Povežite se sa nama

INTERVJU

FILIP ĐURETIĆ, GLUMAC: Moramo se probuditi i biti svoji

Objavljeno prije

na

Glumca Filipa Đuretića publika je upoznala kao jednog od glavnih likova filma Nikole Vukčevića Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa. Tada je bio student prve godine glume cetinjskog Fakulteta dramskih umjetnosti. Nedavno je bila premijera predstave Crnogorskog narodnog pozorišta Otvoreni kraj u režiji Petra Pejakovića, u kojoj Filip Đuretić tumači jednu od glavnih uloga. Takođe, publika ga može vidjeti u autorskom projektu Obrada Nenezića Sveti i prokleti, kao i u predstavama U plamenu i Ljubaf, Čarobnjak iz Oza, Lukrecija iliti Ždero, Bura, Učene žene…

MONITOR: Tumačite jednu od glavnih uloga u predstavi ,,Otvoreni kraj”. Komad se bavi današnjom porodicom i problematizuje mnoge važne teme koje se tiču savremenog čovjeka, naročito mladih ljudi. Volio bih za početak da nam kažete Vaše utiske o ovoj drami i liku koji tumačite.
ĐURETIĆ: Kada sam prvi put pročitao dramu, pomislio sam kako je zaista nepohodno da dobije scenski život. Otvoren kraj se tiče i roditelja nas mladih pa i njihovih roditelja… Pogrešno usmeravanje dece, da ne kažem vaspitanje, jer bi bilo pregrubo, dok su mala može kasnije dovesti do velikih posledica, pogotovo ako su odrasla na ovim prostorima u kojima uslovi za život pa i sam sistem života je potpuno lažan. Proizvod lošeg usmeravanja roditelja i nesvesnost mladih zbog unutrašnjeg bića dovodi do ove situacije u kojoj se danas nalazimo, a to je da se sve završava preko veze, da nije bitno šta i da li nešto voliš, da i ne znaš šta voliš, da i ne znaš kako se voli, zanemaruješ sebe zbog nametnutih stvari od medija, a pogotovo interneta koje su osim postojećeg zla, novo i neophodno zlo. Tako mladi danas, vode jedan isprogramirani život. Neko je imao sreću pa živi lagodnije, oni koji nisu isto žive, samo teže dolaze do onog što misle da im je neophodno. Ponašanje robota, a ne čoveka, a to je ono što želimo da probudimo u gledaočevom oku, da jednostavno moramo da se probudimo i da budemo svoji i da izdržimo u tome koliko god to se činilo teško u startu. Naravno, da bi bili svoji, prvo moramo da otkrijemo ko smo i šta želimo, šta to nama stvara inspiraciju a šta nas guši. Otvoren kraj je rezultat priče u kojoj dve generacije žive zatvoreno ceo život.

Andrej, lik kojeg tumačim, je pravi ovdašnji tatin sin, arhitekta, kojeg je tata zaposlio, koji u životu nije nikakve odluke donosio, nego su mu donosili drugi, uglavnom tata. Lik koji se ugledao na starijeg brata samo zato što se on odmetnuo i stavio do znanja da želi da pokuša onako kako on oseća. Ali nedostatak veštine, samostalnosti i hrabrosti navele su ga da jednostavno uživa u onom sigurnom što ima i ne samo to, nego i da uđe u vezu sa bratovom bivšom, jer jednostavno bila je tu… Nezadovoljstvo sobom i ponašanjem oca stvarao je neki pritisak sa kojim nije umeo da se nosi do te mere da se razboleo i dobio rak. Tek tada kreće njegovo ,,otvaranje”.

MONITOR: Likovi koje vi i kolege tumačite vape za slobodom, pokušavaju da se pobune protiv tradicije, društvenih normi, svakodnevice, svega što ometa njihovo funkcionisanje. Kako mladi reaguju na predstavu, da li je uopšte moguća ta pobuna kod mladih ljudi?
ĐURETIĆ: Reaguju burnim aplauzom, a šta im je u glavi to ne znam. Pobuna je moguća, samo se treba očistiti i biti iskren sa samim sobom. Tako očišćeni možemo i moramo napred, jer ovo sada što se događa je samo tapkanje u mestu.

MONITOR: ,,Otvoreni kraj” je nagrađena drama na Konkursu Crnogorskog narodnog pozorišta za savremeni domaći tekst neafirmisanih autora pod temom ,,Junaci našeg doba”. Ko je za Vas junak našeg doba?
ĐURETIĆ: Junak našeg doba je svaka osoba koja brine o ljudima kojima je okružena, koja radi na sebi, koja veruje svom instinktu i koja nije sluga ovog sistema u kojem živimo. Jovani svaka čast na ovako divnoj drami, nadam se da će još da nas hrani ovako bitnim temama koje se (ne)namerno zapostostavljaju.

MONITOR: Na sceni Studio nacionalnog teatra igraju se predstave ,,U plamenu” i ,,Ljubav”, nastale kao studentske vježbe – ispiti. Koliko Vam je važno što predstave i dalje može da vidi publika?
ĐURETIĆ: Za sve nas, koji smo nedavno završili i koji završavamo studije je jako važno da igramo, da ostanemo u formi, a pogotovo ako igramo predstave kojima se ponosimo, a takve svakako jesu Ljubaf i U plamenu.. Predstave se igraju zahvaljujući mom mentoru i umetničkom direktoru Crnogorskog narodnog pozorišta Branimiru Popoviću. U plamenu ima jedan turbulentan život kao što je i sama predstava koja je lišena scenografije, muzike, svetla i svih pomagala i u kojoj mi, glumci, našom veštinom vodimo publiku u 1908. i 2012. godinu. Porodična drama koju bi svaki ljubitelj pozorišta trebalo da pogleda, a pogotovo zato što je to bio ispit karaktera, tako da je tu akcenat na našim kreacijama likova. Ljubaf je ispit iz scenskog pokreta u režiji profesora Ferida Karajice. Nas troje uigranih nindži za publiku letimo po sceni i komičnim rešenjima predstavljamo tragičan život troje mladih ljudi. Svako mora da gleda ovu predstavu.

MONITOR: Publika Vas je upoznala zahvaljujući ulozi u filmu ,,Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa”, a tada ste bili na prvoj godini glume. Kako danas posmatrate na tu ulogu i šta Vas je najviše fasciniralo kod ovog filma?
ĐURETIĆ: Kao i svaka osoba koja planira da se bavi glumom do kraja života, posmatram samo greške i šta sam mogao bolje, dok za stvari koje mi se dopadaju kako sam uradio, mislim da ni sad ne bih mogao bolje. Jedno veliko iskustvo za mene. Reditelj filma Nikola Vukčević je bio tu za mene i davao mi slobodu i mnogo sam zahvalan što je prvi film koji sam radio bio sa nekim ko je toliko predan umetnosti i radu. Najviše me je fascinirala skromnost i čestitost sa kojom smo radili, velika ekipa koja je radila kao jedno biće. Mislim da je to retkost danas.

MONITOR: Koliko je mladim glumcima teško da pronađu angažman nakon završetka fakulteta, a onda i da postanu uspješni? Od čega to uopšte zavisi?
ĐURETIĆ: Pa, pre svega potrebno je strpljenje, ovo vam govorim iz iskustva. Treba se skoncentrisati na ono šta želiš od glume, na ciljeve tvog glumačkog bića koje je tek naučilo da hoda. Kada rešite to, onda je lakše jer znate kome želite da se obratite, na kakve kastinge želite da odete. Sve ostalo vezano za dobijanje uloga u ovoj sredini je kao i u svakom drugom poslu, razumete? Ja sam izabrao svoj put – a on je moj, a ne nečiji drugi i to je već jedna ,,mala” stvar koja me čini ispunjenijim.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo