Povežite se sa nama

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC, POTPISNIK DEKLARACIJE O ZAJEDNIČKOM JEZIKU: Prevaga nad nacionalizmom

Objavljeno prije

na

MONITOR: Protekle nedjelje u Sarajevu je predstavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku. Bili ste na predstavljanju, kako biste objasnili o čemu se zapravo radi?
BRKOVIĆ: U najkraćem, radi se o pokušaju da razboritost i naučna utemeljenost odnesu prevagu nad nacionalizmima od svih vrsta. Neko je u Sarajevu rekao da se osjećamo kao ljudi koji treba da dokazuju da je more slano. OK, ali izgleda da i to ponekad mora da se čini. Zamislite koliko su stvari otišle daleko kada smo dovedeni u takvu situaciju. S druge strane, imate tu podvalu onih koji napadaju Deklaraciju – da je to neki jezički unitarizam, pri čemu je ova Deklaracija, zapravo, za sva vremena, ,,sahranila” jezički unitarizam. Znate, Deklaracija priča o policentričnom jeziku, uz momenat da su sva postojeća imena ravnopravna – o kakvom onda jezičkom unitarizmu mi govorimo. Dakle, i ta vrsta prigovora je bez ostatka u zoni klasične balkanske budalaštine.

MONITOR: Deklaraciju je do sada potpisalo preko 200 lingvista, pisaca, umjetnika, novinara iz Srbije, Hrvatske, BiH i Crne Gore, a samo prvog dana, po obljavljivanju, onlajn potpise na nju je stavilo više od 2.000 ljudi. Kako tumačite ovakav odjek?
BRKOVIĆ: Do kraja prvog dana, u četvrtak, bilo je već preko 4.000 potpisa. I taj trend se nastavlja. Uprkos nerazumijevanju ,,zvaničnih” krugova u ove četiri države, ljudi su vrlo raspoloženi da daju podršku našoj inicijativi. Takođe važan momenat je i to da iza ove Deklaracije ne stoje nikakve državne institucije i partije, odnosno da je sva snaga ove Deklaracije u imenima pojedinaca, individua koji je podržavaju, uprkos svemu. I jasnoći i čistoti stava koji zastupa. Taj inicijalni spisak treba da ljude uvjeri da je riječ o ozbiljnoj akciji. I promišljenoj. Priča o Deklaraciji porodila se u toku turnusa tribina Jezik i nacionalizam, koji je, na tragu uvida lingviskinje Snježane Kordić organizovan prošle godine. Nakon razgovora, iscrpnih i zanimljivih, u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu ideja o ovakvoj Deklaraciji se prirodno iskristalisala.

MONITOR: U Hrvatskoj i Srbiji Deklaracija se oštro kritikuje. Plasira se teza da se radi o ,,lingvističkom trojanskom konju”?
BRKOVIĆ: To ste se odmah mogli kladiti. Da će ,,teška artiljerija” biti potegnuta bez pardona. Znate – ovakva Deklaracija delegitimiše sve jezičke nacionalizme u regionu. A to vam je postala ozbiljna ,,mala privreda”. Taj jezički nacionalizam zaslužan je za većinu gluposti koje povodom jezika vidimo ne samo u javnoj upotrebi, već i u školskim programima, što je mnogo opasnija stvar.

MONITOR: Kroz sve kritike struji strah od buđenja jugoslovenstva. Odakle toliki otpor prema svemu što liči na zajedništvo?
BRKOVIĆ: Kakva budalaština. Prvo – što znači strah od jugoslovenstva? Kojeg jugoslovenstva? Jedna forma emancipovanog jugoslovenstva je nešto od čega niko ne treba da se plaši, posebno ne naknadno. Jugoslovenstvo je bilo i drugo ime za modernizaciju na ovim prostorima. Nije svako ,,jugoslovenstvo” negativno, ali za nekoga, očigledno – jeste. Danas govore o ,,jugoslovenstvu” kao da je to bila neka tamna epizoda iz naših prošlosti, maltene neka zla ideologija. To su gluposti. Jugoslovensko iskustvo je bilo najzreliji period u kulturama ova četiri naroda. I ta velika epoha – misim na južnoslovenski modernizam, nastala je u iskustvu (i svijesti) zajedničkog jezika. A to je najvrednije što ova četiri naroda imaju – duhovni korpus čiji ključni markeri su Krleža, Konstantinović, Meša, Kiš, Lalić, Andrić, Crnjanski, Vesna Parun…

MONITOR: Čudi li vas što u Crnoj Gori skoro da nema reakcija?
BRKOVIĆ: I čudi, ali i ne čudi. Ovdje je situacija zanimljiva na nekoliko načina. Imate pisce koji prirodno, svojim odnosom prema jeziku, pripadaju ovoj priči oko Deklaracije, ali, iz nekog razloga, nijesu javno podržali Deklaraciju. Pretpostavljam jer im je jasno gdje leže ,,simpatije” vlasti, kojoj jezičkoj politici pripada podrška režima, a imate pisaca koji nipošto ne žele da se zamjeraju vlasti.

I dok mi je jasno zašto se u Hrvatskoj i Srbiji bune odavno prepoznati nacionalistički krugovi protiv Deklaracije – jer ona ruši njihove tradicionalne postavke – hrvatsku o potpunoj odijeljenosti hrvatskog jezika i srpsku o srpskom jeziku kao nekom nadjeziku iz koga su ostrale varijante izvedene – moram priznati da mi nije jasno kako ova i ovakva Deklaracija može smetati nekome u Crnoj Gori. Ova Deklaracija legitimiše sva postojeća imena – uključujući i nominaciju ,,crnogorski”, a konstatuje ono što zapravo u lingvistici nikada i nije bilo sporno – da je to zajednički jezik, isti jezik, jedan, ali ne i jedinstven jezik.

MONITOR: Kod nas je i nekad živi dijalog o jeziku zamro. Jotovana varijanta, koja je jedno vrijeme forsirana kroz obrazovni sistem, očigledno nije zaživjela, ne koriste je institucije, mediji, a njen zamah splašnjava i u učionicama. Kako to komentarišete?
BRKOVIĆ: Kako i da ne zamre – nijednog trenutka cilj vlasti u Crnoj Gori nije bio da se dođe do normalne, demokratski zasnovane priče o jeziku, već da se nametne jedna varijanta, za koju su oni procijenili da im donosi političku korist. S njima je uvijek tako – nikada ne postoji principijelni sloj priče, uvijek je to neka histeroidna jurnjava za korišću. Između edukacije i kupovine oni uvijek biraju ovo drugo. Zato nam je sve ovakvo kakvo je. Napravljena je ta grandiozna glupost sa onakvom standardizacijom – i naravno da takav jezički inženjering nije zaživio. Sada imate gomilu udžbenika za osnovnu školu koji su praktično i suštinski neupotrebljivi. Više djeci osvjetljavaju neke frustracije crnogorskih jezikoslovaca nego što ih upućuju u veličanstvene tajne i uzbudljive rukavce jezika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo