Povežite se sa nama

INTERVJU

PREDRAG KOJOVIĆ, PREDSJEDNIK NAŠE STRANKE, SARAJEVO: Nacionalne stranke su ideološke fabrike mržnje

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakvo je stanje u današnjoj Bosni i Hercegovini?
KOJOVIĆ: Ozbiljni politički analitičari BiH svrstavaju u kategoriju neuspjelih država (failed state). Iako je ta ocjena deprimirajuća za nas, ona je nažalost vrlo vjerovatno tačna. Mi se kontinuirano nalazimo u političkoj krizi čiji se intenzitet planski pojačava u predizborno vrijeme kako bi se pažnja glasača skrenula sa ozbiljnih, pa rekao bih i katastrofalnih ekonomskih i socijalnih problema za koje vladajuće partije očigledno nemaju rješenja. Povrh svega toga, s obzirom na to da su na vlasti lideri koji su politiku shvatili kao mogućnost za nastavak rata drugim sredstvima fokusirani su isključivo na daljnu homogenizaciju etnija i implementaciju daljnih, konačnih teritorijalnih podjela po etničkom principu. Za nas Bosance i Hercegovce EU je postala ono što je nekad Amerika bila za Evropljane – naša najbolja i posljednja nada.

MONITOR: A kako izgleda Sarajevo?
KOJOVIĆ: Nažalost, sve više ga doživljavam kao provincijalnu kasabu nastalu na mjestu nekadašnjeg najljepšeg i najhrabrijeg grada na svijetu.

MONITOR: Mnogi tvrde da u BiH bujaju svi nacionalizmi – srpski, bošnjački, hrvatski…
KOJOVIĆ: Nacionalizam je postao efektivan način osvajanja i opstanka na vlasti. To je tako već skoro trideset godina. Posljednjih godina svjedočimo nemoralnoj i svakom normalnom čovjeku degutantnoj eksploataciji ratnih tragedija i trauma u dnevno-političke svrhe. Nacionalne stranke su ideološke fabrike mržnje i za ono što rade i govore bi u svakoj zemlji koja nema Ustav a la Dayton sudski odgovarali ne samo za kriminal i korupciju nego i za širenje međuetničke i rasne mržnje.

Činjenica da je Dejtonski ustav nespojiv sa članstvom u EU ipak daje nadu da ćemo ga uskoro morati mijenjati. Pravac u kojem će te promjene Ustava ići, po mom mišljenju, će dugoročno odrediti sudbinu BiH. Ona će ili postati uređena na način na koji su uređene druge evropske, funkcionalne, građanske demokratije ili će se pretvoriti u tri mini monoetničke države kojima će zauvijek vladati tzv. legitimni predstavnici, odnosno etnička elita.

MONITOR: Prijeti li BiH raspad zbog političkih, socijalnih i drugih problema?
KOJOVIĆ: Socijalni kapital, odnosno spremnost građana jedne države da državu stave ispred svojih ličnih i drugih interesa je potrošen. Kenedijev patriotski imperative – ne pitaj šta je država učinila za tebe, nego se upitaj šta ti možeš učiniti za nju, je u BiH sveden na status lošeg vica.

Ljudi su umorni od čekanja da se nešto počne mijenjati, i u političkom i u ekonomskom smislu. Lideri nacionalnih stranaka vjeruju da će njihovi planovi o podjeli BiH imati veću šansu ako su građani iscrpljeni i u ekonomskom, i u političkom i u personalnom smislu.

Ekonomsko siromaštvo, kao što je to odlično prepoznao jedan vaš umjetnik/filozof Antonije Pušić, je neophodan preduslov za bilo koju vrstu politike bazirane na radikalnim nacionalističkim ili vjerskim postulatima. Ekonomsko oslobađanje, odnosno nesiromaštvo građana i sposobnost da sami upravljaju svojim životima, je preduslov i za njihovu političku emancipaciju. I to je ono što nacionalne stranke, dok se njih bude pitalo, nikada neće dozvoliti.

Srećom, ja vjerujem da će građani BiH smoći hrabrosti i mudrosti i da se te partije nakon izbora 2018. više neće pitati.

MONITOR: Vaša stranka vjeruje da je moguća drugačija Bosna i Hercegovina. Kakva po Vašem mišljenju treba da bude država BiH i da li u BiH ima snaga koje mogu profilisati takvu državu i društvo?
KOJOVIĆ: BiH je jedino moguća ako su prava svakog njenog građanina, bez obzira na njegovu etničku pripadnost ili nepripadnost, ista na cijelom njenom teritoriju. Dakle, ona je ne samo moguća nego sam uvjeren da bi bila izuzetno uspješna država ako bi bila uređena po uzoru na druge EU države. BiH za kakvu se mi zalažemo ima jednog predsjednika sa simboličkim ovlastima, ima državni parlament sa garantovanom minimalnom etničkom zastupljenošću, nema kantone, ima taksativan spisak kolektivnih etničkih prava koje štiti Ustavni sud, ima progresivnu poresku stopu i enormno ulaže u obrazovanje…Dakle, uređena je i funkcioniše po istim ustavnim principima po kojima funkcioniše recimo Norveška.

MONITOR: Naša stranka je stranka socijal-liberalne orijentacije, čiji je programski cilj društvo solidarnosti i socijalne pravde, vladavina prava i širokih građanskih sloboda. Koliko su realni takvi planovi Naše stranke?
KOJOVIĆ: Samo ako je definisana i uređena kao država ravnopravnih građana BiH je moguća u politčkom, pa i u ekonomskom smislu. Vizija koju nacionalisti imaju nije država Bosna i Hercegovina nego labava konfederacijska zajednica čiji opstanak zavisi od hirovitosti nacionalnih lidera. Ako me pitate da li je građanska BiH ostvariva onda je moj odgovor da su šanse takve BiH obrnuto proporcionalne šansama nacionalnih lidera da je etnički dijele do potpunog nestanka. To je osnovno pitanje na koje će odgovor dati građani BiH za godinu i po.

MONITOR: Kakva je sudbina građanskih, ljevičarskih partija u BiH? Postoji li šansa da se konstituiše neka da je tako nazovemo opštebosanska stranka koja će se izboriti za građansku prosperitetnu i modernu državu BiH?
KOJOVIĆ: Postoje neke naznake da je proces konsolidacije SDP-a, odnosno povratak njihovih odmetnutih frakcija, u toku. Mi to podržavamo i nadamo se da će taj proces biti završen što prije kako bi onda Naša stranka sa takvom ujedinjenom ljevicom započela razgovore o eventualnom formiranju građanskog bloka i o zajedničkom nastupu na izborima 2018.

MONITOR: Prošle godine Vi ste fizički napadnuti na sjednici Skupštine Kantona Sarajevo. Imate li neprijatnosti kada kritikujete razne deformacije u bh društvu?
KOJOVIĆ: Naša odlučnost da se borimo za ono u šta vjerujemo nije i neće biti poljuljana takvim i sličnim pokušajima da nas se disciplinira i cenzuriše. Vladajuća koalicija u Skupštini Kantona Sarajevo je nakon tog incidenta predložila da se sjednica prekine i da mi ubuduće sjedimo podalje od čovjeka koji je Sabinu Ćudić verbalno, a mene fizički, napao. Tražili smo da se sjednica nastavi i naravno nismo se htjeli pomjeriti od nasilnika. Prijetnjama i silom nas neće istjerati sa mjesta na koje su nas izabrali građani.

Naša stranka je i ranije izlazila u javnost sa stavovima koji u tom trenutku nisu bili popularni ili su čak izazivali negativne i vrlo emotivne reakcije, ali smo mi vjerovali da je naša odluka ispravna i dobra za BiH i naše građane i čvrsto smo stajali na tim pozicijama. U pravilu, nakon nekog vremena, kad su se glave ohladile, većina onih koji su nas napadali zbog tih stavova uvidjeli bi da smo zapravo bili u pravu.

MONITOR: Je li Vas iznenadila pobjeda Aleksandra Vučića u prvom krugu glasanja i šta čeka Srbiju sa njim kao predsjednikom?
KOJOVIĆ: Iznenađenje je da se sve završilo u jednom krugu glasanja, ali se pobjeda g. Vučića ne može nazvati iznenađenjem. Vjerujem da će on i sa ove pozicije nastaviti da radi ono što je radio kao premijer, a to je ubrzano približavanje Srbije ka EU i jačanje regionalne saradnje. Žao mi je što barem jedan dio svog očigledno velikog političkog kapitala nije utrošio kako bi svoje glasače motivisao ka poštenijem i konkretnijem suočavanju sa ulogom Srbije u ratovima devedesetih.

MONITOR: Odnosi između bivših jugoslovenskih republika opet su pogoršani. Mnogi strahuju da će se ti sporovi rješavati ratom. Kakve su Vaše procjene – da li su u regionu mogući novi ratni sukobi?
KOJOVIĆ: Zaista ne vjerujem u tu mogućnost. Postoje lideri, pa i partije koje to priželjkuju, ali sumnjam da su građani spremni biti topovsko meso, opet.

MONITOR: Vi ste dugo bili novinar. Danas se često od starijih novinara može čuti da je novinarstvo na ovim prostorima dotaklo dno dna, da je tabloidizovano, da je objektivno informisanje protjerao senzacionalizam… Kakav je Vaš stav o današnjim medijima?
KOJOVIĆ: Pitanje koje ste postavili je vrlo ozbiljno, možda temeljno globalno pitanje današnje civilizacije i ja se ne bih usudio na tako kompleksno pitanje ponuditi jednostavan odgovor u par rečenica. Trump i Brexit su činjenice koje služe kao opomena šta se dogodi ako se sve prepusti neobuzdanim slobodnim silama koje upravljaju tržištem i sve mjere vrijednošću dionica. Ono što je za nas značajno u tom globalnom fenomenu je da su medijska situacija, koju ste opisali u svom pitanju, i uspon radikalnog populizma postali dodatne otežavajuće okolnosti u našoj borbi za spas građanske BiH, odnosno za politiku zdravog razuma i čistog obraza.

Hiljadu i četiri stotine dana užasa

MONITOR: Šestog aprila, upravo na dan kada završavamo ovaj intervju, počela je opsada Sarajeva. Kakva su sa ove distance Vaša sjećanja na to vrijeme?
KOJOVIĆ: Ja sam, i 25 godine poslije, i dalje, de facto, neupotrebljiv na ovaj dan. Sjećanja o tom danu naviru i svaki pokušaj da čovjek o tome progovori riječima koje svakodnevno upotrebljavamo čini se neadekvatan, pa i nedostojan tragedije o kojoj govorimo. Ono o čemu mogu govoriti, ono što mi daje nadu i motiv da se ne predajem i na šta sam neizmjerno ponosan su moji sugrađani, obični ljudi, koji su uprkos 1400 i nešto dana užasa koji se na njih obrušio sa Karadžićevih položaja oko grada ostali, pa možda nema bolje riječi od – normalni. Ponekad, za vrijeme te preduge noćne more koju su za nas svakodnevno režirali Karadžićevi zločinački topnici i snajperisti činilo se kao da su Sarajlije posljednji normalni ljudi na planeti Zemlji.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DUŠKO LOPANDIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I POTPREDSJEDNIK PARTIJE SRBIJA CENTAR: Režim se ljulja,  postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja u Srbiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podjele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prijete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast

 

 14

MONITOR: Za 15. mart se očekuje veliki skup studenata i građana koji bi trebalo da dođu iz čitave Srbije. Vučić najavljuje-za isti datum, „kraj obojene revolucije“. Da li bi taj dan mogao da znači i kraj dosadašnjih vidova otpora?

LOPANDIĆ: Treba razlikovati Vučićevu propagandu od realne situacije. Srbija je u dubokoj političkoj krizi, režim se ljulja, postoji  jedna vrsta predustaničkog stanja sa desetinama protesta koji se dešavaju svaki dan i koji su do sada obuhvatili preko 400 gradova i sela. Neki od njih, poput skupova u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu okupili su i više stotina hiljada građana. Svo nezadovoljstvo stanovnišva nepočinstvima režima sada se izlilo na ulice. Ono ne bi dostiglo ovolike razmere da već duže ne postoji proširen osećaj nezadovoljstva i nepravde u narodu na koje „šef“ i grupa na vrhu nisu u stanju  niti imaju nameru da odgovore. Vučić je u toku četiri protekla meseca pokušao potpuno bezuspešno sve moguće taktike kako bi zaustavio studentski i narodni bunt, od represije, laži, pretnji i kontramitinga do pomirljivosti, kampanje „borbe“ protiv korupcije, uzaludnih pokušaja da podmiti studente… U poslednje vreme intenzivirao je neuverljivu priču o „obojenoj revoluciji“ koja će se završiti 15. marta. Ali to je samo njegova pusta želja. Podele u društvu koje je režim preobučenih radikala stvarao tokom više od decenije, sada prete da dovedu i do nasilja, za što će svu odgovornost snositi vlast. Studenti su najavili, „dugoročnu borbu radi sistemskih promena“ kao i trodnevni generalni štrajk nakon 15. marta, uključujući i blokade nekih od ključnih državnih kompanija, poput EPS-a i dr.

MONITOR:  Kako  gledate na dinamiku u odnosima studenata u blokadi i ostalih društvenih aktera, posebno opozicionih političkih partija?

LOPANDIĆ: Podržavamo sve studenstke zahteve ali istovremeno smatramo da oni ne mogu sami (u ovom herkulovskom poduhvatu promena), i u kome bi – kao uostalom i građani u protestima – trebalo da učestvuju i svi drugi organizovani politički subjekti. „Netransparentnost“ studentskog pokreta kada se radi o načinu da se stigne do krajnjeg cilja, široj ideologiji ili kontaktima sa drugim društvenim grupama koje se već godinama zalažu za promenu sistema (od opozicije do organizacija civilnog društva) do sada je bila najveća originalnost, ali potencijalno i moguća slabost protesta. Studenti se zalažu za ispravne ciljeve, poput jadnakosti i pravde, borbe protiv korupcije, vladavine prava, primene zakona itd., ali nije baš sasvim jasno kako će do tog cilja i doći nasuprot žilavom i ukorenjenom režimu koji se svom snagom i na svaki način opire promenama. Zahtev da „institucije rade svoj posao“ je nerealan u uslovima zarobljene države koju je zgrabila kleptokriminalna hobotnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Prošlost ne smijemo šminkati

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori se većinski prema istoriji ponaša kao prema samoposluzi. Iz nje se uzima samo što kome odgovara

 

 

MONITOR: Prošle sedmice obilježene su 32 godine od zločina u Štrpcima. Da li primjećujete kod nove vlasti drugačiji odnos prema zločinima iz devedesetih ili se na njih samo podsjeti prilikom sličnih obilježavanja?

PEPIĆ: O strašnim i veoma teškim 90-im se puno priča. Mnogi se tog perioda i prisjećamo i podsjećamo. Uglavnom,  osuđujemo takvo zlo. I oni koji su u tom periodu dizali glas i osuđivali te zločine, a bogami sada i oni koji su ćutali. Mnogo je onih koji su u tom zlu na  direktan  ili indirektan način  učestvovali. Na žalost, dobro je poznato da je u tom periodu, većinska Crna Gora bila na strani onih ,,Crnom Gorom teče Zeta, uskoro će i Neretva” u odnosu na one ,,Sa Lovćena Vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.

Prošle sedmice smo obilježili tužan, tragičan i sraman događaj otmice putnika iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar. Kada su zločinci  u ,,ime srpstva” 27.02.1993. oteli u mjestu Štrpci 20 putnika, koji su imali ,,pogrešna imena ” i odveli ih u smrt. Od tih otetih i ubijenih, većini ni kosti nijesu pronađene. Rekao bi neko, pa ,,šta se tu moglo uraditi”,  to se desilo na drugoj teritoriji. Moglo se.

Što reći i o tome što je ondašnja crnogorska vlast, u maju 1992. izvela monstruoznu akciju, hvatanja i deportacije bosansko hercegovačkih izbjeglica, Bošnjaka,koji  su poslati u smrt. Tada je bio premijer isti ovaj čovjek koji je sada Počasni predsjednik DPS- a.

Ne mogu da ne pomenem ime sada pokojnog Slobodana Pejovića, koji je kao ondašnji policijski inspektor, prvi javno o tome progovorio.  I šta je taj ČOVJEK,  u pravom i punom smislu te riječi, doživio nakon toga, naročito od ,,zaštitnika lika i djela” i ,,perača” biografije Đukanovića. Na sve i svakakve načine su pokušavali i pokušavaju da ocrne Slobodana Pejovića. A Slobodan Pejović je heroj.

O tim i takvim devedesetim nije odgovaralo mnogima koji su bili na vlasti do 30.08.2020. da se priča i  ,,razjasni” uloga nekih od kojih su u tom periodu zla u tome  saučestvovali.  Ni kod ovih ,,novih” ne vidim iskrenu želju, da se time na pravi način bave. Podsjećanja i obilježavanja tragičnih  događaja iz 90-ih, više služe za ,,dekor”.

MONITOR: Kako gledate na inicijativu o rehabilitaciji golootočkih žrtava?

PEPIĆ: Inicijativa o rehabilitaciji golotočkih žrtava u suštini nije loša. Naprotiv. U suštini ovaj i ovakav potez predsjednika Milatovića je i konkretan i korektan. Ali postavlja se pitanje  zašto  to nije urađeno do sada.  Naročito ako se zna da su ostale Republike bivše Jugoslavije donijele neke vrste rehabilitacije.

Ako se uz to zna da je u ovom zloglasnom koncentracionom zatvoru, bio veliki broj zatvorenika i žrtava iz Crne Gore, koji su sredinom prošlog vijeka zbog Rezolucije IB, slati da u više nego nehumanim uslovima, budu zatvarani, zlostavljani, prebijani, maltretirani, ubijani… Ko ih je tamo slao, pa najvećim dijelom  Crnogorci? Njihovi ratni drugovi, komšije, braća…

Možda nam i primjer Golog otoka  najbolje govori o tome kako se i mi većinski ponašamo prema istoriji. Kao prema samoposluzi. Iz nje uzimamo samo što nam treba, tj.samo ono što nam odgovara.

Prošlost trebamo da prihvatimo bez šminkanja i uljepšavanja. Mi prošlost ne možemo promijeniti, ali moramo na valjan način ukazati na ono što je bilo dobro, a i što je bilo loše.

MONITOR: U Skupštini je formiran Anketni odbor za crne trojke. Najavljeno je rješavanje mnogih do sada nerasvijetljenih ubistava i napada. Koliki su dometi ovog odbora?

PEPIĆ: Ko zna, možda se držeći i one stare  – ako nešto nećeš da riješiš, ili ako hoćeš da nešto prolongiraš, formiraj komisiju.

Naravno da je formiranje odbora od strane Skupštine, koja će se baviti osvjetljavanjem nekih teških događaja iz naše nedavne prošlosti  legitimno. No, istovremeno, tako se i priznaje da su mnoge naše institucije slabe, ili da ih nema.

Da smo imali institucije, ovaj odbor nam i ne bi trebao. Ali, moram da primijetim,  ni ,,ovi” nakon avgusta 2020. nijesu praktično ništa ni uradili da one ojačaju.

Zato imam pravo na sumnju, koliko ovaj odbor može da doprinese. Uz sve to, veliku sumnju kod mene izaziva najava da predsjednik ovog odbora, može biti neko iz DPS-a!? Da li se  ovakvom tematikom na valjan način može,  i prije svega da li hoće, da se bavi neko ko je bio vlast  kada se to događalo?

MONITOR: Krize ni u regionu ne nedostaje, a dio političara svako malo ide do Beograda, sada i u Banja Luku da daju pomoć Vučiću, Dodiku. Da li takva praksa i koliko opterećuje političku scenu u Crnoj Gori?

PEPIĆ:  Svi su izgledi da Vučićev režim, bez obzira na sva činjenja i nečinjenja, nema adekvatan način da se suprotstavi protestima koje predvode studenti u Srbiji, koji su mu dobrano uzdrmali vlast.

Da bi mu pomogli, i da bi skrenuli pažnju sa onoga što traže studenti,a to je njegov politički odlazak,  Vučiću su u pomoć ,,priskočili” njemu više nego ,,odani Srbi ” iz regiona. Prije svega Milorad Dodik, predsjednik RS- a, kao i crnogorski političari iz  prosrpskih partija.

Naravno da to opterećuje i crnogorsku političku scenu. Dobro se zna da je Balkan počesto zbog nečijih ličnih interesa, znao da upadne u veliko nevolje i zlo! Ipak, ne očekujem neke velike nestabilnosti kod nas. Vjerujem da su se građani, poučeni nedavnom prošlošću, većinski ,,opametili”.

MONITOR: Vidite li izlaz i rješenje političke krize u Crnoj Gori i mogući dogovor vlasti i opozicije?

PEPIĆ: Što se tiče sukoba pozicije i opozicije u parlamentu, rekao bih –  ništa novo. Ništa što već nije viđeno. Bilo je i ranije bojkota i opstrukcije rada parlamenta.

Mislim da  razlog koji je naveo DPS, a kojem se priključila URA, da je to zbog navodnog kršenja Ustava od strane Ustavnog odbora, zbog slanja jedne sutkinje Ustavnog suda u penziju, ne stoji. Nije to toliko zbog ustavnosti, koliko zbog toga ko je poslat u penziju.

Vidim mogućnost dogovora opozicije i pozicije oko daljeg i nesmetanog rada i djelovanja parlamenta. Ne zato što je DPS ponudio svojeg kandidata za mjesto predsjednika Anketnog odbora. Već zbog  pritiska međunarodnog faktora. Prije svega ambasadora KVINTE.  Za  ,,pomirenje i saradnju”  koji će, čini se, ubrzo uslijediti, od domaćeg  veće zasluge imaće međunarodni faktor.

Građani će i dalje biti u ,,vrzinom kolu”. Zbog uspostavljenog partitokratskog sistema, gdje poslanici i odbornici nemaju odgovornost prema građanima, već isključivo prema svojim partijskim šefovima. Zato nam i trebaju otvorene izborne liste, da znamo i koga i ko nas bira.

MONITOR: Kako biste kao istoričar analizirali trenutno stanje u svijetu. Nakon  genocida u Gazi, rata u Ukrajini, moguće je  novo pregrupisavanje velikih sila. Ima li sličnosti sa istorijskim događajima u prošlosti?

PEPIĆ:  Opet bih reko –  već viđeno.

Nova američka administracija promijenila  je retoriku i odnos prema ratu u  Ukrajini. Razlog vidim u tome što taj rat sve duže traje i što ukrajinski režim nije baš ,,trčke” pristao na ponudu pragmatičnog i bahatog ekonomiste Trampa, da mu potpiše ,,blanko” korištenje prirodnih ukrajinskih bogatstava. Ljudi poput Trampa i ne pomišljaju da nešto, bez obzira na cilj i situaciju, rade džaba!

Odnosi Amerike i Rusije, za očekivati je da će biti na nekoj većoj ili bolje rečeno, pristojnoj razini. Ali ostaje pitanje šta će biti sa EU.

Svijet će naravno i dalje biti nepravedan. Naročito je nepravedan u odnosu prema onome što je radio i što radi izraelski režim koji sprovodi zločine i genocid nad Palestincima.  Tramp čak iznosi i ,,genijalno”, krajnje nehumano rješenje o iseljavanju Palestinaca iz Gaze. O tome skoro pa čitav ,,miroljubiv i pravedan” svijet, pa i naši političari i mnogobrojni ,,vajni” borci za ljudska prava i slobode ćute. To je  sramno i licemjerno!

Predrag NIKOLIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo