Znam da nećete povjerovati u ovu priču, ali prije nego dignete oči od nje, prisjetite se svog okruženja pa ćete vidjeti koliko je, u stvari, ova priča naivna u odnosu kakvih sve ima. Šata Udba je moj poznanik i drug iz djetinjstva. Otac mu je Udba, a on Šata, i ne sjećam se kad i ko je to spojio, ali ga i dan danas tako zovemo. Lažem, zvali smo ga Śata jedno vrijeme, ali je devedesetih njegov otac Udba donio odluku da više nije Śata nego Šata. A što je Udba naredio moralo se slušati da nam se ne bi ostvarili najgori dječji snovi kojima su nas roditelji plašili ako ne budemo slušali, tj. da će doći Udba i povesti nas na neko pusto ostrvo gdje više ne živi ni Robinzon, jer su ga pojeli domoroci, kao što će i nas. Trebalo je puno vremena da shvatim da su se roditelji bojali tog ostrva više nego mi, ali, srećom, ta vremena su prošlost, ili se bar nadam da je tako. No, ovih dana mi se opet desio, da se tako izrazim, Šata Udba, pa sam malo istraživao i sklopio kockice. Tek sam shvatio da je Šata postao Śata onih dana i mjeseci kad se povampirio crnogorski jezik, zajedno sa onim cetinjskim zgubidanima (i rijetkima) koji su nam utjerivali crnogorski identitet silom na sramotu. “Ś” je tada postalo opasno po Udbu, koji je vaspitavan i školovan po drugim standardima, pa je preko noći prezvao jedinca u Šatu, a nama nije preostalo ništa drugo nego da zdušno prihvatimo sve što nam je Udba plasirao da nam tate i mame, kao kontinentalci – prirodni neplivači, ne bi zaplivali ka pustom ostrvu.

Sretem ovih dana Šatu Udbu, ali u tuđem a ne našem gradu – nije se promijenio… i nijesam uspio da mu to kurtoazno kažem, kao svaki dobro vaspitan čovjek, kad me on, ni pet ni šest, pita: Radiš li đe? Opet nijesam uspio da mu odgovorim, a on: Ne valja ti to ništa! Jesi li se ženio? Opet zaustih, ali ne uspjeh da odgovorim od njega: Ne valja ti to ništa! Ja radim ,,zastalno”. Ženio sam se ,,dvaput”! Imam buljuk đece… Itd. Ma, ,,bem ti život u kom Šata Udba kuje i duje”, promumlam, pa pravo u kafanu da se osamim i sprovedem istragu o mom poznaniku i drugu iz djetinjstva čiji je otac još uvijek aktivan i pretpostavljam da poslije samostalnosti otadžbine Šatu zove Śata. Naravno, nijesam pogriješio, jer mi se moj kršteni a njegov ,,dvaput” vjenčani kum zakleo da je to istina.

Nazovem još neke drugove pod izgovorom da me sahvatala nostalgija i, kao da neću, počnem priču od Kulina bana a sve ih navodim na Šatu i Udbu. I tek shvatim koliko sam toga propustio dok sam se bavio nekim uzaludnim spisateljskim radom, a Šata ima posao „zastalno”, „dvaput” se ženio i ima buljuk đece. Sve je to u redu dok nijesam saznao da Šata ima „dvaradnamjestazastalno”, i to u kulturi. „Ne vjerujem nikom osim sebi, pa se konektujem na neka dokumenta koja su mi bila dostupna dok sam radio u jednoj državnoj instituciji. Crno na bijelo pročitam da Šata Udba radi u jednoj javnoj ustavi još od sedamnaeste godine. Nazovem neke poznanike i pitam znaju li tog čovjeka, ne po nadimku, već po imenu i prezimenu, i kažu mi, među nama, onako kako se čuvaju tajne da procure, da Šata radi kod njih ali ne dolazi na posao, ali da Udba redovno dolazi da ih podsjeti da čuvaju tajnu jer pusto ostrvo još radi. Pa, dobro, šta je završio, pokušavam da opravdam angažman Šate Udbe. Evo ti broj pa ti pitaj Udbu, saosjećajno mi je rekao njegov kolega. Ne vjerujem rođenim ušima, ne vjerujem u pusto ostrvo, ali kako da ne vjerujem državnim institucijama, javnim ustanovama i Udbi. A što ne dolazi, uporan sam, nemate gdje da sjedite, saosjećam se sa viškom zaposlenih? A, ne, radi on na drugo mjesto, pa nema kad. Prima li redovno platu? I zimnicu, šta ti misliš… Nećete da jebe oca, zainatim se, pa izguglam brojeve institucije u kojoj kobajagi radi Šata, okrenem, i Šata mi se javlja pošto sam ga tražio i kao svaka neoprezna naivčina se predstavio. No, inteligentni i nezaobilazni kadar – Šata nije se sjetio da pita što ga tražim, već je po svom starom običaju odmah počeo da me pita: radim li đe, jesam li se ženio, on radi „zastalno”, ženio se „dvaput” i ima buljuk đece…

Okrenuo sam se da zovnem konobara da platim ceh, ljut na sebe što ispravljam „krive Drine” a iza mene sjedi Udba, glavom i bradom, i to ne u našem, nego u tuđem gradu. Klimnuo mi je glavom preko novina, opet ih navukao do čupavih sijedih obrva i nastavio „pažljivo” da čita. To je najveći bakšiš koji sam ostavio konobaru u životu, jer on nije imao sitno, a ja sam kao kontinentalac neplivač pobjegao kao zec da me ne pošalje na pusto ostrvo koje više ne postoji nigdje osim u mojoj paranoji.

Obrad NENEZIĆ

Komentari