Andrić: U arhitekturi je prava istorija čovječanstva i iz nje se da naslutiti istinska duša čovjeka… očima budućih generacija sa svim njihovim tajanstvenim značenjima… čovjek je prikazan uvijek u vezi sa ostalim ljudima… arhitektura je ono što je došlo u život kao nada, snaga i smisao… stalan i topao dah…
Kao jedan od dva autora konkursnog prijedloga (starog) koji je izvjesno za sve „kriv”, svojom voljom, bez saglasnosti drugog autora, svu krivicu preuzimam na sebe.
Bogdan Bogdanović je jednom rekao da je na mjestu objekata trebao provesti „određeno” vrijeme prije nego krene u projektovanje.
Osjećaj stvara arhitekturu. Puno sam vremena proveo naslonjen na zidove od oblutaka, prilazio im sa svih strana… pokušavao i iz korita, gledao, zatvarao oči da ne smetaju koži da osjeti, duž cijele obale Morače, do kojih se vidio osjećaj Hotela Podgorica. Prizivao u sjećanju decenijsko boravljenje na terasama nad Moračom…
Andrić kaže: „Čovjeka je moguće ubiti i… odsustvom razumijevanja razlike između ljepote i spektakla. Predjeli mogu da obmanu čula i misao čovjekovu, da jedno pokazuju i govore a drugo budu i znače”. Kanjon Nevidio nije ljepota. Spektakl nije manje snažan…
Arhitektura Hotela Podgorica je spektakl! Njene terase vise nad rijekom, objektu se ne može spokojno prići iz pravca rijeke, ne može se prisno osloniti na njegov zid, ne pruža nikakvu zaštitu, najmanje oko njega ima prostora koji je vazduh zaustavio na način da izjednači sile pritiska i potiska na svakoj tački kože da bi tijelo utonulo u spokoj.
Arhitektura je satkana jedino od osjećaja – isključivo prijatnih. Andrić bi se pitao: ,,Pojavljuju (li) se, šire i hvataju korijena… osjeti bogastva i širine… (jesu li) i u igru… počela da ulaze i ostala čula… odahnuti, predahnuti, udahnuti, izdahnuti…”
Mjesto, samo po sebi, spektakla Kana Radević je andrićevski rečeno pretvorila u milinu pejsaža. Cijenu plaćam „zavišću” što nijesam to sam uradio. Projekat je odraz života. Ako je plan (ne planski dokumenat- jer je svaki iščašen u najmanju ruku) da stvorite milinu pejzaža usljed spektakla onda je polazište kako? Postojeći Hotel Podgorica isključuje svijest o zajednici i poštovanje svakog čovjeka i odnose i sa rijekom i sa drugom obalom; on je sam u sebi bez obzira na pritiješnjenost položaja, upleten u ambijent na način da uskraćuje, a ničega se dobrovoljno ne odriče; izvan sebe ništa ne nudi. Nije samo poništio obalu rijeke i Staru varoš – na vezi sa drugom obalom, već je i umrtvio nemjerljivi potencijal između dva mosta – nije svakome jednako koristan.
Istinsko gostoljublje je borba za bolji život i položaj čovjeka u svijetu i bolje odnose među ljudima, jednakost i uzajamnost… jednostavniji ljudski odnosi, bliži našim snovima i željama… i duh i toplo raspoloženje čovjeka… njegov način osjećanja…
Njegova dva ulaza izazov su samo za posjetioce. Kad ste pošli da stanete malo ispred ulaza hotela? Ekonomski ulaz sjajno skriven na direktnom pravcu glavnog pristupa arhitekturom koja kao da traži nešto… Novo. Kako?
Slike sa druge obale, sa Blažovog mosta, iz bočnih pravaca su simbol grada. Sa onima koji ovo čitaju kao likovnost u kontekstu umjetnosti duboko se ne slažem; umjetnošću se završava lista djelatnosti koje obuhvata arhitektura.
„U ljudskoj zajednici u kojoj arhitektura ne zauzima svoje mjesto i ne vrši svoj uticaj- mora da nešto nije u redu. U takvom društvu život i u ostalim granama zaostaje ili ide u pogrešnom pravcu…”
,,Građevina, koja je dugovječna i korisna i lijepa, u kojoj se ukrštaju ljudske mnogostruke želje i potrebe, i čovjekov san o ljepoti… ne mijenja samo izgled i značaj kraja u kome se nalazi, nego ima duboke biološke veze sa narodom koji se njome služi; ona utiče na razvitak naraštaja, karakter i navike naroda u toku stoljeća, slično i kao vazduh, zemlja, piće i hrana… Između građevine i ljudskog naselja postoji prisna i nevidljiva veza, složena i stalna razmjena međusobnih uticaja”.
Arhitektura je red i stalnost.
Treba nam jedinstvena stvarnost djelovanja da mobiliše kapacitete svakog pojedinca.
Žiri sastavljen od svih arhitekata u Crnoj Gori, svako sa svojim glasom kao pojedinac jednak drugome – glasovima zbrojenim u cjelinu samo može suditi o arhitekturi. Arhitekte treba da izađu iz državnih i kvazidržavnih službi i da se isključivo vežu u međusobno i u „zajednicu” . To je adresa, za sliku arhitekture sjutra. Odluke što, kako i đe graditi donosiće udruženje zajedno sa drugim učesnicima u projektovanju (sve faze). Nema biroa izvan saveza, nema arhitekata kod „ investitora”, ni kod izvođača – svaki projekat ide na javni otvoreni konkurs… Na konkursno idejno rješenje se prijavljuje investitor. Autor nagrađen na konkursu sa timom arhitekata napravljenim po proceduri udruženja (svi arhitekti su u rotaciju jednako uključeni) realizuje objekat (sada to rade: stručna lica izvođača, projektantski i kvalitativni nadzor, inspekcija…)… projektom su definisani stručni angažmani, nadzor (projektantski, kvalitativni, inspecijski); upotrebna dozvola.
Planira se na sesijama udruženja u vidu smjernica. Smjernice tako izdate imaće istinski etički kodeks u koji je uključen svaki glas udruženja. Tako će se prostori usaglasiti međusobno i u cjelinu radom kreativno i stručno potvrđenih predstavnika cijele populacije. U prostor se, tako, može brzo i adekvatno reagovati. Polje djelovanja arhitekti ograničava mogućnost bilo kakvog ispada jer svaki predlog dolazi kroz otvoren javni konkurs, a svi arhitekti glasaju za predlog i na završnom glasanju donosi se odluka koja može biti i rezultat zbira više predloga.
Arh. Vladimir IVANOVIĆ
(Monitor će rado objavljivati različite stavove ljudi iz struke u vezi sa uređenjem prostora)