Povežite se sa nama

INTERVJU

VARJA ĐUKIĆ, GLUMICA: Uloge imaju svoje postojano dejstvo

Objavljeno prije

na

Poznata glumica Varja Đukić rođena je u Zagrebu, odrasla u Titogradu, diplomirala je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Još kao studentkinja stekla je veliku popularnost jer je igrala u fimovima Variola vera Gorana Markovića i Stepenice za nebo Miroslava Lekića, kao i u seriji Banjica Save Mrmaka. Debitovala na sceni JDP-a u Beogradu u predstavi Zli dusi, u režiji Steva Žigona. Kao asistentkinja-saradnica radila je više od deceniju na predmetu Gluma, katedre za glumu na FDU u Beogradu. Autorka je predstava Tebi iz jučerašnje, Pozorišni geto, Post scriptum.

U impresivnoj karijeri nagrađivana je za brojna ostvarenja – dobitnica je prestižnih priznanja među kojima su: za najboljeg debitanta na Filmskom festivalu u Puli, Oktobarske nagrade grada Beograda, Sterijine nagrade za najbolju glumicu, dva Ardaliona, Nagrade Udruženja dramskih umjetnika, Bijenala crnogorskog teatra,Velike nagrade CNP-a, Nagrade Grad teatar … Članica je ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta, sa prekidima od 1985. godine. Osnivačica je, vlasnica i menadžerka knjižare Karver u Podgorici i međunarodnog festivala Odakle zovem.

MONITOR: Predstava ,,Dokle pogled seže” u režiji proslavljenog reditelja Arpada Šilinga, imala je premijeru krajem oktobra u Kraljevskom pozorištu Zetski dom. Predstava je i najavljena kao drugačija od većine viđenih ovdje, prevashodno zbog načina na koji je nastao – tekst , a i sam proces rada sa glumcima. Kakav je bio rad na predstavi?
ĐUKIĆ: Arpad Šiling je reditelj, intelektualac koji izaziva respekt zbog internacionalnih uspjeha svojih predstava i ličnog angažmana. Nedovoljno je reći ljevičar, rasterećen političkih autoriteta, Mađar koji je dobio visoko priznanje francuske države. Diše sa bliskim ljudima,sa svijetom. Intelektualac koji, dok režira, otkriva raslojavanje u društvu i porodici, naše naslijeđe – socijalizam pa kapitalizam što pripada i mađarskom iskustvu ,,istočnog bloka”, korupciju kao metod vladanja, generacijisko napeto dešavanje – industrijko-tehnološki jaz, konačno žensko-muški, i krajnje – lični rascjep, lelujanje između osjećaja pesimizma, nemoći, predaje i lažnog optimizma, zavaravanja, nade koja nema svoje realno uporište. Ne ilustruje, već traga sa glumcima, za ljudskim, humanim refleksima na poziciju, na položaj, gotovo nemoguć žene, čovjeka. Rad sa njim je intelektualni izazov, vježba za igru u koordinatama u kojima egzistiramo. Prijatno, bez ikakve tenzije, krajnje profesionalno. Radi sa glumcima izuzetno, posvećeno, ,,skida” nepotrebne i paradne slojeve interpretacije.

MONITOR: Šiling je izjavio da radi sa osam glumaca koji su hrabri, vješti i odani ovoj profesiji. U CNP-u, nakon Vašeg monologa publika je uzvikivala vaše ime i aplaudirala. Kažite nam o tim likovima koje tumačite i kako ste gradili te karaktere?
ĐUKIĆ: Prvih 10 dana neprekidno smo improvizovali, dok je Kata prevodila sa našeg na mađarski Arpadu i Benceu, dramatrurgu koji je zapisivao dijaloge. Nakon toga smo dobili dramu, tekst, a kada dobiješ štampan tekst, moraš ponovo da konstruišeš situaciju i karakter, kao da nisi sam kroz improvizacije izgovorio većinu. Neka ostane za publiku predstava, ne može se prepričavati… Zanimljiv aplauz u CNP-u, ima u njemu ,,klap-klap slojeva”, ne igram Ranjevsku u Višnjiku, kako sam igrala u Zetskom domu prije 12 godina i gledala u višnjik koji još ,,stoji”, nije posječen. Kakava metafora: višnjik, dakle – voćnjak, ogroman koji će novi vlasnik gotovo osvetnički sjeći i graditi – bungalove za iznajmljivanje, u našoj predstavi bungalovi će se graditi u Nacionalnom parku. Višnjik je posljednje djelo Čehova iz 1904. godine, metafora – djetinjstvo, uspomene, sigurnost, tradicija – će biti posječen, a u Dokle pogled seže, gledam u pučinu koja ,,daje samopouzdanje”, a nemam ga više. Zaista ga ima sve manje. Ili, kako sam odigrala ovu ulogu i izgovorila pred publikom ,,kome sam ja potrebna?” artikulisala sam taj osjećaj, utvrdila ga? Teatar je ogledalo, dvostruko, mnogostruko, kada se na komadiće razbija, dobiješ da većina pojedinačno ima istu poziciju kao glumac. Ova je uloga nakon godina igranja kao ,,replika” dvostruka – na uloge, pozorišne i na lične, pa opet nazad. Uloge koje sam igrala na istoj sceni su bremenite raznim vrstana ,,kraja”, ivicama epoha, tako je i za publiku. Računam da publika jeste jedan organizam, u Sali u kojoj boravi zajedno, sugerišem mnogo toga i druge uloge – Ljubicu iz Velikog briljantnog valcera iz 1985, Balerinu iz Klaustrofobične komedije ‘87, Princezu Kseniju, recimo, Party time, Saru iz Nigdje nikog nemam, Martu iz Ko se boji Virdžinije Vulf… uloge imaju svoje postojano dejstvo i trajanja. Nikako efemernost, upravo najdublje zadiru u psihu, doživljaj svijeta. Zato je pozorište čudesno i zato samo glumačko umijeće, bez ikakvog racionalnog objašnjenja izaziva velike emocije.

MONITOR: Turbulentne teme predstave prepoznate su kao gorući problemi kod nas, ali nisu samo realnost ovog prostora, već Balkana, svijeta… Gdje će predstava još biti igrana?
ĐUKIĆ: To ecape – izbjeći, eskapizam, je l’ kako ćemo sad opet taj pojam upotrebiti, zašto. Mogu da izaberem temu koja me se tiče – makar ne znam šta me se ne tiče, možda problem ocvale gospođe koja se dosađuje jer ima previše, svega – i da je uprizorim tako da sve prašti, ritam, buka, efekti, ali… neće biti da tako valja, mogu da izaberem neku sasvim, navodno, marginalnu ili ,,jednokratnu” pojavu i da je ,,ispričam” iz ugla, pozicije koji otkriva svu složenost te jednostavne situacije. Nije lako da nađeš igru za teme koje su jednostavno – univerzalne: uvijek je jedna žena i čovjek i porodica i uvijek je sistem koji ih stavlja pred rebus – kako ostvariti neki bogoliki život, kako zadržati ideju o sebi, čovjeku, kako prepoznati na kakvom oblutku koje obale stojiš na jednoj nozi. Teme – gubitak posla, egzistencija elementarna, politika i odnosi, generacije i ograničenja, ljubav i vizija… ništa spektakularno, a sukob, sukob, sukob. Presukobljenost i enormna polarizacija, predominacija, nasilje i utilitarnost medija, uniformisanje većine i fizička izolacija, segregacija, sve u korist kako je uvijek pretežno bilo interesa manjine…. I bez nade da neću bilo kada, sad, nestati zgažena kao crv čizmom nečijeg interesa, sujete. Teatar jeste i danas, a nastao je kao politički instrument od antike, bilo da zabavlja ili me preneražava. Igraćemo predstavu u Beogradu, Zagrebu, Budvi, Tivtu, Sarajevu, Ljubljani, Somboru, Budimpešti, Temišvaru. Publika će jednako gledati kao na Cetinju, Podgorici, Viterbu i Subotici.

MONITOR: Glumili ste u značajnim filmovima i predstavama u Beogradu osamdesetih godina, kad je bio prijestonica najznačajnije kulturne i umjetničke produkcije u jugoističnoj Evropi. Takođe 80-ih i 90-ih glumili ste u Crnoj Gori. Kako danas gledate na taj period, na tadašnji koncept teatra?
ĐUKIĆ: Ako se može govoriti o konceptu – inspirativan, slobodan, profesionalan. Kao djetinjstvo koje poslije nosiš. U Crnoj Gori centralizovan na Podgoricu, ali i početak festivalskih produkcija. U Beogradu je sve bilo izvan kategorija drugih gradova i ne može se upoređivati. Bio je 80-ih na kraju epohe, Periklovog doba Jugoslavije. Netipični sada posmatrano – veliki umjetnički autoriteti, osnivači, erudite, autoriteti znanja i svjetski ljudi. Ali ne nedodirljivi. U CNP-u sam radila nekoliko zanimljivih predstava, glumački ansambl tadašnji, malo se pominje, nedovoljno, kao i reditelji koji su režirali. Slijedi, nadam se malo podsjećanja na njih sa povodom.

MONITOR: Kakav je pozorišni ambijent u Crnoj Gori danas?
ĐUKIĆ: Sve dinamičniji. Različite su produkcije, otkrivanje tema, generacije koje se sustižu.

MONITOR: U Šilingovoj predstavi izgovarate – kriva sam što sam ostala ovdje. Djelovalo je da su svi glumci iskazali svoj odnos prema stvarnosti i svoje mjesto u njoj. Zanima me kakva je pozicija glumaca na ovim prostorima?
ĐUKIĆ: Da nisam ostala…, ne bih to rekla na sceni… u stvari, nisam ostala… Hajde da nije izgovoreno doslovno shvaćeno. Tu je granica koju publika ,,lovi”, gdje je glumac dok igra ulogu, da li govorim ,,u svoje ime”.

Različita, neizvjesna, odlična, poražavajuća, tegobna, sjajna… u nedogled. Ali je dinamično, generacije različite i vrijedno se radi, od reditelja mnogo zavisi. Ima reditelja koji ne znaju da rade sa glumcima. Za to nema škole, ili, profesor može sam da ne zna. Tu sam verzirana iz iskustva sa studentima , kada utičeš na formiranje glumca, kreiraš teatar, poslije glumci vape za repertoarom, škola te nauči da neprekidno radiš. Bez repertoara glumac je ,,mrtav”, a repertoar se kreira često kao produkcije drama-reditelj ili reditelj – drama, ne kroji prema glumici koja ima 35 godina i može da igra – Hedu Gabler. Ima nebriga da se riješe glumačka zvanja u dvije profesionalane kuće, svega 50-ak ljudi, od 2003. Ministarstvo nije postiglo da sastavi Komisiju. Nema podrške za uslove života… Već su uveliko prvaci po sjajnim ulogama, glumice i glumci prve generacije Fakulteta na Cetinju. To nije dobro, jer nas uskraćuje i znak je da se ne vrednuje teatar.

MONITOR: Ostvarili ste značajne uloge u pozorištu i na filmu. Dobili ste najznačajna priznanja za stvaralaštvo. Da li planirate neki autorski projekat i da li je na pomolu još neka značajna uloga?
ĐUKIĆ: Radiću, igraću, vjerujem, izuzetnu predstavu! Dvije… Ako tako bude popraviću prosjek, a moj je jedna i po predstava godišnje. Dok se produkcijski ne ustvrdi, kažem autore – Šimborska i Breht.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo