Povežite se sa nama

INTERVJU

SREĆKO MIHAILOVIĆ, SOCIOLOG IZ BEOGRADA: Vučić je autoritarni populista

Objavljeno prije

na

srecko

MONITOR: Vi ste sociolog sa bogatim analitičkim iskustvom izbornih kampanja i javnog mnjenja. Pogodili ste na osnovu istraživanja da će na predsjedničkim izborima u prvom krugu pobijediti Aleksandar Vučić…
MIHAILOVIĆ: Skloniji sam upotrebi pojma prognoza ili predviđanje izbornih rezultata, nego pojma ,,pogađanje”. ,,Pogađanje” podseća na kladionicu i naliči na naslućivanje, proricanje, neko gatanje, dok predviđanje podrazumeva korišćenje nekih procedura kako bi se došlo do prognoze određenog ishoda. Predizborno istraživanje predsedničkih izbora o kojima ovde govorimo, za list Danas je izveo Istraživačko-izdavački centar Demostat. Teba odmah reći, s obzirom na odnos snaga na srpskoj političkoj sceni, da bi na izborima pobedio bilo koji kandidat iz ove stranke kojeg podržava stranka i Aleksandar Vučić.

U jednom istraživanju agencije Demostat iz oktobra prošle godine, šest meseci pre predsedničkih izbora, našli smo da javno mnenje procenjuje da kandidat Naprednjaka ima šest puta veće šanse za izbornu pobedu u odnosu na bilo kojeg kandidata opozicije. Danas, desetak dana nakon završenih izbora, ako se ne bavimo gledanjem ,,u zube pobedniku” (valjalo je pre trke zube pogledati i pregledati), nameće se pitanje razlika koje su dovele do ovako nadmoćne pobede Aleksandra Vučića. Pre svega treba reći da su birači u Srbiji tražili vođu i vođu su dobili. Oni su lidera daleko najčešće prepoznavali u Aleksandru Vučiću. Ovo objašnjenje može mnogima izgledati ,,cirkularno”, ali ono to nije u svojoj biti; u njemu se samo ukazuje na podudarnost tražnje i ponude koja je ključna i za političko tržište. Dakle, ,,Tražili ste, gledajte!”.

MONITOR: Zašto je pobijedio Vučić?
MIHAILOVIĆ: Ključni odgovor na pitanje zašto Vučić, nije krajnji odgovor jer otvara pitanje zašto ostali kandidati nisu mogli da daju bolju ponudu. I ovde valja, barem u naznakama, dati nekolko razloga. Prvo što treba pomenuti to je rasulo opozicije i njeno faktičko nestajanje sa srpske političke scene; samo je Vučić imao jako partijsko zaleđe. Vučić je potom, za razliku od ostalih kandidata, imao beskonačne kampanjske resurse, a pre svega imao je pare i imao je monopol nad gotovo svim medijima, osim nad društvenim mrežamo (što je jednim manjim delom nadomeštano radom ,,botova”). Izborni pobednik je imao bolje osmišljenu kampanju, sa jasno definisanom ciljnom grupom. Ostali kandidati imali su konfuznu kampanju, slabu programsku ponudu, nisku prolaznost u medijskom prostoru… Opozicioni kandidati su vodili keč ol (catch all) kampanju, a Vučić je imao jasno definisanu ciljnu grupu i sve vreme kampanje upravo je sa njom komunicirao, a to su opozicioni kandidati i njihovi trabanti ocenjivali komičnim (npr. nerazumno ismevanje Vučićevih spotova). Vučić je u punoj meri koristio kapacitete svoje političke funkcije, dok ostali kandidati takvu poziciju nisu imali a i kada su imali (poput Saše Jankovića) bili su nepravedno optiživani za zlouporebu. Jednostavno, ,,Ono što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno volu”.

Kao svojevrsni zaključak o karakteru predizborne kampanje deluju odgovori na pitanje ,,Da li vi ove predsedničke izbore ocenjujete kao fer i poštene ili ne?”. U telefonskoj anketi (CATI) na uzorku od 1200 ispitanika koju je Demostat obavio za potrebe lista Danas, našli smo da 57 posto ispitanika ocenjuje izbore kao fer i poštene, a čak 30 posto smatra da oni nisu pošteni. Naravno, birači-pobednici govore o poštenim izborima, a birači gubitnici govore o nepoštenim izborima.

MONITOR: Za šta glasaju birači na ovim prostorima – za program ili za lidera i partiju?
MIHAILOVIĆ: Na ,,ovim prostorima” glasa se iz straha a za nadu! Ili, ako hoćete, za onoga ili one kojih se plašimo, a istovremeno se nadamo da će nestati razlozi našeg strahovanja. Ili, ako hoćete, ,,Ili im se pokloni ili im se prikloni!”. Svi programi, svi lideri, sve partije, sve je to sublimisano između straha i nade. Valja pri tom da se prisetimo da smo mi ,,sa ovih prostora” skloni očekivanju/nadi premija, a da loz nismo ni kupili!

MONITOR: Zašto Vučića podržava Zapadna Evropa?
MIHAILOVIĆ: Slaba je reč ,,podržava” za odnos političara Zapadne Evrope, ali bogme i Rusije. Ubedljivosti izborne potvrde narodnog poverenja prema Vučiću, posebno su doprineli Angela Merkel, Vladimir Putin i srpski penzioneri. Dakle, doprinos a ne ,,samo” podrška. Sve u svemu, ,,našli su se”, Vučiću je bila potrebita podrška, a pomenutim i drugim političarima pouzdan sagovornik. Isto kao i u slučaju penzionera – njima je potrebna nada da će im opstati čemerna penzija, a ta nadu im je ponuđena.

Možete li zamisliti podršku Merkelove i Putina upućene Belom Preletačeviću?

MONITOR: Kada se povuče paralela između dojučerašnjeg premijera Crne Gore Mila Đukanovića i Aleksandra Vučića kakav Vam se zaključak nameće?
MIHAILOVIĆ: Ne bih znao da odgovorim na ovo pitanje. Ne poznajem dovoljno crnogorske prilike da bih mogao izneti relevantnu ocenu. O Srbiji ponešto znam, pomalo. Evo tri odrednice za jednu stranu paralele koju pominjete. Prvo, dominantni tip političke kulture u Srba je podanička kultura. Drugo, svedoci smo entropije javnosti, javnog delovanja, na delu je entropija ,,javnog čoveka” – i druga ili ako hoćete prva strana ovog procesa – entropija organizovanog opozicionog delovanja. Svedoci smo sve veće entropije u ove dve ravni i sve manjeg učinka, uz istovremeno nastojanje kartela hegemonijske partije da na svoj način uredi taj nered i da to uređivanje proglasi uspešnim reformskim zahvatom. I treće, govoreći pomodnim jezikom politologa, Aleksandar Vučić je autoritarni populista koji je legalno i legitimno izabran na nedavnim predsedničkim izborima. Ako neko misli drukčije nek nađe nešto para pa da napravimo jedno temeljno istraživanje naznačenih tvrdnji kao svojevrsnih hipoteza. Ja sam spreman da nadničim.

MONITOR: Prije šest godina kazali ste da biste voljeli da u Srbiji imate vladu koja će da proizvodi stvarnost, a ne utopije, utvare i druge aveti. Koliko je današnja Vlada Srbije bliska tom Vašem očekivanju?
MIHAILOVIĆ: Čovek uopšte, razlikuje se od životinje, barem po nadi (s obzirom na to da se druge razlike sve više gube), a narod ,,sa ovih prostora” je tome posebno sklon. Bilo da nam hrišćanstvo obećava onostrani raj, bilo da nam je komunizam obećavao ovostrani ali pomalo udaljeni raj – pa navikli smo se na obećanja o lepom životu. Na nama je samo da verujemo, a na njima samo da obećavaju. Pa ko pretekne!

MONITOR: Prema jednom Vašem istraživanju dvoje od troje mladih autoritarno je orijentisano, a takvih je i četvoro od petoro starijih od 65 godina. Zašto je ljudima, ne samo onima koji su politički nepismeni, potreban vođa iako je davno Radoje Domanović napisao da za slijepim vođom idu slijepi ljudi?
MIHAILOVIĆ: Raduje me što ste pomenuli temu autoritarnost i Domanovića koji piše o slepom narodu a mi mu pripisujemo priču o slepom vođi. Mi smo podanički narod koji sanja o slobodi. E, pusti snovi! I dobro ste primetili da to nije od juče. Kao što nam je religija jednobožačka, takva nam je i politika, jednobožačka, patrijarhalna…

MONITOR: Nedavno ste kazali da danas u Srbiji vlada takvo beznađe da su zadovoljni životom i penzioneri koji primaju ispod 25.000 dinara. Čime objašnjavate takvo ,,zadovoljstvo”?
MIHAILOVIĆ: Oni koji imaju prihode ispod 25.000 dinara su zadovoljni ako ta svota ne bude manja, isto kao i oni koji imaju iznad 250.000 dinara. Sve dok ima šta da se izgubi, postoji neka spremnost da se to čuva. Tek onda kada se pojave oni koji nemaju šta da izgube… nešto o tome pisao je svojedobno Marks i izvlačio neke dalekosežne zaključke. Ne vidim da ga je istorija demantovala, mada oskudeva i u potvrdama.

MONITOR: Koje su to snage u Srbiji koje od nje mogu stvoriti modernu demokratsku državu?
MIHAILOVIĆ: Ne znam vam ja koje su to snage. Znam samo da veliku odgovornost za stanje u kojem se nalazimo snose svi oni koji imaju uslova da razumeju i objasne gde se nalazimo i šta možemo da uradimo da nas sunce ogreje. Obično to vezujemo za inteligenciju, za javnost, javne ljude… Sve u svemu odgovorni su oni koji znaju, a ne znam baš koji su ti koji mogu. Verovatno oni koji su pritešnjeni i na ivici da izgube i ono malo jada i bede koje imaju.

MONITOR: Odnosi između Srbije i Hrvatske su zategnuti, stanje u BiH i Makedoniji daleko je od normalnog. U regionu bujaju sve vrste nacionalizma. Da li su, kako se često može čuti, opet mogući ratni sukobi?
MIHAILOVIĆ: Ne bih da nagađam, iako je ,,na ovim prostorima”, daleko bilo, sve moguće. Ako neki drugi jači nema potrebu, valjda ćemo opstati na nivou komšijskih svađa!

Jedna druga Srbija

MONITOR: U toku su širom Srbije ,,Protesti protiv diktature”. Šta će se njima postići?
MIHAILOVIĆ: Dobronamerna tumačenja protesta kreću se između ocene da je tu reč o ventilu, odušku radi smanjenja postizbornih napetosti, do onih koji u protestima vide pokazatelj jedne druge Srbije koja na ovim i ovakvim izborima nije mogla doći do izražaja. Skloniji sam ovom drugom tumačenju. Protesti su katalizator jakog nezadovoljstva (relativno) velikog broja ljudi. Naravno da protest ima politički, ali i anipartijski karakter, a to je bitno za ukupno procenu protesta. Sa sociološkog stanovišta meni se čini posebno važnim što protest uključuje i ima kapacitete da to još više uključuje različite društvene grupe. Osim studenata tu su i radnici. Radnici u punom značenju te reči, dakle i nezaposleni i poluzaposleni i zaposleni koji nisu zdravstveno i socijalno osigurani i ne primaju platu i štrajkači i oni koji su bili radnici, a kojima tepamo kad ih nazivamo ljudima u mirovini (pa tako penzioneri na silu postadoše socijalna grupa izdvojena iz radništva).

Samo oni nisu nadničari

MONITOR: Nedavno istraživanje Centra za sindikalizam nazvali ste “Od novinara do nadničara. Prekarni rad i život”. Ako termin prekarnost znači nesiguran rad i život, zašto ste uporedili radnike koji su nadničari po definiciji i novinare?
MIHAILOVIĆ: Svi smo mi nadničari, osim njih, ime im se zatrlo! I vi i ja, i kao sociolozi, i kao vi ,,stalni” i kao ja ,,povremeni” novinar – nadničimo i nadničari smo. Ne znam šta bi bilo sramno u tome što smo nadničari. Radnička klasa je počela da odumire u našem socijalizmu, a evo dokončava u našim kapitalizmima. Već poodavno sociolog neće sebe da vidi kao radnika, neće to ni novinar, a kamoli lekar ili advokat. A i radnici koje je zakon oterao u mirovinu ili su se oni sami, uz neki dinar, za to pobrinuli – i oni sebe ne smatraju radnicima, već penzionerima. Prekarijat je naša budućnost, a prekarnost naša sudbina!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo