Povežite se sa nama

PERISKOP

Bačanovići

Objavljeno prije

na

Malo je u Bosni i Hercegovini porodica koje imaju umjetnički potencijal kakav ima porodica Bačanović.Milivoje Bačanović, koji je nakon završene Pomorske trgovačke akademije u Dubrovniku i Kotoru, studirao solo pjevanje u Italiji na Konzervatoriju Rosini u Pezaru,bio je i ostao u povijesti jedan od sinonima i simbola uspješnosti Opere Narodnog pozorišta Sarajevo.

Milivoje Bačanović ostao je vjeran sarajevskoj opernoj kući od njenog osnivanja 1946.,u koju je došao iz Centralne umjetničke trupe USAOJ-a Ivo Lola Ribar,iz Beograda, sve do penzioniranja. Jednu je umjetničku sezonu proveo u zagrebačkoj Operi,gdje je držao prvačke baritonske partije u sezoni 1955/56.

Gostovao je u nizu inozemnih opernih prestižnih kuća, te u svim jugoslavenskim opernim teatrima.

Bačanović je dao golemi doprinos pedagogiji, jer je na poziv Sarajevske opere davao časove mladim opernim pjevačima.Zanimljivo je da je u prebogatoj umjetničkoj karijeri ovaj operni prvak imao iznimne uspjehe i u interpretaciji širokog repertoara zabavnih,narodnih i starogradskih pjesama.

Godine 1971. u okviru velike izložbe Umjetnost na tlu Jugoslavije (Pariz, Gran Pale 1971.) Milivoje Bačanović je sa Ljiljanom Molnar Talajić i Mladenom Pozajićem dao izniman doprinos ovoj prezentaciji jugoslovenskog umjetničkog stvaralaštva.

Brojne nagrade i priznanja u Jugoslaviji i u inozemstvu pripale su ovom opernom prvaku, između ostalih i Dvadesetsedmojulska i Šestoaprilska nagrada, a tu su i Orden rada sa zlatnim vijencem i Orden rada trećeg reda i drugog reda…

Umjetničku lozu Crnogoraca Bačanovića, koji su dali značajan poticaj umjetničkom stvaralaštvu u Sarajevu nastavlja Milivojev sin Branko, najznačajniji grafički dizajner i jedna od perjanica likovnog stvaralaštva uopće u BiH.

Ovjenčan brojnim internacionalnim priznanjima u oblasti grafičkog dizajna posljednjih godina Branko Bačanović djeluje slikarski, grafički i proširenomedijski.

Novinarstvo najmlađeg iz ove sjajne tvoračke obitelji, Vuka Bačanovića, domeće posljednjih godina ozbiljne i prestižne poene ovojporodiciobdarenojraznolikimtalentima.

Zanimljivo je da se fenomenom ove crnogorske porodice u Sarajevu nije ozbiljno bavila umjetničkakritika niti u BiH niti u Crnoj Gori.

Zato je ovaj zapis o Bačanovićima tek mali dio u mogućem valoriziranju njihovih nevjerojatno velikih postignuća u oblastima stvaralaštva u kojima su djelovali i djeluju.

Bačanovići su rijetko uspješna obitelj koju umjetnička kritika i u budućnosti treba izučavati kao svojevrstan fenomen.

Stvaralaštvo Bačanovića je ugradilo ozbiljne alem kamenove i u crnogorsku, ali jednako i u bosanskohercegovačku opernu i likovnu umjetnost, kao i u suvremeno novinarstvo u bh. printanim medijima.

Baviti se fenomenom ove obitelji znači slijediti najprogresivnije staze i tokove umjetnosti na južnoslavenskim prostorima uopće.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Žak ili o nedostajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aca Popović je bio i ostao legendarna pojava srpske i jugoslovenske drame. Prije svega zato što je u svojoj generaciji bio književnik koji je jedini znao napisati istinski dijalog, rijetko životan, gotovo zahvaćen iz prijesnoga života, naturalističan koliko treba, a blago stiliziran u dosluhu s tadašnjim tendencijama u savremenom teatru

 

Već duže vrijeme razmišljam o permanentnom kadrovskom i ostalom siromašenju južnoslavenskih kultura uopšte. Ipak, najsnažnije tu devastaciju ukupnog kulturnog prostora osjećam kroz nestanak markantnih ličnosti, koje su svojim djelima omogućavale kontinuitet naših priključaka evropskim civilizacijskim tokovima. Jedna od takvih ličnosti, koja manjka u našim kulturama, svakako je Aleksandar Popović Žak, komediograf, istinski veličanstveni pisac, ali i svojevrsna kulturna pojava i kulturološka činjenica.

Njegov književni opus, koji je na reprezentativan način spašen od trajnog zaborava zahvaljujući Verzal presssu i Vojnoizdavačkom zavodu iz Beograda, više je nego markantan.

Dramski tekstovi Ljubinko i Desanka, Čarapa od sto petlji, Sablja dimiskija, Smrtonosna motoristika, Razvojni put Bore Šnajdera, Utva ptica zlatokrila, Krmeći kas, Druga vrata levo, Bela kafa, Mrešćenje šarana, Kus petlić, Pazarni dan, Kape dole, Mravlji metež, Tamna je noć, Komunistički raj samo je dio opusa ovog ne samo teatarskog autora, nego i TV scenariste. Žak Popović bio je uz Branislava Nušića najizvođeniji dramski autor u Jugoslaviji.

Pisao je odlične tekstove i iz oblasti dječije književnosti, a autor je i nekoliko proznih djela. Na omotu njegovog antologijski intoniranog skupa dramskih tekstova izdavač je imao potrebu da zapiše i ovo: …Sa stanovišta pozorišne umetnosti Popović je prevratnički pisac, njegovom pojavom sredinom šezdesetih godina evazivna, ezopovska dramaturgija ustupila je mesto dramaturgiji otvorene forme i asocijacija. Gledaocima je ponudio bogatstvo leksike i srpskog jezika, dubinski uvid u karakteristike mentaliteta…

Aca Popović je bio i ostao legendarna pojava srpske i jugoslovenske drame. Prije svega zato što je u svojoj generaciji bio književnik koji je jedini znao napisati istinski dijalog, rijetko životan, gotovo zahvaćen iz prijesnoga života, naturalističan koliko treba, a blago stiliziran u dosluhu s tadašnjim tendencijama u savremenom teatru. Znao je Žak, obrazovan i izvorno talentovan, naći mjeru da njegovo dopadanje publici iz čijih života je crpio inspiraciju bude u dobrom odnosu s kritikom, koja je tih godina bila pod permanentnim uticajem evropskih trendova.

Mudar, a ne tek i samo predestiniran da piše odlične dramske i komedijske dijaloge, Popović s bogatim životnim iskustvom, koje nije mašila ni golootočka sudba, inteligentno je pronicao u život oko sebe, unoseći u svoje dramske tekstove sočan srpski jezik, posebice iz prigradskih sredina.

Zašto ovaj pisac, vezan za srpski ambijent, ali po dramatskoj orkestraciji evropski dramatičar par excellence, nije na evropskoj teatarskoj sceni dobio značaniju poziciju, zasluga je neaktivnog srpskog i jugoslovenskog rediteljstva, velikim dijelom neinventivnog da prepozna njegove suštinske vrijednosti.

Zaslužio je to prije svega po svojim izvanredno ispisanim dijalozima, koji su velikoj plejadi glumaca pružili priliku da budu veliki, prije svega radi dobro ispisane dijaloške fakture, a tek onda radi njihove manje ili više uspješne scenske interpretacije.

Čast režiseru i profesoru Egonu Savinu, koji čestito vodi lične borbe da Žak Popović bude i danas, kao i mnogo godina ranije, prisutan i teatarski aktualan u svim južnoslavenskim sredinama.

Zato, profesore Savin, moj šešir dolje!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Stil kao suština

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svjestan postepenog nestanka duhovnosti, izrabljenosti čovjeka do krajnjih granica, nemoći da se intelektualnom energijom nadmaši rastući priimitivizam koji vodi socijalnom grču, slikar ne ostaje ravnodušnim promatračem niti slikarom veselih sličica i umilnih prizora

 

Sarajevski slikar Borko Močević izlazi pred likovnu publiku, ne samo za njega već u mnogo širim razmjerama, projektom kojeg naziva Autoportret. Kažem projektom, zapravo tražeći i ne nalazeći adekvat jezičke supstance za ono što nam je priredio ovaj talentirani i nadahnuti slikar kroz dvadeset platana velikog formata.

Močević je izveo Autoportret iz dva suštastveno povezana dijela. U prvom, pak, on crtački moćno donošenjem finih naznaka unutarnje psihologije portretira ličnosti za koje tvrdi da su veoma bitno uticali na njegov artistički uspon i krajnje rezultante njegovih umjetničkih traganja…

Tu su od klasika jugoslovenske književnosti i najvećeg našeg komediografa Branislava Nušića, preko pjesnika Duška Trifunovića, slikarskog barda profesora Radenka Miševića, pisca i slikara Mome Kapora, fudbalera i fudbalskog pedagoga Branka Stankovića, teatarskog i filmskog glumca Bekima Fehmiua, pa sve do kritičara i pjesnika Vojislava Vujanovića.

Sve snažne posebnosti koje su praktično činile kulturnu, sportsku, društvenu u najširem smislu srčiku duhovnosti Jugoslavije, onoga s čime se većina nas bukvalno identificirala, onoga što je bila naša komparativna prednost u književnosti, slikarstvu, sportu, glumi u odnosu na druge europske i svjetske civilizacijske identitete. Svaki portret nosi poneku od duboko zapretenih unutarnjih karakteristika, što je Močević suptilno cizelirao u portretnoj sadržini… A, opet, svi zajedno, bez obzira kojoj sferi umjetnosti pripadaju i u kojim su vremenima svojim djelima oplemenjivali našu stvarnost, nose pečat snažne Močevićeve osviještenosti njihovim tvoračkim nezaboravima. Galerija je to odlično crtanih, psihološko krajnje produbljenih personaliteta.

Ovaj dio Močevićevog projekta snažno potcrtava njegov poglavito crtački talenat!

Naznačajnijim dijelom Močevićevog projekta smatram cerebralno premoćni slikarov svojevrsni aristički bijeg od surove, ničim obećavajuće sadašnjice. I u nekim ranijim traganjima Močević je rukama zaklonjeni pogled koristio kao umjetničko-društvenu metaforu svjevrsnog bijega savremenog čovjeka od sure današnjice, sociopolitičkih i inih opterećenja kojima smo u svakodnevlju podvrgnuti.

Ovoga puta slikar ovu temu daje kao odgovor na sjajne angažmane i društveno trajanje osoba koje su mu bile i ostale uzorima i vodiljama životnim i umjetnički zapretenim putevima.

Taj čudesni grč koji ruku na neki način izobličava je poenta slikarevog angažmana u sferama najšireg i najdubljeg humaniteta.

Močević ovim pokazuje rijetko angažiran umjetnički akt sav u funkciji temeljne čovjekoljubne ideje.

Snaga grča i nabrekle žile odslik su onoga što ne korespondira sa finom duhovnošću odličnika iz različitih oblasti života.

Svjestan postepenog nestanka duhovnosti, izrabljenosti čovjeka do krajnjih granica, nemoći da se intelektualnom energijom nadmaši rastući priimitivizam koji vodi socijalnom grču, slikar ne ostaje ravnodušnim promatračem niti slikarom veselih sličica i umilnih prizora.

Močević razantno, upravo u grču ruku, u zaklonjenosti pogleda da se ne gleda u surovost oblika liberalno kapitalističke kamarile daje suštinske odgovore svoga istinskog autoportreta.

Nismo imali i nemamo na ovaj suštastven način angažiranih likovnih umjetnika.

Treba konstatirati dosljednost stilskog pisma u svim dijelovima ovog složenog autorskog projekta. Tako da je projekat Močevićev trijumf koliko umjetničke imaginacije toliko i decentnog i krajnje dosljednog stila u umjetničkoj izvedbi Autoportreta.

Istinski veliki događaj u našoj recentnoj umjetničkoj zbilji.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Genij iz Mravinaca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mravinac, malo mjesto kraj Goražda, dao je jednog od najznačajnijih grafičara Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. U tom seocetu rođen je Emir Dragulj, čovjek najtačnijeg prezimena

 

Malo ko i dan danas zna za geografski toponim Mravinac, malo mjesto onkraj Goražda. A upravo taj Mravinac dao je jednog od najznačajnijih grafičara Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. U tom seocetu rođen je Emir Dragulj, za koga je antropologinja, spisateljica i direktorica NVO Gariwo nedavno zapisala da je to čovjek najtačnijeg prezimena.

Istinski dragulj grafičke umjetnosti, bio je redovni profesor na beogradskoj Likovnoj akademiji, umjetnik rijetkog senzibiliteta koji je čudom svjetla i boje dosezao rembrantovske putanje, kojem je prelamanje svjetla bilo temeljno likovno sredstvo dosezanja rijetke grafičke taktilnosti.

Emir Dragulj pripadao je skupini bosanskohercegovačkih grafičara koji su pronijeli slavu bh. likovne umjetnosti širom svijeta, a kojoj su doprinos davali i akademik Dževad Hozo, Halil Tikveša, Petar Waldeg, Mirsad Konstantinović, Bosanac s negdanjih pariških adresa Virgilije Nevjestić…

Iako su revolucionirali likovne, a posebno grafičke procese, iako je toj skupini pripadao i član Ruske akademije umjetnosti Mersad Berber nisu se ovi veliki umjetnici i skromni ljudi prebogatih umjetničkih referenci izborili da zaživi pojam Sarajevske grafičarske škole, što je bilo logičnije nego mnoge druge stvaralačke grane koje su taj epitet ponijele.

No, unutar ove skupine velikih likovnih potencijala, Emir Dragulj se, bar za mene osobno, izdvaja po nježnom  grafičkom pismu u kojem su likovi, što je konstanta njegovih grafika, uglavnom okrenuti leđima u odnosu na prvi plan slike. Ta oneobičajenost slikanja i promatranja svijeta puno govori o ljudskoj boli koju je Dragulj i sam doživljavao na različite načine. Umjetnik stišane emotivne game, stvaralac koji je mogao biti samo i jedino najbolji interpretator suptilnog poetskog realizma, tkao je svjetove bosanskih kućica iz kojih je izlazila ljepota življenja u skromnosti i nepatetičnosti, ali i razorna snaga genijalnosti originalnog Draguljevog promatranja svijeta i ljudi u njemu.

Emir Dragulj, taj genij iz Mravinca, stvarao je svijet duboke likovne intime, konsekventan u stilskoj provedbi, a zamaman po sredstvima kojima je svoj imaginacijski plan uspjevao dovoditi do harmonija, koje se mogu porediti samo sa onima iz helenističkog osjećanja umjetnosti.

Draguljev svijet je magična tvoračka kutija likovnosti iz koje se koncentrično šire krugovi svijeta kojem ne manjka veza sa realitetom i realnošću, koji je sav u poetskoj zapitanosti i grafičkom simbolizmu u koji su mogli, a i danas mogu kročiti rijetki ljudi koji znaju i umiju sanjati…

Ako se ikada na ovom nesretnom svijetu i u još nesretnijem vremenu koje živimo budu ispravljale nepravde najveći broj njih morao bi biti vezan uz ime i djelo genija iz Mravinca, umjetnika izvorne snage i najlucidnijeg grafičara kada je u pitanju aspekt odnosa svjetla i tame.

Nije zato iznenađujuće što je Dragulj neka svoja djela posvetio upravo majstoriji rembrantovskih svjetala. Nije legenda nego sušta istina kako je ta svjetla veliki Emir Dragulj u svjetske galerije u kojima je bio čest gost ponio upravo iz pitoresknosti rodnih Mravinaca.

Jedan i jedinstven u svojoj uzdžanoj otmjenosti bio je i ostao genij, Emir Dragulj!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo