Premijera predstave Mamu mu jebem ko je prvi počeo nedavno je izvedena na Sceni Studio Crnogorskog narodnog pozorišta. Predstavu je režirao Luka Kortina, italijanski reditelj sa makedonskom adresom. Ovim projektom studenti glume cetinjskog FDU, u klasi Branimira Popovića, diplomirali su i to na dan kada je ovaj kultni komad Dejana Dukovskog praizveden prije dvije decenije u Makedonskom narodnom teatru u Skoplju. Predstava je uvrštena u redovni repertoar Crnogorskog narodnog pozorišta u okviru Scene Akademija. Kortini ovo nije prvi angažman u našem nacionalnom teatru. Režirao je Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja.
MONITOR: Predstava je diplomski rad studenata treće godine glume, a prvi put je na repertoaru crnogorskog pozorišta. Komad predstavlja dubok krik za osvješćivanjem čovjeka, za suočavanje sa samim sobom. Šta Vas je najviše privuklo njemu?
KORTINA: Vaše pitanje je ljepo pa ga ne bih pokvario odgovorom. Rekli ste tačno šta smo namjeravali s našom predstavom. Nego, iskoristio bih priliku da kažem o novoj generaciji glumaca koja se sa ovom predstavom pojavila na crnogorskoj sceni. Imao sam sreće da sa njima sarađujem. Njihova posvećenost je rijedak dar, a htjeli smo svi da proces rada bude hrabar u namjeri da se istraže novi lični doživljaji u tekstu Dukovskog. Princip rada predstave, u kojem šest glumaca igraju sve uloge i sve vrijeme su na sceni, bio je usvojen i kreativno iskorišćen od glumaca, jer su u različitim scenama uspjeli da povežu posebne priče. Saradnja je bila sjajna, jer smo se sreli u jednoj ideji pozorišta šta je igranje. Proces rada je bio obilježen otvorenošču i slobodom, u kojem smo željeli naći naše veze sa materijalom. Mislim da Crnogorsko narodno pozorište dobija snažnu, obrazovanu i kreativnu generaciju, a odluka direktora Branimira Popovića da se predstava uključi u repertoar CNP-a će sigurno pomoći da njihov razvoj bude genijalan.
MONITOR: Dukovski je tekst pisao početkom devedesetih godina. Izjavio je da je na neki način to bila reakcija pogleda na rat iz blizine. U scenama likovi se konfrontiraju u situacijama u kojima nema izlaza. Koliko je ovaj komad aktuelan danas?
KORTINA: Drama Dukovskog Mamu mu jebem ko je prvi počeo nudi tu rijetku mogućnost da pričamo o nečemu šta ćemo uskoro, opet, doživjeti. Tu ne mislim samo na rat, što je u devedesetim godinama bio direktno prepoznatljiv kontekst drame. Nakon dvadeset godina i nakon drugih životnih priča, činilo nam se važnijim da pričamo o raspadu odnosa među ljudima, o stanju i životu ljudi u kojem je sve postalo nemoguće – nemoguće strasti, nemogući odnosi, nemogući ideali. U tome, ima jedna tragična ironija, a javlja se u svakoj sceni, u svakom odnosu.
MONITOR: Predstava pokazuje iskrivljeno doživljavanje svijeta u kojem živimo, ali ostavlja nadu. Koliko je važno da pozorište bude angažovano, da opominje i ukazuje na stanje u društvu?
KORTINA: Jedinstvena je uloga pozorišta, neka vrsta socijalne službe. Mislim da jedna civilizacija, jedna sredina kad odlučuje da ima pozorište, bar teoretski, njeguje inteligenciju svog naroda. U pozorištu se postavljaju pitanja na koja svako sam treba da nađe odgovor. Predstava je uspješna ako izazove debatu.
MONITOR: Rođeni ste u Firenci. U Vašoj biografiji stoji da ste nakon studija srednjovjekovne književnosti i pozorišta otišli u Skoplje i tamo završili režiju. Najviše ste radili na prostoru bivše Jugoslavije. Djeluje kao da Vam je Balkan inspirativan za rad, za razliku od mnogih koji decenijama odlaze odavde. Volio bih da nam ukratko kažete o toj Vašoj odluci i interesovanju za ove prostore?
KORTINA: To je život, kako drugo da kažem. Postoji priča kako sam jedno jutro, prije trinaest – četrnaest godina, ušao u Metastasio – gradsko pozoriše gdje sam živio. Moram priznati, ušao sam da bih se poslužio toaletom. Tada me je sreo organizator pozorišta, koga sam dobro poznavao jer sam cijelog života bio okružen pozorišnim svijetom – od dječije radionice do dramske sekcije, amaterske i profesionalne predstave… Čak sam sa 20 godina sa drugarima ,,okupirao” jedno pozorište u predgrađu Prata. Organizator me zamolio da dođem kasnije na radionicu reditelja Paola Mađelija, koji se posle dugo godina vratio u taj grad, gdje je inače rođen. Zbog otkazivanja jednog glumca, nisu uspjeli da popune predviđena mjesta za radionicu, a to bi bio organizacijski propust. Kasnije sam otišao na tu radionicu i pitali su ko želi da se bavi režijom. Nepromišljeno sam digao ruku. Deset dana kasnije, saopštio sam Mađeliju da stvarno hoću da režiram. On mi je rekao da bježim iz Italije i da nađem neku akademiju na Balkanu. Tragao sam po internetu koje su akademije na Balkanu. Našao sam da u Skoplju postoji akademija i rekao sebi – idem ovdje. Ovo su fakti, a onda sam otkrio da je Unkovski profesor u Skoplju, taj Unkovski za koga sam znao da je radio na Harvardu. Kasnije sam otkrio da je Popovski iz Skoplja, taj Popovski čija mi je Dantonova smrt ostavila tako snažan utisak da sam tada poželio da radim u pozorištu. Tako je sve krenulo, i četiri mjeseca kasnije sam se preselio u Skoplje. Ovo je ta priča… Ne bih ovo smatrao neobičnom pričom. Čudnije mi je kako ljudi razmišljaju da ovo nije moja kultura, ovo nije moja država, kako su se ljudi ubijedili i zatvorili u kategorije granica i nacija. Jebote to je život. Moraš jednostavno da slijediš instinkt, dah što se javlja, neku sreću i onda se razvije život. Volim Balkan, ovdje sam studirao, ovdje sam oblikovao svoj slobodni život, i normalno je da imam ovdje više posla. Balkan ima neko autentično ludilo, neke su stvari jasnije. I kad su mutnije jasno je da je mutno.
Miroslav MINIĆ
GLEDIŠTE2 sedmice
FOKUS4 sedmice
FOKUS2 sedmice
DUHANKESA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS3 sedmice