Povežite se sa nama

INTERVJU

SVETLANA SLAPŠAK, PROFESORKA ANTROPOLOGIJE: Žene i ljevica udruženo, da preživimo trampozoik

Objavljeno prije

na

MONITOR: Roman ,,Ravnoteža”, za koji ste nedavno dobili nagradu, govori o ženama u ratnim devedesetim. Kazali ste da ste htjeli da ukažete na ulogu žena u to vrijeme. Kakva je to uloga?
SLAPŠAK: Ne mislim na sve žene, mislim na one koje su se usprotivile ratu, a to je skoro apsolutna većina. Spasavale su živote svojih bližnjih, i šta god da su mislile, radile su nešto što je bilo protiv agresivnog militarizovanog nacionalizma, protiv ozakonjenja zločina nad drugim, protiv krvave ludosti. Sasvim je logično što su prve mere tranzicije bile smanjivanje dostignutih ženskih prava, pljuvanje po feminizmu, ponižavanje žena, opšti konzervativizam i pozivanje na nepostojeća ,,pravila”: u kolektivnom sećanju je još uvek to kako su se žene postavile u II svetskom ratu i koliko su zaslužne za uspeh socijalizma… koji ih je kao opasni deo političke scene otpisao brzo posle pobede, i docnije još smanjivao prava pre svega posredno, uvođenjem potrošačko-patrijarhalnog mentaliteta. U romanu sam htela da pokažem kako je rat menjao društvene odnose među onima koji su mu se opirali – i time menjali sebe, širili prostor tolerancije, prijateljstva, ljubavi u svim oblicima. U mome romanu ima svih vrsta ljubavi, ljudskih i životinjskih likova koji se vole…

MONITOR: Šta je sa ženama u tranziciji u našem regionu? U Crnoj Gori neke hrabre žene su platile visoku cijenu jer su „spašavale čast” zemlje, kako ste rekli da su to činile žene Srbije tokom rata. Ukazujući na prljave privatizacije, krađu izbora, kršenja ljudskih prava…
SLAPŠAK: Politička hrabrost žena ima izvor u slabijem i težem položaju žena u društvu, jer nemaju šta da izgube: ko manje rizikuje, veća je kukavica, jer ima više da izgubi. Patrijarhalno muško društvo je dakle pre svega društvo kukavičluka i koristoljublja. Pa ako to ne vređa Crnogorce, na zdravlje im bilo!

Često mi se čini da su stara patrijarhalna pravila ostavljala mnogo više rubnih ,,niša” za žene nego noviji, pre svega papirni, neoliberalni kapitalizam. No sa druge strane, sve verzije i promene patrijarhata, u kojem i danas živimo, velika su škola za žene: u prošlosti je bilo velikih pobeda nad patrijarhatom, zašto ne i danas?

MONITOR: Žene, odnosno aktivistkinje ženskih i antifašističkih pokreta, su i među prvima ustale protiv novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trampa. Da li to žene spašavaju čast svijeta danas?
SLAPŠAK: Lako ćemo sa spasavanjem časti… mnogo je važnije uvideti i raditi na tome da se što pre stvori globalni pokret za mir, koji bi možda onemogućio najgore. Tu će svakako žene biti glavni nosioci. Trampov seksizam je već ujedinio feministkinje mnogih uzrasta i orijentacija, taj sjajan politički efekat treba internacionalizovati, potpomoći, organizovati konkretnu solidarnost žena. U slučaju da ponešto uspe, imaćemo opet jedinstvenu priliku da posmatramo izdaju patrijarhalnih muškaraca, čim nanjuše korist i moć. Zato treba misliti na preporuku Julke Chlapec Đorđević, velike jugoslovenske feministkinje između dva rata, koja je pred opasnošću rata savetovala da se nađe što više ,,feminofilnih” muškaraca, prijatelja žena, da bi se sprečilo najgore. Tada nije uspelo… možda bi danas, u potpunoj globalnoj povezanosti, to moglo delovati. Uvek treba pokušavati da se iskoristi upravo ono oružje koje upotrebljavaju protiv nas svih, i žena i svih ostalih kojima je stalo do mira i saradnje.

MONITOR: Kako komentarišete neke od Trampovih prvih poteza – zid prema Meksiku, dekret o privremenoj zabrani ulaska u SAD državljanima sedam muslimanskih zemalja…
SLAPŠAK: Pravi odgovor imaju već uveliko klinički psihijatri. Najveća briga su oni koji ga podržavaju, i njegov najbliži aparat – neviđena banda provereno štetnih i/ili nepredvidljivih tipova od kolca i konopca. Najkomičnije sada deluju oni mudraci koji su tvrdili da će se Tramp ,,normalizovati” kada dođe na položaj. Pitanje više nije šta će sve on još uraditi ili hteti da uradi, nego koliko vremena preostaje za odgovor na te mere. U tom trenutku bi najefikasnije bilo pustiti Trampa, po mogućstvu globalno, kakvih 24 sata ili malo više bez ijednog jedinog medijskog odziva, pa onda još produžavati doze medijskog mraka. Em bi imalo dobre praktične posledice, em bi njegovi simptomi postali savršeno jasni, neke od predviđenih zakonskih mera koje američki zakoni predviđaju bile bi nužne.

MONITOR: Kakve će promjene svijetu po vašem mišljenju donijeti „trampozoik”, kako ste nazvali Trampovo vrijeme? Već ste se svrstavali u katastrofičare kad je u pitanju novi američki predsjednik.
SLAPŠAK: Naprotiv, ja sam optimista, i verujem da će američki građani naći dobar odgovor na izazov predsednika koji ih je već u prvom govoru ubeđivao da su u ratu, da je njihova zemlja prva, da je obrazovni sistem kriv za sve, i da će svoj predsednički mandat produžiti po volji. Trampozoik može biti vrlo kratak prelazni period, zabeležen kao konačno osvešćivanje, sprečavaje diktature i ponovno vraćanje ustavnim vrednostima i pravnom redu, sa početkom regulacije, podržavljavanja i ograničavanja neoliberalizma onih 1%. Za razliku od Evropejaca, Amerikanci su nešto brži u političkim promenama – naročito ako prestanu da vode katastrofalnu svetsku politiku i vrate se svojim problemima.

MONITOR: Šta je s Evropom i njenim vrijednostima? I tu se podižu zidovi.
SLAPŠAK: Evropa, odnosno EU, mogla bi već biti igubljen slučaj. Mene sa evropskim idejama vezuje još samo čvrsto uverenje da više nikad neće biti mogućna smrtna kazna. Pa čak i sa te minimalne osnove bilo bi mogućno povratiti deo poverenja u sjajnu evropsku ideju, ako se prestane bagatelisati sa periferijom, kojoj se dozvoljava žica, rasizam, represija, revizija istorije, a istovremeno joj se nameće nemoguće neoliberalno iskorišćavanje. Evropa se prema svojim graničnim državama ponaša kao prema kolonijama, a isto očekuje i one koji još sanjaju o ulasku. Na drugoj strani je unutarnja korupcija, nevidljiva zbog neviđene birokratizacije, i prilično sumanuta međunarodna politika, sa očiglednim grubim greškama – Turska Rusija, Ukrajina, Bliski Istok, o SAD da i ne govorimo. Nadu bude izjave nekih evropskih političara koji ne bi, za razliku od Britanaca, polizali baš sve što Tramp pušta za sobom…

MONITOR: I u regionu se često uzburkaju duhovi devedesetih.
SLAPŠAK: Pa oni su ostavljeni u takvom stanju, da se svaki put kad zatreba može protresti flaša i duhovi istresti da rade gde su ih privremeno zaustavili. Nigde nije došlo do ozbiljng preispitivanja odgovornosti, na pomirenju su radili samo nevladini ljudi, sećanje dokumentuju takođe samo oni. Glavno političko sredstvo kojim se služe svi moćnici na Balkanu je strah, koji je efikasniji ako su zastrašeni još i gladni, nemoćni i poniženi. Zato su im potrebni cenzura sećanja, potiskivanje kulture u bedu, neobrazovanje i nepismenost, aktivno zaglupljivanje medijima, nacifikacija beslovesnih, usmeravanje iracionalne mržnje na sve vrste manjina, pa čak i većine – mislim na žene. To je riskantna politika, odgovor, sem novih ratova, može biti i revolucija…

MONITOR: A ljevica danas? Kazali ste nedavno da bi trebalo razmisliti o njenoj „evidentnoj nesposobnosti da se unutrašnje i međunarodno organizuje, da deluje efikasno i da uistinu neko bude uplašen od nje”.
SLAPŠAK: Mogu samo to da ponovim. Deo levice je naprosto korumpiran, jer računa na moć na neke duže staze, drugi je zaveden u teorijske ćorsokake gde se dečaci nadmeću u mislenoj onaniji, nigde nema ozbiljnog prihvatanja drugih i saradnje, još manje priznavanja feminizma i solidarnosti, levičari su tradicionalno dosadni, suvoparni, neduhoviti, naduti. Pa ipak, jedino u levom krugu nalazim još uvek čiste suprotnosti svemu što sam opisala. Volela bih da tu srećem mnogo više prosvećenih pragmatičara, zanimanja za razlike, veselja zajedničkog delovanja. Ništa više nego nekoliko sjajnih trenutaka u nizu, i već se može misliti na svetliju budućnost – koja može biti samo zasnovana na jednakosti i boljitku, dakle može biti samo nešto nalik socijalizmu, komunizmu… već traženje novih imena bilo bi korisno i zabavno.

MONITOR: Šta vam uliva nadu?
SLAPŠAK: Svaki novi dan, lice, muzika, knjiga, životinja, biljka, svaki oblik života.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+.  Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje

Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.

Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.

MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?

ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.

Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.

MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?

ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.

Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.

Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…

Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.

MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?

ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.

Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.

Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja

 

MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?

BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca  nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.

MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?

BURDŽOVIĆ:  Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od  odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika,  možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.

Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi

 

MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?

PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.

Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.

Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.

Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.

Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.

MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?

PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.

Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo