Povežite se sa nama

INTERVJU

FRANJO KOMARICA, BANJALUČKI BISKUP: Bosnu drže u kontrolisanom haosu

Objavljeno prije

8 godina

na

FRANJO-KOMARICA

MONITOR: Vi se hrabro, kako su mnogi primijetili, zalažete da svi građani moraju imati ista prava na cijeloj teritoriji BiH. Kakve su šanse da se ostvari taj evropski model?
KOMARICA: Prema dosadašnjem ponašanju europskih političara prema nama – bojim se da su šanse minimalne. Nisam nikakav pesimist, nego želim ponoviti – po tko zna koji put – pred cjelokupnom domaćom i stranom javnošću svoje pitanje: „Zašto mi ljudi i narodi u BiH i u ovom jugoistočnom dijelu Europe nismo ljudi za druge Europljane? Zašto i mi nemamo – kao i svi oni – pravo na temeljna ljudska prava, koja svaki službeni političar – i domaći i strani – mora uvažavati? Zašto se kod nas primjenjuje i uporno podržava žalosna i pogibeljna praksa drevnih vremena: Zavadi, pa vladaj!? Zašto se primjenjuje i podržava zakon jačeg tj. zakon džungle, a ne zakon ravnopravnosti, pravednosti i pravde? Zašto se kod nas svih poratnih godina u stotinama i tisućama slučajeva nagrađuju ratni zločinci i ratni i poratni profiteri, a dodatno kažnjavaju žrtve rata, zgaženi, obespravljeni, protjerani, otpušteni s posla jer ne pripadanju određenoj etničkoj skupini ili određenoj stranci?”

Smatrao sam svojom dužnošću – u ime brojnih stotina tisuća mojih obespravljenih sugrađana – ne samo mojih obespravljenih i nasilno iskorijenjenih miroljubivih vjernika niti samo mojih sunarodnjaka – pred europskim poslanicima u Strasbourgu reći kako se stidim moje generacije njih, europskih političara jer su svojim ponašanjem prije rata, tijekom rata i poslije rata izdali svoju vjerodostojnost, svoju očekivanu čestitost, humanost, dosljednost, odlučnost i jedinstvo u primjeni principa i vrijednosti europske civilizacije i demokracije u mojoj domovini.

Oni su moj govor pozdravili pljeskom, ali nakon toga – opet ništa nisu konstruktivno uradili da se kod nas počne konačno ostvarivati izgradnja pravne države i da i političari i državni službenici i narodi znaju, koja su im prava, a koje dužnosti. Taj dupli moral mnogih europskih političara spretno ili manje spretno kopiraju i naši domaći političari. To uglavnom svi vide i unatoč tome nemaju snage da se odlučnije usprotive takvoj manipulaciji od strane političara.

MONITOR: Jednom ste rekli da u BiH „glavnu riječ imaju stranci i da oni trebaju ovakve političare…”
KOMARICA: U brojnim razgovorima s predstavnicima međunarodne zajednice te na međunarodnim studijskim susretima uvijek iznova čuo sam kako je 90-ih godina kod nas vođen „zastupnički rat”. Velike sile su međusobno isprobavale vojnu taktiku i svoje oružje, ali preko naših leđa. Mi smo bili za njih samo poligon. Isti rukopis se ponovio i u Ukrajini i na Bliskom Istoku – rekoše mi i nedavno na jednom vrlo utjecajnom mjestu europske političke i vojne sile.

Meni su više puta rekli ti službeni međunarodni politički predstavnici da smo mi, tj. BiH „najviše što je moguće samo štala za njihove konje” i da njima nije stalo do pravne države u BiH, nego žele ovdje imati, kako rekoše, „kontrolirani kaos”.

Kako su i zašto pojedinci ili pojedine stranke u ovoj zemlji dolazili na vlast i kad su je – i u čijoj sve režiji – morali napustiti navest ću jedan duboko nehuman i za mnoge moje sugrađane tragičan primjer.

Ako šef OSCE-a postavlja – po vlastitoj tvrdnji – ratnog zločinca za poratnog gradonačelnika Banje Luke s obrazloženjem „bolje itko nego nitko”, a taj isti gradonačelnik tvrdi službenoj delegaciji iz Berna ni mjesec i pol dana nakon svoga „ustoličenja”, da „dok god je on gradonačelnik neće biti uopće diskusije o povratku protjeranih Banjolučana u Banju Luku, a kamo li ikakve njegove pomoći” i na tom mjestu – uz debelu podršku i instrukcije OSCE-a i drugih odgovornih međunarodnih predstavnika – ostaje četiri godine – fatalne za sve one prognane Banjolučane, koji su se na sve moguće načine htjeli vratiti u svoj rodni kraj – što vam je to drugo nego vučenje konca iza kulisa.

MONITOR: Da li se Hrvati izbjegli iz Republike Srpske, a protjerano ih je oko 150 hiljada, vraćaju svojim kućama?
KOMARICA: Cijelo poratno vrijeme se kontinuirano opstruirao od strane domaćih vlasti, ali i međunarodne zajednice održivi povratak prognanih Hrvata u njihova rodna mjesta. Mnoge tisuće obitelji su se kod moga Caritasa bile prijavile da im obnavljamo porušene i devastirane kuće, putove, struju, vodu.

Činili smo godinama koliko smo mogli i umjeli i obnovili oko 2500 stambenih jedinica – također i mnogim Srbima i Bošnjacima. Službeni podaci govore da su Hrvati za održivi povratak dobili tek tri odsto od međunarodne pomoći. Gdje je tu ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda?

MONITOR: Zašto gotovo niko od onih koji sebe nazivaju “legitimnim” predstavnicima Hrvata nije reagovao na Dodikov pokušaj da Vas spriječi da iznesete svoje mišljenje o položaju i pitanju jednakopravnosti Hrvata u RS-u?
KOMARICA: Svi ovdašnji političari – i hrvatski i nehrvatski jako dobro znaju kakva je opća situacija u zemlji i kakva je situacija pojedinog od domaćih naroda, pa tako i hrvatskog.

Znali su to i sve dosadašnje poratne godine. Rezultat njihova službenog rada – za koji su plaćeni – također je dobro vidljiv – kad je u pitanju domicilni, nasilno protjerani hrvatski narod. To je njihova prava slika, koju poznajem ne samo ja nego i svi ovdašnji Hrvati i ne Hrvati. Koliko puta sam morao slušati domaće Bošnjake ili predstavnike međunarodne zajednice – koji su izražavali svoje čuđenje, pa i negodovanje – zašto hrvatski – bilo entitetski ili državni – dužnosnici uporno šute kad je u pitanju kontinuirano betoniranje nestanka Hrvata s prostora entiteta RS.

Osobno sam kao građanin ove zemlje i grada i kao službeni predstavnik jedne od katoličkih biskupija, u ovoj zemlji – smatrao i smatram svojom dužnošću pitati domaće političare zašto se ne ponašaju odgovorno na svojim službenim funkcijama za koje ih je narod izabrao, a izabrao ih je ne da budu zločinci u ime svoga naroda i u ime svojih birača, nego da omoguće jednakopravnost za sve svoje sugrađane bez obzira kojem narodu vjeri ili partiji pripadali. Moja je moralna dužnost upozoravati političare da je nedopustivo tražiti od naroda da ih on smatra novovjekim „faraonima”, jer su se oni obvezali da će biti u službi svih svojih građana, a ne samo u službi vlastitog uskogrudnog interesa.

MONITOR: Kakvi su međuvjerski odnosi u BiH? Da li se religija zloupotrebljava u političke svrhe?
KOMARICA: Glede međuvjerskih odnosna službenih vjerskih predstavnika u BiH, može se reći da su oni – u najboljem slučaju korektni, uz časne iznimke gdje su više od toga. Imam dojam da su oni uglavnom hladni i da službenih kontakata, razgovora i dogovora o nekim zajedničkim poduhvatima u korist općeg dobra ima pojedinačno, ali ne i na razini cijele zemlje niti sustavno.

Mi, članovi Biskupijske Konferencije BiH, imali smo zajedničke naizmjenične godišnje susrete s pravoslavnim episkopima iz BiH tijekom 8-9 poratnih godina, a onda su naša braća episkopi „posustali”. Imali smo i imamo Međureligijsko vijeće, sastavljeno od četiri vodeća vjerska predstavnika u Sarajevu, te i na terenu tamo, gdje to „glavni” vjerski predstavnici dopuste. Osobno nastojim koristiti svaku pogodnu prigodu da potaknem takve susrete i zajedničke akcije. Često mi pri tom padne na pamet jedna indikativna rečenica moje pokojne majke: „Djeco, teško je natjerati konja da poljubi vola!”

Nažalost, bio sam – kao i mnogi drugi u ovoj zemlji – svjedokom da se pojedini beskrupulozni političari nisu libili čak i vjerske osjećaje, pa i određene vjerske službenike, zloupotrebljavati za svoje isključive, duboko nehumane ciljeve, nanoseći tako nepopravljivu štetu ne samo drugoj vjerskoj zajednici nego i „svojoj”.

Hrvati prekriženi kao narod

MONITOR: Kakav je položaj Hrvata u Republici Srpskoj?
KOMARICA: „Ostatak ostataka” domaćeg, ovdje najstarijeg naroda – Hrvata – može se usporediti s jednim velikim staračkim domom, u kojemu se stanovnici doma na samo njima poznate načine domišljanja i svakodnevne muke i neizvjesnosti moraju brinuti da prežive. De facto oni nisu ni nacionalna manjina, a tobože se na papiru službeno kod međunarodnih predstavnika vode kao „konstitutivni narod”. Sve poratne godine, kao i tijekom rata, Caritasi naših biskupija se trude tražiti po svijetu materijalnu potporu za hranu, lijekove, ogrjev, namještaj, za brojne stare, nemoćne, siromašne – ne samo katolike – za koje se inače uglavnom ne skrbi nikakva politička vlast. Ima nešto poduzeća gdje se „ulovi” koje radno mjesto i za rijetkog domaćeg Hrvata, koji je ili ostao do kraja rata ili se uspio ponovno vratiti. Po nekom službenom „ključu” određeni broj Hrvata bi imao pravo na određene službe u općini, gradu ili mjesnoj zajednici. Neki su to uspjeli čak i dobiti. U mnogo više slučajeva – tako mi se žale domaći kandidati za dotična mjesta – domaći Srbi – u matičnom uredu zatraže promjenu svoje etničke pripadnosti, uzmu hrvatsku nacionalnost i dobiju dotično mjesto, koje bi trebalo pripasti hrvatskoj komponenti. Tko bi nabrojao sve anomalije, tuge i jade ovog ostavljenog i prekriženog naroda – od strane političara – pa čak i iz njihova vlastitog naroda, koji su više u službi zatirača hrvatskog naroda, a ne da bi ih i politički i pravno i materijalno pomagali da žive životom dostojnim čovjeka – svoji sa svojima na svome!

Solidarni i u dobru i u zlu

MONITOR: U svetište Gospa olovska dolaze i katolici, i muslimani i pravoslavni. Je li to usamljen primjer kako religije i vjernici ne žive u sukobu i nepomirljivim podjelama?
KOMARICA: Glede Gospinog svetišta u Olovu poznato je još iz ranijih vremena da je omiljeno hodočasničko mjesto za mnoge vjerujuće kršćane i muslimane. Ali, ono nije jedino u našoj zemlji. U malom mjestu Podmilačje, uz cestu i rijeku Vrbas između Jajca i Banje Luke, je drevno poznato svetište sv. Ivana Krstitelja (sv. Ive). Desetine tisuća vjernika – svih vjera – se tu skuplja, 23. i 24. lipnja svake godine, uz blagdan toga sveca. A ima i crkava posvećenih omiljenom svecu – sv. Antunu Padovanskom, koje su za dotični kraj prava mala svetišta. Poznata je tako crkva sv. Ante na Bistriku u Sarajevu, te na Petrićevcu u Banjoj Luci. Tu se ne samo uz blagdan svetog Ante (13. lipanj) nego i mnogo češće nađe hodočasnika, dakako ne samo katolika. Inače, kad je riječ o tzv. „običnom svijetu”, „običnom čovjeku” u bezbroj slučajeva oni međusobno imaju dobrosusjedske odnose i njeguju međusobnu solidarnost i u dobru i u zlu, a što svatko normalan i human treba svim raspoloživim silama podržavati. Ja sam to smatrao svojom dužnošću činiti i tijekom rada i u poraću, i zahvaljujem Bogu da su me mnogi članovi moje biskupije u tome poslušali.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

3 dana

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NIKOLA LUNIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR SAVJETA ZA STRATEŠKE POLITIKE IZ  BEOGRADA: Upotrijebljen je neki od nesmrtonosnih sistema za suzbijanje demonstracija

Objavljeno prije

3 dana

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Mala je  mogućnost da se radi o tzv. zvučnom topu (LRAD – Long-Range Acoustic Device). Vjerovatno je upotrijebljen neki od sličnih sistema poput energetskog (ADS – Active Denial System) ili vazdušnog/gasnog topa (Vortex Cannon). U svakom slučaju radi se o zabranjenim sredstvima koja su potencijalno mogla prouzrokovati tragičan ishod

 

 

MONITOR:  U subotu je, nekim sredstvom, za koje dio javnosti tvrdi da je tzv.zvučni top, napadnut veliki skup na Slaviji. Izvršna vlast, Aleksandar Vučić, Više javno tužilaštvo, čak i Urgentni centar u Beogradu, odmah su stali „u odbranu države“. Poslije peticije međunarodnim organizacijama preko pola miliona ljudi, ministar policije nudi istragu FBI i FSB. Čemu, u stvari, svjedočimo?

LUNIĆ: Svedoci smo bili istorijskog skupa u Beogradu gde su predstavnici vlasti nepovratno izgubili ne samo politički legitimitet, već i poverenje naroda. Niko više u Srbiji ne veruje zvaničnim saopštenjima, već se uglavnom do istine dolazi ukrštanjem raznih izvora informacija. Obzirom na brojna svedočenja i snimke sa društvenih mreža, može se reći da je upotrebljen neki od nesmrtonosnih sistema za suzbijanje demonstracija. Mala je mogućnost da se radi o tzv. zvučnom topu (LRAD – Long-Range Acoustic Device). Verovatno je upotrebljen neki od sličnih sistema poput energetskog (ADS – Active Denial System) ili vazdušnog/gasnog topa (Vortex Cannon). U svakom slučaju radi se o zabranjenim sredstvima koja su potencijalno mogla prouzrokovati tragičan ishod. Nikom sada ne trebaju političke floskule o kvazi istrazi ili plasiranim dezinformacijama, već istina koja mora dovesti do odgovornosti. Javnost očekuje odgovor na pitanje šta se stvarno desilo i koji nesmrtonosni sistemi su u posedu institucija u Srbiji.  Ponuda za istragu stranim službama na teritoriji Srbije govori u prilog da niti vlast razume koncept suvereniteta, niti dovoljno poštuje istorijsko nasleđe. Podsetiću da je Srbija 1914. upravo zbog odbijanja istrage stranoj službi iz tačke 6. ultimatuma, bila spremna za rat sa Austrougarskom.

MONITOR:  Vučić je obećao rezultate istrage u roku od 48 sati, prema onima koji tvrde da je država imala i upotrijebila zvučni top. Kritične situacije za vlast i ranije su  se često kanalisale u razne „teorije zavere“. Kakav „scenario“  predviđate?

LUNIĆ: Iako vlast voli da upotrebljava rusofilsku frazeologiju o obojenoj revoluciji, istina je da protesti predstavljaju široki narodni bunt prema stanju u društvu, probuđen studentskom inicijativom. Za razliku od opozicionih ili aktivističkih organizacija, protiv naroda je jednostavno nemoguće upotrebiti silu. U okruženju ljubavi, tolerancije i solidarnosti kakva do sada nije viđena, svaka metoda prisile je po pravilu beskorisna. Bez obzira što se studenti formalno ograđuju od politike, protesti predstavljaju političku destabilizaciju društva koji se u jednom trenutku moraju završiti demokratskim izborima. U društvu koje se nalazi u srcu Evrope i u okruženju globalne geopolitičke rekompozicije moći, bilo bi veoma neodgovorno upotrebiti silu. Jedini društveno prihvatljivi scenario predstavlja formiranje nezavisnih institucija koje će pomoći u organizaciji potpuno demokratskih izbora izbornih manipulacija koje su nam  postale svakodnevnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

1 sedmica

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

MONITOR: Po Zakonu, odnosno njegovom tumačenju od strane UP,  vi  kritikom “vrijeđate moral”. Šta je onda sa moralom u Crnoj Gori?

MANDIĆ: Tačno je da Zakon o javnom redu i miru pominje moral, iako naravno ne možemo znati šta moral zapravo znači. Za mene je moral individualna kategorija i u Crnoj Gori ga nema ni manje ni više nego na drugim mjestima. Ono važno je kako ćemo mi kodifikovati moral da postane društvena potreba. To možemo uraditi samo preko jezika, koji država, policija i partije žele da kontrolišu. Zato oni napadaju pravo na maštu, provokaciju i slobodan izraz, da bi njihova norma zavladala. U tom sistemu vrijednosti figura “matorog jarca” koju koristim posve literarno biva opasnija od kvaziakademskog meketanja kojim se opravdava prostakluk. Naši centri moći, a možda je bolje reći centri suštinske nemoći, žele da propišu fine riječi, tačne signale, da bi kroz njih lakše proturali svoje političke agende. Ne sumnjajte da svi znaju tačno što žele u ovom slučaju, a najmanje su naivni oni koji povrh svega primaju novac iz budžeta kao profesori, pravnici, filozofi. Najgori su ti zatvoreni krugovi lažnog akademizma u kojem se kale karijere zasnovane na političkoj podvali i pokoravanju.

Moj članak, kao i mnogi koje sam napisao, samo je pokušaj da jasno kažem crnogorskom društvu koliko je opasno i bijedno poigravanje sa istinom sa tih umišljenih visina.

MONITOR: Reagovali su iz dijela civilnog sektora,  medija..  Kako vidite reakciju javnosti?

MANDIĆ: U Crnoj Gori već postoji određeni broj pojedinaca i organizacija koje znaju šta treba raditi u ovakvim situacijama. Oko mene je stvoren obruč profesionalne stručne podrške koji mi omogućava da se skoncentrišem na svoj posao i sagledam stvar u pravom značenju. Sve što se dešava gledam prevashodno kao pisac, jer je to moja jedina donekle valjana optika. Na polju aktivizma i pravne akcije nisam naročito verziran, pa mi pomoć svakako dobro dođe. Hvala kolegama koji su pisali o mom slučaju, hvala civilnom sektoru što prati, a čitaocima što me podržavaju lično.

MONITOR: Nakon pritiska javnosti koji je trajao nekoliko dana, direktor policije Šćepanović je saopštio da će policija dodatno razmotriti osnovanost prijave protiv vas. Kako ste doživjeli njegove riječi?

MANDIĆ: To što je direktor policije saopštio liči na sugestiju da se od cijele stvari odustane. Pominje se tu pravo na kritiku, novinarski stilovi, čak i odbrana dostojanstva koleginice kao motiv za pisanje spornog članka. Dakle, sve što smo čuli je jedno atipično pravno usmjeravanje koje kao da govori neko verziran za medijska prava i slobode. Nismo imali prilike da čujemo nešto tako od ranijih direktora policije, tako da je izazvalo pažnju. Ako se desi da policija povuče svoju prijavu, znači u toj institutciji, ali i krovnom Ministarstvu unutrašnjih poslova, imaju dovoljno mudrosti da uvide pogrešan korak. Nije to mala stvar, ali da ne trčimo sa zaključkom, neka se prvo dogodi. Ne zaboravimo da je samo dan-dva prije Šćepanovićevog nastupa, Uprava policije izdala saopštenje u kojem sasvim opravdava prijavu protiv mene.

MONITOR:  Kazali ste da se nadate da je u tom slučaju reakcije policije riječ o neznanju, ali da se plašite  da je ovakvo djelovanje države pokušaj da se slobodna kritika zakine do mjere blaziranosti koju propisuju političari, istoričari i ostale malterdžije našeg oštećenog javnog diskursa. Ima li još simptoma koji ukazuju da uprkos narativima političke klase, baš i ne idemo u evropskom smjeru?

MANDIĆ: Ni sama Evropa više nije sigurna da li ide u “evropskom smjeru”, što našu poziciju dovoljno otežava. Naprosto, koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika. Ugrožena je naivna vizija pravne liberalno-demokratske države, koja se pokazala kao preskup servis i istorijski previzađen model kapitalističkog razvoja. Zato srljamo u ono što neki zovu tehno-feudalizam, a neki neofašizam. Kako god bilo, Crna Gora je nesnađena i podložna zlim tendencijama, koje se sve brže artikulišu ubrzanim tehnološkim prenosom informacija. Konačno nismo periferija, jer je cijeli svijet otišao dođavola.

MONITOR: Treba li nam ozbiljna normalizacija?

MANDIĆ: I treba, i ne treba. Sa jedne strane moramo da baštinimo narative van standarda i na granici onog okoštalog pojma o normalnosti koji nije ništa drugo nego politički mit i sredstvo manipulacije masama. Tu vrstu normalizacije valja podrivati, razotkriti njeno maligno svojstvo da opravdava zločine i dehumanizuje komunikaciju. Sa druge strane, ne možemo se dovijeka ni izmotavati u realtivizaciji svega, činjenica je da vrijeme koje živimo traži konstruktivnu moralnu okosnicu, makar kao polazište i minimum dogovora šta je to normalno. Taj minimum društvenog dogovora ni u svijetu ne postoji a kamoli kod nas, ali to ne znači da ga prestanemo tražiti i zagovarati.

MONITOR: Koliko je recimo normalno da još pričamo o jeziku i zastavama, dok i dalje čekamo reforme pravosuđa, javne uprave, rezultate u borbi protiv korupcije, procese protiv ratnih zločina, bolji život, niže cijene?

MANDIĆ: U ovom trenutku crnogorsko društvo nema snažan artikulisan glas koji bi pomogao da se te stvari prevaziđu. Namučeni mnogim traumama, još ne nalazimo ideološki referentni okvir u kojem bismo rešavali te smiješne probleme. Pošto tog okvira nema, pošto nam ljevicu glumi kasta tranzicionih zločinaca, dok desnica veliča ratne zločine i EU integracije, nalazimo se u besmislenom prostoru za bilo kakvu političku akciju. Ali ni to neće dovijeka. Epohalno pražnjenje u Srbiji nastupilo je u trenucima najvećeg očaja. Tektonski pokreti čine se nagli, ali posljedica su duge istorijske pripreme. Moram priznati da mi u ovom trenutku Crna Gora izgleda očajno, ali ja sam upravo traumiran jednom policijskom prijavom i vjerujem da nisam sasvim objektivan u ovom lamentu.

MONITOR: Koliko je važno da makar o svemu tome ne ćutimo, remeteći red i mir moćnih?

MANDIĆ: Važno je da preuzimemo definiciju moći i da je okrenemo u korist svojih potencija i potreba, kako su to učinili studenti u Srbiji. Moć je u stvaralačkom i slobodnom izrazu, te nikakva trošna balkanska državna forma ne može kontrolisati našu želju i potrebu za slobodom. To su u komšiluku shvatili onog trenutka kad se više nije moglo disati, kad je ugrožena osnovna supstanca društva. Kamo će rečena pobuna povesti, ne znam, ali vjerujem u nove pobune, ovdje i tamo, lijevo, prevashodno lijevo, gdje se treba okupiti, konsolidovati i spremiti za užase koji svijetu tek predstoje.

Milena PEROVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo