Povežite se sa nama

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, SPOLJNOPOLITIČKI NOVINAR IZ ZAGREBA: Tramp je čovjek promjena, ali kakvih

Objavljeno prije

na

tomislav-jakic

MONITOR: Izjave novog američkog predsjednika tumače se dvojako. Jedni kažu ono što je govorio Donald Tramp morao bi potpisati svaki liberalni ljevičar, a drugi to ocjenuju kao populistički, izrazito konzervativan i nacionalistički diskurs. Ko je po Vama u pravu?
JAKIĆ: Kao prvo, usprkos nekim konkretnim potezima što ih je već povukao, a na tragu onoga što je najavljivao u kampanji, Trump je i dalje u osnovi politička nepoznanica. No, u isto vrijeme on je i netko zbog kojega je – kao što kaže njemački šef diplomacije Steinmeier – sa starim svijetom jednom za svagda gotovo. Trump je čovjek promjena, i to ne kozmetičkih, nego dubinskih. Kakav će biti njihov karakter, ostaje da se vidi. To u ovome trenutku nitko ne može predvidjeti. Može se procjenjivati po onome što govori, a u čemu je često brzoplet, ali – čini mi se – mnogo važnije od onoga što napiše na Twitteru jest ono što je izrekao nakon što je postao predsjednik SAD. I, da, napisao sam u jednoj kolumni i ostajem kod toga: ako ga se procjenjuje po tome govoru koji nije ni izrazito konzervativan, ni nacionalistički, ali jest snažno nacionalno obojen, onda je njegov pristup daleko bliži političkoj ljevici nego ekstremnoj desnici s kakvom ga njegovi kritičari vole izjednačavati.

MONITOR: U Americi već počinju protesti raznih grupa. On ima manju podršku građana nego što je u startu imao Obama. Hoće li Tramp moći da ostvari i svoju viziju Amerike i njene nove uloge u svijetu, ili će praviti pragmatične zaokrete?
JAKIĆ: Obama je bio predsjednik koji je dočekan s velikim nadama, pretjeranima kao što se pokazalo. Od njega se mnogo očekivalo, krenuo je putem koji je obećavao, sjetite se samo čuvenih govora u Kairu i Pragu, ali nakon toga postao je definitivno zarobljenikom sistema i završio mandate s poraznom bilancom: bombardirao je više zemalja nego planetarno nepopularni, da ne kažem omraženi George Bush mlađi. Od Trumpa, se ne očekuje ništa ili se očekuje najgore. Možda nas pozitivno iznenadi, ne znam, ne bih se usudio prognozirati. Čini mi se da je čovjek koji će pokušati upravljati čvrstom rukom, na što je naučio u svijetu biznisa. Hoće li mu to poći za rukom, ovisi o tome čije će interese svojim potezima ugroziti.

MONITOR: Ukoliko Amerika krene putem koji je najavio Tramp, kako će se to reflektovati na međunarodnu političku scenu – na Rusiju, Kinu, islamski svijet i Evropu?
JAKIĆ: Citirao sam već njemačkog šefa diplomacije i mislim da je on potpuno u pravu, dapače da je jedan od rijetkih koji shvaća potencijalne domašaje smjene u Bijeloj kući. Naravno, Trump prije svega mora uvesti red u svoju ekupu, gdje ima i ljude koji zagovaraju stavove prilično udaljene od njegovih, pogotovo kada je u pitanju odnos s Rusijom. Što se tiče njegovih izjava o Evropi i NATO, ne znam zašto se digla tolika dreka, odnosno znam: netko se usudio reći istinu. NATO je zastario? Pa naravno da jest. NATO je produkt i relikt hladnoga rata, stvoren u uvjetima bitno drugačijima od današnjih, mada su se neki dobrano trudili da takve uvjete vrate. Evropska će se unija raspasti, jer će biti još zemalja koje će slijediti primjer Britanije? Nisam baš siguran da će biti tako, ali da je EU u ozbiljnoj krizi i da zbog toga gubi na privlačnosti za svoje članice, pa to je posve jasno. Islamski svijet ne bih nikako izjednačavao s radikalnim islamskim terorizmom, džihadizmom zapravo. Ako Trumpu uspije stvoriti efikasnu svjetsku koaliciju za borbu protiv tzv. Islamske države, učinit će u prvome redu uslugu islamskom svijetu, jer će sa njega skinuti hipoteku terorizma. Jedino što mi se ne sviđa u Trumpovim vanjsko-političkim najavama, to je njegov odnos prema Kini. Kinu ne valja podcjenjivati i s njome treba tražiti način nastavljanja partnerskih odnosa, a ne ići na konfrontaciju.

MONITOR: A kako na naš region?
JAKIĆ: Trumpova će vanjska politika, grubo rečeno, biti u osnovi izolacionistička, odnosno polazit će od toga što je u interesu Sjedinjenih Država. A nikakva nova zaoštravanja, nikakva konfrontiranja na jugoistoku Evrope nisu i ne mogu biti u američkom interesu. Baš kao što nisu ni u ruskome. Dakle, ne budemo li nekom novom krizom primorali SAD da nam poklanjaju veću pažnju, možemo očekivati korektan odnos i ništa više od toga. Trumpovoj Americi sasvim sigurno ne trebaju kao ,,strateški partneri ili saveznici” državice izrasle na području nekadašnje jugoslavenske federacije.

MONITOR: Dolazi li vrijeme autoritarnih lidera, kojima neće biti u prvom planu briga o ljudskim pravima i pravima manjina?
JAKIĆ: Ponovit ću: očekujem da će Trump pokušati upravljati čvrstom rukom, jer je tako naučio postupati u svijeti biznisa. Da li to nužno znači zanemarivanje ljudskih i manjinskih prava? Ne mislim tako. I opet se vraćam njegovom inauguracijskom govoru kojega je – usput budi rečeno – sam pisao. I podsjećam na rečenicu: ,,Možemo mi biti crni, smeđi, ili žuti, ali svima nama u venama teče ista crvena krv”. Dok ne dokaže suprotno, smatrat ću to njegovim zavjetom poštovanja jednakosti svih ljudi, bez obzira na bilo kakve razlike. Osim toga, podsjetio bih vas na još nešto. Još prošloga ljeta, kada je prihvaćao republikansku nominaciju za predsjedničkog kandidata, izričito je obećao punu zaštitu homoseksualnoj zajednici. I zahvalio na aplauzu što ga je nakon te rečenice dobio. Populizam? Demagogija? Nije isključeno. Ali, dok njegova djela ne demantiraju ono što je govorio, preferiram ostati umjereni i znatiželjni optimist.

MONITOR: Sve se češće govori i o mogućem raspadu Evropske unije. Kakvi su izgledi da se to desi?
JAKIĆ: Evropska unija se mora vratiti svojem izvorištu. Njezin bi raspad bio potencijalno vrlo opasan i otvorio bi vrata mogućnosti novih oružanih sukoba na Starome kontinentu. Upravo zato je bitno shvatiti što znači ujedinjena Evropa i kakva je njezina važnost, ne samo za nas, nego i za generacije što dolaze. Ne vjerujem da će se Unija raspasti, ali ne mislim ni da bi bilo dobro da nastavi životariti u sadašnjem stanju, objektivno razjedinjena i sve više podložna nacionalizmima koji su izmiljeli iz svojih mišjih rupa i nagrizaju temelje onoga što su zamislili ljudi koji su upoznali užase Drugog svjetskog rata. Vjerujem da nova američka vanjska politika neće više negativno djelovati na EU, poticanjem radikalizma u tzv. tranzicijskim zemljama i koristeći ih kao prvu liniju fronte u novome hladnom ratu što su ga Obama i Hillary Clinton otvorili s Rusijom.

MONITOR: Ukoliko dođe do raspada EU kakve bi to posljedice imalo u Evropi, posebno u našem regionu?
JAKIĆ: To je posve hipotetsko pitanje i mislim da ne bi imalo smisla praviti bilo kakve spekulacije na tu temu. Ponavljam: nadam se i vjerujem da će Evropska unija opstati, ali da bi opstala – mora se i promijeniti.

MONITOR: I u našem regionu jačaju desne snage, nacionalizmi, vraća se retorika ratnih devedesetih… Prijete li nam novi sukobi?
JAKIĆ: Da ima onih koji bi već sutra najradije u nove ratove – ima ih. I to ne samo na jednoj strani. Da se prave računice, pa i u medijima, tko bi koga porazio i tko ima bolje naoružanje – točno je. Da većina, ni u jednoj državi regije, ne želi rat, u to sam siguran. Samo, tko je kada pitao većinu što misli? Nema političke volje da se stane na kraj sve zapjenjenijim nacionalizmima, nerijetko i profašistički obojenima, jer se režimi pojedinih država hrane time što potpiruju antagonizam prema drugim državama i što šire predrasude prema njihovim narodima. Kako tome stati na kraj – ne znam. Jer, svi smo mi te režime izabrali na slobodnim, demokratskim izborima.

MONITOR: Kako će se po Vašem mišljenju okončati sve zategnutiji odnosi između Hrvatske, Srbije i BiH?
JAKIĆ: Čim bude postojala politička volja da se krene na kolosjek normalnih odnosa i da se sporovi rješavaju pregovorima, a ne razmjenjivanjem optužbi i prijetnji kroz medije, bit će stvoreni i uvjeti da se stvari normaliziraju u trokutu Beograd-Zagreb-Sarajevo. Ponavljam uvijek iznova: bez političke volje da se tako radi, ostat ćemo u začaranom krugu međusobnih napetosti i potencijalnih sukoba, ne nužno oružanih. Sukob je, na kraju krajeva, i to ako na nekoliko dana zatvorite granicu sa susjednom državom.

MONITOR: Kakve su šanse da se u regionu bolje povežu antinacionalističke snage i alternativni pokreti?
JAKIĆ: Slabe, jer ni u okvirima pojedinih država ne prepoznajem volju i sposobnost povezivanja, koordiniranja i zajedničkog djelovanja onih koji bi morali biti na istoj liniji razmišljanja.

Evropa se izgubila

MONITOR: Sve su učestalija upozorenja da je svijet u nekotrolisanom haosu, da u Evropi jačaju desnica, pa i fašizam. Šta nas čeka u doglednoj budućnosti?
JAKIĆ: Teško pitanje na koje – mislim – nitko nema odgovora. Svijet jest u kaosu koji je dobrim dijelom posljedica dosadašnje američke politike globalnoga intervencionizma. Predstoji nam period prestrojavanja – da li u novi kaos, ili u novi red, odnosno poredak, ne bih se usudio predviđati. A Evropa se definitivno izgubila, izgubila je, zaboravila smisao projekta koji ju je trebao ujediniti, izgubila je sposobnost da prepozna koliko je važnije da evropski identitet i evropski interes dobiju prednost nad pojedinačnim, nacionalnim interesima. To jest u suprotnosti s Trumpovom doktrinom ,,Amerika – prije svega”, ali samo dotle, dok ne shvatimo da bi naša krilatica trebala biti ,,Evropa – prije svega”, a ne, govorim nasumce, ,,Britanija, Njemačka, Francuska, Italija, Poljska, Mađarska – prije svega”. Razjedinjeni ne predstavljamo ništa – u gobalnim okvirima. Ujedinjeni možemo biti zanimljiv i potreban partner i Americi, i Rusiji, i Kini, i Indiji i da dalje ne nabrajam. To, naravno, podrazumijeva da evropski projekt treba oteti iz ruku bruxelleskih činovnika i jedva prosječnih političara kakvi danas ,,gospodare” evropskom scenom i da taj projekt u svoje ruke moraju uzeti ljudi s vizijom, slični onima koji su i osmislili ujedinjavanje Evrope. Siguran sam da takvi ljudi postoje. Ako me pitate hoće li dobiti šansu, onda je odgovor: nisam uopće siguran da hoće.

Tužni kraj novinarske profesije

MONITOR: Kao dugogodišnji novinar šta mislite o današnjim medijima i novinarima. Jesu li propaganda i senzacionalizam protjerali profesionalizam?
JAKIĆ: Pravo je pitanje danas: tko su ljudi koji se nazivaju novinarima. Uz sve rjeđe izuzetke, a njima svaka čast, danas su novinarsku profesiju uzurpirali propagandisti, lovci na senzacije i ekskluzive (koje nerijetko dolaze iz obavještajnih službi). Tužni kraj jedne nekada časne i za slobodno društvo toliko potrebne profesije, ali u isto vrijeme i logična posljedica uvjeta u kojima je sve roba i u kojima se vrijednost bilo čega, pa i informiranja, mjeri isključivo novcem.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR VELJKOVIĆ, PUBLICISTA I VJERSKI ANALITIČAR: Za crkvu je opasno postavljanje svjetovnih ciljeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je on ipak svjestan sa kakvim ljudima ima posla

 

MONITOR: Da li je vas iznenadio ulazak u najuži izbor mitropolita Porfirija Perića koji je i u tom krugu (preciznije je reći „prvom krugu“) imao najviše glasova, da bi „apostolskim izborom“ bio izabran za partijarha SPC?

VELJKOVIĆ: Fotografije bivšeg mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, a sadašnjeg patrijarha, Gospodina Porfirija, redovno su izlazile na naslovnim stranama režimskih tabloida (zajedno sa fotografijama episkopa bačkog) uz prateće tekstove u kojima je čitaocima stavljano do znanja koja su crkvena lica iz SPC poželjna za režim. Zato i nisam bio iznenađen kada sam čuo da je izabran za novog patrijarha, a u kontekstu toga koje je sve crkvene ličnosti režim ponudio, otvoreno mogu reći da sam zapravo bio prijatno iznenađen. Ipak se radi o ličnosti od integriteta, a to se videlo i u prethodnom periodu, kada je kao mitropolit, ne može se poreći, istupao u korist režima u određenim prilikama, ali se nije poveo za istupima svog duhovnog oca episkopa bačkog – kojem je, nažalost, prešlo u naviku da ne samo verbalno progoni sve one koji su kritički ili opoziciono raspoloženi prema aktuelnom Vučićevom režimu. Stoga smatram da je saradnja Gospodina Porfirija sa režimom u Srbiji donekle iznuđena i da je ipak svestan toga sa kakvim ljudima ima posla.

MONITOR:  Čuli smo besjedu patrijarha Porfirija koja je naišla na dosta dobar prijem. Rekao je da je Hrvatska njegova druga otadžbina. Može li se pretpostaviti da je ovaj najviši arhijerej, mlad po godinama s obzirom na doživotnu funkciju koju će obavljati, i izrazito diplomatičan kao ličnost, sem podmlađivanja Sabora i unutar-crkvene reforme, željeti i da SPC učini autonomnijom od uticaja državne politike?

VELJKOVIĆ:  Približavanje države i crkve je u Srbiji započelo ubrzo nakon političkih promena 2000. godine, i u tom procesu su se stranke nekadašnjeg DOS-a razlikovale samo u intenzitetu, ali model crkveno-državne saradnje nije dovođen u pitanje. Svim političkim strankama je odgovaralo da pokažu bliskost sa predstavnicima SPC. Sadašnji je patrijarh u tome takođe imao ulogu, pošto je jedno vreme bio član i Predsednik RRA, a ispred Sabora SPC je bio izabran i da organizuje svešteničku službu u Vojsci Srbije. Patrijarh Porfirije je, dakle, crkvena ličnost koja ima jako dobre praktične uvide u funkcionisanje takvog sistema iznutra. I nadam se da je svestan svih dugoročnih loših posledica koje iz toga proizilaze. A da li će za vreme svog patrijarhovanja krenuti u preispitivanje dosadašnjih odnosa između crkve i države, ostaje da se vidi.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti

 

MONITOR:  Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?

MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.

Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.

Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.

Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.

Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.

MONITOR:   MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?

MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.

Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.

Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.

Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.

MONITOR:   Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?

MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.

Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.

Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.

Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.

Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.

MONITOR:   Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a,  ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?

MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.

Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.

Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.

MONITOR:  Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?

MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.

MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo