Povežite se sa nama

INTERVJU

SLAVO KUKIĆ, PROFESOR EKONOMSKOG FAKULTETA U MOSTARU: Nacionalisti bi da rasture BiH

Objavljeno prije

na

MONITOR: U BIH su sve češći zahtjevi za uspostavljanje trećeg enniteta, sa hrvatskom većinom. Šta mislite o toj ideji?
KUKIĆ: Brojem stanovnika, kojim raspolaže BiH, svugdje u svijetu upravlja jedan čovjek – gradonačelnik. Hoću reći, ustavna prekompozicija, koja bi se temeljila na dvije razine vlasti (općina i država), uz ustavne odrednice koje garantiraju snažnu lokalnu samoupravu, za BiH bi bila najoptimalnije rješenje – uz, dakako, instrumente koji isključuju i nacionalnu i konfesionalnu i svaku drugu diskriminaciju po osnovu grupnog pripadanja. Jer, takvom strukturom bi se značajan dio BDP, kojeg sada guta ogromna državna mašinerija, mogao usmjeravati u oblast razvoja.

Naravno da etnonacionalistima taj tip pojednostavljivanja ustavne strukture nije ni na kraj pameti. Oni su, naprotiv, za ustavno sankcioniranje dosad dovršenog etničkoga razgraničavanja i njegovo dovršenje kroz ideju triju etnonacionalnih federalnih jedinica – jer on je, kažu, i uvjet nacionalne ravnopravnosti i pretpostavka pojednostavljivanja složene državne strukture. Nažalost, ta argumentacija ne pije vode.

Tri nacionalne federalne jedinice su uvod u definitivnu disoluciju BiH kao države. Uostalom, lider SNSD-a Milirad Dodik svaki treći dan ponavlja tezu kako je ona neodrživa i kako je puno prihvatljivije da se civilizirano raziđemo. Bez obzira na to, s druge strane, što taj vokabular ne koristi, Dodikove stavove u potpunosti dijeli i lider HDZ-a. Na koncu, protiv toga scenarija, bez obzira na to što javno govorili, nemaju ništa ni oni treći koji bi pristali na malu muslimansku državicu, pa taman bila k'o fildžan.

Ideja o tri etnonacionalne federalne jedinice, čak i u okvirima BiH kao države, sobom nosi diskriminaciju kakva je izbjegnuta čak i u prethodnih četvrt stoljeća. U status građana drugog reda bi se, prije svega, našli Hrvati, Srbi i Bošnjaci u federalnim jedinicama, u kojima ne čine nominalnu većinu. U istom statusu bi, potom, i dalje egzistirali pripadnici nacionalnih manjina, i to u sve tri federalne jedinice. Na koncu, u status građana drugog reda, možda i niže od toga, bi se našli oni koji nemaju niti jedan od etničkih identiteta nego se osjećaju građanima BiH.

MONITOR: Kako na tu ideju reaguju hrvatski i srpski političari?
KUKIĆ: Teško je govoriti o toj vrsti podjele. Među Hrvatima i Srbima nemali je udio onih koji su na pozicijama BiH kao evropske države i društva, BiH, dakle, koja polazi od čovjeka i njegova prava na život, ali i potrebe osiguranja kolektivnih prava. Vaše pitanje se, ako dobro razumijem, ne odnosi na taj dio političkog establischmenta nego na one koji se predstavljaju zaštitnicima hrvatskih i srpskih interesa. Što se, pak, njih tiče, dominantna je orijentacija na dezintegriranje BiH i uvjeravanje svijeta kako ona nema budućnosti – i kako je, da bi opstala, nužna njezina ustavna prekompozicija po već izloženom principu. A od te točke do disolucije je, po mojem uvjerenju, samo jedan korak.

MONITOR: Zašto je Evropski parlament predložio federalizaciju BiH?
KUKIĆ: Zato što su za tu ideju snažno lobirali hrvatski europarlamentarci, s ciljem, očito, da budu vjetar u leđa priči o trećem entitetu. No, iz rezolucije Evropskoga parlamenta ne proizlazi kako se preporuča etnička federalizacija nego preustroj utemeljen na ideji decentralizacije – a to je već priča u odnosu na koju i osobno nemam ništa protiv. Ali, etnoigrači sve, pa i rezolucije Evropskoga parlamenta, tumače kako njima odgovara.

MONITOR: Jesu li Hrvati u Federaciji BiH u neravnopravnom položaju u odnosu na Bošnjake?
KUKIĆ: Opet se radi o dvije razine problema. Što se tiče zastupljenosti predstavnika političke klase u državnim i inim institucijama, priča, barem po zvaničnim statistikama, ima suprotan predznak – da je udio onih koji se izjašnjavaju Hrvatima nekoliko puta veći od udjela koji im jamči udio u strukturi stanovništva. Radi li se o običnim ljudima, neravnopravni su, nažalost, i Hrvati i Bošnjaci u dijelovima Federacije u kojima su nominalno u manjini. No, u još gorem položaju su Srbi, a i oni su po ustavu jedan od tri konstitutivna naroda u Federaciji, koji su građani drugog reda na prostoru čitave Federacije.

MONITOR: Kakva budućnost očekuje BiH?
KUKIĆ: BiH nema kritičnu masu kako bi sa svojom 25-godišnjom političkom filozofijom raskrstila – niti je društvene promjene u slijedećih 10 godina realno očekivati iznutra. Njih se može očekivati samo pod utjecajem pritiska svjetskih centara moći, koji su garanti Daytonskoga sporazuma. Drugo je pitanje koliko su na takav angažman svjetski centri moći i spremni. Ne dođe li, pak, do pritiska izvana, a sve mi se čini kako on danas i nije realan, ni jedan od teorijski mogućih scenarija ovdje ne treba isključivati.

MONITOR: BiH bi uskoro mogla postati najveći starački dom u Evropi?
KUKIĆ: Dok se predstavnici političke klase udaraju u nacionalna prsa, zemlja je demografski sve praznija – u njoj je i danas skoro milion stanovnika manje nego 1991. Stanovništvo je sve starije. BiH prijeti još naglašeniji negativni prirodni priraštaj, da će ona sve manje biti i hrvatska i srpska i bošnjačka, a sve više podsjećati na „spaljenu” zemlju – u kojoj se ostaje da bi se umrlo, a ne živjelo.

MONITOR: Prošle godine u kolumni ste napisali da Izetbegović i Čović neće politički ,,preživjeti” 2017?
KUKIĆ: Na to i onda i danas upućuju svi detalji važni za život čovjeka. BiH je na samom evropskomu vrhu po kriminalu i korupciji i stopi nezaposlenosti, posebice mladih ljudi. Njezini građani sve teže sastavljaju prvi s prvim i sve češće se odlučuju da spakiraju kofere i odu. Uostalom, prema zvaničnim podacima, od 2013. do konca 2016. godine zemlju je napustilo oko 350.000 njezinih građana. Sve to su detalji zbog kojih se teško oteti očekivanju kako je socijalni bunt neizbježan – a s njim bi, po zakonu logike, morali biti otpuhani oni koji udaraju u nacionalne gajde, jer njima se ne može nadomjestiti cvokot praznih stomaka.

Nažalost, ono što bi bilo logično ne događa se. A to narod kao subjekta promjena oslikava u sasvim drugom svijetlu. Niti je on subjekt promjena, niti je od njega to ozbiljno očekivati. Dapače, i bosanskohercegovačko iskustvo svjedoči kako je narod, pa što god pod njim podrazumijevali, samo gomila koju najsladunjaviji zajašu – i da u statusu zajahanog, dakle status quo-a, može izdržati mimo svih rezona zdrava razuma.

MONITOR: Svojevremeno ste u svom kabinetu pretučeni zbog izjava nakon dočeka osuđenom ratnom zločincu Dariju Kordiću u Busovači. Imate li i dalje neprilika zbog javnog iznošenja stavova o stanju u BiH?
KUKIĆ: Onaj tko se opredijeli za filozofiju života koju sam ja izabrao, mora računati i s mogućnošću neugodnosti poput one koju sam prije tri godine doživio na svome radnom mjestu. No, neugodnosti ne smiju biti razlog odustajanju od ideja u koje čovjek vjeruje – a ja vjerujem da budućnost ne pripada etnicitetima nego isključivo društvu slobodnih ljudi, u kojemu je čovjek i njegovo pravo na život pretpostavka i prava na život grupnih identiteta a nikako obratno. Na koncu, nosi li vas ta vrsta uvjerenja, fizički i drugi ataci ne mogu biti razlog da ustuknete. Kod mene se, hoću reći, zbog toga napada ništa nije promijenilo. Vozim istom brzinom i istim tračnicama kojima sam vozio i do tada – vjerujući u BiH kao zemlju sretnih i zadovoljnih ljudi.

Izetbegović kopira srpske političare

MONITOR: Povodom Erdoganove pobjede na referndumu u Sarajevu se slavilo na ulicama, Izetbegović je oduševljen… Kako to komentarišete?
KUKIĆ: Koliko god nije normalno identificiranje Srba BiH s onim što se događa u Srbiji, ili Hrvata BiH s onim što se događa u Hrvatskoj, još manje je logična identifikacija Bošnjaka s onim što se događa u Turskoj. No, svaka takva identifikacija upućuje na potrebu za tutorom, a prizivanje tutora, što je Izetbegoviću svojstveno, samo je nož u leđa zemlji za koju se, tobože, on zalaže. I, ako bi itko mogao izvući lekcije iz onoga što su srpski političari radili u bivšoj Jugoslaviji, to je on. Nažalost, on ih pokušava kopirati koliko je to god više moguće.

Treći entitet za Hrvate poguban

MONITOR: Šta bi Hrvati u BiH dobili formiranjem trećeg entiteta u kojem bi imali većinu?
KUKIĆ: Hrvati BiH imaju najviše razloga za zagovaranje države u kojoj bi se svi njezini građani svojima na svome osjećali u svim dijelovima BiH. Po popisima iz 1991. godine Hrvati su nastanjivali svih 109 općina koliko ih je tada BiH imala. Rat, vođen zbog „nacionalnog interesa”, koštao ih je demografskog pražnjenja u najvećem dijelu BiH i njihova zbijanja na prostor od Stoca do Livna, uz koji su se zadržale još dvije enklave u kojima čine značajan dio stanovništva – Srednja Bosna i dio Posavine. Siguran sam da bi ustavni preustroj, kojeg zagovara HDZ BiH, za posljedicu imao dovršavanje etničkoga „čišćenja”, a njime i pražnjenja dviju spomenutih enklava, ali i drugih prostora na kojima su se Hrvati uspjeli zadržati. Pri tome mislim na Tuzlu, u kojoj je i po zadnjim popisima zabilježeno petnaestak tisuća Hrvata, ili zeničko-dobojski kraj u kojem ih i danas ima preko 20 tisuća, ili Sarajevo na čijem širem prostoru ih je još uvijek 15 tisuća, i da ne nabrajam. Nažalost, oni ne diktiraju politiku HDZ BiH nego je ona pod apsolutnom kontrolom hercegovačkog lobija – a njega taj dio sunarodnika i ne zanima. Reakcije vrha Katoličke crkve, uostalom, u prilog tome najzornije svjedoče.

Afirmisati nordijsko iskustvo

MONITOR: Zaoštreni su politički odnosi između Hrvatske i Srbije, između BiH i Hrvatske, šire se radikalni nacionalizmi… Mogu li se iz takve situacije izroditi novi sukobi?
KUKIĆ: Ne vjerujem u sukobe tipa onih iz prve polovice devedesetih, mada ni njih u nekim varijantama ne treba isključivati. No, nije upitno da se radi o izmreženom prostoru koji bi, da je pameti, morao štošta naučiti iz iskustva nordijskih zemalja. Afirmiranje toga tipa svijesti je temeljni nacionalni interes za sve zemlje tzv. daytonskoga četverokuta, za BiH posebice – jer, bez toga tipa svijesti, teško da ona uopće i može. BiH je primorana na život sa Srbijom i Hrvatskom po zakonu spojenih posuda jer u njima žive narodi čiji dijelovi su, svidjelo se to kome ili ne, i dva konstitutivna naroda u BiH. Nisam siguran da je taj tip svijesti u BiH dominantan i danas – jer da jeste, teško da bi reakcije prema Beogradu i Zagrebu bile kakve često jesu. Time, doduše, ne opravdavam ni Beograd, ni Zagreb – koji su nam ovdje zadali muke i za slijedećih stotinu godina – nego samo upirem prstom u nedostatak mudrosti i pameti nas samih.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Ovi izbori mogu biti prekretnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje

 

MONITOR: Uskoro nas očekuju vanredni parlamentarni izbori. Ono što je drugačije svakako je veliki broj izbornih lista, te odlazak mnogih starih lica iz politike. Kakav će to uticaj imati na ove izbore?

KOPRIVICA: Ovi izbori mogu biti prekretnica na političkoj sceni.

Prvo, desila se tektonska promjena do sada postojećih taktika nastupa političkih subjekata na izborima. Mnogi ustaljeni instrumenti privlačenja birača više ne važe.

Drugo, na ovim izborima učestvuje veliki broj lista od kojih će vjerovatno, tek nešto više od polovine biti dio budućeg parlamenta. Dakle, mnogi politički subjekti koji su do sad tradicionalno imali politički uticaj, naročito u odmjeru snaga 41:40 poslanika/ca tu poziciju više neće imati.

Treće, od smjene DPS-a je prošlo gotovo tri godine i polako on prestaje biti glavni target kampanje. Otvoren je prostor za sučeljavanje (kakvih takvih) ideja i programa. Vidjećemo da li ova partija može povratiti i svoj koalicioni kapacitet ili će za to biti potrebno još vremena i unutrašnjih reformi ove partije.

Četvrto, na sceni su značajne personalne promjene većeg broja lista. Partije su očigledno shvatile da ono što je legat prethodnih 10 godina u politici i nije baš dobra ponuda sa kojom treba da izađu pred birače. Sa lista su nestala mnoga poznata imena i još poznatiji igrači.

Da li će ovo zaista dati neki bolji politički rezultat, ostaje da se vidi. Ovdje nije pitanje koliko neko ima godina već da li je spreman da mijenja ustaljene partitokratske obrasce djelovanja u politici. A Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje.

MONITOR: Bilježite li neke predizborne anomalije?

KOPRIVICA: Ova kampanja do sada ima manje nepravilnosti u odnosu na prethodne. Prije svega izborna administracije se ostavila ideje da radi međunarodne istrage i selektivno oduzima pravo glasa kome želi i posvetila se svom poslu. Simbolički ta se promjena najbolje može vidjeti na osnovu činjenice da je Državna izborna komisija kandidatu kome je prije nekoliko mjeseci zabranila učešće na predsjedničkim izborima sada dozvolila da bude nosilac liste na parlamentarnim. A da li su to uradili jer im se u tom periodu povećalo pravno znanje ili su možda dobili partijsku naredbu da to ne urade – manje je važno u ovom trenutku.

Atmosfera i odnosi između političkih protivnika su mnogo bolji. Verbalno nasilje, prijetnje, uvrede su svedene na minimum a javna debata među listama zaista liči na sučeljavanje političkih stavova.

Dogodio se i vidan zaokret u temama koje su nametnute u kampanji pa se mnogo više raspravlja o kvalitetu života ljudi nego o vjerama, nacijama i istoriji. Istina, u tom obećanom kvalitetu se nerijetko i pretjera pa kampanja ponekad više liči na maštanje o lijepom životu nego na realna politička obećanja.

Naša organizacija je sa izbornim listama potpisala Kodeks za fer i demokratsku izbornu kampanju s ciljem da nadomjestimo brojne manjkavosti našeg izbornog procesa i važećeg izbornog zakonodavstva, sa željom da izbori budu kvalitetniji i kompetitivniji, sa što većim povrenjem građana građanki.

Njime afirmišemo promociju nenasilja, sprečavanje vršenja pritiska na birače, sprečavanje zloupotrebe javnih resursa i funkcija, transparentno finansiranje kampanje, poštovanje slobode medija, sprečavanje širenja dezinformacija, odgovorno ponašanje na društvenim medijima, institucionalno rješavanje sporova, te prihvatanje slobodno izražene volje ljudi… Ili, ukratko rečeno, promovišemo neprikosnoveno pravo građana i građanki da glasaju slobodno.

Za sada nijesmo imali zvaničnih pritužbi lista na kršenje Kodeksa.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IGOR LJUTICA, PREDSJEDNIK SINDIKATA IZABRANIH DOKTORA: Borba za bolji položaj izabranih ljekara je i borba za zdravlje pacijenata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izabrani doktori su usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata i time ugrožavaju ne samo svoje zdravlje već dolazi do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške

 

MONITOR: Početkom maja osnovan je Sindikat izabranih doktora Crne Gore. Koliko imate članova, koji su glavni ciljevi?

LJUTICA: Glavni cilj Sindikat izabranih doktora Crne Gore (SIDCG)  biće unapređenje primarne zdravstvene zaštite (PZZ) ne bi li svaki građanin dobio najkvalitetniju moguću zdravstvenu zaštitu. Da bismo bili u mogućnosti da to ostvarimo, moramo sačuvati ljekare u PZZ.

SIDCG je za samo nekoliko dana okupio preko 240 izabranih ljekara iz skoro svih domova zdravlja u Crnoj Gori. Sam kostur SIDCG čine Glavni odbor i 32 koordinatora iz svih domova zdravlja u Crnoj Gori koji su mahom specijalisti porodične i opšte medicine. Preko 80 odsto izabranih ljekara za odrasle se nalazi u SIDCG uz svakodnevni priliv novih članova.

MONITOR: Koji je razlog tolikog učlanjenja u sindikat?

LJUTICA: Tome je kumovalo veliko nezadovoljstvo ljekara nakon smanjenja zarada ukidanjem usluga i kapitacija kroz novi kolektivni granski ugovor koji su kolege sindikalci na štetu svojih kolega iz primarne zdravstvene zaštite (PZZ) potpisali sa Ministarstvom zdravlja. Osim činjenice da je izabranim ljekarima u toku mandata 43 Vlade umanjena zarada koja je uvećana tokom prethodne 42 Vlade, postoji veliko nezadovoljstvo usljed dodatnog opterećenja izabranih ljekara koji su već u sindromu izgaranja povećavanjem broja pacijenata od strane Fonda za zdravstvo CG.

MONITOR: Koliko je broj pacijenata povećan?

LJUTICA: Već imamo situaciju da su izabrani doktori usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata. Time ljekari ugrožavaju ne samo svoje zdravlje, već dolazi i do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške. Dugi niz godina ljekari u PZZ kupuju socijalni mir radeći za tri ljekara. Svakodnevni pritisci na poslu koji su kulminirali već zaboravljenom borbom protiv Covida u prvim redovima nagrađeni su smanjenjem zarada u trenutku kada svima u zemlji prihodi rastu. Pet mjeseci smo ukazivali na nepravdu koja je počinjena prema izabranim doktorima umanjenjem zarada od 200 do 600 eura (u zavisnosti od broja pacijenata i obima posla). Ne da ništa nije ispravljeno već smo imali i imamo loš trend. U javnosti se objavljuju bruto plate sa prekovremenim radom ne bi li se građani okrenuli protiv ljekara. Takvo maligno postupanje, ne bi li se pokrilo svoje neznanje i načinjene greške, napraviće neprocjenjivu štetu zdravstvenom sistemu odlivom iz zemlje već desetkovanog kadra.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ALEKSEJ KIŠJUHAS, SOCIOLOG (FILOZOFSKI FAKULTET U NOVOM SADU) I KOLUMNISTA DANASA: Milošević je možda umro, ali miloševićizam živi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U čuvenom govoru na Gazimestanu 1989, Slobodan Milošević je govorio o ekonomskom prosperitetu – i najavio ratove. Da li se istorija zaista ponavlja, prvo kao tragedija, a zatim kao farsa, ostaje da se vidi

 

MONITOR: Kako Vama izgleda dinamika protesta „Srbija protiv nasilja“ . Da li je taj revolt zaista ušao i u frizerske salone i automehaničarske radnje, kako pišete u jednoj svojoj kolumni?

KIŠJUHAS: Mislim da su masovnost i građanski karakter ovih protesta iznenadili mnoge, pa i vlast i opozicione partije. Kada je reč o tom revoltu građana, obično se zazivaju nekakve analogije sa ekspres-loncem (koji je prekipio) ili sa kapima koje su prelile čašu. Međutim, smatram da je nešto drugo u pitanju. Večito pitanje političke teorije je zašto su konzervativci ili politička desnica toliko uspešni, odnosno atraktivni za tzv. „običnog čoveka“, tog mitološkog Petra Petrovića sa uplatnice? Odličan odgovor ponudio je američki psiholog Džonatan Hajt u „Psihologiji morala“.

Za njega, desno-konzervativni svetonazori su uspešni upravo zato što (stvarno ili fiktivno) počivaju na vrednostima porodice, dece, vere, zajednice, a što „okida“ duboko ukorenjene ili davno evoluirane strukture ljudskog uma. Uostalom, i predizborni slogan Vučića i njegove partije bio je „Za našu decu“. Na drugoj strani su levo-liberalni svetonazori koji insistiraju na mnogo apstraktnijim vrednostima poput jednakosti, slobode, ljudskih prava itd., i koje nemaju takvu moralnu snagu kao – naša deca. S tim u vezi, nakon dve užasne tragedije – deca su ta koja su postala ugrožena, pa i čitavo tkanje društvene zajednice, i upravo to je izvelo tolike građane na ulicu. Ta dva masakra su bili tzv. „crni labudovi“ (prema Nasimu Talebu) – neočekivani i nepredvidivi događaji s velikim ili nesagledivim posledicama. I upravo zato je i proteste neobično teško artikulisati. Ipak, čini mi se da se o nezadovoljstvu sada otvoreno govori, umesto šapuće.

MONITOR: Ivan Marović, jedan od predvodnika Narodnog pokreta Otpor, smatra da građansko-opozicioni protesti nemaju šansu na uspjeh ukoliko se ne pretvore u opštenarodni pokret. Da li je pokret neophodan i da li je, bez atrikulacije od strane opozicije, moguć?

KIŠJUHAS: Iskreno, ne znam šta je „opštenarodni pokret“, iako mi to zvuči ili vonja na poziv na novu sabornost. Otpor nikada nije bio „opštenarodni“ pokret, već organizacija hrabrih i talentovanih mladih ljudi. Upravo zato, ovi protesti nemaju šanse bez čvrste i dobre – organizacije. Protesti protiv nasilja se (s razlogom) ponose svojom relativnom spontanošću, i činjenicom da se na njih ljudi ne dovoze autobusima. Međutim, moja jeretička misao je sledeća: oni neće uspeti ako opozicija ne bude organizovala svoje simpatizere, pa čak i organizovala njihove dolaske autobusima. Građani su Petog oktobra (2000) i spontano, ali i krajnje organizovano dolazili u Beograd. Istinske revolucije nema bez sloma državnog aparata (prinude i sile), pa i bez otkazivanja poslušnosti od strane mnogih političkih i privrednih struktura.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo