Povežite se sa nama

INTERVJU

ILIJA ĐUROVIĆ, PISAC: Propadanje je jedini kontinuitet

Objavljeno prije

na

Izdavačka kuća Žuta kornjača nedavno je objavila knjigu priča Ilije Đurovića Crne ribe. Knjiga donosi jedanaest novih priča. Ilija Đurović je već nakon prvih objavljenih priča postao pisac o kome se govori. Priče su mu objavljene u antologijama Vranac – najbolja kratka priča 2010 (Podgorica, 2010), A Sea of Words (Barselona, 2011, 2012), Dosta je bilo priče (Crna Gora, Hrvatska, 2011), Best European Fiction 2016 (Dalkey Archive Press, USA, 2015). Objavio je zbirku priča Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima (Žuta kornjača, 2014). Dobitnik je nagrade međunarodnog konkursa Vranac – najbolja kratka priča 2016. u organizaciji Knjižare Karver.

MONITOR: Iako različiti, pripovijedni tekstovi u zbirci „Crne ribe” ipak čine cjelinu. Koliko je bilo teško održati „cjelinu” i kako su priče nastajale? Volio bih da nam kažete o motivima i samom izboru za ovu knjigu.
ĐUROVIĆ: Nisam siguran koliko su Crne ribe cjelina. Jesu onoliko koliko je svaka zbirka priča cjelina, jer ih fizički na jednom mjestu drže korice knjige. Nijesam veliki ljubitelj zbirki koje imaju „koncept”, koje pretenduju na cjelinu izvan cjeline jedne priče. Možda je zajedničku crtu koju ste primijetili izazvalo to što su priče nastajale jedna za drugom, tokom nekoliko mjeseci intenzivnog pisanja, pa su se jezik, stil, ili kako već to zovemo, prelivali ponekad iz jedne u drugu. Ali i dalje mislim, zapravo nadam se, da priče funkcionišu svaka za sebe. Izbor je nakon pisanja bio jednostavan. Rukopis je čitan mnogo puta, tokom tih probnih čitanja knjiga je ostala bez četrdesetak stranica, i dobila oblik u kojem ste je pročitali.

MONITOR: U svim pričama dati su precizni nazivi mjesta u Crnoj Gori. Iako živite u Berlinu junaci priča – Milena, doktor Kaluđerović, profesorica muzike, svi su iz Podgorice. Zašto Vam je Podgorica toliko inspirativna?
ĐUROVIĆ: Za te priče bio mi je potreban grad koji postoji, i koji poznajem kao što se poznaju prostori u kojima se odrasta. U ovom slučaju Podgorica, ili Crna Gora, za mene je postala književno upotrebljiva tek kad sam je mogao pogledati sa udaljenosti od oko 1600 kilometara. Tako se mnogo bolje vidi. Odnosno, nevidljiva je. Takva je najljepša, i pogodna za prozu.

MONITOR: Predstavili ste cijelu dramu i psihološka stanja savremenog čovjeka, besmisao koji nas je zadesio posljednjih decenija. Da li su priče iz „Crnih riba” svojevrsna kritika društva ili omaž drugačijoj Crnoj Gori?
ĐUROVIĆ: Dvije i po decenije mog života, u društvenom smislu bile su dvije i po decenije propadanja. Od 1990. na ovamo nije bilo nijednog perioda o kojem bi se danas sa žaljenjem moglo govoriti kao o vremenu kad je bilo bolje, što propadanje čini jedinim društvenim kontinuitetom koji poznajem. Od kad pamtim, to bolje uvijek je u budućnosti, dok je sadašnjost uvijek propast i mrak. U tom propadanju formirao se moj jezik i fiktivni svijet, koji jednim dijelom svoje uzroke ima u svijetu u kojem sam odrastao, drugim dijelom u literturi. Što se omaža drugačijoj Crnoj Gori tiče, ne znam tu Crnu Goru, izgleda da vidim samo jednu, onu sa početka odgovora. A što se kritike društva tiče, te priče su više posljedica, nego njegova kritika. Likovi, ili kako ih Vi lijepo zovete, junaci, koji odlučuju život nastaviti u formi komarca-samoubice, vide pse koji siluju ljekare, ubijaju očeve i muče loše kompozitore, oni ne kritikuju, oni, zapravo, vrlo konkretno djeluju.

MONITOR: Zajedno ste sa prijateljima osnovali izdavačku kuću „Žuta kornjača” i već ste objavili nekoliko značajnih knjiga. Kažite mi nešto o ideji izdavačke kuće, koje pisce objavljujete, koji su kriterijumi?
ĐUROVIĆ: Više je to izdavačka garsonjera, nego izdavačka kuća. Trudimo se da sebe ne shvatamo preozbiljno, pokušavamo da objavljujemo dobre nove rukopise, i zaboravljene stare. Spolja, stvari izgledaju zanimljivo, knjige su, čini mi se, dobre i dobro napravljene, ali put do njih često je traumatičan za nas i autore. Eto, to su osnovni uslovi, dobar rukopis i volja da se prođe kroz užase improvizovanog izdavaštva.

MONITOR: Kako ste ušli u svijet pisanja? Koji savjet, kao izdavač, biste dali mladoj osobi koja počinje da piše?
ĐUROVIĆ: U svijet pisanja ušao sam čitajući rečenicu kojom se otvara knjiga Rani jadi Danila Kiša. Čini mi se da drugog ulaza, osim kroz vrata dobrih knjiga, nema. A mladom piscu je lijepe, romantične savjete dao upravo Kiš. Sviđa mi se što njegova lista ima mnogo više etičkih, nego estetskih ili tehničkih savjeta. Trebalo bi ih imati na umu. Danas, manje romantično, mladom piscu ili spisateljici valjalo bi preporučiti da sami štampaju knjigu, ako vjeruju u to što su uradili, i da se samoorganizuju. U Crnoj Gori nema pravog izdavača, sa ozbiljnom infrastrukturom. Od knjige zaraditi svakako nećete, knjiga vam, vjerovatno, neće biti distribuirana izvan Crne Gore, a možda ni izvan grada, stoga čitajte, pišite, korigujte, i štampajte sami, šaljite ljudima, ako vam se čini da je to što ste uradili vrijedno tolikog truda.

MONITOR: Deceniju unazad u Crnoj Gori postoji jedna potpuno nova književna scena, kojoj Vi pripadate. Na sve vas, definitivno nisu uticali književnici koje izučavamo u školama, niti tradicija. Kakav je Vaš pogled na crnogorsku književnu scenu?
ĐUROVIĆ: Ne treba se zanositi tim da Crna Gora može imati književnu scenu, u uobičajenom smislu te sumnjive sintagme. Kako pričati o književnoj sceni zemlje koja izvan glavnog grada nema više od tri knjižare? Kome se obraća ta scena, samoj sebi? Crnogorska književnost može da ima samo incidente za koje se čuje izvan granica. I ima ih, srećom. To je već dovoljno, moglo je biti i gore.

U suštini, protivnik sam scena u malim sredinama, jer uvijek mirišu na nepotizam, više sam ljubitelj novih verzija domova omladine, kulturnih centara, u kojima bi se mogle kontinuirano organizovati radionice kreativnog čitanja i pisanja, filmske projekcije, svirke, ukratko, konspirativna okupljanja svake vrste. To bi obrazovalo novu publiku i za mikro-kulturu kakva je crnogorska svakako bi bilo korisnije od neke samozaljubljene scene, koja samu sebe uglavnom preozbiljno shvata. Zbog toga mi se sviđa, na primjer, to što radi ekipa koja stoji iza projekta Herceg Novi Cool. Ne znam ko su, ali vidim da su našli prostor u gradu, okupirali ga, sredili, i da se tu, za početak, dobro provode. To bi moglo da traje i tako nešto bilo bi lijepo vidjeti u drugim gradovima. Unutar takvih prostora mogla bi se organizovati i javna čitanja, predstavljati knjige… Iz međusobnog upoznavanja možda bi se iskristalisalo nešto jako dobro, a možda i ne bi. U svakom slučaju, makar bi se shvatilo da nije potrebno imati iza sebe izdavača, instituciju, da je za početak dovoljno baviti se posvećeno i pošteno onim što te zanima, i obratiti pažnju na to što rade ljudi okolo, jer možda ima još spremnih da probaju formulu 1+1=1, sa zida ludog Domenika. Nadam se da ih ima.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Otvoren prostor za pregrupisavanja na političkoj sceni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sasvim je izvjesno da Pokret Evropa sad nema kapaciteta da postane ozbiljna i demokratski ustrojena politička organizacija, što otvara prostor za moguća pregrupisavanja postojećih političkih aktera ali i, moguće, pojavljivanje nekih novih. Bez obzira na to kakvi će biti krajnji ishodi ovih procesa, izgledno je da oni sada neće voditi političkoj stabilizaciji i snaženju aktuelne izvršne vlasti. Ne bih se iznenadio da već naredne godine imamo vanredne parlamentarne izbore

 

 

MONITOR: Kako vidite izlazak iz PES-a predsjednika države Jakova Milatovića, i isključenje ministra pravde iz te partije Andreja Milovića?

VUKOVIĆ: Prvo što mi pada na pamet je komentar predsjednika te partije i aktuelnog premijera Milojka Spajića na pitanje novinara vezano za sjednicu Odbora za bezbjednost i odbranu Skupštine Crne Gore na kojoj je ministar Milović bio targetiran kao problematičan tip od strane šefa Specijalnog policijskog tima. Spajić je tada rekao da ono što se čulo na sjednici „priliči muškoj svalačionici iz IVa, IVb… razreda…“ Aktuelna dešavanja u njegovoj stranci su takođe uporediva sa nadgornjavanjem tinejdžera u svlačionici željnih dokazivanja i moći.

Pokret Evropa sad meni liči na grupu ljudi koja se okupila sticajem okolnosti i koju ne povezuje nikakva čvrsta ideološka armatura, osim želje za dokazivanjem i moći. Čim te armature nema, onda su diobe i odlasci dio neke političke normalnosti. Osim toga, već na početku su pokazali da nijesu odmakli od autoritarnih modela političkog organizovanja u kome se insistira na monolitnosti i lojalnostim, a ne na unutarpartijskom pluralizmu koji kroz argumentovanu debatu vodi do odluka većine koje poštuje partijska manjina. U autoritarnim partijama i neistomišljenike u svojim redovima doživljavaju kao neprijatelje koje treba eliminisati, tako da mi se čini da Evropa sad funkcioniše po tome modelu.

Milatovićevo istupanje vidim kao dio pragmatičnog otklona od Spajićeve i Vladine olako obećane brzine reformi i boljeg života i mapiranje, u zavjetrini funkcije predsjednika države, neke izvjesnije vlastite političke budućnosti.

Iza Milovićevog isključenja izgleda da takođe stoji pragmatizam, kojim partijsko vođstvo žrtvuje važnu figuru zarad produžetka partije i zaštite ’kralja’.

MONITOR: Kako se to  može odraziti na buduće političke procese i funkcionisanje vlasti?

VUKOVIĆ: Sasvim je izvjesno da Pokret Evropa sad nema kapaciteta da postane ozbiljna i demokratski ustrojena politička organizacija, što otvara prostor za moguća pregrupisavanja postojećih političkih aktera ali i, moguće, pojavljivanje nekih novih. Bez obzira na to kakvi će biti krajnji ishodi ovih procesa, izgledno je da oni sada neće voditi političkoj stabilizaciji i snaženju aktuelne izvršne vlasti. Ne bih se iznenadio da već naredne godine imamo vanredne parlamentarne izbore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TATJANA LAZAREVIĆ, UREDNICA PORTAL KOSSEV: Tope se posljednje ružičaste naočare Srba sa Kosova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ciljano katastrofičnom” politikom iz Beograda , kosovskim vlastima se sve vrijeme, izgleda, obezbjeđuje alibi

 

MONITOR: Nedavno se navršilo 16 godina otkako je Skupština Kosova proglasila nezavisnost. Kada se govori o Kosovu, uvijek su u fokusu odnosi Albanaca i Srba. Mijenjale su se vlasti i u Beogradu i u Prištini, koliko i kako su se mijenjali međuetnički odnosi, i „zvanični“ i „nezvanični“?

LAZAREVIĆ: Odnosi srpskog i albanskog naroda su se dodatno zaoštrili unazad nekoliko godina. I jedni i drugi nastupaju sa pozicija samoviktimizacije i optuživanja druge strane za zlodela. Dijalog izostaje, a javni prostor je sa obe strane kontaminiran mržnjom, promocijom nasilja i propagande. Kod srpske zajednice dominira i strah, pride. Samoopredeljenje je podiglo očekivanja svom biračkom telu kada je u pitanju odnos prema Srbiji, Severu Kosova, kao i svojevrsnom istorijskom revizionizmu, i u taj balon su poslednju godinu dana uvukli i one koji su tradicionalno bili naklonjeniji drugim strankama – pre svega PDK, kao i LDK, i AAK. Ovakva situacija koincidira upravo sa promenom vlasti u Prištini. Dvadeset pet godina nakon konflikta, do pomirenja srpskog i albanskog naroda nije došlo, ali se život tokom godina normalizovao do nivoa izgrađene konstruktivne komunikacije, dijaloga i saradnje – bilo na pojedinačnom, ili lokalno-opštinskom nivou; ili čak, epizodno, i između samih pregovaračkih strana. Sa takvom je praksom prekinuto dolaskom Samoopredeljenja na vlast. Kako je za tango potrebno dvoje, zvanični Beograd prenaglašava već očigledne negativne efekte politike Samoopredeljenja po Srbe sa Kosova u meri izjednačavanja ‘kurtizacije’ Severa sa ‘okupacijom’, iako je sam Sever pod međunarodnom vojnom i administrativnom jurisdikcijom još od ‘99-sa čim se Srbija saglasila, kao i postepenim prenošenjem jurisdikcija na kosovske vlasti. Sever je de fakto militarizovan merama Prištine. Citiraću i utisak koji je vidjiv na severu – “ciljano katastrofičnom” politikom iz Beograda , kosovskim vlastima se sve vreme, izgleda, obezbeđuje alibi za postupke koje jedino iskreno ne odobravaju Srbi sa Kosova, ali i čija se volja ni za jednu stranu istinski ne računa.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDISLAV MINIĆ, ADVOKAT: Daleko od suštinskih promjena u pravosuđu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne samo hvalisanje aktuelne vlasti već i hvalospjevi dobijeni od međunarodnih partnera koji su neskrivenim olakšanjem prokomentarisali prekid dugovremene blokade vrha pravosuđa, kazuje o dubini potonuća na koje smo bili svikli s vladama i nakon promjene vlasti

 

 

MONITOR: Ministarstvo evropskih poslova opet je saopštilo da očekuje završna mjerila za poglavlje 23, 24 u junu ove godine. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju vladavina prava danas i koliko je realno da ispunimo zadatke koji se od nas traže u tom zahtjevnom poglavlju do ljeta da bi dobili završna mjerila?

MINIĆ: Crna Gora i danas, kao i u prethodnom periodu, simulacija demokratije i vladavine prava. Ona značajno zaostaje u zadovoljenju prije svega svojih potreba u oblasti uspostavljanja vladavine prava a onda i u ispunjenju zadataka na putu priključenja Evropskoj uniji. Taj značajan zaostatak dijelom je posljedica svjesne opstrukcije od strane dobitnika tranzicije koji su do 30. avgusta 2020. godine bili na vlasti i koncipirali pravni, obrazovni, kao i ukupni sistem u skladu sa svojim ličnim, grupnim i drugim partikularnim interesima, na štetu opštih, u sistemu rigidne partitokratije transformisane u mafiokratiju.

Ispunjenje zadataka u vezi sa dosadašnjim mjerilima za poglavlja 23 i 24 nije bilo pretjerano zahtjevno. Odnosilo se na ispunjenje nužnih pretpostavki za uspostavljanje osnova za izgradnju i otpočinjanje djelovanja pravosuđa u skladu sa evropskim standardima.  Međutim, ključni problem je predstavljalo odsustvo političke volje vladajućih struktura da se iskreno posvete tom cilju. Njegovo  ispunjenje je predstavljalo ozbiljnu prijetnju najvišim nosiocima vlasti i njima bliskim strukturama “ostvarenim” u vrijeme i na način koji zahtijevaju ozbiljna preispitivanja u pravičnim postupcima pred samostalnim i nezavisnim organima efikasnog pravosuđa, koncipiranog od kredibilnih i kompetentnih ljudi na svim nivoima.

Dosadašnje  (podsticajne) ocjene našeg napretka od strane međunarodnih partnera, pozitivnije su od iskustva nas praktičara u svakodnevnom suočavanju sa tim sistemom. Vjerujem da će  ubuduće najozbiljniji problem biti ljudski potencijal obrazovan u postojećem obrazovnom sistemu i sa radnim iskustvom i navikama dosadašnjeg pravosuđa.

MONITOR: Vlasti se za sada hvale izborom upražnjenih pozicija u vrhu pravosuđa. Koliko je dobro obavljen taj zadatak?

MINIĆ: Ne samo hvalisanje aktuelne vlasti već i hvalospjevi dobijeni od međunarodnih partnera koji su neskrivenim olakšanjem prokomentarisali prekid dugovremene blokade vrha pravosuđa, kazuje o dubini potonuća na koje smo bili svikli s Vladama i nakon promjene vlasti.

Sa iskustvom neposrednog očevica protivustavnog dijeljenja pravde i zastupanja imovinskopravnih interesa Crne Gore od strane dviju izabranih sutkinja Ustavnog suda Crne Gore kažem da je forma zadovoljena a suština, nažalost, nepromijenjena i opredijeljena dominacijom neodgovrne partitokratije.

MONITOR: Ministar pravde najavio je brojne izmjene zakona koje se tiču pravosuđa, od kojih su neke osporavane, kao i novi specijalni sud. Kako komentarišete te najave?

MINIĆ: Kao sve zbrzavane aktivnosti o stvarima za koje je neophodno najšire uključenje, inače našeg preskromnog potencijala, kompetentnih ljudi. Te izmjene se  kvalitetno mogu donijeti nakon svestranog stručnog sagledavanja stanja i mjera u skladu sa sveobuhvatno utvrđenim potrebama.

MONITOR: Doskorašnja zastupnica u Strazburu Valentina Pavličić podnijela je tužbu protiv Vlade zbog razrešenja. Kako komentarišete oluku Vlade da razriješi zastupnicu Pavličić prije odluke Ustavnog suda?

MINIĆ: Karakterističan volunatrizam od strane ove kao i prethodnih Vlada nakon “osvježenja”. Uz  ignorantski odnos prema neophodnim procedurama, i bez temeljinog  pristupa u oblasti razrješenja i imenovanja.

MONITOR: Ove sedmice uhapšen je jedan od suvlasnika kompanije Bemax i više drugih osoba zbog šverca cigareta. Kako vidite tu akciju SDT –a?

MINIĆ: Kao jedan u nizu primjera odlučnosti odgovornog nosioca pravosudne funkcije na čelu SDT-a  da radi svoj posao, uprkos odsustvu neophodnih kadrovskih, prostornih i ostalih uslova. To pokazuje  suštinsku razliku koja se postiže pravilnim izborom/smjenom GST-a.

Nadam se sličnoj promjeni i izborom VDT-a. No, moje strepnje su brojne i, bojim se, vrlo realne u pogledu mnogih  neophodnih faktora za uspješan ishod rada posvećenih nosilaca složenih, izazovnih i višestruko opasnih pravosudnih funkcija u ambijentu (kakav je crnogorski) decenijama kontaminirane države i društva.

MONITOR: Mnoge optužnice vezane za visoke funkcionere i organizovani kriminal još čekaju epilog. Koliko je pravosuđe u stanju da ih iznese?

MINIĆ: Nepoznat mi je kvalitet tih optužnih akata. Međutim, poznavajući sudski sistem plašim se da nije u pitanju moj pesimizam već realan strah za ishod i najkvalitetnijih optužnica pred netaknutim ostatkom sudstva koncipiranog od strane “ostvarenih” mafiokratskih struktura u svim trima granama vlasti. Nažalost, poznati su ponižavajući prostorni i ostali uslovi prvenstveno  za rad tužilaštva, ali i neodgovarajući kapaciteti i kriterijumi prijema i napredovanja u sudskoj vlasti. U  kontinitetu. Sve uz apsolutnu nedoraslost vladajuće i opozicione “političke elite” izazovima prijeko potrebne temeljite reforme sudstva i  uopšte  pravosuđa.

Zbog brojnih limitirajućih činjenica pesimista sam u pogledu skorije transformacije pravosuđa. Kontinuirane su  barijere promjenama u vidu nepromijenjene neodgovornosti svih vlasti tokom proteklih godina i decenija.

MONITOR: Uprkos obećanjima, SDT  još čeka podršku vezanu za prostorne i druge kapacitete. Šta to govori? 

MINIĆ: To svjedoči o nezrelom društvu. Nerealna su očekivanja laičke javnosti od pravosuđa u postojećim ljudskim i svim ostalim kapacitetima, tačnije ograničenjima. Zbog donosioca odluka koji su  nedorasli situaciji, odluke izostaju a nerijetko je bolje da se takve ne donose.  Partitokrate su jednako siromašnih stručnih kapaciteta,  a  njihove odluke su  vođene ličnim i partikularnim interesima, sa enormno naraslim kvazipopulizmom nakon “osvježenja” od 30.08.2020. godine. U odsustvu neophodne građanske svijesti u crnogorskom društvu,  oni se samo pod pritiskom spoljnih činilaca,  u vezi sa ispunjenjem uslova za pristupanje Evropskoj uniji , bave pravosuđem. I to u mjeri koja nije nastavak zastoja u tom procesu koji su svjesno napravile mafiokrate,  a  nakon njihove smjene nastavile partitokratske strukture zarobljene prizemnim ličnim i međupartijskim (i unutarpartijskim) obračunima.

Suvišno je ponavljati odsustvo neophodnog uticaja stručne javnosti u pravcu suštinskih promjena u pravosuđu i u državi i društvu u cjelini.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo