izdavačku kuću „Žuta kornjača” i već ste objavili nekoliko značajnih knjiga. Kažite mi nešto o ideji izdavačke kuće, koje pisce objavljujete, koji su kriterijumi?
ĐUROVIĆ: Više je to izdavačka garsonjera, nego izdavačka kuća. Trudimo se da sebe ne shvatamo preozbiljno, pokušavamo da objavljujemo dobre nove rukopise, i zaboravljene stare. Spolja, stvari izgledaju zanimljivo, knjige su, čini mi se, dobre i dobro napravljene, ali put do njih često je traumatičan za nas i autore. Eto, to su osnovni uslovi, dobar rukopis i volja da se prođe kroz užase improvizovanog izdavaštva.

MONITOR: Kako ste ušli u svijet pisanja? Koji savjet, kao izdavač, biste dali mladoj osobi koja počinje da piše?
ĐUROVIĆ: U svijet pisanja ušao sam čitajući rečenicu kojom se otvara knjiga Rani jadi Danila Kiša. Čini mi se da drugog ulaza, osim kroz vrata dobrih knjiga, nema. A mladom piscu je lijepe, romantične savjete dao upravo Kiš. Sviđa mi se što njegova lista ima mnogo više etičkih, nego estetskih ili tehničkih savjeta. Trebalo bi ih imati na umu. Danas, manje romantično, mladom piscu ili spisateljici valjalo bi preporučiti da sami štampaju knjigu, ako vjeruju u to što su uradili, i da se samoorganizuju. U Crnoj Gori nema pravog izdavača, sa ozbiljnom infrastrukturom. Od knjige zaraditi svakako nećete, knjiga vam, vjerovatno, neće biti distribuirana izvan Crne Gore, a možda ni izvan grada, stoga čitajte, pišite, korigujte, i štampajte sami, šaljite ljudima, ako vam se čini da je to što ste uradili vrijedno tolikog truda.

MONITOR: Deceniju unazad u Crnoj Gori postoji jedna potpuno nova književna scena, kojoj Vi pripadate. Na sve vas, definitivno nisu uticali književnici koje izučavamo u školama, niti tradicija. Kakav je Vaš pogled na crnogorsku književnu scenu?
ĐUROVIĆ: Ne treba se zanositi tim da Crna Gora može imati književnu scenu, u uobičajenom smislu te sumnjive sintagme. Kako pričati o književnoj sceni zemlje koja izvan glavnog grada nema više od tri knjižare? Kome se obraća ta scena, samoj sebi? Crnogorska književnost može da ima samo incidente za koje se čuje izvan granica. I ima ih, srećom. To je već dovoljno, moglo je biti i gore.

U suštini, protivnik sam scena u malim sredinama, jer uvijek mirišu na nepotizam, više sam ljubitelj novih verzija domova omladine, kulturnih centara, u kojima bi se mogle kontinuirano organizovati radionice kreativnog čitanja i pisanja, filmske projekcije, svirke, ukratko, konspirativna okupljanja svake vrste. To bi obrazovalo novu publiku i za mikro-kulturu kakva je crnogorska svakako bi bilo korisnije od neke samozaljubljene scene, koja samu sebe uglavnom preozbiljno shvata. Zbog toga mi se sviđa, na primjer, to što radi ekipa koja stoji iza projekta Herceg Novi Cool. Ne znam ko su, ali vidim da su našli prostor u gradu, okupirali ga, sredili, i da se tu, za početak, dobro provode. To bi moglo da traje i tako nešto bilo bi lijepo vidjeti u drugim gradovima. Unutar takvih prostora mogla bi se organizovati i javna čitanja, predstavljati knjige… Iz međusobnog upoznavanja možda bi se iskristalisalo nešto jako dobro, a možda i ne bi. U svakom slučaju, makar bi se shvatilo da nije potrebno imati iza sebe izdavača, instituciju, da je za početak dovoljno baviti se posvećeno i pošteno onim što te zanima, i obratiti pažnju na to što rade ljudi okolo, jer možda ima još spremnih da probaju formulu 1+1=1, sa zida ludog Domenika. Nadam se da ih ima.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo