Povežite se sa nama

INTERVJU

SVETLANA SLAPŠAK, PROFESORKA ANTROPOLOGIJE: Žene i ljevica udruženo, da preživimo trampozoik

Objavljeno prije

na

MONITOR: Roman ,,Ravnoteža”, za koji ste nedavno dobili nagradu, govori o ženama u ratnim devedesetim. Kazali ste da ste htjeli da ukažete na ulogu žena u to vrijeme. Kakva je to uloga?
SLAPŠAK: Ne mislim na sve žene, mislim na one koje su se usprotivile ratu, a to je skoro apsolutna većina. Spasavale su živote svojih bližnjih, i šta god da su mislile, radile su nešto što je bilo protiv agresivnog militarizovanog nacionalizma, protiv ozakonjenja zločina nad drugim, protiv krvave ludosti. Sasvim je logično što su prve mere tranzicije bile smanjivanje dostignutih ženskih prava, pljuvanje po feminizmu, ponižavanje žena, opšti konzervativizam i pozivanje na nepostojeća ,,pravila”: u kolektivnom sećanju je još uvek to kako su se žene postavile u II svetskom ratu i koliko su zaslužne za uspeh socijalizma… koji ih je kao opasni deo političke scene otpisao brzo posle pobede, i docnije još smanjivao prava pre svega posredno, uvođenjem potrošačko-patrijarhalnog mentaliteta. U romanu sam htela da pokažem kako je rat menjao društvene odnose među onima koji su mu se opirali – i time menjali sebe, širili prostor tolerancije, prijateljstva, ljubavi u svim oblicima. U mome romanu ima svih vrsta ljubavi, ljudskih i životinjskih likova koji se vole…

MONITOR: Šta je sa ženama u tranziciji u našem regionu? U Crnoj Gori neke hrabre žene su platile visoku cijenu jer su „spašavale čast” zemlje, kako ste rekli da su to činile žene Srbije tokom rata. Ukazujući na prljave privatizacije, krađu izbora, kršenja ljudskih prava…
SLAPŠAK: Politička hrabrost žena ima izvor u slabijem i težem položaju žena u društvu, jer nemaju šta da izgube: ko manje rizikuje, veća je kukavica, jer ima više da izgubi. Patrijarhalno muško društvo je dakle pre svega društvo kukavičluka i koristoljublja. Pa ako to ne vređa Crnogorce, na zdravlje im bilo!

Često mi se čini da su stara patrijarhalna pravila ostavljala mnogo više rubnih ,,niša” za žene nego noviji, pre svega papirni, neoliberalni kapitalizam. No sa druge strane, sve verzije i promene patrijarhata, u kojem i danas živimo, velika su škola za žene: u prošlosti je bilo velikih pobeda nad patrijarhatom, zašto ne i danas?

MONITOR: Žene, odnosno aktivistkinje ženskih i antifašističkih pokreta, su i među prvima ustale protiv novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trampa. Da li to žene spašavaju čast svijeta danas?
SLAPŠAK: Lako ćemo sa spasavanjem časti… mnogo je važnije uvideti i raditi na tome da se što pre stvori globalni pokret za mir, koji bi možda onemogućio najgore. Tu će svakako žene biti glavni nosioci. Trampov seksizam je već ujedinio feministkinje mnogih uzrasta i orijentacija, taj sjajan politički efekat treba internacionalizovati, potpomoći, organizovati konkretnu solidarnost žena. U slučaju da ponešto uspe, imaćemo opet jedinstvenu priliku da posmatramo izdaju patrijarhalnih muškaraca, čim nanjuše korist i moć. Zato treba misliti na preporuku Julke Chlapec Đorđević, velike jugoslovenske feministkinje između dva rata, koja je pred opasnošću rata savetovala da se nađe što više ,,feminofilnih” muškaraca, prijatelja žena, da bi se sprečilo najgore. Tada nije uspelo… možda bi danas, u potpunoj globalnoj povezanosti, to moglo delovati. Uvek treba pokušavati da se iskoristi upravo ono oružje koje upotrebljavaju protiv nas svih, i žena i svih ostalih kojima je stalo do mira i saradnje.

MONITOR: Kako komentarišete neke od Trampovih prvih poteza – zid prema Meksiku, dekret o privremenoj zabrani ulaska u SAD državljanima sedam muslimanskih zemalja…
SLAPŠAK: Pravi odgovor imaju već uveliko klinički psihijatri. Najveća briga su oni koji ga podržavaju, i njegov najbliži aparat – neviđena banda provereno štetnih i/ili nepredvidljivih tipova od kolca i konopca. Najkomičnije sada deluju oni mudraci koji su tvrdili da će se Tramp ,,normalizovati” kada dođe na položaj. Pitanje više nije šta će sve on još uraditi ili hteti da uradi, nego koliko vremena preostaje za odgovor na te mere. U tom trenutku bi najefikasnije bilo pustiti Trampa, po mogućstvu globalno, kakvih 24 sata ili malo više bez ijednog jedinog medijskog odziva, pa onda još produžavati doze medijskog mraka. Em bi imalo dobre praktične posledice, em bi njegovi simptomi postali savršeno jasni, neke od predviđenih zakonskih mera koje američki zakoni predviđaju bile bi nužne.

MONITOR: Kakve će promjene svijetu po vašem mišljenju donijeti „trampozoik”, kako ste nazvali Trampovo vrijeme? Već ste se svrstavali u katastrofičare kad je u pitanju novi američki predsjednik.
SLAPŠAK: Naprotiv, ja sam optimista, i verujem da će američki građani naći dobar odgovor na izazov predsednika koji ih je već u prvom govoru ubeđivao da su u ratu, da je njihova zemlja prva, da je obrazovni sistem kriv za sve, i da će svoj predsednički mandat produžiti po volji. Trampozoik može biti vrlo kratak prelazni period, zabeležen kao konačno osvešćivanje, sprečavaje diktature i ponovno vraćanje ustavnim vrednostima i pravnom redu, sa početkom regulacije, podržavljavanja i ograničavanja neoliberalizma onih 1%. Za razliku od Evropejaca, Amerikanci su nešto brži u političkim promenama – naročito ako prestanu da vode katastrofalnu svetsku politiku i vrate se svojim problemima.

MONITOR: Šta je s Evropom i njenim vrijednostima? I tu se podižu zidovi.
SLAPŠAK: Evropa, odnosno EU, mogla bi već biti igubljen slučaj. Mene sa evropskim idejama vezuje još samo čvrsto uverenje da više nikad neće biti mogućna smrtna kazna. Pa čak i sa te minimalne osnove bilo bi mogućno povratiti deo poverenja u sjajnu evropsku ideju, ako se prestane bagatelisati sa periferijom, kojoj se dozvoljava žica, rasizam, represija, revizija istorije, a istovremeno joj se nameće nemoguće neoliberalno iskorišćavanje. Evropa se prema svojim graničnim državama ponaša kao prema kolonijama, a isto očekuje i one koji još sanjaju o ulasku. Na drugoj strani je unutarnja korupcija, nevidljiva zbog neviđene birokratizacije, i prilično sumanuta međunarodna politika, sa očiglednim grubim greškama – Turska Rusija, Ukrajina, Bliski Istok, o SAD da i ne govorimo. Nadu bude izjave nekih evropskih političara koji ne bi, za razliku od Britanaca, polizali baš sve što Tramp pušta za sobom…

MONITOR: I u regionu se često uzburkaju duhovi devedesetih.
SLAPŠAK: Pa oni su ostavljeni u takvom stanju, da se svaki put kad zatreba može protresti flaša i duhovi istresti da rade gde su ih privremeno zaustavili. Nigde nije došlo do ozbiljng preispitivanja odgovornosti, na pomirenju su radili samo nevladini ljudi, sećanje dokumentuju takođe samo oni. Glavno političko sredstvo kojim se služe svi moćnici na Balkanu je strah, koji je efikasniji ako su zastrašeni još i gladni, nemoćni i poniženi. Zato su im potrebni cenzura sećanja, potiskivanje kulture u bedu, neobrazovanje i nepismenost, aktivno zaglupljivanje medijima, nacifikacija beslovesnih, usmeravanje iracionalne mržnje na sve vrste manjina, pa čak i većine – mislim na žene. To je riskantna politika, odgovor, sem novih ratova, može biti i revolucija…

MONITOR: A ljevica danas? Kazali ste nedavno da bi trebalo razmisliti o njenoj „evidentnoj nesposobnosti da se unutrašnje i međunarodno organizuje, da deluje efikasno i da uistinu neko bude uplašen od nje”.
SLAPŠAK: Mogu samo to da ponovim. Deo levice je naprosto korumpiran, jer računa na moć na neke duže staze, drugi je zaveden u teorijske ćorsokake gde se dečaci nadmeću u mislenoj onaniji, nigde nema ozbiljnog prihvatanja drugih i saradnje, još manje priznavanja feminizma i solidarnosti, levičari su tradicionalno dosadni, suvoparni, neduhoviti, naduti. Pa ipak, jedino u levom krugu nalazim još uvek čiste suprotnosti svemu što sam opisala. Volela bih da tu srećem mnogo više prosvećenih pragmatičara, zanimanja za razlike, veselja zajedničkog delovanja. Ništa više nego nekoliko sjajnih trenutaka u nizu, i već se može misliti na svetliju budućnost – koja može biti samo zasnovana na jednakosti i boljitku, dakle može biti samo nešto nalik socijalizmu, komunizmu… već traženje novih imena bilo bi korisno i zabavno.

MONITOR: Šta vam uliva nadu?
SLAPŠAK: Svaki novi dan, lice, muzika, knjiga, životinja, biljka, svaki oblik života.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo