Povežite se sa nama

FOKUS

Bal vampira

Objavljeno prije

na

fokus-Montgomeri---predavan

Saopštenje iz ambasade SAD u Beogradu od 22. januara 2004. bilo je bezlično: ,,Ambasador SAD u Srbiji i Crnoj Gori, Vilijem D. Montgomeri će na kraju februara otići u penziju poslije 30-ogodišnje karijere u diplomatskoj službi.”

Priča iza odlaska ambasadora Montgomerija sa ključnog diplomatskog položaja na Zapadnom Balkanu bila je tih dana interesantna zbog skandala koji su uslijedili. Bila je to priča o moći, pohlepi, seksu, ljubomori, korupciji i nasilju. Sve to ovih dana naširoko se prepričava u medijima u regionu.

Razlog – Montgomeri je jedan od rijetkih ambasadora koji je ostao da živi u zemlji u kojoj je bio šef diplomatske misije. Prisutan je u javnosti u regionu kroz članke, intervjue, nedavno objavljenu knjigu, ali i unosne poslove.

Njegovi najnoviji istupi skreću pažnju na činjenicu da je u slučaju bivšeg ambasadora previše veza sa kontroverznim ljudima, pa je teško shvatiti ko je tu kome saveznik, ko protiv koga radi i za čiji interes. Tri se lika posebno izdvajaju: Vojislav Koštunica, Milo Đukanović i Milorad Dodik.

Na učestalim promocijama svoje knjige Kad ovacije utihnu Montgomeri tvrdi da je „najbolje rješenje podjela Kosova”, da se u Srebrenici dogodilo „nasilje”, da je predsjednik RS Milorad Dodik „genije”, da je „(NATO) bombardovanje (SRJ 1999.) bilo greška”, te da „BiH nema nikakvu budućnost”.

Ovako u knjizi Montgomeri piše o ubijenom srpskom premijeru Zoranu Đinđiću. „ Bio je fasciniran Legijom”. „ Đinđić je bio voljan da, kad ocijeni, da je to neophodno izabere neugodna rješenja… Zbog toga je na kraju ubijen”. Evo zanimljivog poređenja. „Jedna od glavnih razlika između Koštunice i Đinđića odnosila se na Đinđićevu spremnost da i dobru i u zlu ‘uprlja’ ruke ukoliko je potrebno da bi ostvario svoj cilj”. Drugo je Koštunica. „Mislim da je sebe vidio na neki način kao ličnost nalik na De Gola”.

Neki kritičari u Srbiji kažu kako im se čini da Montgomeri govori kao član Demokratske stranke Srbije Vojislava Koštunice. Iz Liberalne demokratske partije ocjenjuju da je Montgomeri simpatizer Srpske napredne stranke Tomislava Nikolića. Mnogo je i onih koji kažu – biznis nema alternativu! (Vidi box).

Montgomeri je postao ljubimac nacionalističke Srbije. Istovremeno, ljubimac je i zvanične Podgorice, gdje je ove sedmice promovisao svoje djela. Imao je rašta i dolaziti. „Milo Đukanović je najsposobniji političar na Balkanu”, piše u njegovoj knjizi. Da ovjeri ocjenu, na tribini koju je organizovala Atlas grupa Duška Kneževića, poručio je da bi Đukanovićevo povlačenje „moglo izazvati tenzije u najjačoj stranci”. Podrazumijeva se time i u Crnoj Gori. „Zato mislim da će, čak i ako ode sa scene, ostati jaka figura i osiguravati da se tenzije ne dese”.

Treba pogledati s aspekta bezbjednosti Balkana šta Montgomeri promoviše kao model budućnosti. U Srbiji podržava snage koje nikada nijesu prežalile to što Milošević nije stvorio veliku Srbiju. Montgomeri gađa tamo gdje je regionalni mir najtanji – u Bosnu. Devedesetih su najstrašniji zločini poslije Drugog svjetskog rata, uključujući i srebrenički genocid, zahvaljujući nečinjenju Zapada nagrađeni formiranjem RS u okviru dejtonske BiH. Sada Montgomeri predlaže da se stvar dovede do kraja – pocijepa Bosna i formira evropska „Gaza” za Bošnjake. I to, veli, može doprinijeti miru.

Neznanje u njegovom slučaju ne može biti izgovor. Za zagrebačkog novinara Denisa Kuljiša, on je „zelena beretka u balkanskoj džungli”. Služio je armiju od 1967. do 1970. godine. Pelcovan je ,,vijetnamskim sindromom”, pošto se godinu dana borio na tom ratištu. Operacije je vodila CIA, a timovi Zelenih beretki bili su samo ,,izvođači radova”. Da je bio sposoban marinac svjedoče mnogobrojna priznanja.

Otkud sposobni marinac sada u ulozi zaštitnika imena i djela premijera Đukanovića? Prema Monitorovim saznanjima, Đukanović u sjeni vodi teške pregovore o uslovima odlaska sa političke scene. Zahtjevi koje je EU postavila pred Crnu Goru ukazuju da u Evropi preovladava mišljenje da Đukanović mora otići. Đukanoviću nije problem odlazak, već garancije da će biti zaštićen imunitetom, a njegov sistem upravljanja sačuvan. Uslovi za evropske integracije Crne Gore nagovještavaju za Đukanovića i familiju negativan rasplet. Zato on podiže cijenu za odlazak ili traži saveznike za opstanak na vlasti. Otud Đukanovićeve kontroverzne izjave – čas bi išao, čas mu se ne da.

Montgomeri je tu u funkciji lobiranja. U Podgorici je ponovio izjave da su SAD znale za Đukanovićev šverc 1990-tih, a da su ćutale iz viših razloga. Podsjećamo, za beogradski Nedeljni telegraf još sredinom 2009. kazao je da je ,,baš svaka Vlada na Zapadu, uključujući i Italiju, znala da se crnogorska vlast finansira preprodajom cigareta.”

,,Prije pada Slobodana Miloševića, Zapad je aktivno podržavao Mila Đukanovića i Vladu Crne Gore zbog primjetne prijetnje armije pod kontrolom vlasti iz Beograda… Nazovite to švercom, tranzitom, kako hoćete. Svi smo na to žmurili jer smo željeli da Crna Gora i Đukanović opstanu, a nijesmo imali keš da im pomognemo”, otkrio je Montgomeri.

Logika nasilja je svuda ista. Nije teško primijetiti sličnost između Montgomerijeve odbrane Đukanovićevog šverca i Bulatovićevog svjedočenja o deportaciji izbjeglica. Obojica su opasni svjedoci. Kao što je Bulatović priznao da je deportacija bila državni zločin, Montogomeri je otkrio da su djelovi međunarodne zajednice, žmureći, pospješivali organizovani kriminal u regionu.

Ne može biti da sposobni marinac ne zna da je zahvaljujući ratu, pljački i švercu nastala nova klasa gospodara Crne Gore, koja je konstituisala jedinu u Evropi nesmjenjivu vlast. Uz terorizam, organizovani kriminal se smatra najvećom prijetnjom miru i stabilnosti.

Opasne su veze Montgomerija i njegovih prijatelja. Njihove uloge devedesetih, njihovi skriveni interesi danas, upozoravaju da bi cijena ovog bala vampira mogla biti skupa.

Poslovi

Bivši ambasador Montgomeri napustio je Beogradu 2004. ali se vratio poslije godinu dana. Ima kuću u Cavtatu i na Dedinju, firme u Hrvatskoj i Srbiji sa svojim kolegom Ralfom Džonsonom, bivšim ambasadorom SAD u Slovačkoj. Poslije penzionisanja bio je šef tajnih službi, savjetnik za bezbjednost, kao i član Nadzornog odbora grupacije Jadranski luksuzni hoteli, čiji je vlasnik hrvatski biznismen Goran Štrok. Njegova supruga Lin je radila kao predavač na Američkom univerzitetu u Dubrovniku, a bila je i saradnik Fakulteta za diplomatiju i bezbjednost u Beogradu. Montgomeri i njegova supruga postali su u Beogradu 2006. suvlasnici firme Strejkon sekjuriti, čiji je većinski vlasnik bio Gradimir Nalić, savjetnik za ljudska prava Vojislava Koštunice, dok je bio srpski premijer. Strejkon sekjuriti osigurava vladine agencije, nekoliko banaka, Dunav osiguranje, Delta centar, planira da proširi biznis na Dodikovu RS. Nalić je intimni prijatelj nekadašnjeg šefa BIA Radeta Bulatovića i njegov advokat u vrijeme akcije Sablja poslije ubistva Zorana Đinđića 2003, kada je on osumnjičen da se tajno sastajao sa premijerovim ubicama. Prema informaciji E-novina, kao osnivač firme za fizičko-tehničku zaštitu objekata i lica, Nalić je za samo četiri godine zaposlio ukupno 600 ljudi u obezbjeđenju, pravu malu privatnu vojsku sastavljenu od pouzdanih i na terenu dokazanih antihaških „beretki”, „vukova”, „škorpiona”… Montgomeri je 2009. odabrao Gorana Matića, Miloševićevog ministra informisanja SRJ, da osnuju konsultantsku firmu Montgomeri, Sadler & Matić.

Optužbe LDP-a

Liberalno-demokratska partija Čedomira Jovanovića je naročito pogođena Montgomerijevim dovođenjem u pitanje političke pozadine ubistva premijera Đinđića. LDP podsjeća da se Montgomerijevo osporavanje presude u procesu za ubistvo Đinđića dešava samo dan ili dva pošto je specijalni tužilac najavio da će biti pokrenut predistražni postupak oko pobune Jedinica za specijalne operacije 2001, koja je po nekima bila pokušaj obaranja Đinđićeve vlade. Tadašnji predsjednik SRJ Vojislav Koštunica je štrajk JSO protumačio kao protest ljekara koji bi u mantilima izašli na ulice. LDP napominje da se Montgomeri oglašava pošto su pravdi u Srbiji dostupni pripadnici zemunskog klana, braća Aleksandar i Miloš Simović i Sretko Kalinić, koji su tužilaštvu dali iskaze koji bacaju novo svjetlo na političku pozadinu ubistva Đinđića. Motiv za Montgomerijeve aktivnosti je, po LDP, krivična prijava koju je Srđa Popović, advokat majke i sestre Zorana Đinđića podnio protiv Koštunice, šefa Vojno bezbjednosne agencije VBA u to vrijeme Aca Tomića, komandanta JSO Milorada Ulemeka, i još šest pripadnika te jedinice. Zvaničnik LDP Nenad Milić, nekadašnji zamjenik ministra unutrašnjih poslova u vladi Srbije i svojevremeni šef kabineta Zorana Đinđića, pozvao je Montgomerija da saopšti kakve je dogovore imao sa Koštunicom i da li je imao kontakte sa Legijom. ,,Voljeli bi da gospodin Montgomeri progovori o tome kakvi su njegovi dogovori bili sa ratnim kabinetom Koštunice. Da li je on lično ili posredno imao kontakte sa zemunskim klanom, sa Ulemekom? Zašto je Ulemek, kao i Koštunica, imao povjerenja u Montgomerija? Podsjetiću vas da je nekoliko nedjelja pred 12. mart Ulemek uputio pismo Montgomeriju,” zaključio je Milić.

Afera Nacional

Montgomeri negira da je bio izvor informacija hrvatskom novinaru Ivu Pukaniću koji je 2001. u Nacionalu objavio feljton o duvanskoj mafiji. Hrvatski mediji su svojevremeno objavili da je Pukanić prilikom saslušanja pred sudom imenovao Montgomerija kao izvor informacija o umiješanosti Mila Đukanovića u šverc cigareta. Prema pisanju više medija iz tog perioda, a i kasnije, Pukanića je tadašnji ambasador Montgomeri počeo da snabdijeva povjerljivim obavještajnim podacima o Đukanoviću i njegovim poslovima sa cigaretama. Te podatke je u Zagreb iz Beograda nosio Gabriel Eskobar iz beogradske ambasade SAD, a na osnovu svakodnevnih telefonskih razgovora Pukanića i bračnog para Montgomeri. Montgomerijev motiv bio je politički: da Stejt department uvjeri kako je u stanju da spriječi raspad SRJ tako što će prepasti Đukanovića ,,povjerljivim” podacima o njegovim poslovima. Nekada bliski saradnik premijera Ratko Knežević govorio je da se u maju 2001. sreo sa, sada pokojnim Pukanićem i ambasadorom Montgomerijem u Zagrebu. Navodno, ambasador im je tom prilikom rekao da je Đukanović od šverca zaradio oko 130 miliona dolara, koji se nalaze na njegovim računima na Zapadu.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo