Povežite se sa nama

INTERVJU

PREDRAG KOJOVIĆ, PREDSJEDNIK NAŠE STRANKE, SARAJEVO: Nacionalne stranke su ideološke fabrike mržnje

Objavljeno prije

na

MONITOR: Kakvo je stanje u današnjoj Bosni i Hercegovini?
KOJOVIĆ: Ozbiljni politički analitičari BiH svrstavaju u kategoriju neuspjelih država (failed state). Iako je ta ocjena deprimirajuća za nas, ona je nažalost vrlo vjerovatno tačna. Mi se kontinuirano nalazimo u političkoj krizi čiji se intenzitet planski pojačava u predizborno vrijeme kako bi se pažnja glasača skrenula sa ozbiljnih, pa rekao bih i katastrofalnih ekonomskih i socijalnih problema za koje vladajuće partije očigledno nemaju rješenja. Povrh svega toga, s obzirom na to da su na vlasti lideri koji su politiku shvatili kao mogućnost za nastavak rata drugim sredstvima fokusirani su isključivo na daljnu homogenizaciju etnija i implementaciju daljnih, konačnih teritorijalnih podjela po etničkom principu. Za nas Bosance i Hercegovce EU je postala ono što je nekad Amerika bila za Evropljane – naša najbolja i posljednja nada.

MONITOR: A kako izgleda Sarajevo?
KOJOVIĆ: Nažalost, sve više ga doživljavam kao provincijalnu kasabu nastalu na mjestu nekadašnjeg najljepšeg i najhrabrijeg grada na svijetu.

MONITOR: Mnogi tvrde da u BiH bujaju svi nacionalizmi – srpski, bošnjački, hrvatski…
KOJOVIĆ: Nacionalizam je postao efektivan način osvajanja i opstanka na vlasti. To je tako već skoro trideset godina. Posljednjih godina svjedočimo nemoralnoj i svakom normalnom čovjeku degutantnoj eksploataciji ratnih tragedija i trauma u dnevno-političke svrhe. Nacionalne stranke su ideološke fabrike mržnje i za ono što rade i govore bi u svakoj zemlji koja nema Ustav a la Dayton sudski odgovarali ne samo za kriminal i korupciju nego i za širenje međuetničke i rasne mržnje.

Činjenica da je Dejtonski ustav nespojiv sa članstvom u EU ipak daje nadu da ćemo ga uskoro morati mijenjati. Pravac u kojem će te promjene Ustava ići, po mom mišljenju, će dugoročno odrediti sudbinu BiH. Ona će ili postati uređena na način na koji su uređene druge evropske, funkcionalne, građanske demokratije ili će se pretvoriti u tri mini monoetničke države kojima će zauvijek vladati tzv. legitimni predstavnici, odnosno etnička elita.

MONITOR: Prijeti li BiH raspad zbog političkih, socijalnih i drugih problema?
KOJOVIĆ: Socijalni kapital, odnosno spremnost građana jedne države da državu stave ispred svojih ličnih i drugih interesa je potrošen. Kenedijev patriotski imperative – ne pitaj šta je država učinila za tebe, nego se upitaj šta ti možeš učiniti za nju, je u BiH sveden na status lošeg vica.

Ljudi su umorni od čekanja da se nešto počne mijenjati, i u političkom i u ekonomskom smislu. Lideri nacionalnih stranaka vjeruju da će njihovi planovi o podjeli BiH imati veću šansu ako su građani iscrpljeni i u ekonomskom, i u političkom i u personalnom smislu.

Ekonomsko siromaštvo, kao što je to odlično prepoznao jedan vaš umjetnik/filozof Antonije Pušić, je neophodan preduslov za bilo koju vrstu politike bazirane na radikalnim nacionalističkim ili vjerskim postulatima. Ekonomsko oslobađanje, odnosno nesiromaštvo građana i sposobnost da sami upravljaju svojim životima, je preduslov i za njihovu političku emancipaciju. I to je ono što nacionalne stranke, dok se njih bude pitalo, nikada neće dozvoliti.

Srećom, ja vjerujem da će građani BiH smoći hrabrosti i mudrosti i da se te partije nakon izbora 2018. više neće pitati.

MONITOR: Vaša stranka vjeruje da je moguća drugačija Bosna i Hercegovina. Kakva po Vašem mišljenju treba da bude država BiH i da li u BiH ima snaga koje mogu profilisati takvu državu i društvo?
KOJOVIĆ: BiH je jedino moguća ako su prava svakog njenog građanina, bez obzira na njegovu etničku pripadnost ili nepripadnost, ista na cijelom njenom teritoriju. Dakle, ona je ne samo moguća nego sam uvjeren da bi bila izuzetno uspješna država ako bi bila uređena po uzoru na druge EU države. BiH za kakvu se mi zalažemo ima jednog predsjednika sa simboličkim ovlastima, ima državni parlament sa garantovanom minimalnom etničkom zastupljenošću, nema kantone, ima taksativan spisak kolektivnih etničkih prava koje štiti Ustavni sud, ima progresivnu poresku stopu i enormno ulaže u obrazovanje…Dakle, uređena je i funkcioniše po istim ustavnim principima po kojima funkcioniše recimo Norveška.

MONITOR: Naša stranka je stranka socijal-liberalne orijentacije, čiji je programski cilj društvo solidarnosti i socijalne pravde, vladavina prava i širokih građanskih sloboda. Koliko su realni takvi planovi Naše stranke?
KOJOVIĆ: Samo ako je definisana i uređena kao država ravnopravnih građana BiH je moguća u politčkom, pa i u ekonomskom smislu. Vizija koju nacionalisti imaju nije država Bosna i Hercegovina nego labava konfederacijska zajednica čiji opstanak zavisi od hirovitosti nacionalnih lidera. Ako me pitate da li je građanska BiH ostvariva onda je moj odgovor da su šanse takve BiH obrnuto proporcionalne šansama nacionalnih lidera da je etnički dijele do potpunog nestanka. To je osnovno pitanje na koje će odgovor dati građani BiH za godinu i po.

MONITOR: Kakva je sudbina građanskih, ljevičarskih partija u BiH? Postoji li šansa da se konstituiše neka da je tako nazovemo opštebosanska stranka koja će se izboriti za građansku prosperitetnu i modernu državu BiH?
KOJOVIĆ: Postoje neke naznake da je proces konsolidacije SDP-a, odnosno povratak njihovih odmetnutih frakcija, u toku. Mi to podržavamo i nadamo se da će taj proces biti završen što prije kako bi onda Naša stranka sa takvom ujedinjenom ljevicom započela razgovore o eventualnom formiranju građanskog bloka i o zajedničkom nastupu na izborima 2018.

MONITOR: Prošle godine Vi ste fizički napadnuti na sjednici Skupštine Kantona Sarajevo. Imate li neprijatnosti kada kritikujete razne deformacije u bh društvu?
KOJOVIĆ: Naša odlučnost da se borimo za ono u šta vjerujemo nije i neće biti poljuljana takvim i sličnim pokušajima da nas se disciplinira i cenzuriše. Vladajuća koalicija u Skupštini Kantona Sarajevo je nakon tog incidenta predložila da se sjednica prekine i da mi ubuduće sjedimo podalje od čovjeka koji je Sabinu Ćudić verbalno, a mene fizički, napao. Tražili smo da se sjednica nastavi i naravno nismo se htjeli pomjeriti od nasilnika. Prijetnjama i silom nas neće istjerati sa mjesta na koje su nas izabrali građani.

Naša stranka je i ranije izlazila u javnost sa stavovima koji u tom trenutku nisu bili popularni ili su čak izazivali negativne i vrlo emotivne reakcije, ali smo mi vjerovali da je naša odluka ispravna i dobra za BiH i naše građane i čvrsto smo stajali na tim pozicijama. U pravilu, nakon nekog vremena, kad su se glave ohladile, većina onih koji su nas napadali zbog tih stavova uvidjeli bi da smo zapravo bili u pravu.

MONITOR: Je li Vas iznenadila pobjeda Aleksandra Vučića u prvom krugu glasanja i šta čeka Srbiju sa njim kao predsjednikom?
KOJOVIĆ: Iznenađenje je da se sve završilo u jednom krugu glasanja, ali se pobjeda g. Vučića ne može nazvati iznenađenjem. Vjerujem da će on i sa ove pozicije nastaviti da radi ono što je radio kao premijer, a to je ubrzano približavanje Srbije ka EU i jačanje regionalne saradnje. Žao mi je što barem jedan dio svog očigledno velikog političkog kapitala nije utrošio kako bi svoje glasače motivisao ka poštenijem i konkretnijem suočavanju sa ulogom Srbije u ratovima devedesetih.

MONITOR: Odnosi između bivših jugoslovenskih republika opet su pogoršani. Mnogi strahuju da će se ti sporovi rješavati ratom. Kakve su Vaše procjene – da li su u regionu mogući novi ratni sukobi?
KOJOVIĆ: Zaista ne vjerujem u tu mogućnost. Postoje lideri, pa i partije koje to priželjkuju, ali sumnjam da su građani spremni biti topovsko meso, opet.

MONITOR: Vi ste dugo bili novinar. Danas se često od starijih novinara može čuti da je novinarstvo na ovim prostorima dotaklo dno dna, da je tabloidizovano, da je objektivno informisanje protjerao senzacionalizam… Kakav je Vaš stav o današnjim medijima?
KOJOVIĆ: Pitanje koje ste postavili je vrlo ozbiljno, možda temeljno globalno pitanje današnje civilizacije i ja se ne bih usudio na tako kompleksno pitanje ponuditi jednostavan odgovor u par rečenica. Trump i Brexit su činjenice koje služe kao opomena šta se dogodi ako se sve prepusti neobuzdanim slobodnim silama koje upravljaju tržištem i sve mjere vrijednošću dionica. Ono što je za nas značajno u tom globalnom fenomenu je da su medijska situacija, koju ste opisali u svom pitanju, i uspon radikalnog populizma postali dodatne otežavajuće okolnosti u našoj borbi za spas građanske BiH, odnosno za politiku zdravog razuma i čistog obraza.

Hiljadu i četiri stotine dana užasa

MONITOR: Šestog aprila, upravo na dan kada završavamo ovaj intervju, počela je opsada Sarajeva. Kakva su sa ove distance Vaša sjećanja na to vrijeme?
KOJOVIĆ: Ja sam, i 25 godine poslije, i dalje, de facto, neupotrebljiv na ovaj dan. Sjećanja o tom danu naviru i svaki pokušaj da čovjek o tome progovori riječima koje svakodnevno upotrebljavamo čini se neadekvatan, pa i nedostojan tragedije o kojoj govorimo. Ono o čemu mogu govoriti, ono što mi daje nadu i motiv da se ne predajem i na šta sam neizmjerno ponosan su moji sugrađani, obični ljudi, koji su uprkos 1400 i nešto dana užasa koji se na njih obrušio sa Karadžićevih položaja oko grada ostali, pa možda nema bolje riječi od – normalni. Ponekad, za vrijeme te preduge noćne more koju su za nas svakodnevno režirali Karadžićevi zločinački topnici i snajperisti činilo se kao da su Sarajlije posljednji normalni ljudi na planeti Zemlji.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo