Povežite se sa nama

INTERVJU

AN MADLEN, ISTORIČARKA: Međunarodni pokreti solidarnosti su perspektiva

Objavljeno prije

na

An Madlen (Anne Madelain), doktor istorije i slavističkih studija, je bila na čelu Francuskog kulturnog centra u Podgorici od njegovog osnivanja 1997. do 1999. godine. Predavala je francuski jezik u Pragu, Ljubljani i Nikšiću, a sada je pridružena istraživačica Centra za ruske, kavkaske i srednjoevropske studije u Parizu (CERCEC, EHESS), predaje na Odsjeku za slavističke studije Univerziteta Pariz-Sorbona i savjetnica je za međunarodnu saradnju u izdavačkoj kući pri Školi postdiplomskih studija društvenih nauka (EHESS, Pariz).

Tokom ove nedjelje održala je predavanja u Podgorici i Nikšiću pod naslovom Francuska i (post)jugoslovenski prostor – nesporazumi i zajedničko iskustvo.

O zajedničkim iskustvima i nesporazumima Madelain za Monitor kaže:

-Za mene su povezani ti nesporazumi i zajednička iskustva. To je pitanje projekcije – gledate drugu zemlju i kulturu sa svojim iskustvima i očekivanjima. To važi i za individuu i za kolektiv. Francuska ljevica šezdesetih i sedamdesetih godina bila je fascinirana samoupravljanjem i jugoslovenskim socijalističkim iskustvom, ali se iza toga krilo veliko nepoznavanje stvarnih prilika u zemlji. Iako su objavljene brojne knjige, rađena velika sociološka istraživanja, to nije bilo konkretno upoznavanje Jugoslavije već smo više tu zemlju uzimali kao model. Osim toga o samoupravljanju se pričalo apstraktno. Samoupravljanje je u Francuskoj prevashodno predmet teoretskih razmatranja na širokoj političkoj skali, od katoličke do ekstremne ljevice. Ta teoretska debata je doprinijela povećanju interesa i simpatija za Jugoslaviju. Tako su različite političke struje koristile sljedeće nazive za ,,jugoslovenski model” : Jugoslavija je nazivana ,,predvodnikom nesvrstanih”, ,,najkapitalističkijom među komunističkim zemljama”, ,,najdemokratskijom”, ,,novatorom društvenog progresa”.

Kada je došlo do krize samoupravljanja ‘80-ih godina, onda se smatalo da je Jugoslavija izgubljena zemlja i taj model je odjednom odbačen. Sve to je bila više želja Francuske da riješi neke svoje probleme, nego što to ima veze sa samom Jugoslavijom.

MONITOR: Jugoslavija očigledno nije uspjela da riješi svoje probleme.
MADLEN: Početak sukoba u Jugloslaviji je bio veliki šok, osjećaj neizvjesnosti u pogledu budućnosti Evrope. Postojala su kontradiktorna objašnjenja o tome šta treba raditi, ko je kriv. Francuska vlada tada je malo radila, skoro ništa. Kolektivni šok proizlazi iz osećaja da je raspad Jugoslavije evropsko pitanje ali da zapravo uopšte ne razumijemo šta se događa.

Kada je došlo do raspada zemlje, u Francuskoj se, bez obzira da li ste imali prosrpski, probosanski, prohrvatski stav, na ovaj sukob gledalo kao na etnički rat. To viđenje da se zbog istorijskih razloga ljudi sukobljavaju, zbog etničke pripadnosti, to je bilo glavno objašnjenje.

Nakon dužih misija u inostranstvu, kada sam se 2003. vratila u Francusku, počela sam tada da istražujem kako su Francuzi vidjeli promjene tokom devedesetih godina, pad komunizma i dramatičan raspad Jugoslavije. Na samom početku tih istraživanja sam intuitivno osjetila da treba proučavati prekid razumijevanja; razloge koji su doveli do nerazumijevanja karaktera rata na prostoru bivše Jugoslavije, ali i osobine novog svijeta koji je nastajao nakon pada komunističkih režima u Evropi. Ukratko, pokušati spoznati kako su pomenuti događaji doveli u pitanje do tog trenutka determinisano polje razumijevanja. Drugo, intuicijom određeno polazište je bilo da je za razumijevanje tog nerazumijevanja potrebno vratiti se u prošlost: da nerazumijevanje savremene istorije ima duboke korijene, u dugoj istoriji odnosa između Zapada (na primjer Francuske) i ,,Balkana”.

MONITOR: U najavi za Vaše predavanje citira se pojam balkanizam bugarske istoričarke Marije Todorove, i navodi se da je interesovanje za ovaj region dovelo do brojnih nesporazuma i stvaranja stereotipa o Balkanu. Da li su ti stereotipi i dalje dominantni i kakva je percepcija ex YU i Balkana u Francuskoj i na Zapadu?
MADLEN: Imate predrasude koje ostaju duže. Kao, na primjer, da su društva na Balkanu bliže narodu, pogotovu književnost, kultura da je bliža narodu. To je jedna predrasuda koja može biti pozitivna. Kod nas u Francuskoj književnost i kultura su bile odvojene od naroda. Mi smo sve radili da izgradimo jezik koji nije govorni, i književnost koja je daleko od govornog jezika. Kada imate takvo stanje, gledate u zemlje koje imaju drugačiju tradiciju kao čudo, nešto kao da umjetnik govori za narod. Tako se mogu objasniti veliki uspjesi Emira Kusturice ili albanskog pisca Ismaila Kadarea tokom ‘90-ih.

Dok je postojala Jugoslavija ovaj prostor niko nije gledao kao Balkan, sada se to vratilo. Prije par mjeseci jedne renomirane francuske novine su napravile dosije Balkan u spektru rata. Korišten je potpuno isti rječnik, formule kao prije 25 godina, kao da će sjutra biti rat. Čitalac se iznenadi i zapita da li će na Balkanu opet biti rat. Novinari su prevodili članke koji su objavljeni u državama bivše Jugoslavije. Tako da predrasude ostaju.

Kao jedan od problema u slabljenju predrasuda vidim i slabu promociju kultura bivših jugoslovenskih zemalja. Tu je taj problem sa jezikom, književnošću, plasiranjem kulture. Nije sporno imenovanje nacionalnih jezika, ali u suštini to je jedan jezik. A u Francuskoj je sve manje prevoda sa jezika bivše Jugoslavije. Dovoljno je obići međunarodne sajmove pa vidjeti oskudne štandove Srbije ili Hrvatske, a na mnogim sajmovima i ne učestvuju izdavači iz ovih zemalja.

MONITOR: Govorili ste i o obnovi balkanskih društava koja su okružena jednim mnogo otvorenijim, ali i manje solidaranim svijetom. Kako taj manjak solidarnosti utiče na dosta sporu obnovu i integraciju ex Yu država?
MADLEN: Došlo je do velikog nepovjerenja u institucije, pogotovo u evropske. Građanski pokreti i nove vrste solidarnosti, imam utisak, ne uzimaju u obzir tu evropsku perspektivu. Smatram da međunarodni pokreti solidarnosti imaju perspektivu, imate na ljevici antikapitalističke pokrete, kao i pokrete koji potpomažu razvoj demokratije. Nasuprot njima su birokratizovane evropske institucije i organizacije, pa ništa više nije živo kako je bilo prije. Važno je utvrditi zašto francuski pokreti solidarnosti sa Balkanom iz ‘90-ih, nijesu uticali na izgradnju nečeg novog. Tada su oni pokušali da stvore neku novu vrstu politike, da imamo građanske asocijacije koje će da imaju ulogu i na međunarodnom nivou, da idu protiv svoje vlade koja ima lošu politiku u Bosni. Da upozore. To nije zaživjelo i nakon toga nije izgrađeno nešto novo. Kada je počeo rat u Siriji nije bila takva reakcija. Svako je išao po svom. Za razilku od Njemačke u kojoj je bilo više solidarnosti sa ljudima koji su utočište našli u toj zemlji. Nije samo do vlade, da neće da primi više izbjeglica, već narod nije spreman na to. Treba mi sami da raščistimo sa našim iluzijama.

MONITOR: Nakon devet godina ste ponovo u Crnoj Gori. Kakvo Vam se čini dosadašnji razvoj Crne Gore, uočavate li neke prijetnje?
MADLEN: Podgorica je drugačija. Važno mi je da vidim da je ovo otvoreno društvo, da mladi putuju da se edukuju, pa i da se vrate. Imam osjećaj da je regionalna saradnja mnogo bolja. Naravno vidi se da je kapitalistički razvoj ovdje isti, divalj kao svuda u Evropi, sa više posljedica po siromašne. No to je velika briga svih nas.

MONITOR: Nama se čini da je kapitalizam na Zapadu blaži, nešto humaniji u odnosu na ovaj naš.
MADLEN: Ide se istim putem. Kod nas su bile jače institucije i jači mehanizmi da se podjeli novac. A sada to ide u istom pravcu, razlika između siromašnih i bogatih se stalno produbljava i tu dolazi do problema. To su isti problemi i treba voditi politiku na međunarodnom nivou, ne treba to gledati samo nacionalno.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo