Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐAN PUHALO, POLITIČKI ANALITIČAR IZ BANJALUKE: Strah od rata parališe svaku pobunu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kako sa distance od dvadesetak dana vidite proslavu Dana RS u Banjaluci i sve ono što je pratilo?
PUHALO: Proslava 9. januara već polako pada u zaborav, jer je nedobijanje vize Dodika za odlazak u Vašington i inauguracija Trampa, novog predsjednika SAD, nova top tema u RS i BiH. Proslava Dana RS je trebala biti spektakularnija nego ranije, ali nisam siguran da su to i uspjeli da urade. Ove godine je izostalo crkveno obilježavanje Dana RS, ali smo imali paradu policije, poštara, mažoretkinja, studenata, gorske službe spasavanja i bajkera. Paradu je pratio mali broj građana Banjaluke, što je bacilo sjenku na cijelu manifestaciju. Sama proslava, tj. svečana akademija je bila već viđeno i pokazala je da se Dodik i RS nalaze u međunarodnoj izolaciji. Odsustvo predstavnika EU, ambasada zemalja EU i SAD su najbolji dokaz tome. Predsjednik Srbije Nikolić je pokušao da zamijeni ,,opravdano” odsutnog Vučića, a Kusturica se u besjedi, u maniru sarajevskog jalijaša, obračunao sa Novim svjetskim poretkom, Izetbegovićem, ,,Islamskom deklaracijom” i ostalim protivnicima RS, glorifikujući Dodika.

MONITOR: Dodikovi politički protivnici smatraju da je proslava bio mini državni udar…
PUHALO: To je mnogo komplikovana priča, kao i mnoge druge priče u BiH. Sve je počelo apelacijom Izetbegovića i odlukom Ustavnog suda 2015. godine da Zakon o praznicima RS nije u skladu sa Ustavom BiH. Od tada se Dan RS na poseban način proslavlja u RS, a 2017. godine predsjednik Dodik je prvi put zatražio da 3. pješadijski puk Oružanih snaga BiH i njegovi pripadnici učestvuju u aktivnostima predviđenim programom. Ministarstvo odbrane BiH nije izdalo naređenje za učešće pripadnika OS BiH u aktivnostima povodom proslave Dana RS, ali su se pripadnici 3. pješadijskog puka, na izričit zahtjev srpskog člana Predsjedništva BiH Ivanića postrojili i 8. i 9. januara u Banjaluci. Sada čekamo rezultate istrage o tim dešavanjima, koja bi trebala da se okonča početkom februara. Naravno, interpretacije svega toga se potpuno razlikuju iz pozicije Bošnjaka i Srba. Bošnjaci su to vidjeli kao mini ,,državni udar”, kraj Oružanih snaga BiH, dok to Srbi opažaju kao nešto logično i normalno.

MONITOR: Predsjednik RS izjavio je da je Srpska primarno zainteresovana da joj se vrate izvorna ovlašćenja predviđena Dejtonskim sporazumom i da je, ukoliko to ne bude moguće, niko neće zadržati u BiH…
PUHALO: Što se tiče vraćanja prenesenih nadležnosti RS to je teško ostvarivo iz tehničkih razloga, tj. za to je potrebna saglasnost i Bošnjaka i Hrvata u parlamentu BiH, a to je malo vjerovatno. Što se tiče izlaska RS iz BiH to je sada na nivou spekulacija i tu moramo razdvojiti stavove političkih partija od stavova građana. Ne postoji politički konsenzus od odvajanju RS iz BiH. Partije na vlasti u RS forsiraju tu priču, dok partije koje su u opoziciji u RS, ali na vlasti na nivou BiH, mnogo su opreznije oko ovakvih izjava jer smatraju da je to u ovom trenutku nerealno i da bi moglo da dovede do novog rata, jer Bošnjaci ne bi dozvolili da se RS odvoji od BiH mirnim putem. Možemo reći da je i javno mnjenje, tj. građani u RS podijeljeni o tom pitanju. Među Srbima RS je nešto što se ne dovodi u pitanje, ali mi ne znamo koliko je njih za entitet u okviru BiH, koliko za nezavisnost, a koliko za pripajanje Srbiji.

MONITOR: Dodik kaže da je SAD sankcije uveo isključivo njemu. Drugi tvrde da su napadnute institucije Srpske. Radi li se o sankcijama ličnosti ili instituciji?
PUHALO: Vladini analitičari ni sami ne mogu da se slože oko toga kome su SAD uvele sankcije. Jedni tvrde da je to udar na instituciju predsjednika RS, a samim tim i na RS. Drugi tvrde da je ovo nešto lično između Dodika i ambasadorke SAD Kormak. Savjetnik Dodika, Kecmanović tvrdi da je Dodik kolateralna šteta sukoba odlazeće i dolazeće američke administracije, Američka ambasada je bila vrlo jasna: ovo su sankcije usmjerene prema Dodiku, a ne RS ili njenim građanima, ali će to svakako uticati na njen imidž. Ipak, teško je sakriti budućem investitoru da je predsjednik RS na američkoj ,,crnoj listi”. Takođe, moramo imati na umu da je Dodik najpopularniji političar među Srbima u BiH koji podržavaju njegovu politiku, što pokazuju izbori, a ovo jeste svojevrsna poruka o njegovoj politici.

MONITOR: Dodikov savjetnik Pero Simić u beogradskom Danasu tvrdi da su predsjedniku RS uvedene sankcije kako bi se pažnja javnosti ,,sa prestonice islamskog radikalizma u Evropi – Sarajeva, koja predstavlja stvarnu opasnost za BiH i region, prebacila na Republiku Srpsku i Milorada Dodika”…
PUHALO: To je potpuna besmislica, jer se i EU i SAD upravo najviše plaše islamskog radikalizma koji može doći iz BiH. Nelogično je da ako se plašite islamskog radikalizma u BiH, sankcionišete Srbe i RS zbog toga. Srbi bi trebali biti prirodni saveznici hrišćanske zapadne Evrope u borbi protiv islamskog radikalizma. Američka ambasada je bila vrlo precizna u obrazloženju motiva stavljanja na ,,crnu listu” Dodika. Kao što sam kazao, Dodikovi ljudi ni sami ne mogu da se slože zašto je Dodik sankcionisan, mada to više liči na spinovanje u cilju sluđivanja stanovnika RS.

MONITOR: Na drugoj strani Bakir Izetbegović u zagrebačkom Globusu, kategorički tvrdi da nikad neće prihvatiti rješenja koja produbljuju Dejtonske etnoteritorijalne podjele u BiH i da Dodik ne može srušiti Dejtonski sporazum a da ne sruši mir u BiH i regiji.
PUHALO: Dodik i Izetbegović odlično funkionišu kada je riječ o Dejtonskom sporazumu . Dodik ga kao napada, a Izetbegović ga kao brani. Oni to tako sinhronizovano i srčano rade samo da se problemi kao što su nezaposlenost, niske plate, loša ekonomija, odlazak mladih i obrazovanih, negativan natalitet ne bi primijetili. Njima čitava priča o Dejtonu služi za spinovanje javnosti, mada je sasvim jasno da BiH veoma loše funkcioniše i umjesto da rješavaju probleme, oni od nerješavanja tih problema odlično žive. Naravno da bi svako jednostrano odvajanje bilo kojeg naroda od BiH bilo opasnost za mir, ali mislim da niko nije spreman za takav avanturizam, pa ni Dodik. Posebno je pitanje čime bi se ratovalo u BiH, jer toliko smo siromašni i za to morali da tražimo kredit. Osim toga ni Hrvatska ni Srbija ne bi u ovom trenutku podržale takve akcije, ali taj strah od rata odlično služi za paralisanje bilo kakve pobune, protesta ili nezadovoljstva među Srbima, Bošnjacima i Hrvatima.

MONITOR: Jesu li, kako se može čuti, u RS ugrožena prava Bošnjaka i Hrvata?
PUHALO: Kada govorimo o pravima Bošnjaka danas je najveći problem naziv jezika kojim oni govore. Oni tvrde da govore bosanskim jezikom, što RS ne prihvata i tvrdi da je to bošnjački jezik. Hrvata danas ima vrlo malo u RS i nisam siguran da prema njima postoji sistemska diskriminacija. Inače, to se pretvorilo u političko, a ne lingvističko pitanje i to je stiglo i do sudova. Stanje je takvo da je najveći broj ljudi ugrožen bez obzira na etničku pripadnost i vjeroispovijest, teško se zapošljavaju i žive i Srbi i Bošnjaci i Hrvati. Sve se svelo na to da li si član neke političke partije, porodice ili klana. Ono što je isto na cijeloj teritoriji BiH je to da se malo ili nikako vodi računa o etničkim grupama koje su u manjini, bez obzira na to da li su konstitutivni ili ne i što se više vodi računa o kolektivnim nego individualnim pravima.

MONITOR: Mediji su objavili da je nedavno u Mostaru grupa bošnjačkih intelektualaca navodno proglasila književno djelo Iva Andrića genocidnim?
PUHALO: Ta teza se pojavila još 90-ih godina, ali to danas malo ko razuman i obrazovan uzima za ozbiljno i među Bošnjacima, a kamoli među Hrvatima i Srbima u Bosni i Hercegovini. Ovo u Mostaru je izmišljeno i nije se tako govorilo o Andriću.

Opozicija je čudna priča

MONITOR: Koliko je opozicija u RS moćna da se suprotstavi aktuelnoj vlasti?
PUHALO: Kada se radi o opoziciji u RS to je jedna veoma čudna priča. Oni su opozicija na nivou RS, a vlast na nivou BiH i stiče se dojam da su oni time bili i zadovoljni, barem do lokalnih izbora 2016. godine, kada su ih SNSD, DNS i Socijalistička partija rasturili. Upravo ti izbori su pokazali da opozicija međusobno ne sarađuje, ne koordinira aktivnosti, ne kontroliše svoju stranačku infrastrukturu, nema ideje i nije alternativa vlastima u RS. Njihova obećana borba protiv kriminala i korupcije nije imala nikakve efekte, a lokalne sredine nisu imale neke velike koristi od njih na vlasti. Naravno, moramo imati na umu da vlast u RS ne bira sredstva da ocrni opoziciju, koristeći za to novinsku agenciju RS (SRNA), javni medijski servis RTRS i sve ostale javne institucije, predstavljajući ih kao izdajnike RS, sluge zapada i nesposobnjakoviće. Trenutno se opozicija reorganizuje ili barem to obećava, najavljuje novu platformu za izbore 2018. godine, najavljuje ,,vladu u sjenci”, a do tada sve se svelo na rasprave u parlamentu RS.

Zna se tačan broj stradalih Srba

MONITOR: I dalje se manipuliše brojem stradalih Srba u ratu devedesetih. Zašto se to radi i zna li se stvaran broj poginulih i prognanih Srba?
PUHALO: Tačan broj Srba koji su poginuli u ratu kao vojnici i civili postoji i njega ima Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica. U periodu od 1. januara 1991. godine do 31. decembra 1995. godine u BiH je poginulo 26.714 Srba. Od ukupnog broja poginulih Srba, 21. 751 (81,4%) su vojnici, 4658 (17,4%) civili, dok 305 osoba ima nepoznat status. Problem nastaje kada domaći političari svjesno manipulišu ovim podacima zarad dnevne politike. Takođe, moramo imati u vidu da svaki nacionalista, pa i srpski, preuveličava broj svojih žrtava i žali što ih nije bilo više, ma koliko god to izgledalo suludo. Da bi parirali broju žrtava Bošnjaka u proteklom ratu, koje su mnogo veće, oko 65.000 od toga 51,6% civila i 48,3% vojnika. Takođe, problem je što država Bosna i Hercegovina nikada nije uradila jedinstvenu bazu žrtava, koje bi prihvatili srpski, hrvatski i bošnjački eksperti i političari i na taj način stavili tačku na manipulisanje žrtvama i počeli ozbiljan proces suočavanja sa prošlošću, koji je tako neophodan.

Za BiH najzainteresovaniji Bošnjaci

MONITOR: Da li su samo Bošnjaci zainteresovani za cjelovitu BiH?
PUHALO: Možemo slobodno reći da su oni najviše zainteresovani za BiH, jer Hrvati i Srbi bi se veoma lako navikli na nepostojanje ove države. Postavlja se pitanje da li te želje Bošnjaka prate i aktivnosti koje bi trebale da ojačaju ovu državu. Tu nastaju problemi. Recimo da u BiH ne postoji nijedna partija za koju glasaju i Srbi i Hrvati i Bošnjaci. Sve je etnički podijeljeno i tako funkcioniše današnja BiH. Naravno, ne možemo sve da svalimo na Bošnjake jer i među Srbima i Hrvatima postoje političari i opcije koje žele da pokažu da je BiH nemoguća država.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

NATAŠA KANDIĆ, OSNIVAČICA  FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO I KOORDINATORKA REKOM-MREŽE POMIRENJA: Srbija navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Vjerujem da u Vladi ima ministara koji vjeruju da je već donijeta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslijediti odmah po usvajanju Rezolucije

 

 

MONITOR: Crnogorska vlada je usvojila dva amandmana koja će predložiti za dopunu prijedloga Rezolucije o Srebrenici, o kojem bi trebalo uskoro da se glasa u GS UN. Premijer Milojko Spajić je najavio da će Crna Gora glasati za Rezoluciju. Kako Vi ocjenjujete crnogorsku inicijativu u vezi sa amandmanima o individualizaciji zločina genocida i „očuvanju“ Dejtonskog sporazuma?

KANDIĆ: Haški tribunal je osudio pojedince, najviše po rangu u Vojsci i u vlasti RS, i to je merodavno. Očito da Vlada Crne Gore ovim amandmanom pokušava da potvrdi da poštuje haške presude za genocid i da srpskim političkim partijama u Crnoj Gori i vlasti u Srbiji pošalje poruku da neće dozvoliti da se srpski narod krivi za genocid. Moj utisak je da je amandman o očuvanju Dejtonskog sporazuma usvojen pod pritiskom, da se pokaže stav da niko ne može ukidati Republiku Srpsku. Taj amandman teško da može biti prihvaćen.

MONITOR: Crna Gora je u ratovima 1990-tih dugo bila saveznica beogradskog režima. Premijer Spajić rekao da će Podgorica i dalje podržavati sva međunarodna akta kojima se osuđuje zločin genocida i zločini protiv čovječnosti počinjeni u tim ratovima. Kako tumačite ovaj potez  crnogorske Vlade?  ?

KANDIĆ: Vlada Crne Gore je pod velikim pritiskom unutar Crne Gore, a susedna Srbija  svakodnevno upire prst kojim navodi javnost na zaključak da se Vlada Crne Gore pridružuje „neprijateljima“ koji hoće da proglase srpski narod genocidnim.

MONITOR:  Da.  Od strane zvanične Srbije došle su teške riječi na ovu odluku crnogorskih vlasti. Prvo od Ivice Dačića, ministra policije, a onda i od novog premijera- Miloša Vučevića, koji je „najbližoj državi“ poručio da se radi o njenoj nezavisnosti i da „ ono što sljedi iza toga je nešto što mora da vas brine“…Reakcije Beograda su patronišuće i potpuno nediplomatske. Da li je to i rezultat kratkog dometa polutajnog projekta srpskog sveta?

KANDIĆ: Srbija nikad nije imala ovako neobrazovanu i kratke pameti Vladu. Verujem da u Vladi ima ministara koji veruju da je već doneta odluka da je srpski narod genocidan, i da će to uslediti odmah po usvajanju Rezolucije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA: Iza Srebrenica nema –  „ ali“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade. A u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći

 

„Uz punu svijest da zvuči naivno, ali kada smo prije skoro mjesec dana pisali prvo javno pismo premijeru sa zahtjevom da Crna Gora kosponzoriše Rezoluciju o Srebrenici, mislili smo da Vladu samo treba podsjetiti na njenu dužnost. Htjeli smo samo da stavimo do znanja političkoj eliti da je to pitanje otvoreno na međunarodnoj sceni, da pomno posmatramo kako će postupiti i da očekujemo da Crna Gora bude na pravoj strani istorije“, kaže Dina Bajramspahić u razgovoru za Monitor.

BAJRAMSPAHIĆ: U tom trenutku smo očekivali da u Vladi ima minimum zdravih snaga da razumiju naš zahtjev u dobroj mjeri i bez ikakvih fantazmagorija o tome šta se „krije“ iza Rezolucije. Nije nam palo na pamet  kako će Vlada iz dana u dan tonuti sve dublje i dublje. Naprotiv, smatrali smo da je ovo mali potez za Vladu, koji za nekoliko nas i grupu NVO koje decenijama zastupaju suočavanje sa prošlošću, znači mnogo.

MONITOR: Djeluje kao da ste se iznenadili onim što je slijedilo?

BAJRAMSPAHIĆ: Prvo pismo smo završili riječima „učinite nas ponosnim građankama i građanima Crne Gore”. Cijela stvar se strmoglavila vrlo brzo i ogolila da su problemi veći nego što smo i mi, koji kritički mislimo o sadašnjosti, očekivali.

Stotinu šest nevladinih organizacija i 376 istaknutih ličnosti potpisalo je inicijativu u međuvremenu. Do danas nije bilo odgovora. Vlada, koja je obećala da će biti demokratska, da će se rukovoditi principima dobrog upravljanja, ne nalazi za shodno da odgovori svojim građanima.

MONITOR: Zašto je priča o Srebrenici i dalje važna u Crnoj Gori?

BAJRAMSPAHIĆ: Da nije postojao ni jedan razlog za podršku Rezoluciji ranije, bezbroj razloga se nametnulo tokom posljednjih mjesec dana. Danas se više nego ikada javno i drsko negira genocid u Srebrenici. Nema sumnje da su ljudi koji genocid negiraju danas, to činili sve vrijeme, ali su očigledno dovoljno ohrabreni do to sada čine osiono. Među njima su i Socijalistička narodna partija, Demokratski front, predstavnici SPC, Matica srpska u Crnoj Gori, advokati bliski ovim krugovima, Crnogorski nacionalni savjet u Srbiji, itd. Podsjetiću da „ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina” čini krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora do pet godina.  Naravno, kao što znamo, vladavina prava i pravna država nisu zaživjeli ni poslije promjena 2020. godine.

Nacionalističke snage u Crnoj Gori su postale dovoljno jake i glasne da upravljaju odlukama Vlade a u njoj nema dovoljno onih koji bi postavili granice retrogradnim politikama i pokazali šta je minimum koji se ne smije preći. Srebrenica je riječ poslije koje ne smije da bude nikakvo „ali“. Kad se palo na tom ispitu, na drugim ispitima će se padati još silovitije i grublje. U slučaju Srebrenice imamo presudu međunarodnog suda koji je dao konačnu riječ i kvalifikaciju „genocid“. Zamislite kako ćemo tek rješavati naše složene razlike u svim drugim slučajevima, gdje nema treće strane da arbitrira. Svakako želim da nisam u pravu.

MONITOR: Ponovo čujemo „zašto baš sad“?

BAJRAMSPAHIĆ: Ponavljam, Rezolucija o Srebrenici je pitanje koje je aktuelno na svjetskoj sceni, u Ujedinjenim nacijama i ova priča će se završiti njenim izglasavanjem sredinom maja. Dakle, nije bilo koji subjekt u Crnoj Gori pokrenuo i aktuelizovao ovu temu s ciljem produbljivanja podjela, provociranja, testiranja vlasti, narušavanja EU puta, već su ovu Rezoluciju pokrenule Njemačka i Ruanda. Samim tim što je punopravna članica UN, Crna Gora ima procesnu obavezu da se izjasni o ovoj Rezoluciji, ona je to morala i bez našeg apela, kako sastavni dio regularnih međunarodnih obaveza svih članica UN.

Problem je nastao zato što Crna Gora očigledno mijenja svoj odnos prema genocidu, a žrtve Srebrenice postaju predmet koalicionih potkusurivanja i ucjena. Ne, nije obrnuto kao što to vlast pokušava da objasni. Nismo im ovo podmetnuli da bi se okliznuli. Nije civilno društvo pokrenulo inicijativu da Vlada kosponzoriše Rezoluciju jer je htjela da ogoli karakter vlasti. Vlada se ogolila sama time što nije pokazala integritet i snagu da postupi ispravno bez obzira na nezadovoljstvo nacionalista.

Poštovanje odluka međunarodnih sudova je naša evropska obaveza. Utoliko je još više zabrinjavajuće što smo umjesto promptne reakcije naišli na novo negiranje genocida, odugovlačenje, podnošenje besmislenih amandmana. Ako je PES-u cilj da nejasnim stavom održi koaliciju na vlasti, to može kratkoročno sačuvati Vladu, ali ta i takva Vlada neće uvesti Crnu Goru u EU. Posljedice destruktivnih kompromisa će se odraziti na stanje u zemlji a to će dalje odrediti društvenu dinamiku. Ovo više nije ambijent za reforme ni za krupne korake u pravom smjeru.

MONITOR:  Šta je stav Vlade?

BAJRAMSPAHIĆ: Mi samo implicitno znamo šta je stav Vlade, na osnovu njenog nečinjenja, budući da Vlada mjesec dana nije iznijela stav. U Vladi imamo Demokrate i CIVIS, koji nisu ni slovo zucnuli sve ovo vrijeme; SNP koji negira genocid; albanske partije čiji su poslanici podržali našu inicijativu i PES, koji u posljednje vrijeme objavljuje saopštenja u kojima ima svega što ne treba, ali nema jasnog odgovora: da li će Crna Gora kosponzorisati Rezoluciju UN, ako neće  – zašto neće, da li će glasati za Rezoluciju ako nezvanični amandmani ne budu usvojeni.

Demokrate i PES su se do sada javno predstavljali kao građanske partije koje neće dozvoliti da politike Demokratskog fronta ugroze pozitivna dostignuća iz prethodnog perioda. Međutim, sada već imamo ozbiljan broj primjera na kojima se vidi da nisu spremni da se konfrontiraju sa DF-om i da će radije popuštati i na principijelnim, vrjednosnim pitanjima podržavati poziciju DF-a. Žao mi je zbog toga, oni su potrebni Crnoj Gori, ali da je vuku naprijed a ne unazad.

MONITOR: Još nije zvanično potvrđena priča o CG amanadmanima na Rezoluciju koja je, u međuvremenu, kao finalni tekst upućena Skupštini UN. Znate li vi ko je, kako i zašto inicirao te amandmane?

BAJRAMSPAHIĆ: Trenutne informacije u medijima su da amandmani nisu formalno podnijeti. Ambasada SAD je objavila da je upoznata sa amandmanima, ali da ne posreduje u njihovom podnošenju, kako su tvrdili izvori iz Vlade. Iz dana u dan, cijela stvar prerasta u sve veću kompromitaciju Vlade i početak je gubitka njenog kredibiliteta.

Očigledno je da je sadržaj amandmana pokušaj da se izađe u susret nacionalistima, pod čiji pritisak Vlada nije smjela da potpadne. Amandmani polemišu sa nečim čega u tekstu nema i otvaraju temu koja nema veze sa Rezolucijom, pa djeluju kao da su opravdanje da se Rezolucija ne podrži. Nadam se da neće biti tako i da je ovo samo jedan nespretan pokušaj da se svakome udovolji. Ali kada je riječ o ratnim zločinima, nema srednjeg puta i nema razumijevanja, ublažavanja, kalkulacije.

Očekujemo od Vlade da umjesto pristajanja na  narativne kojima se osporava Rezolucija budu glasan i jasan zastupnik Rezolucije, zajedno sa Slovenijom, Hrvatskom, Albanijom, Sjevernom Makedonijom i Kosovom. Kao prvi susjedi BiH, dužni smo da pokažemo i veći pijetet nego ostatak svijeta.

MONITOR:  Kako gledate na tvrdnje da je svaka priča o genocidu u Srebrenici uperena protiv jednog nacionalnog i dva državna entiteta?

BAJRAMSPAHIĆ: Rezolucija je pravda za žrtve i lekcija za cijeli svijet. Nebrojeno puta je ponovljeno da se u njoj ne spominje Srbija ni Srbi. Bio bi pokvaren i glup svako ko bi izustio išta nalik budalaštini o „genocidnim narodima“. Ali jeste potrebno da se jasno deklarišemo da li se identifikujemo sa ovim zločinom i zločincima. Sa Rezolucijom imaju problem oni koji opravdavaju zločin i zločince. Upravo oni stavljaju cijeli narod ispred sebe da bi opravdali svoja zlodjela.

Citiraću odvažnu programsku direktorku Inicijative mladih za ljudska prava iz Beograda, Sofiju Todorović, koja radi u mnogo težim uslovima od nas, boreći se za iste ciljeve, koja je rekla da “način na koji su duhovni i svjetovni lideri Srbije i Republike Srpske nedjeljama kreirali apokaliptičnu atmosferu oko navodnih posljedica donošenja ove rezolucije je upravo imao za cilj da ubije razuman i human pristup ovom pitanju zarad puke političke koristi”.

Moram da spomenem još pet aktivistkinja YIHR Srbija, koje su zbog hrabre podrške Rezoluciji dobijale jezive prijetnje. Njihova imena su: Nevena Rudinac, Anja Zloporubović, Doroteja Antić, Mila Pajić i Katarina Šipoš. One su nam svima primjer za integritet i kako se može biti ponosna građanka svoje države, ali ne stajati u odbranu najgorih među nama. Nadam se da će i u Crnoj Gori sve više biti ovakvih smjelih, mladih glasova koji ne pristaju na moralne relativizacije i mutnu vodu, već odvažno hodaju pravo i uspravno.

MONITOR: Pratite proces ispunjavanja obaveza neophodnih da bi dobili očekivani IBAR. Kako nam ide taj posao i mogu li ga događaji o kojima smo razgovarali omesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Snažno podržavam da Crna Gora dobije IBAR, iako ga nije zaslužila. Činjenica je da nam u procesu pristupnih pregovora odavno treba restart, da je proces odavno zapao u učmalost i bezidejnost. Međutim, svi koji živimo ovdje moramo dobro da se zapitamo šta nas čeka dan nakon što IBAR bude usvojen. Sve probleme smo gurnuli pod tepih i nemam dileme da će eskalirati odmah nakon odluke EU.

Podržavam dinamičniju posvećenost integracijama koju imamo posljednjih mjeseci, premda nismo vidjeli puno konkretnih rezultata, ali se bojim da je sve postavljeno na nezdravim osnovama i da se približava dan kada će se to do kraja ogoliti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVICA PULJIĆ, DOPISNIK AL DŽAZIRE IZ VAŠINGTONA: Crnogorski amandmani su, praktično, već u nacrtu Rezolucije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Njen je nacrt predat   u sekretarijat  Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Crnogorski amandmani se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo

 

 

MONITOR: Vlasti u Banja Luci visoko drže tenziju otkako je najavljeno glasanje u GS UN o Rezoluciji koja se odnosi na genocid u Srebrenici. Da li se u Vašingtonu i Njujorku razmatra i mogućnost da se tenzije koje već duže traju –kao i prijetnje otcepljenjem RS, pretvore u  pobunu?

PULJIĆ: Oprez je uvijek prisutan kada je zapadni Balkan i Bosna i Hercegovina u pitanju. Zbog toga se često mogu čuti ili pročitati izjave američkih diplomata ili zakonodavaca da Sjedinjene Države neće dopustiti da dođe do podjele Bosne i Hercegovine, niti će biti dopušteno bilo kakvo nasilje. Bilo kakva pobuna od strane RS-a ne bi bila spontana nego podrobno pripremljena u Beogradu i Banja Luci s odobrenjem iz Moskve. Nema spontanosti. Dakle, mogućnost nasilja se uvijek razmatra kao jedna od opcija, ali se razmatra i odgovor na nasilje, odnosno njegovo efikasno zaustavljanje.

MONITOR: Još nije zakazan datum glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici . Saznalo se da Crna Gora namjerava da podnese dva amandmana na Rezoluciju koja se tiču individualizovanja krivice i neupitnosti Dejtonskog sporazuma.  Može li ova inicijativa da još jednom odloži glasanje i ima li podršku SAD?

PULJIĆ: Ne može nikakva inicijativa više odgađati glasanje o toj rezoluciji. Njen je nacrt predan u tajništvo Generalne skupštine i sve je sada u njihovim rukama. Dakle, ne može se mijenjati tekst rezolucije, ali mogu se predložiti amandmani što se obično čini dan prije glasanja, a mogu se amandmani predložiti i na sam dan glasanja. Što se tiče crnogorskih amandmana, koliko je do sada poznato, oni se praktično već nalaze u nacrtu rezolucije. To nije ništa novo.

MONITOR: Nacrt Rezolucije je prijedlog dijela vlasti u BiH, a promovisao ga je ambasador BiH u UN, Zlatko Lagumdžija. Članica Predsjedništva BiH-u čijoj je nadležnosti spoljna politika, Željka Cvijanović iz RS, oštro se suprotstavila prijedlogu. Pored pijeteta prema žrtvama genocida, koliko je ovaj potez dijela vlasti u BiH, pokušaj da se umanji uticaj Milorada Dodika na unutrašnje odnose i spoljašnje veze RS i BiH?

PULJIĆ: U političkom životu Bosne i Hercegovine ne postoji konsenzus u praktičnom smislu. Postoji samo teoretski. Nitko ne poštuje usaglašavanje- pa ni Željka Cvijanović, koja je kritizirala ambasadora Lagumdžiju da radi na svoju ruku, a ona sama nije imala suglasnost Predsjedništva niti Ministarstva vanjskih poslova. Ambasador Lagumdžija ima barem suglasnost dva člana Predsjedništva i šefa diplomacije. Što se Milorada Dodika tiče on godinama pridonosi nestabilnosti u BiH svojom retorikom, prijetnjama i potezima koje onda na brzinu mijenja kako bi izbjegao oštrije sankcije pod kojima se trenutačno nalazi.

MONITOR: Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, je nedavno u Njujorku više dana lobirao protiv Rezolucije. Ako izuzmemo da su aktivnosti u Njujorku namijenjene prije svega unutrašnjim političkim odnosima i rejtinzima, koliko će ova Rezolucija trajno i kroz predloženi međunarodni Dan sjećanja, implicitno ukazivati na uzroke i posljedice ratova 1990-tih?

PULJIĆ: Prijedlog rezolucije je pravnog karaktera, kao opomena da se tako nešto nikada više i nikome ne ponovi. Jedini koji govore o nekakvoj srpskoj kolektivnoj odgovornosti jesu Vučić, Dodik i njihovi suradnici. Oni su nametnuli tu retoriku koja je uznemirila srpsko stanovništvo s obje strane rijeke Drine. Nije njih uznemirila rezolucija, nego retorika koja služi za uznemiravanje i plašenje i koja se koristi kako bi se lakše vladalo. Stara taktika koja uvijek nađe medij.

MONITOR: Gabrijel Eskobar, visoki zvaničnik SD i izaslanik SAD za Zapadni Balkan, više neće biti na toj funkciji. Zvanično je rečeno da se radi samo o „rotaciji“, ali nagađanja o politici Vašingtona prema Zapadnom Balkanu ostaju. Šta je istina?

PULJIĆ: Gabriel Escobar odlazi s mjesta posebnog izaslanika za zapadni Balkan redovnim putem i vjerojatno će biti nominiran za neko od ambasadorskih mjesta oko čega će, također, biti nagađanja i lažnih vijesti. Nije on bio oštar prema Beogradu, moglo bi se prije reći da je sve suprotno od toga. Treba reći da i Miroslav Lajčak napušta mjesto izaslanika EU za razgovore između Prištine i Beograda. Nema tu mnogo tajni niti teorija zavjere. Diplomate dolaze i dolaze.

MONITOR: Premijer Crne Gore je nedavno boravio u višednevnoj zvaničnoj posjeti Nemačkoj, kada je predsjednik EU odbora Bundestaga, Anton Hofrajter, izjavio da bi Crna Gora mogla postati članica 2026.  Kako se u Vašingtonu gleda na mogućnost da se obećanje bržeg proširenja EU, dokaže dosta brzim crnogorskim članstvom i da li je CG i američki favorit?

PULJIĆ: Crna Gora je bila američki favorit, ali sada je američki problem zbog nestalne unutarnje i vanjske politike i podjela u samoj zemlji. Crna Gora mora prvo sama odredit što želi, kamo želi ići i s kim. Ne može se vječno sjediti na dvije stolice kao što to godinama čini Aleksandar Vučić u Srbiji, čije se ponašanje u Washingtonu tolerira samo da ne bi odvukao Srbiju u puni, nepovratni, zagrljaj Rusije i Kine. Kao što vidimo Vučić je oduševljen „čeličnim prijateljstvom“ s Kinom, jer je kineski predsjednik Si došao u Beograd. On praktično vuče za nos američku administraciju, a oni mu to dozvoljavaju.

Crna Gora je članica NATO saveza i treba poštovati odredbe tog saveza. Samo tako može doći  do EU.

MONITOR: Predsjednik Kine, Si Đinping, je poslije pet godina ponovo u Evropi. Uprkos gostoprimstvu u Parizu i susretu i sa Ursulom fon der Lajen, već se spekuliše da nisu ispunjena očekivanja ni jedne od strana…Si je gost i Budimpešte i Beograda gdje će se, vjerovatno, više postići i u ekonomskom a još više u političkom značaju posjete. Koliko se u SAD prati ova kineska turneja, posebno u svijetlu EU-SAD odnosa i globalne krize liderstva?

PULJIĆ: Amerikanci prate njegovu europsku turneju otvorenih očiju. Ne vole vidjeti da obilazi Srbiju i Mađarsku koje nisu svjetski igrači, ali jesu važne karike u odnosima Zapada s Rusima i Kinezima. Kinezima je potrebno da prošire svoju stopu u Europu radi njihovog ekonomskog širenja koje je zapravo kolonizacija manjih zemalja poput Srbije koja tvrdi da je neovisna, a na prvo namigivanje trči u zagrljaje Kine i Rusije. Vidjet ćemo do kada će to tolerirati EU i SAD.

MONITOR: SAD u ovoj izbornoj godini kao jedan od najvećih izazova imaju dva velika ratna žarišta. Konačno je Kongres odobrio pomoć ugroženim saveznicima, ali postoji utisak da savezničke zemlje, Ukrajina i Izrael-a posebno Izrael, nedovoljno uvažavaju tu pomoć i da visoko ocjenjuju svoj značaj za unutrašnju i spoljnu politiku Vašingtona. Koliko ova dinamika može biti važan faktor u opredeljivanju glasača u novembru?

PULJIĆ: U dobroj mjeri to može odrediti opredijeljenje glasača na predsjedničkim izborima. Predsjednik Biden, zbog politike prema Gazi i Izraelu, gubi mlađe glasače koji vjerojatno neće glasati za Trumpa, ali dovoljno je da ostanu kod kuće, odnosno da ne izađu na izbore. Mogu dati svoje glasove nekom trećem kandidatu samo iz inata, odnosno protesta prema Bidenovoj politici na Srednjem Istoku. Ukrajina ovisi o američkoj vojnoj i financijskoj pomoći, to je pitanje života i smrti. Izrael, pak, provocira Vašington koji od Netanjahua traži da obustavi napade na Gazu, da dozvoli dopremu humanitarne pomoći, ali on ne sluša. Amerika neće napustiti Izrael, ali hoće ga pokušati ukrotiti. Ono što Vašington ne želi ni pod koju cijenu jeste prelijevanje sukoba na šire područje Srednjeg Istoka i eventualni sukob s Iranom.

MONITOR: Posljednje nedelje u SAD su obeležene demonstracijama i pobunama studenata, širom zemlje. Došlo je i do sukoba sa policijom, hapšenja i istjerivanja studenata iz fakultetskih objekata, ali i do sukoba propalestinskih i proizraelskih protestanata-kao na kalifornijskom UCLA. Da li je spriječena eskalacija mogućih društvenih sukoba?

PULJIĆ: Ovo su izazovna vremena za američku administraciju koja podržava mirne proteste, ali ne podržava  nasilje niti antisemitizam. Vidimo da se studentski protesti nisu proširili na druge segmente američkog društva. Treba kazati da u njima aktivno sudjeluje manjina američkih studenata-ne više od 10 posto. Ostali su fokusirani na polaganje završnih ispita koji su u toku, njihovi roditelji ne žele izgubiti novac koji izdvajaju za studiranje svoje djece, a studiranje je iznimno skupo. To znači da ogromna većina studentskih roditelja ne podržava proteste. Američki univerziteti imaju vlastitu policiju, imaju široku autonomiju. Lokalna policija reagira jedino ako dođe do uništavanje imovine ili međusobnih sukoba propalestinskih i proizraelskih demonstranata. Ostatak američkog društva nije pokazao nikakav interes da bude dio studenstkih protesta.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo