Povežite se sa nama

INTERVJU

LUKA KORTINA, REDITELJ: Pozorište njeguje inteligenciju naroda

Objavljeno prije

na

Premijera predstave Mamu mu jebem ko je prvi počeo nedavno je izvedena na Sceni Studio Crnogorskog narodnog pozorišta. Predstavu je režirao Luka Kortina, italijanski reditelj sa makedonskom adresom. Ovim projektom studenti glume cetinjskog FDU, u klasi Branimira Popovića, diplomirali su i to na dan kada je ovaj kultni komad Dejana Dukovskog praizveden prije dvije decenije u Makedonskom narodnom teatru u Skoplju. Predstava je uvrštena u redovni repertoar Crnogorskog narodnog pozorišta u okviru Scene Akademija. Kortini ovo nije prvi angažman u našem nacionalnom teatru. Režirao je Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja.

MONITOR: Predstava je diplomski rad studenata treće godine glume, a prvi put je na repertoaru crnogorskog pozorišta. Komad predstavlja dubok krik za osvješćivanjem čovjeka, za suočavanje sa samim sobom. Šta Vas je najviše privuklo njemu?
KORTINA: Vaše pitanje je ljepo pa ga ne bih pokvario odgovorom. Rekli ste tačno šta smo namjeravali s našom predstavom. Nego, iskoristio bih priliku da kažem o novoj generaciji glumaca koja se sa ovom predstavom pojavila na crnogorskoj sceni. Imao sam sreće da sa njima sarađujem. Njihova posvećenost je rijedak dar, a htjeli smo svi da proces rada bude hrabar u namjeri da se istraže novi lični doživljaji u tekstu Dukovskog. Princip rada predstave, u kojem šest glumaca igraju sve uloge i sve vrijeme su na sceni, bio je usvojen i kreativno iskorišćen od glumaca, jer su u različitim scenama uspjeli da povežu posebne priče. Saradnja je bila sjajna, jer smo se sreli u jednoj ideji pozorišta šta je igranje. Proces rada je bio obilježen otvorenošču i slobodom, u kojem smo željeli naći naše veze sa materijalom. Mislim da Crnogorsko narodno pozorište dobija snažnu, obrazovanu i kreativnu generaciju, a odluka direktora Branimira Popovića da se predstava uključi u repertoar CNP-a će sigurno pomoći da njihov razvoj bude genijalan.

MONITOR: Dukovski je tekst pisao početkom devedesetih godina. Izjavio je da je na neki način to bila reakcija pogleda na rat iz blizine. U scenama likovi se konfrontiraju u situacijama u kojima nema izlaza. Koliko je ovaj komad aktuelan danas?
KORTINA: Drama Dukovskog Mamu mu jebem ko je prvi počeo nudi tu rijetku mogućnost da pričamo o nečemu šta ćemo uskoro, opet, doživjeti. Tu ne mislim samo na rat, što je u devedesetim godinama bio direktno prepoznatljiv kontekst drame. Nakon dvadeset godina i nakon drugih životnih priča, činilo nam se važnijim da pričamo o raspadu odnosa među ljudima, o stanju i životu ljudi u kojem je sve postalo nemoguće – nemoguće strasti, nemogući odnosi, nemogući ideali. U tome, ima jedna tragična ironija, a javlja se u svakoj sceni, u svakom odnosu.

MONITOR: Predstava pokazuje iskrivljeno doživljavanje svijeta u kojem živimo, ali ostavlja nadu. Koliko je važno da pozorište bude angažovano, da opominje i ukazuje na stanje u društvu?
KORTINA: Jedinstvena je uloga pozorišta, neka vrsta socijalne službe. Mislim da jedna civilizacija, jedna sredina kad odlučuje da ima pozorište, bar teoretski, njeguje inteligenciju svog naroda. U pozorištu se postavljaju pitanja na koja svako sam treba da nađe odgovor. Predstava je uspješna ako izazove debatu.

MONITOR: Rođeni ste u Firenci. U Vašoj biografiji stoji da ste nakon studija srednjovjekovne književnosti i pozorišta otišli u Skoplje i tamo završili režiju. Najviše ste radili na prostoru bivše Jugoslavije. Djeluje kao da Vam je Balkan inspirativan za rad, za razliku od mnogih koji decenijama odlaze odavde. Volio bih da nam ukratko kažete o toj Vašoj odluci i interesovanju za ove prostore?
KORTINA: To je život, kako drugo da kažem. Postoji priča kako sam jedno jutro, prije trinaest – četrnaest godina, ušao u Metastasio – gradsko pozoriše gdje sam živio. Moram priznati, ušao sam da bih se poslužio toaletom. Tada me je sreo organizator pozorišta, koga sam dobro poznavao jer sam cijelog života bio okružen pozorišnim svijetom – od dječije radionice do dramske sekcije, amaterske i profesionalne predstave… Čak sam sa 20 godina sa drugarima ,,okupirao” jedno pozorište u predgrađu Prata. Organizator me zamolio da dođem kasnije na radionicu reditelja Paola Mađelija, koji se posle dugo godina vratio u taj grad, gdje je inače rođen. Zbog otkazivanja jednog glumca, nisu uspjeli da popune predviđena mjesta za radionicu, a to bi bio organizacijski propust. Kasnije sam otišao na tu radionicu i pitali su ko želi da se bavi režijom. Nepromišljeno sam digao ruku. Deset dana kasnije, saopštio sam Mađeliju da stvarno hoću da režiram. On mi je rekao da bježim iz Italije i da nađem neku akademiju na Balkanu. Tragao sam po internetu koje su akademije na Balkanu. Našao sam da u Skoplju postoji akademija i rekao sebi – idem ovdje. Ovo su fakti, a onda sam otkrio da je Unkovski profesor u Skoplju, taj Unkovski za koga sam znao da je radio na Harvardu. Kasnije sam otkrio da je Popovski iz Skoplja, taj Popovski čija mi je Dantonova smrt ostavila tako snažan utisak da sam tada poželio da radim u pozorištu. Tako je sve krenulo, i četiri mjeseca kasnije sam se preselio u Skoplje. Ovo je ta priča… Ne bih ovo smatrao neobičnom pričom. Čudnije mi je kako ljudi razmišljaju da ovo nije moja kultura, ovo nije moja država, kako su se ljudi ubijedili i zatvorili u kategorije granica i nacija. Jebote to je život. Moraš jednostavno da slijediš instinkt, dah što se javlja, neku sreću i onda se razvije život. Volim Balkan, ovdje sam studirao, ovdje sam oblikovao svoj slobodni život, i normalno je da imam ovdje više posla. Balkan ima neko autentično ludilo, neke su stvari jasnije. I kad su mutnije jasno je da je mutno.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo