Povežite se sa nama

REGION

BALKANSKI NARKO KLANOVI U LATINSKOJ AMERICI: Ubistva, sukobi, hapšenja i mnogo novca

Objavljeno prije

na

U roku od nedjelju dana sredinom prošlog mjeseca u Latinskoj Americi su ubijena dvojica pripadnika mafije sa Balkana, a jedan je uhapšen. Pojedini mediji su izvijestili o otkriću beživotnog tijela još jednog bijelca, sumnja se sa ovih prostora, a podsjećaju i na nerazjašnjeni nestanak jednog pripadnika balkanskih kriminalnih bandi.

Goran Popović je 14. jula svirepo ubijen s tri metka u glavu i tijelo u internet kafeu u bolivijskom gradu Santa Kruz, o čemu je Monitor pisao. Prije toga u Peruu je ubijen Goran Stavrić (41), a Igor Mikola koji je sa njim u tom trenutku bio u društvu se poslije nekoliko dana skrivanja predao policiji.

Za to vrijeme na uglavnom pustom putu u brdima oko najvećeg bolivijskog grada Santa Kruza pronađeno je tijelo bijelca s rukama u lisicama, objavio je beogradski list Vesti. Muškarac od oko 40 godina ubijen je sa šest metaka u grudi i četiri u ruke. Bolivijska policija sumnja da je možda opet žrtva Srbin i grozničavo se radi na identifikaciji.

Beogradski dnevnik Blic pak podsjeća da se za sudbinu Marka Mitića (30) od 15. aprila, kada je otet, još ništa ne zna.

Ima mišljenja da učestalim surovim likvidacijama mafijaša daleko od njihove postojbine, šefovi narkoklanova Južne Amerike žele da se iz unosnog posla trgovine drogom riješe mafijaša iz Srbije i Crne Gore, koje okrivljuju za policijska hapšenja i učestale zaplijene narkotika.

Tako ubistvo Popovića (39), bivšeg pripadnika crvenih beretki i tigrova Željka Ražnatovića Arkana, te Stavrića u Peruu, policije tamošnjih zemalja povezuju sa zapljenom oko tri tone kokaina vrijednog 60 miliona dolara u Čileu. Ta droga prenijeta je iz Bolivije i inspektori smatraju da je pripadala moćnom kolumbijskom narko-baronu koji je riješio da se obračuna sa srpskom mafijom, ali ne otkrivaju kakva je bila njihova uloga u tom poslu.

Prema knjizi McMafia – zločin bez granica britanskog novinara Miše Glenija, balkanski kriminal se povezao sa kolumbijskim kartelima preko zloglasnog zemunskog klana koji su predvodili Dušan Spasojević i Milorad Luković Legija. Spasojević je, tvrdi Gleni, bio produžena kolumbijska ruka na Balkanu, ,,kao i neki hrvatski paravojni generali, slovenski biznismeni i pola bugarskog podzemlja”.

Prema drugim izvorima, veze balkanske i kolumbijske narkomafije uspostavljene su još početkom rata 1990-ih, i to zahvaljujući kontaktima pojedinih hrvatskih oficira sa Irskom republikanskom armijom (IRA). IRA je, pak, u Kolumbiji godinama podučavala gerilsku terorističku grupaciju FARC i dio usluga naplaćivala u kokainu.

Preko nekoliko najjačih balkanskih bosova, koji su im bili ,,ulaznica” za narkokartele u Latinskoj Americi, bivši pripadnici Arkanovih Crvenih beretki i zemunskog klana pronašli su šansu za brzu zaradu u poslu krijumčarenja droge u Evropu. Njih su najčešće angažovali na poslovima obezbjeđenja, logistike i distribucije droge. Oni su godinama organizovali šverc narkotika prema Evropi.

Vrlo brzo Srbi su stali rame uz rame sa bosovima iz Kolumbije i Bolivije i postali ključna karika u poslu sa kokainom, gdje se vrte ogromne količine novca. Pojedinci su počeli kao vozači, tjelohranitelji, a zatim su se korak po korak približavali komandnom lancu i svojim vezama u Srbiji koordinisali tovare sa narkoticima iz Južne Amerike.

Prema nezvaničnim podacima srpskih bezbjednosnih službi, u Južnoj Americi je trenutno angažovano oko 300 bivših srpskih policijskih i vojnih specijalaca. Najviše ih je u Brazilu i Argentini – skoro 100, dok je njih više od 50 u najopasnijem dijelu Latinske Amerike, u Kolumbiji i Boliviji gdje uglavnom rade za velike narkodilere.

Međutim, južnoamerički bosovi gubitke u milionskom poslu ne praštaju, pa su tako Srbi zbog grešaka hapšeni, a neki su svirepo likvidirani nakon što su oteti i mučeni. Prema Blicu, od 2010. u Južnoj Americi je ubijeno 10 srpskih dilera.

Prema saznanjima bezbjednosnih službi Hrvatske, kriminal iz te zemlje je zaplovio u pravcu globalnih krijumčarskih ruta tek od 2000-ih. Primjetno je da najveći broj uhapšenih Hrvata sarađuje sa kolumbijskim i ekvadorskim kartelima u pošiljkama kokaina koje posljednih desetak godina stižu prekookeanskim transportom.

Prema hrvatskim medijima, postoje i sasvim ozbiljne teorije koje upućuju na to da Balkansku rutu, sve njene lokalne bosove, kao i veze s kolumbijskim i afganistanskim dobavljačima droge u konačnici nadzire možda najjača svjetska zločinačka organizacija – ruska mafija.

Hrvatske bezbjednosne službe su uvjerene da dio kontakata s dobavljačima kokaina u Kolumbiji, Peruu i Ekvadoru organiziraju i dva Hrvata, Marko Nikolić Markoni i Slobodan Kašić. Prvi je 2002. osuđen zbog ubistva Vjeke Sliška, jednog od hrvatskih narkobosova, a potom i nepravosnažno oslobođen odlukom Županijskog suda u Zagrebu. Vrhovni sud prihvatio je žalbu na tu presudu i Nikolića čeka novo suđenje.

Prema podacima bezbjednosnih službi Hrvatske, Nikolić je imao veze i sa zemunskim klanom, s kojim se povezuju i ,,naručitelji” Sliškovog ubistva u Zagrebu. Prema svemu sudeći, on se na suđenju neće pojaviti jer od 2001. boravi u Kolumbiji.

Slično je i sa Slobodanom Kašićem, predratnim vaterpolistom, koji je u Hrvatskoj osuđen zbog krijumčarenja 557 kilograma kokaina, a već više od 20 godina boravi u Venecueli, gdje je uspostavio dobre poslovne i političke veze. Osim ulaganja u infrastrukturne projekte u Venecueli, Kašić je, prema zagrebačkom Jutarnjem listu, posljednjih godina ulagao i u Srbiji i Švicarskoj, gdje je nekoliko puta privođen. Poznavaoci balkanskog kriminalnog miljea smatraju ga bliskim srbijanskom bosu Sretenu Jociću, Joci Amsterdamu.

Još jedna veza kolumbijskih kartela u Hrvatskoj je Stjepan Prnjat, kriminalac koji je zanat ispekao u frankfurtskom podzemlju, a sredinom 1990-ih otputovao u Bogotu i povezao se s tamošnjim narkoklanovima. Uhapšen je zbog transporta 100 kilograma kokainske otopine, zajedno sa skupinom od 50 kriminalaca iz čitavog regiona, a akciju su, uz saradnju američke agencije za borbu protiv narkotika (DEA), vodile policije iz šest evropskih država, uključujući i iz Hrvatske. Na računima Stjepana Prnjata i njegovih saradnika, među njima Milana Štifanića, u austrijskim, slovenačkim, švajcarskim i hrvatskim bankama otkriveno je približno sedam miliona eura.

Policijska istraga Prnjatovoj grupi bavi se ovih dana i njegovim vezama u Srbiji, za koje je, navodno, bio zadužen Štifanić. Krijumčarski putevi Prnjata i Štifanića vodili su i preko sisačkog područja, na teritoriju Srbije. Pod sumnjom su i neki pripadnici sisačkog podzemlja, poput Arse Harčevića, bivšeg pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), prethodnika Hrvatske vojske (HV), koji, prema Jutarnjem, boravi u Crnoj Gori i Srbiji.

S druge strane, Goran Nešić, iz dela Beograda zvanog Zvezdara je, prema operativnim saznanjima, bio glavni magacioner južnoameričkih narkokartela u Brazilu, kod kog su potom po robu dolazile sve organizovane kriminalne grupe sa Balkana. Osim istog snabdjevača, domaći bosovi su koristili i iste teretne i turističke brodove za šverc kokaina, na kojima su kuriri prenosili kokain istovremeno i za po trojicu bosova.

Kako su pisali mediji, Nešić je navodno Keku i Šarića uveo u poslove sa drogom. Utočište u narkoposlovima u Južnoj Americi pružio je gotovo svim opasnim kriminalcima koji su uspjeli da pobjegnu iz Srbije.

Nešić u kriminalnoj hijerarhiji nije bio ni iznad, niti ispod bosova poput Darka Šarića, Milete Miljanića Majka, vođe grupe Amerika, ili Dragoslava Kosmajca, koga je premijer Aleksandar Vučić označio kao najvećeg srpskog narko-bosa, pisale su ovih dana Večernje novosti.

Nešić je u Brazilu preko supruge, koja je rođena u gradiću Bauru, stekao najprije kontakte sa brazilskim, a zatim i sa kolumbijskim i bolivijskim kartelima.

Ima mišljenja kako najnovija ubistva srpskih kriminalaca u Latinskoj Americi ukazuju da je u toku rat za mjesto šefa balkanskog mafijaškog ogranka u Južnoj Americi, ali i sukobi oko prevlasti u krijumčarenju kokaina i stvaranju novog švercerskog kanala. Beogradske Večernje novosti pišu kako se balkanski kriminalci krupnijeg ,,kalibra” bore međusobno za prevlast. Postoje informacije da su Popović, Stavrić i Mikola iz različitih grupa ali koje su tijesno sarađivale.

Po jednoj verziji, profesionalna ubistva Stavrića i Popovića su dio plana srpskih narko-kartela da eliminišu potencijalne svjedoke šverca droge iz Južne Amerike u Evropu. Latinoameričke likvidacije balkanskih kriminalaca učestale su nakon predaje Darka Šarića, jednog od vođa balkansko-južnoameričke narkomafije koji se pod još nerasvijetljenim okolnostima nakon više godina bjekstva sredinom marta predao policiji Srbije i Crne Gore.

Stavrić je važio za čovjeka od poverenja Dejana Stojanovića Keke, odbjeglog vođe novobeogradskog klana, a smatra se da je ubijeni Goran Popović bio povezan sa Šarićevim saradnicima. Takođe, policija sumnja da je Popovića ubio bivši pripadnik „crvenih beretki”.

Ova grupa koju su, pored Brazilaca, činili uglavnom Srbi i Crnogorci je navodno bila glavni distributer kokaina iz Bolivije i Perua, koji su prenosili preko Afrike na Balkan.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

REGION

USTANAK ZELENIH U SRBIJI: O bagerima, rijekama i ljudima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zatrovanost vode, vazduha, zemlje i javnog prostora, krajem novembra dovela je u Srbiji atmosferu do usijanja. Vladine taktike motke, čekića i spinova su učinile da ni decembarski mraz neće moći da je ohladi. Proljeće donosi izbore i nove slojeve problema

 

„Blokada, blokada! Do sudnjega dana! ”, poziva se sa veb adresa organizacije Ekološki ustanak koja je prethodnog vikenda na ulice gradova Srbije okupila rijeke ljudi.

Zatrovanost vode, vazduha, zemlje i javnog prostora, krajem novembra dovela je u Srbiji atmosferu do usijanja. Vladine taktike motke, čekića i spinova su učinile da ni decembarski mraz neće moći da je ohladi. Narod je još jednom svoje nezadovoljstvo izlio na ulice gradova u Srbiji. A proljeće donosi izbore i nove slojeve problema.

Novu epizodu u igri sa svojim građanima, Vlada Srbije je započela 25. novembra kada je izglasan Zakon o referendumu i narodnoj inicijativi koji je u paketu sa predlogom izmjena Zakona o eksproprijaciji zemljišta izazvao nezadovoljstvo velikog broja građana.

„Zakon o referendumu daje pravo manjini da upravlja imovinom većine. Neće više građani Srbije imati mogućnost da utvrđuju pravičnu naknadu prilikom suda, jer se sada kao razlog za eksproprijaciju navodi bukvalno sve što je njima (vlasti) palo na pamet”, rekao je advokat Božo Prelević.

Ekolozi sumnjaju da su izmjene zakona povezane sa projektima Rio Tinta i sličnih kompanija, kako bi im se olakšalo uzimanje privatnog zemljišta. Iz Vlade negiraju ovakve navode.

Jedan od organizatora protestnih skupova i dugogodišnji eko-aktivista Aleksandar Jovanović – Ćuta za naš nedjeljnik dao je komentar na situaciju iz prvih redova ove borbe. „Oni su se jako opustili, jer im je prolazilo sve. Radi  se o ljudskom besnilu i pohlepi. E, sad imaju pobunu“.  Po njegovom mišljenju digli su se svi koji imaju problem, a problema je na stotine. „Pobuna jača, a pohlepa ne može da prestane. Mislili su da bez problema mogu da smisle zakon, koji nije zakon, već bazakonje – otimanje zemlje. Tu je kulminiralo“, kaže Aleksandar Jovanović – Ćuta.

Nakon čekića i bagera, masa nezadovoljnih je narasla. Podršku daju glumci, sportisti, naučni radnici…

Znaju SNS-ovci, to manjina teroriše većinu. Istaknuti vladini medijski kerberi govorili su o dvadesetak bahatih protestanata. Premijerka Ana Brnabić je tugovala za bakicama koje ne mogu doći do terapije, a Aleksandar Vulin objašnjavao javnosti koliko protest šteti državnoj kasi.

Kada taktike koje vlasti u Srbiji baštine još iz 90-ih nijesu uspjele i kada je slika masovnih protesta otišla u svijet, došlo je vrijeme je za prestrojavanje. Vlada Srbije je na sjednici 8. decembra donijela odluku da iz skupštinske procedure povuče Zakon o eksproprijaciji.

To je rezultat Vučićevoog shvatanja da je vrag odnio šalu. To je mogao da primijeti i kada je 4. decembra tokom protesta otišao da obiđe ugroženu dolinu Jadra. Iz dostupnih videa sa susreta sa mještanima saznaje da su brojne njihove nevolje. Sportski tereni, zapošljavanje… ali i rudnik litijuma. „Nikada nismo dobili odgovor na kojoj smo udaljenosti bezbedni. Treba ekološka struka da kaže da nismo ugroženi i ekonomska struka da kaže kakva je korist od tog rudnika”, rekao je tokom Vučićeve posjete jedan mještanin.

Dio odgovora na pitanje tog mještanina se može naći u tekstu peticije STOP rudniku litijuma. „Proces proizvodnje bi se odvijao na 20 km od Drine i koristio bi 300 kubnih metara vode svakog sata, dok bi se zagađena voda vraćala u reku Jadar. Izlivanje neizbežno zagađene vode, kao i podzemni tokovi vode u prisustvu arsena, žive i olova, kontaminirali bi čitave rečne slivove i nastavili put preko Jadra u Drinu i Savu, zagađujući ne samo Srbiju već i druge zemlje. Tretman agresivnim kiselinama proizvodi otrovne gasove koji se mogu širiti u radijusu od preko 10 km“, stoji u peticiji ekoloških organizacija.

U međuvremenu, protestanti su izašli sa novim zahtjevima. Od Skupštine traže da zabrani Rio Tintu i drugim kompanijama da prave rudnik litijuma u dolini Jadra i da predsjednica Olivera Zekić i svi članovi Regulatornog tela za elektronske medije podnesu ostavku. Jedan od organizatora protesta iz Ekološkog ustanka Đorđe Miketić smatra da je ona time što je ljude koji su protestovali nazvala „batinašima“ izabrala stranu, te da ne može biti na toj funkciji.

„Povlačenje Zakona o eksproprijaciji i najavljene izmene i dopune Zakona o referendumu i narodnoj inicijativi predstavljaju veliki uspeh građana, ali ovo nikako ne znači da je bitka protiv Rio Tinta i drugih štetnih projekata, gotova i dobijena”, slavili su iz inicijative Ne davimo Beograd uz potrebnu dozu opreza.

Književnik Marko Vidojković za Monitor kaže da  svaki protest, pa i ekološki, u Srbiji ima političku dimenziju, jer Srbija nije demokratsko društvo. „Srbija je hibridni autokratski sistem, u kom se Aleksandar Vučić prihvatio uloge Čarobnjaka iz Oza, koji se pita za bukvalno sve, gazeći po svim ustavnim ovlašćenjima, a zapravo je na čelu bande pljačkaša, švercera i ubica. Tako je borba protiv pretvaranja cele zemlje u veliki prljavi rudnik, paralelno i borba za vraćanje demokratije građanima Srbije”, smatra Vidojković.  „Ako na svaku blokadu režim šalje bandu svojih članova, naoružanih motkama, čekićima, spremnih na obračun, šta li će tek biti kada budu krenuli protesti protiv izborne krađe u aprilu”, pita se Vidojković.

Mnogi smatraju da je zakonima i reakcijom na njih počela izborna kampanja. Srbiju u aprilu očekuju predsjednički, parlamentarni i izbori u Beogradu. Protesti bi mogli dati prijeko potrebnu dozu svježe krvi opozicionoj sceni u Srbiji.

 

ALEKSANDAR JOVANOVIĆ ĆUTA, EKOLOŠKI USTANAK:
Pobuna zdravog razuma

MONITOR: Nakon godina borbe za čistu vodu i vazduh, kako posljednji događaji izgledaju iz Vašeg ugla?

JOVANOVIĆ: Počelo je pre četiri godine na Staroj planini. Ta energija se kasnije prosula svuda po Srbiji. Srbija je tempirana bomba, švedski sto, gde je Vučić konobar. Svi koji su bili na vlasti, a pogotovo poslednja vlast, svakome ko je naišao sve je dala na izvol'te. Izgubili smo sve, i na kraju smo došli do osnovnih elemenata: vode, zemlje i vazduha. To je ono bez čega elementarno ne možemo da opstanemo, jer je sve prodato multikompanijama u saradnji sa domaćim investitorima, bankama i vlašću… Rio Tinto, koji je tu od 2004, je napipao sve što je ispod zemlje. Ne samo Rio Tinto, nego i druge rudarske kompanije. Mi pojma nismo imali šta su istražna prava, šta je zakon o rudarenju… Kao i kod  mHe, sve se završi tako što se jedan dan pojavi bager i nekakvi likovi sa papirima i građevinskim dozvolama kažu mi smo to dobili, a vi da se selite ili da ostanete bez vode. Biće zatrovano sve živo.

MONITOR: Kakve promjene čekaju Srbiju sa ovom pozicijom i opozicijom?

JOVANOVIĆ: Retko ćete naći na ovim prostorima ljude koji dođu na vlast, a da već nisu bili na vlasti. Znam da ljudi koji su se okupili oko pokreta kome pripadam nisu nikad bili u politici. Mi sebe vidimo kao neke narodne tribune koji imaju mesto u skupštini i koji će sa terena dolaziti da ukazuju gde su problemi. To je i struka i motika.

Neki koje koaliciono biram, jesu bili u politici. Mislim na Zelenovića, koji je bio gradonačelnik Šapca. Zašto biram njega? Zato što je pre svega pristojan i zato što čovek ima rezultat.

MONITOR: Može li se u Srbiji prepisati zagrebački scenario?

JOVANOVIĆ: To je prirodno. Poslije 30 godina, uglavnom užasa, ljudi su umorni. Zato ne izlaze na izbore. Nude im se isti ljudi. Sada se pojavila voda, zemlja i vazduh. Ako će se oko nečega okupljati, to su ti osnovni elementi. Onima koji im budu pokazali da iskreno žele da se bore da zakoni prirode budu iznad svih zakona, dakle prvo zaštita prirode, pa onda građevinarstvo i energetika, ljudi će verovati.

MONITOR: Jeste li očekivali ovoliki odziv građana?

JOVANOVIĆ: Znao sam da će biti sveopšta pobuna. Pobuna zdravog razuma. Ono što gledamo i živimo zadnjih 30 godina je sve, samo ne zdrav razum. Čuvamo ono što nam je preostalo. Oni to otimaju, slepi od besa i pohlepe. No što je opasnost veća, to je pobuna jača.

Treba da se dozovemo pameti, da kada dođe do smene režima, na mestima koja su ključna za život konačno da dođu stručni ljudi sa dobrim namerama. To nismo videli 30 godina. Uvek su na ta mesta postavljani ljudi iz čistih interesa i pohlepe. Ako se ikada bude desilo da ja o tome odlučujem, ljudi koji imaju znanje će morati da budu na funkcijama gde se to znanje traži. Vreme je da se u javnom prostoru počnu pojavljivati neki normalni ljudi.

MONITOR: Očekivanja od narednih okupljanja?

JOVANOVIĆ: Predsednik je već šokiran i blokiran. Nastavićemo do ispunjenja oba glavna zahteva, a onda su tu novi zahtevi. Rio Tinto i druge predatore iz Srbije možemo oterati samo zakonom. Izmenama zakona o zaštiti prirode, zakona o rudarstvu, uredbom ili novim zakonom o zabrani eksploatacije litijuma na čitavoj teritoriji Srbije.

Pa gde žurimo sa tim litijumom? Ajde da sačekamo, možda će neko smisliti naprednu tehnologiju, pa da to može da se eksploatiše, a da i dalje zuje pčele, vrca med, pasu krave… Kad to budemo videli, e onda to da uradimo. Do tad – moratorijum!

 

Rio Tinto – svjetsko, a srpsko

Rio Tinto, od svog osnivanja 1930, ima istoriju uništavanja životne sredine, saradnje sa profašističkim režimom generala Franka, podržavanje aparthejda… ”, navodi se u peticiji inicijative Kreni – promeni.

Pravni centar za ljudska prava sa sjedištem u Melburnu naveo je da je kompanija kriva za višestruka kršenja ljudskih prava u Papui Novoj Gvineji. Rudnik kojim su upravljali zagadio je vodu, polja, uništio rječnu dolinu.

Gotovo da nema meridijana gdje nije stigla ova kompanija. Mongolija, Mozambik, Madagaskar ili Australija u kojoj su uništili stotine drevnih aboridžinskih artefakata. Rio Tinto je ispisao redove i u Pandora papirima.

U Srbiji kompanija sprovodi geološka istraživanja od 2004. godine. Procijenili su da se u ležištu Jadra nalazi blizu 10 odsto istraženih resursa litijuma u svijetu.

Prema pisanju CINS, firma je već otkupila više od 40 odsto zemlje na kojoj će se nalaziti rudnik.

Ova i druge kompanije u potrazi za litijumom targetiraju i druge gradove Srbije poput Požege i Valjeva.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PANDORA I U SRBIJI – ĆUTANJE NADLEŽNIH: Još jedna „zavera protiv Srbije“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Objave o srbijanskim političarima i poslovnim ljudima bliskim državnom vrhu, umiješanim u aferu Pandora, pažljivo su prećutane. Tek kad su par dana kasnije  počeli stizati demanti iz Vlade Republike Srbije saznalo se da postoje i dokumenta koja se odnose na Srbiju. Premijerka Ana Brnabić je čvrsto stala  u odbranu napadnutog joj ministra finansija i bivšeg gradonačelnika Beograda Siniše Malog

 

Kada je 3. oktobra Međunarodni konzorcijum istraživačkih novinara (ICIJ) sa sjedištem u Vašingtonu (SAD) u saradnji sa partnerima iz 117 zemalja počeo objavljivati procurjela dokumenta o skrivenim offshore poslovanjima svjetskih političara i moćnika vijest je dospjela na naslovnice svih glavnih svjetskih medija. Ono što je nazvano Pandora papiri objavili su i režimski beogradski mediji široko citirajući dokumenta o skrivenim poslovima i imovini bivšeg britanskog premijera Tonija Blera, jordanske kraljevske porodice, češkog premijera Andreja Babiša i mnogih drugih. RTS, tabloidi i drugi provladini mediji su sa posebnom slašću izvijestili o otkrićima ICIJ-a i crnogorskog MANS-a o trustovima i firmama crnogorskog predsjednika i njegovog sina Blaža Đukanovića koje su sakrili preko Britanskih Djevičanskih Ostrva (BVI). Međutim, slične objave KRIK-a i ICIJ-a o srbijanskim političarima i poslovnim ljudima bliskim državnom vrhu su pažljivo prećutane. Tek kad su počeli par dana kasnije stizati demanti iz Vlade Republike Srbije saznalo se da postoje i dokumenta koja se odnose na Srbiju. Premijerka Ana Brnabić je na pressu izjavila da „koliko je videla podatke, to je laž ili pogrešna interpretacija, slučajna ili namerna“ time čvrsto stajući u odbranu napadnutog joj ministra finansija i bivšeg gradonačelnika Beograda Siniše Malog. Ona je pozvala nadležne „da reaguju i da istraže“ rekavši da u papirima nema ništa novo na što već ranije nije odgovoreno.

U Pandori se pojavljuje i uticajni biznismen u oblasti energetike Nikola Petrović. On je bivši direktor Elektromreže Srbije (EMS) i kum predsjednika Srbije Aleksandra Vučića čiji poslovi su procvjetali od dolaska Vučićeve Srpske napredne stranke na vlast 2012. godine. Dok je bio direktor EMS-a Petrović je bio vlasnik Arkshore International Ltd. na Britanskim Djevičanskim Ostrvima preko koje je imao otvoren bankovni račun u Švajcarskoj. Firmu nije prijavio Agenciji za sprečavanje korupcije iako je to bio dužan uraditi po zakonu. Osim na Karibima, Petrović je osnovao i Fabergé Advisors, offshore firmu sa sjedištem u Luksemburgu. Sakriven iza te firme ušao je u Srbiju u unosne poslove uvoza ljekova, razvoja tehnologije za solarnu energiju i avioprijevoza što je naknadno otkrilo zajedničko istraživanje pariskog Le Mond-a, OCCRP-a i KRIK-a.

Od ljudi bliskih vlastima se pojavljuje i kontroverzni beogradski advokat Igor Isailović, dugogodišnji prijatelj i saradnik Ane Brnabić i Malog. Isailović je čest pravni zastupnik Nikole Petrovića kao i prorežimskih tabloida kao što je Srpski telegraf i Alo. Najkontroverzniji klijent Isailovića je Zvonko Veselinović, biznismen sa Kosova koga tamošnje vlaste dovode u vezu za organizovanim kriminalom i optužuju za ubistvo uticajnog srpskog kosovskog političara Olivera Ivanovića. Interesanto je i da su Nikola Petrović i supruga Veselinovića suvlasnici energetske kompanije Storenergy. Isailović je, prema podacima koje je objavio KRIK, bio vlasnik i direktor offshore New Moments Consulting na BVI koju je osnovao preko agencije Trident Trust 31. jula 2015. Sa istim Trident Trust-om je od ranije poslovao Siniša Mali. Samo 15 dana prije osnivanja offshore na BVI, Isailović je u Srbiji osnovao firmu Energy & Innovation sa premijerkom Brnabić koja je i javno izjavila da je sa Isailovićem „vremenom postala prijatelj“. Poslovanje zajedničke firme u Srbiji registrovane za inžinjerske djelatnosti je ostalo za sada nepoznato dok je firma na Karibima ugašena nepunu godinu kasnije. Brzo otvaranje i gašenje firmi na offshore destinacijama po riječima stručnjaka često može da znači da su osnovane radi obavljanja pojedinačnih sumnjivih transakcija i ubiranja provizija iz takvih poslova.

Najveća zvijezda Pandora papira je Siniša Mali. Još 2015. godine je KRIK otkrio da je Mali preko dvije offshore firme sa BVI tokom 2012. i 2013. kupio 23 luksuzna apartmana na bugarskom crnomorskom ljetovalištu Sveti Nikola. Jedan apartman je kupio na svoje ime. Prosječna veličina apartmana je bila 129m2. Ukupna vrijednost stanova je bila oko 5 miliona eura (računajući srednji vrijednost apartmana) dok su prijavljeni godišnji prihodi Malog iznosili oko 34 hiljade eura. Stanovi su najvećim dijelom kupljeni preko karipskih firmi Malog od firme Akladi iza koje je stajao Srđan Dabić, bivši direktor srbijanskog predstavništva ruske kompanije Lukoil koja je preuzela Beopetrol pumpe 2003. godine. Privatizaciju je tada u ime Republike Srbije nadzirao Siniša Mali kao direktor Centra za tendere u Agenciji za privatizaciju. Čitav proces je od Saveta za borbu protiv korupcije označen kao „nepošten i koruptivan“ kojim je Beopetrolu i Srbiji nanesena milionska šteta dok su obaveze investiranja 93 miliona eura izvrdane kroz davanje kredita ćerke firme majci koji je trebao da služi kao pokrivalo za „investicije“. Prema zvaničnim izvještajima Mali nije kontrolisao privatizacioni proces niti je Agencija za privatizaciju kaznila Lukoil zbog kršenja ugovora. Nakon što je obavelje „posao“ Mali je prešao u Beopetrol gdje je ostao do februara 2005. godine. Dok je još bio u Agenciji za privatizaciju Mali je pomogao svom ocu Borisavu i jednom porodičnom prijatelju da preuzmu lokalnog proizvođača vagona Bratstvo. Mađarska firma koja je sama bila zainteresirana za posao je optužila Malog da je odavao povjerljive informacije svome ocu i time omogućio da ponudi povoljnije uslove za Bratstvo. Nakon toga će firma biti isisana i već kao uništena biti vraćena državi nakon pet godina.

KRIK će kasnije objaviti da je 2009. godine Mali obavio interesantnu transakciju sa samim sobom. Svoju firmu Ferdi Genetics je prodao offshoru Alessio Investment Ltd. za pola miliona eura. U trenutku prodaje, direktor i vlasnik Alessio Investment Ltd. je bio niko drugo do Mali. Banka preko koje je sprovedena ova transakcija je posumnjala na pranje novca, i o tome izvijestila Agenciju za borbu protiv korupcije.  Obavještenje je proslijeđeno Višem javnom tužilaštvu u avgustu 2017. godine. Za Malog je ova transakcija završena bez ikakvih posljedica.

Mali je na vrijeme napustio Demokratsku stranku i pridružio se Vučićevoj Srpskoj naprednoj stranci što je vjerovatno dalo sigurnost da se nikada neće ništa loše desiti. Isti epilog se desio i kada je firma Malog dok je bio gradonačelnik Beograda prisvojila 10 hektara državne zemlje kod Vršca.

Nakon objave 2015. o kupovini stanova Mali je sazvao hitnu konferenciju za štampu gdje je sve negirao nazvavši novinarske tvrdnje „lažima“ osim stana koji je kupio na svoje ime. Tada je izjavio da „ukoliko utvrdite da sam vlasnik bilo kojeg od ovih stanova, svi su vaši, dobićete ključ istog trenutka“. Tvrdio je da je njegov kupoprodajni potpis krivotvoren i da je bugarski vještak koga je on unajmio to potvrdio. Međutim Mali nikada nije dostavio nalaze pomenutog vještaka. U odbranu Malog se uključio i lično Aleksandar Vučić koji je ranije ove godine izjavio da ima „apsolutno poverenje“ u Malog i podsjetio na „sve laži o njemu, o 24 stana u Bugarskoj,… mediji su lagali“.

Međutim, curenjem podataka iz Trident Trusta u okviru Pandora projekta će se nedvosmisleno utvrditi da su djevičanske offshore firme Brigham Holding & Finance Inc. i Etham Invest & Finance Corp. vlasništvo Siniše Malog.  Preko njih je zatim kupio dvije firme u Bugarskoj – Erma 11 i Erul 11 u čijem vlasništvu je bio dio apartmana u ekskluzivnom bugarskom ljetovalištu.

Kada su dokumenta o vlasništvu objavljena Ana Brnabić je promijenila priču izjavivši da dokumenta bez pravnog tumačenja zaista nisu dokaz bilo čega, nikada nisu ni bila, pa nisu ni sada“. Slično je izjavilo i Više javno tužilaštvo u Beogradu koje je još 2017.razmatralo izveštaj o imovini i prihodima za funkcionera Sinišu Malog“ koji je dostavila Agencija za borbu protiv korupcije, zajedno sa Upravom za sprečavanje pranja novca i Odeljenjem za suzbijanje organizovanog finansijskog kriminala. Tužilaštvo je izjavilo da je analizom izvještaja i dokumenata „utvrđeno da ne postoje dokazi koji bi ukazali da su se u radnjama Siniše Malog stekli elementi bilo kog krivičnog djela iz nadležnosti Višeg javnog tužilaštva u Beogradu.

Takođe Brnabićeva i režimski tablodi su priču prebacili na napade na Dragana Đilasa, jednog od lidera srbijanske opozicije, optuživši ga da je čitava priča oko Pandore iskonstruirana kako bi se sakrili poslovi Đilasa i da Đilasov brat „nije imao stan ili je imao jedan, a nakon političke karijere svog brata ima najmanje 29 stanova u centru grada“. Informer je nakon Pandore lansirao svoje „višemesečno istraživanje“ nazvano Veritas papiri koje se kao slučajno poklopilo sa istraživanjem ICIJ-a i po kojem je omraženog Đilasa firma Multikom u periodu od četiri i po godine ( od 2016. do 2020) isplatila preko 2 miliona eura raznim nepatriotskim novinarima, analitičarima i političarima u vidu pozajmica od kojih većina nije vraćena, a time ni registrovana za naplatu poreza.

Opet se oglasio Siniša Mali na optužbe oko 24 stana i offshore poslovanja pozivajući se na „otkrovenje“ premijerke da dokumenta bez pravnog tumačenja nisu dokaz pa je ponovio da su tvrdnje „sve laži“ i da je „prava meta, zapravo, predsednik Srbije Aleksandar Vučić“. Na kraju je Mali pozvao da se sve što se ima protiv njega iznese „nadležnim organima“ koji će, u to niko ne sumnja, posao obaviti „nezavisno“ i sa istim rezultatima kao i do sada.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

REGION

NA 26. GODIŠNJICU OLUJE: Pretihe poruke mira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Činilo se prošle godine da su  stvari pokrenute. Na 25. godišnjicu Oluje u Kninu je bio potpredsjednik Vlade iz srpske manjine Boris Milošević. Premijer Andrej Plenković išao je na komemoraciju srpskim civilnim žrtvama Oluje u Varivodama, a potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved na komemoraciju u Gruborima. Ove godine napravljen je  zastoj

 

Ovih dana blagdani u Hrvatskoj. Prisjeća se susjedna zemlja avgusta 1995. godine kada je u vojno-policijskoj akciji Oluja oslobođen Knin i ostala mjesta u Krajini, i kad je prestala da postoji samoproglašena Republika Srpska Krajina.  „Započevši 4. kolovoza, u ranim jutarnjim satima, akcija Oluja nastavila se oslobađanjem Svetog Roka i više gradova na širem okupiranom području. Petoga kolovoza, točno u podne, na kninskoj tvrđavi zavijorila se dvadesetmetarska hrvatska zastava“, stoji na veb prezentaciji Hrvatskog sabora.

Tri dana kasnije akcija Oluja je završena. Nakon 84 sata.

U  Srbiji početkom avgusta svake godine informativni prilozi u Srbiji puni su opijela za stradale u Oluji.

Nakon prošlogodišnjeg pomena „tuđih stradanja“, malo ko od hrvatskih zvaničnika pominje kolone Srba koji su napustili tu zemlju kao ni to da je proces njihovog povratka dao zanemarljive rezultate. Da novija istorija ipak proganja zvaničnu Hrvatsku pokazao je slučaj iz posljednjih dana jula. Vrhovni sud Hrvatske potvrdio je prvostepenu presudu Županijskog suda u Rijeci kojom je bivši pripadnik Hrvatske vojske osuđen na 10 godina zatvora zbog ubistva troje srpskih civila u Lici u avgustu 1995.

Na sajtu Radija Slobodna Evropa je objavljeno: „Prema podacima Državnog odvjetništva, za kaznena djela za vrijeme Oluje i nakon nje – ubojstva, pljačke i palež – osuđeno je 2.380 osoba, međutim oni su suđeni za ‘obične’ zločine, a ne za ratne zločine. Za ratne zločine nad starijim srpskim civilima u danima i tjednima nakon Oluje postoje svega dvije pravomoćne sudske presude, a niz slučajeva još je u sudskom postupku, postupak uopće nije pokrenut ili je postupak vođen, ali nitko nije osuđen za zločine“.

Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava došao je do podataka da je tokom i nakon operacije Oluja, ubijeno nekoliko stotina Srba, a više od 200.000 njih je prebjeglo.

U školskim udžbenicima, traju paralelni svjetovi.  U onom za osmi razred osnovnog obrazovanja u Srbiji koji smo pronašli na stranici tamošnjeg Zavoda za udžbenike, uz podatak da je rat u Hrvatskoj okončan akcijama Bljesak i Oluja uz progon preko 200.000 Srba, stoji da je cilj Oluje prema riječima Franja Tuđmana: „Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu s ovih prostora“.

U Hrvatskoj ovako:  „…Preostali dio hrvatskog teritorija pod srpskom okupacijom oslobođen je u kolovozu 1995. u vojno redarstvenoj operaciji Oluja. Pobjeda je omogućila početak povratka prognanika i gospodarskog oporavka te prometno povezivanje Hrvatske“.

Prema popisu iz 1991. godine, u Hrvatskoj je živjelo oko 500.000 Srba. Danas ih je oko 150.000. U Hrvatsku se nakon Oluje vratilo 150.000 Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva koji su protjerani iz toga područja od 1991.

Činilo se prošle godine da su  stvari pokrenute. Na  25. godišnjicu Oluje u Kninu je bio potpredsjednik Vlade iz srpske manjine Boris Milošević. Premijer i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Andrej Plenković išao je na komemoraciju srpskim civilnim žrtvama Oluje u Varivodama, a potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved na komemoraciju srpskim civilnim žrtvama u Gruborima.

Avgust 2021. U Donjem Skradu gdje je u utorak Srpsko narodno vijeće (SNV) održalo komemoraciju za šestoro ubijenih srpskih civila tokom i nakon Oluje nije bilo predstavnika hrvatske Vlade, a ni srpski predstavnici nijesu išli na središnju državnu proslavu u Kninu.

„Prošle godine je bilo važno. Pravi trenutak je bio lani, kad je Milošević prvi put postao potpredsjednik Vlade i kad je bilo 25 godina i ta simbolika je konzumirana“, izjavio je premijer Andrej Plenković za hrvatski Dnevnik. I Milorad Pupovac predsjenik SDSS-a se složio da ove godine komemoracija neće imati tu vrstu formata.

„Sjećat ćemo se svojeg, a nećemo zaboravljati stradanje drugog”, poručeno je. Potpredsjednik Vlade RH Boris Milošević, predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, te predstavnica Documente Vesna Teršelič posjetili su i obližnje spomen obilježje trojici hrvatskih branitelja. „Želim  da ovo bude dan pomirenja“, istakao je Milošević.

Pupovac upozorava da su komemorativne politike sjećanja pretvorene u neku vrstu ratovanja, bez svijesti da pravi mir može biti postignut promjenom takvih praksi. „Umjesto da slijedimo primjere Francuske i Njemačke, Poljske i Njemačke, Jugoslavije i Njemačke, Jugoslavije i Italije, koje su već 26 godina nakon rata stvarale zajedničku Europu i otvarale prostor prijateljstvima, mi na prostorima bivše Jugoslavije, prije svega na prostorima Hrvatske, Srbije i BiH, i dalje produbljujemo rovove svojim politikama sjećanja”.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i srpsko rukovodstvo 4. avgusta u Busijama kod Batajnice gdje uglavnom žive izbjeglice iz Hrvatske i BiH su obilježili 26. godišnjicu progona Srba iz Hrvatske. Njegov megafon, Aleksandar Vulin ovaj čin je nazvao najvećim etničkim čišćenjem u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.

Vučić je ranije zahtijevao da svi ministri budu na ovom događaju. „Kome more bude preče od obeležavanja stradanja srpskog naroda, nema potrebe ni da se vraća sa odmora“, poručio je.

Na skupu je poručio da su u srpski identitet ugrađene kolone, ubistva i nečija ideja da Srba više nema u Hrvatskoj, ali i da će pružiti ruku svima koji misle da na ovim prostorima treba živjeti zajedno. Milorad Dodik je Oluju uporedio sa stradanjem biblijskih razmjera i konačnim rješenjem, prenosi portal Nova. Patrijarh Porfirije je pozvao da pamtimo stradale bližnje, ali ne zlopamtimo. „Osveta i mržnja umanjuju onoga koji su opsednuti njima“, rekao je.

Vučić je onih ratnih dana pravio rane, ali odlučne političke korake. Kao poslanik Narodne skupštine Srbije i desna ruka Vojislava Šešelja posjetio je par mjeseci prije Oluje Glinu, u Baniji. I grmio. „Nikada ovde više ustaška vlast neće moći da dođe. Nikada više oružanim putem, nikada više onako kako su namerili”. Usput je optužio Slobodana Miloševića i njegovu garnituru da u saradnji sa stranim silama pokušavaju da se otarase „vekovnih srpskih teritorija u Republici Srpskoj Krajini”.

Vučić sada tuguje nad sudbinom onih koje je sa svojim partijskim šefovioma sokolio  da krenu u boj za veliku Srbiju. Na crti – Karlobag, Karlovac, Virovitica, boj je izgubljen.  Poslije 26 godina krajiške žrtve u Srbiji nemaju status civilnih žrtava rata. U martu 2020. godine, u Srbiji je usvojen Zakon o pravima boraca, vojnih invalida, civilnih invalida rata i članova njihovih porodica, ali ni tu žrtve Oluje nisu prepoznate.

Svi pogođeni Olujom danas su nevidljive žrtve za institucije svih zemalja u regionu. Gdje god da žive nemaju materijalnu, zdravstvenu ni psihosocijalnu podršku institucija, navodi se u saopštenju podgoričkog Centra za građansko obrazovanje.

„Srbija se treba izviniti što nije učinkovitija u pronalaženju nestalih”, poručio je u srijedu izaslanik srbijanskog predsjednika za rješavanje problema nestalih s Hrvatskom Veran Matić. On je na konferenciji Oluja, nekažnjeni zločin – proces traženja nestalih sve usporeniji, rekao da prioritet treba da bude potraga za nestalima, a ne za ratnim zločincima.

Nakon 25. godišnjice Oluje za Monitor je  Žarko Puhovski i dao tmurni presjek stanja koji je i danas aktuelan. „Pravi je problem u dugogodišnjem podjednako neukusnom i konstitutivnom trijumfalizmu s hrvatske strane (‘pobjeda čista kao suza!?’), te u podjednako trajnom i neukusnom samooplakivanju sa srpske strane (‘najveće etničko čišćenje u Evropi!?’). Pri tom se hrvatska strana tradicionalno nije obazirala na stotine pobijenih srpskih civila nakon Oluje, a srpska je smatrala posve nevažnom činjenicu da je u jesen 1991, zajedničkim djelovanjem JNA i srpskih dragovoljaca, s trećine hrvatskog teritorija prognano više ljudi no 1995. iz krajinskoga područja. O uzrocima, kontekstu i, ponajprije, o odgovornosti za (sve) žrtve godinama se gotovo nigdje ni riječi nije moglo čuti“, rekao je Puhovski.

So na  ratne rane uspješno dosipa predsjednik Hrvatske.  Zoran Milanović je i  ove godine nastavio sa dijeljenjem odlikovanja spornim figurama ratova devedesetih. Lani je penzionisanom generalu HVO Zlatanu Miji Jeliću, optuženom u BiH za ratne zločine nad bošnjačkim civilima u Mostaru 1993. i 1994. godine, dodijelio priznanje za Specijalnu policiju MUP-a samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Godinu kasnije Milanović   je evo  dodijelio odlikovanja „za postrojbe Hrvatskog vijeća obrane”, i to one  koje se dovode u vezu sa ratnim zločinima!  Odlikovana Postrojba za posebne namjene Ludvig Pavlović, dobila je ime po jednom od ustaških terorista koji su izveli upad u Jugoslaviju kod Bugojna davne 1972. Analitičar Davor Gjenero ukazuje je da ovakve odluke vuku Hrvatsku u ono što je bilo najlošije u Tuđmanovoj političkoj filozofiji.

I na ovakve slučajeve se mogu odnositi riječi Milorada Pupovca da se kod pomirenja ne radi samo o jednom gestu. „Treba stvarati atmosferu, otklanjati se od ratnih politika”.

 

Haški ostali ožiljci

Posebno konfrontirane ocjene u  srpskoj i hrvatskoj javnosti izazivaju presude za zločine. Generali Ante Gotovina i Mladen Markač su u Hagu prvo jednoglasno proglašeni krivim i osuđeni na 24, odnosno 18 godina zatvora. U žalbenom postupku obojica su oslobođeni tijesnom većinom glasova. Tri naspram dva.

Ipak, naglašeno je da su tokom Oluje počinjeni brojni zločini nad srpskim civilima i da se to ne dovodi u pitanje.

U Hrvatskoj posebno ističu, da nijednom od vodećih generala (Veljko Kadijević, Blagoje Adžić) komandanata JNA koja je učestvovala u okupaciji 30 posto hrvatske teritorije nije suđeno u Hagu, niti igdje drugo.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo