INTERVJU
SREĆKO MIHAILOVIĆ, SOCIOLOG IZ BEOGRADA: Vučić je autoritarni populista

MONITOR: Vi ste sociolog sa bogatim analitičkim iskustvom izbornih kampanja i javnog mnjenja. Pogodili ste na osnovu istraživanja da će na predsjedničkim izborima u prvom krugu pobijediti Aleksandar Vučić…
MIHAILOVIĆ: Skloniji sam upotrebi pojma prognoza ili predviđanje izbornih rezultata, nego pojma ,,pogađanje”. ,,Pogađanje” podseća na kladionicu i naliči na naslućivanje, proricanje, neko gatanje, dok predviđanje podrazumeva korišćenje nekih procedura kako bi se došlo do prognoze određenog ishoda. Predizborno istraživanje predsedničkih izbora o kojima ovde govorimo, za list Danas je izveo Istraživačko-izdavački centar Demostat. Teba odmah reći, s obzirom na odnos snaga na srpskoj političkoj sceni, da bi na izborima pobedio bilo koji kandidat iz ove stranke kojeg podržava stranka i Aleksandar Vučić.
U jednom istraživanju agencije Demostat iz oktobra prošle godine, šest meseci pre predsedničkih izbora, našli smo da javno mnenje procenjuje da kandidat Naprednjaka ima šest puta veće šanse za izbornu pobedu u odnosu na bilo kojeg kandidata opozicije. Danas, desetak dana nakon završenih izbora, ako se ne bavimo gledanjem ,,u zube pobedniku” (valjalo je pre trke zube pogledati i pregledati), nameće se pitanje razlika koje su dovele do ovako nadmoćne pobede Aleksandra Vučića. Pre svega treba reći da su birači u Srbiji tražili vođu i vođu su dobili. Oni su lidera daleko najčešće prepoznavali u Aleksandru Vučiću. Ovo objašnjenje može mnogima izgledati ,,cirkularno”, ali ono to nije u svojoj biti; u njemu se samo ukazuje na podudarnost tražnje i ponude koja je ključna i za političko tržište. Dakle, ,,Tražili ste, gledajte!”.
MONITOR: Zašto je pobijedio Vučić?
MIHAILOVIĆ: Ključni odgovor na pitanje zašto Vučić, nije krajnji odgovor jer otvara pitanje zašto ostali kandidati nisu mogli da daju bolju ponudu. I ovde valja, barem u naznakama, dati nekolko razloga. Prvo što treba pomenuti to je rasulo opozicije i njeno faktičko nestajanje sa srpske političke scene; samo je Vučić imao jako partijsko zaleđe. Vučić je potom, za razliku od ostalih kandidata, imao beskonačne kampanjske resurse, a pre svega imao je pare i imao je monopol nad gotovo svim medijima, osim nad društvenim mrežamo (što je jednim manjim delom nadomeštano radom ,,botova”). Izborni pobednik je imao bolje osmišljenu kampanju, sa jasno definisanom ciljnom grupom. Ostali kandidati imali su konfuznu kampanju, slabu programsku ponudu, nisku prolaznost u medijskom prostoru… Opozicioni kandidati su vodili keč ol (catch all) kampanju, a Vučić je imao jasno definisanu ciljnu grupu i sve vreme kampanje upravo je sa njom komunicirao, a to su opozicioni kandidati i njihovi trabanti ocenjivali komičnim (npr. nerazumno ismevanje Vučićevih spotova). Vučić je u punoj meri koristio kapacitete svoje političke funkcije, dok ostali kandidati takvu poziciju nisu imali a i kada su imali (poput Saše Jankovića) bili su nepravedno optiživani za zlouporebu. Jednostavno, ,,Ono što je dozvoljeno Jupiteru, nije dozvoljeno volu”.
Kao svojevrsni zaključak o karakteru predizborne kampanje deluju odgovori na pitanje ,,Da li vi ove predsedničke izbore ocenjujete kao fer i poštene ili ne?”. U telefonskoj anketi (CATI) na uzorku od 1200 ispitanika koju je Demostat obavio za potrebe lista Danas, našli smo da 57 posto ispitanika ocenjuje izbore kao fer i poštene, a čak 30 posto smatra da oni nisu pošteni. Naravno, birači-pobednici govore o poštenim izborima, a birači gubitnici govore o nepoštenim izborima.
MONITOR: Za šta glasaju birači na ovim prostorima – za program ili za lidera i partiju?
MIHAILOVIĆ: Na ,,ovim prostorima” glasa se iz straha a za nadu! Ili, ako hoćete, za onoga ili one kojih se plašimo, a istovremeno se nadamo da će nestati razlozi našeg strahovanja. Ili, ako hoćete, ,,Ili im se pokloni ili im se prikloni!”. Svi programi, svi lideri, sve partije, sve je to sublimisano između straha i nade. Valja pri tom da se prisetimo da smo mi ,,sa ovih prostora” skloni očekivanju/nadi premija, a da loz nismo ni kupili!
MONITOR: Zašto Vučića podržava Zapadna Evropa?
MIHAILOVIĆ: Slaba je reč ,,podržava” za odnos političara Zapadne Evrope, ali bogme i Rusije. Ubedljivosti izborne potvrde narodnog poverenja prema Vučiću, posebno su doprineli Angela Merkel, Vladimir Putin i srpski penzioneri. Dakle, doprinos a ne ,,samo” podrška. Sve u svemu, ,,našli su se”, Vučiću je bila potrebita podrška, a pomenutim i drugim političarima pouzdan sagovornik. Isto kao i u slučaju penzionera – njima je potrebna nada da će im opstati čemerna penzija, a ta nadu im je ponuđena.
Možete li zamisliti podršku Merkelove i Putina upućene Belom Preletačeviću?
MONITOR: Kada se povuče paralela između dojučerašnjeg premijera Crne Gore Mila Đukanovića i Aleksandra Vučića kakav Vam se zaključak nameće?
MIHAILOVIĆ: Ne bih znao da odgovorim na ovo pitanje. Ne poznajem dovoljno crnogorske prilike da bih mogao izneti relevantnu ocenu. O Srbiji ponešto znam, pomalo. Evo tri odrednice za jednu stranu paralele koju pominjete. Prvo, dominantni tip političke kulture u Srba je podanička kultura. Drugo, svedoci smo entropije javnosti, javnog delovanja, na delu je entropija ,,javnog čoveka” – i druga ili ako hoćete prva strana ovog procesa – entropija organizovanog opozicionog delovanja. Svedoci smo sve veće entropije u ove dve ravni i sve manjeg učinka, uz istovremeno nastojanje kartela hegemonijske partije da na svoj način uredi taj nered i da to uređivanje proglasi uspešnim reformskim zahvatom. I treće, govoreći pomodnim jezikom politologa, Aleksandar Vučić je autoritarni populista koji je legalno i legitimno izabran na nedavnim predsedničkim izborima. Ako neko misli drukčije nek nađe nešto para pa da napravimo jedno temeljno istraživanje naznačenih tvrdnji kao svojevrsnih hipoteza. Ja sam spreman da nadničim.
MONITOR: Prije šest godina kazali ste da biste voljeli da u Srbiji imate vladu koja će da proizvodi stvarnost, a ne utopije, utvare i druge aveti. Koliko je današnja Vlada Srbije bliska tom Vašem očekivanju?
MIHAILOVIĆ: Čovek uopšte, razlikuje se od životinje, barem po nadi (s obzirom na to da se druge razlike sve više gube), a narod ,,sa ovih prostora” je tome posebno sklon. Bilo da nam hrišćanstvo obećava onostrani raj, bilo da nam je komunizam obećavao ovostrani ali pomalo udaljeni raj – pa navikli smo se na obećanja o lepom životu. Na nama je samo da verujemo, a na njima samo da obećavaju. Pa ko pretekne!
MONITOR: Prema jednom Vašem istraživanju dvoje od troje mladih autoritarno je orijentisano, a takvih je i četvoro od petoro starijih od 65 godina. Zašto je ljudima, ne samo onima koji su politički nepismeni, potreban vođa iako je davno Radoje Domanović napisao da za slijepim vođom idu slijepi ljudi?
MIHAILOVIĆ: Raduje me što ste pomenuli temu autoritarnost i Domanovića koji piše o slepom narodu a mi mu pripisujemo priču o slepom vođi. Mi smo podanički narod koji sanja o slobodi. E, pusti snovi! I dobro ste primetili da to nije od juče. Kao što nam je religija jednobožačka, takva nam je i politika, jednobožačka, patrijarhalna…
MONITOR: Nedavno ste kazali da danas u Srbiji vlada takvo beznađe da su zadovoljni životom i penzioneri koji primaju ispod 25.000 dinara. Čime objašnjavate takvo ,,zadovoljstvo”?
MIHAILOVIĆ: Oni koji imaju prihode ispod 25.000 dinara su zadovoljni ako ta svota ne bude manja, isto kao i oni koji imaju iznad 250.000 dinara. Sve dok ima šta da se izgubi, postoji neka spremnost da se to čuva. Tek onda kada se pojave oni koji nemaju šta da izgube… nešto o tome pisao je svojedobno Marks i izvlačio neke dalekosežne zaključke. Ne vidim da ga je istorija demantovala, mada oskudeva i u potvrdama.
MONITOR: Koje su to snage u Srbiji koje od nje mogu stvoriti modernu demokratsku državu?
MIHAILOVIĆ: Ne znam vam ja koje su to snage. Znam samo da veliku odgovornost za stanje u kojem se nalazimo snose svi oni koji imaju uslova da razumeju i objasne gde se nalazimo i šta možemo da uradimo da nas sunce ogreje. Obično to vezujemo za inteligenciju, za javnost, javne ljude… Sve u svemu odgovorni su oni koji znaju, a ne znam baš koji su ti koji mogu. Verovatno oni koji su pritešnjeni i na ivici da izgube i ono malo jada i bede koje imaju.
MONITOR: Odnosi između Srbije i Hrvatske su zategnuti, stanje u BiH i Makedoniji daleko je od normalnog. U regionu bujaju sve vrste nacionalizma. Da li su, kako se često može čuti, opet mogući ratni sukobi?
MIHAILOVIĆ: Ne bih da nagađam, iako je ,,na ovim prostorima”, daleko bilo, sve moguće. Ako neki drugi jači nema potrebu, valjda ćemo opstati na nivou komšijskih svađa!
Jedna druga Srbija
MONITOR: U toku su širom Srbije ,,Protesti protiv diktature”. Šta će se njima postići?
MIHAILOVIĆ: Dobronamerna tumačenja protesta kreću se između ocene da je tu reč o ventilu, odušku radi smanjenja postizbornih napetosti, do onih koji u protestima vide pokazatelj jedne druge Srbije koja na ovim i ovakvim izborima nije mogla doći do izražaja. Skloniji sam ovom drugom tumačenju. Protesti su katalizator jakog nezadovoljstva (relativno) velikog broja ljudi. Naravno da protest ima politički, ali i anipartijski karakter, a to je bitno za ukupno procenu protesta. Sa sociološkog stanovišta meni se čini posebno važnim što protest uključuje i ima kapacitete da to još više uključuje različite društvene grupe. Osim studenata tu su i radnici. Radnici u punom značenju te reči, dakle i nezaposleni i poluzaposleni i zaposleni koji nisu zdravstveno i socijalno osigurani i ne primaju platu i štrajkači i oni koji su bili radnici, a kojima tepamo kad ih nazivamo ljudima u mirovini (pa tako penzioneri na silu postadoše socijalna grupa izdvojena iz radništva).
Samo oni nisu nadničari
MONITOR: Nedavno istraživanje Centra za sindikalizam nazvali ste “Od novinara do nadničara. Prekarni rad i život”. Ako termin prekarnost znači nesiguran rad i život, zašto ste uporedili radnike koji su nadničari po definiciji i novinare?
MIHAILOVIĆ: Svi smo mi nadničari, osim njih, ime im se zatrlo! I vi i ja, i kao sociolozi, i kao vi ,,stalni” i kao ja ,,povremeni” novinar – nadničimo i nadničari smo. Ne znam šta bi bilo sramno u tome što smo nadničari. Radnička klasa je počela da odumire u našem socijalizmu, a evo dokončava u našim kapitalizmima. Već poodavno sociolog neće sebe da vidi kao radnika, neće to ni novinar, a kamoli lekar ili advokat. A i radnici koje je zakon oterao u mirovinu ili su se oni sami, uz neki dinar, za to pobrinuli – i oni sebe ne smatraju radnicima, već penzionerima. Prekarijat je naša budućnost, a prekarnost naša sudbina!
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+. Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje
Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.
Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.
MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?
ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.
Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.
MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?
ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.
Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.
Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…
Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.
MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?
ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.
Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.
Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.
Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja
MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?
BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.
MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?
BURDŽOVIĆ: Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika, možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.
Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi
MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?
PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.
Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.
Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.
Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.
Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.
MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?
PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.
Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
SUSRETI3 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI2 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI3 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS3 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
FOKUS2 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
Izdvojeno2 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO3 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom