MONITOR: U BIH su sve češći zahtjevi za uspostavljanje trećeg enniteta, sa hrvatskom većinom. Šta mislite o toj ideji?
KUKIĆ: Brojem stanovnika, kojim raspolaže BiH, svugdje u svijetu upravlja jedan čovjek – gradonačelnik. Hoću reći, ustavna prekompozicija, koja bi se temeljila na dvije razine vlasti (općina i država), uz ustavne odrednice koje garantiraju snažnu lokalnu samoupravu, za BiH bi bila najoptimalnije rješenje – uz, dakako, instrumente koji isključuju i nacionalnu i konfesionalnu i svaku drugu diskriminaciju po osnovu grupnog pripadanja. Jer, takvom strukturom bi se značajan dio BDP, kojeg sada guta ogromna državna mašinerija, mogao usmjeravati u oblast razvoja.

Naravno da etnonacionalistima taj tip pojednostavljivanja ustavne strukture nije ni na kraj pameti. Oni su, naprotiv, za ustavno sankcioniranje dosad dovršenog etničkoga razgraničavanja i njegovo dovršenje kroz ideju triju etnonacionalnih federalnih jedinica – jer on je, kažu, i uvjet nacionalne ravnopravnosti i pretpostavka pojednostavljivanja složene državne strukture. Nažalost, ta argumentacija ne pije vode.

Tri nacionalne federalne jedinice su uvod u definitivnu disoluciju BiH kao države. Uostalom, lider SNSD-a Milirad Dodik svaki treći dan ponavlja tezu kako je ona neodrživa i kako je puno prihvatljivije da se civilizirano raziđemo. Bez obzira na to, s druge strane, što taj vokabular ne koristi, Dodikove stavove u potpunosti dijeli i lider HDZ-a. Na koncu, protiv toga scenarija, bez obzira na to što javno govorili, nemaju ništa ni oni treći koji bi pristali na malu muslimansku državicu, pa taman bila k’o fildžan.

Ideja o tri etnonacionalne federalne jedinice, čak i u okvirima BiH kao države, sobom nosi diskriminaciju kakva je izbjegnuta čak i u prethodnih četvrt stoljeća. U status građana drugog reda bi se, prije svega, našli Hrvati, Srbi i Bošnjaci u federalnim jedinicama, u kojima ne čine nominalnu većinu. U istom statusu bi, potom, i dalje egzistirali pripadnici nacionalnih manjina, i to u sve tri federalne jedinice. Na koncu, u status građana drugog reda, možda i niže od toga, bi se našli oni koji nemaju niti jedan od etničkih identiteta nego se osjećaju građanima BiH.

MONITOR: Kako na tu ideju reaguju hrvatski i srpski političari?
KUKIĆ: Teško je govoriti o toj vrsti podjele. Među Hrvatima i Srbima nemali je udio onih koji su na pozicijama BiH kao evropske države i društva, BiH, dakle, koja polazi od čovjeka i njegova prava na život, ali i potrebe osiguranja kolektivnih prava. Vaše pitanje se, ako dobro razumijem, ne odnosi na taj dio političkog establischmenta nego na one koji se predstavljaju zaštitnicima hrvatskih i srpskih interesa. Što se, pak, njih tiče, dominantna je orijentacija na dezintegriranje BiH i uvjeravanje svijeta kako ona nema budućnosti – i kako je, da bi opstala, nužna njezina ustavna prekompozicija po već izloženom principu. A od te točke do disolucije je, po mojem uvjerenju, samo jedan korak.

MONITOR: Zašto je Evropski parlament predložio federalizaciju BiH?
KUKIĆ: Zato što su za tu ideju snažno lobirali hrvatski europarlamentarci, s ciljem, očito, da budu vjetar u leđa priči o trećem entitetu. No, iz rezolucije Evropskoga parlamenta ne proizlazi kako se preporuča etnička federalizacija nego preustroj utemeljen na ideji decentralizacije – a to je već priča u odnosu na koju i osobno nemam ništa protiv. Ali, etnoigrači sve, pa i rezolucije Evropskoga parlamenta, tumače kako njima odgovara.

MONITOR: Jesu li Hrvati u Federaciji BiH u neravnopravnom položaju u odnosu na Bošnjake?
KUKIĆ: Opet se radi o dvije razine problema. Što se tiče zastupljenosti predstavnika političke klase u državnim i inim institucijama, priča, barem po zvaničnim statistikama, ima suprotan predznak – da je udio onih koji se izjašnjavaju Hrvatima nekoliko puta veći od udjela koji im jamči udio u strukturi stanovništva. Radi li se o običnim ljudima, neravnopravni su, nažalost, i Hrvati i Bošnjaci u dijelovima Federacije u kojima su nominalno u manjini. No, u još gorem položaju su Srbi, a i oni su po ustavu jedan od tri konstitutivna naroda u Federaciji, koji su građani drugog reda na prostoru čitave Federacije.

MONITOR: Kakva budućnost očekuje BiH?
KUKIĆ: BiH nema kritičnu masu kako bi sa svojom 25-godišnjom političkom filozofijom raskrstila – niti je društvene promjene u slijedećih 10 godina realno očekivati iznutra. Njih se može očekivati samo pod utjecajem pritiska svjetskih centara moći, koji su garanti Daytonskoga sporazuma. Drugo je pitanje koliko su na takav angažman svjetski centri moći i spremni. Ne dođe li, pak, do pritiska izvana, a sve mi se čini kako on danas i nije realan, ni jedan od teorijski mogućih scenarija ovdje ne treba isključivati.

MONITOR: BiH bi uskoro mogla postati najveći starački dom u Evropi?
KUKIĆ: Dok se predstavnici političke klase udaraju u nacionalna prsa, zemlja je demografski sve praznija – u njoj je i danas skoro milion stanovnika manje nego 1991. Stanovništvo je sve starije. BiH prijeti još naglašeniji negativni prirodni priraštaj, da će ona sve manje biti i hrvatska i srpska i bošnjačka, a sve više podsjećati na „spaljenu” zemlju – u kojoj se ostaje da bi se umrlo, a ne živjelo.

MONITOR: Prošle godine u kolumni ste napisali da Izetbegović i Čović neće politički ,,preživjeti” 2017?
KUKIĆ: Na to i onda i danas upućuju svi detalji važni za život čovjeka. BiH je na samom evropskomu vrhu po kriminalu i korupciji i stopi nezaposlenosti, posebice mladih ljudi. Njezini građani sve teže sastavljaju prvi s prvim i sve češće se odlučuju da spakiraju kofere i odu. Uostalom, prema zvaničnim podacima, od 2013. do konca 2016. godine zemlju je napustilo oko 350.000 njezinih građana. Sve to su detalji zbog kojih se teško oteti očekivanju kako je socijalni bunt neizbježan – a s njim bi, po zakonu logike, morali biti otpuhani oni koji udaraju u nacionalne gajde, jer njima se ne može nadomjestiti cvokot praznih stomaka.

Nažalost, ono što bi bilo logično ne događa se. A to narod kao subjekta promjena oslikava u sasvim drugom svijetlu. Niti je on subjekt promjena, niti je od njega to ozbiljno očekivati. Dapače, i bosanskohercegovačko iskustvo svjedoči kako je narod, pa što god pod njim podrazumijevali, samo gomila koju najsladunjaviji zajašu – i da u statusu zajahanog, dakle status quo-a, može izdržati mimo svih rezona zdrava razuma.

MONITOR: Svojevremeno ste u svom kabinetu pretučeni zbog izjava nakon dočeka osuđenom ratnom zločincu Dariju Kordiću u Busovači. Imate li i dalje neprilika zbog javnog iznošenja stavova o stanju u BiH?
KUKIĆ: Onaj tko se opredijeli za filozofiju života koju sam ja izabrao, mora računati i s mogućnošću neugodnosti poput one koju sam prije tri godine doživio na svome radnom mjestu. No, neugodnosti ne smiju biti razlog odustajanju od ideja u koje čovjek vjeruje – a ja vjerujem da budućnost ne pripada etnicitetima nego isključivo društvu slobodnih ljudi, u kojemu je čovjek i njegovo pravo na život pretpostavka i prava na život grupnih identiteta a nikako obratno. Na koncu, nosi li vas ta vrsta uvjerenja, fizički i drugi ataci ne mogu biti razlog da ustuknete. Kod mene se, hoću reći, zbog toga napada ništa nije promijenilo. Vozim istom brzinom i istim tračnicama kojima sam vozio i do tada – vjerujući u BiH kao zemlju sretnih i zadovoljnih ljudi.

Izetbegović kopira srpske političare

MONITOR: Povodom Erdoganove pobjede na referndumu u Sarajevu se slavilo na ulicama, Izetbegović je oduševljen… Kako to komentarišete?
KUKIĆ: Koliko god nije normalno identificiranje Srba BiH s onim što se događa u Srbiji, ili Hrvata BiH s onim što se događa u Hrvatskoj, još manje je logična identifikacija Bošnjaka s onim što se događa u Turskoj. No, svaka takva identifikacija upućuje na potrebu za tutorom, a prizivanje tutora, što je Izetbegoviću svojstveno, samo je nož u leđa zemlji za koju se, tobože, on zalaže. I, ako bi itko mogao izvući lekcije iz onoga što su srpski političari radili u bivšoj Jugoslaviji, to je on. Nažalost, on ih pokušava kopirati koliko je to god više moguće.

Treći entitet za Hrvate poguban

MONITOR: Šta bi Hrvati u BiH dobili formiranjem trećeg entiteta u kojem bi imali većinu?
KUKIĆ: Hrvati BiH imaju najviše razloga za zagovaranje države u kojoj bi se svi njezini građani svojima na svome osjećali u svim dijelovima BiH. Po popisima iz 1991. godine Hrvati su nastanjivali svih 109 općina koliko ih je tada BiH imala. Rat, vođen zbog „nacionalnog interesa”, koštao ih je demografskog pražnjenja u najvećem dijelu BiH i njihova zbijanja na prostor od Stoca do Livna, uz koji su se zadržale još dvije enklave u kojima čine značajan dio stanovništva – Srednja Bosna i dio Posavine. Siguran sam da bi ustavni preustroj, kojeg zagovara HDZ BiH, za posljedicu imao dovršavanje etničkoga „čišćenja”, a njime i pražnjenja dviju spomenutih enklava, ali i drugih prostora na kojima su se Hrvati uspjeli zadržati. Pri tome mislim na Tuzlu, u kojoj je i po zadnjim popisima zabilježeno petnaestak tisuća Hrvata, ili zeničko-dobojski kraj u kojem ih i danas ima preko 20 tisuća, ili Sarajevo na čijem širem prostoru ih je još uvijek 15 tisuća, i da ne nabrajam. Nažalost, oni ne diktiraju politiku HDZ BiH nego je ona pod apsolutnom kontrolom hercegovačkog lobija – a njega taj dio sunarodnika i ne zanima. Reakcije vrha Katoličke crkve, uostalom, u prilog tome najzornije svjedoče.

Afirmisati nordijsko iskustvo

MONITOR: Zaoštreni su politički odnosi između Hrvatske i Srbije, između BiH i Hrvatske, šire se radikalni nacionalizmi… Mogu li se iz takve situacije izroditi novi sukobi?
KUKIĆ: Ne vjerujem u sukobe tipa onih iz prve polovice devedesetih, mada ni njih u nekim varijantama ne treba isključivati. No, nije upitno da se radi o izmreženom prostoru koji bi, da je pameti, morao štošta naučiti iz iskustva nordijskih zemalja. Afirmiranje toga tipa svijesti je temeljni nacionalni interes za sve zemlje tzv. daytonskoga četverokuta, za BiH posebice – jer, bez toga tipa svijesti, teško da ona uopće i može. BiH je primorana na život sa Srbijom i Hrvatskom po zakonu spojenih posuda jer u njima žive narodi čiji dijelovi su, svidjelo se to kome ili ne, i dva konstitutivna naroda u BiH. Nisam siguran da je taj tip svijesti u BiH dominantan i danas – jer da jeste, teško da bi reakcije prema Beogradu i Zagrebu bile kakve često jesu. Time, doduše, ne opravdavam ni Beograd, ni Zagreb – koji su nam ovdje zadali muke i za slijedećih stotinu godina – nego samo upirem prstom u nedostatak mudrosti i pameti nas samih.

Veseljko KOPRIVICA