Povežite se sa nama

INTERVJU

VARJA ĐUKIĆ, GLUMICA: Uloge imaju svoje postojano dejstvo

Objavljeno prije

na

Poznata glumica Varja Đukić rođena je u Zagrebu, odrasla u Titogradu, diplomirala je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Još kao studentkinja stekla je veliku popularnost jer je igrala u fimovima Variola vera Gorana Markovića i Stepenice za nebo Miroslava Lekića, kao i u seriji Banjica Save Mrmaka. Debitovala na sceni JDP-a u Beogradu u predstavi Zli dusi, u režiji Steva Žigona. Kao asistentkinja-saradnica radila je više od deceniju na predmetu Gluma, katedre za glumu na FDU u Beogradu. Autorka je predstava Tebi iz jučerašnje, Pozorišni geto, Post scriptum.

U impresivnoj karijeri nagrađivana je za brojna ostvarenja – dobitnica je prestižnih priznanja među kojima su: za najboljeg debitanta na Filmskom festivalu u Puli, Oktobarske nagrade grada Beograda, Sterijine nagrade za najbolju glumicu, dva Ardaliona, Nagrade Udruženja dramskih umjetnika, Bijenala crnogorskog teatra,Velike nagrade CNP-a, Nagrade Grad teatar … Članica je ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta, sa prekidima od 1985. godine. Osnivačica je, vlasnica i menadžerka knjižare Karver u Podgorici i međunarodnog festivala Odakle zovem.

MONITOR: Predstava ,,Dokle pogled seže” u režiji proslavljenog reditelja Arpada Šilinga, imala je premijeru krajem oktobra u Kraljevskom pozorištu Zetski dom. Predstava je i najavljena kao drugačija od većine viđenih ovdje, prevashodno zbog načina na koji je nastao – tekst , a i sam proces rada sa glumcima. Kakav je bio rad na predstavi?
ĐUKIĆ: Arpad Šiling je reditelj, intelektualac koji izaziva respekt zbog internacionalnih uspjeha svojih predstava i ličnog angažmana. Nedovoljno je reći ljevičar, rasterećen političkih autoriteta, Mađar koji je dobio visoko priznanje francuske države. Diše sa bliskim ljudima,sa svijetom. Intelektualac koji, dok režira, otkriva raslojavanje u društvu i porodici, naše naslijeđe – socijalizam pa kapitalizam što pripada i mađarskom iskustvu ,,istočnog bloka”, korupciju kao metod vladanja, generacijisko napeto dešavanje – industrijko-tehnološki jaz, konačno žensko-muški, i krajnje – lični rascjep, lelujanje između osjećaja pesimizma, nemoći, predaje i lažnog optimizma, zavaravanja, nade koja nema svoje realno uporište. Ne ilustruje, već traga sa glumcima, za ljudskim, humanim refleksima na poziciju, na položaj, gotovo nemoguć žene, čovjeka. Rad sa njim je intelektualni izazov, vježba za igru u koordinatama u kojima egzistiramo. Prijatno, bez ikakve tenzije, krajnje profesionalno. Radi sa glumcima izuzetno, posvećeno, ,,skida” nepotrebne i paradne slojeve interpretacije.

MONITOR: Šiling je izjavio da radi sa osam glumaca koji su hrabri, vješti i odani ovoj profesiji. U CNP-u, nakon Vašeg monologa publika je uzvikivala vaše ime i aplaudirala. Kažite nam o tim likovima koje tumačite i kako ste gradili te karaktere?
ĐUKIĆ: Prvih 10 dana neprekidno smo improvizovali, dok je Kata prevodila sa našeg na mađarski Arpadu i Benceu, dramatrurgu koji je zapisivao dijaloge. Nakon toga smo dobili dramu, tekst, a kada dobiješ štampan tekst, moraš ponovo da konstruišeš situaciju i karakter, kao da nisi sam kroz improvizacije izgovorio većinu. Neka ostane za publiku predstava, ne može se prepričavati… Zanimljiv aplauz u CNP-u, ima u njemu ,,klap-klap slojeva”, ne igram Ranjevsku u Višnjiku, kako sam igrala u Zetskom domu prije 12 godina i gledala u višnjik koji još ,,stoji”, nije posječen. Kakava metafora: višnjik, dakle – voćnjak, ogroman koji će novi vlasnik gotovo osvetnički sjeći i graditi – bungalove za iznajmljivanje, u našoj predstavi bungalovi će se graditi u Nacionalnom parku. Višnjik je posljednje djelo Čehova iz 1904. godine, metafora – djetinjstvo, uspomene, sigurnost, tradicija – će biti posječen, a u Dokle pogled seže, gledam u pučinu koja ,,daje samopouzdanje”, a nemam ga više. Zaista ga ima sve manje. Ili, kako sam odigrala ovu ulogu i izgovorila pred publikom ,,kome sam ja potrebna?” artikulisala sam taj osjećaj, utvrdila ga? Teatar je ogledalo, dvostruko, mnogostruko, kada se na komadiće razbija, dobiješ da većina pojedinačno ima istu poziciju kao glumac. Ova je uloga nakon godina igranja kao ,,replika” dvostruka – na uloge, pozorišne i na lične, pa opet nazad. Uloge koje sam igrala na istoj sceni su bremenite raznim vrstana ,,kraja”, ivicama epoha, tako je i za publiku. Računam da publika jeste jedan organizam, u Sali u kojoj boravi zajedno, sugerišem mnogo toga i druge uloge – Ljubicu iz Velikog briljantnog valcera iz 1985, Balerinu iz Klaustrofobične komedije ‘87, Princezu Kseniju, recimo, Party time, Saru iz Nigdje nikog nemam, Martu iz Ko se boji Virdžinije Vulf… uloge imaju svoje postojano dejstvo i trajanja. Nikako efemernost, upravo najdublje zadiru u psihu, doživljaj svijeta. Zato je pozorište čudesno i zato samo glumačko umijeće, bez ikakvog racionalnog objašnjenja izaziva velike emocije.

MONITOR: Turbulentne teme predstave prepoznate su kao gorući problemi kod nas, ali nisu samo realnost ovog prostora, već Balkana, svijeta… Gdje će predstava još biti igrana?
ĐUKIĆ: To ecape – izbjeći, eskapizam, je l’ kako ćemo sad opet taj pojam upotrebiti, zašto. Mogu da izaberem temu koja me se tiče – makar ne znam šta me se ne tiče, možda problem ocvale gospođe koja se dosađuje jer ima previše, svega – i da je uprizorim tako da sve prašti, ritam, buka, efekti, ali… neće biti da tako valja, mogu da izaberem neku sasvim, navodno, marginalnu ili ,,jednokratnu” pojavu i da je ,,ispričam” iz ugla, pozicije koji otkriva svu složenost te jednostavne situacije. Nije lako da nađeš igru za teme koje su jednostavno – univerzalne: uvijek je jedna žena i čovjek i porodica i uvijek je sistem koji ih stavlja pred rebus – kako ostvariti neki bogoliki život, kako zadržati ideju o sebi, čovjeku, kako prepoznati na kakvom oblutku koje obale stojiš na jednoj nozi. Teme – gubitak posla, egzistencija elementarna, politika i odnosi, generacije i ograničenja, ljubav i vizija… ništa spektakularno, a sukob, sukob, sukob. Presukobljenost i enormna polarizacija, predominacija, nasilje i utilitarnost medija, uniformisanje većine i fizička izolacija, segregacija, sve u korist kako je uvijek pretežno bilo interesa manjine…. I bez nade da neću bilo kada, sad, nestati zgažena kao crv čizmom nečijeg interesa, sujete. Teatar jeste i danas, a nastao je kao politički instrument od antike, bilo da zabavlja ili me preneražava. Igraćemo predstavu u Beogradu, Zagrebu, Budvi, Tivtu, Sarajevu, Ljubljani, Somboru, Budimpešti, Temišvaru. Publika će jednako gledati kao na Cetinju, Podgorici, Viterbu i Subotici.

MONITOR: Glumili ste u značajnim filmovima i predstavama u Beogradu osamdesetih godina, kad je bio prijestonica najznačajnije kulturne i umjetničke produkcije u jugoističnoj Evropi. Takođe 80-ih i 90-ih glumili ste u Crnoj Gori. Kako danas gledate na taj period, na tadašnji koncept teatra?
ĐUKIĆ: Ako se može govoriti o konceptu – inspirativan, slobodan, profesionalan. Kao djetinjstvo koje poslije nosiš. U Crnoj Gori centralizovan na Podgoricu, ali i početak festivalskih produkcija. U Beogradu je sve bilo izvan kategorija drugih gradova i ne može se upoređivati. Bio je 80-ih na kraju epohe, Periklovog doba Jugoslavije. Netipični sada posmatrano – veliki umjetnički autoriteti, osnivači, erudite, autoriteti znanja i svjetski ljudi. Ali ne nedodirljivi. U CNP-u sam radila nekoliko zanimljivih predstava, glumački ansambl tadašnji, malo se pominje, nedovoljno, kao i reditelji koji su režirali. Slijedi, nadam se malo podsjećanja na njih sa povodom.

MONITOR: Kakav je pozorišni ambijent u Crnoj Gori danas?
ĐUKIĆ: Sve dinamičniji. Različite su produkcije, otkrivanje tema, generacije koje se sustižu.

MONITOR: U Šilingovoj predstavi izgovarate – kriva sam što sam ostala ovdje. Djelovalo je da su svi glumci iskazali svoj odnos prema stvarnosti i svoje mjesto u njoj. Zanima me kakva je pozicija glumaca na ovim prostorima?
ĐUKIĆ: Da nisam ostala…, ne bih to rekla na sceni… u stvari, nisam ostala… Hajde da nije izgovoreno doslovno shvaćeno. Tu je granica koju publika ,,lovi”, gdje je glumac dok igra ulogu, da li govorim ,,u svoje ime”.

Različita, neizvjesna, odlična, poražavajuća, tegobna, sjajna… u nedogled. Ali je dinamično, generacije različite i vrijedno se radi, od reditelja mnogo zavisi. Ima reditelja koji ne znaju da rade sa glumcima. Za to nema škole, ili, profesor može sam da ne zna. Tu sam verzirana iz iskustva sa studentima , kada utičeš na formiranje glumca, kreiraš teatar, poslije glumci vape za repertoarom, škola te nauči da neprekidno radiš. Bez repertoara glumac je ,,mrtav”, a repertoar se kreira često kao produkcije drama-reditelj ili reditelj – drama, ne kroji prema glumici koja ima 35 godina i može da igra – Hedu Gabler. Ima nebriga da se riješe glumačka zvanja u dvije profesionalane kuće, svega 50-ak ljudi, od 2003. Ministarstvo nije postiglo da sastavi Komisiju. Nema podrške za uslove života… Već su uveliko prvaci po sjajnim ulogama, glumice i glumci prve generacije Fakulteta na Cetinju. To nije dobro, jer nas uskraćuje i znak je da se ne vrednuje teatar.

MONITOR: Ostvarili ste značajne uloge u pozorištu i na filmu. Dobili ste najznačajna priznanja za stvaralaštvo. Da li planirate neki autorski projekat i da li je na pomolu još neka značajna uloga?
ĐUKIĆ: Radiću, igraću, vjerujem, izuzetnu predstavu! Dvije… Ako tako bude popraviću prosjek, a moj je jedna i po predstava godišnje. Dok se produkcijski ne ustvrdi, kažem autore – Šimborska i Breht.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR KATARINA GOLUBOVIĆ, PREDSJEDNICA YUCOM-A, KOMITETA PRAVNIKA ZA LJUDSKA PRAVA: Današnja vlast počiva na osnovama 1990-ih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo oživljenu retoriku protiv pojedinaca koji se zalažu za vladavinu prava i dosljedno sprovođenje načela podjele vlasti – da su ,,izdajnici“ i ,,strani plaćenici“, imamo produbljivanje sukoba sa nacionalnom, etničkom i vjerskom dimenzijom, napade i pritiske na novinare. Kolovođe ovog širenja mržnje i netrpeljivosti su isti ljudi koji su vedrili i oblačili devedesetih godina

 

MONITOR: Kako gledate na probuđenu samosvijest žena u Srbiji koje su počele da javno iznose svoja iskustva u vezi sa seksualnim zlostavljanjem, silovanjem, zloupotrebom položaja, i da prijavljuju nasilnike. Da li je jedini do sada u javnosti poznat slučaj (Marija Lukić vs Miodrag Jeličić-Jutka)- presuđen u korist žrtve, doprinio da se i druge žrtve „usude“?

GOLUBOVIĆ: Već duže se kao advokat osećam gotovo poraženo, jer žrtvama mnogih kršenja ljudskih prava ne mogu lako reći „idemo“, ili „platiće“. Žrtva očekuje pomoć, a ne da ponovo mora da uđe u borbu. U svakoj borbi, a borba sa nasilnicima i seksulanim predatorima je najteža, vama treba neko ko će voditi računa o pravilima i proglasiti ishod borbe, trebaju vam oružje i saveznici. Marija Lukić je, u sistemskom haosu, pronašla put – ona je prvo našla jake saveznike, pa oružje, i tek je na kraju došao sudija. Dakle, ona se od žrtve preobratila u stratega, borca i heroinu. Malo je žena spremnih da idu po krvi do kolena bez sigurnosti da će doći do cilja.  Marija Lukić je pokazala put i muškarcima – da je seksualno uznemiravanje zabranjeno i da najjači mogu da padnu zbog napada na ženu.

 MONITOR: Prošlo je nekoliko godina kako je niz tekstova u Njuzviku skrenulo pažnju na „predatorska gnijezda“ u SAD-u, koja su  moćnima i bogatima omogućavala da djevojčice, dječake i mlade žene, godinama koriste kao seksualno roblje, ucjenjuju i korumpiraju. Najupečatljivija je sudska osuda holivudskog producenta Harvija Vajnštajna. Da li je to kao i pokret MeToo, otvorilo  novu dimenziju društvene samosvijesti u SAD-u i globalno?

GOLUBOVIĆ: Pokret MeToo predstavio je svetu da su seksualno uzmeniravanje i napadi retko izolovani slučajevi, a problem sistematski i da se sa njim mora suočiti. Žene širom sveta gledale su kako se otvara  Pandorina kutija svedočanstava o seksualnom zlostavljanju i osetile su se osnaženo da progovore o svojim iskustvima. Ovaj pokret je moćan, jer je ujedinio žene, poslao im poruku da nisu usamljene žrtve, kako su mnoge verovale, jer je mračnu istinu o nasilju nad ženama prekrivao veo ćutanja. Zahvaljujući tehnološkom napretku i društvenim mrežama, ovaj pokret se brzo prelio na ostatak sveta izvan SAD-a, jer očigledno postoji potreba da se ispričaju lične priče, da se zatraži pravda za žrtve, pa makar i ona simbolična u vidu poruke ,,verujemo ti“ i ,,nisi sama“. Ono što je takođe značajno jeste poruka koju je ovaj pokret poslao učiniocima nasilja – žrtve više ne ćute, a posledice te poruke gledaćemo u godinama koje su pred nama.

MONITOR: Djelovi režima u Srbiji (BIA), ali i neke građanke zaposlene u javnim službama (393 žene iz Jagodine), ovih dana podnose krivične prijave za „izazivanje panike i nereda“  protiv Milana Dumanovića, bivšeg službenika MUP-a  Srbije, Marinike Tepić, potpredsjednice SSP-a. Da li je ta kvalifikacija, izraz straha podnosilaca i inspiratora ovih krivičnih prijava od „panike i nereda“ do kojih bi mogla dovesti nova svjedočenja pred pravosudnim organima?

GOLUBOVIĆ: Krivično delo izazivanje panike i nereda se poslednjih godina zloupotrebljava u političke svrhe na ovim prostorima. Njegova formulacija je takva, da je ono jedino krivično delo koje u svojoj definiciji obuhvata širenje lažnih vesti i informacija, a za koje se krivično gonjenje preduzima po službenoj dužnosti. Upravo zato mnogi posežu za ovim pravnim osnovom u različitim situacijama, među kojima nisu retki ni obračuni sa političkim neistomišljenicima.

Međutim, da bi ovo delo bilo učinjeno, vi morate izneti dokaze da je neko širio lažne vesti i informacije i time izazvao paniku, ili teže narušavanje javnog reda ili mira ili osujetio ili značajnije omeo sprovođenje odluka i mera državnih organa ili organizacija koje vrše javna ovlašćenja. Neophodno je dakle, da postoji odgovarajuća posledica i da se dokaže uzročno – posledična veza između nečije tvrdnje ili izjave i nastale posledice. Upravo na temelju nemogućnosti da se dokaže postojanje posledice koje je direktno prouzrokovano nečijom navodno lažnom tvrdnjom ove krivične prijave padaju.

Vrlo često, podnosiocu krivične prijave i nije cilj da osoba protiv koje se prijava podnosi bude osuđena, već samo da je zastraši mogućnošću krivičnog progona. Nikome nije prijatno da ga policija ili tužilaštvo pozovu na saslušanje, da mora da angažuje advokata da se brani, pod pretnjom krivične sankcije koja može biti od tri meseca zatvora do tri godine.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ĐURO GAVRAN, REDITELJ: Suočavanje sa ispoviješću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim

 

Film Jedna od nas Đure Gavrana nedavno je prikazan na prvom regionalnom filmskom festivalu u sklopu Mreže festivala Jadranske regije, koji je udružio Sarajevo Film Festival, Zagreb Film Festival, Festival autorskog filma iz Srbije i Filmski festival Herceg Novi. Dokumentarni film Đure Gavrana, koji je svjetsku premijeru imao na Sarajevo Film Festivalu prošle godine, prati reakcije jedne zajednice na otkriće o seksualnom zlostavljanju.

Đuro Gavran rođen je u Bjelovaru. Magistrirao je filmsku i TV režiju dokumentarnog filma na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i dizajn na Grafičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je desetak dokumentarnih filmova i dva eksperimentalna filma.

MONITOR: Tokom organizacije proslave petnaestogodišnjice mature, jedna koleginica iz razreda poslala je e-mail na razrednu mailling grupu. Podijelila je sa svima vama da je tokom cijelog djetinjstva bila seksualno zlostavljana od strane oca. Da li ste odmah odlučili da snimite film?

GAVRAN: M. je poslala neočekivano pismo uoči petnaeste godišnjice mature na razrednu mailing listu, koja oživi svake pete godine kada se planiramo okupiti. Dok smo se mi nabacivali sa slobodnim terminima i prijedlozima lokacije za okupljanje, jedna razredna kolegica nam je poslala mail u kojem iznosi svoju šokantnu životnu priču. Sjećam se da sam čitajući to pismo sve više tonuo i kako su se miješali osjećaji i stanja šoka, bijesa, ljutnje, mržnje, kako si ne dopuštam da povjerujem u to što čitam, a s druge strane ne prihvaćam da posumnjam, da dovodim u pitanje njene riječi. To je bilo toliko potresno i neočekivano da sedam dana nisam znao kako da uopće procesuiram tu situaciju, što da kažem, mislim, kako da se postavim. U tom kaotičnom stanju šoka, shvatio sam da je jedini suvisli odgovor na to pismo da napravim film.

Od samog početka sam znao da ne želim raditi film o njenom slučaju, već o našoj nemoći da prihvatimo koliko je problem seksualnog zlostavljanja djece prisutan u našem društvu i kako se teško suočavamo s njim. Reakcija moje kolegice M.  bila je brza i jasna. Odmah je pristala. Jer film svojim konceptom ne uključuje njen angažman pred kamerama i dodatnu retraumatizaciju, već se bavi nama i našim reakcijama. Zato je bilo zanimljivo i slušati reakcije ostalih kolega iz razreda koje su bile od instant prihvaćanja do odbijanja. Na kraju nas se skupilo deset što je u filmskom smislu ispalo jako zahvalno.

MONITOR: Sa kolegama iz odjeljenja otišli ste u restoran i razgovarali. Koliko se razlikuje ono što je snimljeno od prvobitne zamisli?

GAVRAN: Koncept dokumentarca bio mi je jasan od početka: jedna večera, susret starih prijatelja i pismo koje nitko nije želio primiti. Znao sam da se ne želim baviti samim slučajem i njenom životnom pričom. Umjesto toga, želja mi je bila staviti fokus na naše reakcija na pismo; kako smo mi to prihvatili, ali još bitnije, kako ćemo to međusobno iskomunicirati. Setup večere za stolom i godišnjica mature kao okvir filma, zapravo je filmski jako zahvalan moment. To je trenutak okupljanja ljudi koji se znaju, a nisu se vidjeli godinama. Kroz red hrane i red alkohola prisjećaju se zajedničkih dogodovština iz srednje škole i pretresaju trenutne životne situacije. Već sama ova činjenica donosi jako puno informacija o našem današnjem društvu. Kada se tome pridoda posebnost ove godišnjice, jer svi za stol sjedamo s bolnom spoznajom koju nismo imali priliku iskomunicirati, setup snimanja za stolom nametnuo mi se sam po sebi. Nisam niti razmišljao o nekom drugačijem filmu. Kontrast između smijeha, zabave, prisjećanja i bolne neiskomunicirane spoznaje je kostur filma. Ono što se razlikovalo od početne ideje je broj ljudi koji je u konačnici sudjelovao, jer sam cijelo vrijeme zamišljao kako će nas dvadesetak zapravo biti raspoređeno po više manjih stolova i kako će se dramaturgija filma bazirati na šaputanjima jedan na jedan za svakim pojedinim stolom, i da će se priča razvijati kroz doziranje informacija iz tih šaputanja. Na kraju je ispalo u filmskom smislu još bolje jer imamo jedan stol kao metaforu za društvo u cjelini, kojem je jako teško otvoreno progovoriti otvoreno i glasno, ali čim se razbijemo u manje grupe odmah započinje očekivano šaputanje i komentiranje pisma.

MONITOR: Koliko je bilo teško svima vama da se suočite sa njenom ispoviješću?

GAVRAN: Čini mi se da film dosta vjerno prikazuje naše suočavanje s njenom ispoviješću. Naravno da sumnje prate ovakve ispovijesti, jer to su uobičajne stereotipne reakcije drušva, čak u filmu jedan od nas otvoreno pita jesmo li ikada posumnjali i da on jeste. I to je jedan od najvećih problema seksualnog nasilja nad djecom, naša reakcija na njeno otkrivanje, sumnja i nevjerica. Sve dok je to naša tipična reakcija, možemo biti sigurni da djeca neće progovoriti i da se neće povjeriti, jer zašto i bi kada znaju da im neće vjerovati.

MONITOR: Tokom filma čitamo njeno pismo, gledamo u njene ispisane riječi, a na kraju čujemo i njen glas. Koliko je Vašoj koleginici značilo što je podijelila tajnu?

GAVRAN: Što za M. znači ovaj film možda najbolje opisuju njene riječi koje su dio maila koji sam primio na sam dan svjetske premijere na Sarajevo film festivalu: „Ne znam jesam li se ikad eksplicitno zahvalila svima na iskazanoj podršci i na sudjelovanju u filmu pa bih htjela iskoristiti ovu priliku da to napravim. Puno vam hvala. Jako sam dirnuta vašom hrabrošću i time što vam je stalo do mene i druge djece/ljudi koji pate. Pokazati se javno, otkriti se na neki način i zauzeti neki stav, to je rizično, veoma hrabro i nije uopće lako. Iskreno sam zadivljena i impresionirana. To je nešto jako lijepo što ste napravili i što vam nitko ne može oduzeti. Meni je uvijek bio težak taj rascjep između moje stvarnosti i onoga što je meni izgledalo kao neka službena stvarnost. Vaše reakcije, podrška i ovaj film mi pomažu jer spajaju ta dva svijeta i na taj način mi pomažu da se sastavim i zacijelim. Mislim da film može pomoći i drugim ljudima i djeci koja i sada pate na sličan način na koji je pomogao meni.”

MONITOR: Pročitao sam da ćete film prikazivati po školama? Kako mladi percipiraju film?

GAVRAN: Pandemijska godina i poteškoće s premijerom filma u kinu, dala mi je razmišljati kako uopće približiti ovaj film publici i to posebice mladoj publici, pa sam osmislio model u kojem sam pozvao maturante da prijave svoj razred na online projekciju filma i sat vremena razgovora sa mnom kao autorom filma i stručnom suradnicom psihologinjom. Prijavilo se 20 razreda iz cijele Hrvatske, a nedavno smo započeli s radom s maturantima.

Iskustvo je prekrasno, jer maturanti su prepuni pitanja, dijele s nama svoja iskustva i svoje stavove na temu seksualnog nasilja, ponekad se razvije diskusija, ali i osvještava jedan realan problem koji je prisutan, a to je da se profesori ne osjećaju kompetentnim da s djecom razgovaraju na temu seksualnog nasilja. To se pitanje povlači od početka razrade ovog projekta pa sve do projekcija u kojem profesori i nastavnici to eksplicite kažu.

MONITOR:  Znate li kako su reagovali građani Bjelovara na film?

GAVRAN: U Bjelovaru je održana lokalna premijera filma Jedna od nas u studenom prošle godine i razgovor nakon filma je trajao duže od samog filma, što govori jako puno. Kako je cijela kampanja jednim dijelom zagovarala i činjenicu da je javni linč počinitelja od strane gledatelja također jedan od glavnih problema zašto djeca šute, izuzetno mi je drago da je bjelovarska publika to prepoznala i podržala.

MONITOR: Film pokazuje koliko je seksualno zlostavljanje rašireno. Donedavno smo samo znali brojke, a sada se javljaju hrabre poznate ličnosti koje javno o tome govore. Koliko je film kao umjetnost snažan u edukaciji, ali i prevenciji zločina?

GAVRAN: Mislim da film i umjetnost imaju snagu određenim temama koje su tabu našeg društva dati glas, ali samo rijetki dovode do stvarnih promjena. Kampanja koja prati izlazak filma prilika je da publika i čitatelji čuju neke osnovne činjenice vezane uz problem seksualnog zlostavljanja djece, kako bi reagirali na primjeren način ako se i oni nađu u situaciji da im se dijete ili odrasla osoba povjeri.

Na primjer, prema statistikama, svako peto dijete u Europi je seksualno zlostavljano. Znamo li ovu informaciju onda nam je jasno da je vjerojatno većina nas u razredu imala nekoga tko je proživljavao neku vrstu zlostavljanja. Većina, čak 80 posto slučajeva, dešava se unutar obiteljskog kruga, ili je počinitelj blizak sa žrtvom i njegovom obitelji, a vještom manipulacijom tjera  žrtve da se povlače u sebe jer osjećaju strah, sram i krivnju, gube samopouzdanje i samopoštovanje. Neka djeca toliko su malena da ni ne shvaćaju što im se događa, ne znaju kako i od koga zatražiti pomoć. Istraživanja su pokazala da tek 20 posto djece progovori o seksualnom zlostavljanju unutar mjesec dana od počinjenog zlodjela. To dijete nas je izabralo jer u nas ima povjerenja i želi da mu pomognemo da se izvuče iz pakla koji proživljava. Ako u tom trenu ne znamo ove bazične informacije, tada nam je lakše dijete uvjeriti da to što se dogodilo možda i nije baš tako, nego se suočiti sa brutalnom realnošću da je postalo dio statistike. Živimo u zabludi da nikada nismo sjedili pored zlostavljača ili se družili s djetetom ili odraslom osobom koja je zlostavljana.

Tek kada kao društvo prestanemo sumnjati u iskaz žrtve i kada prestanemo pitati najgluplje pitanje koje možemo – zašto je šutila sve ove godine, zašto odmah nije prijavila i kada postanemo podrška žrtvi u procesu suočavanja s traumom i time drastično povećamo broj prijava, moći ćemo reći da smo kao društvo shvatili koliko je ovaj oblik nasilja nad djecom prisutan u našem društvu i da smo napravili prvi i odvažan korak naprijed ka njegovom rješavanju.

Miroslav MINIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo