Povežite se sa nama

INTERVJU

SLAVO KUKIĆ, PROFESOR EKONOMSKOG FAKULTETA U MOSTARU: Nacionalisti bi da rasture BiH

Objavljeno prije

na

kukic-slavo4

MONITOR: U BIH su sve češći zahtjevi za uspostavljanje trećeg enniteta, sa hrvatskom većinom. Šta mislite o toj ideji?
KUKIĆ: Brojem stanovnika, kojim raspolaže BiH, svugdje u svijetu upravlja jedan čovjek – gradonačelnik. Hoću reći, ustavna prekompozicija, koja bi se temeljila na dvije razine vlasti (općina i država), uz ustavne odrednice koje garantiraju snažnu lokalnu samoupravu, za BiH bi bila najoptimalnije rješenje – uz, dakako, instrumente koji isključuju i nacionalnu i konfesionalnu i svaku drugu diskriminaciju po osnovu grupnog pripadanja. Jer, takvom strukturom bi se značajan dio BDP, kojeg sada guta ogromna državna mašinerija, mogao usmjeravati u oblast razvoja.

Naravno da etnonacionalistima taj tip pojednostavljivanja ustavne strukture nije ni na kraj pameti. Oni su, naprotiv, za ustavno sankcioniranje dosad dovršenog etničkoga razgraničavanja i njegovo dovršenje kroz ideju triju etnonacionalnih federalnih jedinica – jer on je, kažu, i uvjet nacionalne ravnopravnosti i pretpostavka pojednostavljivanja složene državne strukture. Nažalost, ta argumentacija ne pije vode.

Tri nacionalne federalne jedinice su uvod u definitivnu disoluciju BiH kao države. Uostalom, lider SNSD-a Milirad Dodik svaki treći dan ponavlja tezu kako je ona neodrživa i kako je puno prihvatljivije da se civilizirano raziđemo. Bez obzira na to, s druge strane, što taj vokabular ne koristi, Dodikove stavove u potpunosti dijeli i lider HDZ-a. Na koncu, protiv toga scenarija, bez obzira na to što javno govorili, nemaju ništa ni oni treći koji bi pristali na malu muslimansku državicu, pa taman bila k'o fildžan.

Ideja o tri etnonacionalne federalne jedinice, čak i u okvirima BiH kao države, sobom nosi diskriminaciju kakva je izbjegnuta čak i u prethodnih četvrt stoljeća. U status građana drugog reda bi se, prije svega, našli Hrvati, Srbi i Bošnjaci u federalnim jedinicama, u kojima ne čine nominalnu većinu. U istom statusu bi, potom, i dalje egzistirali pripadnici nacionalnih manjina, i to u sve tri federalne jedinice. Na koncu, u status građana drugog reda, možda i niže od toga, bi se našli oni koji nemaju niti jedan od etničkih identiteta nego se osjećaju građanima BiH.

MONITOR: Kako na tu ideju reaguju hrvatski i srpski političari?
KUKIĆ: Teško je govoriti o toj vrsti podjele. Među Hrvatima i Srbima nemali je udio onih koji su na pozicijama BiH kao evropske države i društva, BiH, dakle, koja polazi od čovjeka i njegova prava na život, ali i potrebe osiguranja kolektivnih prava. Vaše pitanje se, ako dobro razumijem, ne odnosi na taj dio političkog establischmenta nego na one koji se predstavljaju zaštitnicima hrvatskih i srpskih interesa. Što se, pak, njih tiče, dominantna je orijentacija na dezintegriranje BiH i uvjeravanje svijeta kako ona nema budućnosti – i kako je, da bi opstala, nužna njezina ustavna prekompozicija po već izloženom principu. A od te točke do disolucije je, po mojem uvjerenju, samo jedan korak.

MONITOR: Zašto je Evropski parlament predložio federalizaciju BiH?
KUKIĆ: Zato što su za tu ideju snažno lobirali hrvatski europarlamentarci, s ciljem, očito, da budu vjetar u leđa priči o trećem entitetu. No, iz rezolucije Evropskoga parlamenta ne proizlazi kako se preporuča etnička federalizacija nego preustroj utemeljen na ideji decentralizacije – a to je već priča u odnosu na koju i osobno nemam ništa protiv. Ali, etnoigrači sve, pa i rezolucije Evropskoga parlamenta, tumače kako njima odgovara.

MONITOR: Jesu li Hrvati u Federaciji BiH u neravnopravnom položaju u odnosu na Bošnjake?
KUKIĆ: Opet se radi o dvije razine problema. Što se tiče zastupljenosti predstavnika političke klase u državnim i inim institucijama, priča, barem po zvaničnim statistikama, ima suprotan predznak – da je udio onih koji se izjašnjavaju Hrvatima nekoliko puta veći od udjela koji im jamči udio u strukturi stanovništva. Radi li se o običnim ljudima, neravnopravni su, nažalost, i Hrvati i Bošnjaci u dijelovima Federacije u kojima su nominalno u manjini. No, u još gorem položaju su Srbi, a i oni su po ustavu jedan od tri konstitutivna naroda u Federaciji, koji su građani drugog reda na prostoru čitave Federacije.

MONITOR: Kakva budućnost očekuje BiH?
KUKIĆ: BiH nema kritičnu masu kako bi sa svojom 25-godišnjom političkom filozofijom raskrstila – niti je društvene promjene u slijedećih 10 godina realno očekivati iznutra. Njih se može očekivati samo pod utjecajem pritiska svjetskih centara moći, koji su garanti Daytonskoga sporazuma. Drugo je pitanje koliko su na takav angažman svjetski centri moći i spremni. Ne dođe li, pak, do pritiska izvana, a sve mi se čini kako on danas i nije realan, ni jedan od teorijski mogućih scenarija ovdje ne treba isključivati.

MONITOR: BiH bi uskoro mogla postati najveći starački dom u Evropi?
KUKIĆ: Dok se predstavnici političke klase udaraju u nacionalna prsa, zemlja je demografski sve praznija – u njoj je i danas skoro milion stanovnika manje nego 1991. Stanovništvo je sve starije. BiH prijeti još naglašeniji negativni prirodni priraštaj, da će ona sve manje biti i hrvatska i srpska i bošnjačka, a sve više podsjećati na „spaljenu” zemlju – u kojoj se ostaje da bi se umrlo, a ne živjelo.

MONITOR: Prošle godine u kolumni ste napisali da Izetbegović i Čović neće politički ,,preživjeti” 2017?
KUKIĆ: Na to i onda i danas upućuju svi detalji važni za život čovjeka. BiH je na samom evropskomu vrhu po kriminalu i korupciji i stopi nezaposlenosti, posebice mladih ljudi. Njezini građani sve teže sastavljaju prvi s prvim i sve češće se odlučuju da spakiraju kofere i odu. Uostalom, prema zvaničnim podacima, od 2013. do konca 2016. godine zemlju je napustilo oko 350.000 njezinih građana. Sve to su detalji zbog kojih se teško oteti očekivanju kako je socijalni bunt neizbježan – a s njim bi, po zakonu logike, morali biti otpuhani oni koji udaraju u nacionalne gajde, jer njima se ne može nadomjestiti cvokot praznih stomaka.

Nažalost, ono što bi bilo logično ne događa se. A to narod kao subjekta promjena oslikava u sasvim drugom svijetlu. Niti je on subjekt promjena, niti je od njega to ozbiljno očekivati. Dapače, i bosanskohercegovačko iskustvo svjedoči kako je narod, pa što god pod njim podrazumijevali, samo gomila koju najsladunjaviji zajašu – i da u statusu zajahanog, dakle status quo-a, može izdržati mimo svih rezona zdrava razuma.

MONITOR: Svojevremeno ste u svom kabinetu pretučeni zbog izjava nakon dočeka osuđenom ratnom zločincu Dariju Kordiću u Busovači. Imate li i dalje neprilika zbog javnog iznošenja stavova o stanju u BiH?
KUKIĆ: Onaj tko se opredijeli za filozofiju života koju sam ja izabrao, mora računati i s mogućnošću neugodnosti poput one koju sam prije tri godine doživio na svome radnom mjestu. No, neugodnosti ne smiju biti razlog odustajanju od ideja u koje čovjek vjeruje – a ja vjerujem da budućnost ne pripada etnicitetima nego isključivo društvu slobodnih ljudi, u kojemu je čovjek i njegovo pravo na život pretpostavka i prava na život grupnih identiteta a nikako obratno. Na koncu, nosi li vas ta vrsta uvjerenja, fizički i drugi ataci ne mogu biti razlog da ustuknete. Kod mene se, hoću reći, zbog toga napada ništa nije promijenilo. Vozim istom brzinom i istim tračnicama kojima sam vozio i do tada – vjerujući u BiH kao zemlju sretnih i zadovoljnih ljudi.

Izetbegović kopira srpske političare

MONITOR: Povodom Erdoganove pobjede na referndumu u Sarajevu se slavilo na ulicama, Izetbegović je oduševljen… Kako to komentarišete?
KUKIĆ: Koliko god nije normalno identificiranje Srba BiH s onim što se događa u Srbiji, ili Hrvata BiH s onim što se događa u Hrvatskoj, još manje je logična identifikacija Bošnjaka s onim što se događa u Turskoj. No, svaka takva identifikacija upućuje na potrebu za tutorom, a prizivanje tutora, što je Izetbegoviću svojstveno, samo je nož u leđa zemlji za koju se, tobože, on zalaže. I, ako bi itko mogao izvući lekcije iz onoga što su srpski političari radili u bivšoj Jugoslaviji, to je on. Nažalost, on ih pokušava kopirati koliko je to god više moguće.

Treći entitet za Hrvate poguban

MONITOR: Šta bi Hrvati u BiH dobili formiranjem trećeg entiteta u kojem bi imali većinu?
KUKIĆ: Hrvati BiH imaju najviše razloga za zagovaranje države u kojoj bi se svi njezini građani svojima na svome osjećali u svim dijelovima BiH. Po popisima iz 1991. godine Hrvati su nastanjivali svih 109 općina koliko ih je tada BiH imala. Rat, vođen zbog „nacionalnog interesa”, koštao ih je demografskog pražnjenja u najvećem dijelu BiH i njihova zbijanja na prostor od Stoca do Livna, uz koji su se zadržale još dvije enklave u kojima čine značajan dio stanovništva – Srednja Bosna i dio Posavine. Siguran sam da bi ustavni preustroj, kojeg zagovara HDZ BiH, za posljedicu imao dovršavanje etničkoga „čišćenja”, a njime i pražnjenja dviju spomenutih enklava, ali i drugih prostora na kojima su se Hrvati uspjeli zadržati. Pri tome mislim na Tuzlu, u kojoj je i po zadnjim popisima zabilježeno petnaestak tisuća Hrvata, ili zeničko-dobojski kraj u kojem ih i danas ima preko 20 tisuća, ili Sarajevo na čijem širem prostoru ih je još uvijek 15 tisuća, i da ne nabrajam. Nažalost, oni ne diktiraju politiku HDZ BiH nego je ona pod apsolutnom kontrolom hercegovačkog lobija – a njega taj dio sunarodnika i ne zanima. Reakcije vrha Katoličke crkve, uostalom, u prilog tome najzornije svjedoče.

Afirmisati nordijsko iskustvo

MONITOR: Zaoštreni su politički odnosi između Hrvatske i Srbije, između BiH i Hrvatske, šire se radikalni nacionalizmi… Mogu li se iz takve situacije izroditi novi sukobi?
KUKIĆ: Ne vjerujem u sukobe tipa onih iz prve polovice devedesetih, mada ni njih u nekim varijantama ne treba isključivati. No, nije upitno da se radi o izmreženom prostoru koji bi, da je pameti, morao štošta naučiti iz iskustva nordijskih zemalja. Afirmiranje toga tipa svijesti je temeljni nacionalni interes za sve zemlje tzv. daytonskoga četverokuta, za BiH posebice – jer, bez toga tipa svijesti, teško da ona uopće i može. BiH je primorana na život sa Srbijom i Hrvatskom po zakonu spojenih posuda jer u njima žive narodi čiji dijelovi su, svidjelo se to kome ili ne, i dva konstitutivna naroda u BiH. Nisam siguran da je taj tip svijesti u BiH dominantan i danas – jer da jeste, teško da bi reakcije prema Beogradu i Zagrebu bile kakve često jesu. Time, doduše, ne opravdavam ni Beograd, ni Zagreb – koji su nam ovdje zadali muke i za slijedećih stotinu godina – nego samo upirem prstom u nedostatak mudrosti i pameti nas samih.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo