Povežite se sa nama

INTERVJU

SLAVO KUKIĆ, PROFESOR EKONOMSKOG FAKULTETA U MOSTARU: Nacionalisti bi da rasture BiH

Objavljeno prije

na

MONITOR: U BIH su sve češći zahtjevi za uspostavljanje trećeg enniteta, sa hrvatskom većinom. Šta mislite o toj ideji?
KUKIĆ: Brojem stanovnika, kojim raspolaže BiH, svugdje u svijetu upravlja jedan čovjek – gradonačelnik. Hoću reći, ustavna prekompozicija, koja bi se temeljila na dvije razine vlasti (općina i država), uz ustavne odrednice koje garantiraju snažnu lokalnu samoupravu, za BiH bi bila najoptimalnije rješenje – uz, dakako, instrumente koji isključuju i nacionalnu i konfesionalnu i svaku drugu diskriminaciju po osnovu grupnog pripadanja. Jer, takvom strukturom bi se značajan dio BDP, kojeg sada guta ogromna državna mašinerija, mogao usmjeravati u oblast razvoja.

Naravno da etnonacionalistima taj tip pojednostavljivanja ustavne strukture nije ni na kraj pameti. Oni su, naprotiv, za ustavno sankcioniranje dosad dovršenog etničkoga razgraničavanja i njegovo dovršenje kroz ideju triju etnonacionalnih federalnih jedinica – jer on je, kažu, i uvjet nacionalne ravnopravnosti i pretpostavka pojednostavljivanja složene državne strukture. Nažalost, ta argumentacija ne pije vode.

Tri nacionalne federalne jedinice su uvod u definitivnu disoluciju BiH kao države. Uostalom, lider SNSD-a Milirad Dodik svaki treći dan ponavlja tezu kako je ona neodrživa i kako je puno prihvatljivije da se civilizirano raziđemo. Bez obzira na to, s druge strane, što taj vokabular ne koristi, Dodikove stavove u potpunosti dijeli i lider HDZ-a. Na koncu, protiv toga scenarija, bez obzira na to što javno govorili, nemaju ništa ni oni treći koji bi pristali na malu muslimansku državicu, pa taman bila k'o fildžan.

Ideja o tri etnonacionalne federalne jedinice, čak i u okvirima BiH kao države, sobom nosi diskriminaciju kakva je izbjegnuta čak i u prethodnih četvrt stoljeća. U status građana drugog reda bi se, prije svega, našli Hrvati, Srbi i Bošnjaci u federalnim jedinicama, u kojima ne čine nominalnu većinu. U istom statusu bi, potom, i dalje egzistirali pripadnici nacionalnih manjina, i to u sve tri federalne jedinice. Na koncu, u status građana drugog reda, možda i niže od toga, bi se našli oni koji nemaju niti jedan od etničkih identiteta nego se osjećaju građanima BiH.

MONITOR: Kako na tu ideju reaguju hrvatski i srpski političari?
KUKIĆ: Teško je govoriti o toj vrsti podjele. Među Hrvatima i Srbima nemali je udio onih koji su na pozicijama BiH kao evropske države i društva, BiH, dakle, koja polazi od čovjeka i njegova prava na život, ali i potrebe osiguranja kolektivnih prava. Vaše pitanje se, ako dobro razumijem, ne odnosi na taj dio političkog establischmenta nego na one koji se predstavljaju zaštitnicima hrvatskih i srpskih interesa. Što se, pak, njih tiče, dominantna je orijentacija na dezintegriranje BiH i uvjeravanje svijeta kako ona nema budućnosti – i kako je, da bi opstala, nužna njezina ustavna prekompozicija po već izloženom principu. A od te točke do disolucije je, po mojem uvjerenju, samo jedan korak.

MONITOR: Zašto je Evropski parlament predložio federalizaciju BiH?
KUKIĆ: Zato što su za tu ideju snažno lobirali hrvatski europarlamentarci, s ciljem, očito, da budu vjetar u leđa priči o trećem entitetu. No, iz rezolucije Evropskoga parlamenta ne proizlazi kako se preporuča etnička federalizacija nego preustroj utemeljen na ideji decentralizacije – a to je već priča u odnosu na koju i osobno nemam ništa protiv. Ali, etnoigrači sve, pa i rezolucije Evropskoga parlamenta, tumače kako njima odgovara.

MONITOR: Jesu li Hrvati u Federaciji BiH u neravnopravnom položaju u odnosu na Bošnjake?
KUKIĆ: Opet se radi o dvije razine problema. Što se tiče zastupljenosti predstavnika političke klase u državnim i inim institucijama, priča, barem po zvaničnim statistikama, ima suprotan predznak – da je udio onih koji se izjašnjavaju Hrvatima nekoliko puta veći od udjela koji im jamči udio u strukturi stanovništva. Radi li se o običnim ljudima, neravnopravni su, nažalost, i Hrvati i Bošnjaci u dijelovima Federacije u kojima su nominalno u manjini. No, u još gorem položaju su Srbi, a i oni su po ustavu jedan od tri konstitutivna naroda u Federaciji, koji su građani drugog reda na prostoru čitave Federacije.

MONITOR: Kakva budućnost očekuje BiH?
KUKIĆ: BiH nema kritičnu masu kako bi sa svojom 25-godišnjom političkom filozofijom raskrstila – niti je društvene promjene u slijedećih 10 godina realno očekivati iznutra. Njih se može očekivati samo pod utjecajem pritiska svjetskih centara moći, koji su garanti Daytonskoga sporazuma. Drugo je pitanje koliko su na takav angažman svjetski centri moći i spremni. Ne dođe li, pak, do pritiska izvana, a sve mi se čini kako on danas i nije realan, ni jedan od teorijski mogućih scenarija ovdje ne treba isključivati.

MONITOR: BiH bi uskoro mogla postati najveći starački dom u Evropi?
KUKIĆ: Dok se predstavnici političke klase udaraju u nacionalna prsa, zemlja je demografski sve praznija – u njoj je i danas skoro milion stanovnika manje nego 1991. Stanovništvo je sve starije. BiH prijeti još naglašeniji negativni prirodni priraštaj, da će ona sve manje biti i hrvatska i srpska i bošnjačka, a sve više podsjećati na „spaljenu” zemlju – u kojoj se ostaje da bi se umrlo, a ne živjelo.

MONITOR: Prošle godine u kolumni ste napisali da Izetbegović i Čović neće politički ,,preživjeti” 2017?
KUKIĆ: Na to i onda i danas upućuju svi detalji važni za život čovjeka. BiH je na samom evropskomu vrhu po kriminalu i korupciji i stopi nezaposlenosti, posebice mladih ljudi. Njezini građani sve teže sastavljaju prvi s prvim i sve češće se odlučuju da spakiraju kofere i odu. Uostalom, prema zvaničnim podacima, od 2013. do konca 2016. godine zemlju je napustilo oko 350.000 njezinih građana. Sve to su detalji zbog kojih se teško oteti očekivanju kako je socijalni bunt neizbježan – a s njim bi, po zakonu logike, morali biti otpuhani oni koji udaraju u nacionalne gajde, jer njima se ne može nadomjestiti cvokot praznih stomaka.

Nažalost, ono što bi bilo logično ne događa se. A to narod kao subjekta promjena oslikava u sasvim drugom svijetlu. Niti je on subjekt promjena, niti je od njega to ozbiljno očekivati. Dapače, i bosanskohercegovačko iskustvo svjedoči kako je narod, pa što god pod njim podrazumijevali, samo gomila koju najsladunjaviji zajašu – i da u statusu zajahanog, dakle status quo-a, može izdržati mimo svih rezona zdrava razuma.

MONITOR: Svojevremeno ste u svom kabinetu pretučeni zbog izjava nakon dočeka osuđenom ratnom zločincu Dariju Kordiću u Busovači. Imate li i dalje neprilika zbog javnog iznošenja stavova o stanju u BiH?
KUKIĆ: Onaj tko se opredijeli za filozofiju života koju sam ja izabrao, mora računati i s mogućnošću neugodnosti poput one koju sam prije tri godine doživio na svome radnom mjestu. No, neugodnosti ne smiju biti razlog odustajanju od ideja u koje čovjek vjeruje – a ja vjerujem da budućnost ne pripada etnicitetima nego isključivo društvu slobodnih ljudi, u kojemu je čovjek i njegovo pravo na život pretpostavka i prava na život grupnih identiteta a nikako obratno. Na koncu, nosi li vas ta vrsta uvjerenja, fizički i drugi ataci ne mogu biti razlog da ustuknete. Kod mene se, hoću reći, zbog toga napada ništa nije promijenilo. Vozim istom brzinom i istim tračnicama kojima sam vozio i do tada – vjerujući u BiH kao zemlju sretnih i zadovoljnih ljudi.

Izetbegović kopira srpske političare

MONITOR: Povodom Erdoganove pobjede na referndumu u Sarajevu se slavilo na ulicama, Izetbegović je oduševljen… Kako to komentarišete?
KUKIĆ: Koliko god nije normalno identificiranje Srba BiH s onim što se događa u Srbiji, ili Hrvata BiH s onim što se događa u Hrvatskoj, još manje je logična identifikacija Bošnjaka s onim što se događa u Turskoj. No, svaka takva identifikacija upućuje na potrebu za tutorom, a prizivanje tutora, što je Izetbegoviću svojstveno, samo je nož u leđa zemlji za koju se, tobože, on zalaže. I, ako bi itko mogao izvući lekcije iz onoga što su srpski političari radili u bivšoj Jugoslaviji, to je on. Nažalost, on ih pokušava kopirati koliko je to god više moguće.

Treći entitet za Hrvate poguban

MONITOR: Šta bi Hrvati u BiH dobili formiranjem trećeg entiteta u kojem bi imali većinu?
KUKIĆ: Hrvati BiH imaju najviše razloga za zagovaranje države u kojoj bi se svi njezini građani svojima na svome osjećali u svim dijelovima BiH. Po popisima iz 1991. godine Hrvati su nastanjivali svih 109 općina koliko ih je tada BiH imala. Rat, vođen zbog „nacionalnog interesa”, koštao ih je demografskog pražnjenja u najvećem dijelu BiH i njihova zbijanja na prostor od Stoca do Livna, uz koji su se zadržale još dvije enklave u kojima čine značajan dio stanovništva – Srednja Bosna i dio Posavine. Siguran sam da bi ustavni preustroj, kojeg zagovara HDZ BiH, za posljedicu imao dovršavanje etničkoga „čišćenja”, a njime i pražnjenja dviju spomenutih enklava, ali i drugih prostora na kojima su se Hrvati uspjeli zadržati. Pri tome mislim na Tuzlu, u kojoj je i po zadnjim popisima zabilježeno petnaestak tisuća Hrvata, ili zeničko-dobojski kraj u kojem ih i danas ima preko 20 tisuća, ili Sarajevo na čijem širem prostoru ih je još uvijek 15 tisuća, i da ne nabrajam. Nažalost, oni ne diktiraju politiku HDZ BiH nego je ona pod apsolutnom kontrolom hercegovačkog lobija – a njega taj dio sunarodnika i ne zanima. Reakcije vrha Katoličke crkve, uostalom, u prilog tome najzornije svjedoče.

Afirmisati nordijsko iskustvo

MONITOR: Zaoštreni su politički odnosi između Hrvatske i Srbije, između BiH i Hrvatske, šire se radikalni nacionalizmi… Mogu li se iz takve situacije izroditi novi sukobi?
KUKIĆ: Ne vjerujem u sukobe tipa onih iz prve polovice devedesetih, mada ni njih u nekim varijantama ne treba isključivati. No, nije upitno da se radi o izmreženom prostoru koji bi, da je pameti, morao štošta naučiti iz iskustva nordijskih zemalja. Afirmiranje toga tipa svijesti je temeljni nacionalni interes za sve zemlje tzv. daytonskoga četverokuta, za BiH posebice – jer, bez toga tipa svijesti, teško da ona uopće i može. BiH je primorana na život sa Srbijom i Hrvatskom po zakonu spojenih posuda jer u njima žive narodi čiji dijelovi su, svidjelo se to kome ili ne, i dva konstitutivna naroda u BiH. Nisam siguran da je taj tip svijesti u BiH dominantan i danas – jer da jeste, teško da bi reakcije prema Beogradu i Zagrebu bile kakve često jesu. Time, doduše, ne opravdavam ni Beograd, ni Zagreb – koji su nam ovdje zadali muke i za slijedećih stotinu godina – nego samo upirem prstom u nedostatak mudrosti i pameti nas samih.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo