Povežite se sa nama

INTERVJU

SREĆKO MIHAILOVIĆ, SOCIOLOG IZ BEOGRADA: Vučić je autoritarni populista

Objavljeno prije

na

MONITOR: Vi ste sociolog sa bogatim analitičkim iskustvom izbornih kampanja i javnog mnjenja. Pogodili ste na osnovu istraživanja da će na predsjedničkim izborima u prvom krugu pobijediti Aleksandar Vučić…
MIHAILOVIĆ: Skloniji sam upotrebi pojma prognoza ili predviđanje izbornih rezultata, nego pojma ,,pogađanje”. ,,Pogađanje” podseća na kladionicu i naliči na naslućivanje, proricanje, neko gatanje, dok predviđanje podrazumeva korišćenje nekih procedura kako bi se došlo do prognoze određenog ishoda. Predizborno istraživanje predsedničkih izbora o kojima ovde govorimo, za list Danas je izveo Istraživačko-izdavački centar Demostat. Teba odmah reći, s obzirom na odnos snaga na srpskoj političkoj sceni, da bi na izborima pobedio bilo koji kandidat iz ove stranke kojeg podržava stranka i Aleksandar Vučić.

U jednom istraživanju agencije Demostat iz oktobra prošle godine, šest meseci pre predsedničkih izbora, našli smo da javno mnenje procenjuje da kandidat Naprednjaka ima šest puta veće šanse za izbornu pobedu u odnosu na bilo kojeg kandidata opozicije. Danas, desetak dana nakon završenih izbora, ako se ne bavimo gledanjem ,,u zube pobedniku” (valjalo je pre trke zube pogledati i pregledati), nameće se pitanje razlika koje su dovele do ovako nadmoćne pobede Aleksandra Vučića. Pre svega treba reći da su birači u Srbiji tražili vođu i vođu su dobili. Oni su lidera daleko najčešće prepoznavali u Aleksandru Vučiću. Ovo objašnjenje može mnogima izgledati ,,cirkularno”, ali ono to nije u svojoj biti; u njemu se samo ukazuje na podudarnost tražnje i ponude koja je ključna i za političko tržište. Dakle, ,,Tražili ste, gledajte!”.

MONITOR: Zašto je pobijedio Vučić?
MIHAILOVIĆ: Ključni odgovor na pitanje zašto Vučić, nije krajnji odgovor jer otvara pitanje zašto ostali kandidati nisu mogli da daju bolju ponudu. I ovde valja, barem u naznakama, dati nekolko razloga. Prvo što treba pomenuti to je rasulo opozicije i njeno faktičko nestajanje sa srpske političke scene; samo je Vučić imao jako partijsko zaleđe. Vučić je potom, za razliku od ostalih kandidata, imao beskonačne kampanjske resurse, a pre svega imao je pare i imao je monopol nad gotovo svim medijima, osim nad društvenim mrežamo (što je jednim manjim delom nadomeštano radom ,,botova”). Izborni pobednik je imao bolje osmišljenu kampanju, sa jasno definisanom ciljnom grupom. Ostali kandidati imali su konfuznu kampanju, slabu programsku ponudu, nisku prolaznost u medijskom prostoru… Opozicioni kandidati su vodili keč ol (catch all) kampanju, a Vučić je imao jasno definisanu ciljnu grupu i sve vreme kampanje upravo je sa njom komunicirao, a to su opozicioni kandidati i njihovi trabanti ocenjivali komičnim (npr. nerazumno ismevanje Vučićevih spotova). Vučić je u punoj meri koristio kapacitete svoje političke funkcije, dok ostali kandidati takvu poziciju nisu imali a i kada su imali (poput Saše Jankovića) bili su nepravedno optiživani za zlouporebu. Jednostavno, ,,Ono što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno volu”.

Kao svojevrsni zaključak o karakteru predizborne kampanje deluju odgovori na pitanje ,,Da li vi ove predsedničke izbore ocenjujete kao fer i poštene ili ne?”. U telefonskoj anketi (CATI) na uzorku od 1200 ispitanika koju je Demostat obavio za potrebe lista Danas, našli smo da 57 posto ispitanika ocenjuje izbore kao fer i poštene, a čak 30 posto smatra da oni nisu pošteni. Naravno, birači-pobednici govore o poštenim izborima, a birači gubitnici govore o nepoštenim izborima.

MONITOR: Za šta glasaju birači na ovim prostorima – za program ili za lidera i partiju?
MIHAILOVIĆ: Na ,,ovim prostorima” glasa se iz straha a za nadu! Ili, ako hoćete, za onoga ili one kojih se plašimo, a istovremeno se nadamo da će nestati razlozi našeg strahovanja. Ili, ako hoćete, ,,Ili im se pokloni ili im se prikloni!”. Svi programi, svi lideri, sve partije, sve je to sublimisano između straha i nade. Valja pri tom da se prisetimo da smo mi ,,sa ovih prostora” skloni očekivanju/nadi premija, a da loz nismo ni kupili!

MONITOR: Zašto Vučića podržava Zapadna Evropa?
MIHAILOVIĆ: Slaba je reč ,,podržava” za odnos političara Zapadne Evrope, ali bogme i Rusije. Ubedljivosti izborne potvrde narodnog poverenja prema Vučiću, posebno su doprineli Angela Merkel, Vladimir Putin i srpski penzioneri. Dakle, doprinos a ne ,,samo” podrška. Sve u svemu, ,,našli su se”, Vučiću je bila potrebita podrška, a pomenutim i drugim političarima pouzdan sagovornik. Isto kao i u slučaju penzionera – njima je potrebna nada da će im opstati čemerna penzija, a ta nadu im je ponuđena.

Možete li zamisliti podršku Merkelove i Putina upućene Belom Preletačeviću?

MONITOR: Kada se povuče paralela između dojučerašnjeg premijera Crne Gore Mila Đukanovića i Aleksandra Vučića kakav Vam se zaključak nameće?
MIHAILOVIĆ: Ne bih znao da odgovorim na ovo pitanje. Ne poznajem dovoljno crnogorske prilike da bih mogao izneti relevantnu ocenu. O Srbiji ponešto znam, pomalo. Evo tri odrednice za jednu stranu paralele koju pominjete. Prvo, dominantni tip političke kulture u Srba je podanička kultura. Drugo, svedoci smo entropije javnosti, javnog delovanja, na delu je entropija ,,javnog čoveka” – i druga ili ako hoćete prva strana ovog procesa – entropija organizovanog opozicionog delovanja. Svedoci smo sve veće entropije u ove dve ravni i sve manjeg učinka, uz istovremeno nastojanje kartela hegemonijske partije da na svoj način uredi taj nered i da to uređivanje proglasi uspešnim reformskim zahvatom. I treće, govoreći pomodnim jezikom politologa, Aleksandar Vučić je autoritarni populista koji je legalno i legitimno izabran na nedavnim predsedničkim izborima. Ako neko misli drukčije nek nađe nešto para pa da napravimo jedno temeljno istraživanje naznačenih tvrdnji kao svojevrsnih hipoteza. Ja sam spreman da nadničim.

MONITOR: Prije šest godina kazali ste da biste voljeli da u Srbiji imate vladu koja će da proizvodi stvarnost, a ne utopije, utvare i druge aveti. Koliko je današnja Vlada Srbije bliska tom Vašem očekivanju?
MIHAILOVIĆ: Čovek uopšte, razlikuje se od životinje, barem po nadi (s obzirom na to da se druge razlike sve više gube), a narod ,,sa ovih prostora” je tome posebno sklon. Bilo da nam hrišćanstvo obećava onostrani raj, bilo da nam je komunizam obećavao ovostrani ali pomalo udaljeni raj – pa navikli smo se na obećanja o lepom životu. Na nama je samo da verujemo, a na njima samo da obećavaju. Pa ko pretekne!

MONITOR: Prema jednom Vašem istraživanju dvoje od troje mladih autoritarno je orijentisano, a takvih je i četvoro od petoro starijih od 65 godina. Zašto je ljudima, ne samo onima koji su politički nepismeni, potreban vođa iako je davno Radoje Domanović napisao da za slijepim vođom idu slijepi ljudi?
MIHAILOVIĆ: Raduje me što ste pomenuli temu autoritarnost i Domanovića koji piše o slepom narodu a mi mu pripisujemo priču o slepom vođi. Mi smo podanički narod koji sanja o slobodi. E, pusti snovi! I dobro ste primetili da to nije od juče. Kao što nam je religija jednobožačka, takva nam je i politika, jednobožačka, patrijarhalna…

MONITOR: Nedavno ste kazali da danas u Srbiji vlada takvo beznađe da su zadovoljni životom i penzioneri koji primaju ispod 25.000 dinara. Čime objašnjavate takvo ,,zadovoljstvo”?
MIHAILOVIĆ: Oni koji imaju prihode ispod 25.000 dinara su zadovoljni ako ta svota ne bude manja, isto kao i oni koji imaju iznad 250.000 dinara. Sve dok ima šta da se izgubi, postoji neka spremnost da se to čuva. Tek onda kada se pojave oni koji nemaju šta da izgube… nešto o tome pisao je svojedobno Marks i izvlačio neke dalekosežne zaključke. Ne vidim da ga je istorija demantovala, mada oskudeva i u potvrdama.

MONITOR: Koje su to snage u Srbiji koje od nje mogu stvoriti modernu demokratsku državu?
MIHAILOVIĆ: Ne znam vam ja koje su to snage. Znam samo da veliku odgovornost za stanje u kojem se nalazimo snose svi oni koji imaju uslova da razumeju i objasne gde se nalazimo i šta možemo da uradimo da nas sunce ogreje. Obično to vezujemo za inteligenciju, za javnost, javne ljude… Sve u svemu odgovorni su oni koji znaju, a ne znam baš koji su ti koji mogu. Verovatno oni koji su pritešnjeni i na ivici da izgube i ono malo jada i bede koje imaju.

MONITOR: Odnosi između Srbije i Hrvatske su zategnuti, stanje u BiH i Makedoniji daleko je od normalnog. U regionu bujaju sve vrste nacionalizma. Da li su, kako se često može čuti, opet mogući ratni sukobi?
MIHAILOVIĆ: Ne bih da nagađam, iako je ,,na ovim prostorima”, daleko bilo, sve moguće. Ako neki drugi jači nema potrebu, valjda ćemo opstati na nivou komšijskih svađa!

Jedna druga Srbija

MONITOR: U toku su širom Srbije ,,Protesti protiv diktature”. Šta će se njima postići?
MIHAILOVIĆ: Dobronamerna tumačenja protesta kreću se između ocene da je tu reč o ventilu, odušku radi smanjenja postizbornih napetosti, do onih koji u protestima vide pokazatelj jedne druge Srbije koja na ovim i ovakvim izborima nije mogla doći do izražaja. Skloniji sam ovom drugom tumačenju. Protesti su katalizator jakog nezadovoljstva (relativno) velikog broja ljudi. Naravno da protest ima politički, ali i anipartijski karakter, a to je bitno za ukupno procenu protesta. Sa sociološkog stanovišta meni se čini posebno važnim što protest uključuje i ima kapacitete da to još više uključuje različite društvene grupe. Osim studenata tu su i radnici. Radnici u punom značenju te reči, dakle i nezaposleni i poluzaposleni i zaposleni koji nisu zdravstveno i socijalno osigurani i ne primaju platu i štrajkači i oni koji su bili radnici, a kojima tepamo kad ih nazivamo ljudima u mirovini (pa tako penzioneri na silu postadoše socijalna grupa izdvojena iz radništva).

Samo oni nisu nadničari

MONITOR: Nedavno istraživanje Centra za sindikalizam nazvali ste “Od novinara do nadničara. Prekarni rad i život”. Ako termin prekarnost znači nesiguran rad i život, zašto ste uporedili radnike koji su nadničari po definiciji i novinare?
MIHAILOVIĆ: Svi smo mi nadničari, osim njih, ime im se zatrlo! I vi i ja, i kao sociolozi, i kao vi ,,stalni” i kao ja ,,povremeni” novinar – nadničimo i nadničari smo. Ne znam šta bi bilo sramno u tome što smo nadničari. Radnička klasa je počela da odumire u našem socijalizmu, a evo dokončava u našim kapitalizmima. Već poodavno sociolog neće sebe da vidi kao radnika, neće to ni novinar, a kamoli lekar ili advokat. A i radnici koje je zakon oterao u mirovinu ili su se oni sami, uz neki dinar, za to pobrinuli – i oni sebe ne smatraju radnicima, već penzionerima. Prekarijat je naša budućnost, a prekarnost naša sudbina!

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo