Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Politici se mora dati ljudsko lice

Objavljeno prije

na

MONITOR: Majke nastavljaju protest. Kako vidite ćutanje vlasti i reakciju institucija na njihove zahtjeve?
KOVAČEVIĆ: Režim u Crnoj Gori radi svoj posao kao i do sada, u dugom trajanju usavršene metode: ignorisanje, diskreditacija, dehumanizacija, zaplašivanje a za vlastiti tabor (mislim na institucije), dodatno koriste utjerivanje ,,ispravnog” mišljenja oslonjenog na ,,primjere iz Evrope”, a nipodaštavaju mišljenja nezavisnih stručnjaka/kinja iz Crne Gore. U ovom slučaju manipulacija je još zlokobnija jer majke trpe posljedice igrarije vlasti i opozicije za glasove na izborima u kojoj je bilo važno ,,preći drugu stranu”. Pri tome se podrazumijeva da institucije ne funkcionišu i da je budžet CG prćija DPS-a i satelita. Razočarani nedovoljnim brojem glasova zakon više ne važi, para više nema. Naravno da ni zakona a ni nezavisnih institucija nema. U ovom procesu ni opozicija nije ,,nevina”. Njihova podrška protestima u vidu posjeta lidera i ,,sokoljenja” da žene nastave sa protestima po mom mišljenju daleko je od solidarnosti i podrške. A ni mediji se ne usuđuju da uznemiravaju sve one koji su odgovorni za nastalu situaciju. Ne može se ukinuti pravo ovim ženama koje ga nisu ni tražile kao doživotno, drugo ako se ukida za buduće korisnice, mora neko da snosi političku odgovornost za nepotrebnu patnju ovih žena koja je nastala kao posljedica.

Zatvoreno društvo u CG opsjednuto razlikama i strahom od vlasti je sistematski stvarano i u završnoj fazi postaje sve brutalnije čak nesvjesno vlastite brutalonosti cinizma.

MONITOR: A posljednju odluku Ustavnog suda?
KOVAČEVIĆ: U ovoj borbi majke su ostavljene same da se bore za svoje pravo – svi drugi su bili posmatrači, malo istinske podrške. Zarobljene institucije su trenutno uradile po instrukcijama i kako reče jedna majka ,,po inatu”. Zamjeram političkim partijama što ne poštuju svoju snagu i što se nije članstvo masovno pridružilo. Ali i velikom dijelu civilnog sektora što nisu shvatili da su i oni u istoj poziciji kao majke, instrumentalizovani ili strahom ili privilegijama, i našli način da javno pokažu solidarnost. Zamjeram što svi nisu tražili odgovornost onih koji su ove majke doveli u ovu poziciju i dodatno im nanosili patnju. U ovom slučaju odgovornost se čak i personalno zna. Zašto smo sve to odćutali/e? Koga smo podržali/e a koga nismo htjeli/e da podržimo?

MONITOR: Hoćete li se i ovoga puta pridružiti protestu kao ranije?
KOVAČEVIĆ: Da, sve dok u protestu vidim borbu za socijalnu pravdu, borbu za pravnu državu i borbu za političku odgovornost ljudi koji su na funkcijama i dok su principi nenasilja i horizontalna odgovornost u temeljima protesta. U ovim protestima koji za naše uslove dugo traju, u kojima su se žene samoorganizovale u svim opštinama u Crnoj Gori i koje vode žene, vidim začetke politike koja se vodi na drugačiji način nego što to rade muškarci (ne samo kod nas). Uprkos velikim razlikama po različitim osnovama u ovim protestima cilj je zajednički za sve, nema privilegovanih, nema ni borbe za pozicije za neku buduću moć (nema ni primisli kod ovih žena o nekom napredovanju u hijerarhiji vlasti) stečeno pravo – poštovanje zakona to je njihov domet. I metode su drugačije, ima mjesta za pojedinačne lične priče, za plač, bijes ali i smijeh, radost i igru. Ne mora se biti ,,smrtno ozbiljan” (tamna odijela i namrgođena lica) da radite odgovorno i pravedno. Vjekovima su muškarci držali politiku ,,smrtno ozbiljno” i sijali smrt. A u Crnoj Gori je ova forma dovedena do savršenstva. Dodatni uslov je da moraju da naprave ,,mali” ustupak partiji, da ne misle svojom glavom.

Politici se mora dati u budućnosti ljudsko lice (više odgovornosti, ravnopravnosti, poštovanja različitosti i brige), a to su vrijednosti koje više razvijaju žene nego muškarci. Na pločniku u štrajku gladi je bilo puno pjesme, smijeha i radosti ali to nije umanjivalo ozbiljnost i opravdanost zahtjeva, uzajamnu brigu i podršku. Oni iz vana koji su u ovom vidjeli nešto drugo misle u floskulama, stereotipima i lišavaju se odgovornosti. Biću na svim mjestima gdje prepoznam ove vrijednosti. Mislim da ne bih mogla sebi kao aktivistkinji da oprostim da u ovome nisam učestvovala. Mnogo toga sam naučila i zato sam zahvalna.

MONITOR: Predstavnici vlasti, ali ne samo oni, prigovarali su da je protest majki bio politizovan. Kako vama zvuči argumentacija da je neki protest, hajmo reći, neadekvatan jer su u redovima nezadovoljnih oni koji imaju drugačije političko mišljenje, ili mu se pridruži opozicija?
KOVAČEVIĆ: U ,,redovima nezadovoljnih” je bilo onih koje imaju različita politička, vjerska i vrijednosna opredjeljenja ali to nije remetilo borbu ka zajedničkom cilju. To što se pričalo od strane onih koji nisu učestvovali u procesu je logično i razumljivo i vjerujem da je priča išla iz redova vladajućih struktura (partijskih, novoklasnih, pseudoobrazovanih, pseudohumanih) i širila se u koncentričnim krugovima kroz institucije i medije ka građanstvu – projektovanje neprijatelja je zadnjih godina osnovna djelatnost DPS-a i satelita. Svako ko kritički promišlja je optužen da je instrumentalizovan ili čak neprijatelj države. Zahvaljujući opoziciji ne ide im loše. I opoziciji, DF-u kao da odgovara da im se pripisuju ,,zasluge” jer nisu se nešto isticali u demantovanju već su se rado slikali na protestima. Usput, iako nisam ni ranije cijenila napore opozicije u borbi za socijalnu pravdu i poštovanje zakona, ova situacija, izostanak njihove masovne podrške uprkos stalnom pozivanju sa govornice da se pridruže je bilo blijedo i nažalost nevidljivo. DPS ispostave su i to malo podrške pripisivale DF-u i naravno vršili direktno psihološko nasilje nad ženama koje su dolazile na proteste negirajući im sposobnost da misle i zahtijevaju svoje pravo. Svi znamo koja mašinerija fabrikuje neistine i glasine od devedesetih i sve češće i sve beskrupuloznije ih koristi jer osjećaju da se i njihovo članstvo može pokolebati. Svako ko nasijeda na ovakve priče dozvoljava se zavesti jer ne želi da preuzme odgovornost za ono što misli i radi.

MONITOR: Bunt i protest se u Crnoj Gori sve češće vezuju za ženski glas, čini se. Pored majki, tu su i hrabre aktivistkinje civilnog sektora koje ustaju protiv nepravde, ali i druge žene na javnoj sceni. Šta to govori?
KOVAČEVIĆ: Rekla bih da izuzeci potvrđuju pravilo, da CG vodi jedna mala, necivilizovana i neemancipovana bratija, solidarna u mizoginiji u tzv. ,,poštovanju” žena pod uslovom da nemaju glasa, oslonjena na tzv. ,,čojstvo i junaštvo”, zadojena mržnjom zavisti i nacionalizma. Žene u javnosti su tu izuzetak i stvarno su blistave. Kada bi većina ljudi u CG stavila moje naočare vidjela bi na šta im ukazuje pisanje Mile Kasalice, Ratke Jovović, šta su značili protesti koje je vodila Vanja Ćalović, zašto je Jelisava Kalezić ostala usamljena u parlamentu, zašto Željku Savković ne razumiju… Nažalost većina koja se plaši kritičkog promišljanja posebno razvija animozitet prema ženama koje kritički promišljaju. Naravno da je teško gledati u vlastitu nesposobnost i neodgovornost ali bez tog suočavanja nema ni slobode, a ni hrabrosti za otpor autoritetima. Ko misli da je iznad drugih je ili budala ili fašista i ništa drugo.

MONITOR: Posljednjih mjeseci u Crnoj Gori nerijetko se čuje ratna retorika, neprijatelji sa svih strana. Opet devedesete?
KOVAČEVIĆ: Ne mislim da je retorika devedesetih, mada može biti isti ishod. Retorika je po mom utisku mnogo ispraznija, brutalnija, ciničnija, sada ne samo što vas tjeraju da budete nacionalista, nego morate biti i neobrazovani i priglupi da biste bili efikasan šaraf u ovom režimu. Devedesetih su se činili napori da se napravi haos i stvori strah da bi se ljudi motivisali na nasilje, a u ovom vremenu nasilje je potpuno normalizovano a militarizacija je jedini odgovor. Stepen neodgovornosti, ispraznosti i gluposti je ogroman. I teško se držati vjere u pozitivne ljudske potencijale. Zato su majke osvježenje i nada jer one su iz jednog mukotrpnog života borbe za vlastitu egzistenciju dobile legalno pravo na naknadu i ne daju to jedino pravo (tako kažu) – to stečeno pravo koje je do juče garantovao Ustav. Nejverovatno je sa kojom energijom i kojom nadom se bore i koliko još vjeruju u drugačiji svijet – reda, zakona i poštovanja države.

MONITOR: Vaša organizacija prepoznata je i po glasu za mir, i protiv fašizma. Šta je sa Crnom Gorom, ali i regionom kad je ta borba u pitanju?
KOVAČEVIĆ: Izbjeglička kriza nam je pokazala kako je fašizam još uvijek svjež, razgolitila je mnoga lica savremenog svijeta i protresla temelje demokratskih vrijednosti. Mora se ponovo i na drugačiji način promišljati politika, mora se spustiti do svakodnevnog života, drugačije vrijednosti utkati u temelje zajednica. Feministička teorija a i praksa imaju neke odgovore ali ih muški moćnici potcjenjuju, ne vide da se bližimo katastrofi.

MONITOR: Crna Gora, demokratsko drušvo. Kako vam to zvuči, tu nadomak ili daleko i nerealno ?
KOVAČEVIĆ: Ne znam, mučnina mi je od ovih trideset godina napredovanja ka demokratiji a još više od toga kada čujem da je CG lider demokratskog razvoja u regionu. Mislim da se riječi i djela moraju uskladiti jer ako to nije tako u ličnom a i u društvenom životu živimo u šizofrenom svijetu u kojemu je moguć svaki vid gubitka granica a to je put u život pun nasilja i gubitaka.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Udaljiti DPS i DF od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori je sve ogoljeno, pa nije teško zaključiti da ovakvu DPS i ovakav DF treba što više udaljiti od bilo kojeg oblika vlasti u Crnoj Gori. To mogu uraditi samo građani, i samo olovkom

 

„Događaji a Cetinju pokazuju da više decenija nismo detektovali pravi uzrok i društvenih, i političkih frustracija crnogorskog društva“, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac, odgovarajući na pitanje o uzrocima aktuelnih sporenja u Prijestonici.

GRAHOVAC: Uzrok je duboka i vrlo smišljena fašizacija crnogorskog društva. S jedne strane, egzistira agresivna ofanziva srpskog klerofašizma, čiji pokrovitelj je SPC, a politički eksponent je DF. Najnovija klerofašistika politička doktrina o „srpskom svetu“ je sredstvo za ostvarenje hegemonističkih velikodržavnih ciljeva.

S druge strane, višedecenijska vladavina DPS je generisala i formalno (ali i interesno) uobličila vrlo opak pokret, koji ne prikriva crnogorski neofašizam zasnovan na kriminalu, ne manje opasan od onog prvog. Na ravnoteži međusobnog straha, vlast se održavala kako u prethodnom periodu, tako i danas. Eksponirani predstavnici CPC nisu uspjeli da se distanciraju od crnogorskih neofašista. Naprotiv!

MONITOR: Ko su pobjednici, a ko gubitnici u „operaciji ustoličenja“?

GRAHOVAC: Nosioci oba ona fašizma umišljaju da su pobjednici. Oni i dalje istrajavaju na zavađama – da bi vladali! Dugoročni gubitinici su i država Crna Gora, i njeni građani.

Kroz istoriju se svaki oblik fašizma ponašao upravo tako. Crna Gora ima nesreću da ima dvije suprotstavljene frakcije, skoro pa jedinstvenog fašizma. Održavaju se na ravnoteži straha, u koji su uveli i većinu građana.

MONITOR: Dio vlasti zamjera policiji navodno  suviše mek  odnos prema demonstrantima na  Cetinju. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Normalan vojnik i normalan policajac među prvima prepoznaju nemoral, nekompetentnost i bahatost bilo koje vlasti. Jednostavno, iz razloga što se to najbolje uočava u hijerarhijski ustrojenim državnim institucijama. Nije teško ustvrditi da su u cetinjskim događajima većina učesnika bezbjednosnog sistema postupali i umnije, i odgovornije nego što bi se moglo reći kako za nosioce vlasti, tako i za mnoge predstavnike opozicije. Normalni policajci i normalni vojnici su svjesni da su upravo ti politički predstavnici najveća ugroza Crne Gore.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

HRVOJE JURIĆ, PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU: Odgovornost se zamjenjuje disciplinom, a solidarnost strahom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedinu šansu, dugoročno, vidim u prepoznavanju problema u lokalnim zajednicama, u lokalnim inicijativama koje su usmjerene na bitna pitanja

 

MONITOR: Nikada se kao posljednjih  decenija nije govorilo o važnosti odnosa čovjeka i prirode. Nikle su mnogobrojne „zelene“ partije, a i druge u svom programu imaju i svoju „zelenu politiku“. Koliko je to postao „trend“ i neka vrsta političkog pomodarstva, bez obzira na to što neki od njih djeluju iz dubokih uvjerenja da bez realizacije zelenih agendi nema opstanka?

JURIĆ: Više ne treba posebno dokazivati da je ljudski faktor ključan u nastanku ekološke krize koja prijeti Planeti, a prije svega opstanku ljudskog roda. Na to nam sve češće ukazuju ekstremne vremenske pojave, kao što su neobično visoke temperature i požari te neobično velike oborine i poplave, a na to nam je ukazala i pandemija koronavirusa, jer mnogi znanstvenici tvrde i podacima potkrepljuju da su uzroci nastanka i razvoja suvremenih epidemija zapravo ekološki, primjerice, krčenje šuma i prašuma, industrijska poljoprivreda i uzgoj životinja, organizacija i način života u gradovima, mobilnost stanovništva…

Na sve to upozoravaju nas „zelene politike“, pa i „zelene“ ili „ozelenjene“ partije, ali moram biti iskren, ne vidim spasa u tom partitokratsko-političkom „zelenilu“, kao ni u „zelenilu“ korporacija, jer sve zeleno tu je većinom samo sredstvo za postizanje nekih drugih ciljeva. Općenitije gledajući, mislim da je cijela paradigma „održivog razvoja“ nešto što treba kritizirati, jer taj „održivi razvoj“ uglavnom se koristi kao smokvin list za održavanje i razvijanje postojećeg ekonomsko-političkog sistema koji je i doveo čovječanstvo i Planetu do ruba propasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN VUJAČIĆ, predsjednik Foruma za međunarodne odnose: Zapadni Balkan se jedva primjećuje među krupnim globalnim potresima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga

 

MONITOR: Kako ocjenjujete geopolitički i ekonomski položaj zemalja Zapadnog Balkana poslije skorašnjih značajnih promjena na globalnom planu: dolaska nove američke administracije, pandemije, promjena u EU, kineskog daljeg osnaživanja?

VUJAČIĆ: Desile su se bitne promene posle finansijske krize 2008. godine, koja je ozbiljno uzdrmala svet. U te promene spada izlazak Velike Britanije iz Evropske unije – takozvani Bregzit koji još uvek u pojedinim aspektima traje, a zatim izbor Donalda Trampa za predsednika SAD. Na to se nadovezala pandemija koja je pokazala koliko je svet istovremeno jako povezan i jako ranjiv. Sve najveće nacije sveta (uključujući tu i Kinu) pokazale su i nespremnost i nekompetentost, iako se već duže vreme  upozorava na mogućnost upravo ovakve pandemije.

Izbor Bajdena i njegova najava „povratka SAD u svet” očigledno je više retorička nego stvarna jer su Bajdenovi očigledni prioriteti ekonomska i socijalna politika na unutrašnjem političkom planu, što je na izvestan (ali bitno drugačiji) način, nastavak Trampove politike sadržane u sloganu „Amerika na prvom mestu”. Izlazak iz Avganistana je, u stvari, potvrda Trampovog sporazuma sa talibanima i uklapa se u stavljanje fokusa na unutrašnju transformaciju SAD. Od Trampa Bajden je nasledio i viđenje Kine kao strateškog konkurenta, pa i tu postoji više kontinuitet nego diskontinuitet. U narednom periodu videćemo u kom pravcu će se ova konkurencija odvijati.

EU sa svojom velikom ekonomskom snagom ima sopstvene probleme. Posle prvobitne katastrofalne reakcije na pandemiju, ona se nekako sabrala i dostigla značajan nivo vakcinisanosti. No, EU ima značajne probleme na unutrašnjem planu od kojih je najveći izazov održavanja ključnih vrednosti EU u svetlu „iliberalnih demokratija“, kako ih je nazvao Orban, u Poljskoj i Mađarskoj, čije vlade svojim otvorenim delovanjem dovode u pitanje samu suštinu EU.

Zapadni Balkan se jedva primećuje na fonu ovih krupnih potresa. On je mnogo manje važan nego što se nama čini. Države Zapadnog Balkana su ekonomski, demografski i geografski male i još uvek uronjene u prošlost i međusobne razmirice. Ako se tome doda neizgrađenost institucija, nivo korupcije i kriminala, te ozbiljno nazadovanje sa aspekta onih karakteristika koje čine društva demokratskim (po oceni bitnih međunarodnih instituta), postavlja se pitanje da li uopšte imaju stvarnu perspektivu članstva u Evropskoj uniji, bez obzira na formalno zaklinjanje da im je to cilj.  Dovoljno je podsetiti da se pre dve godine u opisu stanja u izveštaju Evropske komisije o Zapadnom Balkanu pojavila kategorija zarobljena država.

Bojim se da već dugo vremena političke elite na ovim prostorima svojim delovanjem čine sve da stvore predstavu o ovim prostorima kao mračnom mestu koje je jedino interesantno po mogućnosti stvaranja potencijalnih konflikata. Dobro je jedino što su nam i na tom planu mogućnosti iscrpljene tokom ratova 1990-ih. Ako nam je istinski cilj članstvo u EU, moramo se truditi da se pokažemo kao uzorne zemlje u svakom pogledu i uz to i dobre komšije jedni drugima. Jedino se u tom slučaju možemo, uz podršku i EU i SAD, vratiti na stvarni, a ne fingirani, put ka članstvu u Evropskoj uniji.

MONITOR: Kako kao profesor ekonomije i diplomata sa radnim iskustvom u Vašingtonu, vidite uticaj Kine? Predviđa se da će ona uskoro biti najjača svjetska ekonomija? Na osnovu kojih parametara bi to moglo biti i kako da ih čitamo?

VUJAČIĆ: Kineski dugogodišnji rast je impresivan. Normalno je da Kina kao zemlja sa ubedljivo najvećim stanovništvom i takvim rastom, u narednoj dekadi postane najveća svetska ekonomija merena nominalnim ukupnim BDP-om. Ona je to već sada, ako BDP računamo po kupovnoj moći. Kina nije toliko atipična kako se misli, jer se uklapa u Azijski model strategije rasta koji je već viđen. No, po nominalnom BDP-u po glavi stanovnika ona je još uvek tek na 73. mestu u svetu. Usput budi rečeno, po ovom parametru Kina je pretekla i Srbiju i Crnu Goru. Projekcije ukazuju da će Kina 2050. još uvek biti na polovini BDP-a po glavi stanovnika u SAD.

Ne bi trebalo zanemariti ni ozbiljne probleme sa kojima se Kina susreće. Na prvom mestu je to nejednkost koja je najveća u svetu. Paradokslano je da se to javlja pod vlašću komunističke partije. Drugo, Kina će se sudariti sa starenjem stanovništva, pa i njegovim ozbiljnim smanjenjem do kraja veka. Ovo je rezultat dugogodišnje „politike jednog deteta“. Takvi fenomeni nisu pogodni za ekonomski rast. Navedeno ne umanjuje dosadašnji ekonomski napredak Kine, ali ukazuje da se pred njom nalaze ozbiljni izazovi.

MONITOR: EU nije oduševljena kineskim prisustvom i uticajem na privrede zemalja Balkana, među kojima se ističe i Crna Gora, a još više Srbija. Novi kineski „Put svile“ nazvan Inicijativa „Pojas i put“, obuhvata i značajan broj zemalja članica EU. Neki to zovu „kineskim Maršalovim planom“, a drugi „dužničkom diplomatijom“… Koliko je velika razlika u stepenu i načinu kineskog prisustva ovdje i u zemljama EU? Kakva je budućnost te saradnje?

VUJAČIĆ: Kristijan Lagard koja je sada predsednica Evropske centralne banke, dok je još bila direktor MMF-a, pre par godina je upozoravala zemlje da vode računa o isplativosti projekata infrastrukture u okviru programa „Pojas i put“, te da su neke u ospasnosti da uđu u probleme otplate duga. Tada je nabrojala šest zemalja među kojima je bila i Crna Gora. Nisam sklon da zbog toga optužujem Kinu. Naši političari nose odgovornost za zaduživanje. Izgradnja infrastrukture se predstavlja kao vid ubrzanog razvoja.  Kad bi samo zidanje puteva vodilo brzom razvoju, sve bi zemlje bile razvijene, jer je u današnje vreme gradnja puteva prilično jednostavna.

Ono na čemu bi trebalo da insistiraju vlasti sa ovih prostora  je da prisustvo ekonomskih subjekata iz bilo koje zemje sveta, pa i Kine, bude u skladu sa dobrom praksom EU u svakom pogledu, od tendera do ekoloških kriterija. Očigledno je da oni to ne rade, a to je dugoročno kontraproduktivno.

MONITOR: Hoće li povratak talibana u Avganistanu promijeniti ili potvrditi odnose globalnih sila?

VUJAČIĆ: Avganistan neće promeniti globalne odnose sem ukoliko ponovo postane baza za terorizam, u šta sumnjam. Nije lako obezbediti elementarne uslove za život posle tako dugotrajnog rata. To znači da će talibani morati da se mnogo više prilagode svetu ukoliko žele da uspostave dugoročnu vlast. To znači oslanjnaje na pomoć, kredite, devizne rezerve i još mnogo toga.

 

U krizi na Cetinju su učestvovale sve strane

MONITOR: U Srbiji se pojavila sintagma „srpski svijet“, kao novo-stara „etno-spoljnopolitička“ inicijativa. Bilo je dosta straha u vezi sa ovim događajima na Cetinju. Da li je moguće da posljedice sukoba na Cetinju dovedu do radikalnijih unutarpolitičkih, pravosudnih i diplomatskih izazova?

VUJAČIĆ: Ne znam šta znači „srpski svet“. Vidim da je jedna takva, po mišljenju mnogih, nesrećna, a po mom mišljenju i pretenciozna, floskula dovela do oštrih polemika i u Srbiji. Jedni u njoj vide nacionalizam i srpski hegemonizam, a drugi legitimnu zainteresovanost za položaj, prava i kulturni identitet pripadnika srpske nacionalnosti van Srbije,  koja ne bi trebalo da bude upitna.

Svakako nije dobro što se tom floskulom najglasnije oglašava Aleksandar Vulin poznat po svom konfrontirajućem i agresivnom maniru u raspravama o etnicitetu i tumačenju istorije koje često sam inicira. To što to ne bi trebalo da bude njegov posao u vladi Republike Srbije i što ga niko ne koriguje,  čini da se njegove izjave tumače kao stvarne Vučićeve poruke koje on ne želi da izgovori. To ne može da doprinese ničemu dobrom, a pogotovu ne Vučiću jer je njegova radikalska nacionalistička prošlost i učešće u politici 1990-ih godina naširoko poznata. Mislim da se cela javna polemika oko ove floskule ne vodi o njenom značenju, već se značenje izvlači iz biografije ličnosti koja je propoveda i objašnjava. Vulin je naknadno svojim izjavama dodatno doprineo negativnom tumačenju „srpskog sveta”.

Cela polemika oko ove floskule nam, međutim, govori nešto drugo. Govori nam o stanju u zemljama ovih prostora koje su, kao što sam rekao, uronjene u prošlost i međusobne razmirice, a i u okviru samih sebe jako polarizovane.  Sve će se iskoristiti za produbljivanje podela i raspaljivanje strasti jer na tome opstaju veći delovi političkih i drugih elita.

Slično se i desilo sa ustoličenjem na Cetinju, koje se srećom završilo bez tragičnih posledica. Ono što se dešavalo kroz vekove, da se laički  izrazim, ritual unapređenja jednog sveštenog lica na funkciju, pretvorilo se u krizu na ivici žestokog nasilja koje je moglo da dovede do veoma ozbiljnih posledica. U tome su učestvovale sve strane. Posebno je loše izgledalo organizovano dovođenja protivnika tog ustoličenja koji su se nasilnički ponašali. Još gore, stvorena je percepcija da predsednik Crne Gore podstiče nasilje. To urušava kredibilitet Crne Gore kao države.

 

SAD će na Balkanu podržavati napore EU iz drugog plana

MONITOR: Još se očekuje jasnija politika administracije Džozefa Bajdena prema zemljama Zapadnog Balkana, posebno prema nekim režimima i moćnim pojedincima, prije svega iz političke sfere. Šta bi moglo da se očekuje?

VUJAČIĆ: Očekujem povratak na ranije utvrđenu politiku podrške rukovodećoj ulozi Evropske unije na prostoru na kome se nalaze zemlje  koje imaju aspiracije ka članstvu u EU. Cilj Bajdenove administracije je ponovno uspostavljanje čvrstih veza sa EU koje su u vreme Trampa bile narušene. SAD će podržavati napore EU iz drugog plana, a njihovu nešto veću ulogu očekujem u pregovorima između Beograda i Prištine, iz razloga što imaju daleko veći uticaj na albansku stranu. Predviđam da će se to manifestovati vrlo brzo u nagovaranju Kurtija da zauzme konstruktivniji stav prema ovim pregovorima.

 

Crkve su na našim prostorima previše prisutne u politici

MONITOR: Da li dugo oslanjanje političkih partija i lidera u našem regionu  na dominantne crkve ili namjere da se stvore nove državne crkve (u etno-filetističkoj tradiciji Pravoslavlja), govore i o nemoći politike koja ne može bez „saveza trona i oltara“?

VUJAČIĆ: Mislim da su crkve na ovim prostorima isuviše prisutne u politici, a kad to kažem ne mislim samo na SPC i ne mislim samo na Crnu Goru, već i na sve prostore bivše Jugoslavije. Trebalo bi da su naše državnosti i nacije zasnovane na nečemu drugom, a ne na pripadnosti konfesijama. Politika indentiteta u ektremnom obliku je i dovela do krvavog raspada Jugoslavije. Trebalo je da iz toga nešto naučimo. Svega smo se nagledali sem izgradnje identiteta na osnovu tolerancije, dijaloga i uvažavanja drugoga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo