Povežite se sa nama

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Politici se mora dati ljudsko lice

Objavljeno prije

na

MONITOR: Majke nastavljaju protest. Kako vidite ćutanje vlasti i reakciju institucija na njihove zahtjeve?
KOVAČEVIĆ: Režim u Crnoj Gori radi svoj posao kao i do sada, u dugom trajanju usavršene metode: ignorisanje, diskreditacija, dehumanizacija, zaplašivanje a za vlastiti tabor (mislim na institucije), dodatno koriste utjerivanje ,,ispravnog” mišljenja oslonjenog na ,,primjere iz Evrope”, a nipodaštavaju mišljenja nezavisnih stručnjaka/kinja iz Crne Gore. U ovom slučaju manipulacija je još zlokobnija jer majke trpe posljedice igrarije vlasti i opozicije za glasove na izborima u kojoj je bilo važno ,,preći drugu stranu”. Pri tome se podrazumijeva da institucije ne funkcionišu i da je budžet CG prćija DPS-a i satelita. Razočarani nedovoljnim brojem glasova zakon više ne važi, para više nema. Naravno da ni zakona a ni nezavisnih institucija nema. U ovom procesu ni opozicija nije ,,nevina”. Njihova podrška protestima u vidu posjeta lidera i ,,sokoljenja” da žene nastave sa protestima po mom mišljenju daleko je od solidarnosti i podrške. A ni mediji se ne usuđuju da uznemiravaju sve one koji su odgovorni za nastalu situaciju. Ne može se ukinuti pravo ovim ženama koje ga nisu ni tražile kao doživotno, drugo ako se ukida za buduće korisnice, mora neko da snosi političku odgovornost za nepotrebnu patnju ovih žena koja je nastala kao posljedica.

Zatvoreno društvo u CG opsjednuto razlikama i strahom od vlasti je sistematski stvarano i u završnoj fazi postaje sve brutalnije čak nesvjesno vlastite brutalonosti cinizma.

MONITOR: A posljednju odluku Ustavnog suda?
KOVAČEVIĆ: U ovoj borbi majke su ostavljene same da se bore za svoje pravo – svi drugi su bili posmatrači, malo istinske podrške. Zarobljene institucije su trenutno uradile po instrukcijama i kako reče jedna majka ,,po inatu”. Zamjeram političkim partijama što ne poštuju svoju snagu i što se nije članstvo masovno pridružilo. Ali i velikom dijelu civilnog sektora što nisu shvatili da su i oni u istoj poziciji kao majke, instrumentalizovani ili strahom ili privilegijama, i našli način da javno pokažu solidarnost. Zamjeram što svi nisu tražili odgovornost onih koji su ove majke doveli u ovu poziciju i dodatno im nanosili patnju. U ovom slučaju odgovornost se čak i personalno zna. Zašto smo sve to odćutali/e? Koga smo podržali/e a koga nismo htjeli/e da podržimo?

MONITOR: Hoćete li se i ovoga puta pridružiti protestu kao ranije?
KOVAČEVIĆ: Da, sve dok u protestu vidim borbu za socijalnu pravdu, borbu za pravnu državu i borbu za političku odgovornost ljudi koji su na funkcijama i dok su principi nenasilja i horizontalna odgovornost u temeljima protesta. U ovim protestima koji za naše uslove dugo traju, u kojima su se žene samoorganizovale u svim opštinama u Crnoj Gori i koje vode žene, vidim začetke politike koja se vodi na drugačiji način nego što to rade muškarci (ne samo kod nas). Uprkos velikim razlikama po različitim osnovama u ovim protestima cilj je zajednički za sve, nema privilegovanih, nema ni borbe za pozicije za neku buduću moć (nema ni primisli kod ovih žena o nekom napredovanju u hijerarhiji vlasti) stečeno pravo – poštovanje zakona to je njihov domet. I metode su drugačije, ima mjesta za pojedinačne lične priče, za plač, bijes ali i smijeh, radost i igru. Ne mora se biti ,,smrtno ozbiljan” (tamna odijela i namrgođena lica) da radite odgovorno i pravedno. Vjekovima su muškarci držali politiku ,,smrtno ozbiljno” i sijali smrt. A u Crnoj Gori je ova forma dovedena do savršenstva. Dodatni uslov je da moraju da naprave ,,mali” ustupak partiji, da ne misle svojom glavom.

Politici se mora dati u budućnosti ljudsko lice (više odgovornosti, ravnopravnosti, poštovanja različitosti i brige), a to su vrijednosti koje više razvijaju žene nego muškarci. Na pločniku u štrajku gladi je bilo puno pjesme, smijeha i radosti ali to nije umanjivalo ozbiljnost i opravdanost zahtjeva, uzajamnu brigu i podršku. Oni iz vana koji su u ovom vidjeli nešto drugo misle u floskulama, stereotipima i lišavaju se odgovornosti. Biću na svim mjestima gdje prepoznam ove vrijednosti. Mislim da ne bih mogla sebi kao aktivistkinji da oprostim da u ovome nisam učestvovala. Mnogo toga sam naučila i zato sam zahvalna.

MONITOR: Predstavnici vlasti, ali ne samo oni, prigovarali su da je protest majki bio politizovan. Kako vama zvuči argumentacija da je neki protest, hajmo reći, neadekvatan jer su u redovima nezadovoljnih oni koji imaju drugačije političko mišljenje, ili mu se pridruži opozicija?
KOVAČEVIĆ: U ,,redovima nezadovoljnih” je bilo onih koje imaju različita politička, vjerska i vrijednosna opredjeljenja ali to nije remetilo borbu ka zajedničkom cilju. To što se pričalo od strane onih koji nisu učestvovali u procesu je logično i razumljivo i vjerujem da je priča išla iz redova vladajućih struktura (partijskih, novoklasnih, pseudoobrazovanih, pseudohumanih) i širila se u koncentričnim krugovima kroz institucije i medije ka građanstvu – projektovanje neprijatelja je zadnjih godina osnovna djelatnost DPS-a i satelita. Svako ko kritički promišlja je optužen da je instrumentalizovan ili čak neprijatelj države. Zahvaljujući opoziciji ne ide im loše. I opoziciji, DF-u kao da odgovara da im se pripisuju ,,zasluge” jer nisu se nešto isticali u demantovanju već su se rado slikali na protestima. Usput, iako nisam ni ranije cijenila napore opozicije u borbi za socijalnu pravdu i poštovanje zakona, ova situacija, izostanak njihove masovne podrške uprkos stalnom pozivanju sa govornice da se pridruže je bilo blijedo i nažalost nevidljivo. DPS ispostave su i to malo podrške pripisivale DF-u i naravno vršili direktno psihološko nasilje nad ženama koje su dolazile na proteste negirajući im sposobnost da misle i zahtijevaju svoje pravo. Svi znamo koja mašinerija fabrikuje neistine i glasine od devedesetih i sve češće i sve beskrupuloznije ih koristi jer osjećaju da se i njihovo članstvo može pokolebati. Svako ko nasijeda na ovakve priče dozvoljava se zavesti jer ne želi da preuzme odgovornost za ono što misli i radi.

MONITOR: Bunt i protest se u Crnoj Gori sve češće vezuju za ženski glas, čini se. Pored majki, tu su i hrabre aktivistkinje civilnog sektora koje ustaju protiv nepravde, ali i druge žene na javnoj sceni. Šta to govori?
KOVAČEVIĆ: Rekla bih da izuzeci potvrđuju pravilo, da CG vodi jedna mala, necivilizovana i neemancipovana bratija, solidarna u mizoginiji u tzv. ,,poštovanju” žena pod uslovom da nemaju glasa, oslonjena na tzv. ,,čojstvo i junaštvo”, zadojena mržnjom zavisti i nacionalizma. Žene u javnosti su tu izuzetak i stvarno su blistave. Kada bi većina ljudi u CG stavila moje naočare vidjela bi na šta im ukazuje pisanje Mile Kasalice, Ratke Jovović, šta su značili protesti koje je vodila Vanja Ćalović, zašto je Jelisava Kalezić ostala usamljena u parlamentu, zašto Željku Savković ne razumiju… Nažalost većina koja se plaši kritičkog promišljanja posebno razvija animozitet prema ženama koje kritički promišljaju. Naravno da je teško gledati u vlastitu nesposobnost i neodgovornost ali bez tog suočavanja nema ni slobode, a ni hrabrosti za otpor autoritetima. Ko misli da je iznad drugih je ili budala ili fašista i ništa drugo.

MONITOR: Posljednjih mjeseci u Crnoj Gori nerijetko se čuje ratna retorika, neprijatelji sa svih strana. Opet devedesete?
KOVAČEVIĆ: Ne mislim da je retorika devedesetih, mada može biti isti ishod. Retorika je po mom utisku mnogo ispraznija, brutalnija, ciničnija, sada ne samo što vas tjeraju da budete nacionalista, nego morate biti i neobrazovani i priglupi da biste bili efikasan šaraf u ovom režimu. Devedesetih su se činili napori da se napravi haos i stvori strah da bi se ljudi motivisali na nasilje, a u ovom vremenu nasilje je potpuno normalizovano a militarizacija je jedini odgovor. Stepen neodgovornosti, ispraznosti i gluposti je ogroman. I teško se držati vjere u pozitivne ljudske potencijale. Zato su majke osvježenje i nada jer one su iz jednog mukotrpnog života borbe za vlastitu egzistenciju dobile legalno pravo na naknadu i ne daju to jedino pravo (tako kažu) – to stečeno pravo koje je do juče garantovao Ustav. Nejverovatno je sa kojom energijom i kojom nadom se bore i koliko još vjeruju u drugačiji svijet – reda, zakona i poštovanja države.

MONITOR: Vaša organizacija prepoznata je i po glasu za mir, i protiv fašizma. Šta je sa Crnom Gorom, ali i regionom kad je ta borba u pitanju?
KOVAČEVIĆ: Izbjeglička kriza nam je pokazala kako je fašizam još uvijek svjež, razgolitila je mnoga lica savremenog svijeta i protresla temelje demokratskih vrijednosti. Mora se ponovo i na drugačiji način promišljati politika, mora se spustiti do svakodnevnog života, drugačije vrijednosti utkati u temelje zajednica. Feministička teorija a i praksa imaju neke odgovore ali ih muški moćnici potcjenjuju, ne vide da se bližimo katastrofi.

MONITOR: Crna Gora, demokratsko drušvo. Kako vam to zvuči, tu nadomak ili daleko i nerealno ?
KOVAČEVIĆ: Ne znam, mučnina mi je od ovih trideset godina napredovanja ka demokratiji a još više od toga kada čujem da je CG lider demokratskog razvoja u regionu. Mislim da se riječi i djela moraju uskladiti jer ako to nije tako u ličnom a i u društvenom životu živimo u šizofrenom svijetu u kojemu je moguć svaki vid gubitka granica a to je put u život pun nasilja i gubitaka.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Mora se naći racionalno prelazno rješenje  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Minimum političke odgovornosti koju sadašnja parlamentarna većina ima prema onima koji su za nju glasali, ali i prema svim građanima i građankama Crne Gore, jeste da kanališu političku energiju nezadovoljstva i nađu racionalan prelazni model upravljanja državom koji će pripremiti vanredne parlamentarne izbore i ostaviti nekontaminiran prostor za neku buduću saradnju

 

MONITOR: Kako vidite ocjenu premijera Zdravka Krivokapića da je na djelu državni udar?

VUKOVIĆ: Vidim lakoću sa kojom barata procjenama neko ko bi, prema dužnosti koju ima u državi koja je formalno demokratska, trebao da bude razuman i odgovoran, i da iz takve perspektive procjenjuje, argumentuje svoje procjene i dijeli ih sa javnošću. Način na koji je to učinio premijer više je bilo nalik marifetluku nekog lošeg spin majstora. No, ovo ne znači da se u nekim slojevima ovog iskaza ne krije tragična istina aktuelne crnogorske političke zbilje, i ne samo aktuelne, nego i one koja joj je prethodila, a to je da mi imamo u dužem trajanju na djelu neku vrstu državnog udara. Hoću da kažem da su ovdje državne institucije bile uglavnom kulise iza kojih se skrivala realna, vaninstitucionalna moć koja je upravljala državom i sudbinama građana i građanki u njoj.

Rodno mjesto ovoga što se sada dešava u političkom životu Crne Gore su upravo te crne kutije vaninstitucionalne i netransparentne moći. Bilo da je ona smještena u vladičanskim odajama, kabinetima  u kojima vijeća krem domaće političke klase ili  onima u kojima se o balkanskim geopolitičkim pitanjima mrsomudi u Briselu, Vašingtonu i Moskvi, a sasvim moguće i u nekim mafijaškim štekovima u regionu i šire. Niko nije od vlasti koja se konstituisala nakon izbora 30. avgusta 2020. godine očekivao da izvedu čaroliju preobražaja društva, ali jeste da institucijama vrati moć i da, na tragu obećane transparentnosti, učini potpuno vidljivim i kontroli podložnim mehanizme zakonitog i pravednog upravljanja javnim poslovima. Desio se, nažalost, upravo kontinuitet starog načina vladanja, koje sada završava u nečemu što liči na melodramske obračune elita u predmodernim društvima.

MONITOR: Kako cijenite ono što se desilo nakon predloga GP URA za formiranje manjinske vlade, inicijative za različite  smjene koje su podnijete, ali i postupke izvršne vlasti?

VUKOVIĆ: Od samih početaka nove, trojedine vlasti i njene kvaziekspertske Vlade nije bilo naročito teško uočiti da su, umjesto armature koja bi  tu vlast dugoročno učinila smisleno održivom, u nju bile ugrađene klice razdora. Glumljenjem iskrenosti u odnosima i zavjetovanosti izbornoj volji dijela naroda koji je glasao za svrgavanje s vlasti Demokratske partije socijalista nije se moglo prikriti nepostojanje jasnog jedinstvenog fokusa u političkom djelovanju, a upravo je to ukazivalo na to da svaki dio ,,osvježavajućeg” političkog trolista ima rezervnu agendu i da je nastoji nametnuti. URA je tu svoju agentu artikulisala kroz ponudu izlaska iz krize preko modela manjinske vlade i to je, konačno, bio znak da svako može da prestane glumiti finoću i dohvatiti se batine koja se držala ispod skuta.

MONITOR: A ideja manjinske vlade, da li je ona izlaz iz političke krize?

VUKOVIĆ:  Mislim da nije. Naprotiv, u aktuelnom političkom kontekstu ideja o manjinskoj vladi onakva kakvu je predložila URA, odnosno koalicija Crno na bijelo može samo političku krizu prevesti na neki drugi kolosjek. To može dodatno zakomplikovati političke prilike u zemlji i odgoditi reforme koje bi vodile ozdravljenu društva i snaženju institucija.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGO HEDL, HRVATSKI NOVINAR I KNJIŽEVNIK: Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški sud nije uspio u misiji koja mu je bila povjerna: da osudi glavne aktere krvavog sukoba u raspadu Jugoslavije, a „sitnije ribe“ prepusti lokalnim pravosuđima

 

MONITOR: Prošle jeseni je prošlo 30 godina kako je Hrvatska formalizovala nezavisnost i, istovremeno, otpočeo je rat na teritoriji Hrvatske. Vi ste novinar s velikim iskustvom iz tog perioda. Koliko su tadašnje srpsko rukovodstvo i prevlast pristalica pro-Miloševićeve politike u Predsjedništvu SFRJ, a koliko retorika pobjedničkog HDZ-a i Franje Tuđmana kao i promjena položaja Srba u novom hrvatskom Ustavu, uticali na brutalni rasplet?

HEDL: Dopustite da na to pitanje pokušam odgovorite s „ki bi da bi“, rečenicom koju je izgovorio Franjo Tuđman a koju su onda jezični stručnjaci preveli kao „što bi bilo kad bi bilo“. Moglo se, naravno, da je bilo pameti s obje stane, izbjeći sukob i civilizirano se razići, ali sve je nekako išlo „tuk na utuk“. Teza o „svim Srbima u jednoj državi“ (dakako i s teritorijima na kojima su živjeli), s jedna strane i definiranje Nezavisne Države Hrvatske kako to nije bila samo zločinačka tvorevina, nego i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda“, nikako nije moglo zajedno. Da Milošević nije sanjario o Velikoj Srbiji, a da Tuđman i HDZ nisu relativizirali zločinački režim Ante Pavelića, moglo se normalno razići, poput Čeha i Slovaka i svaka je država mogla nastaviti svojim putem. Tuđman je, recimo, kada je došao na vlast, mogao otići u Jasenovac, pokloniti se žrtvama i reći kako se takav zločin nikada više neće ponoviti i kako će Srbi u novonastaloj hrvatskoj državi imati ista prava kao i Hrvati, a Milošević je mogao pozvati hrvatske Srbe i reći im da priznaju hrvatsku državu kao svoju, jer će u njoj imati sva prava. Ali, toga nije bilo pa se danas svako lamentiranje o tome može svesti na ono citirano: ki bi da bi.

MONITOR: Danas je Hrvatska članica EU i NATO, ali i, reklo bi se, pod jakim uticajem nasljeđa politike prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji se, iako partizan i komunistički general, nije ustezao da daje šovinističke izjave, pa i vodi takvu politiku. U izvjesnoj mjeri, opterećeni tim nasljeđem su i neki vrlo visoko pozicionirani dužnosnici iz SDP-a. Ima li tome „lijeka“?

HEDL: Proces detuđmanizacije mogao se elegantno provesti nakon njegove smrti, kada na vlast dolazi koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčaku Stipe Mesić zamjenjuje Tuđmana. Ivica Račan i Dražen Budiša, osovina koalicije SDP-HSLS, koja je došla na vlast početkom 2000. godine nije bila najsretnija. Budiša je bio umjereni nacionalist, Račan je na leđima imao stigmu Saveza komunista, pa je njihova Vlada škripala od samog početka i funkcionirala uz mnogo kompromisa. Na kraju Budiša je napustio koaliciju. Nije bilo volje da se učini odmak od Tuđmanove politike, smatrali su vjerojatno kako je dovoljno da se smanje ovlasti predsjednika Republike, pa su razvlastiti Stipu Mesića i gotovo ga sveli na ulogu fikusa. Mesić je, koliko je mogao, učinio ozbiljan odmak od Tuđmanovog autoritarnog, povremeno i diktatorskog načina vladanja, ali i da je htio, nakon što su mu skresane ovlasti, nije mogao biti „Tuđman nakon Tuđmana“. Onda se na vlast vraća HDZ, dolazi Ivo Sanader, detuđmanizaciju više nitko ne spominje. Njegovu, Tuđmanovu ulogu, trebalo je pažljivo odvagati i smjestiti je na skali između zasluga i zabluda, točno na ono mjesto gdje pripada. To nije učinjeno, pa je danas hrvatska javnost podosta podijeljena oko toga: jedni mu dižu spomenike, drugi po njima šaraju sprejom.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RATKA JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ, NOVINARKA: Potpis dajem, uspjehu se ne nadam

Objavljeno prije

na

Objavio:

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

 

 

MONITOR:  Kako vidite predlog građanskog pokreta URA o formiranju manjinske vlade bez DPS-a i DF-a?

 JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Jasno je da manjinska vlada nije optimalno nego iznuđeno rješenje, pokušaj da se izborom – uslovno rečeno – manjeg zla zaustavi nepodnošljivo mrcvarenje Crne Gore i svih nas u njoj.

Premijer Zdravko Krivokapić ili nije htio ili nije umio da ispuni obaveze preuzete Sporazumom lidera tri pobjedničke koalicije. Jedino što mu je pošlo za rukom jeste da održi obećanje dato njegovoj crkvi i njenim vjernicima, i to po cijenu raspirivanja podjela koje je izazvao bivši režim.

Evrope  i većih plata premijer se sjetio tek kad je izgubio podršku poslanika i povjerenje birača, nakon višemjesečne uzajamne blokade izvršne i zakonodavne vlasti.

Alternativa predlogu URA-e mogu biti samo novi izbori. Pošto je sasvim izvjesno da će oni donijeti stare rezultate, jedini izlaz i tada će biti – manjinska vlada…

MONITOR: A je li taj prijedlog realan? Demokrate su se već izjasnile da neće dati podršku manjinskoj vladi.

JOVANOVIĆ -VUKOTIĆ:   Demokrate neće dati podršku ni ulasku FK Zeta u Premijer ligu ako taj projekat predloži Dritan Abazović. Njihov animozitet prema lideru URA-e više je za medicinsku nego za političku analizu. Žali bože partije koja je do ulaska u vlast bila vjesnik moderne Crne Gore…

O projektu manjinske vlade znam samo ono što piše u novinama, na osnovu toga ,,potpis dajem, uspjehu se ne nadam”. Citirala sam Lalića, zato što ni prije ni poslije njega niko nije uspio da toliko pronikne u dubinu crnogorskih podjela i težinu njihovih posljedica u prelomnim vremenima…

Činjenica da URA nikad nije igrala na kartu podjela, da je nacionalne strasti stišavala čak i na svoju štetu, da građanska Crna Gora jeste svrha njenog postojanja, preporučuje tu partiju kao okosnicu projekta manjinske vlade.

To što podrška URA-i ne prelazi desetak posto ne znači da njen kurs nije ispravan. Nijesu devedesetih ni ideje liberala, monitorovaca i esdepeovaca imale više pristalica, a danas najmanje dvije trećine Crne Gore podržavaju njen demokratski evropski put…

Ipak, sve i da bude formirana, jedna oročena i iznuđena vlada ne može državu izvući iz političkog, pravnog i ekonomskog haosa koji su većinske vlade stvarale trideset godina.

Otežavajuća okolnost je ponašanje ove sadašnje, odnosno odlazećeg premijera i nekih ministara kojima pogled na svijet ne doseže dalje od ruševina lovćenske kapele.

Ukoliko bude formirana, najvažnija promjena koju bi donijela manjinska vlada bila bi okretanje zemaljskim temama. Ali, da bi do takve promjene došlo, najjače parlamentarne partije morale bi najprije da promijene – sebe.

Naravno da ovakav DPS nikad neće glasati za državnog tužioca za kojeg postoji makar udaljena sumnja da će se baviti svojim poslom.

Naravno da se ovakav DF nikad neće posvetiti slobodi, pravdi i jednakosti drugih naroda osim srpskog, niti se odreći osuđenih zločinaca Mladića i Karadžića, a kamoli (za sada) nevinog Vučića.

MONITOR:  Priča o formiranju manjinske vlade aktuelizovana je nakon posjete visokog američkog zvaničnika Gabrijela Eskobara. Vidite li vezu eventualnog raspleta političke krize u Crnoj Gori sa geopolitikom?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Sve u Crnoj Gori ima veze sa geopolitikom, ne funkcionišu ni ostale države mimo svijeta. Problem je što mi ne shvatamo da se svojim ponašanjem ne kandidujemo za podršku nego prizivamo staratelje, još otkako smo ranih devedesetih pokazali koliko zla možemo da nanesemo i susjedima i sebi.

Tako to biva kad malobrojni narodi na vrijeme ne nauče da borba protiv stranog okupatora donosi slobodu državi, ali da je za slobodu svakog građanina pojedinačno najvažnije ograničiti moć domaćih gospodara.

Za društvo koje demokratiju upoznaje sa dvjesta godina zakašnjenja svakako je zdravije da čuje savjete ovog Eskobara, Gabrijela, nego da nastavi putem njegovog prezimenjaka Pabla.

Uostalom, ništa nam novo nije rekao ni novi izaslanik SAD-a, ni oni stari iz EU. Država koja hoće u evroatlantske integracije mora poštovati principe NATO-a i Evropske unije. Pravne i političke tekovine Srbije i Rusije možemo početi da preuzimamo kad srpsko-ruske integracije dobiju podršku iznad 50 posto…

MONITOR:  Ukoliko manjinska vlada ipak ne bude prihvaćena, kako će se odvijati politički proces u Crnoj Gori?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Moraćemo na vanredne izbore iako ćemo nakon njih opet dobiti manjinsku vladu, što je ne samo besmisleno nego i skupo. Izgubićemo još nekoliko mjeseci i koji milion eura da bismo dobili ono što danas odbijemo.

Obrazovno zapušteno, politički nepismeno, finansijski osiromašeno i moralno pogubljeno društvo ponovo će slijediti iste lidere. A oni će, naravno, i dalje biti nesposobni da preuzmu odgovornost vlasti, previše sujetni da prihvate savjete mudrijih, nespremni da izdrže teret vlastite pobjede i nevoljni da se žrtvuju za opšte dobro.

MONITOR: Kako vidite rezultate aktuelne vasti, odnosno Vlade, tokom protekle godine? U prethodnoj kolumni kazali ste da je to „dvanaest mjeseci iz niđe u ništa“.

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Tom naslovu moje kolumne nemam što ni da oduzmem, niti da dodam. Osim da je svako rješenje bolje od ovog mrcvarenja, naročito nakon što je premijer u utorak konačno skinuo masku zbunjenog profesora i pred javnošću pokazao pravo lice.

MONITOR:  Nikšićki paroh Nikola Marojević postavljen je za člana UO UCG-a na prijedlog ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta, Vesne Bratić. Kako komentarišete još jedno u nizu postavljenja, ljudi povezanih sa SPC-om na društveno važne funkcije?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:  Potpuno očekivano, nakon što javnost nije reagovala na uvođenje popova u školske savjete. Ništa lično, ne poznajem gospodina Marojevića ali spremna sam da garantujem kako će UCG imati više koristi od njega nego od onog gospodina Bjelice i njemu sličnih. Problem je principijelne prirode, državi državno obrazovanje – crkvi crkveno.

Nemam ništa protiv da obje pravoslavne crkve otvore svoje škole u svakom gradu, ako imaju novca neka to urade i Katolička crkva i Islamska i Jevrejska zajednica, ali popovima, fratrima, imamima i rabinima nije mjesto u sekularnim obrazovnim ustanovama.

MONITOR:  A prisustvo mitropolita Joanikija proslavi neustavnog dana Republike Srpske?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ:   Kršio je Ustav Bosne i Hercegovine i crnogorski premijer, moglo bi se i mitropolitu Joanikiju progledati kroz prste. Učešće na toj proslavi neoprostivo je zbog onoga što je dovelo do tog ,,praznika”. A dovelo je –  etničko čišćenje Bošnjaka, ratni zločini nad bošnjačkim civilima i genocid u Srebrenici kao završna vojna operacija bez koje Republika Srpska ne bi mogla biti formirana.

MONITOR: Gdje su Crna Gora i region danas u odnosu na duhove devedesetih?

JOVANOVIĆ – VUKOTIĆ: Duhovi devedesetih, nažalost, dobro se drže. Sve dok svi stanovnici Crne Gore ne shvate i ne prihvate istinu da je njihova država u njihovo ime prije tri decenije vodila okupatorski, a ne oslobodilački rat – ne možemo se osloboditi tih duhova.

Za suđenje ratnim zločinicima očigledno smo zakasnili, ali za presudu politici mržnje i rata nikad nije kasno…

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo