Povežite se sa nama

INTERVJU

FRANJO KOMARICA, BANJALUČKI BISKUP: Bosnu drže u kontrolisanom haosu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Vi se hrabro, kako su mnogi primijetili, zalažete da svi građani moraju imati ista prava na cijeloj teritoriji BiH. Kakve su šanse da se ostvari taj evropski model?
KOMARICA: Prema dosadašnjem ponašanju europskih političara prema nama – bojim se da su šanse minimalne. Nisam nikakav pesimist, nego želim ponoviti – po tko zna koji put – pred cjelokupnom domaćom i stranom javnošću svoje pitanje: „Zašto mi ljudi i narodi u BiH i u ovom jugoistočnom dijelu Europe nismo ljudi za druge Europljane? Zašto i mi nemamo – kao i svi oni – pravo na temeljna ljudska prava, koja svaki službeni političar – i domaći i strani – mora uvažavati? Zašto se kod nas primjenjuje i uporno podržava žalosna i pogibeljna praksa drevnih vremena: Zavadi, pa vladaj!? Zašto se primjenjuje i podržava zakon jačeg tj. zakon džungle, a ne zakon ravnopravnosti, pravednosti i pravde? Zašto se kod nas svih poratnih godina u stotinama i tisućama slučajeva nagrađuju ratni zločinci i ratni i poratni profiteri, a dodatno kažnjavaju žrtve rata, zgaženi, obespravljeni, protjerani, otpušteni s posla jer ne pripadanju određenoj etničkoj skupini ili određenoj stranci?”

Smatrao sam svojom dužnošću – u ime brojnih stotina tisuća mojih obespravljenih sugrađana – ne samo mojih obespravljenih i nasilno iskorijenjenih miroljubivih vjernika niti samo mojih sunarodnjaka – pred europskim poslanicima u Strasbourgu reći kako se stidim moje generacije njih, europskih političara jer su svojim ponašanjem prije rata, tijekom rata i poslije rata izdali svoju vjerodostojnost, svoju očekivanu čestitost, humanost, dosljednost, odlučnost i jedinstvo u primjeni principa i vrijednosti europske civilizacije i demokracije u mojoj domovini.

Oni su moj govor pozdravili pljeskom, ali nakon toga – opet ništa nisu konstruktivno uradili da se kod nas počne konačno ostvarivati izgradnja pravne države i da i političari i državni službenici i narodi znaju, koja su im prava, a koje dužnosti. Taj dupli moral mnogih europskih političara spretno ili manje spretno kopiraju i naši domaći političari. To uglavnom svi vide i unatoč tome nemaju snage da se odlučnije usprotive takvoj manipulaciji od strane političara.

MONITOR: Jednom ste rekli da u BiH „glavnu riječ imaju stranci i da oni trebaju ovakve političare…”
KOMARICA: U brojnim razgovorima s predstavnicima međunarodne zajednice te na međunarodnim studijskim susretima uvijek iznova čuo sam kako je 90-ih godina kod nas vođen „zastupnički rat”. Velike sile su međusobno isprobavale vojnu taktiku i svoje oružje, ali preko naših leđa. Mi smo bili za njih samo poligon. Isti rukopis se ponovio i u Ukrajini i na Bliskom Istoku – rekoše mi i nedavno na jednom vrlo utjecajnom mjestu europske političke i vojne sile.

Meni su više puta rekli ti službeni međunarodni politički predstavnici da smo mi, tj. BiH „najviše što je moguće samo štala za njihove konje” i da njima nije stalo do pravne države u BiH, nego žele ovdje imati, kako rekoše, „kontrolirani kaos”.

Kako su i zašto pojedinci ili pojedine stranke u ovoj zemlji dolazili na vlast i kad su je – i u čijoj sve režiji – morali napustiti navest ću jedan duboko nehuman i za mnoge moje sugrađane tragičan primjer.

Ako šef OSCE-a postavlja – po vlastitoj tvrdnji – ratnog zločinca za poratnog gradonačelnika Banje Luke s obrazloženjem „bolje itko nego nitko”, a taj isti gradonačelnik tvrdi službenoj delegaciji iz Berna ni mjesec i pol dana nakon svoga „ustoličenja”, da „dok god je on gradonačelnik neće biti uopće diskusije o povratku protjeranih Banjolučana u Banju Luku, a kamo li ikakve njegove pomoći” i na tom mjestu – uz debelu podršku i instrukcije OSCE-a i drugih odgovornih međunarodnih predstavnika – ostaje četiri godine – fatalne za sve one prognane Banjolučane, koji su se na sve moguće načine htjeli vratiti u svoj rodni kraj – što vam je to drugo nego vučenje konca iza kulisa.

MONITOR: Da li se Hrvati izbjegli iz Republike Srpske, a protjerano ih je oko 150 hiljada, vraćaju svojim kućama?
KOMARICA: Cijelo poratno vrijeme se kontinuirano opstruirao od strane domaćih vlasti, ali i međunarodne zajednice održivi povratak prognanih Hrvata u njihova rodna mjesta. Mnoge tisuće obitelji su se kod moga Caritasa bile prijavile da im obnavljamo porušene i devastirane kuće, putove, struju, vodu.

Činili smo godinama koliko smo mogli i umjeli i obnovili oko 2500 stambenih jedinica – također i mnogim Srbima i Bošnjacima. Službeni podaci govore da su Hrvati za održivi povratak dobili tek tri odsto od međunarodne pomoći. Gdje je tu ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda?

MONITOR: Zašto gotovo niko od onih koji sebe nazivaju “legitimnim” predstavnicima Hrvata nije reagovao na Dodikov pokušaj da Vas spriječi da iznesete svoje mišljenje o položaju i pitanju jednakopravnosti Hrvata u RS-u?
KOMARICA: Svi ovdašnji političari – i hrvatski i nehrvatski jako dobro znaju kakva je opća situacija u zemlji i kakva je situacija pojedinog od domaćih naroda, pa tako i hrvatskog.

Znali su to i sve dosadašnje poratne godine. Rezultat njihova službenog rada – za koji su plaćeni – također je dobro vidljiv – kad je u pitanju domicilni, nasilno protjerani hrvatski narod. To je njihova prava slika, koju poznajem ne samo ja nego i svi ovdašnji Hrvati i ne Hrvati. Koliko puta sam morao slušati domaće Bošnjake ili predstavnike međunarodne zajednice – koji su izražavali svoje čuđenje, pa i negodovanje – zašto hrvatski – bilo entitetski ili državni – dužnosnici uporno šute kad je u pitanju kontinuirano betoniranje nestanka Hrvata s prostora entiteta RS.

Osobno sam kao građanin ove zemlje i grada i kao službeni predstavnik jedne od katoličkih biskupija, u ovoj zemlji – smatrao i smatram svojom dužnošću pitati domaće političare zašto se ne ponašaju odgovorno na svojim službenim funkcijama za koje ih je narod izabrao, a izabrao ih je ne da budu zločinci u ime svoga naroda i u ime svojih birača, nego da omoguće jednakopravnost za sve svoje sugrađane bez obzira kojem narodu vjeri ili partiji pripadali. Moja je moralna dužnost upozoravati političare da je nedopustivo tražiti od naroda da ih on smatra novovjekim „faraonima”, jer su se oni obvezali da će biti u službi svih svojih građana, a ne samo u službi vlastitog uskogrudnog interesa.

MONITOR: Kakvi su međuvjerski odnosi u BiH? Da li se religija zloupotrebljava u političke svrhe?
KOMARICA: Glede međuvjerskih odnosna službenih vjerskih predstavnika u BiH, može se reći da su oni – u najboljem slučaju korektni, uz časne iznimke gdje su više od toga. Imam dojam da su oni uglavnom hladni i da službenih kontakata, razgovora i dogovora o nekim zajedničkim poduhvatima u korist općeg dobra ima pojedinačno, ali ne i na razini cijele zemlje niti sustavno.

Mi, članovi Biskupijske Konferencije BiH, imali smo zajedničke naizmjenične godišnje susrete s pravoslavnim episkopima iz BiH tijekom 8-9 poratnih godina, a onda su naša braća episkopi „posustali”. Imali smo i imamo Međureligijsko vijeće, sastavljeno od četiri vodeća vjerska predstavnika u Sarajevu, te i na terenu tamo, gdje to „glavni” vjerski predstavnici dopuste. Osobno nastojim koristiti svaku pogodnu prigodu da potaknem takve susrete i zajedničke akcije. Često mi pri tom padne na pamet jedna indikativna rečenica moje pokojne majke: „Djeco, teško je natjerati konja da poljubi vola!”

Nažalost, bio sam – kao i mnogi drugi u ovoj zemlji – svjedokom da se pojedini beskrupulozni političari nisu libili čak i vjerske osjećaje, pa i određene vjerske službenike, zloupotrebljavati za svoje isključive, duboko nehumane ciljeve, nanoseći tako nepopravljivu štetu ne samo drugoj vjerskoj zajednici nego i „svojoj”.

Hrvati prekriženi kao narod

MONITOR: Kakav je položaj Hrvata u Republici Srpskoj?
KOMARICA: „Ostatak ostataka” domaćeg, ovdje najstarijeg naroda – Hrvata – može se usporediti s jednim velikim staračkim domom, u kojemu se stanovnici doma na samo njima poznate načine domišljanja i svakodnevne muke i neizvjesnosti moraju brinuti da prežive. De facto oni nisu ni nacionalna manjina, a tobože se na papiru službeno kod međunarodnih predstavnika vode kao „konstitutivni narod”. Sve poratne godine, kao i tijekom rata, Caritasi naših biskupija se trude tražiti po svijetu materijalnu potporu za hranu, lijekove, ogrjev, namještaj, za brojne stare, nemoćne, siromašne – ne samo katolike – za koje se inače uglavnom ne skrbi nikakva politička vlast. Ima nešto poduzeća gdje se „ulovi” koje radno mjesto i za rijetkog domaćeg Hrvata, koji je ili ostao do kraja rata ili se uspio ponovno vratiti. Po nekom službenom „ključu” određeni broj Hrvata bi imao pravo na određene službe u općini, gradu ili mjesnoj zajednici. Neki su to uspjeli čak i dobiti. U mnogo više slučajeva – tako mi se žale domaći kandidati za dotična mjesta – domaći Srbi – u matičnom uredu zatraže promjenu svoje etničke pripadnosti, uzmu hrvatsku nacionalnost i dobiju dotično mjesto, koje bi trebalo pripasti hrvatskoj komponenti. Tko bi nabrojao sve anomalije, tuge i jade ovog ostavljenog i prekriženog naroda – od strane političara – pa čak i iz njihova vlastitog naroda, koji su više u službi zatirača hrvatskog naroda, a ne da bi ih i politički i pravno i materijalno pomagali da žive životom dostojnim čovjeka – svoji sa svojima na svome!

Solidarni i u dobru i u zlu

MONITOR: U svetište Gospa olovska dolaze i katolici, i muslimani i pravoslavni. Je li to usamljen primjer kako religije i vjernici ne žive u sukobu i nepomirljivim podjelama?
KOMARICA: Glede Gospinog svetišta u Olovu poznato je još iz ranijih vremena da je omiljeno hodočasničko mjesto za mnoge vjerujuće kršćane i muslimane. Ali, ono nije jedino u našoj zemlji. U malom mjestu Podmilačje, uz cestu i rijeku Vrbas između Jajca i Banje Luke, je drevno poznato svetište sv. Ivana Krstitelja (sv. Ive). Desetine tisuća vjernika – svih vjera – se tu skuplja, 23. i 24. lipnja svake godine, uz blagdan toga sveca. A ima i crkava posvećenih omiljenom svecu – sv. Antunu Padovanskom, koje su za dotični kraj prava mala svetišta. Poznata je tako crkva sv. Ante na Bistriku u Sarajevu, te na Petrićevcu u Banjoj Luci. Tu se ne samo uz blagdan svetog Ante (13. lipanj) nego i mnogo češće nađe hodočasnika, dakako ne samo katolika. Inače, kad je riječ o tzv. „običnom svijetu”, „običnom čovjeku” u bezbroj slučajeva oni međusobno imaju dobrosusjedske odnose i njeguju međusobnu solidarnost i u dobru i u zlu, a što svatko normalan i human treba svim raspoloživim silama podržavati. Ja sam to smatrao svojom dužnošću činiti i tijekom rada i u poraću, i zahvaljujem Bogu da su me mnogi članovi moje biskupije u tome poslušali.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo