INTERVJU
FILIP ĐURETIĆ, GLUMAC: Moramo se probuditi i biti svoji

Glumca Filipa Đuretića publika je upoznala kao jednog od glavnih likova filma Nikole Vukčevića Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa. Tada je bio student prve godine glume cetinjskog Fakulteta dramskih umjetnosti. Nedavno je bila premijera predstave Crnogorskog narodnog pozorišta Otvoreni kraj u režiji Petra Pejakovića, u kojoj Filip Đuretić tumači jednu od glavnih uloga. Takođe, publika ga može vidjeti u autorskom projektu Obrada Nenezića Sveti i prokleti, kao i u predstavama U plamenu i Ljubaf, Čarobnjak iz Oza, Lukrecija iliti Ždero, Bura, Učene žene…
MONITOR: Tumačite jednu od glavnih uloga u predstavi ,,Otvoreni kraj”. Komad se bavi današnjom porodicom i problematizuje mnoge važne teme koje se tiču savremenog čovjeka, naročito mladih ljudi. Volio bih za početak da nam kažete Vaše utiske o ovoj drami i liku koji tumačite.
ĐURETIĆ: Kada sam prvi put pročitao dramu, pomislio sam kako je zaista nepohodno da dobije scenski život. Otvoren kraj se tiče i roditelja nas mladih pa i njihovih roditelja… Pogrešno usmeravanje dece, da ne kažem vaspitanje, jer bi bilo pregrubo, dok su mala može kasnije dovesti do velikih posledica, pogotovo ako su odrasla na ovim prostorima u kojima uslovi za život pa i sam sistem života je potpuno lažan. Proizvod lošeg usmeravanja roditelja i nesvesnost mladih zbog unutrašnjeg bića dovodi do ove situacije u kojoj se danas nalazimo, a to je da se sve završava preko veze, da nije bitno šta i da li nešto voliš, da i ne znaš šta voliš, da i ne znaš kako se voli, zanemaruješ sebe zbog nametnutih stvari od medija, a pogotovo interneta koje su osim postojećeg zla, novo i neophodno zlo. Tako mladi danas, vode jedan isprogramirani život. Neko je imao sreću pa živi lagodnije, oni koji nisu isto žive, samo teže dolaze do onog što misle da im je neophodno. Ponašanje robota, a ne čoveka, a to je ono što želimo da probudimo u gledaočevom oku, da jednostavno moramo da se probudimo i da budemo svoji i da izdržimo u tome koliko god to se činilo teško u startu. Naravno, da bi bili svoji, prvo moramo da otkrijemo ko smo i šta želimo, šta to nama stvara inspiraciju a šta nas guši. Otvoren kraj je rezultat priče u kojoj dve generacije žive zatvoreno ceo život.
Andrej, lik kojeg tumačim, je pravi ovdašnji tatin sin, arhitekta, kojeg je tata zaposlio, koji u životu nije nikakve odluke donosio, nego su mu donosili drugi, uglavnom tata. Lik koji se ugledao na starijeg brata samo zato što se on odmetnuo i stavio do znanja da želi da pokuša onako kako on oseća. Ali nedostatak veštine, samostalnosti i hrabrosti navele su ga da jednostavno uživa u onom sigurnom što ima i ne samo to, nego i da uđe u vezu sa bratovom bivšom, jer jednostavno bila je tu… Nezadovoljstvo sobom i ponašanjem oca stvarao je neki pritisak sa kojim nije umeo da se nosi do te mere da se razboleo i dobio rak. Tek tada kreće njegovo ,,otvaranje”.
MONITOR: Likovi koje vi i kolege tumačite vape za slobodom, pokušavaju da se pobune protiv tradicije, društvenih normi, svakodnevice, svega što ometa njihovo funkcionisanje. Kako mladi reaguju na predstavu, da li je uopšte moguća ta pobuna kod mladih ljudi?
ĐURETIĆ: Reaguju burnim aplauzom, a šta im je u glavi to ne znam. Pobuna je moguća, samo se treba očistiti i biti iskren sa samim sobom. Tako očišćeni možemo i moramo napred, jer ovo sada što se događa je samo tapkanje u mestu.
MONITOR: ,,Otvoreni kraj” je nagrađena drama na Konkursu Crnogorskog narodnog pozorišta za savremeni domaći tekst neafirmisanih autora pod temom ,,Junaci našeg doba”. Ko je za Vas junak našeg doba?
ĐURETIĆ: Junak našeg doba je svaka osoba koja brine o ljudima kojima je okružena, koja radi na sebi, koja veruje svom instinktu i koja nije sluga ovog sistema u kojem živimo. Jovani svaka čast na ovako divnoj drami, nadam se da će još da nas hrani ovako bitnim temama koje se (ne)namerno zapostostavljaju.
MONITOR: Na sceni Studio nacionalnog teatra igraju se predstave ,,U plamenu” i ,,Ljubav”, nastale kao studentske vježbe – ispiti. Koliko Vam je važno što predstave i dalje može da vidi publika?
ĐURETIĆ: Za sve nas, koji smo nedavno završili i koji završavamo studije je jako važno da igramo, da ostanemo u formi, a pogotovo ako igramo predstave kojima se ponosimo, a takve svakako jesu Ljubaf i U plamenu.. Predstave se igraju zahvaljujući mom mentoru i umetničkom direktoru Crnogorskog narodnog pozorišta Branimiru Popoviću. U plamenu ima jedan turbulentan život kao što je i sama predstava koja je lišena scenografije, muzike, svetla i svih pomagala i u kojoj mi, glumci, našom veštinom vodimo publiku u 1908. i 2012. godinu. Porodična drama koju bi svaki ljubitelj pozorišta trebalo da pogleda, a pogotovo zato što je to bio ispit karaktera, tako da je tu akcenat na našim kreacijama likova. Ljubaf je ispit iz scenskog pokreta u režiji profesora Ferida Karajice. Nas troje uigranih nindži za publiku letimo po sceni i komičnim rešenjima predstavljamo tragičan život troje mladih ljudi. Svako mora da gleda ovu predstavu.
MONITOR: Publika Vas je upoznala zahvaljujući ulozi u filmu ,,Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa”, a tada ste bili na prvoj godini glume. Kako danas posmatrate na tu ulogu i šta Vas je najviše fasciniralo kod ovog filma?
ĐURETIĆ: Kao i svaka osoba koja planira da se bavi glumom do kraja života, posmatram samo greške i šta sam mogao bolje, dok za stvari koje mi se dopadaju kako sam uradio, mislim da ni sad ne bih mogao bolje. Jedno veliko iskustvo za mene. Reditelj filma Nikola Vukčević je bio tu za mene i davao mi slobodu i mnogo sam zahvalan što je prvi film koji sam radio bio sa nekim ko je toliko predan umetnosti i radu. Najviše me je fascinirala skromnost i čestitost sa kojom smo radili, velika ekipa koja je radila kao jedno biće. Mislim da je to retkost danas.
MONITOR: Koliko je mladim glumcima teško da pronađu angažman nakon završetka fakulteta, a onda i da postanu uspješni? Od čega to uopšte zavisi?
ĐURETIĆ: Pa, pre svega potrebno je strpljenje, ovo vam govorim iz iskustva. Treba se skoncentrisati na ono šta želiš od glume, na ciljeve tvog glumačkog bića koje je tek naučilo da hoda. Kada rešite to, onda je lakše jer znate kome želite da se obratite, na kakve kastinge želite da odete. Sve ostalo vezano za dobijanje uloga u ovoj sredini je kao i u svakom drugom poslu, razumete? Ja sam izabrao svoj put – a on je moj, a ne nečiji drugi i to je već jedna ,,mala” stvar koja me čini ispunjenijim.
Miroslav MINIĆ
Komentari
INTERVJU
DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA I BIVŠI UREDNIK LIBERALA: Selektivni i u osudi nasilja

Kao društvo podijeljeni smo i veoma selektivni po pitanju nasilja. Zavisno od toga „čija” je žrtva ili nasilnik. A svi bi trebalo da budemo jedinstveni i osudimo svaku vrstu nasilja. Ne samo kod nas. Ovo što se dešava u Gazi je strašno. Niko ko ima “zrnce” ljudskosti u sebi, bez obzira na bilo kakve interese, ne smije da ćuti i ne osudi brutalna iživljavanja i ubijanja nevinih od strane izraelskog režima. Mnogi u Crnoj Gori, naročito na početku žestokih napada, su ćutali na događaje u Gazi
MONITOR: Popis je krenuo, nakon ispunjenih preduslova iz Sporazuma vlasti, opozicije i predstavnika vijeća nacionalnih manjina. Ipak, kampanja o nacionalnom izjašnjavanju se nastavlja. Kako to komentarišete?
PEPIĆ: Najsmješnija pamet je naknadna pamet. Dobro je što je popis konačno krenuo. Ali ne smijemo zaboraviti da taj popis kasni već više od dvije godine. Zašto se jedno, po pravilu statističko- tehničko pitanje problematizuje?
Moram reći i to da je, bez obzira na prolongiranje , dobro što je premijer . Spajić odložio početak popisa za 30 dana. I što se koliko- toliko došlo do kompromisa. No,primjećujem da će popis, bez obzira na rezultate, poslužiti više za identitetska pitanja i prepucavanja i ” dokazivanja ” kojih je više , ili manje. Nažalost, nacija i vjera, postali su zanimanje. Da je sreće, identitetska pitanja ne bi trebalo da nam budu toliko od značaja. Dobro bi bilo kada bi popis iskoristili u svrhe razvitka našeg društva. Da vidimo , koliko nas uopšte ima i čime raspolažemo.
Pritom, jasno je da popisno ” izjašnjavanje ” građana ne može da nam ukaže sa kakvom imovinom se raspolaže. Nema načina da se popisom utvrdi kako su nekI bliski vlastima stekli više imovine. Da je i volje i sreće, time bi se bavile druge službe.
Bilo bi mi drago da se rezultati popisa iskoriste na pravi način. A ne da nam on posluži, što me plaši, za prebrojavanje nacionalnih i vjerskih krvnih zrnaca.
MONITOR: Nakon prepiski između Vesne Medenice sa sutkinjama, tužiteljkama i predsjednicom Agencije za sprečavanje korupcije, ovonedjeljne Skaj prepiske svjeoče o razgovorima između bivših službenika policije i vrha kriminalnih grupa o rezultatu izbora 2020, pa i planiranju da se neki od poslanika ukloni. Govori se o Nebojši Medojeviću, jednom od lidera bivšeg DF. Šta to kazuje?
PEPIĆ: Ne bi trebalo da nas, koji smo na razne načine pratili pomnije javnu CG društveno – političku scenu, ili bolje rečeno, koji smo osjećali i uvidjeli da nešto nije u redu u višedecenijskoj vlasti DPS- a i Mila Đukanovića mogu iznenaditi ove i ovakve prepiske putem Skaj aplikacije.
Dobro je poznato da je ta i takva vlast stvorila i izuzetno dobro koristila taj i takav ” sistem vrijednosti”. Dobro je bilo poznato da je Vesna Medenica ” treću granu vlasti” stavila u zaštitu Đukanovića i njemu bliskih. I da ništa što je zadiralo u organizovani kriminal na visokom nivou, nije moglo da se pred sudskim instancama , ne samo pravosudno dokaže , nego ni pokrene. Ako hoćemo da budemo iole iskreni , moglo se znati, da i neki od policijskih službenika, nijesu bili u službi očuvanja javnog reda i mira , već više u lancu očuvanja Đukanovićeve i moći bogatstva.
Svako ko i je ukazivao na to nalazio se na udaru i djelova policije i djelova sudstva. Počesto i na meti nekih ” žestokih momaka” . Tako da me ove i ovakve prepiske – ne čude.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
ALEKSANDAR KRAUS, PREDSJEDNIK SAVEZA ANTIFAŠISTA SRBIJE: U Srbiji je dominantan populizam koji čini sve da zadrži vlast

Osnovni, svrsishodan cilj izbora u Srbiji trebao bi da bude približavanje zeleno-lijevih i socijal-liberalnih političkih opcija – i ne samo njih
MONITOR: Nedavno je prošlo 80 godina od Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Tih dana se u Teheranu održavala i konferencija glavnih savezničkih lidera-Staljina, Ruzvelta i Čerčila. Tvrdi se da je tada izdejstvovano priznanje Titovog pokreta kao dio kompromisa između trojice lidera. Kako ocjenjujete značaj ovog događaja i njegov legat danas?
KRAUS: Da, pre nekoliko dana, tačnije, ove godine 26.11. u Jajcu je svečano obeležena 80-ta godišnjica od održavanja II zasedanja AVNOJ-a. I na teritoriji Jugoslavije, kao i na međunarodnom planu, 1943. godina je bila prelomna godina II Svetskog rata. Te godine su vođene najveće bitke u NOB-u, na Neretvi i Sutjesci. Posle bitke na Neretvi, praktično je bio poražen kolaboracionistički četnički pokret, a tokom bitke na Sutjesci je Čerčilov šef britanske vojne misije Bil Dikin imao jasan uvid ko se i kako bori protiv Nemaca. Dikin je prisustvovao i II zasedanju AVNOJ-a, na kojem su donete istorijske odluke, pa i one o tzv.avnojevskim granicama i federativnom uređenju zemlje, kao i budućem ustrojstvu države kao republike. Velika trojica su u Teheranu, prihvatajući partizanski pokret kao saveznički, samo potvrdili stvarno stanje na terenu. Nije to bila nikakva diplomatska pobeda jednog pokreta otpora već savezničko prihvatanje jedinog narodno-oslobodilačkog pokreta, koji u to vreme broji oko 300.000 naoružanih i u vojne formacije organizovanih boraca i borkinja. Socijalistička Jugoslavija je razbijena dejstvom mnogobrojnih unutrašnjih i spoljašnjih činilaca, u kojima je tema granica bila samo jedna-doduše kobna kao okidač za ratove 90-tih odnosno za aktuelizovanje ideologije Velike Srbije. Bez avnojevskih granica, danas svakako jedan broj postojećih država ne bi postojao.
MONITOR: U Firenci je ovih dana održan samit ultra desnih partija. Domaćin je bio Mateo Salvini, potpredsjednik Vlade Italije. Inspirisala ih je pobjeda ultra desnog Gerta Vildersa u Holandiji. Pripremaju se da na izborima za EU parlament u 2024-oj budu treća grupacija po brojnosti. Postoji li opasnost da se to desi?
KRAUS: Povodom nedavne pobede Vildersa u Holandiji i pomenutog skupa u Firenci, postoje veoma opravdani strahovi, i to ne samo u Evropi. Mislim da je stanje alarmantno. Izbori u Poljskoj su ohrabrenje, a do izbora 2024-e, verujem da će doći do nekih inicijativa kako bi se ovaj prodor ekstremne desnice zaustavio. U biti, radi se o krizi kapitalizma, a levica još ne nudi stvarnu alternativu.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 8. decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
ILAN PAPPE, JEDAN OD NAJPOZNATIJIH EKSPERATA ZA BLISKI ISTOK: Palestinci i Izraelci moraju živjeti zajedno

Na neki način, tekući rat u Gazi je poglavlje u priči koja je započela etničkim čišćenjem i nikada nije okončana u decenijama nakon 1948
U Torinu je nedavno boravio poznati istoričar, esejist i publicista Ilan Pappe jedan od najpoznatijih eksperata za Bliski istok, što je bio razlog za susret i kraći razgovor o aktuelnoj situaciji. Trenutno je jedan od rijetkih istraživača, istoričara, autora, izraelskog porijekla, koji na precizan, jasan i analitičan način barata istorijskim činjenicama i pokušava čitaocima sa naučnog aspekta približiti kompleksnu situaciju u Gazi i na Zapadnoj obali.
Pappé od 1990. godine predaje istoriju na Univerzitetu Exeter u Velikoj Britaniji. Zbog opozicionih stavova morao je napustiti svoju zemlju Izrael, jer je bio odveć kritičan prema cionizmu. Jedan je od predstavnika takozvane nove izraelske istoriografije, struje “nepodobnih” istoričara za one vlade Evrope i Zapada koje nastavljaju zagovarati, može se reći, lažnu verziju rata protiv Palestine.
Pappé je poznat po tome što je dokumentirao “etničko čišćenje” iz 1948. nad Palestincima, Nakbu/Katastrofu kako je nazivaju preživjeli, mračnu povijesnu stranicu s kojom se izraelska država nikada nije htjela suočiti.
Razlozi za susret sa Ilanom Pappeom su brojni. Izmedju ostalog i publikovanje nove knjige Ten Myths About Israel–Deset mitova o Izraelu.
Knjiga govori prevashodno o deset falš ideja na koje se oslanja okupacija Palestine i koje je istoričar pobio sa sjajnom preciznošću i hrabrošcu. Pappe demonstrira iz kog ugla treba gledati na realnost, ukazujući da je permanentno uznemiravanje vlasti urgentno i neophodno. I moguće.
Pappe je boravio u Torinu na poziv torinskog udruženja BDS koje je pokrenulo ekonomsku kampanju, boycott, disinvestment and sanctions (bojkot, dezinvestiranje i sankcije prema Izraelu) te univerzitetskog i studentskog pokreta Projekt Palestina. Govorio je pred brojnom publikom. Bilo je više od 500 slušaoca, a toliko je ostalo pred vratima prepune sale.
Izdvajamo par redova iz samog početka knjige Deset mitova o Izraelu.
“Palestina je uvijek bila zemlja izmedju rijeke i mora. I još je uvijek. Na njenu promenjljivu sudbinu nije uticala geografija vec demografija. Kolonizatorski pokret koji se ustoličio krajem 19 vijeka, sada predstavlja pola populacije i kontroliše drugu polovinu uz pomoć ideološke matrice rasizma i politike aparthejda. Mir nije pitanje demografskih promjena, niti ponovnog crtanja mapa: Mir je eliminacija postojeće ideologije i politike”
LIFEGATEU: Profesore Pappé, govorili ste o Nakbi-Katastrofi kao događaju “etničkog čišćenja” i dokumentirali ste postojanje PLANA D- Dalet plana (Akcioni plan izraelske vojske – Plan B iz septembra 1945, Plan iz maja 1946 i Plan Yehoshua iz 1948) ili kako su protjerivanja i masakri Palestinaca tih godina bili projektovani za stolom od grupe cionistički orjentiranih Izraelaca. Kako ostvariti taj “plan” danas, dok je u toku rat u Pojasu Gaze? Postoji li nešto od tog plana što je i danas aktuelno ?
PAPPE: Godinu 1948. palestinski Arapi su definirali kao “katastrofu”, tacnije Nakbu. Godinama kasnije uvijek su tvrdili da Nakba nikada nije završena. Na neki način, tekući rat u Gazi je poglavlje u toj priči, koja je započela etničkim čišćenjem i nikada nije okoncana u decenijama nakon 1948. Temeljna ideja uvijek je ista: Izrael želi osvojiti nove teritorije, ali bez Palestinaca koji zive na njima. Ne mogu biti siguran da postoji plan poput Plana D iz tog vremena, ali koraci za konsolidaciju tog plana su isti. Prvo se stanovnici pojasa Gaze protjeruju sa sjevera na jug, zatim se predlaže prognati ih u Egipat, na Sinaj ili nagovoriti da odu u druge zemlje. Drugim riječima, zločini protiv čovječnosti dokumentirani 1948, nastavljaju se i danas.
Maurizio BONGIOANNI –LifeGateu
Prevod: Vesna ŠĆEPANOVIĆ
Komentari
-
FOKUS3 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS2 sedmice
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO3 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
Izdvojeno1 sedmica
VESNA MEDENICA VRHOVNA PRESUDITELJKA IZVAN SUDNICE: SMS pravosuđe
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
INTERVJU1 sedmica
DR BRANKA BOŠNJAK PROFESORICA UCG I POTPREDSJEDNICA PZP-A: Temeljne reforme i dobra metla za obrazovni sistem
-
DRUŠTVO2 sedmice
DRŽAVA I FALSIFIKOVANE DIPLOME: U redu je to
-
DRUŠTVO3 sedmice
KO ĆE DA PLATI 300.000 EURA: Sječa direktora škola dolazi na naplatu