Povežite se sa nama

INTERVJU

SLAVO KUKIĆ, PROFESOR EKONOMSKOG FAKULTETA U MOSTARU: Nacionalisti bi da rasture BiH

Objavljeno prije

na

MONITOR: U BIH su sve češći zahtjevi za uspostavljanje trećeg enniteta, sa hrvatskom većinom. Šta mislite o toj ideji?
KUKIĆ: Brojem stanovnika, kojim raspolaže BiH, svugdje u svijetu upravlja jedan čovjek – gradonačelnik. Hoću reći, ustavna prekompozicija, koja bi se temeljila na dvije razine vlasti (općina i država), uz ustavne odrednice koje garantiraju snažnu lokalnu samoupravu, za BiH bi bila najoptimalnije rješenje – uz, dakako, instrumente koji isključuju i nacionalnu i konfesionalnu i svaku drugu diskriminaciju po osnovu grupnog pripadanja. Jer, takvom strukturom bi se značajan dio BDP, kojeg sada guta ogromna državna mašinerija, mogao usmjeravati u oblast razvoja.

Naravno da etnonacionalistima taj tip pojednostavljivanja ustavne strukture nije ni na kraj pameti. Oni su, naprotiv, za ustavno sankcioniranje dosad dovršenog etničkoga razgraničavanja i njegovo dovršenje kroz ideju triju etnonacionalnih federalnih jedinica – jer on je, kažu, i uvjet nacionalne ravnopravnosti i pretpostavka pojednostavljivanja složene državne strukture. Nažalost, ta argumentacija ne pije vode.

Tri nacionalne federalne jedinice su uvod u definitivnu disoluciju BiH kao države. Uostalom, lider SNSD-a Milirad Dodik svaki treći dan ponavlja tezu kako je ona neodrživa i kako je puno prihvatljivije da se civilizirano raziđemo. Bez obzira na to, s druge strane, što taj vokabular ne koristi, Dodikove stavove u potpunosti dijeli i lider HDZ-a. Na koncu, protiv toga scenarija, bez obzira na to što javno govorili, nemaju ništa ni oni treći koji bi pristali na malu muslimansku državicu, pa taman bila k'o fildžan.

Ideja o tri etnonacionalne federalne jedinice, čak i u okvirima BiH kao države, sobom nosi diskriminaciju kakva je izbjegnuta čak i u prethodnih četvrt stoljeća. U status građana drugog reda bi se, prije svega, našli Hrvati, Srbi i Bošnjaci u federalnim jedinicama, u kojima ne čine nominalnu većinu. U istom statusu bi, potom, i dalje egzistirali pripadnici nacionalnih manjina, i to u sve tri federalne jedinice. Na koncu, u status građana drugog reda, možda i niže od toga, bi se našli oni koji nemaju niti jedan od etničkih identiteta nego se osjećaju građanima BiH.

MONITOR: Kako na tu ideju reaguju hrvatski i srpski političari?
KUKIĆ: Teško je govoriti o toj vrsti podjele. Među Hrvatima i Srbima nemali je udio onih koji su na pozicijama BiH kao evropske države i društva, BiH, dakle, koja polazi od čovjeka i njegova prava na život, ali i potrebe osiguranja kolektivnih prava. Vaše pitanje se, ako dobro razumijem, ne odnosi na taj dio političkog establischmenta nego na one koji se predstavljaju zaštitnicima hrvatskih i srpskih interesa. Što se, pak, njih tiče, dominantna je orijentacija na dezintegriranje BiH i uvjeravanje svijeta kako ona nema budućnosti – i kako je, da bi opstala, nužna njezina ustavna prekompozicija po već izloženom principu. A od te točke do disolucije je, po mojem uvjerenju, samo jedan korak.

MONITOR: Zašto je Evropski parlament predložio federalizaciju BiH?
KUKIĆ: Zato što su za tu ideju snažno lobirali hrvatski europarlamentarci, s ciljem, očito, da budu vjetar u leđa priči o trećem entitetu. No, iz rezolucije Evropskoga parlamenta ne proizlazi kako se preporuča etnička federalizacija nego preustroj utemeljen na ideji decentralizacije – a to je već priča u odnosu na koju i osobno nemam ništa protiv. Ali, etnoigrači sve, pa i rezolucije Evropskoga parlamenta, tumače kako njima odgovara.

MONITOR: Jesu li Hrvati u Federaciji BiH u neravnopravnom položaju u odnosu na Bošnjake?
KUKIĆ: Opet se radi o dvije razine problema. Što se tiče zastupljenosti predstavnika političke klase u državnim i inim institucijama, priča, barem po zvaničnim statistikama, ima suprotan predznak – da je udio onih koji se izjašnjavaju Hrvatima nekoliko puta veći od udjela koji im jamči udio u strukturi stanovništva. Radi li se o običnim ljudima, neravnopravni su, nažalost, i Hrvati i Bošnjaci u dijelovima Federacije u kojima su nominalno u manjini. No, u još gorem položaju su Srbi, a i oni su po ustavu jedan od tri konstitutivna naroda u Federaciji, koji su građani drugog reda na prostoru čitave Federacije.

MONITOR: Kakva budućnost očekuje BiH?
KUKIĆ: BiH nema kritičnu masu kako bi sa svojom 25-godišnjom političkom filozofijom raskrstila – niti je društvene promjene u slijedećih 10 godina realno očekivati iznutra. Njih se može očekivati samo pod utjecajem pritiska svjetskih centara moći, koji su garanti Daytonskoga sporazuma. Drugo je pitanje koliko su na takav angažman svjetski centri moći i spremni. Ne dođe li, pak, do pritiska izvana, a sve mi se čini kako on danas i nije realan, ni jedan od teorijski mogućih scenarija ovdje ne treba isključivati.

MONITOR: BiH bi uskoro mogla postati najveći starački dom u Evropi?
KUKIĆ: Dok se predstavnici političke klase udaraju u nacionalna prsa, zemlja je demografski sve praznija – u njoj je i danas skoro milion stanovnika manje nego 1991. Stanovništvo je sve starije. BiH prijeti još naglašeniji negativni prirodni priraštaj, da će ona sve manje biti i hrvatska i srpska i bošnjačka, a sve više podsjećati na „spaljenu” zemlju – u kojoj se ostaje da bi se umrlo, a ne živjelo.

MONITOR: Prošle godine u kolumni ste napisali da Izetbegović i Čović neće politički ,,preživjeti” 2017?
KUKIĆ: Na to i onda i danas upućuju svi detalji važni za život čovjeka. BiH je na samom evropskomu vrhu po kriminalu i korupciji i stopi nezaposlenosti, posebice mladih ljudi. Njezini građani sve teže sastavljaju prvi s prvim i sve češće se odlučuju da spakiraju kofere i odu. Uostalom, prema zvaničnim podacima, od 2013. do konca 2016. godine zemlju je napustilo oko 350.000 njezinih građana. Sve to su detalji zbog kojih se teško oteti očekivanju kako je socijalni bunt neizbježan – a s njim bi, po zakonu logike, morali biti otpuhani oni koji udaraju u nacionalne gajde, jer njima se ne može nadomjestiti cvokot praznih stomaka.

Nažalost, ono što bi bilo logično ne događa se. A to narod kao subjekta promjena oslikava u sasvim drugom svijetlu. Niti je on subjekt promjena, niti je od njega to ozbiljno očekivati. Dapače, i bosanskohercegovačko iskustvo svjedoči kako je narod, pa što god pod njim podrazumijevali, samo gomila koju najsladunjaviji zajašu – i da u statusu zajahanog, dakle status quo-a, može izdržati mimo svih rezona zdrava razuma.

MONITOR: Svojevremeno ste u svom kabinetu pretučeni zbog izjava nakon dočeka osuđenom ratnom zločincu Dariju Kordiću u Busovači. Imate li i dalje neprilika zbog javnog iznošenja stavova o stanju u BiH?
KUKIĆ: Onaj tko se opredijeli za filozofiju života koju sam ja izabrao, mora računati i s mogućnošću neugodnosti poput one koju sam prije tri godine doživio na svome radnom mjestu. No, neugodnosti ne smiju biti razlog odustajanju od ideja u koje čovjek vjeruje – a ja vjerujem da budućnost ne pripada etnicitetima nego isključivo društvu slobodnih ljudi, u kojemu je čovjek i njegovo pravo na život pretpostavka i prava na život grupnih identiteta a nikako obratno. Na koncu, nosi li vas ta vrsta uvjerenja, fizički i drugi ataci ne mogu biti razlog da ustuknete. Kod mene se, hoću reći, zbog toga napada ništa nije promijenilo. Vozim istom brzinom i istim tračnicama kojima sam vozio i do tada – vjerujući u BiH kao zemlju sretnih i zadovoljnih ljudi.

Izetbegović kopira srpske političare

MONITOR: Povodom Erdoganove pobjede na referndumu u Sarajevu se slavilo na ulicama, Izetbegović je oduševljen… Kako to komentarišete?
KUKIĆ: Koliko god nije normalno identificiranje Srba BiH s onim što se događa u Srbiji, ili Hrvata BiH s onim što se događa u Hrvatskoj, još manje je logična identifikacija Bošnjaka s onim što se događa u Turskoj. No, svaka takva identifikacija upućuje na potrebu za tutorom, a prizivanje tutora, što je Izetbegoviću svojstveno, samo je nož u leđa zemlji za koju se, tobože, on zalaže. I, ako bi itko mogao izvući lekcije iz onoga što su srpski političari radili u bivšoj Jugoslaviji, to je on. Nažalost, on ih pokušava kopirati koliko je to god više moguće.

Treći entitet za Hrvate poguban

MONITOR: Šta bi Hrvati u BiH dobili formiranjem trećeg entiteta u kojem bi imali većinu?
KUKIĆ: Hrvati BiH imaju najviše razloga za zagovaranje države u kojoj bi se svi njezini građani svojima na svome osjećali u svim dijelovima BiH. Po popisima iz 1991. godine Hrvati su nastanjivali svih 109 općina koliko ih je tada BiH imala. Rat, vođen zbog „nacionalnog interesa”, koštao ih je demografskog pražnjenja u najvećem dijelu BiH i njihova zbijanja na prostor od Stoca do Livna, uz koji su se zadržale još dvije enklave u kojima čine značajan dio stanovništva – Srednja Bosna i dio Posavine. Siguran sam da bi ustavni preustroj, kojeg zagovara HDZ BiH, za posljedicu imao dovršavanje etničkoga „čišćenja”, a njime i pražnjenja dviju spomenutih enklava, ali i drugih prostora na kojima su se Hrvati uspjeli zadržati. Pri tome mislim na Tuzlu, u kojoj je i po zadnjim popisima zabilježeno petnaestak tisuća Hrvata, ili zeničko-dobojski kraj u kojem ih i danas ima preko 20 tisuća, ili Sarajevo na čijem širem prostoru ih je još uvijek 15 tisuća, i da ne nabrajam. Nažalost, oni ne diktiraju politiku HDZ BiH nego je ona pod apsolutnom kontrolom hercegovačkog lobija – a njega taj dio sunarodnika i ne zanima. Reakcije vrha Katoličke crkve, uostalom, u prilog tome najzornije svjedoče.

Afirmisati nordijsko iskustvo

MONITOR: Zaoštreni su politički odnosi između Hrvatske i Srbije, između BiH i Hrvatske, šire se radikalni nacionalizmi… Mogu li se iz takve situacije izroditi novi sukobi?
KUKIĆ: Ne vjerujem u sukobe tipa onih iz prve polovice devedesetih, mada ni njih u nekim varijantama ne treba isključivati. No, nije upitno da se radi o izmreženom prostoru koji bi, da je pameti, morao štošta naučiti iz iskustva nordijskih zemalja. Afirmiranje toga tipa svijesti je temeljni nacionalni interes za sve zemlje tzv. daytonskoga četverokuta, za BiH posebice – jer, bez toga tipa svijesti, teško da ona uopće i može. BiH je primorana na život sa Srbijom i Hrvatskom po zakonu spojenih posuda jer u njima žive narodi čiji dijelovi su, svidjelo se to kome ili ne, i dva konstitutivna naroda u BiH. Nisam siguran da je taj tip svijesti u BiH dominantan i danas – jer da jeste, teško da bi reakcije prema Beogradu i Zagrebu bile kakve često jesu. Time, doduše, ne opravdavam ni Beograd, ni Zagreb – koji su nam ovdje zadali muke i za slijedećih stotinu godina – nego samo upirem prstom u nedostatak mudrosti i pameti nas samih.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo