Povežite se sa nama

INTERVJU

VARJA ĐUKIĆ, GLUMICA: Uloge imaju svoje postojano dejstvo

Objavljeno prije

na

Poznata glumica Varja Đukić rođena je u Zagrebu, odrasla u Titogradu, diplomirala je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Još kao studentkinja stekla je veliku popularnost jer je igrala u fimovima Variola vera Gorana Markovića i Stepenice za nebo Miroslava Lekića, kao i u seriji Banjica Save Mrmaka. Debitovala na sceni JDP-a u Beogradu u predstavi Zli dusi, u režiji Steva Žigona. Kao asistentkinja-saradnica radila je više od deceniju na predmetu Gluma, katedre za glumu na FDU u Beogradu. Autorka je predstava Tebi iz jučerašnje, Pozorišni geto, Post scriptum.

U impresivnoj karijeri nagrađivana je za brojna ostvarenja – dobitnica je prestižnih priznanja među kojima su: za najboljeg debitanta na Filmskom festivalu u Puli, Oktobarske nagrade grada Beograda, Sterijine nagrade za najbolju glumicu, dva Ardaliona, Nagrade Udruženja dramskih umjetnika, Bijenala crnogorskog teatra,Velike nagrade CNP-a, Nagrade Grad teatar … Članica je ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta, sa prekidima od 1985. godine. Osnivačica je, vlasnica i menadžerka knjižare Karver u Podgorici i međunarodnog festivala Odakle zovem.

MONITOR: Predstava ,,Dokle pogled seže” u režiji proslavljenog reditelja Arpada Šilinga, imala je premijeru krajem oktobra u Kraljevskom pozorištu Zetski dom. Predstava je i najavljena kao drugačija od većine viđenih ovdje, prevashodno zbog načina na koji je nastao – tekst , a i sam proces rada sa glumcima. Kakav je bio rad na predstavi?
ĐUKIĆ: Arpad Šiling je reditelj, intelektualac koji izaziva respekt zbog internacionalnih uspjeha svojih predstava i ličnog angažmana. Nedovoljno je reći ljevičar, rasterećen političkih autoriteta, Mađar koji je dobio visoko priznanje francuske države. Diše sa bliskim ljudima,sa svijetom. Intelektualac koji, dok režira, otkriva raslojavanje u društvu i porodici, naše naslijeđe – socijalizam pa kapitalizam što pripada i mađarskom iskustvu ,,istočnog bloka”, korupciju kao metod vladanja, generacijisko napeto dešavanje – industrijko-tehnološki jaz, konačno žensko-muški, i krajnje – lični rascjep, lelujanje između osjećaja pesimizma, nemoći, predaje i lažnog optimizma, zavaravanja, nade koja nema svoje realno uporište. Ne ilustruje, već traga sa glumcima, za ljudskim, humanim refleksima na poziciju, na položaj, gotovo nemoguć žene, čovjeka. Rad sa njim je intelektualni izazov, vježba za igru u koordinatama u kojima egzistiramo. Prijatno, bez ikakve tenzije, krajnje profesionalno. Radi sa glumcima izuzetno, posvećeno, ,,skida” nepotrebne i paradne slojeve interpretacije.

MONITOR: Šiling je izjavio da radi sa osam glumaca koji su hrabri, vješti i odani ovoj profesiji. U CNP-u, nakon Vašeg monologa publika je uzvikivala vaše ime i aplaudirala. Kažite nam o tim likovima koje tumačite i kako ste gradili te karaktere?
ĐUKIĆ: Prvih 10 dana neprekidno smo improvizovali, dok je Kata prevodila sa našeg na mađarski Arpadu i Benceu, dramatrurgu koji je zapisivao dijaloge. Nakon toga smo dobili dramu, tekst, a kada dobiješ štampan tekst, moraš ponovo da konstruišeš situaciju i karakter, kao da nisi sam kroz improvizacije izgovorio većinu. Neka ostane za publiku predstava, ne može se prepričavati… Zanimljiv aplauz u CNP-u, ima u njemu ,,klap-klap slojeva”, ne igram Ranjevsku u Višnjiku, kako sam igrala u Zetskom domu prije 12 godina i gledala u višnjik koji još ,,stoji”, nije posječen. Kakava metafora: višnjik, dakle – voćnjak, ogroman koji će novi vlasnik gotovo osvetnički sjeći i graditi – bungalove za iznajmljivanje, u našoj predstavi bungalovi će se graditi u Nacionalnom parku. Višnjik je posljednje djelo Čehova iz 1904. godine, metafora – djetinjstvo, uspomene, sigurnost, tradicija – će biti posječen, a u Dokle pogled seže, gledam u pučinu koja ,,daje samopouzdanje”, a nemam ga više. Zaista ga ima sve manje. Ili, kako sam odigrala ovu ulogu i izgovorila pred publikom ,,kome sam ja potrebna?” artikulisala sam taj osjećaj, utvrdila ga? Teatar je ogledalo, dvostruko, mnogostruko, kada se na komadiće razbija, dobiješ da većina pojedinačno ima istu poziciju kao glumac. Ova je uloga nakon godina igranja kao ,,replika” dvostruka – na uloge, pozorišne i na lične, pa opet nazad. Uloge koje sam igrala na istoj sceni su bremenite raznim vrstana ,,kraja”, ivicama epoha, tako je i za publiku. Računam da publika jeste jedan organizam, u Sali u kojoj boravi zajedno, sugerišem mnogo toga i druge uloge – Ljubicu iz Velikog briljantnog valcera iz 1985, Balerinu iz Klaustrofobične komedije ‘87, Princezu Kseniju, recimo, Party time, Saru iz Nigdje nikog nemam, Martu iz Ko se boji Virdžinije Vulf… uloge imaju svoje postojano dejstvo i trajanja. Nikako efemernost, upravo najdublje zadiru u psihu, doživljaj svijeta. Zato je pozorište čudesno i zato samo glumačko umijeće, bez ikakvog racionalnog objašnjenja izaziva velike emocije.

MONITOR: Turbulentne teme predstave prepoznate su kao gorući problemi kod nas, ali nisu samo realnost ovog prostora, već Balkana, svijeta… Gdje će predstava još biti igrana?
ĐUKIĆ: To ecape – izbjeći, eskapizam, je l’ kako ćemo sad opet taj pojam upotrebiti, zašto. Mogu da izaberem temu koja me se tiče – makar ne znam šta me se ne tiče, možda problem ocvale gospođe koja se dosađuje jer ima previše, svega – i da je uprizorim tako da sve prašti, ritam, buka, efekti, ali… neće biti da tako valja, mogu da izaberem neku sasvim, navodno, marginalnu ili ,,jednokratnu” pojavu i da je ,,ispričam” iz ugla, pozicije koji otkriva svu složenost te jednostavne situacije. Nije lako da nađeš igru za teme koje su jednostavno – univerzalne: uvijek je jedna žena i čovjek i porodica i uvijek je sistem koji ih stavlja pred rebus – kako ostvariti neki bogoliki život, kako zadržati ideju o sebi, čovjeku, kako prepoznati na kakvom oblutku koje obale stojiš na jednoj nozi. Teme – gubitak posla, egzistencija elementarna, politika i odnosi, generacije i ograničenja, ljubav i vizija… ništa spektakularno, a sukob, sukob, sukob. Presukobljenost i enormna polarizacija, predominacija, nasilje i utilitarnost medija, uniformisanje većine i fizička izolacija, segregacija, sve u korist kako je uvijek pretežno bilo interesa manjine…. I bez nade da neću bilo kada, sad, nestati zgažena kao crv čizmom nečijeg interesa, sujete. Teatar jeste i danas, a nastao je kao politički instrument od antike, bilo da zabavlja ili me preneražava. Igraćemo predstavu u Beogradu, Zagrebu, Budvi, Tivtu, Sarajevu, Ljubljani, Somboru, Budimpešti, Temišvaru. Publika će jednako gledati kao na Cetinju, Podgorici, Viterbu i Subotici.

MONITOR: Glumili ste u značajnim filmovima i predstavama u Beogradu osamdesetih godina, kad je bio prijestonica najznačajnije kulturne i umjetničke produkcije u jugoističnoj Evropi. Takođe 80-ih i 90-ih glumili ste u Crnoj Gori. Kako danas gledate na taj period, na tadašnji koncept teatra?
ĐUKIĆ: Ako se može govoriti o konceptu – inspirativan, slobodan, profesionalan. Kao djetinjstvo koje poslije nosiš. U Crnoj Gori centralizovan na Podgoricu, ali i početak festivalskih produkcija. U Beogradu je sve bilo izvan kategorija drugih gradova i ne može se upoređivati. Bio je 80-ih na kraju epohe, Periklovog doba Jugoslavije. Netipični sada posmatrano – veliki umjetnički autoriteti, osnivači, erudite, autoriteti znanja i svjetski ljudi. Ali ne nedodirljivi. U CNP-u sam radila nekoliko zanimljivih predstava, glumački ansambl tadašnji, malo se pominje, nedovoljno, kao i reditelji koji su režirali. Slijedi, nadam se malo podsjećanja na njih sa povodom.

MONITOR: Kakav je pozorišni ambijent u Crnoj Gori danas?
ĐUKIĆ: Sve dinamičniji. Različite su produkcije, otkrivanje tema, generacije koje se sustižu.

MONITOR: U Šilingovoj predstavi izgovarate – kriva sam što sam ostala ovdje. Djelovalo je da su svi glumci iskazali svoj odnos prema stvarnosti i svoje mjesto u njoj. Zanima me kakva je pozicija glumaca na ovim prostorima?
ĐUKIĆ: Da nisam ostala…, ne bih to rekla na sceni… u stvari, nisam ostala… Hajde da nije izgovoreno doslovno shvaćeno. Tu je granica koju publika ,,lovi”, gdje je glumac dok igra ulogu, da li govorim ,,u svoje ime”.

Različita, neizvjesna, odlična, poražavajuća, tegobna, sjajna… u nedogled. Ali je dinamično, generacije različite i vrijedno se radi, od reditelja mnogo zavisi. Ima reditelja koji ne znaju da rade sa glumcima. Za to nema škole, ili, profesor može sam da ne zna. Tu sam verzirana iz iskustva sa studentima , kada utičeš na formiranje glumca, kreiraš teatar, poslije glumci vape za repertoarom, škola te nauči da neprekidno radiš. Bez repertoara glumac je ,,mrtav”, a repertoar se kreira često kao produkcije drama-reditelj ili reditelj – drama, ne kroji prema glumici koja ima 35 godina i može da igra – Hedu Gabler. Ima nebriga da se riješe glumačka zvanja u dvije profesionalane kuće, svega 50-ak ljudi, od 2003. Ministarstvo nije postiglo da sastavi Komisiju. Nema podrške za uslove života… Već su uveliko prvaci po sjajnim ulogama, glumice i glumci prve generacije Fakulteta na Cetinju. To nije dobro, jer nas uskraćuje i znak je da se ne vrednuje teatar.

MONITOR: Ostvarili ste značajne uloge u pozorištu i na filmu. Dobili ste najznačajna priznanja za stvaralaštvo. Da li planirate neki autorski projekat i da li je na pomolu još neka značajna uloga?
ĐUKIĆ: Radiću, igraću, vjerujem, izuzetnu predstavu! Dvije… Ako tako bude popraviću prosjek, a moj je jedna i po predstava godišnje. Dok se produkcijski ne ustvrdi, kažem autore – Šimborska i Breht.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

TAMARA MILAŠ, KOORDINATORKA PROGRAMA LJUDSKOG PRAVA CGO: Sistemska posvećenost uspostavljanju zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Usljed očigledne odgovornosti određenih osoba koje  su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete

 

MONITOR:  Prvi put su ministar unutrašnjih poslova, direktor Uprave policije, ministar pravde i ministar rada prisustvovali  obilježavanju deportacije. Što to govori o odnosu vlasti prema ovom zločinu?

MILAŠ: Predstavnici ranijih vlasti su decenijama organizovano ćutali o ovom zločinu koji i danas snažno opterećuje crnogorsko društvo. Međutim, uporno su godinama unazad nevladine organizacije – CGO, HRA i ANIMA – podnosile inicijativu da se ustanovi dan sjećanja, da se podigne spomen- obilježje i da se crnogorska policija izvini zbog svog nezakonitog djelovanja, i organizovali memorijalno okupljanje. Proces je spor, dugo smo bili ignorisani, i to ne samo oko slučaja Deportacija, nego sa svim pojedinačnim slučajevima ratnih zločina počinjenih u Crnoj Gori…

Ovogodišnji dolazak nekoliko članova Vlade, uključujući i ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije, na memorijalni skup ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, predstavlja veliki  iskorak i ohrabrenje da zvanična Crna Gora napokon okreće novi list u odnosu prema ratnim zločinima, a posebno prema žrtvama. Nadam se da konačno ulazimo u period u kojem neće biti zaštićenih i u kojem najteži ratni zločini neće biti zataškavani i pretvarani u monetu za političku demagogiju.

U tom kontekstu, važnim ističem pijetet prema žrtvama i iskreno izvinjenje koje je uputio direktor Uprave policije, Zoran Brđanin, napravivši jasan javni otklon od tadašnjeg postupanja policije. Time je jedan od naših zahtjeva iz inicijative ispunjen, a dobili smo i obećanje od ministra unutrašnjih poslova, Filipa Adžića, da će raditi na podizanju spomenika.

Nadam se da će se ovim stvari ubrzati, da ćemo doći do ispunjenja i ostalih zahtjeva, ali i novog pravosudnog razmatranja ovog slučaja, jer Crna Gora ne smije dozvoliti da pravda i dostojanstveno sjećanje na ove žrtve čekaju još 30 godina.

MONITOR: Tri decenije nakon deportacija da li smo se kao društvo suočili sa tim i drugim zločinima?

MILAŠ: Deportacija predstavlja najstrašniji zločin u više od pola vijeka crnogorske istorije, i dok puna istina ne bude razjašnjena i pravda zadovoljena, ovaj, ali  ostali ratni zločini, će opterećivati i crnogorsko društvo, sadašnje i buduće generacije na mnogo nivoa. Ovakav odnos nesuočavanja sa ratnim zločinima narušava i međunarodni ugled države.

Uslijed očigledne odgovornosti određenih osoba koje su tada, a i danas, u vrhu političkih struktura ili blizu njih, nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala tako što je porodicama stradalih isplatila odštete. Bili smo svjedoci progona, političkih  i društvenih, svjedoka koji su  govorili o ovom zločinu, a svaki pokušaj obilježavanja mjesta zločina je opstruiran od vlasti. Za razliku od slučaja Kaluđerski laz u kojem su, takođe, stradale izbjeglice koje su potražile utočište u Crnoj Gori, ovdje postoje jasne indicije o učešću tadašnjeg državnog vrha u naređivanju i/ili sprovođenju ovog zločina, i tim je naglašenija potreba da se ovo temeljno ispita i da dobijemo zvanično određenje države.

Sumirajući dosadašnje aktivnosti u slučajevima ratnih zločina, možemo konstatovati da su crnogorske vlasti pokazale sistemsku posvećenost u uspostavljanju zaborava. Činjenice o tim zločinima ne postoje u udžbenicima savremene istorije ni na jednom obrazovnom nivou, nema podrške za projekte nevladinih organizacija u ovoj oblasti, izbjegava se javni dijalog na tu temu, itd. Konačno, o ovom gotovo da ne bi bilo pomena u javnom diskursu da nema napora malog broja NVO i nezavisnih medija da uporno apeluju na adekvatno rješavanje ovih zločina.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN MILOVAC, MANS: Licemjerje nove vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović

 

MONITOR:  Alternativa Crna Gora je objavila dokumenta o tome kako je porodica Đukanović navodno nakon pada DPS-a, a neposredno pred formiranje avgustovske Vlade, prebacila preko 100 miliona eura  na inostrane račune. To je Prva banka braće Đukanović demantovala. Kako Vi vidite činjenicu da se od pada DPS-a do danas ne vodi nijedna istraga vezana za porodicu Đukanović?

MILOVAC: Podsjetiću vas da su Đukanovići u oktobru prošle godine, nakon što je MANS objelodanio priču u okviru Pandora papiri istrage, priznali da su formalni vlasnici kompleksne strukture offshore kompanija i porodičnih trastova, da su stvarno vlasništvo krili iza armije advokata i fiktivnih direktora i agenata. Nakon toga smo imali predstavu za javnost u izvođenju bivšeg glavnog specijalnog tužioca (GST), Milivoja Katnića koji je „formirao predmet“ i formalno započeo prikupljanje podataka, za sada bez vidljivih rezultata. Nije poznato ko je preuzeo taj predmet nakon odlaska Katnića iz Specijalnog tužilaštva, niti se novi GST oglašavao tim povodom. To je u potpunosti na liniji sa onim što smo mogli da vidimo, a to je odsustvo i naznaka političke volje ili namjere da se bilo ko u novoj vlasti ozbiljnije pozabavi onim političkim i kriminalnim strukturama koje su u predizbornim kampanjama označavali kao glavne krivce za sveopštu propast crnogorske države, odnosno njene društvene i ekonomske supstance.

Ni iz redova vladajuće URA- e i njenog predsjednika nemamo priliku da čujemo kao što je to bio slučaj u prethodnom periodu – da će ključni krivci biti procesuirani. Prethodne dvije godine Vlade Zdravka Krivokapića u kojoj je upravo Dritan Abazović bio koordinator službi bezbjednosti i pokušavao da sebe plasira kao „ruku pravde“ u potpunosti su izgubljene zbog toga što je iza formalno javno iskazane političke volje za borbu protiv korupcije, stojao politički marketing Abazovića i njegove partije. Zbog toga danas, dvije godine nakon smjene vlasti, i nula istraga koje su otvorene a povezuju se sa Đukanovićem ili nekim iz njegovog najužeg porodičnog ili kriminalnog okruženja, povici Abazovića i njegovih ministara kako „više nema nedodirljivih“ djeluju licemjerno i jako slično onome što je DPS radio kada je hapšen Svetozar Marović. Svi znamo kako se to završilo.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da se u podacima Europola, koji stižu u Crnu Goru i razotkrivaju učešće visokih pravosudnih funkcionera u kriminalu, nema inkriminišućih podataka za one koji su u to vrjeme bili na vrhu piramide moći u Crnoj Gori?

MILOVAC: Ono što se dešava u vezi sa podacima Europola je sasvim očekivano na početku procesa koji želimo da vidimo kao demontažu ključnih poluga jednog totalitarnog režima. Do sada prezentovani podaci upućuju na konkretne i veoma bliske veze između organizovanog kriminala i onih institucija koje bi trebalo da predstavljaju prvu liniju odbrane od kriminala i korupcije. Važno je podsjetiti da je u javnosti prezentovan tek dio podataka Europola i da do kraja ne možemo biti sigurni da li oni ne uključuju i neke pojedince bivše vlasti, uključujući i one koji sada podržavaju manjinsku Vladu Dritana Abazovića.  Vidjeli smo da je GST Katnić saopštio da je SDT razmotrilo podatke Europola još u februaru ove godine i zaključilo da tu nema ništa sporno. Pitanje je da li i u strukturama nove vlasti i novog tužilaštva postoje oni koji za dio podataka Europola smatraju da „nema ništa sporno“. Nakon dvije godine od smjene DPS-a, zahvaljujući političkom avanturizmu prije svega Pokreta URA, otvara se ogroman prostor za sumnju da se neki reformski procesi u Crnoj Gori neće pokrenuti sve dok vlast bude uslovljena političkom podrškom DPS-a u parlamentu. Biće zanimljivo vidjeti šta novo donose presretnuti razgovori preko SKY aplikacije.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA BISERKO, HELSINŠKI ODBOR ZA LJUDSKA PRAVA BEOGRAD: Rađa se  multipolaran i višekonceptualan svjetski poredak

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kom pravcu će se razvijati odnosi SAD-a i Kine u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je u zametku

 

MONITOR: U geopolitičkom kontekstu, kako vidite agresiju Rusije na Ukrajinu?

BISERKO: Agresija na Ukrajinu je dugo pripremena sa ciljem da se obnovi ruska globalna uloga. Imperijalne ambicije Rusije postale su prioritet Putinove politike. Međutim, agresija na Ukrajinu imaće dalekosežne posledice na geopolitičke promene, uz ekonomske i finasijske posledice za koje tek treba da se nađu rešenja.  Džordž Soros je na privrednom forumu u Davosu izjavio, da bi ruska invazija na Ukrajinu mogla biti ,,početak trećeg svjetskog rata” koji bi mogao značiti kraj civilizacije. Bez obzira na krajnji ishod, rat u Ukrajini će temeljno promeniti bezbednosni okvir Evrope i odnose između Istoka i Zapada. Dakle, ukrajinski rat samo ubrzava promenu geopolitičkog pejzaža koji već duže vremena prolazi  kroz duboku transformaciju. Rađa se novi svetski poredak koji će biti i multipolaran i višekonceptualan. Promena globalne moći dovela je do ogromnih razlika u normama i vrednostima i najednostavnije rečeno svet se deli na liberalni i iliberalni svet. Nakon Drugog svetskog rata imali smo bipolarnost, zatim unipolarnost američke hegemonije i sada je nastupila faza multipolarnosti u nastajanju.  Dva glavna aktera su Kina i Amerika. Menjaju se i bezbednosne strategije. NATO je nakon ruske agresije na Ukrajinu dobio novi smisao. Tradicionlno neutralne zemlje, Švedska i Finska, zatražile su pristup NATO-u. Došlo je do produbljene saradnje  između Rusije i Kine.

Agresija na Ukrajinu već je promenila odnose u Evropi. Unutar EU došlo je do ubrzanja usaglašavanja zajedničkih ciljeva, kao i do svesti o neophodnosti produbljavanja evropske integracije, jer su mnoge barijere bezbednosnoj integraciji otpale zbog ruske agresije. Unutar EU promenjen je i narativ: Postalo je jasno da EU, ukoliko želi da postane relevantni geostrateški faktor, mora da krene putem dublje integracije. Nedavno završena Konferencija o budućnosti Evrope je najnoviji pokušaj da se „produbi“ Unija, sa mnoštvom preporuka za unutrašnje reforme.

MONITOR: Od početka ukrajinske krize, Džozef Bajden nije želeo da govori oštrije o ponašanju Kine u ovoj krizi, ali je ovih dana izjavio da bi SAD intervenisale u slučaju da Kina pokuša da prisajedini Tajvan. Kako i objašnavate iznenadnu Bajdenovu otvorenost?

BISERKO: EU i SAD veoma se paze da ne uđu u sukob sa Rusijom ali na sve moguće načine pomažu Ukrajinu da se suprotstavi ruskoj agresiji. Svesni su slabosti Rusije ali i njene nepredvidivosti. Stalna pretnja nuklearnim oružjem, zatim pribegavanje raznim drugim sredstvima i ucenama  dodatno generišku krizu u svetu zbog blokiranja izvoza ukrajinskog žita kao jednog od najvećih proizvodjača u svetu.  Zapadne sankcije koštaju Rusiju i ona na svaki način raznim ucenama želi da izdejstvuje njihovo ukidanje. Međutim,  pritisak na Putina se pojačava. A  njegov govor za Dan pobede je pokazao da je svestan svih nedostataka ruske vojske ali i javnog mnjenja u zemlji koje će sigurno u neko dogledno vreme iznedriti neke promene i reforme, odnosno vraćanje Rusije u svetsku zajednicu. Teško je predvideti kada će to tačno biti ali ova situacija nije održiva na dugi rok. Diskreditacija Rusije ovim ratom je ogromna.

Amerika je prihvatila politiku „jednu Kine“. Rekla bih da se radi o nespretenoj izjavi u  uzburkanim svetskim odnosima. Odnosi Kine i SAD-a su duboko isprepleteni i sadašnju politiku Bajdenove administracije prema Kini karakteriše kombinacija partnerstva i rivalstva. U kom pravcu će se razvijati u novim okolnostima je najveći izazav novog svetskog poretka koji je sada u zametku. Bajdenova poseta Aziji je inače bila  u funkciji oživljavanja regionalnog trgovinskog pakta koji je predsednik Tramp torpedovao.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štamanom izdanju Monitora od petka 27. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo