Povežite se sa nama

INTERVJU

AN MADLEN, ISTORIČARKA: Međunarodni pokreti solidarnosti su perspektiva

Objavljeno prije

na

An Madlen (Anne Madelain), doktor istorije i slavističkih studija, je bila na čelu Francuskog kulturnog centra u Podgorici od njegovog osnivanja 1997. do 1999. godine. Predavala je francuski jezik u Pragu, Ljubljani i Nikšiću, a sada je pridružena istraživačica Centra za ruske, kavkaske i srednjoevropske studije u Parizu (CERCEC, EHESS), predaje na Odsjeku za slavističke studije Univerziteta Pariz-Sorbona i savjetnica je za međunarodnu saradnju u izdavačkoj kući pri Školi postdiplomskih studija društvenih nauka (EHESS, Pariz).

Tokom ove nedjelje održala je predavanja u Podgorici i Nikšiću pod naslovom Francuska i (post)jugoslovenski prostor – nesporazumi i zajedničko iskustvo.

O zajedničkim iskustvima i nesporazumima Madelain za Monitor kaže:

-Za mene su povezani ti nesporazumi i zajednička iskustva. To je pitanje projekcije – gledate drugu zemlju i kulturu sa svojim iskustvima i očekivanjima. To važi i za individuu i za kolektiv. Francuska ljevica šezdesetih i sedamdesetih godina bila je fascinirana samoupravljanjem i jugoslovenskim socijalističkim iskustvom, ali se iza toga krilo veliko nepoznavanje stvarnih prilika u zemlji. Iako su objavljene brojne knjige, rađena velika sociološka istraživanja, to nije bilo konkretno upoznavanje Jugoslavije već smo više tu zemlju uzimali kao model. Osim toga o samoupravljanju se pričalo apstraktno. Samoupravljanje je u Francuskoj prevashodno predmet teoretskih razmatranja na širokoj političkoj skali, od katoličke do ekstremne ljevice. Ta teoretska debata je doprinijela povećanju interesa i simpatija za Jugoslaviju. Tako su različite političke struje koristile sljedeće nazive za ,,jugoslovenski model” : Jugoslavija je nazivana ,,predvodnikom nesvrstanih”, ,,najkapitalističkijom među komunističkim zemljama”, ,,najdemokratskijom”, ,,novatorom društvenog progresa”.

Kada je došlo do krize samoupravljanja ‘80-ih godina, onda se smatalo da je Jugoslavija izgubljena zemlja i taj model je odjednom odbačen. Sve to je bila više želja Francuske da riješi neke svoje probleme, nego što to ima veze sa samom Jugoslavijom.

MONITOR: Jugoslavija očigledno nije uspjela da riješi svoje probleme.
MADLEN: Početak sukoba u Jugloslaviji je bio veliki šok, osjećaj neizvjesnosti u pogledu budućnosti Evrope. Postojala su kontradiktorna objašnjenja o tome šta treba raditi, ko je kriv. Francuska vlada tada je malo radila, skoro ništa. Kolektivni šok proizlazi iz osećaja da je raspad Jugoslavije evropsko pitanje ali da zapravo uopšte ne razumijemo šta se događa.

Kada je došlo do raspada zemlje, u Francuskoj se, bez obzira da li ste imali prosrpski, probosanski, prohrvatski stav, na ovaj sukob gledalo kao na etnički rat. To viđenje da se zbog istorijskih razloga ljudi sukobljavaju, zbog etničke pripadnosti, to je bilo glavno objašnjenje.

Nakon dužih misija u inostranstvu, kada sam se 2003. vratila u Francusku, počela sam tada da istražujem kako su Francuzi vidjeli promjene tokom devedesetih godina, pad komunizma i dramatičan raspad Jugoslavije. Na samom početku tih istraživanja sam intuitivno osjetila da treba proučavati prekid razumijevanja; razloge koji su doveli do nerazumijevanja karaktera rata na prostoru bivše Jugoslavije, ali i osobine novog svijeta koji je nastajao nakon pada komunističkih režima u Evropi. Ukratko, pokušati spoznati kako su pomenuti događaji doveli u pitanje do tog trenutka determinisano polje razumijevanja. Drugo, intuicijom određeno polazište je bilo da je za razumijevanje tog nerazumijevanja potrebno vratiti se u prošlost: da nerazumijevanje savremene istorije ima duboke korijene, u dugoj istoriji odnosa između Zapada (na primjer Francuske) i ,,Balkana”.

MONITOR: U najavi za Vaše predavanje citira se pojam balkanizam bugarske istoričarke Marije Todorove, i navodi se da je interesovanje za ovaj region dovelo do brojnih nesporazuma i stvaranja stereotipa o Balkanu. Da li su ti stereotipi i dalje dominantni i kakva je percepcija ex YU i Balkana u Francuskoj i na Zapadu?
MADLEN: Imate predrasude koje ostaju duže. Kao, na primjer, da su društva na Balkanu bliže narodu, pogotovu književnost, kultura da je bliža narodu. To je jedna predrasuda koja može biti pozitivna. Kod nas u Francuskoj književnost i kultura su bile odvojene od naroda. Mi smo sve radili da izgradimo jezik koji nije govorni, i književnost koja je daleko od govornog jezika. Kada imate takvo stanje, gledate u zemlje koje imaju drugačiju tradiciju kao čudo, nešto kao da umjetnik govori za narod. Tako se mogu objasniti veliki uspjesi Emira Kusturice ili albanskog pisca Ismaila Kadarea tokom ‘90-ih.

Dok je postojala Jugoslavija ovaj prostor niko nije gledao kao Balkan, sada se to vratilo. Prije par mjeseci jedne renomirane francuske novine su napravile dosije Balkan u spektru rata. Korišten je potpuno isti rječnik, formule kao prije 25 godina, kao da će sjutra biti rat. Čitalac se iznenadi i zapita da li će na Balkanu opet biti rat. Novinari su prevodili članke koji su objavljeni u državama bivše Jugoslavije. Tako da predrasude ostaju.

Kao jedan od problema u slabljenju predrasuda vidim i slabu promociju kultura bivših jugoslovenskih zemalja. Tu je taj problem sa jezikom, književnošću, plasiranjem kulture. Nije sporno imenovanje nacionalnih jezika, ali u suštini to je jedan jezik. A u Francuskoj je sve manje prevoda sa jezika bivše Jugoslavije. Dovoljno je obići međunarodne sajmove pa vidjeti oskudne štandove Srbije ili Hrvatske, a na mnogim sajmovima i ne učestvuju izdavači iz ovih zemalja.

MONITOR: Govorili ste i o obnovi balkanskih društava koja su okružena jednim mnogo otvorenijim, ali i manje solidaranim svijetom. Kako taj manjak solidarnosti utiče na dosta sporu obnovu i integraciju ex Yu država?
MADLEN: Došlo je do velikog nepovjerenja u institucije, pogotovo u evropske. Građanski pokreti i nove vrste solidarnosti, imam utisak, ne uzimaju u obzir tu evropsku perspektivu. Smatram da međunarodni pokreti solidarnosti imaju perspektivu, imate na ljevici antikapitalističke pokrete, kao i pokrete koji potpomažu razvoj demokratije. Nasuprot njima su birokratizovane evropske institucije i organizacije, pa ništa više nije živo kako je bilo prije. Važno je utvrditi zašto francuski pokreti solidarnosti sa Balkanom iz ‘90-ih, nijesu uticali na izgradnju nečeg novog. Tada su oni pokušali da stvore neku novu vrstu politike, da imamo građanske asocijacije koje će da imaju ulogu i na međunarodnom nivou, da idu protiv svoje vlade koja ima lošu politiku u Bosni. Da upozore. To nije zaživjelo i nakon toga nije izgrađeno nešto novo. Kada je počeo rat u Siriji nije bila takva reakcija. Svako je išao po svom. Za razilku od Njemačke u kojoj je bilo više solidarnosti sa ljudima koji su utočište našli u toj zemlji. Nije samo do vlade, da neće da primi više izbjeglica, već narod nije spreman na to. Treba mi sami da raščistimo sa našim iluzijama.

MONITOR: Nakon devet godina ste ponovo u Crnoj Gori. Kakvo Vam se čini dosadašnji razvoj Crne Gore, uočavate li neke prijetnje?
MADLEN: Podgorica je drugačija. Važno mi je da vidim da je ovo otvoreno društvo, da mladi putuju da se edukuju, pa i da se vrate. Imam osjećaj da je regionalna saradnja mnogo bolja. Naravno vidi se da je kapitalistički razvoj ovdje isti, divalj kao svuda u Evropi, sa više posljedica po siromašne. No to je velika briga svih nas.

MONITOR: Nama se čini da je kapitalizam na Zapadu blaži, nešto humaniji u odnosu na ovaj naš.
MADLEN: Ide se istim putem. Kod nas su bile jače institucije i jači mehanizmi da se podjeli novac. A sada to ide u istom pravcu, razlika između siromašnih i bogatih se stalno produbljava i tu dolazi do problema. To su isti problemi i treba voditi politiku na međunarodnom nivou, ne treba to gledati samo nacionalno.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo