Treći roman Balše Brkovića, jednog od najistaknutijih pisaca iz Crne Gore, Plaža Imelde Markos novo je izdanje Vijesti. Oba prethodna Brkovićeva romana – Privatna galerija i Paranoja u Podgorici bili su bestseleri, a Plaža Imelde Markos najavljena je kao treći roman iz Podgoričkog kvarteta.

Balša Brković objavio je i pet knjiga poezije, kao i knjigu priča – Berlinski krug. Za roman Privatna galerija dobio je nagradu Miroslavljevo jevanđelje 2004. godine. Diplomirao je Opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Dugogodišnji je kolumnista Vijesti i urednik redakcije za kulturu, kao i subotnjeg dodatka Art.

MONITOR: Vaš treći roman takođe donosi priču iz današnje Podgorice. Počinje: ,,Sluge okupatorske… Vi ste sluge okupatorske. Prvo sam pomislio da se na trgu snima film”. I dalje crpite ideje iz naše svakodnevice, pa se u romanu mogu prepoznati neki događaji. Kad ste počeli da pišete knjigu i kako je tekao taj proces?
BRKOVIĆ: ,,Sluge okupatorske” je izraz iz jednog prastarog vremena, u mom romanu izgovara ga vremešna osoba, ali, vjerujem da će današnji čitaoci, čak i oni znatno mlađi, unekoliko drugačije semantički nijansirati ovaj izraz. Gotovo da čovjek pomisli da i danas imamo neke okupatore, a uz njih, bar ovdje neizostavno idu – ,,sluge okupatorske”. Ovaj roman jednim dijelom funkcioniše i kao komunikacija vrlo različitih generacija, pa je u tom smislu ovakvo jezičko igranje bilo važno i prilično zahvalno. A to što pripovjedač u drugoj rečenici pominje film, takođe nije slučajno. U formalnom smislu Imelda je značajno strukturirana na filmski način.

U principu, svakodnevica, bilo koja, je okean priča i kosmos značenja… Tako da sve ostalo zavisi od pisca i njegovog talenta. Uživam u pisanju, i ponekad pomislim da se to vidi u mojom knjigama.

MONITOR: U naslovu romana je ime bivše filipinske prve dame, koja je poznata po diktaturi supruga, ali i po legendarnoj kolekciji cipela, koja simboliše razuzdanost njene porodice. Imelda je inspirisala mnoge umjetnike kao što su i Dejvid Birn i Fetboj Slim. Vaši junaci je traže po Crnogorskom primorju. Zašto ste baš nju smjestili u Vaš roman, šta vas je to inspirisalo kod nje i šta sve ona predstavlja?
BRKOVIĆ: Živopisna je, svakako. Upravo ta famozna kolekcija od 3.000 cipela učinila je postmodernim toposom. Ta dama je još živa, pa je i to bio jedan od razloga zašto se našla u mom romanu, ili u fantaziji mojih likova, kako god hoćete, to je nevažno. Upravo takva kakva je bila, i ona i vladavina njenog supruga, ilustracija su jednog posebnog tipa postmodernog kolonijalnog diktatora. Tu nije u prvom planu ideologija, već spremnost da se služi kolonijalnim gospodarima. U tom smislu, čini mi se da je gospođa Markos prilično ilustrativna i za crnogorski tip (neo)kolonijalne diktature.

U ovom romanu važan je lik jedan postariji gospodin, čovjek koji ideološki pripada drugom vremenu, bar bi se tako pomislilo u prvi mah. Možda su baš zato njegovi uvidi o našem vremenu zanimljiviji nego što bi se očekivalo. On je opsjednut gospođom Markos, jer ona na neki način oslikava svu perverznost jednog poretka, nakaznu prazninu političke moći…

S druge strane, mi smo ovdje navikli na vrlo egzotične VIP goste, na čitavu jednu galeriji živopisnih likova koji kao da više pripadaju literaturi nego li nekoj zaista ozbiljnoj (ili održivoj) ekonomskoj stvarnosti. A koliko god je to zahvalno za literaturu, toliko je velika nevolja za jedno društvo. Pored svih takvih likova meni i udova Ferdinanda Markosa djeluje baš kao logičan ,,gost” ove i ovakve Crne Gore…

MONITOR: ,,Hemingveja vole neznalice i barabe…. Ali, ja ne mislim tako” – stoji u Vašem romanu. Interesuje me šta mislite o današnjim umjetnicima, je li njihova negdje i obaveza da budu angažovani, da utiču i mijenjaju nešto u svijesti ljudi, jer je sve što napišete kritično prema vremenu u kojem živimo?
BRKOVIĆ: Samo da razjasnimo: Hemingveja smatram velikim piscem. Ovdje je riječ o jednoj prilično prisutnoj predrasudi – i ona inspiriše moga pripovjedača, a on je taksista, a ne profesor univerziteta, mada ne baš naivan taksista… – da se suviše popularni pisci (poput Hema ili Gaba Markesa) smatraju zbog toga – vrednosno problematičnima. Što je svakako glupost, čija geneza je dijelom u modernističkom otporu prema tzv. jednostavnosti.

Ovo što kažete oko angažmana… Pazite, nije ničija obaveza da bude angažovan. Ako to kažemo, ulazimo u zonu diktata, totalizujućih zaključaka, a to može biti opasno. Ali, angažovanost je legitiman izbor. I više od toga. Vjerujem da je potreba da se nešto prećuti za pisca, za umjetnika uopšte, vrlo opasna.

Duh palanke u agoniji. Postmoderni cinizam. Bezobzirnost neznalica. Sve to je današnja Crna Gora. I ključni ispit za ovo društvo je baš to: ako budemo imali pisce koji o svemu tome, na svoj način, pišu, umjetnike, filozofe, sineaste koji žele da učine baš to – da dokuče makar djelić misterije što je sve to što nam se događa, danas i ovdje, i bilo gdje, imaćemo i drugačiju Crnu Goru. Koja bi mogla biti sasvim zanimljivo mjesto za život, jednom, kad prođe aktuelna orgija mediokriteta.

MONITOR: Vaš junak izgovara – ,,stvari su ovakve ili onakve, ali ponekad je to najvažnije što čovjek može – ne pristati. Biti čvrst u nepristajanju”. Izabrao je da bude taksista, a mogao se baviti nečim drugim.
BRKOVIĆ: Filozofija nepristajanja je zapravo suština svakog otpora. Prva pretpostavka za bilo kakav otpor je vaš uvid da ne želite pristati na poredak koji vam se servira.

Ključni problem našega vremena, i stvar koja daje najgoru moguću sliku o našoj epohi, je činjenica da je koncept pobune u krizi. I korak dalje – živimo civilizaciju koja je našla način da apsorbuje sve subverzivne impulse. To je moć medijske i vizuelne civilizacije. Svaka subverzija ubrzo postaje kapitalistička histerija. Benksijevi grafiti imaju astronomske cijene. Njegova pobuna je autentična, pobuna protiv galerija, muzeja, malograđanske i buržoaske prostitucije umjetnosti, ali, što se na kraju desi – te galerije profitiraju čak i na Benksiju, na njegovoj subverziji… Tako da na kraju sve izgleda kao još jedna mistifikacija, a ne subverzija ili pobuna.

To je problem. Pronaći nove forme subverzije. To je ključno pitanje našega vremena i budućnosti civilizacije kakvu poznajemo. U suprotnom, bojim se da nas čekaju distopijski pejzaži. Zapravo, to je već naša stvarnost.

Kad god ne vjerujete sopstvenim utopijama, završite u nečijoj distopiji.

MONITOR: Nakon dva prethodna romana i „Plaže Imelde Markos” , najavili ste „Ponoć na Lenjinovom bulevaru” – kao završni dio Podgoričkog kvarteta. Možete li nešto reći o toj zamisli i šta možemo da očekujemo?
BRKOVIĆ: Taj roman je tek u skicama, tako da što god vam rekao, postoji mogućnost da će stvari do okončanja romana izgledati unekoliko drugačije. Ali, siguran sam da će Ponoć na Lenjinovom bulevaru biti nešto obimniji roman, a u Plaži Imelde Markos čitalac, u jednoj kratkoj taksi vožnji, upoznaje tri lika koji su važan dio personaža iz narednog romana.

Miroslav MINIĆ