Povežite se sa nama

MONITORING

Bačeno pola milijarde eura

Objavljeno prije

na

Nešto više od godinu mandata je trebalo ministarki odbrane Milici Pejanović-Đurišić da se nakani i javno izjasni o stanju u Vojsci Crne Gore (VCG). Ona je 29. aprila, govoreći pred neimenovanom „akademskom zajednicom i nevladinim sektorom”, zvanično, između redova, ni manje ni više – ali sasvim opravdano – priznala krah reforme oružanih snaga. Strategijski pregled odbrane Crne Gore (SPO), rekla je, moraće da se mijenja.

Sa zakašnjenjem od tri-četiri godine, SPO je usvojen 1. jula 2010. na sjednici Vlade Mila Đukanovića. Navodno definisan prema obrascu NATO-a, trebalo je da bude centralni dokument za utvrđivanje političkog okvira, pretpostavki odbrambenog planiranja, zatim procjenu strukture i opreme VCG i njenih sposobnosti, kao i troškova odbrambenog budžeta sa rokom na 10 godina.

Međutim, ministarka je sada objavila da je napisan nacrt novog SPO-a jer je „potrebna reorganizacija, kroz plansko smanjivanje jedinica, komandi, nepotrebnih infrastrukturnih lokacija i dopunu novoformiranih jedinica sa kadrom koji nedostaje”.

Kada je važeći SPO stupio na snagu, prethodni ministar Boro Vučinić se svečano zakleo da „omogućava racionalno korišćenje odbrambenih resursa i transparentnost odlučivanja u oblasti odbrane”.

Ta demagoška priča – a poreske je obveznike koštala papreno – nije sankcionisana. Trojica eksponiranih dioničara izrade SPO-a iz 2010. zbog tog i drugih promašaja ne snose posljedice.

Vučinića je, nakon ministarskog mandata, za direktora tajne službe preporučio Igor Lukšić tvrdnjom da se „radom dokazao kao najbolje rješenje”. Kojim radom? Za ministra odbrane je kao referencu imao da je bio predsjednik amaterskog Streljačkog saveza, pa ne čudi da je tri puta mijenjao zakone o vojsci i odbrani i stigao da za VCG propiše prvo tri brigade i dvije baze, pa dvije brigade i tri baze, pa jednu brigadu i četiri centra. Pejanović-Đurišićeva će u novom SPO-u propisati – nakrupnija formacija biće bataljon.

Vučinićev ortak i koautor SPO-a, viceadmiral Dragan Samardžić je de facto preko šest godina načelnik Generalštaba (GŠ) VCG. Upropastio je sve čega se dotakao, a umio je to da naplati. Iako je raspolagao stanom u Beogradu, od Đukanovićeve vlade je 2009. i mimo uobičajenih konkursa, dobio 200.000 eura da kupi stan u Tivtu od 102 kvadrata.

Kapetan bojnog broda Branislav Keković – sa pedigreom komandanta 108. ORBr, jedinice mornaričke artiljerije koja je 1991. tukla dubrovačko područje – kao načelnik Odsjeka za strategijsko planiranje odbrane je koordinarao izradu propalog SPO-a; nagradili su ga imenovanjem za vojno-diplomatskog predstavnika u Sloveniji sa platom od više hiljada eura.

Tek sredinom prošle godine, kada je Vučinić već bio u ANB-u, Ministarstvo odbrane je poslalo pismo namjera u NATO u kojem izražava želju da učestvuje u inicijativi Building Integrity, koja je, kroz jačanje transparentnosti, utemeljena u cilju smanjivanja rizika od korupcije u sektoru bezbjednosti.

Izgleda da „kašnjenje” nije slučajno. Učinak Vučinića i Samardžića u mogućoj korupciji i mutnim transakcijama na stranicama Monitora je godinama detaljno opisivan, te djelimično registrovan i u izvještaju Državne revizorske institucije.

Dok SPO nije bio usvojen, niti postojala materijalna formacija jedinica, dakle bez utvrđenih sistemskih parametara, proizvoljno su deklasifikovali i prodavali „vojne viškove” a tako pribavljen novac deponovali na nezakonit način: nijesu ga evidentirali u Glavnoj knjizi Trezora.

Samardžić je demonstrirao školski primjer koruptivnog sukoba interesa: jedno vrijeme je kao načelnik GŠ VCG proizvoljno otpisivao „vojne viškove” a kao član državnog UO Montenegro Defence Industry za novčanu naknadu ih prodavao.

U Vučinićevom mandatu – kako smo više puta dokazivali – VCG je pretrpjela teške gubitke u ratnom materijalu i opremi: približno kao da smo učestvovali u oružanom sukobu jačeg intenziteta a da, liše izvjesne količine pušaka Heckler & Koch 416, nije nabavljen niti jedan novi borbeni sistem.

Uništena je ili za male pare rasprodata artiljerija, ukupno oko 1.000 cijevi. I to haubice 105 mm M-56 (i dio iz klase 122 mm D-30); zatim, protivoklopni topovi 100 mm T-12 i 82 mm M-60 BsT; minobacači 82 mm M-69A i sistemi lake protivvazdušne artiljerije 20-57 mm. Isto je zadesilo lansere i rakete 107-128 mm, te najmanje 290 ručnih bacača M-57. Prodato je budzašto sedam samohodnih obalskih sistema Rubež-E i četrdesetak raketa P-20 i P-21 sa dometom 80 km. Detonirano je najmanje oko 1.500 protivavionskih raketa 72 mm Strijela-2M, itd.

Tenkovski bataljon, ukupno 60 srednjih pancera od po 40 tona, izrezan je i istopljen. Šest jurišnih aviona G-4 (N-62), čiji upotrebni rok ističe tek poslije 2020. godine, sa kompletnom opremom, 2010. su poklonjeni Srbiji. Time su Vučinić i Samardžić – na bazi odluke Đukanovićeve vlade – Crnu Goru lišili ratne avijacije.

Hrvatskoj su za smiješne sume prodati transportni helikopteri Mi-8 a Srbiji su poklonjeni i 346.000 eura knjigovodstveno vrijedni rezervni djelovi za njih. Tokom zimske oluje početkom 2012, usred proglašenog vanrednog stanja, VCG je za evakuacije i dotur pomoći bila beskorisna: na račun poreskih obveznika je unajmljeno pet helikoptera „NATO partnera”.

K tome, udarne pomorske snage su kanibalizirane, poklonjene, ili neodržavanjem trule; rasprodate su, na primjer, raketna fregata od stotinjak metara dužine i tri velike podmornice iz nekadašnje 88. flotile za svega milion eura. Lani -tri plovna sredstva za 71.000 eura. Preostala mornarička postrojenja, zbog privatizacije, iseljena su iz bokokotorskog areala u Bar, no tamo nije izgrađena infrastruktura.

Odbrana mora, obale i vazdušnog prostora, kao i ukupne državne teritorije, nije mrtvo slovo samo na papiru SPO-a, već i u Ustavu. VCG nema efektive da, zlu ne trebalo, sprovodi prioritetnu ustavnu obavezu iz čl. 129. st. 1 koja glasi: „Vojska brani nezavisnost, suverenost i državnu teritoriju Crne Gore”.

Uzmimo primjer Mornarice VCG. Sedam godina od obnove nezavisnosti nije ustrojen integrisani nadzor mora. Najveće pojedinačne investicije su za neborbene namjene. Obavljen je skupi remont Titove jahte Jadranke – sa doćerivanjem luksuznih salona, apartmanima za noćenje, unikatnim posuđem od srebra i najboljeg porcelana, enterijerom od slonovače i mahagonije, skupocjenim slikama – koju DPS funkcioneri, pod egidom „državnog protokola”, koriste za tulume.

Nijesmo čuli da se Milica Pejanović-Đurišić – članica GO DPS-a – protivi takvoj praksi. Naprotiv, za njenog je mandata, tokom 2012, dokovanje i remont za vojne svrhe potpuno neupotrebljivog jedrenjaka Jadran koštaće 1.729.707 eura. Usporedbe radi, za remontovanje preostalih haubica 122 mm, drugorangirane stavke za tu svrhu u budžetu za prošlu godinu, utrošeno je samo 27.359 eura!

Dok se finansira potrošnja koja je van Ustavom definisane svrhe VCG, iz godine u godinu opadaju investicije u održavanje i modernizaciju bazičnih vojnih objekta. Dok je načelnik GŠ VCG bio od Samardžića neprocjenjivo kvalifikovaniji general-potpukovnik Jovan Lakčević – a to ga je izgleda i koštalo funkcije – ulaganje u vojnu infrastukturu iz tekućeg budžeta 2007. je bilo 5,7 odsto; već od 2008. je uslijedio strmoglavi pad, zaključno sa mizernih 0,15 odsto prošle godine.

I drugi dostupni službeni podaci otkrivaju da je nakon Lakčevića nastupio zabrinjavajući debalans vojnog budeta. Sa 54 odsto učešća izdvajanja za plate i naknade iz vojnog budžeta 2008, prošle godine u personalnim izdacima došlo se do čak 74 odsto od projektovanog vojnog budžeta.

Treći godišnji nacionalni program Crne Gore, dokument koji je jesenas Vlada dostavila NATO-u, ovaj negativan trend pravda „dijelom i zbog novih troškova koji se odnose na naknade vojnicima koji učestvuju u operacijama podrške i očuvanja mira u svijetu”.

Na račun crnogorskih mirovnih misija za 2012. utrošeno je 4.084.223 eura, od čega 3.918.933 za obavljanje najobičnije stražarske službe u Avganistanu (ISAF). Od toga je 525.646 eura plaćeno Oružanim snagama Mađarske za „logističku podršku” koja se, između ostalog, sastoji u tome što naš vod ISAF-a koristi njihove kalašnjikove, mada smo njih barem imali dovoljno: samo u 2006. smo Iraku prodali 17.650 komada!

ISAF je značajno opteretio vojni budžet, koji je prošle godine, nakon rebalansa i sa primicima po drugim osnovama, iznosio 36,9 miliona. Ali, ni taj budžet, kao i prethodni „pojedeni” za plate i naknade, ne rješava temeljne socijalne probleme u VCG. Od ukupno 1.835 aktivnih profesionalnih vojnih lica, čak 1.039 je bez stana, dok 173 nemaju odgovarajući stan.

Oko 4.000 tona ili trećina viškova ratnog materijala još nije uništena, premda taj proces traje osam godina. Iako su Ministarstvu odbrane i VCG-u za funkcionisanje potrebne svega 22 lokacije, nije riješeno što sa preostalih 202 lokacija, itd.

Koliko nas je haotična situacija u oružanim snagama koštala? Crna Gora je od 2004. preuzela samostalno finansiranje oružanih snaga na svojoj teritoriji; od tog perioda DPS-SDP partneri „reformišu” odbranu.

Do 2007, kada je ustrojeno Ministarstvo odbrane Crne Gore, deklarisana izdavajanja za vojni budžet kretala su se nešto iznad 36 miliona eura godišnje. Prema službenim podacima, koji od izvještaja do izvještaja neznatno variraju, od 2007. budžet za odbranu je za tu godinu bio 40,1 miliona, 2008. 48,7 miliona, 2009. 40,6 miliona, 2010. 42,7 miliona, 2011. 37,4 miliona, 2012. 36,9, dok je u 2013. odobren budžet od 40,5 miliona – ukupno oko 400 miliona eura.

No, to nije stvarni prikaz izdataka 2004-2013. Pored deklarisanog, postoji i paralelni vojni budžet koji se knjigovodstveno vodi na druga ministarstva. U 2009. je za tu stavku izdvojeno 12,4 miliona, 2010. 12,6 miliona, 2011. 19,9 miliona, 2012. 16,8 miliona a ove godine 15,4 miliona eura.

To nije sav novac isplaćen po tom osnovu, jer se vodi nekoliko hiljada sporova po tužbama vojnih penzionera. Ministarstvo finansija je zbog gubitka parnica samo u 2011. vojnim penzionerima isplatilo 1,92 miliona, dok se procjenjuje da će u međuvremenu stići za naplatu dodatnih oko pet miliona eura.

Saberemo li sume, epilog je zapanjujući: sa preko pola milijarde smo u proteklih devet godina finansirali, sada, i sa zvaničnog mjesta, priznatu neuspješnu reformu oružanih snaga.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POLJOPRIVREDNICI I DALJE BEZ AGROBUDŽETA: Na goloj ledini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stočna hrana je sve skuplja, poljoprivrednicima i stočarima država naplaćuje punu akcizu na gorivo za mehanizaciju dok uvoznički lobi nastavlja dominaciju. Kasni, uveliko, i agrobudžet. Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu dok Vlada usvoji taj dokument. A to je tek prvi korak

 

„Poljoprivreda ne može da čeka“, kaže nam Milko Živković, predsjednik Unije stočara sjevera Crne Gore. Pa pritvrđuje primjerom: od početka godine stočna hrana (koncetrat) poskupila je sa 0,3 na više od 0,4 eura po kilogramu. „Kako troškovi ishrane stoke čine oko 60 -70 odsto ukupnih troškova, cijena koncentrovane hrane preko 30 euro centi za kilogram čini ovu proizvodnju nerentabilnom a na 40 centi se ulazi u gubitak“. A cijena stočne hrane nastavlja da raste.

Proizvesti je skupo, a prodati – teško. Gotovo nemoguće, u situaciji kada  trgovci, ugostitelji i hotelijeri još  vagaju stvarne domete predstojeće turističke sezone. Nakon prošlogodišnje katastrofe.

U zalihama sirare Miljanić blizu devet tona kozjeg sira od zimus čeka kupce. Dok Radisav – Rašo Miljanić, jedan od najvećih proizvođača i otkupljivača kozjeg mlijeka u Crnoj Gori, čeka pomoć države. „Mi moramo znati da li imamo podršku države da spasi kozarstvo ili nemamo“.

Crna Gora je 2019. uvezla sira za 16,5 miliona, dok trenutno u Banjanima leži domaći proizvod vrijedan od skoro 100.000 (prema proizvođačkim cijenama) do blizu 200.000 eura (u maloprodaji, uz uračunatu trgovačku maržu koja se kreće do 50 odsto i 21 odsto PDV-a koji se zaračunava na tako formiranu cijenu). Ta informacija je, zimus, prvo zainteresovala medije pa tek onda resorno ministarstvo. Odakle su tada, nakon upita sa TVCG, odgovorili kako su „preduzete aktivnosti“ kako bi se na terenu sagledala cjelokupna situacija  a da će javnost biti blagovremeno upoznata sa konkretnim potezima.

Javnost još čeka, a Miljanić se nada. „Nakon saopštenja Ministarstva poljoprivrede obišla nas je inspekcija i uvjerila se da lagerovana količina sira o kojoj sam pričao postoji, tačno do u kilogram. Popisali su ga i otišli“. Od tada, kaže za Monitor, nema novih vijesti. „Predlagao sam da nađemo model da plasiramo proizvode na tržište, ili za bolnice, škole, domove starih. Ima načina ako ima volje“.

Ima li volje?

Skupštinska rasprava o Vladinom Prijedlogu zakona o budžetu za 2021. godinu počeće tek naredne nedjelje, pa je sada izvjesno da će crnogorski poljoprivrednici i početak juna dočekati bez očekivane, i neophodne, pomoći iz Agrobudžeta.

Realno je očekivati da će proći makar 20 dana od izglasavanja budžeta u parlamentu do usvajanja Agrobudžeta na sjednici Vlade. Pod uslovom da ne dođe do komplikacija. Tek tada slijede pozivi za učešće u raspodjeli predviđenih sredstava, prikupljanje dokumentacije, terenske provjere, odlučivanje i, konačno, raspodjela novca namijenjenog za podršku ratarima, stočarima, vinogradarima, ribarima…

Riječ je, prema predloženom budžetu, o nekih 35 miliona eura, u koje će, prema običajima naslijeđenim od prošlih vlada, biti uračunat i dio tzv. socijalnih davanja (naknade za staračka domaćinstva) u vrijednosti 3,35 miliona. Da barem na papiru  izgleda kako se za poljoprivredu izdvaja više nego što je to zaista slučaj.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEMOKRATE POBJEDNICI IZBORA U HERCEG NOVOM: Brodolom Demokratske partije socijalista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neki Novljani vide dvije varijante formiranja vlasti. Ona u kojoj bi Novska lista bila isključena, te bi se u Novom preslikao odnos snaga na vlasti sa državnog nivoa. I druga, gdje bi svih pet lista koje su učestvovale na izborima participirale u izvršnoj vlasti u skladu sa osvojenim mandatima. To bi se moglo zaključiti iz slavljeničkog govora lidera Demokrata, Alekse Bečića koji je sabrao da vlast nakon izbora čini 80 odsto, a opoziciju 20 odsto volje biračkog tijela

 

Brod lokalne uprave u Herceg Novom imao je mirno more i dobar vjetar u nedjelju 9. maja, kada je cjelokupna posada ubilježila politički dobitak, osim barke Demokratske partije socijalista koja je pretrpjela težak brodolom u kome je, očekivano, potopljena.

Na birališta je u nedjelju izašlo 17 hiljada građana Novog, od upisanih 25.590 sa pravom glasa. Na 16.738 važećih glasačkih listića Novljani su većinom zaokružili one političke stranke koje posljednje četiri godine vladaju u ovom primorskom gradu, tako da nekih većih iznenađenja nije bilo osim porasta povjerenja u lokalne stranke, grupe građana čija je politička deviza da vlast na lokalnom nivou treba da bude servis građana za rješavanje lokalnih, komunalnih potreba i  problema, koji nemaju previše dodirnih tačaka sa nacionalnim i identitetskim pitanjima koja opterećuju crnogorsku političku scenu.

Pobjednik nedjeljnih redovnih lokalnih izbora u Novom  je Demokratska Crna Gora, partija čija je lista osvojila najveći broj glasova ili 27,65 odsto, što pretočeno u odborničke mandate čini 10 odborničkih mjesta u Skupštini Opštine Herceg Novi. To je neznatno povećanje u odnosu na rezultat prethodnih lokalnih izbora iz 2017. kada su Demokrate, same, osvojile 9 odborničkih mandata. Međutim, gledano iz perspektive avgustovskih parlamentarnih izbora, na kojima je ova stranka osvojila u Novom 20,68 odsto glasova, postignuti rezultat, sa manjom izlaznošću nego u avgustu 2020, ocjenjuje se kao uzlet Demokrata, koji su osigurali podršku istaknutih Novljana i u izbornu trku ušli sa predsjednikom Opštine, Stevanom Katićem, nosiocem izborne liste Ni lijevo ni desno – pravac Novi.

Najveće iznenađenje izbora predstavlja sjajan rezultat Novske liste, lokalne političke stranke koja je nastupila samostalno pod sloganom Naš grad, naš brod i osvojila 3.195 glasova ili 7 odborničkih mjesta. U Novskoj listi ističu kako su pojedinačno najjača politička opcija u Herceg Novom, jer su sve ostale liste predstavljene kao koalicije više političkih subjekata. Novska lista osnovana je pred lokalne izbore 2012. godine. U izbornu trku 9. maja ušla je sa pozicije vlasti. U lokalnoj skupštini zauzima tri odbornička mjesta na osnovu kojih je, raspodjelom funkcija prije četiri godine, dobila više značajnih pozicija u izvršnoj vlasti. Imali su mjesto potpredsjednika Opštine Herceg Novi, dva opštinska sekretarijata, Turističku organizaciju grada i direktorske fotelje u dva gradska preduzeća. Prethodni rad ih je očigledno preporučio da su zadobili više nego duplo glasova Novljana u odnosu na prethodne izbore.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Vijeće Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavao sudija Radovan Mandić je presudom od 12. juna 2001.  oslobodilo Mićunovića optužbe za ubistvo i ukinulo mu pritvor u kome je bio od 7. oktobra 2000. godine. Presudi su prethodile promjene iskaza ključnih svjedoka davane u policiji, istražnom postupku i glavnom pretresu. Takođe, svjedoci, osim Okice Mujovića, su tvrdili na glavnom pretresu da nisu vidjeli optuženog Mićunovića da drži pištolj u ruci i da puca već su ga samo vidjeli da je stigao blizu ulaza u Urgetni blok i kretao se okolo. Mujović je na sudu izjavio da je vidio ispruženu desnu ruku Mićunovića u kojoj je bio pištolj koji je bio „poluokrenut dolje i u pravcu Kovačević Radovana u kom momentu čuje još jedan hitac, pri čemu ne vidi da se iz pištolja Mićunovića ispaljuje taj hitac ali vidi da dolazi od njegovog pravca…“. Sudsko vijeće sudije Mandića je odbacilo njegovo svjedočenje kao nevjerodostojno jer je utvrdilo da se on nije nalazio na mjestu odakle je mogao biti očevidac kao i da ga drugi svjedoci nisu primijetili. Sudsko vijeće je takođe odbacilo i svjedočenja drugih svjedoka, osim sanitetskih radnika, zaključivši da oni zapravo nisu bili na mjestima na kojima su tvrdili da su bili i time nisu mogli biti očevici predmetnog događaja.

Optuženi Mićunović je nakon testiranja bio negativan na prisustvo barutnih čestica, kako na ruci tako i na odjeći.

Jedini nepravosnažno osuđeni u tom procesu je bio Zdravko Lopušina iz Nikšića koji je osuđen na dvije godine zatvora zbog prekoračenja nužne odbrane. Međutim, Lopušina je poginuo nekoliko mjeseci nakon prvostepene presude tako da je dalji postupak protiv njega obustavljen zbog smrti.

Slučaj se preselio na Vrhovni sud, koji je tada bio drugostepeni sud, i kojim je predsjedavao sudija Stevan Damjanović. Njegovo vijeće je u maju 2004. ukinulo oslobađajuću presudu sudije Mandića zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka i vratilo slučaj na ponovno suđenje. Vrhovni sud je takođe naložio prvostepenom sudu da svestranije analizira izjave sanitetskog osoblja Dragoslava Vojičića (koji je samo „primijetio ruku muškarca, u stvari podlakticu koja je bila gola i ta ruka ide prema povrijeđenom“) i Milorada Krsmanovića, kao i da treba suočiti svjedoke policajca Mrvaljevića i sanitetskog radnika Vojičića.

Sudija Mandić nije izvršio suočenje i u ponovljenom postupku 10. februara 2005. godine, opet donio oslobađajuću presudu. Viši tužilac se žalio na presudu po objavljivanju i žalbeni postupak se preselio na upravo novoformirani Apelacioni sud čije adaptiranje prostorija je završeno u martu 2005. a u aprilu iste godine počinje sa radom. Apelacioni sud je preuzeo 172 „Kž“ drugostepena krivična predmeta od Vrhovnog suda.

Predmet pod rednim brojem K.br. 79/2004 sudije Mandića dolazi pred petočlano vijeće sudija Apelacionog suda, po tadašnjem Zakoniku o krivičnom postupku. Dr Vukoman Golubović je bio predsjedavajući vijeća dok su članovi vijeća bili Radmila Mijušković, Branimir Femić, Marija Marinković i Milivoje Katnić kao sudija izvjestilac. Izvjestilac je inače, i u procesnom pravu i u praksi uvijek onaj označen kao posljednji član u uvodu svake presude. Izvjestilac po ZKP-u „duži“ predmet, čita, objašnjava, preduzima sve druge radnje ali i priprema prijedlog presude sudskom vijeću. U praksi sudija izvjestilac je glavna osoba koja određuje smjer u kome će odlučivati sudsko vijeće, kako je Monitoru reklo nekoliko pravnih stručnjaka.

Do formiranja Apelacionog suda Katnić je bio neraspoređeni vojni sudija nakon što je Skupština Crne Gore donijela zakon o prestanku rada Vojnog suda i Vojnog tužilaštva  u aprilu 2004.

Na konferenciji za štampu od 24. februara ove godine, specijalni tužilac Katnić je na pitanje novinara da li je bio član Sudskog vijeća Apelacionog suda koje je opravosnažilo oslobađajuću presudu Branislavu Mićunoviću odgovorio da je bio član toga vijeća i da je glasao za  oslobašajuću presudu. Prećutao je da je bio sudija izvjestilac.

Katnić je na pressu izjavio da se nikad nije sreo ni s Branom Mićunovićem, ni s bilo kim njegovim dodavši da „on (Mićunović) i njegovi i ja smo se razdvojili 1400. godine, kad smo imali zajedničkog pretka“. Takođe Katnić je optužio jednog od lidera DF-a Milana Kneževića i jednog od vlasnika Vijesti Željka Ivanovića da su entiteti „koji pokušavaju da krv nesrećnog momka stave na ruke mene i moje porodice“.

Više državno tužilaštvo i tužiteljka Lepa Medenica su Vijestima 10. novembra 2019. godine,  izjavili da VDT ne traži ubicu pokojnog Kovačevića nakon što su Mićunović i još dvije osobe  oslobođene optužbe. Tada je VDT uputio novinarku „da sve odgovore na pitanja iz vašeg e-maila možete naći u predmetnoj presudi“.

U dotičnoj presudi Apelacionog suda kao i onoj od Višeg suda zaključuje se da je ubica Kovačevića zapravo pokojni Petko Pešukić koji mu je i nanio povrede u kazinu Hotela Podgorica od kojih je iskrvario, usljed čega je nastupila smrt. To je bio stav domaćih vještaka i Komisije vještaka Instituta za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta u Beogradu. Po tom stanovištu, koje je za kritičare upitno, Kovačević je već bio mrtav kad je doveden pred Urgentni blok. Sve i da je dokazano da je Mićunović pucao u mrtvog Kovačevića (po nalazu vještaka), ne bi bio osuđen za ubistvo već za neko blaže djelo poput izazivanja opšte opasnosti ili u najgorem, za pokušaj ubistva. Međutim,  u sudskoj praksi kod nas i u regionu ne postoji preseda slične vrste, pa ostaje nejasno da li bi uopšte i kako odgovarao.

Državno tužilaštvo se nakon pravosnažne presude nije bavilo identitetom pucača makar radi utvrđivanja da li je počinio krivično djelo izazivanja opšte opasnosti. Pucač je najvjerovatnije došao ispred Urgentnog bloka u uvjerenju da je Kovačević još živ.

Inače izuzetno složeni i javnosti poznati predmet ubistva Kovačevića se ne spominje u zvaničnoj biografiji glavnog specijalnog tužioca.

U vrijeme ponovljenog suđenja vrhovna državna tužiteljka je bila Vesna Medenica, koja će mjesec dana nakon pravosnažne oslobađajuće presude Branislavu Mićunoviću doći na čelo Vrhovnog suda Crne Gore. Osim nje i Katnića posrećilo se i predmetnom istražnom sudiji Mušiki Dujoviću koji će kasnije doći na čelo Apelacionog suda.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo