MONITOR: Vi se hrabro, kako su mnogi primijetili, zalažete da svi građani moraju imati ista prava na cijeloj teritoriji BiH. Kakve su šanse da se ostvari taj evropski model?
KOMARICA: Prema dosadašnjem ponašanju europskih političara prema nama – bojim se da su šanse minimalne. Nisam nikakav pesimist, nego želim ponoviti – po tko zna koji put – pred cjelokupnom domaćom i stranom javnošću svoje pitanje: „Zašto mi ljudi i narodi u BiH i u ovom jugoistočnom dijelu Europe nismo ljudi za druge Europljane? Zašto i mi nemamo – kao i svi oni – pravo na temeljna ljudska prava, koja svaki službeni političar – i domaći i strani – mora uvažavati? Zašto se kod nas primjenjuje i uporno podržava žalosna i pogibeljna praksa drevnih vremena: Zavadi, pa vladaj!? Zašto se primjenjuje i podržava zakon jačeg tj. zakon džungle, a ne zakon ravnopravnosti, pravednosti i pravde? Zašto se kod nas svih poratnih godina u stotinama i tisućama slučajeva nagrađuju ratni zločinci i ratni i poratni profiteri, a dodatno kažnjavaju žrtve rata, zgaženi, obespravljeni, protjerani, otpušteni s posla jer ne pripadanju određenoj etničkoj skupini ili određenoj stranci?”

Smatrao sam svojom dužnošću – u ime brojnih stotina tisuća mojih obespravljenih sugrađana – ne samo mojih obespravljenih i nasilno iskorijenjenih miroljubivih vjernika niti samo mojih sunarodnjaka – pred europskim poslanicima u Strasbourgu reći kako se stidim moje generacije njih, europskih političara jer su svojim ponašanjem prije rata, tijekom rata i poslije rata izdali svoju vjerodostojnost, svoju očekivanu čestitost, humanost, dosljednost, odlučnost i jedinstvo u primjeni principa i vrijednosti europske civilizacije i demokracije u mojoj domovini.

Oni su moj govor pozdravili pljeskom, ali nakon toga – opet ništa nisu konstruktivno uradili da se kod nas počne konačno ostvarivati izgradnja pravne države i da i političari i državni službenici i narodi znaju, koja su im prava, a koje dužnosti. Taj dupli moral mnogih europskih političara spretno ili manje spretno kopiraju i naši domaći političari. To uglavnom svi vide i unatoč tome nemaju snage da se odlučnije usprotive takvoj manipulaciji od strane političara.

MONITOR: Jednom ste rekli da u BiH „glavnu riječ imaju stranci i da oni trebaju ovakve političare…”
KOMARICA: U brojnim razgovorima s predstavnicima međunarodne zajednice te na međunarodnim studijskim susretima uvijek iznova čuo sam kako je 90-ih godina kod nas vođen „zastupnički rat”. Velike sile su međusobno isprobavale vojnu taktiku i svoje oružje, ali preko naših leđa. Mi smo bili za njih samo poligon. Isti rukopis se ponovio i u Ukrajini i na Bliskom Istoku – rekoše mi i nedavno na jednom vrlo utjecajnom mjestu europske političke i vojne sile.

Meni su više puta rekli ti službeni međunarodni politički predstavnici da smo mi, tj. BiH „najviše što je moguće samo štala za njihove konje” i da njima nije stalo do pravne države u BiH, nego žele ovdje imati, kako rekoše, „kontrolirani kaos”.

Kako su i zašto pojedinci ili pojedine stranke u ovoj zemlji dolazili na vlast i kad su je – i u čijoj sve režiji – morali napustiti navest ću jedan duboko nehuman i za mnoge moje sugrađane tragičan primjer.

Ako šef OSCE-a postavlja – po vlastitoj tvrdnji – ratnog zločinca za poratnog gradonačelnika Banje Luke s obrazloženjem „bolje itko nego nitko”, a taj isti gradonačelnik tvrdi službenoj delegaciji iz Berna ni mjesec i pol dana nakon svoga „ustoličenja”, da „dok god je on gradonačelnik neće biti uopće diskusije o povratku protjeranih Banjolučana u Banju Luku, a kamo li ikakve njegove pomoći” i na tom mjestu – uz debelu podršku i instrukcije OSCE-a i drugih odgovornih međunarodnih predstavnika – ostaje četiri godine – fatalne za sve one prognane Banjolučane, koji su se na sve moguće načine htjeli vratiti u svoj rodni kraj – što vam je to drugo nego vučenje konca iza kulisa.

MONITOR: Da li se Hrvati izbjegli iz Republike Srpske, a protjerano ih je oko 150 hiljada, vraćaju svojim kućama?
KOMARICA: Cijelo poratno vrijeme se kontinuirano opstruirao od strane domaćih vlasti, ali i međunarodne zajednice održivi povratak prognanih Hrvata u njihova rodna mjesta. Mnoge tisuće obitelji su se kod moga Caritasa bile prijavile da im obnavljamo porušene i devastirane kuće, putove, struju, vodu.

Činili smo godinama koliko smo mogli i umjeli i obnovili oko 2500 stambenih jedinica – također i mnogim Srbima i Bošnjacima. Službeni podaci govore da su Hrvati za održivi povratak dobili tek tri odsto od međunarodne pomoći. Gdje je tu ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda?

MONITOR: Zašto gotovo niko od onih koji sebe nazivaju “legitimnim” predstavnicima Hrvata nije reagovao na Dodikov pokušaj da Vas spriječi da iznesete svoje mišljenje o položaju i pitanju jednakopravnosti Hrvata u RS-u?
KOMARICA: Svi ovdašnji političari – i hrvatski i nehrvatski jako dobro znaju kakva je opća situacija u zemlji i kakva je situacija pojedinog od domaćih naroda, pa tako i hrvatskog.

Znali su to i sve dosadašnje poratne godine. Rezultat njihova službenog rada – za koji su plaćeni – također je dobro vidljiv – kad je u pitanju domicilni, nasilno protjerani hrvatski narod. To je njihova prava slika, koju poznajem ne samo ja nego i svi ovdašnji Hrvati i ne Hrvati. Koliko puta sam morao slušati domaće Bošnjake ili predstavnike međunarodne zajednice – koji su izražavali svoje čuđenje, pa i negodovanje – zašto hrvatski – bilo entitetski ili državni – dužnosnici uporno šute kad je u pitanju kontinuirano betoniranje nestanka Hrvata s prostora entiteta RS.

Osobno sam kao građanin ove zemlje i grada i kao službeni predstavnik jedne od katoličkih biskupija, u ovoj zemlji – smatrao i smatram svojom dužnošću pitati domaće političare zašto se ne ponašaju odgovorno na svojim službenim funkcijama za koje ih je narod izabrao, a izabrao ih je ne da budu zločinci u ime svoga naroda i u ime svojih birača, nego da omoguće jednakopravnost za sve svoje sugrađane bez obzira kojem narodu vjeri ili partiji pripadali. Moja je moralna dužnost upozoravati političare da je nedopustivo tražiti od naroda da ih on smatra novovjekim „faraonima”, jer su se oni obvezali da će biti u službi svih svojih građana, a ne samo u službi vlastitog uskogrudnog interesa.

MONITOR: Kakvi su međuvjerski odnosi u BiH? Da li se religija zloupotrebljava u političke svrhe?
KOMARICA: Glede međuvjerskih odnosna službenih vjerskih predstavnika u BiH, može se reći da su oni – u najboljem slučaju korektni, uz časne iznimke gdje su više od toga. Imam dojam da su oni uglavnom hladni i da službenih kontakata, razgovora i dogovora o nekim zajedničkim poduhvatima u korist općeg dobra ima pojedinačno, ali ne i na razini cijele zemlje niti sustavno.

Mi, članovi Biskupijske Konferencije BiH, imali smo zajedničke naizmjenične godišnje susrete s pravoslavnim episkopima iz BiH tijekom 8-9 poratnih godina, a onda su naša braća episkopi „posustali”. Imali smo i imamo Međureligijsko vijeće, sastavljeno od četiri vodeća vjerska predstavnika u Sarajevu, te i na terenu tamo, gdje to „glavni” vjerski predstavnici dopuste. Osobno nastojim koristiti svaku pogodnu prigodu da potaknem takve susrete i zajedničke akcije. Često mi pri tom padne na pamet jedna indikativna rečenica moje pokojne majke: „Djeco, teško je natjerati konja da poljubi vola!”

Nažalost, bio sam – kao i mnogi drugi u ovoj zemlji – svjedokom da se pojedini beskrupulozni političari nisu libili čak i vjerske osjećaje, pa i određene vjerske službenike, zloupotrebljavati za svoje isključive, duboko nehumane ciljeve, nanoseći tako nepopravljivu štetu ne samo drugoj vjerskoj zajednici nego i „svojoj”.

Hrvati prekriženi kao narod

MONITOR: Kakav je položaj Hrvata u Republici Srpskoj?
KOMARICA: „Ostatak ostataka” domaćeg, ovdje najstarijeg naroda – Hrvata – može se usporediti s jednim velikim staračkim domom, u kojemu se stanovnici doma na samo njima poznate načine domišljanja i svakodnevne muke i neizvjesnosti moraju brinuti da prežive. De facto oni nisu ni nacionalna manjina, a tobože se na papiru službeno kod međunarodnih predstavnika vode kao „konstitutivni narod”. Sve poratne godine, kao i tijekom rata, Caritasi naših biskupija se trude tražiti po svijetu materijalnu potporu za hranu, lijekove, ogrjev, namještaj, za brojne stare, nemoćne, siromašne – ne samo katolike – za koje se inače uglavnom ne skrbi nikakva politička vlast. Ima nešto poduzeća gdje se „ulovi” koje radno mjesto i za rijetkog domaćeg Hrvata, koji je ili ostao do kraja rata ili se uspio ponovno vratiti. Po nekom službenom „ključu” određeni broj Hrvata bi imao pravo na određene službe u općini, gradu ili mjesnoj zajednici. Neki su to uspjeli čak i dobiti. U mnogo više slučajeva – tako mi se žale domaći kandidati za dotična mjesta – domaći Srbi – u matičnom uredu zatraže promjenu svoje etničke pripadnosti, uzmu hrvatsku nacionalnost i dobiju dotično mjesto, koje bi trebalo pripasti hrvatskoj komponenti. Tko bi nabrojao sve anomalije, tuge i jade ovog ostavljenog i prekriženog naroda – od strane političara – pa čak i iz njihova vlastitog naroda, koji su više u službi zatirača hrvatskog naroda, a ne da bi ih i politički i pravno i materijalno pomagali da žive životom dostojnim čovjeka – svoji sa svojima na svome!

Solidarni i u dobru i u zlu

MONITOR: U svetište Gospa olovska dolaze i katolici, i muslimani i pravoslavni. Je li to usamljen primjer kako religije i vjernici ne žive u sukobu i nepomirljivim podjelama?
KOMARICA: Glede Gospinog svetišta u Olovu poznato je još iz ranijih vremena da je omiljeno hodočasničko mjesto za mnoge vjerujuće kršćane i muslimane. Ali, ono nije jedino u našoj zemlji. U malom mjestu Podmilačje, uz cestu i rijeku Vrbas između Jajca i Banje Luke, je drevno poznato svetište sv. Ivana Krstitelja (sv. Ive). Desetine tisuća vjernika – svih vjera – se tu skuplja, 23. i 24. lipnja svake godine, uz blagdan toga sveca. A ima i crkava posvećenih omiljenom svecu – sv. Antunu Padovanskom, koje su za dotični kraj prava mala svetišta. Poznata je tako crkva sv. Ante na Bistriku u Sarajevu, te na Petrićevcu u Banjoj Luci. Tu se ne samo uz blagdan svetog Ante (13. lipanj) nego i mnogo češće nađe hodočasnika, dakako ne samo katolika. Inače, kad je riječ o tzv. „običnom svijetu”, „običnom čovjeku” u bezbroj slučajeva oni međusobno imaju dobrosusjedske odnose i njeguju međusobnu solidarnost i u dobru i u zlu, a što svatko normalan i human treba svim raspoloživim silama podržavati. Ja sam to smatrao svojom dužnošću činiti i tijekom rada i u poraću, i zahvaljujem Bogu da su me mnogi članovi moje biskupije u tome poslušali.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari