Povežite se sa nama

INTERVJU

VARJA ĐUKIĆ, GLUMICA: Uloge imaju svoje postojano dejstvo

Objavljeno prije

na

Poznata glumica Varja Đukić rođena je u Zagrebu, odrasla u Titogradu, diplomirala je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Još kao studentkinja stekla je veliku popularnost jer je igrala u fimovima Variola vera Gorana Markovića i Stepenice za nebo Miroslava Lekića, kao i u seriji Banjica Save Mrmaka. Debitovala na sceni JDP-a u Beogradu u predstavi Zli dusi, u režiji Steva Žigona. Kao asistentkinja-saradnica radila je više od deceniju na predmetu Gluma, katedre za glumu na FDU u Beogradu. Autorka je predstava Tebi iz jučerašnje, Pozorišni geto, Post scriptum.

U impresivnoj karijeri nagrađivana je za brojna ostvarenja – dobitnica je prestižnih priznanja među kojima su: za najboljeg debitanta na Filmskom festivalu u Puli, Oktobarske nagrade grada Beograda, Sterijine nagrade za najbolju glumicu, dva Ardaliona, Nagrade Udruženja dramskih umjetnika, Bijenala crnogorskog teatra,Velike nagrade CNP-a, Nagrade Grad teatar … Članica je ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta, sa prekidima od 1985. godine. Osnivačica je, vlasnica i menadžerka knjižare Karver u Podgorici i međunarodnog festivala Odakle zovem.

MONITOR: Predstava ,,Dokle pogled seže” u režiji proslavljenog reditelja Arpada Šilinga, imala je premijeru krajem oktobra u Kraljevskom pozorištu Zetski dom. Predstava je i najavljena kao drugačija od većine viđenih ovdje, prevashodno zbog načina na koji je nastao – tekst , a i sam proces rada sa glumcima. Kakav je bio rad na predstavi?
ĐUKIĆ: Arpad Šiling je reditelj, intelektualac koji izaziva respekt zbog internacionalnih uspjeha svojih predstava i ličnog angažmana. Nedovoljno je reći ljevičar, rasterećen političkih autoriteta, Mađar koji je dobio visoko priznanje francuske države. Diše sa bliskim ljudima,sa svijetom. Intelektualac koji, dok režira, otkriva raslojavanje u društvu i porodici, naše naslijeđe – socijalizam pa kapitalizam što pripada i mađarskom iskustvu ,,istočnog bloka”, korupciju kao metod vladanja, generacijisko napeto dešavanje – industrijko-tehnološki jaz, konačno žensko-muški, i krajnje – lični rascjep, lelujanje između osjećaja pesimizma, nemoći, predaje i lažnog optimizma, zavaravanja, nade koja nema svoje realno uporište. Ne ilustruje, već traga sa glumcima, za ljudskim, humanim refleksima na poziciju, na položaj, gotovo nemoguć žene, čovjeka. Rad sa njim je intelektualni izazov, vježba za igru u koordinatama u kojima egzistiramo. Prijatno, bez ikakve tenzije, krajnje profesionalno. Radi sa glumcima izuzetno, posvećeno, ,,skida” nepotrebne i paradne slojeve interpretacije.

MONITOR: Šiling je izjavio da radi sa osam glumaca koji su hrabri, vješti i odani ovoj profesiji. U CNP-u, nakon Vašeg monologa publika je uzvikivala vaše ime i aplaudirala. Kažite nam o tim likovima koje tumačite i kako ste gradili te karaktere?
ĐUKIĆ: Prvih 10 dana neprekidno smo improvizovali, dok je Kata prevodila sa našeg na mađarski Arpadu i Benceu, dramatrurgu koji je zapisivao dijaloge. Nakon toga smo dobili dramu, tekst, a kada dobiješ štampan tekst, moraš ponovo da konstruišeš situaciju i karakter, kao da nisi sam kroz improvizacije izgovorio većinu. Neka ostane za publiku predstava, ne može se prepričavati… Zanimljiv aplauz u CNP-u, ima u njemu ,,klap-klap slojeva”, ne igram Ranjevsku u Višnjiku, kako sam igrala u Zetskom domu prije 12 godina i gledala u višnjik koji još ,,stoji”, nije posječen. Kakava metafora: višnjik, dakle – voćnjak, ogroman koji će novi vlasnik gotovo osvetnički sjeći i graditi – bungalove za iznajmljivanje, u našoj predstavi bungalovi će se graditi u Nacionalnom parku. Višnjik je posljednje djelo Čehova iz 1904. godine, metafora – djetinjstvo, uspomene, sigurnost, tradicija – će biti posječen, a u Dokle pogled seže, gledam u pučinu koja ,,daje samopouzdanje”, a nemam ga više. Zaista ga ima sve manje. Ili, kako sam odigrala ovu ulogu i izgovorila pred publikom ,,kome sam ja potrebna?” artikulisala sam taj osjećaj, utvrdila ga? Teatar je ogledalo, dvostruko, mnogostruko, kada se na komadiće razbija, dobiješ da većina pojedinačno ima istu poziciju kao glumac. Ova je uloga nakon godina igranja kao ,,replika” dvostruka – na uloge, pozorišne i na lične, pa opet nazad. Uloge koje sam igrala na istoj sceni su bremenite raznim vrstana ,,kraja”, ivicama epoha, tako je i za publiku. Računam da publika jeste jedan organizam, u Sali u kojoj boravi zajedno, sugerišem mnogo toga i druge uloge – Ljubicu iz Velikog briljantnog valcera iz 1985, Balerinu iz Klaustrofobične komedije ‘87, Princezu Kseniju, recimo, Party time, Saru iz Nigdje nikog nemam, Martu iz Ko se boji Virdžinije Vulf… uloge imaju svoje postojano dejstvo i trajanja. Nikako efemernost, upravo najdublje zadiru u psihu, doživljaj svijeta. Zato je pozorište čudesno i zato samo glumačko umijeće, bez ikakvog racionalnog objašnjenja izaziva velike emocije.

MONITOR: Turbulentne teme predstave prepoznate su kao gorući problemi kod nas, ali nisu samo realnost ovog prostora, već Balkana, svijeta… Gdje će predstava još biti igrana?
ĐUKIĆ: To ecape – izbjeći, eskapizam, je l’ kako ćemo sad opet taj pojam upotrebiti, zašto. Mogu da izaberem temu koja me se tiče – makar ne znam šta me se ne tiče, možda problem ocvale gospođe koja se dosađuje jer ima previše, svega – i da je uprizorim tako da sve prašti, ritam, buka, efekti, ali… neće biti da tako valja, mogu da izaberem neku sasvim, navodno, marginalnu ili ,,jednokratnu” pojavu i da je ,,ispričam” iz ugla, pozicije koji otkriva svu složenost te jednostavne situacije. Nije lako da nađeš igru za teme koje su jednostavno – univerzalne: uvijek je jedna žena i čovjek i porodica i uvijek je sistem koji ih stavlja pred rebus – kako ostvariti neki bogoliki život, kako zadržati ideju o sebi, čovjeku, kako prepoznati na kakvom oblutku koje obale stojiš na jednoj nozi. Teme – gubitak posla, egzistencija elementarna, politika i odnosi, generacije i ograničenja, ljubav i vizija… ništa spektakularno, a sukob, sukob, sukob. Presukobljenost i enormna polarizacija, predominacija, nasilje i utilitarnost medija, uniformisanje većine i fizička izolacija, segregacija, sve u korist kako je uvijek pretežno bilo interesa manjine…. I bez nade da neću bilo kada, sad, nestati zgažena kao crv čizmom nečijeg interesa, sujete. Teatar jeste i danas, a nastao je kao politički instrument od antike, bilo da zabavlja ili me preneražava. Igraćemo predstavu u Beogradu, Zagrebu, Budvi, Tivtu, Sarajevu, Ljubljani, Somboru, Budimpešti, Temišvaru. Publika će jednako gledati kao na Cetinju, Podgorici, Viterbu i Subotici.

MONITOR: Glumili ste u značajnim filmovima i predstavama u Beogradu osamdesetih godina, kad je bio prijestonica najznačajnije kulturne i umjetničke produkcije u jugoističnoj Evropi. Takođe 80-ih i 90-ih glumili ste u Crnoj Gori. Kako danas gledate na taj period, na tadašnji koncept teatra?
ĐUKIĆ: Ako se može govoriti o konceptu – inspirativan, slobodan, profesionalan. Kao djetinjstvo koje poslije nosiš. U Crnoj Gori centralizovan na Podgoricu, ali i početak festivalskih produkcija. U Beogradu je sve bilo izvan kategorija drugih gradova i ne može se upoređivati. Bio je 80-ih na kraju epohe, Periklovog doba Jugoslavije. Netipični sada posmatrano – veliki umjetnički autoriteti, osnivači, erudite, autoriteti znanja i svjetski ljudi. Ali ne nedodirljivi. U CNP-u sam radila nekoliko zanimljivih predstava, glumački ansambl tadašnji, malo se pominje, nedovoljno, kao i reditelji koji su režirali. Slijedi, nadam se malo podsjećanja na njih sa povodom.

MONITOR: Kakav je pozorišni ambijent u Crnoj Gori danas?
ĐUKIĆ: Sve dinamičniji. Različite su produkcije, otkrivanje tema, generacije koje se sustižu.

MONITOR: U Šilingovoj predstavi izgovarate – kriva sam što sam ostala ovdje. Djelovalo je da su svi glumci iskazali svoj odnos prema stvarnosti i svoje mjesto u njoj. Zanima me kakva je pozicija glumaca na ovim prostorima?
ĐUKIĆ: Da nisam ostala…, ne bih to rekla na sceni… u stvari, nisam ostala… Hajde da nije izgovoreno doslovno shvaćeno. Tu je granica koju publika ,,lovi”, gdje je glumac dok igra ulogu, da li govorim ,,u svoje ime”.

Različita, neizvjesna, odlična, poražavajuća, tegobna, sjajna… u nedogled. Ali je dinamično, generacije različite i vrijedno se radi, od reditelja mnogo zavisi. Ima reditelja koji ne znaju da rade sa glumcima. Za to nema škole, ili, profesor može sam da ne zna. Tu sam verzirana iz iskustva sa studentima , kada utičeš na formiranje glumca, kreiraš teatar, poslije glumci vape za repertoarom, škola te nauči da neprekidno radiš. Bez repertoara glumac je ,,mrtav”, a repertoar se kreira često kao produkcije drama-reditelj ili reditelj – drama, ne kroji prema glumici koja ima 35 godina i može da igra – Hedu Gabler. Ima nebriga da se riješe glumačka zvanja u dvije profesionalane kuće, svega 50-ak ljudi, od 2003. Ministarstvo nije postiglo da sastavi Komisiju. Nema podrške za uslove života… Već su uveliko prvaci po sjajnim ulogama, glumice i glumci prve generacije Fakulteta na Cetinju. To nije dobro, jer nas uskraćuje i znak je da se ne vrednuje teatar.

MONITOR: Ostvarili ste značajne uloge u pozorištu i na filmu. Dobili ste najznačajna priznanja za stvaralaštvo. Da li planirate neki autorski projekat i da li je na pomolu još neka značajna uloga?
ĐUKIĆ: Radiću, igraću, vjerujem, izuzetnu predstavu! Dvije… Ako tako bude popraviću prosjek, a moj je jedna i po predstava godišnje. Dok se produkcijski ne ustvrdi, kažem autore – Šimborska i Breht.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo tipičan primjer obrasca: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture

 

 

Anomalije koje su dovele do prijevremenih lokalnih izbora u Budvi, Andrijevici i, možda, Šavniku ukazuju na obrazac ponašanja i funkcionisanja političkih elita u Crnoj Gori, kaže nam Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. “Funkcionisanje institucija kao da je svrha njihovog postojanja, omogućavanje i podsticanje partijskog preduzetništva, a ne javni interes, pravna država i razvoj zajednice zapravo jeste suština tog modela”

MONITOR: Može li se to promijeniti nakon vanrednih lokalnih izbora?

KOPRIVICA: U Budvi i Andrijevici nema puno ni političkih ni ideoloških razloga za krizu vlasti i vanredne izbore. Radi se samo o dodatnoj fragmentaciji izborne scene, novoj prekompoziciji i potrebi da se blokira rad opštine u nadi da će im novi izbori omogućiti bolju poziciju prilikom isisavanja državnih (opštinskih) resursa i njihovo prebacivanje u ruke moćnika. To je dio naše političke kulture koja se, iako svaki dan slušamo drugačije priče, neće brzo promijeniti. Problem je što građanke i građani još uvijek ne umiju da ovakvo ponašanje kazne na izborima. Oni se, nažalost, ili okreću apstinenciji ili, ako su mlađeg doba, odlaze iz zemlje.

To je savršen scenario za partitokratiju. Kad pogledamo razvoj političkih odnosa, ne bi bilo iznenađenje da se ove anomalije nastave i u drugim opštinama ili se brzo pojave i na državnom nivou.

MONITOR: Situacija u Šavniku je i za naša poimanja politike neobična. Postoji li, vama poznat, sličan primjer u izbornoj praksi?

KOPRIVICA: U svojoj praksi, a bavim se izborima skoro 25 godina, nijesam vidio sličan slučaj. Gotovo je teorijski nemoguće da se u jednom izbornom ciklusu, za izbore koji imaju 1.600 upisanih birača, dogodi sve ono što smo imali prilike da gledamo u Šavniku. Da smo taj slijed događaja pokušali smisliti, i u šali, vjerujem da nam ne bi pošlo za rukom da budemo toliko kreativni. Slijed događaja, ponašanje političkih subjekata, različitih državnih organa i izborni proces koji traje 19 mjeseci zaista nije lako smisliti. To je, nažalost, ono što ni teorijski nije moguće zamisliti jeste naša politička realnost.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANA LALIĆ-HEGEDIŠ, PREDSJEDNICA NEZAVISNOG DRUŠTVA NOVINARA VOJVODINE: Hajka će se završiti kada Vučić opozove svoje poslušnike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podrška međunarodnih organizacija i pritisci EU zvaničnika i stranih ambasada na srpsku vlast su jedini način da se ova krvločna hajka na Dinka Gruhonjića i mene završi

 

 

MONITOR: U vrijeme vanrednog stanja usled pandemije kovida, bili ste uhapšeni zbog izvještavanja o situaciji u zdravstvenim ustanovama u Novom Sadu. Sada ste ponovo na žestokom udaru, na društvenim mrežama i preko SMS poruka…Čini se kao da ste na nekom mogućem spisku „dežurnih krivaca“?

LALIĆ-HEGEDIŠ: Srpskim vlastima je uvek potrebna lista “dežurnih krivaca” kojom se skreće pažnja građana sa nepočinstava, nepodopština i političkih marifetluka vladajuće koalicije. S obzirom da svojim izveštavanjem godinama ukazujem na sistemsku korupciju, nepotizam, partijsko iživljavanje nad građanima, koketiranje sa nacionalizmom, na bahatost, siledžijstvo … a uz to radim u nezavisnim medijima koje Vučić otvoreno naziva “stranoplaćeničkim i izdajničkim”, moje ime je podvučeno na svim njihovim spiskovima za obračun. Za mene ništa novo, jer prezime moje porodice se već devedesetih našlo na jednom takvom opskurnom spisku. Tada ga je sastavljao četnički vojvoda, haški osuđenik i Vučićev politički otac Vojisalav Šešelj, za potrebe proterivanja Hrvata iz Srema. Danas, njegov najbolji radikalski đak samo nastavlja Šešeljevu misiju i viziju, a to je hegemonističko društvo podeljeno na “srpske patriote” i “izdajnike” , “ustaše” i “strane plaćenike”. A zna se šta takvima treba da se dogodi …

MONITOR: Identifikovano je nekoliko  osoba od onih koji su vam prijetili, neki su uhapšeni -pa pušteni u kućni pritvor…Može li ovo što je do sada urađeno na očuvanju vaše bezbjednosti, da spriječi dalje napade? Ili je za to važnija javna podrška-kolega, strukovnih udruženja-ovdašnjih i međunarodnih, EU predstavnika i dijela javnosti, koju ste vi i vaš kolega Dinko Gruhonjić, dobili?

LALIĆ-HEGEDIŠ: Koliko god su hapšenje osoba koje su nam pretile da će nam zaklati porodice, ubiti nas, silovati decu, lomiti kosti … za nas dobra vest, toliko istovremeno izazivaju potpuni kontraefekat u javnosti. Nakon svakog uhapšenog, salve nasilja i uvreda koje primamo se multiplikuju, jer značajan deo građana Srbije, koji se svakodnevno informišu isključivo preko režimskih medija, smatra da su ljudi koji nam prete neki novi srspki Obilići, a da smo Dinko i ja izdajnici koji zaslužuju da im se stane na kraj.

Podrška međunarodnih organizacija, ali i pritisci EU zvaničnika i stranih ambasada na srpsku vlast su jedini način da se ova krvločna hajka završi. A, završiće se onda kada Vučić opozove svoje trbuhozborce sa skupštinskih govornica, poslušnike, dodvorice i armiju botova koji su po njegovom nalogu i otpočeli ovaj pir nasilja i bezumlja.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Ogoljena borba za vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe protiv akta u čijem je donošenju učestvovao, bez obzira na to kako je na sjednici Vlade glasao. Tužbu protiv ove odluke Vlade mogao bi podnijeti neko od kandidata koji nijesu izabrani. Prihvatanje tužbe ministra bio bi presedan u dosadašnjoj praksi Upravnog suda

 

 

MONITOR: Ministar policije Danilo Šaranović tužio je Vladu Upravnom sudu zbog postavljenja v.d šefa Uprave policije za koje tvrdi da je bilo nezakonito. Kako vidite tu tužbu i njenu sudbinu pred Upravnim sudom?

RADULOVIĆ: Postupak određivanja v.d. direktora Uprave policije je bio nezakonit, ali je u tom nezakonitom postupku vrlo aktivno učestvovao i ministar unutrašnjih poslova. Tužbu gospodina Šaranovića vidim kao reakciju strane koja je poražena u besprizornoj borbi za kontrolom tog značajnog dijela bezbjednosnog sektora. Međutim, ono što je bitno jeste da ministar nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe protiv akta u čijem je donošenju učestvovao, bez obzira na to kako je na sjednici Vlade glasao. Tužbu protiv ove odluke Vlade mogao bi podnijeti neko od kandidata koji nijesu izabrani. Prihvatanje tužbe ministra bio bi presedan u dosadašnjoj praksi Upravnog suda i zato očekujem da taj sud štiti interese zakonitosti, a ne partijske interese i neostvarene ambicije bilo kog člana Vlade.

MONITOR: Koliko su takve tužbe uobičajene?

RADULOVIĆ: Takve tužbe nijesu česte u praksi, ali dešavaju se slučajevi da tužbu podnese lice koje nema aktivnu legitimaciju. Obično takve tužbe podnose pravno neuka lica.

MONITOR: Kako vidite proces izbora vd šefa UP i šta je sve tokom tog izbora bilo nezakonito?

RADULOVIĆ: U procesu izbora v.d. direktora UP sve je bilo nezakonito. Na istoj sjednici kada je razriješen prethodni direktor policije Zoran Brđanin, Vlada je morala da odredi vršioca dužnosti na predlog ministra, kako je to propisano Zakonom o unutrašnjim poslovima.Umjesto toga, Vlada i ministar su ušli u nezakonite improvizacije, počev od raspisivanja tzv. internog oglasa, pa do poligrafskog testiranja na inicijativu ministra koje je sprovođeno proizvoljno i na način koji je izazvao brojne sumnje. Ni javnost, a ni kandidati, ne znaju ko je i na osnovu čega odredio na koje okolnosti kandidati treba da se ispitaju na poligrafu, gdje će se sprovodi ispitivanje, kojim redosljedom, da li će svima biti postavljena ista pitanja i sl. Na kraju smo došli do čak apsurdne situacije da su strožiji uslovi i komplikovanija procedura za izbor v.d. direktora, nego za izbor direktora u punom mandatu.

MONITOR: Sporni izbor odigrava se u vrijeme dok se vlasti kunu u IBAR, odnosno dobijanje Izvještaja o privremenim mjerilima za poglavlja 23, 24, koja se tiču upravo vladavne prava. Koliko je Crna Gora daleko od vladavine prava?

RADULOVIĆ: Ovaj izbor je samo jedan od primjera koji pokazuje da živimo u ambijentu u kome je sve podređeno partijskim i ličnim interesima i pokušajima da se preuzme ili sačuva kontrola nad što većim dijelom sistema. Političke partije i njihovi lideri otvoreno pokazuju da ih javni interes ne zanima. Politička scena u Crnoj Gori uglavnom je podijeljena na dva dijela, od kojih bi jedan dio prodao Crnu Goru bez razmišljanja, a drugi dio bi je poklonio drugom. Pri tome i jedni i drugi državu i njene resurse doživljavaju kao plijen i koriste ih u ličnom i partijskom interesu. Istovremeno, brojne insititucije koje treba da obezbijede poštovanje pravnog poretka su nedovoljno funkcionalne. Kad svemu tome dodamo nepodnošljivo neznanje i veoma često i loše namjere kod političara i javnih funkcionera, onda je jasno koliko smo blizu ili daleko od društva vladavine prava.

MONITOR: Gdje je u tom smislu pravosuđe, i koliko smo daleko od njegovog reformisanja?

RAULOVIĆ: Nažalost, pravosuđe još uvijek nije ušlo u proces ozbiljnih i istinskih reformi. Vesna Medenica je ukupno 17 godina rukovodila pravosuđem na jedan autokratski način koji je favorizovao nestručne kadrove bez integriteta, a istovremeno sputavao profesionalce. Tri godine nakon njene ostavke i dvije godine od kada je ona uhapšena, sistem koji je ona sa saradnicima u pravosuđu kreirala i dalje je skoro netaknut. Možda je najbolji primjer za to upravo postupak koji se vodi protiv nje, gdje je suđenje do sada 15 puta odloženo i to na način koji pokazuje da je određenim akterima postupka i dalje dozvoljeno da se sa pravosuđem i državom izruguju jednako kako su to zajedno sa g-đom Medenicim radili dok je ona pravosuđem i formalno upravljala. Mislim da će tako biti sve dok se u cjelokupnom pravosuđu ne sprovede neka vrsta vetinga ili lustracije koja će pravosuđe očistiti od kadrova koji su ga doveli u stanje u kome se nalazi i koji sada sprječavaju početak ozbiljne reforme u pravosuđu. U fokusu tog procesa, pored odgovornosti, trabalo bi da bude ispitivanje zakonitosti porijekla imovine tih lica.

MONITOR: Šta su vlasti nakon pada DPS-a propustile da urade na reformisanju pravosuđa?

RADULOVIĆ: Osim izbora Glavnog specijalnog tužioca, teško da se može govoriti o pozitivnim potezima koje su vlasti nakon pada DPS-a preduzele na reformi pravosuđa. Prije se stekao utisak da su svi koji su vršili vlast željeli da u pravosuđu imaju nekoga ko će njima biti ono što je Medenica bila DPS-u. Od kada je DPS izgubio vlast, aktuelna Vlada je treća po redu. Niti jedna od tih Vlada nije uradila gotovo ništa da državnom tužilaštvu i pravosuđu uopšte poboljša uslove rada. Pozitivne stvari u pravosuđu prethodnih godina desile su se isključivo iz dva razloga. Prvi je izbor g-dina Novovića za Glavnog specijalnog tužioca, a drugi je dokazni materijal koji je Crnoj Gori stigao od strane Europola. To je u krajnjem dovelo i do procesiuranja g-đe Medenice, pa je logično i prirodno da ona i njeni saradnici čine sve da ospore i opstruiraju aktivnosti GST-a i materijal Europola. Ipak, zabrinjavajuće je da GST i pravosuđe nemaju adekvatnu i dovoljnu podršku od onih koji, bar deklarativno, ne pripadaju sistemu čiji značajan dio je bila g-đa Medenica. Izgleda da vladavina prava ne ide u prilog ni mnogima od njih.

MONITOR: Dok se u vladi dešava sukob oko bezbjednosnog sektora, na lokalnom nivou dešavaju se turblencije. Kako vidite slučajeve Andrijevica i Šavnik iz pravnog ugla?

RADULOVIĆ: Uvođenje tzv. prinudne uprave u Andrijevici od strane Vlade bilo je opravdano. Međutim, odluka Vlade da uvede prinudnu upravu u opštini Šavnik je sporna, isto kao što je sporna i odluka Skupštine opštine Šavnik da skrati mandat koji je prestao još 2022. godine. Nakon toga, sporna je bila i odluka Vlade da “povuče” odluku i kasnije opet da je objavi. Skupštini opštine kojoj je mandat istekao ne može se skratiti mandat, niti se može raspuštiti Skupština opštine kojoj je mandat istekao. Odluke o raspuštanju ili skraćenju mandata mogu se donijeti samo dok mandat traje. Primjeri Andrijevice i Šavnika potvrđuju da Crna Gora nema funkcionalne institucije koje treba da obezbijede poštovanje zakona, odnosno u tim slučajevima održavanje sjednice Skupštine opštine i održavanje lokalnih izbora.

Mislim da je dobra odluka predsjednika Milatovića da ne raspiše izbore u opštini Šavnik jer izborni proces po ranijoj odluci o raspisivanju izbora je tamo u toku, odnosno nije okončan. Pravni izlaz iz takve situacije je u tome da institucije obezbijede da se okončaju već raspisani lokalni izbori jer je to obaveza države i njenih institucija. Nažalost, na djelu imamo ogoljenu borbu za vlast koja, u nedostatku funkcionalnih institucija, ima prednost u odnosu na pravni izlaz i poštovanje zakona.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo